Kultura riječi

Ulipnju, sredinom petoga stoljeća, točnije, 2. lipnja 455., zbila se velika pljačka Rima. Osvajačku vojsku od 80 000 ljudi predvodio je kralj Gajzerih, poglavar istočnogermanskog plemena Vandala, ratobornog naroda koji je gospodario Sredozemljem. Gajzerih je, navode povjesničari, »dubokih misli i od malo riječi, prezirao je luksuz, ali je bio sklon gnjevu i pohlepan za dobitkom i lukav u pridobivanju barbara te vješt u sijanju sjemena razdora kako bi pobudio neprijateljstvo«. Velika pljačka Rima bila je najokrutnija epizoda rimske povijesti jer neprestance je trajala dva tjedna. Međutim, u ovom događaju pljačke materijalnih dobara ipak je postojalo svjetlo. Grad nije bio uništen, a životi stanovništva bili su pošteđeni zbog usrdne molbe i zagovora pape Leona I., prvoga pape koji je nazvan »Velikim«. Vrijedno je spomenuti i da je papa Leon godine 452. susreo Atilu, kralja Huna, i uvjerio ga da ne krene u invaziju Italije. Nasuprot Gajzerihu i sličnim vladarima, papa je svojim govorom, riječima, mirotvorstvom –autoritetom dobrote i evanđeoske istine – i u drugima pobuđivao dobro. Daljnji opisi ovog pljačkaškog pohoda u povijesti mnogošto će nepravedno dodati Vandalima: njihovo se ime, naime, ugradilo u opće imenice s nezahvalnih značenjem. »Vandalizam« znači pustošenje, uništavanje kulturnih vrednota, a »vandal« je osoba koja se ponaša nekulturno i rušilački. Vandalizam je dakle namjerno očitovanje grubosti prema kulturi. Ono što razumijevamo pod pojmom »kultura« široko je i višedimenzionalno, a ovom se prilikom vrijedno prisjetiti kako kulturu određuje Pastoralna konstitucija Drugoga vatikanskog koncila o Crkvi u suvremenom svijetu. Kultura, naglašava se, čini čovjekovu narav. Čitamo također da čovjek »jedino putem kulture, to jest njegovanjem prirodnih dobara i vrijednosti, dolazi do prave i potpune čovječnosti«. Kultura je sve ono što u svijetu odražava dobrotu, ljepotu, istinu preko čovjekova stvaralaštva.

Kultura je napredak, usavršavanje i rast, koji odražavaju duhovnu i moralnu zrelost čovječanstva. Njezin je cilj razvijati se tako da »cjelovito i skladno odgoji ljudsku osobu« na »dobro zajednice i čitavog društva«, navodi Konstitucija. U tom slijedu, zasigurno, primjećujemo nelogičnost sintagmi kao što su »kultura korupcije« ili »kultura laži« i slično, kojima katkad obiluje javni prostor.

No vratimo se ipak Vandalima: onima koji su materijalno opljačkali Rim, ali su ipak sačuvali ljudske živote. Svjedočimo brojnim sitnim ili krupnim vandalizmima u svojoj okolici. Prisiljeni smo čitati provokativne napise po tek oličenim zidovima javnih zgrada, gledati devastirane spomenike, nasade u parkovima… I pitati se: Pa zašto?

Komu je to smetalo? Što moramo učiniti da tako ne bude? Osjećamo se tada baš kao da je netko nas same ranio ili uvrijedio. Jer grubošću je zaklonjeno svjetlo Božjega sklada u ljudskoj kreativnosti. No u ovom slučaju naše čuđenje i prijekor neće popraviti stvar. Tama se ne tjera tamom! Tim činima destrukcije možemo doskočiti samo tako da sami ustrajno izgrađujemo kulturu i sklad. Unatoč i usprkos vandalizmima. Ali kako? Možda tako da se ponajprije sjetimo onoga slabašnog svjetla u pljačkaškom pohodu Vandala na Rim: očuvali su ljudske živote. Uspinjući se iznad materijalnoga na duhovnu razinu, počnimo potom bdjeti nad životima onih koji nas okružuju, i to tako da njegujemo kulturu svoga govora, svojega srca – »iz obilja srca usta nam govore«, rekao je Isus. Naizgled lako, a znamo – toliko zahtjevno: graditi kulturu dobrim riječima. Živote onih s kojima se susrećemo poštedjeti od vandalizma svojih negativnih riječi koje razjedinjuju i donose nemir. Kultura srca! Kultura riječi!