Nadahnuće i istina Svetoga pisma by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Dokumenti

170

Prijevod: Anto Popović Lektura i korektura: Katica Majdandžić-Stupac

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Izdaje se s dopuštenjem crkvenih vlasti. Tisak: Denona d.o.o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-0974-1 Tiskano u veljači 2016. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000924026.

PAPINSKA BIBLIJSKA KOMISIJA

NADAHNUĆE I ISTINA SVETOGA PISMA Riječ koja dolazi od Boga i govori o Bogu da spasi svijet

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2016.

Naslov izvornika: Pontificia commissione biblica, Ispirazione e verità della Sacra Scrittura. La Parola che viene da Dio e parla di Dio per salvare il mondo © Libreria Editrice Vaticana, 2014. © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2016.

PREDGOVOR

Život Crkve temelji se na riječi Božjoj. Ona se prenosi u Svetom pismu, to jest u spisima Staroga i Novoga zavjeta. Prema vjeri Crkve, svi su ti spisi nadahnuti, imaju Boga za autora, koji se služio ljudima koje je on odabrao za njihovo sastavljanje. Zbog svoga božanskog nadahnuća biblijske knjige priopćuju istinu. Sva njihova vrijednost za život i poslanje Crkve ovisi o njihovu nadahnuću i o njihovoj istini. Spisi koji ne dolaze od Boga ne mogu priopćavati riječ Božju i spisi koji nisu istiniti ne mogu utemeljivati niti nadahnjivati život i poslanje Crkve. Ipak, istina prisutna u svetim tekstovima nije uvijek lako prepoznatljiva. Pokatkad postoje, barem prividno, protivnosti između onoga što se čita u biblijskim pripovijedanjima i rezultata prirodnih i povijesnih znanosti, koje, čini se, proturječe onomu što tvrde biblijski spisi i sumnjaju u njihovu istinu. Očito je da se ta situacija odnosi također na biblijsko nadahnuće: Ako nije istinito to što se priopćuje u Bibliji, kako ona može imati Boga za autora? Polazeći od tih pitanja, Papinska biblijska komisija potrudila se istražiti odnos koji postoji između nadahnuća i istine i utvrditi na koji na5

čin sami biblijski spisi obrađuju te pojmove. Potrebno je najprije konstatirati da sveti spisi rijetko govore izravno o nadahnuću (usp. 2 Tim 3,16; 2 Pt 1,20-21), ali neprestano pokazuju odnos između njihovih ljudskih pisaca i Boga i na taj način izriču svoje podrijetlo od Boga. U Starome je zavjetu taj odnos koji povezuje ljudskog pisca s Bogom i obrnuto posvjedočen u različitim oblicima i obilježjima. U Novom zavjetu svaki odnos s Bogom posreduje osoba Isusa, Mesije i Sina Božjega. On, Riječ Božja koja je postala vidljivom (usp. Iv 1,1.14), posrednik je svega onoga što dolazi od Boga. U Bibliji se susreću mnoge i različite teme. Pozorno čitanje pokazuje, ipak, da je glavna i prevladavajuća tema Bog i njegov spasenjski plan za ljudska bića. Istina koju nalazimo u Svetom pismu tiče se u bitnome Boga i njegova odnosa sa stvorenjima. U Novom zavjetu najviša definicija te povezanosti nalazi se u Isusovim riječima: »Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni« (Iv 14,6). Kao utjelovljena Riječ Božja (usp. Iv 1,14), Isus Krist je savršena istina o Bogu, on objavljuje Boga kao Oca i nudi pristup njemu, izvoru svakog života. Druge definicije Boga koje se nalaze u biblijskim spisima upravljene su prema toj Riječi Božjoj, koja je postala čovjekom u Isusu Kristu, koji postaje ključem njihova tumačenja. Nakon što je obradila pojam nadahnuća u svjedočanstvima biblijskih knjiga, odnos između Boga i ljudskih autora i kakva je istina koju takvi spisi nama pri6

općuju, razmišljanje Biblijske komisije zaustavilo se na istraživanju nekih teškoća koje se čine problematične s povijesnog ili etičko-socijalnoga gledišta. Da bi se odgovorilo na te teškoće, potrebno je na primjeren način čitati i razumjeti tekstove koji stvaraju teškoće, vodeći računa o rezultatima suvremenih znanosti i istodobno o glavnoj temi tekstova, to jest Bogu i njegovu spasenjskom planu. Takav pristup pokazuje kako sumnje upravljene protiv istine i podrijetla od Boga mogu biti protumačene i nadvladane. Ovaj dokument Biblijske komisije ne predstavlja službenu izjavu crkvenog učiteljstva o temi, niti namjerava izložiti cjelovit nauk o nadahnuću i istini Svetoga pisma, nego samo priopćiti rezultate pozornoga egzegetskog istraživanja biblijskih tekstova s obzirom na njihovo podrijetlo od Boga i njihovu istinu. Zaključci se sada nude drugim teološkim disciplinama kako bi bili dopunjeni i produbljeni sukladno vlastitim gledištima. Zahvaljujem članovima Biblijske komisije na njihovome strpljivom i stručnom istraživanju, izričući želju da njihov rad pridonese u cijeloj Crkvi sve pozornijem, zahvalnijem i radosnijem slušanju Svetoga pisma kao riječi koja dolazi od Boga i govori o Bogu da spasi svijet. Rim, 22. veljače 2014. Blagdan katedre sv. Petra Gerhard kard. Müller predsjednik 7

