Kana, kršćanska obiteljska revija, travanj 2024.

KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA

Godina LV Broj 4/595

Travanj 2024. Cijena 2,00 €

Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost«

Glavna urednica: Maja Petranović

Uređuje: uredničko vijeće

Grafičko oblikovanje: Tihomir Turčinović

Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, p.p. 434, Marulićev trg 14

Za izdavača: Stjepan Brebrić

Kontakti:

E-mail: ks.kana@gmail.com urednistvo@ks.hr pretplata@ks.hr

Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227 www.ks.hr

Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj.

Adresa uredništva: KANA, Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, Marulićev trg 14, p.p. 434

Rukopise i slike ne vraćamo.

Za iznesena mišljenja u pojedinim člancima i točnost podataka odgovorni su autori te njihovi stavovi ne predstavljaju nužno stav uredništva.

Tisak: Mediaprint – tiskara Hrastić

Račun: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.

IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X

Godišnja pretplata: 22,00 €

Inozemstvo: Zainteresirane molimo da se jave na e-mail pretplata@ks.hrili broj telefona 01 6349 044

ovaj broj Kane dolazi nam u trenutku ili razdoblju koje možemo promatrati iz različitih kutova: na početku proljeća, pred događaj parlamentarnih izbora, u vrijeme raznih svjetskih nemira i ratova, u uskrsnom vremenu. Ovaj dio liturgijske godine nudi nam perspektivu za sve životne konkretnosti i povijesne okolnosti, to je kut iz kojeg smo mi kršćani pozvani gledati stvarnost oko nas. Vazmeno otajstvo je prijelomni trenutak svega vremena koji donosi novost: novu sliku Boga koji se u Kristu objavio kao otac svih ljudi; novog čovjeka, novo čovječanstvo koje se gradi na ljubavi; novo pravilo života – zapovijed ljubavi. (Iv 13,34-35). Naše kršćansko poslanje ni-

je ništa drugo nego donositi tu novost u svijest i u svijet. Ljubav kao sveobuhvatna riječ Kristova postaje naš motiv, naša mjera i znak po kojem će nas prepoznavati kao Kristove. Sve naše ljudsko što činimo u srcu mora se roditi iz onoga što daje Duh Sveti, što nas iznutra motivira da činimo dobro, u bilo koje vrijeme i pod bilo kojim političkim i društvenim okolnostima. Pitanje koje Uskrsli upućuje Petru: »Ljubiš li me?«, pitanje je koje upućuje i nama. U uskrsnom vremenu na poseban način pozvani smo na ispit ljubavi. Stanimo pred Gospodina prepoznajući ga uvijek u braći i sestrama, u svakom čovjeku, počevši od onoga koji trpi najviše.

Časopis je objavljen uz potporu

Grada Zagreba

Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju.

»Nakon tuge, nakon beznađa, dolazi do eshatološke radosti zbog ponovnog viđenja. Uskrsnuli Isus nije drugačiji nego je bio kao zemaljski. Oni koji ga sada vide, vide ga novim očima: prepoznaju ga i raduju se. Ponovno viđenje unosi novosti u sliku: postoji jedan prekid, crna rupa, pa bila ona samo od tri dana. Slika ponovnog viđenja ne razotkriva rastanak i razdvojenost kao optičku varku. Prije svega, ponovno viđenje predstavljeno je jednostrano: Isus svoje učenike nije nikada izgubio iz vida. A on će im otvoriti oči da ga vide 'novim očima', onakvoga kakav izgleda kao proslavljen. Sumnje koje su ih razapinjale bit će okončane; započet će radost 'koju im više nitko neće oteti'.«

(Ilija Čabraja, Što tražite živoga među mrtvima?, str. 283.)

Dragi čitatelji, Urednica

Zlouporabe nasilja

Žalosno je da moderno i civilizirano društvo nema snage odlučno reći »NE« bilo kakvom nasilju, od onog obiteljskog do onog planetarnog. Očito je da nasilje još uvijek nekome »koristi«.

Teroristički napad na nedužne ljude u Moskvi s više od stotine žrtava nosi sa sobom važne poruke. Riječ je o surovom nasilničkom činu koji je izazvao zgražanje svakog civiliziranog građanina ne samo Moskve nego i svijeta. Taj čin pokazuje isto tako kako nikakva tehnologija, ma kako bila savršena, ne može predvidjeti i spriječiti bolesnu ljudsku namjeru za nasiljem. Građani i posjetitelji Moskve u zadnje vrijeme detaljno su pregledavani na ulasku u prodajne centre, važne gradske i državne institucije, na ulazima u sportske arene i kazališta… Ali sve to nije bilo dovoljno. Želja za nasiljem jača je od bilo kakve tehnologije. I normalno je da ta činjenica u ljudima izaziva strah, a gdje je u ljudima prisutan strah, postoji velika mogućnost manipuliranja ljudima i istinom. Obuzeti strahom ljudi postaju iznimno ranjivi i podložni vjerovati u sve što im se nudi na pladnju mogućih razloga za nasilje. To pokazuje i ovaj slučaj.

