Amosova lavlja rika

PIŠE: STIPO KLJAJIĆ

Njegov je stil uistinu usporediv s lavom koji riče: oštar, energičan i koncizan – sve suprotno od kvalifikacije »imperitus sermone« (neznalica govora) kojom ga je počastio sv. Jeronim.

Nije javna tajna da su se biblijski proroci – posredujući Božje, a ne svoje riječi – beskrupulozno i beskompromisno obarali na svoj narod: krajnje otvoreno, kritički i u lice prenosili su im Božje opomene i upozorenja. Njih Bog, na kraju, i šalje gotovo isključivo u kriznim situacijama, u vremenima kada je zlo naroda dosegnulo kulminaciju i kada je ostalo još veoma malo vremena za promjenu nabolje, za odustajanje od puta propasti, ukratko, za obraćenje: oni su Božje posljednje upozorenje, još jedna ničim zaslužena prilika da se narod vrati Bogu, oni su Božji žuti karton pred isključenje. No, i u tom kontekstu pomalo začuđuje Amosova oštrina u govoru protiv njegovih suvremenika, kako Izraelaca, tako i ostalih naroda. Njegov je stil uistinu usporediv s lavom koji riče: oštar, energičan i koncizan – sve suprotno od kvalifikacije »imperitus sermone« (neznalica govora) kojom ga je počastio sv. Jeronim. Međutim, odgovor na Amosovo pitanje »lav riče – tko da se ne prestravi?« (Am 3, 8) mogao bi biti svatko, osim onih koji bi trebali, drugim riječima, i na Amosovu riku njegovi su suvremenici ostali ustrajni u činjenju zla: u nepravednom bogaćenju na račun najsiromašnijih, odnosno u raskoši velikaša koja ruglu izvrgava bijedu siromaha; u činjenju u nebo vapijućih nepravdi kojima se oskvrnjuje Božja pravednost; u bezbožnom kultu u kojem bogoštovni sjaj prekriva odsutnost istinske vjere; u lažnoj religioznoj sigurnosti koja je slijepa za stvarno stanje itd. Unatoč tomu, Amosova lavlja rika nije uzaludna jer odzvanja i stoljećima na-

Ne događa li se i nama da mislimo kako ćemo bogoslužnim formalizmom pokriti (i prekriti!) društvene nepravde u kojima izravno, kao akteri, ili posredno, najčešće svetomšutnjom, sudjelujemo? kon njega, naravno, onima koji imaju uši da čuju, jer, u konačnici, Božja riječ nema rok trajanja. Na kraju, samo ime Amos (skraćeno od Amasja) etimološki znači Gospodin je nosio, pomogao, oslobodio

Oskudni podatci

Osobni podatci o svakom biblijskom proroku prilično su oskudni, a Amosovi još oskudniji. Sa sigurnošću znamo jedino njegovo mjesto rođenja i zanimanje, a i ovo zadnje s određenim dvojbama. Naime, Amos je rođen u Tekoi, malenom mjestu nadomak Betlehemu, što znači u Južnom Kraljevstvu, no svoje će proročko djelovanje u cijelosti ostvarivati u Sjevernom Kraljevstvu, uglavnom u svetištima u Betelu, Gilgalu i Samariji. Po zanimanju je bio, kako sam za sebe kaže, »stočar i gajio divlje smokve« (Am 7, 14). Dosta se raspravljalo, i još uvijek je tema otvorena, o tome je li Amos bio stočar/pastir (doslovno »onaj koji se bavi životinjama«) svoga ili tuđega stada, odnosno je li bio njegov vlasnik ili samo unajmljeni radnik. Da bi gajio divlje smokve, zacijelo je morao ići izvan rodnoga mjesta, Tekoe, jer njih tamo nije bilo: možda u Šefelu ili na Mrtvo more. U svakom slučaju, brojni su pastirski i poljoprivredni izrazi u njegovoj knjizi: od skakavaca i spomenutih lavova, preko zmije skrivene u kući, ptice u zamci, pa sve do oranja zemlje, vršenja pšenice i kola prepunih zrelih plodova žetve.

Teško je, gotovo nemoguće, odrediti točno trajanje Amosova proročkog djelovanja jer pretpostavke variraju od toga da je Amos izrekao samo jedan proročki govor u trajanju od dvadesetak minuta do toga da je u Sjevernom Kraljevstvu proročki djelovao nekoliko desetljeća. Većina autora ipak, čini se s pravom, Amosovo proročko djelovanje smješta između 760. i 750. godine prije Krista, za vrijeme Jeroboama II.

