Kana, kršćanska obiteljska revija, lipanj 2023.

Page 6

Godina LIV

Broj 6/586

Lipanj 2023. Cijena 2,00 €

Osnivač:

Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost«

Glavna urednica: Maja Petranović

Uređuje: uredničko vijeće

Grafičko oblikovanje: Tihomir Turčinović

Izdavač:

Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, p.p. 434, Marulićev trg 14

Za izdavača: Stjepan Brebrić

Kontakti:

E-mail: ks.kana@gmail.com urednistvo@ks.hr pretplata@ks.hr

Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227 www.ks.hr

Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj.

Adresa uredništva:

KANA, Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, Marulićev trg 14, p.p. 434

Rukopise i slike ne vraćamo.

Za iznesena mišljenja u pojedinim člancima i točnost podataka odgovorni su autori te njihovi stavovi ne predstavljaju nužno stav uredništva.

Tisak: Mediaprint – tiskara Hrastić

Račun:

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.

IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1

SWIFT PBZ GHR 2X

Godišnja pretplata: 22,00 €

Inozemstvo: Zainteresirane molimo da se jave na e-mail pretplata@ks.hrili broj telefona 01 6349 044

Časopis je objavljen uz potporu Grada Zagreba

Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju.

razne su teme o kojima pišu naši autori, a jedna od njih je oprost i njegova ozdravljujuća moć. Oprost je, možemo tako reći, imperativ, ali i privilegij kršćanske vjere. No svi iskustveno znamo kako je to kompleksna i ne uvijek laka stvarnost. Pogledamo li s druge strane, to je stvarnost koja pokreće, otvara prostor nade, poziva na promjenu, daje mogućnost vidjeti dobro, svjetlo u mraku, glas koji nas poziva da prijeđemo na drugu obalu. Isusovim pozivom »Prijeđimo prijeko!« počinje evanđeoski odlomak Mk 4,35-41 kojega bi bilo dobro čitati i razmatrati opetovano i često. Ondje čitamo o pozivu na drugu obalu, onu ljepšu i mirniju, o povjerenju u stalnu Božju prisutnost. Prije svega tu je povjerenje da će Bog ući s nama u oluje koje nas putem zadese. Bitno je, međutim, pročitati da na toj lađi nismo sami, u društvu smo drugih potrebitih naše brige, taj drugi postaje naša obećana zemlja, druga obala.

Ovoga puta preporučit ću vam da na poseban način razmatrate spomenuti evanđeoski odlomak čitajući novoobjavljenu knjigu naslovljenu ovim Isusovim pozivom. Knjiga će vam zaokupiti pozornost već zbog svoje jedinstvenosti: ona dono-

si razgovor talijanskog svećenika Benita Giorgette s bivšim pripadnikom najpoznatije talijanske mafije N’dragesa, sada pokajnika, obraćenika i suradnika pravosuđa, kodnog imena Luigi Bonaventura. Njegovo svjedočanstvo daje nam kroz mali prozor djelomičan uvid u težinu toga mračnog, punog nasilja i zlodjela, života osobe indoktrinirane mafijom, ali pokazuje nam i ono svjetlo nade, vjeru u dobro, u bolji svijet, u drugu obalu. Ponajviše, stranice ove knjige ohrabruju u razmišljanju kako »nema tog pada nakon kojeg ne bi postojala mogućnost ustajanja, nema te točke s koje bi povratak bio nemoguć, barem dok otkucaji srca na ekageu točkicama ispisuju krivulje, a ne ravnu liniju. Nema točke koja ne bi mogla postati trotočka: valja joj ‘samo’ upisati još dvije točke, valja se, dakle, potruditi duplo više da se ustane od uloženog truda kada se padalo« (fra Stipo Kljaić). »Katkad ne uspijevamo ustati, pa je bitno da imamo ispruženu ruku i nekoga da nam pomogne ustati. Nijedna osoba nema pravo gledati drugu osobu odozgo, izuzev ako se mora sagnuti kako bi joj pomogla da ponovno ustane« (Papa Franjo).

Dragi čitatelji, Urednica

»U svakome od nas postoje dvije obale, ona dobra i ona zla. U svakome od nas postoje lijepi i vedri dani, bogati svjetlom, radošću, planiranjem, željama koje treba ispuniti, otvorenošću prema drugome. S druge strane, dođu i mračni dani, tjeskobne noći u kojima ima mjesta samo za očaj, poraz i samoću. U svakome od nas ima ružičastih zora i mračnih zalazaka sunca. Postoje trenutci kada nam je potrebno da nam netko šapne: ‘prijeđimo prijeko’.«

Benito Giorgetta, Prijeđimo prijeko. Promijeniti život? U svakome od nas postoji još jedna obala do koje treba doći, Kršćanska sadašnjost, 2023

3
2023.
Lipanj
UVODNIK
KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA Stare novine – novi papir

Laici i sinodalnost

Crkva u Hrvatskoj još uvijek uglavnom usporeno »tapka« u smislu uočavanja važnosti vjernika

laika u Crkvi, čast iznimkama.