1. Politička zlouporaba nasilja Zapanjuje činjenica kako u ovakvom slučaju krvavog nasilničkog čina različito razmišljaju obični ljudi i visoka politika. Prvo što običnom čovjeku padne na pamet u takvoj situaciji je žalost za poginulima, empatija i solidarnost s onima čiji su najmiliji stradali. S druge strane, političari nastoje i takav grozan

čin okrenuti u vlastitu korist. Iako je tzv. islamska republika opetovano priznala odgovornost za taj nasilnički napad, ruski predsjednik opetovano, bez ikakvih dokaza, svaljuje odgovornost na Ukrajinu koju već dvije godine nemilosrdno pustoši i ubija na tisuće njezinih građana. Unatoč tomu što je Ukrajina opetova-

Preostaje samo da se svaki čovjek, pogotovo kršćanin, pokuša osobno odreći svakog oblika nasilja. Jedino umnažanje

mnogih osobnih »NE« nasilju može donijeti neki značajan zaokret prema civilizaciji ljubavi i mira.

no izjavila kako s tim činom nema ništa, kako ga nije izazvala. Znači li to da ruski predsjednik zbog tog terorističkog čina smatra kako opravdano može još brutalnije rušiti i ubijati nevine civile u Ukrajini? Može li biti istina da on iskorištava ovaj nasilnički čin kako bi opravdao svoj suludi plan porobljavanja i iskorjenjivanja ukrajinskog naroda? To u Rusiji i ne bi bio prvi slučaj da se nečija nesreća i žalost obilno iskoriste za prizemne političke ciljeve. Povjesničari i politolozi o tome bi mogli štošta reći. Takvima kao što je Putin ljudski život ne znači ništa. Bolje rečeno, ljudski im život vrijedi onoliko koliku težinu ima na vagi još veće njihove moći.

2. Dvoličnost nasilnika

Kolike se tisuće Ukrajinaca unazad dvije godine osjeća onako kako se sada osjećaju građani Moskve, pogotovo oni koji su u tom terorističkom činu izgubili svoje najmilije? A napad na Ukrajinu nije bio ništa drugo nego teroristički čin. Kakva je to dvoličnost kada sada ruski predsjednik, s vjerojatno lažnim suzama u očima, pred televizijskim kamerama pali svijeće za poginule u tom moskovskom napadu?

Je li ikada pomislio zapaliti jednu svijeću za tisuće poginulih nedužnih civila u Ukrajini, a prije toga u Afganistanu, Čečeniji i svugdje gdje je ruska vojska po njegovom nalogu sijala smrt? Naravno da se takva razmišljanja sada nameću običnim ljudima, pogotovo onima koji takvo nasilje trpe godinama, ali i ljudima neovisnim promatračima i svjedocima sijanja nasilja diljem Europe i svijeta. S pravom opetovano ističe papa Franjo da se nasilnim odgovorom na neki čin nasilja ne postiže ništa. Postiže se zapravo samo to da uvijek u tome stradavaju nevini ljudi. Međutim, politiku koja u sredstvima nasilja vidi jedinu mogućnost opstanka na vlasti to ionako ne zanima. Pa već je prije dva tisućljeća jedan Poncije Pilat, iz straha da mu tadašnji rimski car ne oduzme vlast, na križ poslao nevinog čovjeka. Povijest se, dakle, samo ponavlja, iako ta povijest nije uspjela mnogima, pogotovo onima na vlasti, biti magistra vitae, tj. učiteljica života.

3. Nasilje – »ubijanje duše«

Tijekom Domovinskog rata Hrvatska je bolno doživljavala sve strahote jednog

PIŠE: JOSIP GRBAC

dugotrajnog terorističkog napada. Tisuće ubijenih nedužnih ljudi, masovna protjerivanja ljudi iz njihovih domova, sve nedaće koje su pogodile nedužne civile, sve to ostavilo je itekako dalekosežne posljedice u životima premnogih ljudi i obitelji. Slične traume teško se prevladavaju, a još teže zaboravljaju. I usred svih tih strahota blagopokojni kardinal Franjo Kuharić uporno je zagovarao kako nikakva osveta ne dolazi u pitanje. Možda je taj njegov miroljubiv pristup mnogima bio teško prihvatljiv, ali su se ipak mnogi ljudi, pogotovo vjernici, s njim složili. Svjedoči tomu i ona krunica koju su mnogi branitelji nosili oko vrata. U Hrvatskoj se nakon Domovinskog rata nisu dogodili nekakvi teroristički napadi, masovna ubijanja nedužnih ljudi ili teški zločini protiv čovječnosti. I zbog toga možemo biti sretni. Međutim, nasilje nije samo materijalno nanošenje zla i smrti. Nasilje može biti i svojevrsno »ubijanje duše«, omalovažavanje i blaćenje drugoga, rušenje njegova ugleda, klevetanje.