»Kao {to da`di i snije`i s neba bez prestanka dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni da bi dala sjeme sija~u i kruha za jelo, tako se rije~ koja iz mojih usta izlazi ne vra}a k meni bez ploda, nego ~ini ono {to sam htio i obistinjuje ono zbog ~ega je poslah« (Iz 55,10-11). »Vi{e puta i na vi{e na~ina Bog neko} govora{e ocima po prorocima; kona~no, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi ba{tinikom svega; Njega po kome sazda svjetove« (Heb 1,1-2).

OPĆI UVOD

1. Sinodi biskupa 2008. bila je dodijeljena tema Riječ Božja u životu i poslanju Crkve. Sveti otac Benedikt XVI. u svojoj postsinodalnoj apostolskoj pobudnici Verbum Domini preuzima i produbljuje teme Sinode. On posebno naglašava: »Zacijelo je teološka refleksija uvijek smatrala nadahnuće i istinu dvama ključnim pojmovima za eklezijalnu hermeneutiku svetih Pisama. Ipak, valja priznati današnju potrebu prikladnijeg istraživanja ovih stvarnosti, tako da se mogne bolje odgovoriti na potrebe koje se tiču tumačenja svetih tekstova sukladno njihovoj naravi. U toj perspektivi izričem živu želju da istraživanje na ovom području mogne napredovati i da donese plod za biblijsku znanost i za duhovni život vjernika« (br. 19). Odgovarajući na želju Svetoga Oca, Papinska biblijska komisija namjerava pridonijeti prikladnijem razumijevanju pojmova nadahnuća i istine, potpuno svjesna da to na poseban način odgovara naravi Biblije i njezinu značenju za život Crkve. Liturgijski je skup najvažnije i najsvečanije mjesto za naviještanje Božje riječi i mjesto na kojem svi vjernici susreću Bibliju. U euharistijskom slavlju ‒ koje se sastoji 11

od dva glavna dijela: bogoslužja riječi i euharistijskog bogoslužja (usp. Sacrosanctum Concilium, br. 56) ‒ Crkva slavi »vazmeno otajstvo, čitajući pritom ono ‘što se u svim Pismima odnosilo na njega’ (Lk 24,27), slaveći euharistiju u kojoj se ‘uprisutnjuje pobjeda i slavodobiće njegove smrti’ te ujedno zahvaljujući ‘Bogu za njegov neopisivi dar’ (2 Kor 9,15) u Kristu Isusu, ‘na hvalu Slave njegove’ (Ef 1,12), po snazi Duha Svetoga« (Sacrosanctum Concilium, br. 6). Nazočnost Isusa, objavitelja Boga Oca, u njegovoj riječi i u njegovu spasenjskom djelu, te povezanost zajednice vjernika s njime u središtu su tog skupa. Učiniti da Isus bude nazočan usred zajednice vjernika i promicati susret i zajedništvo s njime i s Bogom Ocem svrha je cijeloga slavlja. Krist u svome uskrsnom otajstvu naviještan je u čitanju riječi Božje i slavljen je u euharistijskom bogoslužju. 1. Bogoslužje riječi i njezin euharistijski kontekst 2. Svakoga tjedna nedjeljom, to jest na dan Gospodnji, koji Crkva smatra »najosnovnijim blagdanom« (Sacrosanctum Concilium, br. 106), slavi se, s posebnom radošću i svečano, uskrsnuće Kristovo. Na taj dan, u kojem »vjernicima [treba biti] pripravljen što bogatiji stol riječi Božje« (Sacrosanctum Concilium, br. 51), pjevaju se različiti redci iz psalama i naviještaju se biblijski od12