Papa Franjo još jednom daje vrlo važan impuls nastojanjima da se bolje sagleda uloga Crkve u današnjem svijetu, uoče nedostatci, poboljša komunikacija između zaređenih i nezaređenih članova Crkve, tj. brojnih laika koji žele biti aktivni članovi Crkve, a često se osjećaju kao da za njih nema mjesta u vodećim gremijima u Crkvi, kako u lokalnim Crkvama, tako na razini univerzalne Crkve. Naime, na biskupskim

Na biskupskim sinodalnim skupštinama koje će se održati u Vatikanu 2023. i 2024. godine, a na kojima će se raspravljati o sinodalnosti Crkve, prvi put u povijesti sudjelovat će 70 laika, od kojih će polovica biti žene.

sinodalnim skupštinama koje će se održati u Vatikanu u listopadu 2023. i 2024. godine na kojima će se raspravljati o sinodalnosti Crkve, prvi put u povijesti sudjelovat će 70 laika, od kojih će polovica biti žene. Oni neće biti samo nekakvi promatrači ili savjetnici nego će imati pravo riječi i, što je zaista novost, moći će glasati o svim odlukama koje se budu donosile na skupštinama. Kardinal zadužen za

Sinodu rekao je da se time slijedi nauk

Drugoga vatikanskog sabora koji je Crkvu definirao kao Narod Božji. Iako je taj koncil uvijek bio jasan, pripuštanje vjernika laika nekim odgovornim službama u Crkvi često je ostajalo u drugom planu.

Iako je poticaj za takav zaokret očito dao sâm papa Franjo, generalno Tajništvo Sinode objeručke ga je prihvatilo. Naravno da je takva odluka naišla na sveopće odobravanje u raznim laičkim krugovima i među običnim vjernicima laicima, kao i ženskim redovničkim zajednicama. Takva odluka, uostalom, sasvim je logična jer su brojni laici u svojim lokalnim Crkvama i biskupijama bili članovi povjerenstava koja su organizirala stanje sinodalnosti u njihovoj lokalnoj Crkvi, izražavala u tom smislu brojna očekivanja koje bi taj tzv. Sinodalni put trebao ostvariti, jednom riječju, ti su laici bili

već aktivno uključeni u nekim odlukama koje su se donosile u lokalnim sredinama. Uostalom, od tih 70 laika koji će sudjelovati na Sinodama nije se tražilo nekakvo znanje o općoj kulturi i nije u pitanju bila njihova razboritost, nego se tražilo teorijsko i praktično znanje te angažiranost u sinodalnom procesu u njihovim lokalnim Crkvama. Važno je znati da glasanje na Sinodama nema i nije nikada do sada imalo obvezujući karakter za samoga papu, kao da bi on bio obvezan uvijek odlučiti ono što mu Sinode predlažu. Tako papa nije prihvatio savjet Sinode o Amazoniji o ređenju oženjenih muškaraca, iako je prihvatio najveći broj

4 Godina LIV br. 6/586
1. Ključna uloga laika na Sinodama
PITANJE SADAŠNJEGA TRENUTKA
PIŠE: JOSIP GRBAC

drugih prijedloga. Ali savjetovanje na Sinodama svakako ima veliku savjetodavnu važnost. Papa Franjo sigurno se neće oglušiti na većinu prijedloga donesenih na Sinodama.

2. Stranputice laika i sinodalnosti

Naravno da je takvu veliku ulogu laika u Crkvi, kada je riječ o donošenju nekih ključnih odluka, moguće i pogrešno shvatiti. To se npr. dogodilo nedavno u njemačkoj Crkvi. Tamo postoje brojna i moćna laička udruženja koja su tzv. Sinodalni put shvatila kao nekakvo »demokratsko« i apsolutno izjednačivanje laičke uloge u Crkvi i one koju imaju biskupi. Tako bi se važne odluke donosile ovisno o nadglasavanju, tj. o broju glasova »za« ili »protiv«. Tako se mislilo, npr. ako bi u nekakvom gremiju koji raspravlja o radikalnim promjenama spolnog ili dogmatskog nauka Crkve laici imali većinu glasova u odnosu prema glasovima biskupa, onda bi se takav nauk trebao usvojiti. To je čista zlouporaba pojma sinodalnosti u Crkvi. Sinodalnost znači veću i bolju komunikaciju klera s laicima, poštovanje laičke uloge, uključivanje laika u sveopće djelovanje Crkve, pripuštanje laika i u neke odgovornije službe u Crkvi. Sinodalnost ne znači radikalno mijenjanje temeljnog nauka Crkve. Jednostavno zato što taj nauk nije utemeljen samo u povijesnim razumskim spoznajama nego je duboko ukorijenjen u Riječi Božjoj, u nauku Isusa Krista. Isus nije svojim učenicima, koji su bili laici, dopustio mijenjati temeljni nauk Svetoga pisma. Ali im je povjerio službu naviještanja Riječi Božje nakon njegove smrti i uskrsnuća. No, prema njegovim riječima, nije htio mijenjati nijedno slovo Zakona.