Štoviše, takva vrsta nasilja prisutnija je u današnjem društvu nego ono materijalno nasilje. Tomu svjedočimo i u najnovije vrijeme u Hrvatskoj. Što je drugo nego promicanje nasilja kada se na nekakvim »mitinzima« uporno političke protivnike naziva najgorim mogućim nazivima? Zar to nije prikriveni poziv na nasilje ili zlouporaba nasilja u političke svrhe?

4. Kršćanin i nasilje Istinski čovjek, a pogotovo kršćanin, ne smije se pomiriti ni s kakvim oblikom nasilja. Nasilje, u bilo kakvom obliku, istinski je teški grijeh. Jer ne ubija samo tijelo, nego i dušu kako nasilnika tako i žrtve. To, i samo to, uporno ponavlja papa Franjo. I to kršćani razumiju, jer su bili prisiljeni podnositi nasilje u svim periodima povijesti, od prvih dana kršćanstva do danas, i to na svim meridijanima svijeta. Doduše, znali su i kršćani pogriješiti te posegnuti za oružjem jer su time mislili obraniti čast vjere i Crkve. Da to nije bilo dobro jasno je rekao sveti papa Ivan

Istinski čovjek, a pogotovo kršćanin, ne smije se pomiriti ni s kakvim oblikom nasilja. Nasilje, u bilo kakvom obliku, istinski je teški grijeh. Jer ne ubija samo tijelo, nego i dušu kako nasilnika tako i žrtve. To, i samo to, uporno ponavlja papa Franjo. I to kršćani razumiju, jer su bili prisiljeni podnositi nasilje u svim periodima povijesti, od prvih dana kršćanstva do danas, i to na svim meridijanima svijeta.

Pavao II. kada je zatražio oprost za sva učinjena nedjela koja su kršćani počinili tijekom povijesti. Ne sjećam se da su ostale vjeroispovijesti učinile nešto slično. Iako su i one znale prakticirati nasilje. Žalosno je da moderno i civilizirano društvo nema snage odlučno reći »NE« bilo kakvom nasilju, od onog obiteljskog do onog planetarnog. Očito je da nasilje još uvijek nekome »koristi«. Još je očitije da će »putinovska« zlouporaba nasilja u vlastite svrhe biti korištena od mnogih drugih. U takvoj atmosferi svi apeli za mirom, počevši od onih pape Franje, teško mogu imati uspjeha. Preostaje samo da se svaki čovjek, pogotovo kršćanin, pokuša osobno odreći svakog oblika nasilja. Jedino umnažanje mnogih osobnih »NE« nasilju može donijeti neki značajan zaokret prema civilizaciji ljubavi i mira. Možda je to svojevrsna utopija, ali su se u povijesti iz takvih sličnih »utopija« izrodila mnoga dobra djela na osobnom i društvenom planu, čije blagodati svi danas osjećamo.

AUTOBIOGRAFIJA PAPE FRANJE: »Život. Moja povijest u Povijesti«

Zgode i nezgode jedanaestogodišnjeg

Njemački kardinal Walter Kasper uvjeren je da »trenutačni pontifikat nije slučajan, već početak nove epohe«, a to znači – pojasnio je – kraj starog hijerarhijskog klerikalizma.

Crkva je prošlog mjeseca, 13. ožujka, obilježila 11. godišnjicu izbora Jorge Marija Bergoglija za 266. Petrovog nasljednika u vodstvu Katoličke Crkve i upravitelja Rimske biskupije. Njegov pontifikat obilježen je važnim zbivanjima na vjerskom i društvenom području. Otvorena su mnoga pitanja. Na neka će dati odgovor drugi dio Biskupske sinode u listopadu ove godine, a na druge nedavno najavljeni novi dokument, vjerojatno enciklika. Većina će ostati neriješena.

Za papu Franju obilježavanje 11. obljetnice pontifikata nije bio najljepši trenutak, i to ne samo zbog zdravstvenog stanja već i zbog nerazumijevanja njegovih poteza oko obnove crkvenih ustrojstava, iako su ga kardinali za to zadužili pri izboru za papu 2013. Istina je da broj onih koji mu se suprotstavljaju na čelu s pet-šest kardinala i dvadesetak biskupa, nekoliko penzioniranih monsinjora te ovećim brojem »pobožnih« svećenika i vjernika koji ih slijede, nije tako velik, ali raspolažu, posebno u Americi, medijima i financijskim sredstvima te su dosta glasni.

Oružani sukobi i ratovi zaoštrili su stanje u svijetu te se glad, bijeda i migracije sve više šire počevši od Svete Zemlje, pa do Ukrajine, Sirije, Demokratske Republike Konga, Haitija, Sudana... Posvuda najviše stradavaju i umiru nevini ljudi i djeca. Njegove pozive, preporuke i vapa-

je moćnici ne slušaju, ali on ustraje u svojoj zamisli mira i bratstva.  Nagađanja o Papinoj ostavci na dnevnom su redu već mjesecima. Uzroci su njegovo zdravlje i primjer njegovog predčasnika Benedikta XVI. koji je neočekivano 2013. u 91. godini života napustio papinsku službu. U razgovoru s meksičkom novinarkom Valentinom Alazraki papa Franjo nedavno je izjavio da za sada ne namjerava odstupiti od papinske službe te je primijetio da su ta nagađanja simpatična. Povjerio je da je za mjesto svog počinka izabrao rimsku baziliku svete Marije Velike, u kojoj se časti njemu draga slika Majke Božje zaštitnice rimskog naroda. Zanimljivo je da je upravo u toj

crkvi i blaženi kardinal Stepinac služio svoju prvu svetu misu 1930.

