Anton Šuljić
KROZ ODŠKRINUTA VRATA POSTMODERNE
Trak metafizičkih krijesnica u umjetnosti
Anton Šuljić KROZ ODŠKRINUTA VRATA POSTMODERNE
Korektura: Petra Zoranović
Prijelom: Marijan Tkalec
Oprema: Tihomir Turčinović
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.
Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14
Za nakladnika: Stjepan Brebrić
Tisak: Denona d. o. o., Zagreb
Naklada: 500
ISBN 978-953-11-1903-0
Tiskano u lipnju 2024.
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001229840.
Anton Šuljić
KROZ ODŠKRINUTA
VRATA POSTMODERNE
Trak metafizičkih krijesnica u umjetnosti
Izbor iz recenzija, kritika i ogleda
Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2024.
Otkidati se zemlji i teškim slojevima ilovače, žitkim strukturama mulja, magmi koja se plete oko tijela i usmjeriti se spram visina... Iz stvarnosti se vinuti u neslućenost. Iz vezanosti u slobodu. Iz zemaljskog u nebesko. Uza sve što je još prilijepljeno oko Kristova tijela: struktura postojanja s ove strane, njegov nezaustavljiv iskorak, gotovo ponesenost u novu zbilju i njegova vazmenost – nepojmljiv je proboj božanskoga svijeta u ljudsko postojanje. Sve što se može zamisliti kao mijena upisano je u toj Mijeni nad mijenama: Vazmu Kristovu. Prešavši iz smrti u život sa sobom je ponio sve ljudsko, sve smrtno i propadljivo. U njegovu Vazmu dan je smisao svim našim prijelazima iz stvarnosti u stvarnost. U njegovu Uskrsnuću i naš je život uskrsnuo.
Josip Botteri Dini, na sebi svojstven način, tako duboko i tako sugestivno prenosi to uvjerenje. Njegove boje, linije i spiritualnost govore o odnosu. Njegov je Krist, i samom svojom dimenzioniranošću, izdužen proboj spram visina. On u novu stvarnost ulazi kao posvemašnji čovjek, ali joj se otvara kao pobjedonosni Bog. Modrina neba i ta nevidljiva i nespoznatljiva Očeva ruka koja Krista uznosi u vazmenu stvarnost, ona je perspektiva koja sugerira kako je i sam umjetnik uznesen zajedno s Kristom. Kao da s Pavlom, ali slikarskim alatom i umijećem, ponavlja: 'Ako ste suuskrsnuli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu. Za onim gore težite, ne za zemaljskim. Ta umrijeste, i život je vaš skriven s Kristom u Bogu!' (Kol 3,1-3).
USKRSNUĆE ISUSOVO
Josip Botteri Dini
PREDGOVOR
Jedno od logičnih pitanja koje si autor postavlja kad želi objaviti knjigu, glasi otprilike ovako: Zašto objaviti ovu knjigu? Odgovor na to pitanje, naravno, najbolje može znati baš autor, jer on donosi odluku, on znade posljednje razloge zbog kojih neki rukopis želi uobličiti u knjigu, a znade i koja očekivanja eventualno stavlja pred nju, što njome želi postići, odnosno znade koji su i oni nedovoljno artikulirani razlozi za njezino objavljivanje. Znade, primjerice, i to je li neku knjigu želio objaviti jer vjeruje u njezinu relevantnost, ili možda da si malo podeblja bibliografiju, odnosno jer nije mogao odoljeti zahtjevima nezasitna ega... Što mi je, dakle, bila krajnja namjera ili posljednji razlog kad sam ove recenzije, kritike i oglede odlučio objaviti kao zasebnu knjigu?