lomci, obično uzeti jedan iz Staroga zavjeta, jedan iz spisâ (ne evanđelja) Novoga zavjeta i jedan iz četiriju evanđelja. Poslije čitanja svakog od prvih dvaju odlomaka čitač kaže: »Riječ Gospodnja«, a vjernici odgovaraju: »Bogu hvala«. Na kraju naviještanja evanđelja đakon ili svećenik usklikne: »Riječ Gospodnja«, a narod odgovori: »Slava tebi, Kriste.« U tome kratkom dijalogu istaknuta su dva obilježja čitanja i slušanja. Čitač naglašava važnost svoga čina i poziva slušatelje da budu potpuno svjesni činjenice da to što je njima bilo priopćeno uistinu jest riječ Božja, ili, još konkretnije, riječ Gospodina (Isusa), koji je u svojoj saˆmoj osobi Riječ Božja (usp. Iv 1,1-2). Vjernici, sa svoje strane, izriču stav poniznog poštovanja s kojim prihvaćaju riječ koju Bog upravlja njima: ispunjeni zahvalnošću, slušaju s veličanjem i klicanjem Radosnu vijest Gospodina Isusa. Iako se ta obilježja ne ostvaruju uvijek na savršen način, bogoslužje riječi predstavlja povlašteno mjesto komunikacije: Bog se u svojoj dobrohotnosti ljudskim riječima obraća svome narodu, a narod prihvaća sa zahvalnošću i veličanjem riječ Božju. U bogoslužju riječi i osobito u euharistijskom bogoslužju slavi se Kristovo uskrsno otajstvo, vrhunac i ispunjenje Božje komunikacije s čovječanstvom. U njoj se ostvaruje otkupljenje ljudskih bića i u isto vrijeme najviša i savršena proslava Boga. Slavljenje nije obredna formalnost, jer ima za cilj da vjernici »uče prinositi sami sebe (...) te da se po Kristu posredniku iz dana u dan usavršuju u jedinstvu 13

s Bogom i među sobom, da konačno Bog bude sve u svima« (Sacrosanctum Concilium, br. 48). Činjenica da Bog upravlja svoju riječ ljudima u povijesti spasenja i da šalje svoga Sina, koji je njegova utjelovljena Riječ (Iv 1,14), ima ovaj jedini cilj: ponuditi ljudima zajedništvo s Njime. 2. Kontekst proučavanja nadahnuća i istine Biblije 3. Na temelju onoga što smo dosad izložili o riječi Božjoj u bogoslužju riječi i u vezi s euharistijskim bogoslužjem, možemo reći da mi nju slušamo u teološkom, kristološkom, soteriološkom i ekleziološkom kontekstu. Bog nudi spasenje, na konačan i savršen način u svome Kristu, uspostavljajući zajedništvo između sebe i svojih ljudskih stvorenja, koja predstavlja njegova Crkva. To mjesto, koje je najprikladnije za naviještanje Svetoga pisma, predstavlja također najprimjereniji kontekst za proučavanje njegova nadahnuća i istine. Kao što smo rekli, poslije navještaja biblijskih odlomaka uvijek se ustvrđuje da su »riječ Božja« (ili »riječ Gospodnja«). Ta tvrdnja može se shvatiti u dvostrukom smislu: prije svega kao riječ koja dolazi od Boga, ali i kao riječ koja govori o Bogu. Ta dva značenja međusobno su čvrsto povezana. Samo Bog poznaje Boga; posljedično, samo Bog može govoriti o Bogu na primjeren i vjerodostojan način. Stoga, samo riječ koja dolazi od Boga može 14

ispravno govoriti o Bogu. Tvrdnja »riječ Božja« poziva vjernike da budu svjesni što slušaju i da tomu posvete primjerenu pozornost. Oni trebaju imati poštovanje i zahvalnost, koji dolikuju riječi koja dolazi od Boga, i trebaju biti pozorni da bi shvatili i razumjeli što ta riječ priopćuje o Bogu i tako ulaziti u sve življe zajedništvo s Njime. Naš spis, koji za temu ima »nadahnuće i istinu Svetoga pisma«, razložit će ta dva aspekta. Kada se proglasi nadahnuće Biblije, ustvrđuje se da sve njezine knjige »imaju Boga za autora te su kao takve predane samoj Crkvi« (Dei Verbum, br. 11). Pri istraživanju nadahnuća Biblije, trudit ćemo se dakle utvrditi što sami biblijski spisi kažu o njihovu podrijetlu od Boga. Što se tiče istine Biblije, trebamo prije svega imati u vidu činjenicu da Biblija, iako sadrži mnoge i različite teme, zapravo ima jednu glavnu i središnju temu: samoga Boga i spasenje (ljudi). Postoje toliki drugi dokumentarni izvori i tolike druge znanosti za dobivanje pouzdanih informacija o pitanjima svake vrste; Biblija – budući da je riječ Božja – jest pouzdan izvor za poznavanje Boga. Za dogmatsku konstituciju Dei Verbum Drugoga vatikanskog koncila saˆm Bog i njegov plan spasenja ljudi upravo su sadržaj njegove objave. U tom se koncilskom tekstu kaže, doista, već na početku prvog poglavlja: »Bogu se svidjelo da u svojoj dobroti i mudrosti objavi samoga sebe te priopći otajstvo svoje volje (usp. Ef 1,9), kojim ljudi po Kristu, Riječi tijelom postaloj, u Duhu Svetom imaju pri15

