Kana, kršćanska obiteljska revija, lipanj 2024.

ZLATNO DOBA

KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA

DUHOVNOST DAJE STAROSTI NOVI SMISAO

I dok tjelesni čovjek u starosti postupno propada, duša obogaćena duhovnošću svakim se novim danom

osnažuje i obnavlja, jer čovjeku nije do vidljivog, nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo –vječno (2 Kor 4, 18).

PIŠE: Slavica Dodig

PITANJE SADAŠNJEG TRENUTKA

Djeca: bogatstvo ili »problem«?

PIŠE: Josip Grbac

AKTUALNO

Sinoda i Jubilej presudni za papu Franju

PIŠE: Aldo Sinković

POGLED U PROŠLOST Postanak nogometa

PIŠE: Tomislav Matić

prof. Stephen Bullivant mr. sc. Ana Marija Dobronić

Kada pojedinac i zajednica rehabilitiraju čovjeka kojem je potrebna pomoć, sudjeluju u Božjem djelu

Nova evangelizacija –propovijedanje evanđelja u kulturama koje su već upoznale Krista

KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA

Godina LV Broj 5/597 Lipanj 2024. Cijena 2,00 €

Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost«

Glavna urednica: Maja Petranović

Uređuje: uredničko vijeće

Grafičko oblikovanje: Tihomir Turčinović

Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, p.p. 434, Marulićev trg 14

Za izdavača: Stjepan Brebrić

Kontakti:

E-mail: ks.kana@gmail.com urednistvo@ks.hr pretplata@ks.hr

Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227 www.ks.hr

Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj.

Adresa uredništva: KANA, Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, Marulićev trg 14, p.p. 434

Rukopise i slike ne vraćamo.

Za iznesena mišljenja u pojedinim člancima i točnost podataka odgovorni su autori te njihovi stavovi ne predstavljaju nužno stav uredništva.

Tisak: Mediaprint – tiskara Hrastić

Račun: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.

IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X

Godišnja pretplata: 22,00 €

Inozemstvo: Zainteresirane molimo da se jave na e-mail pretplata@ks.hrili broj telefona 01 6349 044

Dragi čitatelji,

uz naše svakodnevne ljudske i kršćanske napore i nastojanja, nerijetko nas prati pitanje: Kako ostati kršćanin u ovome svijetu, u ovome svjetovnom svijetu? Izloženi svemu što nam on donosi, sve češće čuje mo to pitanje, ali i razne odgovore, odno sno ponude načina kako i što treba kršća

nin činiti. Kana već desetljećima posreduje misao koja nastoji izgrađivati vjerničku stvarnost i iznova je promišljati. I ovaj mjesec pripremili smo vrijedan sadržaj

»Budući da se i Bog opredijelio za ovaj svijet, budući da nas je on 'do kraja ljubio', i budući da je sama sebe predao za čovjeka i svijet, nije li logično i svako kršćansko zauzimanje za svijet dostojan čovjeka, za svijet u kojem će se odnosi mijenjati po zakonitostima

Blaženstava i po mjeri ljubavi? Taj novi duh

Časopis je objavljen uz potporu Grada Zagreba

Stare novine – novi papir

Blaženstava, ma koliko utopistički izgledao, ònā je odrednica koja u zauzimanju za čovječnije odnose može davati nove energije i nove nade svim posustalim inicijativama te odrediti mjeru djelovanja koja neće nikome štetiti, a koristiti može svima. Takva vjera nije predana nerazumnim i tamnim silama. Ona je duboko ljudska i prihvatljiva je ovome svjetovnome svijetu. U njoj nema ničeg nasilničkoga, prozelitističkog, fundamentalističkog i bojovnog. Takva vjera radije gubi nego što dobiva, radije podmeće pleća nego što traži priznanja. Takva vjera nikoga ne isključuje, sve ako taj i ne živi u idealnim uvjetima, ne posjeduje sve što je propisano i nema certifikate kojima može dokazati svoju ispravnost.«

(Anton Šuljić, Ni tamjan, ni dogmatika, Kršćanska sadašnjost, 2024.)

Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju.

DJECA: BOGATSTVO ILI »PROBLEM«?

Naš odnos prema djeci najizrazitiji je pokazatelj humanosti društva. Nedostatak humanosti prema djeci bio je jedan od bitnih

razloga nestanka primitivnih kultura.

