Inozemstvo: Zainteresirane molimo da se jave na e-mail pretplata@ks.hrili broj telefona 01 6349 044
Vam
Časopis je objavljen uz potporu Grada Zagreba
Stare novine – novi papir
Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju.
Adventska očekivanja
Došašće je lijek našoj nestrpljivosti, jer mi uistinu znamo da je Bog blizu.
Došašće je vrijeme očekivanja, nadanja, vjere. Očekujemo rađanje Boga, ali to je očekivanje donekle specifično, jer je utemeljeno ne samo u nadi nego i u istinskoj vjeri da će se to stvarno dogoditi, da ćemo doista susresti Boga nemoćnoga u jaslama, okruženoga oskudicom, Boga koji je postao jednim od nas. Ako je Bog samoga sebe »uronio« u ovaj zemaljski život, i to ne u život izobilja, nego u život prosječnog čovjeka, onda smijemo sami sebe uvjeravati da nam ništa nije postalo nemoguće. S Bogom pored sebe sve nam je moguće. Možemo iskorijeniti neimaštinu, glad, spriječiti ratove i svaku mržnju, suzbiti bolesti i sve pandemije, nadvladati sve teškoće kojima smo svakodnevno izloženi. To očekivanje i vjera da će se taj silazak Boga k nama doista dogoditi ulijeva nam neizmjernu snagu i optimizam. Ništa više nije nam nemoguće ostvariti. Taj silazak Božji donosi u ovaj svijet svojevrsnu »revoluciju« ljudskog duha koji se može hrabro suočiti sa svim mogućim izazovima. Zato su sasvim opravdana naša očekivanja kako doista možemo uspjeti nadvladati ovu seriju kriza koje se smjenjuju svakodnevno pred našim očima i u našim životima, kako na osobnom tako i na društvenom planu.
1. Došašće i Sveta godina nade
Za kršćanina i vjernika ovogodišnje došašće još je više bremenito očekivanjima i nadanjima jer predstavlja svojevr-
sni uvod u jubilejsku Svetu godinu kojoj je papa Franjo nadjenuo geslo Spes non confundit, »Nada ne razočarava«. Znamo poznate ratove u Ukrajini i na Bliskom istoku, ali postoje i brojni nama gotovo nepoznati ratovi diljem svijeta i na svim ostalim kontinentima. Ono što je tipično za sve ratove jest osjećaj nemoći. Zazivamo i molimo za njihov kraj, ali imamo osjećaj da naši zazivi i molitve
PIŠE: JOSIP GRBAC
lijek našoj nestrpljivosti, jer mi uistinu znamo da je Bog blizu. A kada nam je tako Bog blizu kao u došašću, onda je sve moguće.
2. Došašće je vrijeme oprosta
Iluzorno je očekivati prestanak neprijateljstava, ratova i nasilja ako ne umijemo oprostiti. Svaki međuljudski sukob može se okončati. Samo je razlika u tome
Za kršćanina i vjernika ovogodišnje došašće još je više bremenito očekivanjima i nadanjima jer predstavlja svojevrsni uvod u jubilejsku Svetu godinu kojoj je papa Franjo nadjenuo geslo Spes non confundit, »Nada ne razočarava«.