Prije svega, htio sam da ti rukopisi, koji su samo manjim dijelom i parcijalno bili objavljeni, ne ostanu zapretani u mome računalu te da to oko čega sam se trudio, za što sam uložio određeni napor (čitajući i pišući na tisuće stranica raznorodnih tekstova) izvučem iz anonimnosti i anarhičnosti računalskih datoteka kako bi, ako ništa drugo, barem bili svjedočanstvo o nekim nagnućima i radu na područjima odnosa vjere i kulture. Dakle, posve neuvijeno: htio sam da ovi rukopisi budu i neko svjedočanstvo o meni koji sam se u nekome svom (slobodnom) vremenu bavio i nečim što nije pripadalo mojim »profesionalnim obvezama«. Sljedeći razlog bio bi povezan s predhodnim. Naime, čitajući te knjige i pišući o njima, oblikovao sam svoj intelektualni i duhovni profil. Knjiga
bi, dakle, htjela biti i neka vrsta svjedočanstva o tome što me je u određenom smislu oblikovalo, usmjeravalo i hranilo.
Meni je, za razliku od većeg dijela mojih kolega, umjesto da se bavim župnim pastoralom, katehezom, sakramentalizacijom i gradnjom, u dio pala upravo ova uloga, a u slobodnome vremenu, umjesto ribolova ili planinarenja, loptanja ili čega drugog, mnogo sam sati utrošio u čitanje tuđih tekstova, u pronicanje ideja i nakana najrazličitijih autora, pri čemu su oni posve nepoznati, u pristupu i studioznosti, imali isti tretman kao i oni poznatiji. Štoviše, htio sam neafirmiranima i nepoznatima dati posebnu priliku, potaknuti ih i na svoj ih način afirmirati.
Temeljno polazište svih, ili barem većine ovih tekstova jest upućenost vjere na kulturu i obratno, odnosno neko propitivanje, odmjeravanje pa i propinjanje spram odnosa za koji znam i slutim da može uvijek biti bolji i obogaćujući za jednu i drugu danost. Vjera je puno dala i puno može dati kulturi i kultura vjeri. Njihovo dodirivanje u nekim jezgrama kao i u sasvim konkretnim ostvarenjima toliko znade biti uzbudljivo da se duša katkad zatekne u vrtlozima smislova do kojih ju nikad ne bi bili doveli egzaktnost, učinkovitost i tehnika. Sasvim je logična, stoga, opredijeljenost za takve drhtaje smisla kojima možemo biti svjedoci samo ako ne ustuknemo, ne uplašimo se i ako »nađemo vremena«. Moje je uvjerenje da se na tome području nikad nismo previše založili.
Ovim su se područjem i temama, doduše, bavili mnogi pa moj prinos neće biti neki osobito dragocjen ili čak velik, no uza sve to htio sam da ostane neko svjedočanstvo da sam u dužem razdoblju svoga života puno svoga vremena i entuzijazma utrošio u taj odnos. Smatrao sam, a i danas sam istoga uvjerenja, da se kršćanska vjera mora moći reći – pa i doricati – jezikom kulture, artikulacijom koja je najbliža inkarnacijskomu kontrapunktu kao stožernoj činjenici u tome odnosu. Nešto od tih promišljanja svakako će se moći naći u ovim raznorodnim koliko i tekstovima sličnoga određenja i intenziteta.
Od početka moga školovanja sve me nekako vodilo u pravcu opredijeljenosti za suodnos vjere i kulture. Osim što sam se i sâm okušavao u
poetskome, spisateljskom i glazbenom izričaju, po nagnućima i stručnim preferencijama, tražio sam i nalazio odjeke toga inkarnacijskoga kontrapunkta i u likovnosti i u scenskim umjetnostima (za koja, premda sam ih donekle upoznao i pratio, ipak nisam smogao hrabrosti pisati kritike), a i svaki drugi oblik kulturnoga djelovanja, od pučke umjetnosti i izražajnosti do znanstvenoga diskursa, na određen način postao je moj izbor, habitus i ars vivendi. S vremenom ju je prepoznavalo sve više ljudi sličnih nagnuća pa sam se, uglavnom na štetu mirna ili barem duža sna, hvatao olovke i računala ne bih li izrazio dojmove, prosudbe i viđenja.
