Marie-Dominique Chenu - Teolozi XX. stoljeća

TEOLOZI DVADESETOGA STOLJEĆA CHENU MARIE-DOMINIQUE

Antonino Franco

Marie-Dominique Chenu KRŠĆANSKA SADAŠNJOST

POLAZIŠTA SVEZAK 67

TEOLOZI DVADESETOGA STOLJEĆA SVEZAK 16

Antonino Franco

MARIE-DOMINIQUE CHENU

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2016.

Naslov izvornika: Antonino Franco, Marie-Dominique Chenu © Morcelliana, Brescia 2003. © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2016.

Recenzenti: doc. dr. sc. Anto Barišić doc. dr. sc. Anto Gavrić

Prijevod: Slavko Antunović Lektura i korektura: Gordana Bašić Kedmenec Prijelom: Christian T. Belinc Oprema: Tomislav Alajbeg Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske.

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Grafički zavod Hrvatske d.o.o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-0825-6 Tiskano u studenome 2016.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000947597.

UVOD

Dva Chenuja?

Pripovijeda o. Chenu kako je jednoga dana, negdje oko 1955., bio pozvan u Bogoslovno sjemenište Francuske provincije da održi predavanje učenicima i profesorima o naravi i metodi teologije. Kako ga je poglavar poznavao samo po imenu i imao o njemu možda proturječne informacije, otac Chenu je na početku svojeg predavanja rekao nešto o sebi i o svojemu teološkom putu.

U uvodu je rekao sljedeće: »Zahvaljujem utoliko više poglavaru jer ne zna previše dobro koga je pozvao. Postoje doista dva Chenuja. Jedan je stari medijevalist, no ne bez reputacije, taj je potpuno posvećen čitanju antičkih tekstova, naobražen, vrlo vezan uz drevna stoljeća kršćanstva [...]. Zatim postoji i drugi Chenu, mlad, nestašan, potpuno u tijeku sa suvremenim svijetom, osjetljiv na njegove vapaje, spreman angažirati se oko najosjetljivijih pitanja, u svijetu i Crkvi, te je stoga tema razgovora, a neki na njega gledaju i sa sumnjom; ukratko, nije previše preporučljiv za održavanje dobre ’duhovne lekcije’ u sjemeništu. Poglavar se, dakle, večeras pomalo koleba [...] jer se pita koji je od dvojice Chenuja došao. Ipak, znajte da postoji samo jedan jedini Chenu, koji je sretan da vam može večeras govoriti o onome što mu je najviše pri srcu.«1 1

M.-D. CHENU, »Regard sur cinquante ans de vie religieuse«, u: L’hommage différé au Père Chenu, Cerf, Pariz, 1990., 259.

5

To svjedočanstvo na jednostavan način opisuje cjelokupni presjek Chenujeve teologije. »Dva Chenuja« pokazuju dva područja na kojima se razvijao njegov znanstveno-istraživački rad: to su povijest srednjovjekovne teologije i razmišljanje o zemaljskim stvarnostima; prisutnost Crkve u svijetu i, u koncilskim godinama, teologija znakova vremena. »Jedan te isti Chenu« izražava kontinuitete i dosljednost misli koja se razvijala u vremenu, u različitim situacijama i temama istraživanja, krećući se u istoj metodološkoj perspektivi.

Nit koja povezuje dva Chenuja, i koja razvoj njegove teologije u biti čini homogenim, jest riječ i pojam utjelovljenja.

Chenu se nije posebno posvetio proučavanju kristologije, nego se neprestano referirao na misterij Božje riječi, koja se utjelovila u Isusovu čovještvu, ponovno potvrđujući da kristološki teandrizam predstavlja zakon i stil kršćanske stvarnosti, u raznolikosti njezinih oblika: od teologije s njezinim intelektualnim bogatstvima do Crkve s njezinom prisutnošću u svijetu.

Izraz utjelovljenje doziva u svijest povijest i svijet kao mjesto gdje se izgrađuje život ljudi i gdje se događa susret s Riječju. Drugim riječima, Chenujev teološki iter razvijao se putem produbljivanja i moduliranja uvijek novih stečevina toga »svijeta utjelovljenja« (régime incarnation) kršćanske objave.