ne polučuju nikakav napredak, naprotiv, na mnogim stranama sukobi se samo zaoštravaju. Svi mogući napori da se nekakvom diplomacijom sukobi riješe padaju u vodu. A ipak se radi o tome da svakodnevno na ratnim bojištima umiru tisuće ljudi, žena, mladih, djece i staraca. Što nam drugo preostaje? Zacijelo je to nada. Ako nikako ne uspijevamo npr. obustaviti ratove u Ukrajini i na Bliskom istoku, možda je to stoga što mi ljudi prebrzo gubimo nadu. Nismo kao onaj slijepac Bartimej u Jerihonu koji je, usprkos tome što ga je gomila ušutkavala, uporno vapio Gospodinu da mu povrati vid. Mi smo više kao izraelski narod u pustinji koji je svako malo, kad je ponestalo kruha ili vode, izgubio nadu i okrenuo se poganskim bogovima. Nemamo strpljenja čekati. Zato je došašće
slijedi li nakon toga primirje ili oprost. Primirje je uvijek kratkoročno. Oprost traje zauvijek, inače se ne radi o istinskom oprostu. Oprost je prečesto bolan, pogotovo kada je nepravda velika i nedavno učinjena. No lakše je oprostiti kada kršćanin zna da i Bog uvijek oprašta i ne traži ništa zauzvrat. Nije ničim kaznio one Betlehemce koji mu nisu dali svratište da se ondje rodi. Nije kaznio ni Judu koji ga je izdao. Možemo li u ovom došašću, tako bremenitom raznim nepravdama i nevoljama, naučiti praštati? Lakši je put zahtijevati najprije zadovoljštinu za učinjenu nepravdu pa tek onda oprostiti. Taj put je, doduše, uvijek lakši, ali je uvijek i predugačak i često neostvariv. Što je razumljivo, jer zahtijeva mnogo kompromisa. Kada je papa Franjo nedavno izjavio kako se sukob
u Ukrajini možda može riješiti nekim kompromisom, doživio je val kritika. Možda i opravdano. No koji nam onda put preostaje? Nelogično je od ukrajinskog naroda tražiti da oprosti agresoru koji ga je neopravdano i surovo napao. Još je apsurdnije očekivati da će agresor tražiti oprost. Što nam onda preostaje?
Možda nam preostaje da svatko individualno pođe u Božju školu oprosta, koji je znao oprostiti Betlehemu kada ga nije htio ugostiti, Judi koji ga je izdao, ali je znao oprostiti i onima koji su ga pribili na križ: »Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!« Očekujemo da ovoga došašća naučimo tako praštati.
3. Došašće i vrijeme ljubavi
»Neka kršćanska zajednica uvijek bude spremna braniti prava najslabijih, neka
uvijek bude spremna braniti prava najslabijih. Neka velikodušno otvori vrata gostoprimstva kako nitko ne bi izgubio nadu u bolji život«, tvrdi Sveti Otac u svojoj buli otvaranja Svete godine. U došašću je jedna od temeljnih odrednica za svakog vjernika biti osjetljiv za potrebe drugih. Biti solidaran s onima koji su na bilo koji način zakinuti u životu i društvu. Europa se ovih dana zauzima za rješavanje pitanja nelegalnih migranata, dakle osoba koje su na nelegalan način ušle u neku europsku zemlju. Neke države pribjegle su stvaranju prihvatnih centara u nekim trećim zemljama, kao što npr. Italija namjerava otvoriti prihvatni centar u Albaniji. Neki zastupnici u Europskom parlamentu drže da je to svojevrsni ključni alat za učinkovitu migracijsku politiku. Drugi takve deportacijske
centre drže nehumanima i nelegalnima. Očito je da europske zemlje traže načina kako sa sebe skinuti teret brige i prihvata migranata. Novi američki predsjednik dobio je glasove birača i na temelju opetovane izjave kako će organizirati za migrante do sada najmasovnije deportacije u povijesti. Osim migranata tu su ratni stradalnici, tu je opasnost od širenja raznoraznih pandemija, tu su sve veće razlike između bezobrazno bogatih i onih siromašnih koji imaju svoj ljudski obraz, milijuni ljudi koji trpe posljedice globalnog zagrijavanja kao što su poplave i dugotrajne suše. Tu su i žrtve svakojakog nasilja u obitelji, društvu, pa i, nažalost, od strane crkvenih službenika. Naše došašće ovdje stoji ili pada na ispitu.