»Primjer pape Ratzingera« – kaže Ber goglio – »mi je drag i cijenim ga. Bene dikt je bio velik i ponizan čovjek. Kada je shvatio da su njegove snage ograničene, odvažno je rekao: ‘Dosta!’, divim mu se«, primijetio je 87-godišnji papa Franjo i do dao: »Molim Gospodina da mi kaže: ‘Do sta’ kad god hoće, u bilo kojem trenutku, ali trenutačno ne mislim na to«.

O svemu tome i drugim zanimljivim po jedinostima svog života papa Franjo op širnije piše u svojoj autobiografiji vot. Moja povijest u Povijesti (Life. La mia storia nella Storia) koja je prije petnaest dana izašla iz tiska na više jezika u isto vrijeme u Europi i Americi u nakladi Harper Collinsa.

Autobiografiju, koju je djelomično napisao, a djelomično već povjerio raznim novinarima sam Bergoglio, dotjerao je jezično i novinarski zanimljivije Fabio Marchese Dragona, vatikanist talijanske medijske grupe Mediaset. Bergoglio se na početku osvrće na djetinjstvo. Navodi kako su se njegovi djedovi krajem 19. stoljeća doselili iz talijanske pokrajine Piemont u Argentinu. Priznaje da je u mladenačkim danima bio zaljubljen i to u dvama navratima, ali dodaje da je »Bog prevladao« te je postao redovnik i svećenik. Glavnu ulogu u tom izboru imala je baka Ruža. Odlazio je često u kino, gledao uglavnom talijanske filmove koji su bili u modi pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. Posebno su ga ganuli filmovi Drugog svjetskog rata i američko bombardira-

PIŠE: ALDO SINKOVIĆ

jedanaestogodišnjeg pontifikata

dostojanstva i protiv mogućnosti stvaranja zajedničkog doma. Danas si postavlja pitanje: »Kako možemo biti pobornici mira i pravde ako u isto vrijeme proizvodimo i nudimo nova smrtonosna oružja?«

Postavši redovnikom, isusovcem, namjeravao je otići kao misionar u Japan, ali mu poglavari nisu dozvolili jer je imao ozbiljnih problema sa zdravljem. Svoj odgoj mladi student Bergoglio mnogo duguje voditeljici laboratorija i nastavnici Esther. »Bila je uvjerena komunistkinja, ateist. Poštivala je mišljenja svakog studenta. Nikada nije napadala ni vjeru ni Crkvu.« Imala je dvoje djece. Od nje je naučio i mnogo političkih stvari. Posuđivala mu je razne knjige, pa i one o komunizmu. Neki su ga, nakon izbora za papu, optuživali da govori o siromasima, jer je upio mnogo komunističkog i marksističkog duha. Drugi su čak tvrdili da je protupapa, jer ne nosi crvene cipele kao njegovi predčasnici te primjećuje da govoriti i brinuti se za siromahe ne

znači automatski biti komunist. »Siromasi su zastava Evanđelja i njih u sr-

Takozvanom argentinskom revolucijom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća Argentina je bila teško pogođena. Diktatori su svim silama nastojali u ime borbe protiv komunizma istrijebiti svaki tračak opozicije. Tim valom progonstava bio je zahvaćen i mladi isusovac Bergoglio. Po preporuci biskupa Angelellija, koji je 1976. smrtno stradao u namještenoj prometnoj nesreći te ga je papa Bergoglio 2019. proglasio blaženim,

Papa Franjo danas si postavlja pitanje: »Kako možemo biti pobornici mira i pravde ako u isto vrijeme proizvodimo i nudimo nova smrtonosna oružja?«

štitio je i skrivao trojicu sjemeništaraca iz biskupije La Rioja. Oni su Bergogliju pomogli spasiti i dvadesetak drugih mladih, kojima je prijetila opasnost da budu strpani u zatvore. Tajna služba pratila ga je dan i noć. Jednom je spasio mladića koji mu je sličio predavši mu svoju osobnu iskaznicu, nabavio talar i omogućio mu da kao svećenik napusti Argentinu. Uspjelo mu je spasiti i dvojicu isusovaca koji su bili osuđeni na smrt. U dvama je navratima o njima uspio razgovarati s ondašnjim predsjednikom Videlom. Žao mu je što nije uspio spasiti i svoju nastavnicu Esther, koja je bila teško mučena te izbačena iz zrakoplova u ocean. »Bilo je to uništenje cijelog jednog naraštaja«,  tvrdi Bergoglio u svojoj autobiografiji i dodaje da su se »optužbe protiv njega nastavile sve donedavno«. »Neki ljevičari, iako su dobro znali što sam sve

poduzimao kako bih spasio što više ljudi, optužuju me predbacujući mi da sam mogao mnogo više učiniti. U studenome 2010. režimska me policija 4 sata i 10 minuta ispitivala nastojeći mi staviti omču oko vrata. Ipak mi nisu ništa našli.« Zanimljiva je njegova tvrdnja da ga čak ni nove vlasti ne vole. Novi predsjednik Javier Milei pozvao ga je da posjeti Argentinu, ali Franjo još nije odlučio hoće li i kada posjetiti svoju domovinu, jer se mnogi pribojavaju da bi neke moćne političke sredine iskoristile njegov posjet za napad na Crkvu.