Zakon utjelovljenja, stalno utjelovljenje, znakovi vremena, ortodoksija i ortopraksija – to su ključne riječi koje označavaju taj put. Zakon utjelovljenja, kao temeljno polazište, podrazumijeva tvrdnju o potpuno ljudskoj i povijesnoj dimenziji vjere (fides quae i fides qua) i teologije u svim njezinim intelektualnim artikulacijama.

6

»Jednako kao i kod milosti u naravi, vjera nije neko svjetlo stavljeno na površinu razuma: ona živi u njemu. A vjeri nije nimalo naštetilo to utjelovljenje, jednako kao što ni Riječi nije naštetilo to što je postala tijelom.«2

Sve je to klasičnomu modelu teologije kao »znanosti o vjeri«, koja pripada tomističkoj tradiciji, vratilo njegovu prvobitnu ravnotežu i zahvaljujući tome obnovio se živi doticaj s objavljenom danošću i potvrdilo bilo bitnu homogenost teoloških zaključaka i dogmatskih tvrdnji s objavom, bilo također njihovu povijesnost i relativnost.

Vrlo brzo to se razlaganje o zakonu utjelovljenja proširuje u pravcu misijskog djelovanja: »Božje se utjelovljenje [...] nije dogodilo jednom zauvijek u jednom kutku Judeje, ono traje uvijek, vrijedi posvuda i sve ono što bi izmicalo njegovu djelovanju u čovjeku, i po čovjeku u ovome svijetu [...] ponovno bi zapalo u svoju bijedu [...]. Cio je čovjek, prema svim svojim darovima i sa svim svojim djelima, zahvaćen milošću.«3 Stalno utjelovljenje doziva, dakle, u svijest prisutnost Riječi u povijesti. Ovdje naglasak nije stavljen samo na povijesnom položaju teologije već na činjenici da izgrađivanje Božjeg kraljevstva mora u potpunosti, ucjepljujući ih u sebe, zahvatiti svijet i povijest.

2

3

M.-D. CHENU, Le Saulchoir. Una scuola di teologia (tal. pr. N. F. Reviglio), Marietti, Casale Monferrato, 1982., 46.

ISTI, »Dimension nouvelle de la chrétienté«, u: Vie intellectuelle 53 (1937.), 325–351. Citiramo iz zbornika La Parole de Dieu II. Évangile dans le temps, Cerf, Pariz, 1964. (= ET), 89.

7

Utjelovljenje dovršava stvaranje u iščekivanju njegova oslobođenja. U tome svjetlu, tema utjelovljenja otvara se teologiji povijesti koja teži nadići svaki oblik dualizma između ekonomije stvaranja i utjelovljenja, između naravi i milosti.

No kako se može zbiti ta rekapitulacija svega u Kristu koja nosi dovršetak i ne umanjuje konzistenciju bića i autonomiju stvorenih stvarnosti?

Odgovor glasi: putem konkretne artikulacije između čovjekova djelovanja i Božjega milosnog zahvata. Naime, zahvaljujući čovjekovu radu i svim njegovim djelovanjima koja teže humanizaciji svijeta i socijalizaciji, na vidjelo izlaze očekivanja milosti i punine utkane u povijesti i u svijetu. Crkva, sakrament Krista, svojim ih svjedočanstvom »obnavlja, smještajući ih u ekonomiju utjelovljenja [...] ne iz moralnih razloga, već radi nečeg mnogo dubljeg: zato da im, u samoj njihovoj biti, dadne ljudsko-božansku protežnost«4.

Znakovi vremena jest teološka kategorija koja u toj prizmi stalnog utjelovljenja opisuje »mjesto« gdje se mora dogoditi susret otkupiteljske Riječi s poviješću.

Prema Chenuju poneki događaji, s novim, individualnim i kolektivnim, senzibilitetima koje pokreću, »razvijaju u čovjeku pozitivne raspoloživosti za utjelovljenje Božjeg života.

