Download by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Dokumenti 168 Dokumenti 168

PAPA FRANJO •

MISERICORDIAE VULTUS LICE MILOSRĐA 27 kn

BULA NAJAVE IZVANREDNOGA JUBILEJA MILOSRĐA

d_168 - korice_indd.indd 1

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST

21.7.2015. 15:06:57

Dokumenti

168

Prijevod s talijanskoga: SLAVKO ANTUNOVIĆ Stručna lektura: IVAN ŠAŠKO Jezična lektura: KATICA MAJDANDŽIĆ-STUPAC Korektura: MARIJA VRDOLJAK

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Izdaje se s dopuštenjem crkvenih vlasti. Tisak: Kerschoff set Zagreb d.o.o. Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-0938-3 Tiskano u srpnju 2015. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000910505.

PAPA FRANJO

MISERICORDIAE VULTUS LICE MILOSRĐA BULA NAJAVE IZVANREDNOGA JUBILEJA MILOSRĐA Franjo rimski biskup sluga slugu Božjih svima koji budu čitali ovo pismo milost, milosrđe i mir

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2015.

Naslov izvornika: Papa Francesco, Misericordiae Vultus. Bolla di indizione del Giubileo Straordinario della Misericordia © Libreria Editrice Vaticana, 2015. © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2015.

1. Lice milosrđa nebeskoga Oca je Isus Krist. Otajstvo kršćanske vjere kao da je sažeto u tim riječima. Milosrđe je postalo živo, vidljivo i dosegnulo svoj vrhunac u Isusu iz Nazareta. Otac, »bogat milosrđem« (Ef 2, 4), nakon što je objavio svoje ime Mojsiju kao »Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću« (Izl 34, 6), nije prestao obznanjivati na razne načine tijekom povijesti svoju božansku narav. U »punini vremena« (Gal 4, 4), kada je sve bilo uređeno prema njegovu planu spasenja, poslao je svoga Sina rođena od Djevice Marije da na konačan način objavi svoju ljubav prema nama. Tko vidi njega, vidi Oca (usp. Iv 14, 9). Isus iz Nazareta, svojom riječju, svojim djelima i cijelom svojom osobom,1 objavljuje Božje milosrđe. 2. Uvijek imamo potrebu razmatrati otajstvo milosrđa. Ono je izvor radosti, vedrine i mira. Ono je uvjet našega spasenja. Milosrđe: to je riječ koja objavljuje otajstvo Presvetoga Trojstva. Milosrđe: ono je posljednji i najviši čin kojim nam Bog dolazi ususret. Milosrđe: ono je temeljni zakon koji prebiva u srcu svake osobe, kada gleda iskrenim očima brata kojeg susreće na životnom putu. Milosrđe: ono je put koji sjedinjuje Boga i čovje1

Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija Dei Verbum, 4. 5

ka, jer otvara srce nadi da smo ljubljeni zauvijek usprkos ograničenju zbog svoga grijeha. 3. Postoje trenutci u kojima smo pozvani još snažnije usmjeriti svoj pogled na milosrđe, kako bismo sami postali djelotvornim znakom Očeva djelovanja. Zbog toga sam proglasio Izvanredni jubilej milosrđa kao posebno vrijeme za Crkvu, kako bi svjedočenje vjernikâ bilo snažnije i plodonosnije. Sveta godina započet će 8. prosinca 2015., na svetkovinu Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije. Ta liturgijska svetkovina pokazuje način Božjega djelovanja od praiskona. Nakon grijeha Adama i Eve, Bog nije htio ostaviti čovječanstvo samo i prepušteno na milost i nemilost zlu. Zato je svrnuo svoj pogled na Mariju, svetu i bezgrješnu u ljubavi (usp. Ef 1, 4), izabravši je za Majku Otkupitelja čovjeka. Na težinu grijeha Bog odgovara puninom opraštanja. Milosrđe će biti uvijek veće od svakoga grijeha, i nitko neće moći postaviti granicu ljubavi Boga koji oprašta. Radujem se što ću otvoriti Sveta vrata na svetkovinu Bezgrješnog začeća. Toga će dana Sveta vrata postati Vrata milosrđa. Svaki onaj koji kroz njih uđe, moći će iskusiti ljubav Boga koji tješi, koji oprašta i daje nadu. Sljedeće nedjelje, treće došašća, otvorit će se Sveta vrata rimske katedrale, to jest bazilike svetoga Ivana Lateranskog. Potom će biti otvorena i Sveta vrata drugih papinskih bazilika. Određujem da se te iste nedjelje u 6