Papa Franjo u svojoj autobiografiji Život. Moja povijest u Povijesti iznosi mnoga javnosti manje poznata svjedočanstva iz biskupskog i kardinalskog djelovanja u Buenos Airesu, Argentini i na južnoameričkom kontinentu. Naravno da se posebno poglavlje odnosi na njegov 11-godišnji buran pontifikat počevši od nasljedstva Benedikta XVI. do najnovijih poznatih rasprava i trzavica o unutarcrkvenim promjenama. Brani svoja stajališta o miru, radu, borbi protiv trgovine oružjem i nastojanju oko očuvanja Stvorenoga te poziva mlade da budu bučni, ali bez nasilja i uništavanja zgrada i umjetničkih djela.

Njemački kardinal Walter Kasper uvjeren je da »trenutačni pontifikat nije slučajan, već početak nove epohe«, a to znači – pojasnio je – kraj starog hijerarhijskog klerikalizma. Sinodalnost, odnosno interakcija biskupa, svećenika i laika je proces koji se ne može ostvariti preko noći. Potrebno je vrijeme, potrebno je više pontifikata. Riječ je o reformatorskom putu koji nije ravan te je potrebno dosta vremena za trajnu kulturnu promjenu. Upravo zbog toga treba se moliti da Bog čuva papu Franju kako bi što dublje usadio temelje te crkvene obnove.

Izbori u starom Rimu –opasna politička igra

Rimska država nije bila demokratska u današnjem smislu te riječi.

PIŠE: TOMISLAV MATIĆ

Vrijeme je izbora i svaka od političkih opcija, kako i priliči, predstavlja sebe istovremeno kao spasitelja sadašnjosti, jamca budućnosti i održavatelja prošlosti. Drugo je pitanje koliko im građani vjeruju, ali time se mogu baviti drugi. Ovdje ćemo se prisjetiti izbornog sustava čiji su hirovi i začkoljice velikim dijelom oblikovale današnji svijet – onoga starog Rima. Kao što ćemo vidjeti, u mnogim događajima mogli bismo prepoznati pojave koje i sami dobro poznajemo.

Nije bitno koliko je glasova, nego tko glasa

Izborni sustav starog Rima imao je mnogo sličnosti s današnjim, ponajviše kada je riječ o izboru magistrata koji su upravljali državom. Primjerice, u antičkom spisu Commentariolum petitionis, za koji se pretpostavlja da ga je napisao Ciceronov brat kako bi potonjeg savjetovao za nadolazeće izbore za konzula, stoji da bi kandidat trebao na bilo koji način pridobiti ljude da glasaju za njega. Trebao bi se sprijateljiti sa svim važnijim građanima, ne samo sa senatorima i magistratima (iako je vrlo korisno da bude viđen u njihovom društvu) nego čak i s bivšim robovima, ako imaju utjecaja. Također, bilo je slučajeva kada se rimski političari nisu libili sramotiti u svrhu postizanja političkih ciljeva, pa je zapisano kako je konzul Apije Klaucije 184. godine prije Krista vrlo nedostojanstveno trčkarao

Forumom uz svojeg brata ka ko bi podržao njegov izbor za konzula. Međutim, treba naglasiti da rimska država uopće nije bila demokratska u današnjem smislu te riječi. Rimski izborni sustav, zasnovan na centurija ma, nije se temeljio na pukom broju glasova, nego je doslovno bilo bitno tko glasa. Svaki je slobodni rimski građanin imao pravo glasa, ali je bio raspoređen u centuriju prema veličini svojeg imetka. Najniži slojevi glasali su posljednji, i makar je broj takvih građana mogao biti velik, oni nisu raspolagali većinom centurija, koje bismo mogli usporediti s izbornim jedinicama. Jedna centurija najniže klase mogla je imati više pripadnika nego sve centurije najviše klase. Kandidat, dakle, nije morao osvojiti većinu građanskih glasova, nego većinu glasova centurija. Također, sve do 139. g. prije Krista glasanje je vršeno tako što bi se glasno izgovorilo ime kandidata za kojeg se glasa, što je bacalo sumnju na slobodu izbora.