Bezbožni kult

Premda se u Sjevernom Kraljevstvu siromasi kupuju za novac, a potrebiti za sandale (Am 8, 6), premda Kraljevstvom caruju društvene nejednakosti, tlačenja i nepravde, ipak njegovi žitelji smatraju da je sve to kompatibilno s religioznim životom pa hodočaste u Betel i Gilgalu, prinose žrtve jutrom i večeri, plaćaju desetinu, organiziraju zahvalne molitve, zavjete i proslave. Rade, ukratko, sve suprotno Božjim zapovijedima i pri tome misle da će se njihovi religiozni čini Bogu svidjeti. Međutim, ne samo da se to Bogu ne sviđa nego on to preko proroka Amosa izruguje i radikalno odbacuje pa im otvoreno kaže da time samo griješe još više. »Idite samo u Betel i griješite, u Gilgal i množite grijehe svoje!« (Am 4, 4), jer ne čine ono što Bog želi, nego ono što oni vole (Am 4, 5). Budući da su smatrali da su s Bogom načisto ako su ispunili, točnije, odradili bogoslužne obrede, a pri tome posve pogazili osnovne postulate društvene pra- vednosti i ljubavi prema bližnjemu, Bog im izričito poručuje: »mrzim i prezirem vaše blagdane i nisu mi mile vaše svečanosti. Paljenice kad mi prinosite, prinosnice mi vaše nisu mile, na pričesnice se od ugojenih telaca vaših i ne osvrćem. Uklonite od mene dreku svojih pjesama, neću da slušam zvuke vaših harfa« (Am 5, 21 – 23). Naprotiv, Bog želi da pravda poteče kao voda, a pravica kao silna bujica (Am 5, 24).

Lažna religiozna sigurnost

Bitno povezano s bogoslužnim formalizmom i religioznom dvoličnosti jest lažna religiozna sigurnost, odnosno uvjerenje Izraelaca da su, kao Božji izabrani narod, posebni, privilegirani i od Boga štićeni. Budući da su oni od Boga izabrani između svih naroda svijeta, budući da je Bog baš njih oslobodio egipatskoga ropstva, smatrali su da ih ne može zadesiti nikakva nesreća i da su neograničeno pretplaćeni na Božje milosrđe. Štoviše, sasvim zaneseni svojom ispravnošću i »zasluženom Božjom nagradom« očekivali su dolazak »Božjeg dana« u kojem će se na poseban način očitovati njihovo blagostanje i trijumf, u kojem će ih Bog postaviti nad sve narode. Prorok Amos pak obara na zemlju njihovu samodopadnost i priopćuje im, točnije, izvikuje sasvim drukčiju Božju istinu: nisu izabrani zato što su bolji ili brojniji od drugih naroda, naprotiv (Am 6, 2); Bog ih je izveo iz Egipta kao što je izveo »Filistejce iz Kaftora i Aramejce iz Kira« (Am 9, 7); »Božji dan« će, doduše, doći, no ne kao dan blagostanja i proslave, nego kao dan tmina i kazni, dan u kojem će Bog »učiniti da sunce zapadne u podne«, da se svetkovine pretvore u kuknjavu, a pjevanje u tužaljku, da se svako bedro obuče u kostrijet, i svaka glava da oćelavi – ukratko, »bit će kao dan gorčine« (usp. Am 8, 9 – 10). Izraelovo izabranje nije dakle nikakva povlastica kojom bi se trebalo hvaliti, još manje hvastati, nego je zahtjev za većom vjernošću, pravednošću i odgovornošću. Na kraju, elementarna istinoljubivost nalaže da se prizna ako ne istost, onda barem sličnost između bezbožnih kultova i lažne religiozne sigurnosti Amosova i našeg vremena. Ne događa li se i nama da mislimo kako ćemo bogoslužnim formalizmom pokriti (i prekriti!) društvene nepravde u kojima izravno, kao akteri, ili posredno, najčešće svetom šutnjom, sudjelujemo? Da smatramo da smo s Bogom načistu ako smo mu dali njegovo: hodočastili u toliko i toliko svetišta, izmolili toliko molitava te ispostili propisane i nepropisane postove – neovisno o tome kako u stvarnosti, izvan svetih prostora, živimo i postajemo li prakticiranjem vjere uopće bolji ljudi, odnosno vjernici? Možda se i na nas odnose Božje riječi: »idite samo u X i griješite, u Y i množite grijehe svoje … mrzim i prezirem vaše blagdane i nisu mi mile vaše svečanosti … uklonite od mene dreku svojih pjesama« (Am 4, 4; 5, 21. 23).