3. Vrjednovanje uloge žene u Crkvi

Ove promjene u vrjednovanju laika u Crkvi svakako mogu imati značajan utjecaj i na način kako lokalne Crkve gledaju i vrjednuju ulogu laika u Crkvi, pogotovo na ulogu žena. U našim crkvama najveći broj vjernika čine žene. One su i najrevnije suradnice u gotovo svim inicijativama koje lokalne Crkve pokreću, njih ima naj-

više u nekim službama kao što je Cari tas, najviše ih ima u crkvenim zbo rovima, među čitačima. One uređuju naše crkve, brinu se da naše liturgije budu vizualno lijepe. Vjerujem da su i među našim vjeroučiteljima najbrojnije žene. Pogotovo manja djeca lakše uspostavljaju kontakt s vjeroučiteljicom jer i kod kuće imaju prisniji odnos s majkom. Žene su te koje se najvi

Sinodalnost znači veću i bolju komunikaciju klera s laicima, poštovanje laičke uloge, uključivanje laika u sveopće djelovanje Crkve, pripuštanje laika i u neke odgovornije službe u Crkvi. Sinodalnost ne znači radikalno mijenjanje temeljnog nauka Crkve.

še brinu za ljudski i kršćanski odgoj djece. Jednostavno moramo shvatiti da su uloge muškaraca i žena različite. Različiti im je pristup, metoda rada i djelovanja, osjećaj za ono što je važno i potrebno. Crkva, naime, nije poduzeće u kojemu svatko »mora« biti na radnom mjestu, dužan je odraditi svoj posao, biti marljiv, inače neće dobiti plaću. Crkva je u biti ustanova koja je svjesna da u rukama nema nikakvu moć kojom bi »prisilila« nekoga da bude vjernik, da se moralno dobro ponaša ili da ide u crkvu. Zato itekako računa s time da taj zadatak odgoja u vjeri i moralu »odrade« laici. A to su ponajviše žene, majke, bake, sestre…Moramo naučiti vrjednovati sve to što žene kao laici čine. Jer se njihov trud često ne vidi, ostaje u sjeni, uglavnom vidimo samo rezultate njihova rada, a promakne nam ono što je tom rezultatu prethodilo.

4. Laici u Crkvi u Hrvatskoj

Naša Crkva još uvijek uglavnom usporeno »tapka« u smislu uočavanja važnosti vjernika laika u Crkvi, čast iznimkama.

Svećenički i biskupski red ne osposobljava nekoga da bude u svemu stručnjak. Svećenici i biskupi nisu nijedne minute odslušali nekakva predavanja o ekonomiji, poslovanju, graditeljstvu, ulaganjima, dionicama. Da su se kod svih tih radnji više slušali savjeti laika, zacijelo bi bilo manje promašaja. Još manje svećenika je pohađalo predavanja o psihologiji, komunikologiji, ravnanju u nekakvim kriznim situacijama, bilo da je riječ o osobnoj ili društvenoj sferi. Ljudi se još uvijek rado obraćaju crkvenim dužnosnicima u raznim kriznim situacijama, teškim obiteljskim problemima, bračnim krizama, u pitanjima koja se tiču odgoja djece. U takvim slučajevima ne znače mnogo nekakvi površni savjeti. Traže se jasna usmjerenja, ponuda nekakve metode za moguće nadvladavanje krize. Tu nam je dragocjena pomoć stručnih laika. Potrebna je samo doza skromnosti da bismo tu pomoć potražili od laika-stručnjaka. Konačno, i to valja naglasiti: naša Crkva osjeća velik nedostatak svećeničkih zvanja. Pojedini svećenici imaju po tri, četiri ili više župa. Osim toga, tu su sakramenti, pogrebi, blagoslovine, briga za crkvena zdanja… Kada i kako možemo u našoj Crkvi ostvariti brojnija ređenja oženjenih đakona koji bi svojim djelovanjem uvelike rasteretili svećenike? Impuls pape Franje o ulozi laika u Crkvi gotovo da nam nalaže ozbiljno se preispitati o svim tim mogućnostima. Vjerujem da će nam i vjernici laici na tome biti zahvalni.