svakoj partikularnoj Crkvi, u prvostolnici, koja je crkva majka za sve vjernike, odnosno u konkatedrali ili nekoj crkvi od posebnoga značenja, otvore Vrata milosrđa, koja će biti otvorena tijekom Svete godine. Po odluci mjesnoga ordinarija ona će se moći otvoriti i u svetištima, odredištima velikoga broja hodočasnika, jer pohodi tim svetim mjestima često postaju trenutci ispunjeni milošću u kojima ljudi otkrivaju put obraćenja. Svaka partikularna Crkva, dakle, bit će izravno uključena u proslavu te Svete godine kao izvanrednoga vremena milosti i duhovne obnove. Jubilej će se, tako, slaviti i u Rimu i u partikularnim Crkvama kao vidljivi znak zajedništva cijele Crkve. 4. Izabrao sam datum 8. prosinca, jer je bremenit značenjem za noviju povijest Crkve. Otvorit ću, naime, Sveta vrata na pedesetu obljetnicu završetka Drugoga ekumenskog vatikanskog koncila. Crkva osjeća potrebu za održavanjem živim toga događaja. Za nju je započeo novi tijek njezine povijesti. Oci okupljeni na Koncilu snažno su osjetili, kao istinski dašak Duha, potrebu da ljudima svoga vremena progovore o Bogu na razumljiviji način. Nakon što su srušene zidine, koje su Crkvu predugo držale zatvorenom u povlaštenoj utvrdi, došlo je vrijeme da se evanđelje naviješta na nov način. To je novo razdoblje neprekidne evangelizacije, novo zalaganje svih kršćana za oduševljenije i uvjerenije svjedočenje svoje vjere. Crkva je osjećala odgovornost da u svijetu bude živi znak Očeve ljubavi. 7

U misli nam se vraćaju riječi bremenite značenjem koje je sveti Ivan XXIII. izgovorio na svečanom otvorenju Koncila naznačivši put koji treba slijediti: »Sada Kristova Zaručnica više voli koristiti lijek milosrđa nego posegnuti za oružjem strogoće (…) Dok ovim ekumenskim koncilom podiže baklju katoličke istine, Katolička se crkva želi pokazati najljubaznijom majkom svih, dobrohotnom, strpljivom, pokretanom milosrđem i dobrotom prema djeci koja su se od nje odijelila.«2 Slično je govorio i blaženi Pavao VI. na zatvaranju Koncila: »Želimo najprije napomenuti da je religija našega Koncila bila u prvom redu ljubav (…) Stara pripovijest o Samarijancu bila je paradigma duhovnosti Koncila (…) Struja ljubavi i divljenja potekla je s Koncila prema cijelomu modernom svijetu. Osuda pogrješaka, da; jer to iziskuje ljubav, ništa manje no istina; ali prema osobama samo upozorenje, poštovanje i ljubav. Umjesto tjeskobnih dijagnoza, ohrabrujući lijekovi; umjesto kobnih slutnji, poruke povjerenja odaslane su s Koncila prema suvremenomu svijetu: njegove vrijednosti nisu samo poštovane već i nagrađene, njegovi su napori podržani, njegova nastojanja pročišćena i blagoslovljena (…) Još nešto moramo istaknuti: sve to doktrinarno bogatstvo usmjereno je u jednomu jedinom pravcu – služiti čovjeku. Čovjeku, 2

Govor na svečanom otvorenju Drugoga vatikanskog koncila, Gaudet Mater Ecclesia, 11. listopada 1962., 2–3.