U ovoj knjizi, naravno, nisu objavljeni svi moji prinosi na tome području. Primjerice, one recenzije koje su bile negativne ili barem nisu bile dovoljno pohvalne prema nekima od djelā ili autora, ali i priličan broj održanih govora na predstavljanjima knjiga, otvaranjima izložbi, na prigodnim skupovima na kojima je puno toga bilo rečeno ex abrupto – bez papira. Prvotno sam u knjigu bio uvrstio recenzije i teme koji se tiču mojega rodnoga grada, Novalje na otoku Pagu, i njezinih pisaca, slikara i umjetnosti općenito – što sam poslije isključio iz ove knjige i od tih tekstova načinio novu, zavičajno obojenu knjigu Dota. Nije objavljeno ni podosta toga što su, kao posljedicu vlastita nedostatna znanja iz računalnih tehnika i umijeća, progutali neki virtualni ponori, kao ni brojni intervjui o ovoj problematici ili pak oni prinosi pisani na njemačkom jeziku, primjerice u prigodi otvaranja izložbi slika s. Wiltrud List u Austriji i Hrvatskoj kao ni oni o slikaru Franzu Weissu u Novalji. Slično se dogodilo i s tekstovima koje sam nekim pjesnicima pisao u više navrata te sam od više takvih napisa ovdje uvrstio samo nekolike...
Ovo što je, dakle, ovdje skupljeno presjek je jednog relativno skromnog okušavanja i izbor je iz onoga što sam tijekom dobrih tridesetak godina kontinuirano radio, a javnosti to podastirem, dȁ – i kao svjedočanstvo o sebi, pa ako hoćete i sebi kao jednomu iz Crkve kojem je do nečega iz svijeta kulture bilo stalo – ali i sa skromnom nadom da će gdjekojem od čitatelja nešto od ovih tekstova pomoći u propitivanju toga čudesnog odnosa vjere i kulture koji se piše dalje...
Autor
Ars et sacrum
Ljepota je lice bitka1
Pravo je da se u Dubrovniku govori o ljepoti. Ako igdje, onda o ljepoti treba govoriti upravo ovdje u ovom gradu ljepote, sklada i privlačnosti. No, čini se da je danas govor o ljepoti u Dubrovniku bitno drukčiji nego bi to bio prije tri ili četiri godine. Ovaj jeziv rat svu je svoju ružnoću i rugobu iskazao upravo na Dubrovniku, gradu kojem su pokušali ubiti ljepotu, misleći da će se, uspiju li u tome, domoći nečeg što su smatrali da mogu imati. Ipak, Dubrovnik se nije mogao osvojiti, jer Dubrovnik su stvorili ljudi koji su poznavali, njegovali i konačno imali ljepotu, jer ljepota je lice bitka. Tko ima ljepotu i tko ju njeguje, tko ljepotu gaji i s njome se sprijateljuje, tomu je ljepotu nemoguće ubiti, osvojiti ili ukrasti. Ljepota koju vidimo na građevinama, u slikama i kipovima, u rasteru grada i njegovoj urbanističkoj fakturi, u zidinama i detaljima, u glazbi i poeziji koja se udomljuje u palačama i porticima – ljepota je pojavnosti umijeća koje je izniklo iz bogatstva duše, iz bogatstva i ljepote bitka. A bitak je lijep – jer je njegov Stvoritelj ljepotu stvorio i darovao kao odraz vječnog, kao odraz svetog i kao odraz neprolaznog. Stoga je napad na ljepotu napad i na Tvorca te ljepote. A vrhunac ljepote Lijepog jest čovjek koji upravo iz te simbiotičke sljubljenosti tvori ljepotu i Grad pun ljepota.