5 Lipanj 2023.

Amosova lavlja rika

PIŠE: STIPO KLJAJIĆ

Njegov je stil uistinu usporediv s lavom koji riče: oštar, energičan i koncizan – sve suprotno od kvalifikacije »imperitus sermone« (neznalica govora) kojom ga je počastio sv. Jeronim.

Nije javna tajna da su se biblijski proroci – posredujući Božje, a ne svoje riječi – beskrupulozno i beskompromisno obarali na svoj narod: krajnje otvoreno, kritički i u lice prenosili su im Božje opomene i upozorenja. Njih Bog, na kraju, i šalje gotovo isključivo u kriznim situacijama, u vremenima kada je zlo naroda dosegnulo kulminaciju i kada je ostalo još veoma malo vremena za promjenu nabolje, za odustajanje od puta propasti, ukratko, za obraćenje: oni su Božje posljednje upozorenje, još jedna ničim zaslužena prilika da se narod vrati Bogu, oni su Božji žuti karton pred isključenje. No, i u tom kontekstu pomalo začuđuje Amosova oštrina u govoru protiv njegovih suvremenika, kako Izraelaca, tako i ostalih naroda. Njegov je stil uistinu usporediv s lavom koji riče: oštar, energičan i koncizan – sve suprotno od kvalifikacije »imperitus sermone« (neznalica govora) kojom ga je počastio sv. Jeronim. Međutim, odgovor na Amosovo pitanje »lav riče – tko da se ne prestravi?« (Am 3, 8) mogao bi biti svatko, osim onih koji bi trebali, drugim riječima, i na Amosovu riku njegovi su suvremenici ostali ustrajni u činjenju zla: u nepravednom bogaćenju na račun najsiromašnijih, odnosno u raskoši velikaša koja ruglu izvrgava bijedu siromaha; u činjenju u nebo vapijućih nepravdi kojima se oskvrnjuje Božja pravednost; u bezbožnom kultu

u kojem bogoštovni sjaj prekriva odsutnost istinske vjere; u lažnoj religioznoj sigurnosti koja je slijepa za stvarno stanje itd. Unatoč tomu, Amosova lavlja rika nije uzaludna jer odzvanja i stoljećima na-

Ne događa li se i nama da mislimo kako ćemo bogoslužnim

formalizmom pokriti (i prekriti!)

društvene nepravde u kojima izravno, kao akteri, ili posredno, najčešće svetomšutnjom, sudjelujemo?

kon njega, naravno, onima koji imaju uši da čuju, jer, u konačnici, Božja riječ nema rok trajanja. Na kraju, samo ime Amos (skraćeno od Amasja) etimološki znači Gospodin je nosio, pomogao, oslobodio

Oskudni podatci

Osobni podatci o svakom biblijskom proroku prilično su oskudni, a Amosovi još oskudniji. Sa sigurnošću znamo jedino njegovo mjesto rođenja i zanimanje, a i ovo zadnje s određenim dvojbama. Naime, Amos je rođen u Tekoi, malenom mjestu nadomak Betlehemu, što znači u Južnom Kraljevstvu, no svoje će proročko djelovanje u cijelosti ostvarivati u Sjevernom Kraljevstvu, uglavnom u svetištima

u Betelu, Gilgalu i Samariji. Po zanimanju je bio, kako sam za sebe kaže, »stočar i gajio divlje smokve« (Am 7, 14). Dosta se raspravljalo, i još uvijek je tema otvorena, o tome je li Amos bio stočar/pastir (doslovno »onaj koji se bavi životinjama«) svoga ili tuđega stada, odnosno je li bio njegov vlasnik ili samo unajmljeni radnik. Da bi gajio divlje smokve, zacijelo je morao ići izvan rodnoga mjesta, Tekoe, jer njih tamo nije bilo: možda u Šefelu ili na Mrtvo more. U svakom slučaju, brojni su pastirski i poljoprivredni izrazi u njegovoj knjizi: od skakavaca i spomenutih lavova, preko zmije skrivene u kući, ptice u zamci, pa sve do oranja zemlje, vršenja pšenice i kola prepunih zrelih plodova žetve.

Teško je, gotovo nemoguće, odrediti točno trajanje Amosova proročkog djelovanja jer pretpostavke variraju od toga da je Amos izrekao samo jedan proročki govor u trajanju od dvadesetak minuta do toga da je u Sjevernom Kraljevstvu proročki djelovao nekoliko desetljeća. Većina autora ipak, čini se s pravom, Amosovo proročko djelovanje smješta između 760. i 750. godine prije Krista, za vrijeme Jeroboama II.