kažemo, u kojemu god stanju bio, u svakoj njegovoj slabosti, u svakoj njegovoj potrebi.«3 S tim osjećajima zahvalnosti za sve ono što je Crkva primila i s osjećajem odgovornosti za zadatak koji je pred nama, prijeći ćemo prag Svetih vrata s punim pouzdanjem da će nas uskrsli Gospodin, koji nas neprestano podupire na našemu zemaljskom putovanju, pratiti svojom moćnom rukom. Neka Duh Sveti, koji upravlja korake vjernikâ u suradništvu u djelu spasenja koje je izveo Krist, vodi i podupire Božji narod, kako bi mu pomogao da razmatra lice milosrđa.4 5. Jubilarna godina završit će se na liturgijsku svetkovinu Isusa Krista Kralja svega stvorenja, 20. studenoga 2016. Na taj dan, dok budemo zatvarali Sveta vrata, srce će nam biti ispunjeno ponajprije osjećajima hvale i zahvalnosti prema Presvetomu Trojstvu, jer nam je darovalo to izvanredno vrijeme milosti. Povjerit ćemo život Crkve, cijelo čovječanstvo i sav svemir Kristovu gospodstvu, moleći ga da izlije na nas svoje milosrđe kao rosu jutarnju, kako bismo svi zajedničkim naporima gradili ljepšu budućnost. Kako samo želim da nadolazeće godine budu prožete milosrđem, da bismo išli ususret svakoj osobi, noseći Božju dobrotu i nježnost! 3

PAVAO VI., Govor na zatvaranju zadnjega općeg zasjedanja Koncila, 7. prosinca 1965. Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija Lumen gentium, 16; Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 15. 9

Neka do svih, i vjernika i onih koji su udaljeni od vjere, dopre balzam milosrđa kao znak Božjega kraljevstva, već prisutna među nama! 6. »Svojstveno je Bogu činiti milosrđe i u tome se na poseban način očituje njegova svemoć.«5 Riječi svetoga Tome Akvinskog pokazuju kako Božje milosrđe nije nipošto znak slabosti, već, prije, pokazatelj Božje svemoći. Upravo zato liturgija, u jednoj od najstarijih zbornih molitva, daje nam moliti: »Bože, ti svoju svemoć očituješ najviše praštanjem i milosrđem.«6 Bog će biti zauvijek u povijesti ljudskoga roda kao onaj koji je prisutan, blizak, brižan, svet i milosrdan. »Strpljiv i milosrdan«, ta se dva izraza u Starome zavjetu često javljaju zajedno pri opisivanju Božje naravi. Njegova se milosrdnost konkretno pokazuje u mnogim djelima povijesti spasenja, gdje njegova dobrota prevladava nad kaznom i uništenjem. Na osobit način u psalmima dolazi do izražaja ta veličina Božjega djelovanja: »On ti otpušta sve grijehe tvoje, on iscjeljuje sve slabosti tvoje; on ti od propasti čuva život, kruni te dobrotom i ljubavlju« (Ps 103, 3–4). Jedan drugi psalam još jasnije potvrđuje konkretne znakove milosrđa: »Gospodin oslobađa sužnje, Gospodin slijepcima oči otvara. 5 6

TOMA AKVINSKI, Summa Theologiae, II-II, q. 30, a. 4. Dvadeset šesta nedjelja kroz godinu. Ta se zborna molitva javlja već u 8. stoljeću među euhološkim tekstovima Gelazijeva sakramentara (br. 1198.).

Gospodin uspravlja prignute, Gospodin ljubi pravedne. Gospodin štiti tuđince, sirote i udovice podupire, a grešnicima mrsi putove« (Ps 146, 7–9). Tu su, na kraju, i drugi izrazi psalmista: »[Gospodin] liječi one koji su srca skršena i povija rane njihove… Gospodin pridiže ponizne, zlotvore do zemlje snizuje.« (Ps 147, 3.6). Ukratko, Božje milosrđe nije neka apstraktna ideja, već konkretna stvarnost kojom on objavljuje svoju ljubav kao ljubav oca i majke koji osjećaju duboku ljubav i privrženost prema svomu djetetu. Nećemo pretjerati ako kažemo da ta ljubav dolazi iz »utrobe«. Ona izvire iz dubine bića kao dubok, prirodan osjećaj, satkan od nježnosti i suosjećanja, oprosta i oproštenja. 7. »Vječna je ljubav njegova!« Tako glasi refren koji se ponavlja nakon svakoga retka Psalma 136, dok se opisuje povijest Božje objave. U svjetlu milosrđa, svi događaji iz Staroga zavjeta bremeniti su dubokom spasenjskom vrijednošću. Milosrđe čini Božju povijest s Izraelom poviješću spasenja. Stalnim ponavljanjem tih riječi: »Vječna je ljubav njegova«, kao što se to čini u tome psalmu, kao da se želi probiti kroz dimenziju prostora i vremena i sve uključiti u vječno otajstvo ljubavi. Kao da se time želi reći da će čovjek ne samo u povijesti već kroz svu vječnost uvijek biti pod Očevim milosrdnim pogledom. Nije slučajno da je izraelski narod želio uvrstiti taj psalam, »Veliki Hallel«, kako je nazvan, u najvažnije liturgijske svetkovine. 11