stup k Ocu te postaju zajedničari božanske naravi (usp. Ef 2,18; 2 Pt 1,4)« (Dei Verbum, br. 2). Biblija je u službi prenošenja objave (usp. Dei Verbum, br. 7-10). Zato ćemo pri proučavanju istine Biblije usredotočiti svoju pozornost na ovo precizno pitanje: Što priopćuju različiti biblijski spisi o Bogu i o njegovu planu spasenja? 3. Tri dijela dokumenta 4. Prvi dio našega dokumenta bavi se nadahnućem Svetoga pisma i istražuje njegovo podrijetlo od Boga, dok drugi dio proučava istinu riječi Božje i ističe poruku o Bogu i o njegovu planu spasenja. Želimo da, s jedne strane, poraste svijest da ta riječ dolazi od Boga i, s druge strane, da se pozornost slušatelja i čitatelja Biblije usredotoči na ono što nam Bog sa svoje strane želi priopćiti o sebi samome i o svome spasenjskom planu u korist ljudi. Riječ koju nam upravlja Bog, pun ljubavi i dobrohotnosti, pozvani smo prihvatiti u istom stavu s kojim slavimo Kristovo uskrsno otajstvo kao otajstvo Boga i našega spasenja. Cilj je prihvatiti u zajedništvu s drugim vjernicima dar mogućnosti slušanja i mogućnosti razumijevanja onoga što On priopćuje o sebi, tako da bude obnovljen i produbljen osobni odnos s Njime. Treći dio dokumenta bavi se nekim izazovima koji dolaze od same Biblije, jer određene pojave čini se da 16

opovrgavaju njezinu kvalitetu riječi Božje. Izdvajamo ovdje posebno dva izazova postavljena pred čitatelja. Prvi dolazi od, u posljednja dva stoljeća, golemog napretka znanja o povijesti, kulturi i jezicima naroda drevnoga Bliskog istoka, koji je predstavljao okruženje Izraela i njegovih svetih Pisama. Nerijetko se javljaju snažne opreke između tih znanosti i onoga što možemo izvući iz biblijskog pripovijedanja, ako se ono čita kao kronika koja bi trebala točno izvijestiti o događajima, čak i po strogome kronološkom redoslijedu. Te suprotnosti predstavljaju prvu teškoću i nameću pitanje: Može li se čitatelj pouzdati u povijesnu istinu biblijskih pripovijedanja? Drugi izazov uzrokovan je činjenicom da su ne malobrojni biblijski tekstovi puni nasilja. Možemo navesti, kao primjer, psalme proklinjanja i također zapovijed koju daje Bog Izraelu da uništi cijela pučanstva. Kršćanski su čitatelji uznemireni i zbunjeni takvim tekstovima. Osim toga, ima nekršćanskih čitatelja koji prigovaraju kršćanima da u svojim svetim tekstovima imaju užasne odlomke, i optužuju ih da ispovijedaju i šire religiju koja potiče nasilje. Treći dio dokumenta želi se suočiti s tim i drugim interpretacijskim izazovima i pokazati, s jedne strane, kako nadvladati fundamentalizam (usp. Papinska biblijska komisija, Tumačenje Biblije u Crkvi, 1993.; usp. EB 1381 – 1390) i, s druge strane, kako izbjeći skepticizam. Nadamo se da će uklanjanjem tih zapreka biti oslobođen pristup zrelom i primjerenom prihvaćanju riječi Božje. 17

Ovaj tekst namjerava dakle pridonijeti da, po produbljenom razumijevanju pojmova nadahnuća i istine, riječ Božju prihvate svi, na liturgijskom skupu i na svakome drugom mjestu, na način sve primjereniji tome jedinstvenome Božjem daru, u kojem Bog priopćuje sebe samoga i poziva ljude u zajedništvo sa sobom.

TREĆI DIO

TUMAČENJE RIJEČI BOŽJE I NJEGOVI IZAZOVI

1. Uvod 104. Uvodeći prethodni odsjek, koji je promatrao svjedočanstvo biblijskih spisa o istini, protumačili smo kako Dei Verbum shvaća biblijsku istinu, komentirajući posebno rečenicu »istinu za koju je Bog htio da radi našega spasenja bude zapisana u Svetim pismima« (br. 11). Zaključili smo da se istina koju nam Biblija želi priopćiti odnosi na samoga Boga i njegov plan spasenja za ljudska bića. Sada se ponovno bavimo istinom Svetoga pisma, ali s druge točke gledišta. U Bibliji nailazimo na proturječja, povijesne netočnosti, nevjerojatna pripovijedanja i, u Starome zavjetu, propise i moralna ponašanja koji su u sukobu s Isusovim poučavanjem. Koja je istina tih biblijskih odlomaka? Bez sumnje nalazimo se pred pravim izazovima za tumačenje riječi Božje. Naznake odgovora na to pitanje nudi nam sama Dei Verbum. Koncilski tekst potvrđuje da se Božja objava 193