Prikaz rimskog građanina kako ubacuje glas u glasačku kutiju na novčiću iz 1. st. pr. Kr.

vatelja na Forumu, a od njihovog klicanja Rim bi grmio. Ovakvu vrstu potpore kandidati su mogli steći tako što bi dijelili hranu ili organizirali javne spektakle i igre, a bilo je i situacija kada bi oni beskrupulozniji glasove kupovali novcem. Takve su prakse Rimljani smatrali izbornom korupcijom, što su zvali ambitus, i nastojali su je zakonima ograničiti još od početka postojanja njihove republike. Kazne su pak bile relativno blage i uglavnom su se sastojale od privremene zabrane kandidiranja na izborima za magistrate, ali su tijekom posljednjih godina Republike zaoštrene čak i do dugogodišnjeg izgona iz Rima. Neki od najvećih rimskih državnika, poput Gaja Marija, bili su optuženi za ambitus. Izborna korupcija i prijetnja nasiljem bili su kronični problemi rimskog izbornog sustava.

U vrijeme Republike, Rimljani su bili ponosni na to da njihova država ne ovisi o moći rulje. To ipak nije značilo da ta »rulja« nije mogla pritiskom ili iskazivanjem podrške ostvariti utjecaj na ishod izbora. Iako nije mnogo cijenio rulju, i Ciceron je priznavao da pogled na veliku masu podržavatelja nekog kandidata ima vrlo impresivan efekt, čak i ako njihovi glasovi ne vrijede mnogo. Kandidati s velikom potporom među siromašnima bili bi okruženi masama podrža­

Carstvo na ramenima rulje

Pritisak rulje bio je svojevrsna zakrpa za sustav koji je od početka favorizirao imućne. Također je sve više povećavao političku nestabilnost tijekom 1. st. pr. Kr., u vrijeme kada je vojno zapovjedništvo postajalo sve važnijom političkom funkcijom. Sustav centurija i jest potekao od vojnog ustroja rane rimske države, pa je možda i prikladno da ga je vojska s vremenom nadomjestila kao glavna poluga stjecanja vlasti. Ključni elementi

Cezarovog uspona na vlast, koji je okončao vrijeme Republike, bili su zapovjedništvo nad vojskom i naklonost siromašnijih građana.

U vrijeme Carstva, car je bio prije svega vojni zapovjednik i u situacijama kada nasljednik ne bi bio osiguran, vojska bi birala novog. Sama riječ imperator prvotno je označavala vojnog zapovjednika. Ceremonije vezane uz izbor careva bile su izrazito vojnog karaktera, a s vremenom se razvio običaj da novi car stane na štit, na kojem bi ga vojnici podigli. Tako je glas vojske postao praktički jedinim glasom koji je vrijedio. Tada je i biranje magistrata na stari način definitivno ukinuto i formalno prebačeno na Senat, iako je u stvarnosti car bio taj koji je o njemu odlučivao. Ipak, stare tradicije i postupci bili su žilavi i održali su se čak i nakon kraja starog vijeka.

Iako bi cara vrlo često naslijedio njegov sin ili bliski rođak, ipak je sve do kraja Rimskog Carstva svima bilo jasno da car nije kralj i postojala je određena svijest da njegova vlast ipak ovisi o izboru. Čak je i car Tiberije 14. godine glumio nevoljkost da naslijedi Augusta, iako je svima bilo jasno da je on nasljednik, i pustio je senatore da ga na to dugo nagovaraju. Taj je igrokaz nekima bio smiješan, pa su mu se i rugali. Car Julijan tvrdio je da ga je užasnulo to što ga je vojska 361. godine proglasila carem, pa i da se čak sakrio pred vojnicima i naposljetku pristao na njihov izbor tek nakon što su mu prijetili smrću. Naposljetku je izjavio da je pristao biti car radi dobrobiti države, kako vojnici umjesto njega ne bi uzdigli nekog manje dostojnog. Naravno, ne treba ni reći da njegovim suparnicima te tvrdnje nisu zvučale ni najmanje uvjerljivo.

Izbori na hipodromu

S vremenom je ovaj splet različitih tradicija proizveo vrlo kompleksan sustav u kojem su se nerazmrsivo spleli vojni, vjerski i izborni elementi. U kasnoj antici, nakon što je rimska država već prošla brojne transformacije, dogodili su se posljednji značajni izbori careva, u kojima su sve navedene značajke došle do izražaja. Posebno dramatičan izbor rimskog cara odigrao se 518. godine u Carigradu, nakon smrti cara Anastazija I. Kako nije ostavio nikakvog potencijalnog nasljednika, nastala je moguće opasna situacija i trebalo je djelovati brzo. O smrti cara prvo su obaviješteni zapovjednici elitnih postrojbi koje su čuvale palaču. Nakon njih, senatori i carigradski patrijarh sazvani su kako bi iza­

brali novog cara, a građani i vojska okupili su se na hipodromu. Kako je dan prolazio, situacija je postala sve napetijom. Senatori se nisu mogli dogovoriti oko izbora, pa je vojska uzela stvar u svoje ruke. Jedna vojna postrojba uzdigla je na štit nekog tribuna, ali narod je glasno negodovao i na njega počeo bacati kamenje. Za to je vrijeme druga postrojba izabrala nekog patricija za cara i odvukla ga u palaču da ga okruni, ali ih je ona prva presrela i izbila je tuča. Iako su ih carski službenici uspjeli razdvojiti, različite skupine vojnika svakog su časa proglašavale nekog novog carem. Činilo se da će stvari izmaknuti kontroli. Svjesni situacije i pod ogromnim pritiskom, senatori su na koncu izabrali Justina I., koji je do tada bio zapovjednik jedne od suprotstavljenih vojnih postrojbi. Vrlo je vjerojatno da je i pri ovom izboru na djelu bio ambitus, jer su postojale jake naznake da je potporu za Justina podmićivanjem prikupio njegov nećak, koji će kasnije postati carem Justinijanom I.