4. Došašće i sinodalni put Crkve Sve ove dimenzije objedinjuje tzv. sinodalni put Crkve. Radi se o sveopćoj analizi gdje smo i kakvi smo kao pripadnici Crkve. Na ispitu su i službenici Crkve kao i vjernici laici. Došašće nije samo molitva, klanjanje, razmatranje. Došašće je ispit naše zrelosti i djelotvornosti naše vjere. Sinodalni put ravnopravno tretira svećenike, biskupe i laike. Do sada to nije uvijek bilo tako. Ali se došlo do uvjerenja kako su sve ove nabrojene dimenzije kršćanskog angažmana neprovedive i neizvodive bez aktivnog uključivanja laika u gotovo sve službe i inicijative u Crkvi. Svaki oblik nasilja i netolerancije ne pada s neba. On se rađa u našim obiteljima, odgojnim i obrazovnim ustanovama, radnim sredinama, dakle u svim institucijama u kojima djeluju laici. U istim tim institucijama rađaju se i negativne pojave, kao što je beznadnost, nespremnost praštanja, djelotvorne solidarnosti i ljubavi. Pa zar onda nije apsurdno da laici budu tretirani kao nekakva »drugorazredna« kategorija u Crkvi? U ovogodišnjem došašću učimo i o ravnopravnosti svih u Crkvi, ali i očekujemo da ćemo uspjeti prebroditi svojevrsni jaz ili raskorak u vrjednovanju svih članova i djelatnika u Crkvi.
U VRTLOGU STVARNOSTI PRED BUDUĆNOŠĆU
Jubilej nade
Knjiga pape Bergoglia Nada nikad ne postiđuje, s podnaslovom Hodočasnik prema boljem svijetu, koja ovih dana izlazi iz tiska na raznim jezicima, među ostalima i na hrvatskom u izdanju Kršćanske sadašnjosti, posvećena predstojećem Jubileju 2025., pobudila je veliko zanimanje ne samo među novinarima, piscima i medijima koji se bave proučavanjem života 266. Petrova nasljednika nego i u široj vjerničkoj javnosti.
PIŠE: ALDO SINKOVIĆ
Papa Franjo, koji je proteklih dana napunio 88 godina, kratko je 15. prosinca posjetio Korziku. Riječ je o njegovu 47. apostolskom putovanju. Odlučno se priprema suočiti s tour de force Svete godine, poričući izrečene glasine koje su i ove godine ciklički kružile o mogućoj ostavci zbog njegova zdravstvenog stanja. Gotovo svakodnevno prima pojedince i skupine, drži govore, predvodi razne obrede i euharistijska slavlja. Činjenica je da Bergoglio za svoje godine, s obzirom na opću sliku i tegobe u godinama te operacije kojima je bio podvrgnut, raspolaže s vrlo jakom fibrom i nesvakidašnjom energijom. Redovito se podvrgava fizioterapiji i drugim periodičnim tretmanima prema indikacijama liječnika; ne štedi na svom radu, kontinuirano promičući velebne inicijative i projekte od enciklika do autobiografije. Bergoglio je drugi papa s najdužim životnim stažem svih vremena, barem među onima čije su biografije poznate. Kao najdugovječniji prednjači samo Lav XIII. (Vincenzo Gioacchino Pecci), koji je preminuo 20. srpnja 1903. u časnoj dobi
od 93 godine. Da bi ga nadvladao, Franjo bi morao upravljati Crkvom najmanje do 7. svibnja 2030. godine. Svjestan svoje dobi i zdravstvenog stanja, ipak želi nadolazećim naraštajima ostaviti što više materijala o svojemu životnom putu, koji nije jednostavan. Iza-
U ovoj knjizi papa Franjo razmišlja o obitelji, obrazovanju, društveno-političkoj i gospodarskoj situaciji na planetu, migracijama, klimatskoj krizi, novim tehnologijama, o miru i, što je sada najaktualnije, o ratovima u Ukrajini, na Bliskom istoku, u Mjanmaru, Sudanu i drugim zaraćenim sredinama, posebno u Africi.
brao je mjesto svog ukopa u bazilici svete Marije Velike, u kojoj se nalazi slika njemu jako drage Majke Božje pomoćnice rimskog naroda, pojednostavio obred ukopa i objavio dio svoje autobiografije, koja vrvi zanimljivim podatcima.