u povijesti spasenja ostvaruje po događajima i riječima koji se uzajamno dopunjaju (br. 2), ali također konstatira da se u Starom zavjetu nalazi »ono što je nesavršeno i uvjetovano vremenom« (br. 15). On čini vlastitim nauk o »susretljivosti vječne Mudrosti«, koji potječe od Ivana Zlatoustog (br. 13), ali se nadasve poziva na »književne vrste« u uporabi u davnini, pozivajući se (br. 12) na encikliku Pija XII. Divino afflante Spiritu (EB 557-562). Ovaj posljednji aspekt trebamo produbiti. Također danas istina sadržana u romanu razlikuje se od one priručnika za fiziku; postoje različiti načini pisanja povijesti, koja nije uvijek objektivna kronika; lirska poezija ne izriče ono što se nalazi u epskom spjevu i tako dalje. Takva konstatacija vrijedi također za književnosti drevnoga Bliskog istoka i helenističkog svijeta. U Bibliji nalazimo različite književne rodove u uporabi u onome kulturnom području: poeziju, proroštvo, pripovijedanja, eshatološke izreke, usporedbe, himne, ispovijesti vjere itd., od kojih svaki sadrži svoj vlastiti način prikazivanja istine. Pripovijedanje Knjige Postanka 1 ‒ 11, tradicije o patrijarsima i o osvajanju zemlje Izraelove, povijesti kraljeva sve do pobune Makabejaca sadrže jamačno istine, ali ne namjeravaju izložiti povijesnu kroniku naroda Izraelova. Glavni lik u povijesti spasenja nije ni Izrael ni drugi ljudi, nego Bog. Biblijski su opisi teologizirana pripovijedanja. Njihova istina ‒ pojašnjena u prethodnom odsjeku za neke testove ‒ dobiva se iz pripovjeđe194

nih činjenica, ali nadasve iz poučne, poticajne i teološke nakane koju slijedi pisac, koji je sakupio te drevne tradicije ili je razradio materijal u arhivima pisara, tako da prenese proročku ili mudrosnu intuiciju i priopći presudnu poruku svome pokoljenju. 105. S druge strane, ne postoji »povijest spasenja« bez povijesne jezgre, ako je istina da se Bog objavljuje po »djelima i riječima iznutra međusobno povezanima« (Dei Verbum, br. 2). Osim toga, ako nadahnuće obuhvaća cijeli Stari i Novi zavjet »sa svim njihovim dijelovima« (br. 11), ne možemo odstraniti nijedan odlomak iz pripovijedanja; egzeget se treba potruditi da pronađe vrijednost svake rečenice u kontekstu cijelog pripovijedanja uz pomoć različitih metoda nabrojenih u dokumentu Papinske biblijske komisije, Tumačenje Biblije u Crkvi, 1993. (usp. EB 1259-1560). Iako je nužno dijakronijsko proučavanje tekstova da bi se uočile različite reinterpretacije nekog proroštva ili izvornog pripovijedanja, istinski smisao odlomka jest njegov konačni oblik, koji je prihvaćen u kanonu Crkve. Reinterpretacija može također uzeti oblik alegoriziranja starijih tekstova. Zato određena pripovijedanja ili psalmi koji govore o uništenju i mržnji prema neprijateljima, koji su daleko od duha Novoga zavjeta, također uzimajući u obzir nesavršenost objave Staroga zavjeta, mogu imati poticajnu vrijednost za pokoljenje kojemu su upravljeni. 195

Očito je da ova razmišljanja ne rješavaju sve teškoće, ali je neosporno da Dei Verbum, s izričajem »istinu ... radi našega spasenja« (br. 11), sužava biblijsku istinu na božansku objavu koja se odnosi na samoga Boga i spasenje ljudskoga roda. Uz to, naglašavanje književnih rodova otvorilo je širi prostor za, već po sebi težak, rad egzegeta. Primjeri koji slijede pojasnit će ovu točku. 2. Prvi izazov: povijesni problemi 106. Ovdje se bavimo samo nekim problematičnim tekstovima, nekima uzetim iz Staroga, drugima iz Novoga zavjeta. Odlomci su različite naravi, ali za sve njih, iako u oblicima i iz razloga koji su specifični, postavlja se pitanje: Što se, od onoga što se pripovijeda, stvarno dogodilo? U kojoj mjeri tekstovi mogu i hoće posvjedočiti činjenice koje su se stvarno dogodile? Što namjeravaju ustvrditi? Posebna problematika svakog odlomka bit će pokazana u dotičnom odlomku. 2.1. Ciklus (pripovijedanja) o Abrahamu (Postanak) Najveći dio egzegeta pretpostavlja da je konačna redakcija pripovijedanja o patrijarsima, onih o Izlasku, o osvajanju (zemlje) i sucima obavljena poslije babilonskog sužanjstva, za vrijeme perzijskog razdoblja. Što 196