PIŠE: JOSIP GRBAC

Proteklih dana i tjedana suočavamo se s pitanjem jednog itekako problematičnog odnosa »roditelja« prema svojoj djeci, gdje taj naziv svakako valja staviti pod navodnike. Uistinu postaje nejasno je li tu riječ o nekakvoj osobnoj ili obiteljskoj drami, poremećenog mozga pojedinaca, društvenoj izopačenosti ili o nečemu drugome. Stari Spartanci u doba stare Grčke običavali su bolesnu i hendikepiranu djecu jednostavno izlagati na nekome mjestu gdje su ona umirala. Sparta je bila vojnički ustrojena država, ratoborno raspoložena, njoj su trebali zdravi ljudi koji će biti sposobni braniti sebe i svoju zemlju. Svako dijete za koje se smatralo da neće biti sposobno za takve ratoborne zadatke moralo je biti eliminirano. Predstavljalo je nepotreban trošak za državu. Spartanci nisu jedini slučaj ovakve prakse, ali riječ je o »primitivnim« kulturama u kojima uopće nije postojao pojam ljudskog dostojanstva, vrijednosti života, prava na život i tomu slično. Danas ponosimo kako smo napredovali u vrjednovanju života, kako su nam djeca dragocjeno obogaćenje obitelji i društva. Postavlja se, međutim, pitanje je li baš sve tako kako nam se čini.

1. Zaprešić: Spartanci među nama

Ne ulazeći detaljno u problem legalizacije pobačaja, u činjenicu da se pravo na pobačaj nastoji ozakoniti kao ustavno pravo, u svakojake tehnološke zahvate, u nastanak ili prekid ljudskog života, moramo spomenuti samo neke primjere iz Hrvatske i inozemstva koji odudaraju od takvih naših umišljenih umovanja. Novorođenče bačeno u kantu za otpatke u Zaprešiću zgrozilo je cijelu Hrvatsku, a vjerujem i svakog normalnog čovjeka, muškarca i ženu, vjernika ili nevjernika, oženjenog ili neoženjenog. Ovakav čin

Doživljava li u današnjem hedonističkom i konzumerističkom društvu onaj gotovo jedini neiskvaren i autentičan odnos brige i ljubavi, koji postoji između djece i roditelja, krizu?

možemo samo nazvati dnom dna ljudske humanosti i zlobe. Mogu li roditelji tog malog djeteta mirno spavati znajući da im u to isto vrijeme dijete umire u kanti za smeće? Ovdje je svakako nepotrebno govoriti o nekakvim moralnim odgovornostima, o tome kako je netko to »nesvjesno« učinio, kako je to učinio pritisnut nekakvim problemima i tomu

slično. Ovdje je jednostavno riječ o najtežem obliku krimena protiv ljudskoga života, ali i općenito protiv bilo kakve, pa čak i one najelementarnije humanosti. Koliko nam je potrebna demografska obnova, svima je jasno. Koliki roditelji čekaju i željno iščekuju mogućnost posvojenja djeteta! Pa zar onda ti tzv. »roditelji« nisu mogli tek rođeno dijete ostaviti barem negdje gdje bi ga dobri ljudi našli i spasili, nego su ga osudili na smrt? Ima među nama još Spartanaca!

2. Milano: Smrtna drama male Diane U Italiji je na doživotni zatvor osuđena majka, Alessia Piffari, koja je svoju 18 mjeseci staru kćer Dianu ostavila samu u kući u Milanu šest dana, dok se ona zabavljala sa svojim ljubavnikom u raznim gradovima. U tih šest dana navraćala je i u Milano na zabave, ali nije smatrala potrebnim otići pogledati malu Dianu. Pronašli su malu Dianu mrtvu. Umrla je od gladi i žeđi. Ruke i noge bile su joj plave. Na obdukciji su u njezinom želudcu pronašli ostatke pokrivača i pelena. Mala Diana zbog gladi je počela gristi sve oko sebe. Italija je ostala zgrožena tim činom. Na suđenju je »majka« Alessia glumila kako joj je žao, kako voli svoju kćer, ali time, srećom, nije naišla na razumijevanje kod sudaca. Doduše, njezina odvjetnica pokušavala je dokazati kako tzv. majka nije bila sposobna trijezno

razmišljati, kako je u njezinom djetinjstvu bila zlostavljana i tomu slično. Kao da se odnos roditelja i djeteta temelji samo na razumu, a ne na ljubavi! Srećom, sudci joj nisu povjerovali. Takav čin, kao i onaj u Zaprešiću, ostavlja duboke rane i ožiljke na društvu, na obiteljima, na svima koji žarko žele, a ne mogu imati djece. Jer, postavlja se pitanje: Doživljava li u današnjem hedonističkom i konzumerističkom društvu onaj gotovo jedini neiskvaren i autentičan odnos brige i ljubavi, koji postoji između djece i roditelja, krizu? Hoće li naše sveopće zgražanje nad takvim i sličnim činima moći

polučiti nešto dobroga u korist poštivanja ljudskog života od začeća do smrti? Mogu li nas takvi slučajevi probuditi iz svojevrsne uspavanosti i opsjednutosti našim standardima, financijske isplativosti, žrtvovanja nekih temeljnih vrijednosti u korist lagodnijeg i bezbrižnijeg života?