Bezbožni kult

Premda se u Sjevernom Kraljevstvu siromasi kupuju za novac, a potrebiti za sandale (Am 8, 6), premda Kraljevstvom caruju

40 Godina LIV br. 6/586 VRIJEME I RIJEČ

društvene nejednakosti, tlačenja i nepravde, ipak njegovi žitelji smatraju da je sve to kompatibilno s religioznim životom pa hodočaste u Betel i Gilgalu, prinose žrtve jutrom i večeri, plaćaju desetinu, organiziraju zahvalne molitve, zavjete i proslave. Rade, ukratko, sve suprotno Božjim zapovijedima i pri tome misle da će se njihovi religiozni čini Bogu svidjeti. Međutim, ne samo da se to Bogu ne sviđa nego on to preko proroka Amosa izruguje i radikalno odbacuje pa im otvoreno kaže da time samo griješe još više. »Idite samo u Betel i griješite, u Gilgal i množite grijehe svoje!« (Am 4, 4), jer ne čine ono što Bog želi, nego ono što oni vole (Am 4, 5). Budući da su smatrali da su s Bogom načisto ako su ispunili, točnije, odradili bogoslužne obrede, a pri tome posve pogazili osnovne postulate društvene pra-

vednosti i ljubavi prema bližnjemu, Bog im izričito poručuje: »mrzim i prezirem vaše blagdane i nisu mi mile vaše svečanosti. Paljenice kad mi prinosite, prinosnice mi vaše nisu mile, na pričesnice se od ugojenih telaca vaših i ne osvrćem. Uklonite od mene dreku svojih pjesama, neću da slušam zvuke vaših harfa« (Am 5, 21 – 23). Naprotiv, Bog želi da pravda poteče kao voda, a pravica kao silna bujica (Am 5, 24).

Lažna religiozna sigurnost

Bitno povezano s bogoslužnim formalizmom i religioznom dvoličnosti jest lažna religiozna sigurnost, odnosno uvjerenje Izraelaca da su, kao Božji izabrani narod, posebni, privilegirani i od Boga štićeni. Budući da su oni od Boga izabrani između svih naroda svijeta, budući da je Bog

baš njih oslobodio egipatskoga ropstva, smatrali su da ih ne može zadesiti nikakva nesreća i da su neograničeno pretplaćeni na Božje milosrđe. Štoviše, sasvim zaneseni svojom ispravnošću i »zasluženom Božjom nagradom« očekivali su dolazak »Božjeg dana« u kojem će se na poseban način očitovati njihovo blagostanje i trijumf, u kojem će ih Bog postaviti nad sve narode. Prorok Amos pak obara na zemlju njihovu samodopadnost i priopćuje im, točnije, izvikuje sasvim drukčiju Božju istinu: nisu izabrani zato što su bolji ili brojniji od drugih naroda, naprotiv (Am 6, 2); Bog ih je izveo iz Egipta kao što je izveo »Filistejce iz Kaftora i Aramejce iz Kira« (Am 9, 7); »Božji dan« će, doduše, doći, no ne kao dan blagostanja i proslave, nego kao dan tmina i kazni, dan u kojem će Bog »učiniti da sunce zapadne u podne«, da se svetkovine pretvore u kuknjavu, a pjevanje u tužaljku, da se svako bedro obuče u kostrijet, i svaka glava da oćelavi – ukratko, »bit će kao dan gorčine« (usp. Am 8, 9 – 10). Izraelovo izabranje nije dakle nikakva povlastica kojom bi se trebalo hvaliti, još manje hvastati, nego je zahtjev za većom vjernošću, pravednošću i odgovornošću. Na kraju, elementarna istinoljubivost nalaže da se prizna ako ne istost, onda barem sličnost između bezbožnih kultova i lažne religiozne sigurnosti Amosova i našeg vremena. Ne događa li se i nama da mislimo kako ćemo bogoslužnim formalizmom pokriti (i prekriti!) društvene nepravde u kojima izravno, kao akteri, ili posredno, najčešće svetom šutnjom, sudjelujemo? Da smatramo da smo s Bogom načistu ako smo mu dali njegovo: hodočastili u toliko i toliko svetišta, izmolili toliko molitava te ispostili propisane i nepropisane postove – neovisno o tome kako u stvarnosti, izvan svetih prostora, živimo i postajemo li prakticiranjem vjere uopće bolji ljudi, odnosno vjernici? Možda se i na nas odnose Božje riječi: »idite samo u X i griješite, u Y i množite grijehe svoje … mrzim i prezirem vaše blagdane i nisu mi mile vaše svečanosti … uklonite od mene dreku svojih pjesama« (Am 4, 4; 5, 21. 23).