Knjiga pape Bergoglia Nada nikad ne postiđuje, s podnaslovom Hodočasnik prema boljem svijetu, koja ovih dana izlazi iz tiska na raznim jezicima, među ostalima i na hrvatskom u izdanju Kršćanske sadašnjosti, posvećena predstojećem Jubileju 2025., pobudila je veliko zanimanje ne samo među novinarima, piscima i medijima koji se bave proučavanjem života 266. Petrova nasljednika nego i u široj vjerničkoj javnosti. Dosadašnjih dvanaest godina njegova pontifikata ostavilo je duboke tragove u povijesti Crkve i u društvu općenito. Knjigu u originalu na španjolskom jeziku uredio je Papin sunarodnjak Argentinac Hernán Reyes Alcaide, novinar koji je inače objavio nekoliko članaka o papi Franji. U ovoj knjizi razmišlja o obitelji, obrazovanju, društveno-političkoj i gospodarskoj situaciji na planetu, migracijama, klimatskoj krizi, novim tehnologijama, o miru i, što je sada najaktualnije, o ratovima u Ukrajini, na Bliskom istoku, u Mjanmaru, Sudanu i drugim zaraćenim sredinama, posebno u Africi. Talijanski dnevnik La Stampa prenio je još polovinom studenoga odlomak knjige koji je posvećen pitanju migracija. Čini se da se Bergoglio s tim problemom suočava od djetinjstva. Njegovi roditelji
preselili su se 1928. iz talijanske pokrajine Piemonte u Argentinu i njihov život nije bio lagan. Papa drži da je pri stvaranju programa što se tiče sudbine migranata potrebno imati u vidu stvarnost na područjima s kojih dolaze, jer su često zahvaćena opasnom nestabilnošću, nepravdama i izrabljivanjima.
Papa Franjo u knjizi Nada nikad ne postiđuje predlaže i posebnu platformu za rješenje pitanja migranata. Potrebno je, prema njegovu mišljenju, uključiti zemlje podrijetla najvećih migracijskih tokova u novi ciklus gospodarskog rasta i mira koji uključuje cijeli planet. Da bi seljenje bilo doista slobodna odluka, potrebno je učiniti sve kako bismo svima zajamčili jednako sudjelovanje u općem dobru, poštovanje temeljnih prava i pristup cjelovitomu ljudskom razvoju. »Samo ako ova osnovna platforma bude zajamčena u svim nacijama svijeta, moći ćemo reći da oni koji migriraju to čine slobodno i moći ćemo smisliti istinski
globalno rješenje problema.« Prije svega misli na mlade ljude, koji iseljavanjem često uzrokuju dvostruki lom u svojim sredinama: prvo gube najprosperitetnije i najaktivnije elemente, a drugo raspadaju se obitelji. Kako bi se ostvario ovaj scenarij, potrebno je prekinuti nejednake trgovinske uvjete među različitim zemljama diljem svijeta. U vezama među mnogim od njih uspostavljena je neka fikcija koja prikazuje privid navodne komercijalne razmjene, a zapravo se sastoji samo od transakci je među podružnicama koje pljačkaju teritorije siromašnih zemalja i šalju svoje proizvode i prihode u matične tvrtke u razvijenim zemljama, a njima otpatke.