3. Vrjedniji pas ili dijete?

Može se pretpostaviti da se to neće olako dogoditi, jer sve to o čemu govorimo tiče se i šire okoline, cijele Europe. Svjedočili smo, nas nekolicina, istinitom događaju u jednom našem gradu

tijekom turističke sezone kako je inozemni bračni par ostavio svoj automobil zaključan na žarkom suncu, a unutra je ostavio malo dijete. Nakon duljeg vremena ljudi su uočili dijete u užarenom automobilu i zvali vatrogasce. Oni, ne mogavši otvoriti automobil, razbili su staklo automobila i izvukli dijete, prestrašeno i iznemoglo, i tako ga spasili. U tom trenutku vratili su se roditelji gurajući dječja kolica. U tim kolicima bio je – pas! Izrazito su se naljutili na vatrogasce jer su im razbili staklo na automobilu i prijetili da će ih tužiti pravosudnom organu za oštećenje imovine. Slično možemo reći za slučajeve, kod nas i drugdje, kada roditelji ostave malu djecu u kući u društvu opasnog psa. U Italiji se često dogodi slučaj da takav pas iz samo njemu poznatog razloga napadne dijete. Tako je nedavno pas usmrtio jednog malog dječaka i teško izgrizao trogodišnju djevojčicu. Ovo su istiniti događaj koji samo ukazuju na to u kakvom ozračju nebrige za ljudski život živimo. To vrijedi za nas u Hrvatskoj, ali još više, izgleda, za ljude u visokorazvijenim, bogatim i razvikanim europskim državama.

4. Važnost humanosti prema djeci Srećom, većina ljudi drukčije se ponaša i osjeća. Valja odati priznanje onim mladim dečkima koji su u Zaprešiću spasili novorođenče. Onom sudcu koji je oštro na doživotni zatvor osudio bezosjećajnu majku male Diane. Ljudima koji su, doznavši za malu Dianu, pohrlili u pomoć, nažalost prekasno. Vatrogascima koji su spasili dijete iz užarenog automobila. Takvih dobrotvora i humanista ima jako puno. Samo što često ostaju nevidljivi televizijskim svjetlima i estradama. Ali oni, i ne znajući, bitno oplemenjuju društvo. Naš odnos prema djeci najizrazitiji je pokazatelj humanosti društva. Nedostatak humanosti prema djeci bio je jedan od bitnih razloga nestanka primitivnih kultura. Ne smijemo dopustiti da se nehajan odnos prema djeci dogodi i nama. Stari Spartanaci kojih više nema mogli bi nam biti opomena.

ZAHARIJA I IVAN

1. DOK JE OBAVLJAO SVEĆENIČKU SLUŽBU

PIŠE: ANTE JERKOVIĆ

Ljubav nije instinktivan korak, već svjesna odluka volje da ideš drugima i poklanjaš im sebe. M. Q.

Zaharija, Ivanov otac, bijaše svećenik. Svećenik Staroga saveza. Svećenik vremena u kojemu se vjerovalo da izabranje, pa i svećenička služba, dolazi po rođenju. Da je netko spašen i privilegiran ako je rođen u nekom narodu ili nekom plemenu. Osjećaj vlastite privilegiranosti najčešće rađa stav po kojemu su oni drugi i drukčiji manje vrijedni ili potpuno prokleti. Stoga Stari savez i funkcionira na podjeli na naše i one koji nisu naši. Na podjeli na izabrane i proklete.

Ivan, Zaharijin sin, postaje navjestitelj Novoga saveza u kojemu dijete Božje i vršitelj svećeničke službe može postati bilo tko ako prihvati Isusov poziv na obraćenje. Na jednak način i član ministerijalnoga svećeništva može postati bilo koji čovjek bez obzira na podrijetlo ili sposobnosti koje ima. U Novom savezu nema podjele na naše i one koji nisu naši. Jer svi smo Kristovi. Nema podjele na izabrane i proklete. Jer vi smo spašeni Kristovom žrtvom.

2. UĐE U SVETIŠTE GOSPODNJE

Zaharija, Ivanov otac, ulazi u Svetište Gospodnje kako bi na tom svetom mjestu Staroga saveza proslavio Boga prinosom kada. Vjerovalo se da je Bog nastanjen među ljudima u Hramu koji mu je čovjek sagradio. Ne samo da se htjela ograničiti Božja nezahvativa ljubav nego se Bog htio prostorno ograničiti. On, koji je vječan i sveprisutan, zatvoren je u Svetištu koje je neprestano bilo zatvoreno. On, koji je stvorio svakog pojedinog čovjeka kako bi s njim uspostavio prijateljski i suradnički odnos, zatvoren je u prostoru kojemu nitko nije imao pristup. Ivan, Zaharijin sin, daleko od Hrama i ljudskih rukotvorenih svetišta, naviješta Boga koji je prisutan u svakom prostoru i vremenu. Naviješta dolazak Krista koji će nas krstiti Duhom Svetim. Onim Duhom koji se ne da ničim ograničiti. Zato se u Novom savezu istinski klanjatelji klanjaju Ocu u Duhu i istini. Ne daju se zarobiti prostorom i misterioznom polutamom. I premda je nužno imati prostore za zajednička okupljanja na molitvu, promišljanje Riječi i lomljenje Kruha, ipak nikada ne smijemo zaboraviti da je čovjek hram duha svetoga i svetinja nad svetinjama. Stoga je potrebno ovo malo energije i materijalnih dobara uložiti u izgrađivanje čovjeka i međuljudskih odnosa.