1 Tekst je pripravljen za duhovne vježbe sestara franjevki juniorki na Dančama u Dubrovniku neposredno nakon oslobođenja toga grada od neprijateljskog okruženja, kolovoz 1992.
Čovjekovo je lice ogledalo duše
Ništa nas ne prokazuje kao naše lice. Ono točno registrira naše zanose i naša posrnuća. Na njemu se čitaju naše tuge i naše radosti. Na licu i na očima, odražava se sve što prolazi stazama našega bitka. Ničim nije moguće sakriti zbilju duše. Kozmetički zahvati samo su uzaludan pokušaj poboljšavanja nečeg što se ničim ne da poboljšati. Nema te šminke ni te boje koja može oku vratiti sjaj, licu vedrinu, izgledu opuštenost i bezbrižnost. Kozmetika je odavno izgubila kredibilitet pred istinskim poštovateljima prave ljepote života. Ljepota lica, a onda i ljepota svakog izgleda ovisi o ljepoti bitka, o ljepoti duše. Na licu se čita napetost i umor, na licu se čita podmuklost i sebičnost, na licu i u očima čita se istinska dobrota i dobronamjernost. S lica odčitavamo prenapetost i očaj, ali i ushit i veselost. Nekih se lica bojimo, a za nekima čeznemo. U blizini nekih lica ledi nam se krv, a u blizini drugih lica razgaljuje nam se srce. U blizini jednih ljudi volimo biti i uvijek iznova tražimo priliku da se s njima sretnemo, dok u blizini dugih ljudi ne volimo biti i jednostavno od njih bježimo. Ako smo se ponekad pitali zašto je tomu tako, vjerujem da smo došli do spoznaje kako je to lice, i kako su te oči, stvarni odraz njihove duše koja nas privlači ili odbija, kojoj se veselimo ili je se plašimo.
Čovjek ne može sakriti stanje svoje duše. Ono se čita, ma koliko se on trudio da tomu doskoči ili da je kozmetičkim zahvatima učini ljepšom.
Tijelo ne umije lagati. Naše tijelo reagira na stanje naše duše. I mnoge tjelesne boli i bolesti samo su reakcija tijela na stanje naše duše. Duša je lijepa. Ona je odraz nebeskog čovjekova stanja prije izgona.
Sva naša čežnja za ljepotom, za srećom, za onim što nazivamo »rajskim stanjem« zapravo je posljedica izgona iz raja. To znači da je svaka ljepota zapravo odraz rajskog u čovjekovu izgnaničkom životu. Duša je, međutim, stvorena lijepa. Ona je matrica koja je ugođena, upriličena za ljepotu, jer je rajskog podrijetla. Negdje u razdvajanju duše od vječnog nastaje ponekad kobni nesklad pa duša zbog gubitka ravnoteže i zbog vrtoglave samostalnosti gubi sigurnost. Toga trena počinje se rađati ru-
goba. I čovjek je na pogrešnom putu ako misli da nazovi-lijepim licem može prevariti dušu. Nije moguće rekonstruirati dušu bilo kakvim vanjskim zahvatom. Ona se ne da ni konfekcijskim prepravama ni zamjenom stupovlja vratiti u rajski zavičaj.
Ljepota je prolom nebeskog i otkinut dio raja
Ljepota je prhak blistaj
nastao u zaboravnoj igri beskrajnih svjetlosti
Od te igre svijet i duša i svemir i cvijet titraju neslućenim zanosom
i bliješte prokazujuć
Lijepog u nedogled.
Nad ranama ranjenoga Grada samo je još jedna istina: život mu može vratiti samo ljepota – ljepota Lijepog kojem se valja uvijek vraćati. Tek s dušom koja se vraća u zagrljaj Lijepog moguće je i obnoviti i oživjeti ranjeni Grad. A to nam i jest zadaća.