Razvijene zemlje, međutim, sve više zahvaća globalizacija ravnodušnosti i kao primjer Papa navodi slučaj Ukrajine, či-
je su izbjeglice susjedne europske zemlje primile s otvorenim srcem, ali je to gostoprimstvo, međutim, s vremenom zahladnjelo. Nešto slično dogodilo se i na Bliskom istoku, gdje su brojne izbjeglice našle smještaj u Jordanu i Libanonu i tako spasile svoje živote. »Prije svega mislim« – navodi papa Franjo u svojoj autobiografiji – »našu palestinsku braću suočenu s poteškoćama u dopremanju hrane i pomoći na svoj teritorij. Prema nekim stručnjacima, ono što se trenutačno događa u Gazi ima obilježja genocida. Bilo bi potrebno pozorno ispitivanje kako bi se ustanovilo odgovara li tehničkoj definiciji koju su formulirali pravnici i međunarodne organizacije.« To Papino stajalište, koje su prihvatili na prijedlog Južnoafričke Republike i Ujedinjeni narodi, izazvalo je oštre kritike ne samo u medijima i političkim te vjerskim sredinama nego i u javnome mnijenju, posebno u Europi, gdje je došlo do podijeljenosti mišljenja za i protiv Izraela. Međunarodni krivični sud u Haagu podnio je tužbu protiv Izraela i donio odluku za hapšenje premijera Netanjahua i bivšeg ministra obrane Galanta zajedno s vođama Hamasa, a ujedno naređuje izraelskoj vladi da poduzme mjere za sprječavanje i kažnjavanje genocida te da u roku od mjesec dana Sudu dostavi dokaze o tome što čini za provedbu ove naredbe u djelo te da omogući pružanje humanitarne pomoći pučanstvu u Pojasu Gaze. Papi Franji zamjera se jednostrani postupak u prilog Palestinaca, iako je otvoreno osudio napad Hamasa 7. listopada i u više navrata tražio oslobođenje talaca. Neki čak drže da je papa Bergoglio nastrojen antisemitizmom, jer nije doživio Drugi svjetski rat kao njegovi predčasnici Wojtyla i Ratzinger. Većina možda i namjerno ne razlikuje Izrael i izraelsku vladu od Židova i židovstva. Jer bi u suprotnom i oni koji su mjesecima protestirali protiv predsjednika vlade u Jeruzalemu i Tel Avivu bili antisemiti.
Predstavljena knjiga mons. Eterovića: »Tiha moć. Diplomacija Svete Stolice«
»Obvezna literatura za sve one koji se bave diplomacijom i izučavanjem djelovanja Svete Stolice«
Knjiga Tiha moć. Diplomacija Svete Stolice mons. Nikole Eterovića predstavljena je u utorak, 12. studenoga 2024. u prepunoj dvorani Vijenac Nadbiskupijskog pastoralnog instituta u Zagrebu. Pozdravni govor uputio je mons. Dražen Kutleša, nadbiskup zagrebački te direktor i glavni urednik Kršćanske sadašnjosti dr. sc. Stjepan Brebrić.
Autor prepoznate vrijednosti
»Ova knjiga izlazi uz 25. obljetnicu biskupskoga ređenja monsinjora Eterovića, na čemu mu Kršćanska sadašnjost i ovom prigodom upućuje iskrene čestitke«, kazao je dr. Brebrić. Pozdravio je i zahvalio na dolasku svima okupljenima, mnogim poznatim licima iz hrvatskoga društvenog, političkog života, kao i samom autoru, monsinjoru Eteroviću, čija je vrijednost kao autora već prepoznata i izvan Hrvatske. Ovo predstavljanje odvija se, ističe dr. Brebrić, u tjednu održavanja sajma knjiga Interlibera, što je simbolična gesta u prilog knjige Tiha moć. Diplomacija Svete Stolice. »Zahvalni smo mons. Eteroviću što smo u relativno kratko vrijeme mogli biti nakladnikom treće od njegovih knjiga. Podsjećam, najprije smo 2019. godine objavili knjigu Sveta Stolica i Hrvatska, dvije godine kasnije knjigu Sinodalnost: novi dinamizam. Obje su pobudile veliko zanimanje u domaćoj i inozemnoj javnosti. Način na koji mons. Eterović inače razrađuje neku temu, kako on piše o stvarnostima i događajima – ujedno iscrpno i sažeto, precizno, jasno, vješto koristeći razne stilove i metode, kakvima se već najbolje postiže sustavna informiranost čitatelja o pojedinim pitanjima – upravo to je uvijek bio glavni razlog, zbog kojega smo se trsili biti nakladnikom njegovih knji-
ga«, kazao je glavni urednik Kršćanske sadašnjosti, dr. sc. Stjepan Brebrić. »Dodatnu vrijednost knjizi daje činjenica da je osobno sudjelovao u opisanim događajima u službi Svete Stolice«, dodao je. Predstavljanje je moderirala vodila mr. sc. Tanja Maleš, urednica vjerske redakcije Hrvatskoga katoličkog radija, a prvi je o knjizi govorio ministar vanjskih poslova, dr. sc. Gordan Grlić Radman. »Doista mi je velika čast biti na predstavljanju knjige mons. apostolskog nuncija Nikole Eterovića, Tiha moć«, kazao je ministar Grlić Radman, ispričavši na početku anegdotu kako je, početkom 80-ih godina prošloga stoljeća mladi tajnik apostolske nuncijature na Obali Bjelokosti hrabro rekao kada je Ivan Pavao II. prolazio: »Sveti Oče, kada ćete posjetiti Hrvatsku?« Bio je to upravo nadbiskup Eterović koji je, kako ističe Grlić Radman, najviše zaslužan za sva tri dolaska pape Ivana Pavla II. u Hrvatsku.