3.

Zaharija, Ivanov otac, biva sankcioniran zbog svoje nevjere. U skladu s mentalitetom Staroga saveza Bog se po anđelu predstavlja kao onaj koji kažnjava nevjeru. Bog koji kažnjava predugo se provlačio kroz mentalitet Staroga saveza. No puno je strašnije što i danas postoje oni koji se zovu Kristovima, a Boga doživljavaju kao nekog kozmičkog policajca koji nemilosrdno prijeti i oštro kažnjava. S takvim Bogom nemoguće je uspostaviti odnos ljubavi. Takvog se Boga može samo bojati i dodvoravati mu se kako bismo ublažili njegov bijes.

Ivan, Zaharijin sin, najavljuje Novi savez. Odbacuje sliku o Bogu koji kažnjava i ukazuje na onoga koji će biti novi Jaganjac koji će na sebe primiti grijehe cijeloga svijeta. Ukazuje na Krista koji neće kažnjavati grešnike, nego će ih ljubavlju otkupiti i pozvati na obraćenje. Vjerujemo u Boga Isusa Krista koji je Ljubav. Vjerujemo u onoga koji se predao u smrt da bismo mi imali život. Koji nije umro za pravednike, nego upravo za nas grešnike. Jer ne želi smrti grešnika, nego da se svatko od nas obrati i živi.

4. OSTA NIJEM

Zaharija, Ivanov otac, po izlasku iz Svetišta ne može ljudima ništa reći o događaju kojemu je bio svjedok. Čak ni znakovi, kojima im je pokušao objasniti, ne bivaju shvatljivi.

Stari savez, zajedno sa Zaharijom, zbunjeno šuti pred otajstvom Božje ljubavi.

Nameće nam se pitanje koliko je naš pokušaj da progovorimo o Bogu jasan i poticajan, a koliko zbunjujuće mumljanje i neshvatljivo gestikuliranje. Koliki od nas stvaraju pomutnju ponavljajući fraze i nedomišljene riječi.

Ivan, Zaharijin sin, s druge strane postaje svjedok i preteča nečega što sam nije iskusio i onoga kojega nije poznavao, ali je bio otvoren Duhu Svetom i spreman dati svjedočanstvo. A njegovo svjedočanstvo bilo je jako i poticajno, tako da mu je dolazio silan svijet i obraćao se.

Ključno je kršćansko poslanje poziv da budemo, snagom Duha Svetoga, svjedoci Kristova svjedočanstva o Ocu. Vjerodostojnost našega svjedočanstva mjeri se ljubavlju koju živimo prema Bogu kojega ne vidimo i bližnjemu kojega vidimo. Ako nismo svjedoci, i naše će djelovanje ostati nijemo i besplodno.

5. ZATRUDNJE ELIZABETA

Zaharija, Ivanov otac, zajedno sa svojom suprugom Elizabetom smatrao je da Bog nagrađuje ljude brojnim potomstvom i da je nemanje djece znak grešnosti, Božje kazne i sramota.

Dakako da nas je Bog stvorio kao sustvoritelje i dao nam mogućnost da s osobom, s kojom smo u kršćanskom braku, u ljubavi stvaramo novi život. No to nije ni najosnovnija ni jedina zadaća braka. Prije nje međusobna je ljubav partnera i međusobno pomaganje. Zato se brak ne vrednuje brojem djece, nego količinom ljubavi koja postoji između muža i žene te prema njihovoj zajedničkoj djeci. Ivan, Zaharijin sin, živi na potpuno drugi način. Opredjeljujući se za potpuno predanje Bogu, sam izabire beženstvo i život bez potomstva znajući da se vrijednost čovjeka ne očituje po broju rađanja, nego po kvaliteti života te dobrim djelima učinjenim u ljubavi i na proslavu Kraljevstva Božjega.

I na području čovjekove spolnosti i roditeljstva valja poštivati slobodnu odluku i temeljno opredjeljenje. I brak i celibat jednako su vrijedni ako nisu odraz sebičnosti te ako su usmjereni na dobrobit zajednice.

od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega!