Budućnost umjetnosti?!1
Za kršćansku teologiju budućnost je ono čemu se smijemo nadati ili još bolje, komu se smijemo nadati. Samo to (samo On) može dati smisao životu, djelovanju i trpljenju u povijesnome vremenu. Ta se budućnost, međutim, ne može ne nadovezivati na iskustvo zla, osobnoga i zajedničkih grijeha kao i strahota pa stoga nada u budućnost u isto vrijeme jest i gradnja mostova preko strahota i grijeha zapisanih u iskustvo.
Što je, međutim, budućnost za umjetnost? Na to je pitanje teže odgovoriti. Moderna se rodila iz duha mesijanske nade (Moltmann) koja se, međutim, uglavnom nije ostvarila, a ovo vrijeme koje označujemo kao postmodernu označuju skepsa, razmetljivost, i gubitak vjere u napredak, ali i gotovo jednoznačno odricanje od metafizike. Premda se postmoderna kao termin pojavila u umjetničkim krugovima u dvadesetim godinama 20. st. i to za opis nefigurativnoga, nepredstavljajućega slikarstva, naširoko se počeo primjenjivati diljem kulturnoga i intelektualnog spektra života na Zapadu od kasnih šezdesetih godina 20. st. Pod modernom se općenito ne podrazumijeva nešto jednoznačno. Ipak, ako baš moramo odrediti neki ključni pojam, tada on glasi: Legitimnost promjene kao i vjera u napredak. U tom kontekstu kršćanstvo nije moderno jer je duboko uronjeno u tradiciju, od nje živi, na nju se vraća i pokušava živjeti ovdje i sada. Kršćanstvo je religija sjećanja na Boga koji sve čini novo, ali koji se i ne mijenja. Bog koji se ne može promijeniti na izravan način stoji u oporbi s glavnom tezom moderne. Ipak, kako je
1 Teze za razgovor na Pepelnici umjetnika, Zagreb, 6. veljače 2008.
našla sjajne odgovore na izazove antike, kršćanska je teologija pregnula nalaziti odgovore i za modernu. Iako II. vatikanski koncil nije izrijekom spomenuo izraze kao što su moderna ili modernizacija, njegov, odnosno izraz Ivana XXIII. aggiornamento pokazuje da je katoličko kršćanstvo prihvatilo izazove moderne. To međusobno prožimanje i propitivanje nije, međutim, išlo bez velikih, a katkad i dramatičnih teškoća. Kad smo se kako-tako snašli u moderni, već smo ušli u novo razdoblje postmoderne.
Robert Schreiter donosi tri glavne struje o moderni koje tvore ono što se naziva postmoderna:
1. ponovno prisvajanje predmoderne;
2. prihvat i privođenje prosvjetiteljskoga projekta njegovome dovršenju;
3. razradba posljedica koje proizlaze iz granica moderne.
U postmoderni je, međutim, jenjala vjera u napredak. Posvemašnji relativizam i aporija tako karakteristični za ovo naše vrijeme ponovni su izazov teologiji na koji je ona pokušala odgovarati pa tako imamo razne teologije: Političku teologiju, teologiju identiteta, teologiju korelacije, teologiju u doba mondijalizacije i slično... »Postmoderna situacija kršćanstva može se označiti paradoksalnom ako se od njega očekuje djelovanje koje stabilizira kulturne i moralne orijentire, a u isto ga se vrijeme optužuje zbog njegova ‘nazadnjaštva’« (Kaufmann). A to je zapravo pozicija i teologije i Crkve i na Zapadu i u nas. Crkva nije uspjela odgovoriti na mnoga pitanja koja joj dolaze iz suvremenog svijeta. Ipak, njezin najveći prinos i tijekom povijesti i danas tiče se ljudske osobe i slobode. K tomu teologija govori o neizrecivome, nespoznatljivom i vječnom u vremenu, a umjetnost je u toj istoj službi svojim vlastitim jezikom, nadahnućima i poslanjem. Upravo su ove dvije stvarnosti i – ljudska osoba i sloboda – referentna točka susreta, odnosa i dijaloga s umjetnošću, ali i pitanje izgradnje (zajedničke?) budućnosti.