To je zato što je čovjek u snažnom smislu riječi ’subjekt’ milosti, capax Dei, ne samo u svojoj prvobitnoj naravi već i u

4

8

M.-D. CHENU, Théologie du travail, u L’enfant et son avenir professionnel, Esquisse d’une théologie de la création et du travail. Izd. de Fleurus, Pariz, 1959.: ET, 544.

svojoj razvijenoj naravi, ne samo u svojoj osobi nego također u svojemu društvenom vidiku.«5 Crkva je pozvana iščitavati ih u njihovoj imanentnoj povijesnoj zgusnutosti i dokučiti njihovo značenje u svjetlu evanđelja kako bi se Božji čin objave i oslobođenja, u samo jednom zamahu, upisao u povijest ljudi i unio u nju svoju istinu.6 Ortopraksija i ortodoksija termini su koji sažimaju ishod Chenujeva teološkog puta, specificirajući njegovu novu percepciju teologije. U teologiji utjelovljenja, u cjelini uzevši, ortopraksija, djelovanje Crkve u povijesti, pokazuje »ne samo mjesto ovjerovljenja kršćanske istine nego mjesto inteligibilnosti kojoj je cilj dati nova tumačenja kršćanstva u sklopu povijesnih i kulturnih promjena«7. Život kršćanske zajednice, kroz svjedočenje evanđelja u povijesti (ortopraksija), postaje također mjesto teološkog razumijevanja (ortodoksija), prostor u kojem se Riječ uvijek iznova razumijeva.

Iz toga proizlazi slika teologije kao razumijevanja crkvene prakse; teolog je potpuno uključen u pastoralni hod zajednice i u njoj i s njom ponovno tumači Riječ te ona također postaje tema njegova kritičkog promišljanja.

5

6

7

ISTI, »Les signes des temps«, u: Nouvelle Revue Théologique (= NRT) 87 (1965.); ET, 544.

Usp. Postscriptum reizdanja njegova članka »I segni dei tempi«, u: ISTI, Peuple de Dieu dans le monde, Cerf, Pariz, 1966., 66.

C. GEFFRÉ, »Le Réalisme de l’incarnation dans la théologie du Père M.-D. Chenu«, u: Revue des sciences philosophique et théologiques (= RSPT), 69 (1985.), 389–399; 396.

9

»Teologija je znanost koja ni na koji način ne smanjuje svoju inteligibilnu strogost, koja se gradi počevši od svjesnog zajedništva sa življenom vjerom Božjeg naroda, čije se pastoralno iskustvo drži lijepim plodom Duha Svetoga, koji djeluje u hijerarhijskoj zajednici Crkve.«8

*** Poznavanje Chenuja u Italiji i njegova prisutnost u teološkoj raspravi bili su pomalo zakašnjeli i sigurno u nerazmjeru s događajima i raspravama u kojima se ta teologija oblikovala na originalan i kreativan način. To vrijedi i za djelo Chenuja medijevalista i za drugoga Chenuja koji je bio posvećen pastoralnom djelovanju i težio artikulirati svoju teološku metodu na povijesti, u stalnoj pozornosti prema svijetu te promjenama u povijesti i Crkvi.9 Osim toga, osobito u pokoncilskom razdoblju, u Italiji je zabilježen velik broj članaka i rasprava našeg autora o raznim temama aktualnim u Crkvi, koji su pobudili znatno zanimanje i u nekatoličkim sredinama, koji su zbog različitosti i fragmentarnosti obrađivanih tematika privukli pozornost na materijalni objekt, potamnjujući na neki način formalni objekt i doprinos teološkoj metodologiji što ga je dao Chenu.

8 9

10

Pismo koje je poslano meni 6. veljače 1984.

Usp. I. BIFFI, »Presenza e influsso di M.-D. Chenu. Chenu in Italia«, u: RSPT 75 (1991.), 469–489; G. COLOMBO, »Il ’secondo Chenu’ in Italia«, u RSPT 75 (1991.), 491–504. Samo knjige Introduzione allo studio di S. Tommaso d’Aquino (1950.) i La teologia è una scienza? (1957.) objavljene su relativno brzo u Italiji, prva 1953., a druga 1958.