I.

fra Stipo Kljajić: Smutnje po Mateju Kršćanska sadašnjost, Izvan nizova, Zagreb, 2024.

Splet teologije, biblijske povijesti, vjerničke i egzistencijalne drame i crkvenosti

PIŠE: TIHANA PŠENKO MILOŠ

Knjiga Smutnje po Mateju fra Stipe Kljajića predstavljena je 23. svibnja u crkvi Majke Božje Lurdske u Zagrebu. U punoj dvorani o knjizi su govorili prof. dr. sc. Ivan Šarčević, izv. prof. dr. sc. Božidar Mrakovčić i zamjenica glavnog urednika Kršćanske sadašnjosti, Maja Petranović. Kršćanska sadašnjost ovu je knjigu objavila u suizdanju s Franjevačkim samostanom sv. Luke u Jajcu, u jednoj lijepoj suradnji i posredovanjem samog autora. Druga je to knjiga fra Stipe Kljajića u suizdanju Kršćanske sadašnjosti, nakon knjige Utjeha mesijanske nade. Knjiga Smutnje po Mateju sabire tekstove, 45 autorovih osvrta određenih evanđeoskih ulomaka iz Matejevog evanđelja koji nama čitateljima često stvaraju problem u razumijevanju, ili »smutnje«, drugim riječima zbunjuju nas. Kroz tekstove koji uključuju sve od Isusovog rođenja, njegovog života i javnog djelovanja pa sve do muke, smrti i uskrsnuća, autor nam originalnim pristupom posreduje tumačenje. Bibličarka Bruna Velčić u izvrsnom predgovoru koji nas uvodi u knjigu kaže: »autor pitko i britko tumači tekstove od kojih su nam mnogi itekako poznati, što ga međutim ne prijeći da nam iznese nešto novo, neočekivano za nas, što nas izuva iz cipela i potiče na razmišljanje, tjera nas suočavanje s evanđeoskim tekstom i na preispitivanje vlastitih uvjerenja i ponašanja.« Maja Petranović kazala je da će se svatko tko primi ovu knjigu u ruke čitajući uvjeriti u autorovu originalnost. »On je teolog,

znanstvenik, bibličar koji ne pati od navođenja suhoparnih znanstvenih podataka i akademskih rasprava o tezama i hipotezama, ne stavlja u prvi plan sebe i svoje znanstvene kvalitete. Njegova veličina i vrsnost je upravo u tome što mu je stalo da bude razumljiv (to nije lako, to je odlika velikih teologa), njemu je stalo do čitatelja, do naše vjerničke izgradnje, do naše kršćanske zrelosti. Bibliju čita uvijek usmjeren na nadilaženje vremenskog i prostornog jaza koji nas dijeli od vremena kada je nastala. On ju čita egzistencijalno i vjernički i tako ju nama tumači, uvijek iz perspektive sadašnjosti. Fra Stipo nas upoznaje s biblijskom pričom, povijesnim

razumijevaju. »Svi religijski fundamentalizmi redovito su fundamentalizmi proizašli iz Pisma«, naglasio je. Poručio je da, koristeći narativnu egzegezu, autor pokušava učiniti da čitatelj shvati da evanđeoski tekst govori upravo o njemu.

Don Božidar Mrakovčić poručio je da mu je »za oči zapao naslov knjige« te je u rječniku potražio značenje riječi »smutnja«. Pojasnio je da je takav naslov zbog zbunjujućih tekstova i različitih tumačenja istih. Naveo je neke tekstove koje je fra Stipo pojasnio u knjizi rekavši da su često i prijevodi Svetog pisma ti koji mogu zbuniti. Zaključio je naglasivši da je knjigu dobro čitati navečer jer je jako dobra za učiniti ispit savjesti. Koje su to »smutnje« na koje autor nudi argumentirane i egzegetski potkrijepljene odgovore potražite u sjajnoj novoj knjizi fra Stipe Kljajića u knjižarama ili web knjižari Kršćanske sadašnjosti.

Fra Stipo Kljajić (Ljubatovići, 1980.) bosanski je franjevac, teolog i bibličar. Licencijat iz biblijskih znanosti postigao je 2011. na Papinskom institutu Biblicum, a doktorat iz biblijske teologije 2015. na Papinskom sveučilištu Antonianum u Rimu. Profesor je biblijskih predmeta na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

Ako se životno posvećujemo za dobrobit obitelji… činimo dobro ovome svijetu

Župne zajednice trebaju biti temelj Crkve, Božje obitelji koja u takvoj zajednici postaje vidljiva. Svi smo pozvani unositi evanđeoski duh u naše odnose, na naša radna mjesta, u mentalitet, običaje.