Prije svoje muke Isus je molio taj psalam milosrđa. Potvrđuje to evanđelist Matej kada kaže da se, »otpjevavši hvalospjeve« (Mt 26, 30), Isus i učenici zaputiše prema Maslinskoj gori. Za vrijeme ustanovljenja euharistije, kao trajnoga spomena na njega i njegovu vazmenu žrtvu, na simbolički je način taj najviši čin objave stavio u svjetlo milosrđa. U istome tom kontekstu milosrđa Isus je ušao u svoju muku i smrt, svjestan velikoga otajstva ljubavi koje će se ispuniti na križu. Znajući da ga je sam Isus molio, taj je psalam još važniji za nas kršćane i potiče nas da taj refren ponavljamo u svojoj svakodnevnoj zahvalnoj molitvi: »Vječna je ljubav njegova!« 8. Pogleda upravljena prema Isusu i njegovu milosrdnomu licu, možemo iskusiti ljubav Presvetoga Trojstva. Isus je primio od Oca poslanje da objavi otajstvo Božje ljubavi u njegovoj punini: »Bog je ljubav« (1 Iv 4, 8.16), kaže evanđelist Ivan po prvi i jedini put u cijelome Svetom pismu. Ta je ljubav bila vidljiva i opipljiva u cijelome Isusovu životu. Njegova je osoba sáma ljubav, ljubav koja se besplatno daruje. Odnosi koje uspostavlja s osobama koje mu prilaze pokazuju nešto potpuno jedinstveno i neponovljivo. Sva znamenja koja čini, prije svega prema grješnicima, siromašnima, isključenima, bolesnima i onima koji trpe, u znaku su milosrđa. Sve u njemu govori o milosrđu. Ništa u njemu nije lišeno suosjećanja. 12

Pred mnoštvom ljudi koje ga je slijedilo, Isus je, vidjevši ljude umorne i iscrpljene, izgubljene i bez vođe, osjetio u dubini srca snažno suosjećanje prema njima (usp. Mt 9, 36). Nošen tom suosjećajnom ljubavlju, ozdravljao je bolesne koje su mu donosili (usp. Mt 14,14) i s nekoliko riba nahranio je veliko mnoštvo (usp. Mt 15, 37). Isusa u svim tim situacijama nije pokretalo ništa drugo doli milosrđe, kojim je čitao ono što je u srcu njegovih sugovornika i odgovarao na njihovu najdublju potrebu. Kada je susreo udovicu iz Naina koja je išla pokopati svoga sina jedinca, osjetio je veliko suosjećanje prema toj neizmjernoj boli uplakane majke te joj je vratio sina uskrisivši ga od mrtvih (usp. Lk 7, 15). Nakon što je oslobodio opsjednutoga čovjeka iz gerazenskoga kraja, povjerava mu poslanje: »Pođi kući k svojima pa im javi što ti je učinio Gospodin, kako ti se smilovao« (Mk 5, 19). I Matejev poziv uključen je u obzor milosrđa. Prolazeći pokraj stolova carinikâ, Isus je pogledao Mateja u oči. Bio je to pogled pun milosrđa, koji je opraštao grijehe toga čovjeka i, unatoč protivljenju učenikâ, izabrao je njega, grješnika i carinika, za jednoga od Dvanaestorice. Sveti Beda Časni, komentirajući taj prizor iz Evanđelja, napisao je da je Isus pogledao Mateja milosrdnom ljubavlju i sebi izabrao: miserando atque eligendo.7 Taj me se izraz toliko duboko dojmio da sam ga izabrao za svoje geslo. 7

Usp. Hom. 21: CCL 122, 149–151. 13