Iz tih smo razloga željeli predstaviti Chenujevu teologiju prolazeći njegov povijesno-teološki put u metodološkom ključu, te kako bismo time iznijeli na vidjelo sastavnice koje vode njegov cjelokupni razvoj i kako bi se dokučili i pobliže odredili smisao i osebujnost Chenujevih doprinosa u sklopu katoličke teologije 20. stoljeća.

11

RAZVOJNI PUT JEDNE TEOLOGIJE

U uvodu u Chenujevo djelo prelazimo, u krupnim crtama, njegovu obrazovnu biografiju, iznoseći na vidjelo preokrete koje su malo-pomalo karakterizirali sazrijevanje njegova razmišljanja i njegova teološkog djela. To činimo zato i da bismo bili vjerni povijesnoj metodi koju je sâm o. Chenu prakticirao i učio: ne postoje nauci, a isto tako ni istine kršćanske tradicije koji nisu smješteni u vremenu i koji ne nose na sebi trag povijesnih prilika u kojima su mišljeni.

Naš autor živio je na osobito snažan način svoje vrijeme, gradeći svoju teologiju uvijek unutar participacije u raznim povijesno-crkvenim događajima; i, u dobu u kojem povijesna metoda nije imala prikladan prostor u teologiji, on je zastupao mišljenje (in actu signato) da povijest mora biti sastavni dio teološkog razmišljanja, ako ono želi biti dosljedno ekonomiji spasenja ustanovljenoj od misterija utjelovljene Riječi.

1. Godine izobrazbe na Angelicumu (1914.–1920.)

Te su godine označene s dva događaja: 1. prosinca 1914.

Chenu je položio prve redovničke zavjete u ruke o. Cormiera, magistra Reda braće propovjednika, u samostanu Angelicum u Rimu; u srpnju 1920. stekao je naslov »lektora u teologiji« obranivši tezu o kontemplaciji (De Contemplazione), koju je radio pod vodstvom p. Réginalda Garrigou-Lagrangea.

13

Marcel Chenu rodio se u Soisy-sur-Seineu 7. siječnja 1895. Nakon drugostupanjskih studija, osjetivši da ga privlači redovnički život, pohađao je godinu dana bogosloviju u Versaillesu. U dobi od 18 godina, 1913., mladi je Marcel primljen kao novak u dominikanski studentat u sklopu Le Saulchoira1. Na istome je mjestu dvije godine prije imao redovničko oblačenje njegov kolega iz gimnazije i tom je prilikom Marcel osjetio snažnu privlačnost prema tom načinu evanđeoskog života, gdje se »lijepa liturgija združuje sa životom studija i stege u zajednici«2.

Prvi boravak fra Marie-Dominiquea na Le Saulchoiru trajao je godinu dana jer su, nakon izbijanja Prvoga svjetskog rata, studenti zbog rata premješteni u Rim da nastave studij na Angelicumu.3 Godina dana provedena u Kainu ostavila je na našeg autora dubok dojam mjesta gdje je u savršenom skladu života i studija te u ozračju velike slobode skupina učitelja teologije, pod mudrim vodstvom o. Ambroisea Gardeila, udarala za-

1

2

3

14

La Saulchoir bio je stari cistercitski samostan, smješten nekoliko kilometara od Tournaia (Belgija) na lokalitetu Kain-la-Tombe. Tu je 1914., godinu dana nakon izgona svih redovnika dominikanaca iz Francuske, uspostavljen Studium generale dominikanaca. Od rujna 1938. Studium je premješten u Etiolles, u blizini Corbeila, zadržavši naziv Le Saulchoir.

J. DUQUESNE, Un théologine en liberté. J. Duquesne interroge le P. Chenu, Le Centurion, Pariz, 1975., 27.

Usp. A. DUVAL, »Présentation biographique de M.-D. Chenu par ses oeuvres essentielles«, u: Marie-Dominique Chenu. MoyenAge et Modernité, Le Centre d’études du Saulchoir, Pariz, 1997., 12–14.

sade teologije koja je, u jeku modernističke krize, bila »izraz potpuno apostolske vjere«4.