PIŠE: MARCELA ŠPERANDA

Svoju obitelj predstavljaju nam Lucija (36) i Martin (37) Rukavina iz Osijeka. Njihova je životna priča počela 2014. godine, kada su sklopili brak. U deset godina zajedničkog života obitelj se proširila, pa su s njima Rita (8), Niko (6), Ante (4,5) i Iva (2,5), a u iščekivanju su još jednog člana koji dolazi u kolovozu ove godine. Počeli su vezu s visokim idealima, temeljeni na slobodi i radosti u Kristu i praćenju i nasljedovanju Njegova puta. Hod u različitim životnim razdobljima nije bio lak – okolina nameće svoja pravila, postavlja izazove, pokazuje kako zaobići prepreku i naći lakši put. Vrlo je tanka granica između svjetovnog i Božjeg. Ipak, dolaze iz obitelji koje su živjele vjeru na čvrstim temeljima Krista, a svjesni su i da je vjera dar. Dobili su vjeru i spoznaju onoga za što treba živjeti. Radost u Kristu nastoje slijediti i nositi je dalje. Na početku Lucija nije razmišljala o velikoj obitelji, ali Martin jest. Prepustili su Bogu da vodi i danas su velika obitelj. Oboje dolaze iz brojnijih obitelji i imaju iskustvo ljepote obiteljske povezanosti. Po ulasku u brak na prvo mjesto stavili su svoje zajedništvo u kojem su učili više voljeti Boga, osvješćivati svoje poslanje. Tada je Bog počeo djelovati. Danas nam svjedoče: »Čovjek ne može pojmiti koliki blagoslov i sreću dobiješ kada se hrabro pustiš u Njegove ruke. Sve se

složi. Bolje nego što možeš zamisliti, pojmiti.« Znatiželjna sam kako su ovi mladi ljudi shvatili te mudrosti.

Radite li, imate li smještaj, kako se nosite s teškoćama života? Oboje smo zaposleni. Bogu hvala na tome. Martin je pravnik i socijalni radnik, radi u Centru za socijalnu skrb. Njegov put pronalaska posla nije bio nimalo lak. Nakon zasluženo stečene prve diplome pravnika nije uspijevao pronaći posao. To je bilo u vrijeme našeg upoznavanja i početka veze. Ali to nas nije priječilo da gledamo naprijed prema našem zajedničkom obiteljskom životu. Ja sam tada radila. Ušavši u brak, Martin je počeo

raditi izvan struke kako bi osigurao potrebno obitelji. Jedno je vrijeme radio u jednom proizvodnom pogonu. Nastavio je obrazovanje na studiju socijalnog rada. Često zna reći da nam je to zajednički fakultet jer ga je završio u braku i uz naše kćeri Ritu i Niku. Bilo nam je to izazovno i neizvjesno razdoblje, ali hrabro smo se borili sa svime i Bog je na kraju sve providio. Danas Martin ima posao u kojem se pronašao bolje nego što je mogao zamisliti. Velik je altruist, voli ljude, voli pomagati, pogotovo malom, nezaštićenom čovjeku, a u ovoj struci to i ostvaruje. Ja sam profesorica matematike i informatike, zaposlena u srednjoj školi. Volim svoj posao. Ispunjava me rad s mladima, koliko je god teško, neizvjesno, ponekad i nemotivirajuće, ali mladost je snaga i pokretač. Uvijek nastojim nešto dobro i novo uzeti od mladih. Smjestili smo se u Osijeku. Imamo stan, prostorno dovoljan za sve nas. Volimo Osijek, tu su nam i radna mjesta. Troje najmlađih idu u vrtiće, Rita je školarka. U Osijeku smo stvorili i nova poznanstva, prijateljstva. Ovdje se osjećamo sigurno, imamo sve potrebno za djecu i sebe.

Oboje smo odrasli na selu, pa držimo i tu poveznicu s roditeljima, često smo kod njih. Djeca to vole. Imati bake i djedove uključene u odgoj veliko je bogatsvo. Nas dvoje smo glavna logistika: podijelimo zaduženja, a nešto obavljamo i zajednički jer obveza ima dosta. Snaga smo jed­

ni drugima i u teškoći i u radosti. Uz sve obveze nastojimo čuvati nas i naše zajedništvo jer tu crpimo snagu.

Susrela sam vas na nedjeljnoj svetoj misi, što vam znači euharistija? Jeste li članovi koje molitvene zajednice ili, ako niste, osjećate li potrebu zajedno rasti i moliti, čuti iskustva drugih obitelji? Jesu li naše obitelji usamljene?