Sveta Stolica i Ivan Pavao II. Knjigu je potom predstavila urednica vanjske politike Nove TV Ivana Petrović, koja je, među ostalim prije dvanaest godina izvijestila o tome da mons. Eterović postaje apostolski nuncij u Njemačkoj. Kazala je da se diplomacija Svete Stolice održava s čak 186 zemalja, a ova knjiga jedinstvena je i kompetentna literatura koja se bavi tom temom.
»Nadbiskup Eterović dobrim se dijelom u ovoj knjizi oslanja na pontifikat Ivana Pavla II. Svjedok je jednog dugog pontifikata koji je obilježen burnim previranjima u Europi – i o tome ima riječi u ovoj knjizi«, kazala je Ivana Petrović, dodavši da ne namjerava prepričavati knjigu, već svojim izlaganjem potaknuti na čitanje. U knjizi su, dodala je, opisani i razgovori s predsjednikom Franjom Tuđmanom te su analizirani svi pohodi Ivana Pavla II. Hrvatskoj. Također, gotovo stotinu stranica posvećeno je
PIŠE: TIHANA PŠENKO MILOŠ
odnosu Ukrajine sa Svetom Stolicom, zemlje u kojoj sada bukti rat, a u ko ju je također zahvaljujući mons. Ete roviću došao papa Ivan Pavao II. »Ukra jina kao jedan ekumenski laboratorij sada je jedan od najvećih izazova pape Franje«, do dala je Ivana Petrović, rekavši da diplomacija Sve te Stolice već jest humanitarno uključena u pomoć Ukrajini.
Smjerokaz za čitanje ove knjige, kakva je nedosta jala na hrvatskome govornom području, iznio je i rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, prof. dr. sc. Željko Tanjić, naglasivši da ova knjiga ima čak 529 stranica i osam dijelova, od kojih je svaki go tovo zasebna mala studija.
»Nemojmo zaboraviti da je autor ovog dijela i diplomat i pravnik, ali i teolog. Stoga ova knjiga može biti i jest zanimljiva mnogima i popunjava prazninu koja nedostaje na hrvatskom jeziku. Sve su to razlozi zašto bi ova knjiga morala biti obvezna literatura za sve one koji se bave diplomacijom, ali i izučavaju djelovanje Svete Stolice u širem društvenom kontekstu«, kazao je prof. dr. sc. Tanjić. Na kraju predstavljanja okupljenima se obratio i sam autor, mons. Nikola Eterović, apostolski nuncij u Njemačkoj, zahvalivši predavačima i svim posjetiteljima te Kršćanskoj sadašnjosti.