se tiče ciklusa o Abrahamu, pripovijedanja koja su povezala povijest tog patrijarha s drugim patrijarhalnim tradicijama, posebno uz pomoć izvještaja o obećanjima, mlađa su i izlaze izvan obzora koji je prvobitno bio ograničen na rodovske pripovijesti. Pripovijedanje kao ono u Knjizi Postanka 15 ‒ bitno za Pavlovu tezu o opravdanju samo po vjeri, neovisno o djelima Mojsijeva zakona (usp. Rim 4) ‒ ne opisuje događaje točno onako kako su se odigrali, kao što pokazuje povijest njegove redakcije. No ako je to slučaj, što se tada može reći o patrijarhovu činu vjere i o Pavlovoj argumentaciji, koja čini sa da gubi potrebnu pisamsku potporu. Prva stvar koja se može reći u vezi s pripovijedanjima o patrijarsima (o izlasku i o osvajanju) jest da ona ne dolaze iz ničega. Svaki narod, doista, ima potrebu da upozna i izrekne, za sebe i za druge, odakle dolazi, svoje geografsko i vremensko podrijetlo, drugim riječima svoj početak. Poput okolnih naroda, Izraelci V.–IV. stoljeća pr. Kr. počeli su pripovijedati svoju prošlost. Riječ je bila o pripovijedanjima koja su preuzimala stare predaje, ne samo da bi rekli kako su oni imali manje-više bogatu prošlost, poput drugih naroda, nego također da bi nju protumačili i vrednovali uz pomoć svoje vjere. 107. Što se tada znalo o Abrahamu i o predcima? Vjerojatno da su bili pastiri podrijetlom iz Mezopotamije, nomadi koji su prelazili od jednog pašnjaka do drugog ovisno o godišnjim dobima, o kišama i o gostoljubivosti zemalja kroz koje su prolazili. Pisci poslije su197

žanjstva, čije se razmišljanje hranilo pamćenjem deportacije i njezinom važnošću za vjeru njihove zajednice, shvatili su da je pokoljenje sužanjstva proživljavalo nešto slično iskustvu patrijarha: oni su stvarno izgubili svoju zemlju, svoje političke i religiozne (hram) institucije i morali su otići u tuđinsku zemlju i tu boraviti kao robovi. Bila je to dramatična situacija, koja ih je obvezivala da žive vjeru i nadu. Izgubivši to što predstavlja identitet jednog naroda, to jest zemlju i domovinske institucije, prognanici su trebali nestati, a oni su, naprotiv, preživjeli kao narod zahvaljujući svojoj vjeri. To radikalno iskustvo hranilo je njihovu molitvu i njihovo ponovno čitanje prošlosti. Bez sumnje, kada biblijski pripovjedač ili pripovjedači opisuju božanska obećanja i odgovor vjere patrijarha Abrahama (Post 15,1-6), oni ne upućuju na činjenice čije bi stoljetno prenošenje bilo apsolutno sigurno. Zapravo je njihovo iskustvo vjere njima dopustilo da pišu na način na koji su pisali radi izlaganja cjelokupnog značenja onih događaja i radi pozivanja svojih sunarodnjaka da vjeruju u moć i vjernost Boga, koji je dopustio njima samima i njihovim predcima da prožive često dramatična povijesna razdoblja. Više od konkretnih činjenica vrijedi njihovo tumačenje, smisao koji izranja iz njih u »danas« ponovnog čitanja. Zaista, značenje povijesnog razdoblja koje je trajalo više stoljeća može biti shvaćeno i zapisano u obliku teološkog pripovijedanja ili himanskog spjeva samo s vremenom. Biblijski su pisci svojom živom vjerom u Boga razmišljali 198

o preživljavanju svoga naroda tijekom stoljeća, usprkos tolikim moralnim opasnostima i strašnim katastrofama s kojima se morao suočiti, i o ulozi koju je imao Bog i vjera u njega za takvo preživljavanje; iz toga su oni mogli zaključiti da je tako bilo također na početku njihove povijesti. Zato ne treba čitati Post 15 kao da bi se radilo o kronici, nego kao normativno ponašanje koje je htio Bog, kao normu koju su biblijski pisci živjeli radikalno, i koju su tako mogli prenijeti svome pokoljenju i onim budućim. Ukratko, za vrednovanje istine starih biblijskih pripovijedanja, potrebno je čitati ih tako kako su bila zapisana i kako ih je sam Pavao čitao: »Sve se to, kao pralik, događalo njima [Izraelcima], a napisano je za upozorenje nama, koje su zapala posljednja vremena« (1 Kor 10,11). 2.2. Prijelaz preko Crvenog mora (Izlazak 14) 108. Opis prijelaza Izraelaca preko mora predstavlja bitan dio propisanih čitanja za kršćansko slavlje uskrsnog bdjenja. Taj je opis utemeljen na vrlo davnoj tradiciji, koja se sjeća oslobođenja naroda prisiljenog na ropstvo. Takva usmena predaja, nakon što je zapisana, bila je predmet mnogostrukih »ponovnih čitanja« i na kraju je umetnuta u pripovijedanje Knjige Izlaska i u Toru. U tom okviru oslobođenje Izraela prikazano je kao novo stvaranje. Kao što je Bog stvorio svijet razdvajajući 199