Kako se moderna i postmoderna očituju u umjetnosti?
Još nikad nismo imali toliko umjetnika svih vrsta i onih koji žive s umjetnošću i oko nje: od pisaca do likovnih umjetnika, od glumaca do glazbenika, povjesničara umjetnosti, književnih kritičara, ali i muzeja, festivala, bienala, sajmova knjiga, galerijskih izložbi, strukovnih udruga... Za umjetnost se novac izdvaja u velikim količinama (premda se svi odreda tuže da ih državni fondovi ne financiraju dovoljno). Novac i umjetnost nikad nisu bili bliže!
Umjetnost danas već postaje i oblikom masovne potrošnje. Vrlo su se zbližile politika i umjetnost. Nema važnijeg otvaranja izložbe ili koncerta, dramske premijere, otvaranje kakvih ljetnih igara ili pak gradnje kakva muzeja ili galerije a da tu nisu i političari. Umjetnost osnažuje politiku, odnosno umjetnost je dobra roba politike! Stječe se, međutim, dojam da je sve postalo umjetnost.
Konačno, živimo u vremenu u kojemu je vrhovni arbitar svih vrijednosti postalo tržište. Ono određuje vrijednosti, značenja, politike, ideologije – pa tako tržište postaje arbitar umjetnosti, a umjesto nekadašnje ancillae theologiae danas umjetnost nerijetko postaje ancilla mercati – sluškinja tržišta. Štoviše, danas nismo daleko ni od poimanja kako postoji industrija kulture u čemu multimedijalnost postaje diktatom. Prema istraživanju »Tefafa«, 2002. europsko tržište umjetnošću obrtalo je oko 25 milijardi eura. Danas je to sasvim sigurno puno veća cifra. Za ilustraciju, u Njemačkoj se samo na području likovnih umjetnosti bilježi da je broj prijavljenih u fondovima za financiranje umjetnosti 1991. iznosio 18 732 umjetnika, a 2004. taj je broj iznosio već 51 732. umjetnika. Prema studiji Berlinskoga centra za socijalna istraživanja 1995. broj onih koji su, ovako ili onako živjeli od umjetnosti u Njemačkoj je iznosio oko 4 posto bruto socijalnog proizvoda, a predviđanja za 2010. kažu da bi se taj broj mogao udvostručiti. Kod nas, kako je to već i uobičajeno, sličnih istraživanja nema. No, kad bi se napravila, pokazalo bi se koliki umjetnici ovise o financiranju i životu na, kako se to kolokvijalno kaže, državnim jaslama.
Povremeni medijski bljeskovi (uglavnom za potrebe one druge političke opcije) donesu kakav popis, no najčešće je riječ o trivijalnim podmetanjima, a rijetko o ozbiljnim i vjerodostojnim istraživanjima.
Budući da je sve postalo umjetnički moguće, nestalo je jednoznačno posvećenog područja, nestalo je i nečeg što se nekad, uvjetno rečeno, zvalo sakralnost umjetnosti. Nestalo je intimiteta.
Dodirne točke umjetnosti, teologije i mistike
Istinska umjetnost oduvijek je bila u određenom zaklonu, u distanci pa i otklonu od trendova, tržišta kao i od diktata novca. Nastajala je iz usamljenosti, radosti, boli, iz pulsiranja života. U nekom smislu umjetnost je ekvivalent onomu što u teologiji zovemo mistikom. U središtu je takvoga umjetničkoga stvaranja, govoreći teološki, objaviteljska energija i nadahnuće. Dok teologija propituje objavu Boga i njegova očitovanja, dotle umjetnost (govoreći teološki) participira na božanskom činu objavljivanja – samoobjavljivanja. Teološkim rječnikom rečeno Riječ postaje tijelom (usp. Iv 1,14), što znači da misao ili smisao postaje komunikativnom kategorijom otjelovljenjem ili, kako to vole reći kršćani, utjelovljenjem.