Često se ponavlja Ciceronova izreka da je povijest učiteljica života, ali čini se da su nas stari Rimljani, barem kada je riječ o izborima, prije podučili onome što ne treba činiti. Danas ni jedan izborni sustav ne bi trebao favorizirati bogate, pa se čini da smo tu lekciju naučili ili smo barem naučili da slabosti sustava treba bolje skrivati. S druge strane, čini se da danas nema političara koji ne nudi građanima kruha i igara, a malo je izgledno da će zbog toga itko biti izgnan. Ipak, nadajmo se i nastojmo da vojska neće nekog nadobudnog cara uzdići na štit, koliko god nevoljko on na to pristao. Glasati je ipak bolje, pa makar glasali posljednji.

Današnji izgled rimskog Foruma

Prikaz konzula Flavija Anastazija iz 517. godine kako daje znak za početak igara

Za rast u vjeri

Duh mladih prepun je pitanja, snova i traženja odgovora na pitanja koja katkad ne znaju ni postaviti, ali ih slute. Knjige su pomoć u tom traženju.

PIŠE: TOMISLAV KASIĆ

Pripreme za prvu svetu pričest i krizmu uzbudljiva su vremena u životu mladih kršćana, ali pokatkad može biti teško odlučiti što pokloniti za ove posebne prigode. Kada se nađete u situaciji da ne znate što darovati, to može biti frustrirajuće i zbunjujuće. Međutim, postoji rješenje koje može pomoći u ovakvoj situaciji – dobra knjiga. Darivanje dobre knjige jest ne samo lijepa gesta nego i prigoda za rast u vjeri. Knjige mogu potaknuti i nadahnuti vaše najdraže u njihovoj vjeri, pružiti priliku za sazrijevanje i učenje nečega novog. Katekizam Katoličke Crkve kaže: »Razmatranje [meditacija] je u prvom redu traženje. Duh traži da shvati razloge i načine kršćanskog života, kako bi uz njih prionuo i odgovorio Gospodnjim zahtjevima. Pritom je potrebna pozornost koja se teško drži na uzdi. Obično se potpomažemo kojom knjigom, i kršćani nisu bez njih (…). Razmatranje onoga što čitamo dovodi nas da to usvojimo uspoređujući to sa sobom. Tu se otvara druga knjiga: knjiga

života. Od misli se prelazi na stvarnost. Ovisno o čovjekovoj poniznosti i vjeri, ot krivaju se pokreti koji uzbuđuju srce i koji se mogu razlučiti. Treba činiti istinu da dođemo k Svjetlu: ‘Gospodine, što hoćeš da činim?’« (2705­2706).

Drugim riječima, duh mladih prepun je pitanja, snova i traženja odgovora na pitanja koja pokatkad ne znaju ni postaviti, ali ih slute. Knjige su pomoć u tom traženju. Ono što čitaju, uspoređuju to sa samima sobom, i otvara im se druga knjiga, knjiga njihova života. Tu se onda otvara prostor za odluke i za kvalitetne životne promjene, koje se događaju u malim koracima.

U Kršćanskoj sadašnjosti možete pronaći izbor odličnih knjiga koje će potaknuti i nadahnuti mlade ljude i djecu u njihovoj vjeri. Izdvajamo neke od njih.

Vedra, mladenačka, ohrabrujuća i bogato ilustrirana knjiga Što ti želim za krizmu bit će najbolji poklon za primanje sakramenta kršćanske zrelosti. Na duhovit, ali sadržajan način prikazane su neke od

tipično ljudskih, pa stoga i kršćanskih, kreposti kao što su hrabrost, humor, strpljivost, prijateljstvo, kreativnost ili pak izdržljivost u kušnjama.

Moja prva sveta pričest. Priče, molitve i blagoslovi bit će odličan poklon, priručnik i uspomena. Sadržava najvažnije prvopričesnikove podatke i još ponešto što će ona ili on moći unijeti u ovu knjigu. Osim toga, u njoj će naći mnoge molitve, poučne priče, zagonetke te zgode i primjere iz života. Oblikovana je s ljubavlju! Društvena igra UPS - Učini pravu stvar za do 6 igrača namijenjena je djeci u dobi od 10 do 15 godina. To je igra situacije na koje su igrači pozvani odgovoriti rješenjima, odnosno opisati što bi učinili u pojedinoj situaciji i kako bi postupili. Smislili su je vjeroučitelji u suradnji s vjeroučenicima, a djeci će donijeti sate smijeha, zabave i jačanja osjećaja za moralno postupanje! Darivanje knjiga može biti izvrstan način pokazivanja ljubavi i potpore mladima i djeci na njihovu duhovnom putovanju.

jest ne samo lijepa gesta nego i prigoda za rast u vjeri. Knjige mogu potaknuti i nadahnuti vaše najdraže u njihovoj vjeri, pružiti priliku za sazrijevanje i učenje nečega novog.