more od suhe zemlje, na isti je način on »stvorio« narod Izraela označavajući za njega prijelaz kroz more po suhoj zemlji. Opis dakle tijesno povezuje davnu narativnu tradiciju s teološkim tumačenjem koje je utemeljeno na teologiji stvaranja. Istina opisa ne nalazi se dakle samo u tradiciji koja se spominje ‒ opis oslobođenja koji zadržava svu svoju aktualnost u trenutku sužanjstva u Babilonu, kada podjarmljeni Izrael teži za slobodom ‒ nego isto tako u teološkoj interpretaciji koja ga prati. Biblijski tekst objedinjava, dakle, na nerastavljiv način drevni opis, koji je bio prenošen s koljena na koljeno, i njegovu aktualizaciju, koja je poslije bila izložena. Ta aktualizacija odražava situaciju pisaca Izl 14, u trenutku kada je tekst bio zapisan. Doista, uz teologiju stvaranja, opis razvija teologiju spasenja, prikazujući Izraelova Boga kao spasitelja koji oslobađa narod iz potlačenosti, i Mojsija kao proročki lik, koji poziva narod da se pouzda u spasenjsku moć svoga Boga: »Ne bojte se! Stojte čvrsto pa ćete vidjeti što će vam Jahve učiniti da vas danas spasi« (Izl 14,13). Kao što je u davnim vremenima Gospodin znao zaštiti svoj narod, na isti način, u svakoj situaciji, on je sposoban čuvati ga i pribaviti mu spasenje. Opisu Izlaska nije glavna nakana proslijediti izvještaj o davnim događajima sukladno načinu arhivskog dokumenta, nego više podsjetiti na tradiciju koja posvjedočuje da je Bog danas, kao jučer, prisutan uz svoj narod da ga spasi. 200

To iskustvo i ta nada spasenja, koje izriče pripovijedanje Izl 14, ima također liturgijsku tradiciju u prethodnom opisu Pashe (Izl 12,1 ‒ 13,16). Kršćanska liturgija uskrsnog bdjenja pokazuje kako pripovijedanje Izl 14 nalazi svoje »ispunjenje«: u Isusu Kristu, u čijem se uskrsnuću Bog Stvoritelj i Spasitelj očitovao svome narodu na konačan i nenadmašan način. 2.3. Knjige o Tobiji i Joni 109. Knjiga o Tobiji ne pripada hebrejskoj Bibliji, nego onoj grčkoj; dekret Tridentskog koncila o kanonu uključuje ju među povijesne knjige Staroga zavjeta (D-S 1502). Knjiga o Joni se, međutim, nalazi među dvanaest proroka (koji se nazivaju također »mali proroci«) hebrejske Biblije. Obje knjige opisuju niz događaja, o kojima se može postaviti pitanje jesu li se stvarno dogodili. 2.3.1. Knjiga o Tobiji

Smrt sedmorice muževa iste žene prije konzumiranja braka (3,8-17) jest činjenica tako nevjerojatna da nas ona već sama upozorava kako je pripovijedanje književna fikcija. I to tumači brojne anakronizme: glavni lik se, naime, predstavlja kao jedan od Izraelaca deportiranih u Ninivu i, u isto vrijeme, kao vršitelj deuteronomistič201

kog Zakona (1,1-22); Tobit »prorokuje« također razorenje Ninive, opustošenje Judeje i Samarije, požar Hrama i njegovu ponovnu izgradnju (14,4-5). Nalazimo se dakle pred religioznim pučkim pripovijedanjem s poučnim i poticajnim ciljem, koje se zbog toga smješta u područje mudrosne tradicije. To je književna kompozicija s poznatom shemom – udvostručena paralelizmom između Tobita i Sare – o ponašanju pravednika, koji, ojađen nevoljom, moli Gospodina, koji upućuje spasenje. Nastup zloduha Asmodeja dolazi od biblijske tradicije, koja vidi đavla i njegove anđele da djeluju u našem svijetu i prouzročuju nesreće. To nam dopušta da djelo svrstamo u književni rod pripovijedanja koja među svojim likovima imaju ljudske i nadljudske protagoniste. Za razliku od mnogih drugih propovijedanja te iste vrste, u Knjizi o Tobiji nastup demona opisan je vrlo trijezno. Zloduh Asmodej fiktivni je lik, ali nije fiktivna đavolska sposobnost da naude ljudskim bićima, osobito ako se trude živjeti vjerni Bogu. Posljedično je, također, anđeo Rafael lik književne fikcije, ali – sukladno ponavljanim i postojanim biblijskim tradicijama i s njegovim prihvaćanjem od strane Crkve – nije fiktivna sposobnost bića poput njega da dođe u pomoć onih koji zazivaju ime Gospodnje. Knjiga o Tobiji proglas je koji želi hvaliti tradicionalne pobožne prakse židovstva: molitvu, post i milostinju (12,8-9), isto tako vršenje djela milosrđa, osobito poka202

panje mrtvih (12,13) te blagoslovnu i zahvalnu molitvu koja proglašava slavna djela Božja (12,6.22; 13,1-18). Osobit aspekt knjige jest inzistiranje na molitvi posvećenja bračnoga života i potpore u opasnostima (8,4-9). 2.3.2. Knjiga o Joni