U više navrata oslobođen od vojne službe, proveo je sve ratne godine u Rimu, posvetivši se studiju teologije i produbljivanju svoga redovničkog zvanja, koje je bilo snažno nadahnuto gorljivom težnjom prema kontemplativnom životu. Nakon svečanih zavjeta (29. ožujka 1918.) i svećeničkog ređenja (19. travnja 1919.), posljednju godinu boravka u Rimu posvetio je sastavljanju svoje doktorske teze (lektorat) iz teologije, pod vodstvom o. Réginalda Garrigou-Lagrangea, o tomističkom nauku o kontemplaciji. Tezu, pod naslovom De Contemplatione,5 obranio je u srpnju 1920. dobivši za nju najvišu ocjenu od samog mentora pod čijim ju je vodstvom radio. Na svojoj tezi radio je u kulturnom ozračju pozornom na obnovu mistike, gdje se na teološkom području vodila živa rasprava o samoj naravi mističnog iskustva. Oko tog su se pitanja suprotstavljale dvije misaone struje. Prva, koju je zastupao isusovac A. Paulin, vidjela je u mistici izvanredno, čudesno iskustvo, dok je druga, čiji je pristalica bio mons.

Saudreau, shvaćala mistiku, u univerzalnijim okvirima, kao 4

5

O. DE LA BROSSE, Le P. Chenu, la liberté dans la foi, Cerf, Pariz, 1969., 24–25.

Nakon smrti o. Chenuja pronađen je neobjavljeni rukopis djela De Contemplatione, 115 stranica koje je vlastoručno napisao sam Chenu, čiji nijedan primjerak nije postojao u arhivu na Angelicumu.

C. G. Conticello objavio je dugačke izvatke te teze u članku bogatom izvorima, koji, smještajući taj rad u njegov kontekst, pomaže shvatiti njegove temeljne i osebujne aspekte. Usp. C. G. CONTICELLO, »De contemplatione (Angelicum 1920). La thèse inédite de doctorat du P. M.-D. Chenu«, u: RSPT 75 (1991.), 363–422.

15

iskustvo koje u svakom kršćaninu pobuđuju milost i darovi Duha Svetoga.

Dominikanska škola, pod utjecajem studija i razmišljanja o. Ambroisea Gardeila o darovima Duha Svetoga, s o.

Garrigou-Lagrangeom i samim Chenujem u njegovoj tezi, priklonila se drugoj struji.

Već iz toga prvog rada izlaze na vidjelo metodološki elementi i kriteriji koji će biti prisutni, razvijajući se i produbljujući u dodiru s novim problematikama, u sklopu čitavog Chenujeva teološkog razmišljanja. To u prvom redu vrijedi za antropološku viziju koja teži nadići sve dualizme.

U specifičnom slučaju kontemplacije ona se izražava u integraciji teološke misli i psihološke analize u opisivanju naravi kontemplacije kao i u prevladavanju dualizma između »intelektualizma« i »misticizma« koji je shvaćao intellectus fidei kao apstraktni, čisto spekulativni postupak, odijeljen od svih darova osobe, navlastito onih duhovnih i afektivnih.

Za našeg autora intelektualizam kod Tome pobliže određuje nauk o kontemplaciji kao sintetičko načelo duhovnog života i svrhu ljudskog života; dar mudrosti, s intelektualnim i afektivnim shvaćanjem koji jamči, »perficit fidem in ordine ad apprehensionem penetrativam et affectivam ipsius Dei«6. Vraća se tako jedinstvo teologiji, definirajući je kao znanost o vjeri, kojoj je polazišna točka i hranjivo tlo njezina intelektualiteta živa vjera i mistično upijanje njezina objekta. Svi se Chenujevi spisi o naravi teologije kreću u 6

16

Arhiv otaca dominikanaca Francuske provincije, Pariz, M.-D. CHENU, De Contemplatione, sv. 2–3.