PIŠE: s. VERONIKA MILA POPIĆ
Završetci nekih razdoblja potiču na zavirivanje u sve uglove kuće. A to znači – provjere je li se u oku skrivenim mjestima nagomilala prašina ili nečist. Neka nepravilnost koju je nužno ispraviti prije negoli se ključ stavi u bravu, povuče crta, stavi točka. Jer, nečist ima tendenciju proširiti se i nametnuti se kao nešto normalno i nepromjenjivo: lako se dogodi, brzo se proširi i traje. Nije naodmet podsjećati da se lako uljuljkamo u lažne sigurnosti koje su daleko od onoga na što nas Isus poziva: »Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas« i »Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste«. Riječ je u biti o temeljnome, o razumijevanju dostojanstva nas samih, a time i onih koji s nama dijele životni put. Zorno na to ukazuju riječi jednoga irskog svetca, svetoga Kolumbana: »Svemogući, nevidljivi, neshvatljivi, neizrecivi, neprocjenjivi Bog načinio je čovjeka od blata i oplemenio dostojanstvom svoje slike. Čovjeku je veliko dostojanstvo sličnost, ako je uščuva. Ako bude ispravno upotrebljavao kreposti koje su zasađene u dušu, tad će biti sličan Bogu. Ljubav
prema Bogu obnavljanje je njegove slike.« A bez ljubavi prema bližnjemu –nema ljubavi prema Bogu. No prečesto se umorimo i zaspimo u tom procesu sagledavanja realnosti uglova svoje kuće, osobito u području ljubavi prema čovjeku. Jer, tako nam je lakše! I potrebno nam je buđenje i snažan govor. Nešto što će nas do srži protresti. Što će osvijetliti Istinom skrivene kutke nas samih, ali i kuća onih u blizini ili daljini. Našega društva. Stoga, postoje vremena kada se pročišćenje ili buđenje događa vrlo radikalno – primjerice, uslijed progona zbog pravednosti. Česte su situacije radikalnog odgovora savjesti uslijed sustavnih prisiljavanja vlasti na otklon od Božjega zakona. Takve prisile, a pronalazimo ih u ideologijama, ciljale su »otupiti dobro« naređivanjem zanemarivanja pravednosti i ljubavi. Napadom na čovjekovu savjest. A nudile su pritom i nagradu: učiniš li tako, bit ćeš dio kruga vladarevih prijatelja. Mnogi su pristali, i nizali potom grijeh na grijeh, dok im »nečist«, blato, nisu postali način života, pokvareno stanje duha, ali ujedno i društveno prihvatljivo – jer su mnogi bili time zahvaćeni. Takva su društva postala korumpirana, bila iznutra na izdisaju i vapila za korektivom. Ispravljanjem »tuđe slike«, rekao bi sveti Kolumban, slike
koju netko slika nemoralom, životom nasilnika – onoga koji je »divlji, srdit, ohol«, koji nemoral čini i širi. No, kako nekoć tako i danas, Bog budi svjedoke i otvara prostore nade. U razdobljima punim pitanja i kušnji rađale su se osobe koje su znale tko su. Prepoznale su, citirajmo ponovno svetoga Kolumbana, »veliko dostojanstvo što Bog čovjeku dade sliku svoje vječnosti i sličnost svoje naravi«. Tako, u pogodnome času – buđenjem pojedinaca – nastupa drugo vrijeme. Vrijeme slikara istinske slike. A to su osobe koje ne pristaju na čast, vlast, zlato ili srebro – pod cijenu savjesti. One čine svima vidljiv iskorak, jasno izričući svoj »ne« grijehu i dajući time smjernice novoga puta, unatoč sveprisutnoj korupciji. A sjetimo se i pape Franje koji je toliko puta, od početka svojega pontifikata, progovarao o korupciji kao zlu našega vremena i poticao na budnost – promjenu mentaliteta i svjedočenje. On je korupciju definirao i kao »stanje trajnog egoizma pred služenjem drugima«, nesposobnost za ljubav. To su dobro razumjele mnoge osobe u povijesti kršćanstva koje su postojanim služenjem u ljubavi mijenjale koruptivne društvene sustave bešćutnosti ili nasilništva. Takva je ljubav lijek i našem vremenu!