JE LI KAVA ŠTETNA?

Dvije do tri šalice kave dnevno vjerojatno neće imati nikakve štetne utjecaje na zdravu osobu, to jest na većinu nas.

Kofein je jedna od onih kemijskih supstanci koje se s vremena na vrijeme nađu u naslovima novinskih članaka. U novije vrijeme kava, to jest njezin sastojak kofein, izaziva zabrinutost zbog njezine moguće veze s razvojnim anomalijama ploda u maternici i cističnim oboljenjem dojki. U prošlosti je kofein bio dovođen u vezu s gotovo svime, od srčanih oboljenja do čira na želucu. S obzirom na golemu potrošnju kave u svijetu, nije čudno da ljudi žele biti upoznati s mogućim hazardima za zdravlje koje kofein nosi sa sobom. Kofein ima niz učinaka na organizam. Na primjer, pojačava mokrenje i svatko tko pije kavu duže vrijeme dobro zna da ne smije popiti puno kave prije nekog dugotrajnog sastanka s kojeg nema izlazaka. Međutim, najizraženiji učinak kofeina je stimuliranje središnjeg živčanog sustava. Može izazvati od blage razdražljivosti do ozbiljne nesanice. Prosječna šalica crne kave sadrži oko 100 mg kofeina, a čaša Coca-Cole ili čaja oko 50 mg. Bez sumnje, neki ljudi postanu ovisni o tom stimulirajućem učinku kave i doživljavaju neugodne simptome (najčešće glavobolju) ako ne mogu doći do svoje uobičajene dnevne »doze«. Međutim, posljedice kofeina na zdravlje, o kojima se sve više razmišlja, spektakularnije su i uključuju sljedeće: Razvojne anomalije na plodu. Američka uprava za hranu i lijekove (FDA) objavila je upozorenje o mogućim učincima kofeina na razvoj ploda u maternici ako trudnica konzumira kavu. Većina znanstvenika smatra da ovo pitanje zaslužuje pozornost, međutim ističu da poda-

ci koji govore u prilog ove zabrinutosti uglavnom dolaze od studija obavljenih na životinjama i uz primjenu vrlo velike doze kofeina. Danas ne postoje valjana istraživanja koja bi podržala izjave o opasnosti kod ljudi. Cistično oboljenje dojki. Tvrdnja da prestankom konzumiranja crne kave žene mogu smanjiti učestalost cističnog oboljenja dojki došla je od jednog američkog znanstvenika. Međutim, ta sugestija treba još biti potvrđena i od drugih istraživača valjanim kliničkim pokusima.

Oboljenje koronarnih krvnih žila i povišen krvni tlak. Ima već nekoliko godina kako su neki znanstvenici iznijeli tvrdnju da su osobe koje piju veliku količinu kave izložene većem riziku od srčanog

PIŠE: dr. IVO BELAN

udara. Iako novije i stručnije studije nisu potvrdile tu vezu, jedno je pak istraživanje pokazalo da dnevna doza od 250 mg kofeina (oko dvije do tri šalice kave) može povećati i sistolički i dijastolički krvni tlak za oko 10 jedinica. Također, nema sumnje da kofein može, u nekih ljudi, izazvati privremene probleme sa srčanim ritmom.

Veza s drugim bolestima. Godinama se kofein povezivao s drugim bolestima kao što su čir na želucu i dvanaesniku, šećerna bolest (dijabetes) i rak mokraćnog mjehura. Međutim, do današnjih dana nema čvrstih dokaza da crna kava uzrokuje bilo koji od tih problema, premda ona može pogoršati postojeće probleme (kao što je želučani čir) u nekih osoba.

Konačan savjet – umjerenost

Što na kraju kazati o toj, nama toliko omiljenoj, šalici kave? Konačan savjet bi bio – umjerenost. Dakako, neki ljudi koji su izrazito osjetljivi na stimulirajuće učinke kofeina trebaju u potpunosti izostaviti kavu. Osim toga, s obzirom na to da se uvijek savjetuje izbjegavati uporabu bilo kojeg lijeka u trudnoći, ako nije neophodan, preporučuje se smanjiti i konzumiranje kave ako je ikako moguće ili se prebaciti na kavu bez kofeina. Također, bilo bi razumno da žena s cističnim oboljenjima dojke izostavi kavu, Coca-Colu, čaj i slično iz svoje prehrane i da vidi kakav učinak može imati takva promjena.

Ipak, dvije do tri šalice kave dnevno vjerojatno neće imati nikakve štetne utjecaje na zdravu osobu, to jest na većinu nas.