Prisustvo svetoj misi i euharistiji ono je što nas dovodi na izvor prave ljubavi. Činimo to nedjeljom i kroz tjedan koliko uspijemo uz sve aktivnosti. Sv. Ignacije kaže da je euharistija lijek besmrtnosti. Trudimo se živjeti u toj nadi Kristova uskrsnuća i vječnog života. Učimo i djecu da je to sveti znak jer se Isus vidljivo daje u kruhu i vinu. Postajemo jedno s Kristom. To nam daje novu snagu za sve ono što nas čeka. Kada osjetimo da nismo dostojni pristupiti stolu odlazimo na sakrament pokore i vraćamo se čistoći. To dvoje velik nam je oslonac. To je na­

Posebno se dajemo u zajedništvo molitve, sada i s djecom, jer to smatramo važnim za vlastiti rast, mene kao žene i majke, Martina kao muškarca i oca.

ša kuća mira, ondje idemo radosno, bez prisile, u zajedništvu s ljudima istog putokaza, gdje slabi postajemo jaki. Euharistija nam je najjača snaga kojom možemo mijenjati sebe i sve oko sebe. Kao obitelj članovi smo Schonstatske obitelji i hodočasnička Gospa svakog mjeseca dolazi u naš dom. Posebna je to milost. Uključeni smo i u trajno klanjanje pred Presvetim u našem gradu. Martin prati i inicijativu 40 dana za život. Članicom sam župnih čitača. Povezani smo s katoličkim obiteljima, u druženju izmjenjujemo iskustva i hrabrimo jedni druge. Družimo se i s obiteljima koje možda u potpunosti nisu na Kristovom putu ili ga još upoznaju. Vodimo se time da smo

svi jedni drugima na dar i na taj način pokazujemo ono što živimo. Posebno se dajemo u zajedništvo molitve, sada i s djecom, jer to smatramo važnim za vlastiti rast, mene kao žene i majke, Martina kao muškarca i oca. Tko je u molitvi nikada ne može biti sam. Puno je načina na koje možemo ostvariti naša obiteljska zajedništva. Vrlo je važno dati dostojanstvo braku, obitelji. Katolička Crkva teži upravo tom dostojanstvu, ali svi se moramo tomu više izlagati. Tada ćemo biti hrabriji, povezaniji. Bitno je pokazivati koliko je život u katoličkoj obitelji lijep. Da samo takav život daje pravo obrazloženje toga što je ljubav, što je životni smisao. Toga nam manjka.

Što mislite, zašto nam župne zajednice nisu zajednice, nego više mjesto religioznog servisa? Zašto je postojanje zajednica vjere važno i potrebno? Župne zajednice trebaju biti temelj Crkve, Božje obitelji koja u takvoj zajednici postaje vidljiva. Svi smo pozvani unositi evanđeoski duh u naše odnose, na naša radna mjesta, u mentalitet, običaje. Lakše je ako to isto živimo u našim zajednicama. Zato ih treba »oživljavati« kako bi se iz njih širile sve dobre struje: u politiku dobra, u gospodarstvo koje će misliti na svakog pojedinca, u kulturu koja će se boriti za istinu i promovirati lijepo. Sve

ovo što je oko nas traži »živog« kršćanina. Možda je grubo reći, ali čini nam se da naša budućnost u prvome ovisi o tome kakve su naše župne zajednice, o onome bogatstvu koje svjedoče, a ne o svem kapitalu, reformama, novcu. Zajednica ima vrijednosti koje donosi svaki pojedinac. Ne znamo zašto su se ljudi toliko udaljili. I od sebe i od zajednice. Vlada nezadovoljstvo, ostavljenost, razočaranje, ali kao da nedostaje svijesti da Krist nikada ne ostavlja. Zato se svi moramo pokrenuti da ostvarimo ono što je zajednica, kao u prvim vremenima: mjesto vjere i života. U zajednici tek upoznajemo uskrslog Krista, gradimo solidarnost, učimo se strpljenu, ustrajnosti. Život župne zajednice ne bi trebao biti vezan samo za pastoral i Crkvu, tu moramo graditi mjesta sportskog, znanstvenog i humanističkog života. Čovjeku je to potrebno. Uključivati mlade, afirmirati i one starije. Jer to su grupacije koje često znaju izgubiti volju, odustati ili u prevelikom traženju ostati izgubljeni. Mi obiteljski ljudi moramo se truditi promicati obiteljske vrijednosti koje gradimo u našim »gnijezdima«. Sve to budit će pozitivnost i novu snagu. To nam treba više nego ikad.

Što biste željeli ostvariti u životu, koji je vaš životni smjer?

Malo je toga na ovom svijetu važno. Tražite Kraljevstvo Božje, sve ostalo će se nadodati – kaže Isus. Ako se životno posvećujemo za dobrobit obitelji, supruga, djece… činimo dobro ne samo njima nego i sebi. Tako činim dobro ovom svijetu, Božjoj namjeri s ovim svijetom. To nam je bitno usaditi i djeci. To će im biti naš najveći dar.