To je, prema kršćanskoj teologiji, uvijek neka vrsta silaska, ma kako to grubo zvučalo. Silazak, naime, nije i ne mora nužno biti osiromašivanje. Štoviše, taj put silaska, put utjelovljenja dramatičan je čin koji, u teološkom smislu, podrazumijeva ogoljivanje. Na tome mjestu Pavao govori o kenozi, što Walter Kasper naziva sebe-razvlaštenjem. Razvlastivši se, Isus zapravo postaje Krist, najnevjerojatnija i najjedinstvenija Božja objava i točka u kojoj komunikacija božanskoga i ljudskog postaje jedino moguća. Ako se složimo da je i umjetnost u određenom smislu određena vrsta kenoze – silaska u ljudsko (ideja dobiva tijelo u određenoj umjetnosti) pa i sebe-razvlašćivanja da bi se komunicirala određena spoznaja, istina, emocija ili uvjerenje, tada je to također zajednička točka vjere i umjetnosti. No, osim toga, kao i vjera, i umjetnost može biti, pa često onda i jest, put samospoznanja i samoobjavljivanja, i na koncu dodirivanje transcendencije. Ništa kao umjetnost ne dodiruje granice i ne zaviruje onkraj njih.
Utoliko se umjetnost sa svojih zrenika i sa svojim instrumentarijem približava teologiji i još više mistici. To putovanje ne mora nužno biti lijepo, možda može biti dobro, ali će zato morati biti istinito (da se referiramo na tri antička pojma za umjetnost). A to ne može ne imati budućnost! Ta budućnost, nasreću, ne leži u moćima čovjeka i u njegovim projekcijama.
Ona je i u filozofskom i u teološkom pogledu transcendentna stvarnost –nadilazi nas, izvjesna je, a mi je ipak ne možemo uvjetovati – ma koliko joj svojim znanjima, moćima i umijećima pripravljali put. Budućnost baš kao takva danost ima nešto od mesijanističkih atributa, nekako u smislu onoga o čemu je još u 8. st. prije Krista pjevao prorok Izaija stihom:
»Glas viče: Pripravite Jahvi put kroz pustinju.
Poravnajte u stepi stazu Bogu našemu.
Nek’ se povisi svaka dolina, nek’ se spusti svaka gora i brežuljak.
Što je neravno, nek’ se poravna, strmine nek’ postanu ravni.« (Iz 40,3-4).
Pripravljanje puta, stvaranje pretpostavki, poduzetnost i planiranje –sve je to ljudsko ugrađivanje i aktivni trud da se postigne budućnost. No ona se ipak ničim ne da iznuditi i do kraja definirati. Štoviše, vjerojatna je, ali ništa u njoj i o njoj nije sigurno. Budućnost je nada o bitku i postojanju. U nekom smislu budućnost je ekvivalent za transcendenciju...
I umjetnost i teologija imaju baš takvu budućnost jer je budućnost, na određen način, u njima – budući da je u središtu njihova zanimanja nada za čovjeka i svijet. Budući da su i budućnost i nada bitno usmjerene nečem nespoznatljivom, zapravo transcendentnom, nečem što nadilazi čovjekove moći, za teologiju ta je budućnost i ta nada zapravo participacija na svetom i vječnom.