41 Lipanj 2023.

Ratovi i katastrofe

PIŠE: JOSIP SANKO RABAR

Iznenađujuće je koliko ratovi potiču razvoj znanosti i tehnologije. Osobito dva svjetska rata u dvadesetom stoljeću. Ali i neki kasniji, lokalni ratovi.

Televizijski kanal Viasat History dao nam je svojedobno neke primjere kako rat unapređuje znanost i tehniku. Poslovično rečeno: i neka velika zla imaju poneku dobru posljedicu. Osobito je Drugi svjetski rat potaknuo mnoge korisne izume i njihovu primjenu. Primjerice, penicilin, radar, mlazni motor, dalekometnu raketu, satelite, sintetičku gumu, prvo računalo, internet, voki-toki vojni telefoni iz kojih su se poslije razvili mobiteli. Sve to danas ima i mirnodopsku primjenu i uveliko je promijenilo naš život. Internet je započeo kao vojni projekt. U Zaljevskom ratu godine 1991. počeo se rabiti GPS.

Dalekometna raketa s hidrogenskom bombom, proizvedena u hladnom ratu, omogućila je svemirsku eru čovječanstva. Što je doprinos nepredvidiva dosega. Za put u svemir i na Mjesec zaslužni su Drugi svjetski rat, nacizam i hladni rat između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza. Nacisti su omogućili Werneru von Braunu da izradi V2, prvu modernu dalekometnu raketu. Von Braun je žudio za prodorom u svemir, a, da bi ostvario tu svoju veliku žudnju, nastalu pod utjecajem američkih stripova, paktirao je sa samim vragom, to jest s nacizmom.

Najzanimljivije je ono što su na kanalu Viasat History svjesno izostavili, a to je nuklearna energija. Spektakularno je započela kao oružje nevjerojatno

velike moći koje je ubrzo dospjelo do mogućnosti uništenja ljudske vrste i čitavog života na Zemlji uporabom dalekometnih raketa s hidrogenskim bombama. (No upravo su te rakete omogućile svemirsku eru kao utjehu za potpun užas uništenja svega života.) Nuklearni rat pretvorio bi Zemlju u potpuno mrtav, sleđen i radioaktivan planet. Nuklearnu energiju u TV kanalu očito su prešutjeli. Možda baš zato što i mirnodopska primjena te energije nije uvijek bezazlena! No napredak znanosti i tehnologije valjda jest.

Na kraju emisije izričito kažu: »Osobito je Drugi svjetski rat bio rat znanstvenika i tehnologije«.

Ipak se nadam da u dvadeset prvom stoljeću neće biti nuklearnog rata. Bog ne bi dopustio potpuno zlo i ne bi uništio ljudsku vrstu. No danas mi se čini da globalno zatopljenje uzrokuje sve češće i sve veće katastrofe. Venecija je češće poplavljena, uragani koji pogađaju Sjedinjene Države sve su gori,

led se na polovima topi i diže se razina oceana, ulice i niži katovi primorskih gradova jednom će biti poplavljeni, globalizacija nam je donijela i virusnu pandemiju COVID-a. Evo i u Zagrebu doživljavamo udar za udarom, epidemija virusa, globalno zatopljenje i potresi. Zimi u Zagrebu više nema snijega i sve je toplije, ljeti nas pogađaju hladni dani. Mnogo se toga poremetilo. Što da radimo? Iznad svega trebali bismo se riješiti osnovnog uzroka: globalnog zatopljenja.

Kada sam oko 1963. godine prošloga stoljeća čitao Supekovu knjigu Drama u svemiru (koju je tobože napisala grupa mladih), propast čovječanstva postala mi je opsesija. U ono se vrijeme činilo da nema nikakva globalnog zatopljenja i klimatske poremećenosti. Postojala je samo opasnost od potpunoga nuklearnog uništenja. To mi je bilo važnije čak i od komunističke tiranije. Sve dok nisam čitao Orwellov roman 1984. Teško je reći što je neizrecivo strašnije: potpuni totalitarizam 1984. ili potpuno pretvaranje Zemlje u mrtav planet. Nikad Zemlja i ljudi nisu tijekom povijesti bili toliko ugroženi kao u dvadesetom stoljeću. No ostao sam politički idiot i često javno govorio, a jednom i pisao za konferenciju studenata sociologije u Beogradu, što sam pred svima i čitao, o doušnicima i tajnim službama koje nas nadziru. Kada sam se vratio u klupu, moji su mi se kolege smijali koliko sam lud. Bože, zašto si dopustio da budem toliki politički idiot, ali i toliki grešnik i ovisnik?