tome pravcu.7 Osim toga, najavivši u uvodu metodu koju će slijediti (Quaedam de methodo breviter), izjavljuje da će osim sistematsko-deduktivne metode primjenjivati povijesnu metodu, koja se općenito nije primjenjivala u doktorskim tezama. To čini u dubokom uvjerenju da se svako pitanje može potpuno shvatiti jedino ako ga se smjesti u povijesni kontekst u kojem se javilo i u kojem se našlo rješenje za njega.8 Pozornost prema povijesti, koja je malo-pomalo zadobivala sve širi spektar, od povijesnog tumačenja Tome do teologije znakova vremena, bit će nit vodilja koja će Chenujevoj misli dati homogenost i povezanost tijekom čitavog njezina razvoja i u raznolikosti obrađivanih tema. »Otac Chenu podsjetio nas je, treba također reći naučio nas je, da su svi učitelji metafizike, teologije egzistirali na razne načine, svaki je od njih imao vlastiti duhovni život te da bi se došlo do

7

8

Usp. među prvim radovima »La théologie comme science au XIIIe siècle«, u: Archives d’histoire doctrinale et littéraire du Moyen Age (= AHDLMA) 2 (1927.), 37–71; »Position de la théologie«, u RSPT 24 (1935.), 232–257 i brošura-program Generalnog studija na Le Saulchoiru: Une école de Théologie. Le Saulchoir teologia, Kain-LezTournai/Ettiolles, 1937., osobito drugo poglavlje Spirito e metodi.

Usp. također J.-P. JOSSUA, »Théologie et vie spirituelle chez saint Thomas selon le Père Chenu«, u: La Vie spirituelle 73 (1993.), 747–755.

Ovako piše u zaključku uvoda teze, na francuskom: »To što sam tražio i citirao tekstove mnogo nepoznatih teologa i filozofa iz 13. stoljeća nisam činio zbog opsjednutosti starinom, nego zato što je, da bi ju se shvatilo, misao svetog Tome nužno smjestiti u kontekst u kojem je nastala i razvijala se, prema jednoj ili drugoj reakciji, pod ovim ili onim utjecajem.« De Contemplatione, sv. 6. Usp. ISTI, Le Saulchoir. Una scuola di teologia, cit., 35.

17

vrata njihove škole, treba proći pokraj gradskog dvorca i proći preko tržnice.«9

Upravo ta stečevina povijesnosti bila je razlogom što se Chenu, usprkos silnom divljenju svojem učitelju, počeo udaljavati od metode o. Garrigou-Lagrangea.

Naš autor 1975. sljedećim riječima, na retrospektivan način, opisuje lik i nauk svoga učitelja: »Bio je podvojen čovjek: s jedne strane bio je učitelj duhovnosti, čitao je svetog Ivana od Križa i ponovno uspostavio u Rimu veliku tradiciju nauka duhovne teologije; s druge se, međutim, previše nadahnjivao Aristotelom, a nedovoljno evanđeljem i njegovoj je teologiji uvijek prijetila pogibelj da bude sveta metafizika. Povijest mu je bila potpuno strana.«10

Zato nije pristao na poziv svoga učitelja da ostane u Rimu kao njegov asistent, već se radije vratio u Belgiju, na Le Saulchoir, 30. kolovoza 1920., da bi se priključio timu profesora koji su, u to vrijeme, djelovali pod vodstvom o. An-

9

10

18

J. JOLIVET, M. D. CHENU, »Chenu médiéviste et théologien«, u: RSPT 81 (1997.), 381.

J. DUQUESNE, Un théoogien en liberté, cit., 38. Lagani prizvuk toga suda može se izvući i iz pisane ocjene koju je Garrigou-Lagrange iznio o toj tezi. Među pomalo problematičnim točkama (quidam defectus minoris momenti) ističe se da su uzeti u obzir »manje ugledni povjesničari, kojima nije nužno pribjegavati«. Usp. C. G. CONTICELLO, De Contemplatione, cit., 380. U osnovi, spočitavalo mu se ono što je Chenu smatrao najvažnijom sastavnicom, naime, povratak kontekstu i raspravi u kojoj se svaki nauk povijesno oblikuje.

toinea Lemonnyera, koji je nakon rata htio dati novi vjerski i znanstveni polet Studiumu.