Zapravo govor o budućnosti teologije (a u nekom smislu i o budućnosti umjetnosti) govor je o budućnosti svetoga. Govoreći teološki, sve-
to ne samo da ima budućnost nego je ono samo budućnost. Zato takva budućnost bježi od lažnog, a opredjeljuje se za istinito, dobro i lijepo. Svaki pokušaj da se bez navedenih značajki pokuša pripravljati put budućnosti, nema stvarnog izgleda da bude istinska budućnost. Moglo bi se, štoviše, reći: Što manje trivijalnosti pa i dogmatizama, a što više ljubavi, iskrenosti i istine – to više svetoga. Sveto je temelj svake budućnosti! Ono nije poderivo, iskoristivo, potrošno i podložno manipulaciji – i zato ostaje jedini garant budućnosti i teologiji i umjetnosti. Za kršćane je to sveto – taj sveti – Bog sam. Sve što postoji samo je »odsjaj Slave i otisak Bića njegova« (Heb 1,3) – kako to izričito kaže poslanica Hebrejima, ali i taj na križ raspeti. Paradoks, koji ni umjetnosti ni teologiji, odnosno vjeri nije stran, štoviše, novo im je moguće susretište, paradoks dakle korizme i Velikoga petka odlično se zrcali u retku himna »O, drva divnog štono sja u kraljevskome grimizu...« Možda baš na tome paradoksalnome mjestu najistinskije vibrira susretište umjetnosti i teologije, vjere i života?
O autoru
Anton Šuljić rođen je 1955. u Novalji na otoku Pagu. Teologiju je studirao u Rijeci i Zagrebu, a njemački jezik i književnost te povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru. Predavao je u Zadru, Pazinu, Rijeci i Zagrebu. Svećenik je Krčke biskupije, pjesnik, publicist i šansonijer. Obavljao je više odgovornih službi u Crkvi, od profesorske preko odgojiteljske i novinarske. Od rujna 2006. na službi je pomoćnika direktora u Kršćanskoj sadašnjosti, a od siječnja 2020. u starosnoj je mirovini. Objavio je pet zbirki pjesama na standardu i na čakavskom, više knjiga duhovno-meditativnog karaktera, niz križnih putova te trostruki CD sa šest snimljenih križnih putova, knjigu ogleda o zavičajnim umjetnicima i kulturnim djelatnicima, dvije knjige teološko-likovnog te jednu povijesno-glazbenog određenja, a izdao je i tri kantautorska CD-a svojih šansona. Piše znanstvene i popularne članke te je česti gost u hrvatskome medijskom prostoru.
KNJIŽEVNI IMAGINARIJ
DUHOVNOST SLIKE
MILOST RIJEČI
Pohvala riječi – knjizi i piscu ...........................................................................................
Skazanje žitija svete braće Ćirila i Metodija
Putovanje u pet slika
Pogovor (Saša Horvat)
O autoru .......................................................................................................................
Kroz odškrinuta vrata postmoderne. Trak metafizičkih krijesnica u umjetnosti druga je knjiga izabranih recenzija, kritika i ogleda Antona Šuljića. Širokom renesansnom naobrazbom i izbrušenim talentom Šuljić raslojava stih, sliku, skulpturu i hrvatsko biće u djelima pjesnika, slikara i kipara s kraja dvadesetoga i početka dvadeset prvoga stoljeća te ih daruje čitatelju. U djelima očitava dobro, istinito i lijepo pretačući ih u svoje oglede – eseje. Recenzije, skladne i cjelovite, obogatio je unutarnjim svjetlom koje poput krijesnica mami na čitanje. U egzistencijalnoj praznini Šuljićeve su riječi poziv na blagovanje
duhovne hrane: i iz djela o kojima piše i iz osobnih uvida. Pamtimo kako nam govori: Ljepota je prolom nebeskog / i otkinut dio raja / Ljepota je prhak blistaj / nastao u zaboravnoj igri / beskrajnih svjetlosti / Od te igre svijet i duša / i svemir i cvijet / titraju neslućenim zanosom / i bliješte / prokazujuć / Lijepog / u nedogled.
Rudolf Ćurković
Cijena: 30,00 €
ISBN 978-953-11-1903-0