Zanimljivo je da nije samo ratna tehnologija unaprijedila modernu tehniku i znanost. Dapače, prvi put se dogodilo da je i mirnodopska tehnika počela ugrožavati naš planet i život na njemu.

50 Godina LIV br. 6/586 NOVE MEDITACIJE

Jesmo li ravnodušni prema patnji zlostavljanih starijih osoba?

Gdje nema brige za starije osobe, nema budućnosti za mlade.

Odgovor je na pitanje iz naslova, nažalost, potvrdan. Dok zlostavljanje djece i žena puni novinske stupce, potiče udruge civilnoga društva na djelovanje, tema zlostavljanja starijih sporo prodire u stručnu i znanstvenu literaturu te je i dalje jedva primjetna u javnome prostoru. Malo se govori o roditeljima koji su u djetinjstvu psihički i emocionalno zlostavljali svoju djecu te nastavljaju to činiti i kad ona odrastu. Procjenjuje se da u svijetu ima oko 703 milijuna starijih osoba, a mnoge od njih žrtve su nasilja. Zlostavljanje starijih definira se kao svako ponašanje koje nanosi bol, patnju i štetu starijoj osobi. Pritom se misli na fizičko, psihičko, emocionalno, spolno, materijalno, duhovno zlostavljanje, ali i zanemarivanje koje mogu prouzročiti odrasla djeca, unuci ili rođaci, skrbnici, djelatnici socijalnih i drugih stručnih službi. Nestvarno djeluju rezultati istraživanja da se velik udio zlostavljača odnosi na kćeri/snahe na koje je pao teret skrbi o starijemu članu obitelji. U domovima za starije i nemoćne osobe opisano je zlostavljanje pri grubom hranjenju, provođenju higijenskih mjera, oblačenju, davanju lijekova. Duhovno zlostavljanje podrazumijeva upotrebu vjere i duhovnosti u svrhu manipuliranja, čak i ismijavanja starijih osoba zbog njihovih vjerskih uvjerenja i prakticiranja vjere. Starije osobe doživljavaju zlostavljanje kao zanemarivanje, napuštanje, materijalnu nesigurnost, neprihvaćanje njihovih mišljenja i prava na izbor, isključivanje iz društva, osamljenost, nedostatak poštovanja, pod-

cjenjivanje, povredu mnogih prava. Posljedice spomenutih osjećaja zlostavljanja ne smiju se zanemariti jer će se starijoj osobi pogoršati zdravstveno stanje, bilo fizičko bilo psihičko i emocionalno, što može skratiti životni vijek osobe, osobito one koja je već boležljiva. Najčešće je riječ o ženama starijima od 75 godina. Iskustvo pokazuje da se obiteljsko zlostavljanje, nažalost, kao naučeno ponašanje prenosi iz generacije u generaciju. Društveno zlostavljanje i zanemarivanje odnosi se prije svega na njihovu materijalnu nesigurnost. Simone de Beauvoir je zapisala da potrošačko društvo prema starim osobama nije samo krivo već je zločinačko te da je zlostavljanje starijih u domovima sramotna tajna društva. Iako je i danas sveprisutno među nama, nasilje nad starijima još uvijek je skriven fenomen današnjice. Ni kršćansko društvo kakvo je naše nije pošteđeno toga sramotnog fenomena. Stoga je i pa-

PIŠE: SLAVICA DODIG

pa Franjo u povodu Međunarodnoga dana borbe protiv nasilja nad starijim osobama, koji se obilježava 15. lipnja, prije tri godine upozorio: Gdje nema brige za starije, nema budućnosti za mlade.

Stari zavjet navodi da su se sinovi, kćeri i ostali ukućani koji su zlostavljali starije osobe u obitelji rigorozno kažnjavali smrću. U Novom zavjetu nema tekstova koji bi se izravno odnosili na zlostavljanje starijih onako kako danas o toj temi promišljamo. Nije ni potrebno, jer Isusova revolucija ljubavi koja se zalaže za ljubav prema bližnjima podrazumijeva i ljubav prema starijima. Ako ih ljubimo i posvećujemo im se, nikada ih nećemo zlostavljati i zanemarivati. Isus ujedno savjetuje: molite za one koji vas zlostavljaju.