Život nam je kratak. Dobro je svoje dobiveno vrijeme posvetiti drugima, ne ga zadržati za sebe. Ako zadržimo, gubimo ga. Ako ga posvetimo svojim ljubljenima, dodajemo život životu. Pridodat ćemo se Božjoj ljubavi, a zbog toga vrijedi živjeti. U toj povezanosti s Bogom nestaje strah i neizvjesnost. »Neka mi bude«, kako je rekla Marija. Želja nam je ići životnim putem s Isusom sve do Isusa.

Poziv pojedincu

PIŠE:

Osim općih moralnih zakona koji vrijede za sve, postoje i individualni zahtjevi, svojstveni pozivu pojedinca, kao i oni prolazni i povijesni ili pripadni samo jednoj vjerskoj zajednici i tomu slično. Individualnoj osobi mogu pripasti moralna, vjerska ili druge vrste trebanja, koje joj se objavljuju kao poziv upućen ovoj osobi i jedino njoj, svejedno objavljuje li se isti poziv drugima ili ne. Tako se može vrednovati ponašanje neke osobe. Riječ je o individualnim vrijednosnim sadržajima, svijesti individualnog trebanja. Ima po sebi svojstvenih dobara za svaku osobu posebno. Bog mi može, kao druge Osobe prema mojoj osobi, posredstvom svoje preobilne razumijevajuće ljubavi prema meni, pokazati putove moga spasa ljubeći me neusporedivo čistije i dublje nego što ja volim sebe, pokazujući mi jasnije što trebam činiti nego što bih ja to ikada mogao shvatiti. Tek oboje zajedno, općevažeće moralno i vjersko trebanje s individualno važećim pozivom, upućuju nas na ono što trebamo činiti. Neki se ispovijedaju površno, neki mnogo skrupuloznije. Postoje individualne razlike. To je ovisno o pozivu pojedinca. Neki su

pojedinci puno primili, pa se od njih i više traži. Znamo da postoje razlike između svetaca i mistika s jedne strane i običnih vjernika ili nevjernika s druge. Od Ivana od Križa traži mističnu ljubav, kao što je i Ivan traži, a od carinika samo to da prestanu varati u primanju novca. Bog je milostiv i dobar, pa ne spašava samo one savršenije već i one mnogo manje savršene. Kao što ne spašava samo one koji su za njega radili cijeli dan, to jest cijeli život, već i one koje je pokupio predvečer, u njihovoj starosti. Ne trebamo mu zamjeriti što je tako dobar. Osim toga, postoje i neki zbunjujući slučajevi. Neki moj znanac bio je ujedno katolik i vegetarijanac, pa mu se dogodilo da je ispovijedao jedenje mesa, što je bar u početku zbunilo ispovjednika. Premda ne znam kako je ta stvar završila. Ja sam u mladosti bio ateist, ispočetka ravnodušni ateist, sasvim nezainteresiran za Boga, no kada sam počeo studirati filozofiju i susreo se s pitanjima i problemima postojanja Boga, postao sam borbeni ateist. Već me je to približilo Bogu. Ateizam mi je škodio. Bio sam grješnik, sebičnjak, požudan, veliki hedonist, opijao sam se vinom, bježao od svake neugode, od učenja, zubara, fizičkog rada, pomaganja bližnjima, pa sam postao veliki gubitnik i propalica u svakom smislu. Padao sam godine na studiju fizike. I bio sam vrlo nesretan i nezadovoljan sobom. No

Bog je spasonosno intervenirao u moj život poslavši me isprva na filozofski fakultet, gdje sam postao strastveni odlikaš, a potom me je uvalio u neizdrživo bolne psihoze u kojima mi je duša gorjela i koje su me čistile od mojih velikih grješnih ovisnosti. Psihoze su obično trajale dva ili tri tjedna, no bile su neizdrživo bolne. U njima sam prestao čeznuti za suvišnim stvarima, oslobađao sam se požuda i grješnih sklonosti, jer sve je to bilo beznačajna sitnica prema čežnji za zdravljem.

Nakon druge psihoze 1971. godine Bog mi je objavio svoju ljubav sveobuhvatno i djelotvorno. Popravljao me i preobražavao. I ja sam u tome sudjelovao. Bili su to najradosniji dani u mom životu. Ipak, jednu stvar nisam spoznao, a to je: s obzirom na to da mi je Bog puno dao, puno će i tražiti od mene. Da to shvatim, morao sam proći kroz još dvije psihoze. Nakon treće psihoze moj mi je poziv postao puno jasniji. Počeo sam se više truditi oko svog popravljanja. Naučio me da trebam biti mnogo bolji prema bližnjima. Počeo sam naviještati Krista i tako postao čovjek od poziva. Bog mi je pomagao svojom milošću. Počeo sam naviještati Krista svim svojim filozofskim, sociološkim, književnim i mističkim talentima. Takav je bio moj odgovor na njegove predivne darove.

JOSIP SANKO RABAR