Ovako opisuje svoga prvog učitelja na Le Saulchoiru: »Evo moga puta: okupili smo skupinu povjesničara srednjeg vijeka, u kojoj je svakome bilo povjereno po jedno područje.

Moje je bilo povijest teologije, koja se predavala na Sveučilištu.

Budući da sam držao također predavanja o svetom Tomi, promatranom u sklopu srednjovjekovnog pokreta u cjelini, isprva sam proučavao 13. stoljeće i zbog nužnosti uvjetovane povijesnim razlozima vratio sam se na 12. stoljeće.«11

Ta rečenica aludira na činjenicu da je od te godine u Kainu djelovao Institut za tomističke studije, koji je 13. siječnja 1921. službeno odobrio učitelj Reda propovjednika o. Louis Theissling. U projektu koji je Lemonnyer predao na odobrenje bila je opisana narav te ustanove i metoda rada, koja se potpuno podudara s prvim shvaćanjima mladog Chenuja. U njemu se može pročitati sljedeće: »Pod nazivom ’Institut za tomističke studije’ ove je godine na našem Zavodu na Le Saulchoiru, pod vodstvom upravitelja, pokrenut cijeli niz ’komplementarnih studija’ vezanih, općenito, uz povijest filozofskog i teološkog nauka sv. Tome. U sklopu povijesti srednjeg vijeka i povijesti Reda kanimo, kroz povijesnu prizmu, proučavati filozofske i teološke korijene nauka svetog Tome, njegovu progresivnu izobrazbu tijekom znanstvene karijere, njegovo krajnje odredište.«12 11 12

Intervju koji mi je dao u veljači 1982.

Archives O. P., Paris, IV-Collège 1/1. Liber ordinationum et visitationem Rmi P. Magistri Ordinis, foll. 22–23: Questions posées au Révéren-

19

ProuÄ?avanje povijesti i vezanost uz povijest obiljeĹžavaju teoloĹĄko istraĹživanje ovoga dominikanskog oca (1895.–1990.), koji kroz cijelo 20. stoljeće ostavlja dubok trag u znanosti o vjeri i u nekim dokumentima Drugoga vatikanskog koncila.

Upućen u teoloĹĄke studije od RĂŠginalda Garrigou-Lagrangea, te samim tim u preteĹžito neoskolastiÄ?kom kontekstu, postupno se udaljava od usmjerenja svojega rimskog uÄ?itelja i pribliĹžava pogledima najprije upravitelja dominikanske ĹĄkole Le Saulchoir, Ambroisea Gardeila, koji je predlagao otvoreni tomizam. Pomno prouÄ?avanje srednjovjekovne teologije, u poÄ?etcima velike skolastike, pruĹžilo je Chenuju potvrdu te perspektive i poticalo ga da dijeli probleme s kojima su se teolozi morali uhvatiti ukoĹĄtac kako bi obnovili pastoral. I zbog jednog i zbog drugog vidika rada, koji odgovaraju njegovu shvaćanju teologije koja mora biti ujedno i spekulativna i praktiÄ?na, Chenu je morao trpjeti. Ta mu Ä?injenica nije nikada oduzela slobodu, koja mu je sve do kraja omogućavala govoriti i o onom ĹĄto je proĹživio s oĹĄtroumnoťću karakteristiÄ?nom za duhove koji su u svojem Ĺživotu jedino zaokupljeni traĹženjem istine.

Giacomo Canobbio Antonino Franco vodi Institut za religijske znanosti u Acirealeu i profesor je fundamentalne teologije i filozofske teologije na Sicilijanskome teoloťkom fakultetu. Među brojnim studijama o Chenuju, kojega je autor osobno poznavao, podsjećamo na: La teología de M.-D. Chenu: itinÊrario historico-cultural (Ciencia tomista 1985.), Realismo tomista e rinnovamento della teologia nell’opera di M.-D. Chenu (Synaxis 1986.), L’epistemologia teologica di M.-D. Chenu (Synaxis 1987.) te I segni dei tempi nella riflessione teologica di M.-D. Chenu (Rassegna di Teologia 2000.).

NQ

,6%1