Oslobodi nas, Bože, sebične ravnodušnosti prema patnji zlostavljanih starijih osoba i potakni nas da se protiv toga sramotnog fenomena danomice zdušno borimo

51 Lipanj 2023. ZLATNO DOBA

Kultura riječi

Ulipnju, sredinom petoga stoljeća, točnije, 2. lipnja 455., zbila se velika pljačka Rima. Osvajačku vojsku od 80 000 ljudi predvodio je kralj Gajzerih, poglavar istočnogermanskog plemena Vandala, ratobornog naroda koji je gospodario Sredozemljem. Gajzerih je, navode povjesničari, »dubokih misli i od malo riječi, prezirao je luksuz, ali je bio sklon gnjevu i pohlepan za dobitkom i lukav u pridobivanju barbara te vješt u sijanju sjemena razdora kako bi pobudio neprijateljstvo«. Velika pljačka Rima bila je najokrutnija epizoda rimske povijesti jer neprestance je trajala dva tjedna. Međutim, u ovom događaju pljačke materijalnih dobara ipak je postojalo svjetlo. Grad nije bio uništen, a životi stanovništva bili su pošteđeni zbog usrdne molbe i zagovora pape Leona I., prvoga pape koji je nazvan »Velikim«. Vrijedno je spomenuti i da je papa Leon godine 452. susreo Atilu, kralja Huna, i uvjerio ga da ne krene u invaziju Italije. Nasuprot Gajzerihu i sličnim vladarima, papa je svojim govorom, riječima, mirotvorstvom –autoritetom dobrote i evanđeoske istine – i u drugima pobuđivao dobro.  Daljnji opisi ovog pljačkaškog pohoda

u povijesti mnogošto će nepravedno dodati Vandalima: njihovo se ime, naime, ugradilo u opće imenice s nezahvalnih značenjem. »Vandalizam« znači pustošenje, uništavanje kulturnih vrednota, a »vandal« je osoba koja se ponaša nekulturno i rušilački. Vandalizam je dakle namjerno očitovanje grubosti prema kulturi. Ono što razumijevamo pod pojmom »kultura« široko je i višedimenzionalno, a ovom se prilikom vrijedno prisjetiti kako kulturu određuje Pastoralna konstitucija Drugoga vatikanskog koncila o Crkvi u suvremenom svijetu. Kultura, naglašava se, čini čovjekovu narav. Čitamo također da čovjek »jedino putem kulture, to jest njegovanjem prirodnih dobara i vrijednosti, dolazi do prave i potpune čovječnosti«. Kultura je sve ono što u svijetu odražava dobrotu, ljepotu, istinu preko čovjekova stvaralaštva.

Kultura je napredak, usavršavanje i rast, koji odražavaju duhovnu i moralnu zrelost čovječanstva. Njezin je cilj razvijati se tako da »cjelovito i skladno odgoji ljudsku osobu« na »dobro zajednice i čitavog društva«, navodi Konstitucija. U tom slijedu, zasigurno, primjećujemo nelogičnost sintagmi kao što su »kultura korupcije« ili »kultura laži« i slično, kojima katkad obiluje javni prostor.

No vratimo se ipak Vandalima: onima koji su materijalno opljačkali Rim,

ali su ipak sačuvali ljudske živote. Svjedočimo brojnim sitnim ili krupnim vandalizmima u svojoj okolici. Prisiljeni smo čitati provokativne napise po tek oličenim zidovima javnih zgrada, gledati devastirane spomenike, nasade u parkovima… I pitati se: Pa zašto?

Komu je to smetalo? Što moramo učiniti da tako ne bude? Osjećamo se tada baš kao da je netko nas same ranio ili uvrijedio. Jer grubošću je zaklonjeno svjetlo Božjega sklada u ljudskoj kreativnosti. No u ovom slučaju naše čuđenje i prijekor neće popraviti stvar. Tama se ne tjera tamom! Tim činima destrukcije možemo doskočiti samo tako da sami ustrajno izgrađujemo kulturu i sklad. Unatoč i usprkos vandalizmima. Ali kako? Možda tako da se ponajprije sjetimo onoga slabašnog svjetla u pljačkaškom pohodu Vandala na Rim: očuvali su ljudske živote. Uspinjući se iznad materijalnoga na duhovnu razinu, počnimo potom bdjeti nad životima onih koji nas okružuju, i to tako da njegujemo kulturu svoga govora, svojega srca – »iz obilja srca usta nam govore«, rekao je Isus. Naizgled lako, a znamo – toliko zahtjevno: graditi kulturu dobrim riječima. Živote onih s kojima se susrećemo poštedjeti od vandalizma svojih negativnih riječi koje razjedinjuju i donose nemir. Kultura srca! Kultura riječi!

DUHOVNI VADEMEKUM
PIŠE: s. VERONIKA MILA POPIĆ
54 Godina LIV br. 6/586

Turn static files into dynamic content formats.

Create a flipbook
Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.