110. Činjenica da je Knjiga o Joni bila proslijeđena među spisima dvanaest proroka jest pokazatelj da je protagonist ove knjige vrlo rano bio smatran autentičnim prorokom (usp. 2 Kr 14,25); knjiga pretpostavlja kontekst asirske vladavine, prije nego su Babilonci i Medijci razorili Ninivu 612. pr. Kr. Takva procjena čini se potvrđena činjenicom da sam Isus upućuje na najpoznatiju epizodu pripovijedanja koja se odnosi na proroka, tri dana i tri noći u utrobi ribe, kao »povijesni« znak koji unaprijed zorno predočava (prefigurira) događaj njegova samog uskrsnuća (Mt 12,39-41; Lk 11,2930; Mt 16,4). Ipak, u pripovijedanju se nalaze ne samo detalji nego također strukturalni elementi koje ne možemo smatrati povijesnim događajima i koji nas navode na tumačenje teksta kao imaginarne kompozicije, s dubokim teološkim sadržajima. Neki nevjerojatni detalji ‒ kao, primjerice, da je Niniva bila vrlo velik grad, širok tri dana hoda (Jon 3,3) ‒ mogu se smatrati hiperbolama; među struk203

turalnim elementima su, naprotiv, nevjerojatni: riba koja guta Jonu i održava ga živim u svojoj utrobi tri dana i tri noći prije nego ga izbljuje (2,1.11), i pretpostavljeno jednodušno obraćenje Ninive (3,5-10), o čemu ne postoji trag, između ostalog, u asirskim dokumentima. Među teološkim temama prisutnim u pripovijedanju naglašavamo dvije: (1) sadržaj proročke poruke nije neopozivi dekret (3,4), nego je više proglas koji se mijenja u funkciji odgovora onih kojima je upućen (4,2.11); (2) židovstvo poslije sužanjstva bilo je obilježeno napetošću između više pomirljivih i univerzalnih tendencija i tendencija više zatvorenih i isključivih. To se pokazuje, na jasan način, u kontrastu između knjiga o Ruti, Joni, Tobiji, s jedne strane, i knjiga o Hagaju, Zahariji, Ezri, Nehemiji i Ljetopisa, s druge. Ezra i Nehemija učinili su mogućim očuvanje židovskog identiteta suprotstavljajući se bilo kakvom miješnju s poganstvom, osobito onom koje predstavljaju mješoviti brakovi (Ezr 9 ‒ 10; Neh 10,29-31). Nije se, ipak, potpuno izgubio više otvoreni i univerzalistički duh, koji se mogao hraniti također starim patrijarhalnim i proročkim tradicijama. Knjiga o Ruti reagira protiv zabrane mješovitih brakova, prikazujući strankinju, Moapku Rutu (Rut 1,4-19), kao pretkinju Davidovu (Rut 4,17). Jona ide dalje u svome univerzalizmu, tako što čini zle i omražene Asirce ‒ koji su razorili Izraelovo kraljevstvo, deportirajući stanovnike, i ponosili su se svojim okrutnim ratnim običajima 204

SADRŽAJ

PREDGOVOR .............................................................

OPĆI UVOD ............................................................... 11

1. Bogoslužje riječi i njezin euharistijski kontekst ..... 12 2. Kontekst proučavanja nadahnuća i istine Biblije .. 14 3. Tri dijela dokumenta ............................................. 16

PRVI DIO

SVJEDOČANSTVO BIBLIJSKIH SPISA O NJIHOVU PODRIJETLU OD BOGA 1. Uvod ...................................................................... 19 1.1. Objava i nadahnuće u Dei Verbum i u Verbum Domini ............................................................. 19 1.2. Biblijski spisi i njihovo podrijetlo od Boga .......... 21 1.3. Spisi Novoga zavjeta i njihov odnos s Isusom ...... 24 1.4. Kriteriji za utvrđivanje odnosa s Bogom u biblijskim spisima ............................................. 26 2. Svjedočanstvo odabranih spisa Staroga zavjeta ..... 28 2.1. Petoknjižje ........................................................ 29 2.2. Proročke knjige i povijesne knjige ........................ 32 261

2.2.1. Proročke knjige: zbirke onoga što je Gospodin rekao svome narodu po svojim glasnicima ................................. 32 2.2.2. Povijesne knjige: riječ Gospodnja ima nepogrešivu djelotvornost i poziva na obraćenje ............................................. 35 2.3. Psalmi ............................................................ 38 2.4. Knjiga Sirahova .............................................. 43 2.5. Zaključak ....................................................... 46 3. Svjedočanstvo odabranih spisa Novoga zavjeta ... 47 3.1. Četiri evanđelja ............................................... 48 3.2. Sinoptička evanđelja ........................................ 51 3.3. Ivanovo evanđelje ............................................ 60 3.4. Djela apostolska ............................................... 65 3.5. Poslanice apostola Pavla ................................... 72 3.6. Poslanica Hebrejima ........................................ 77 3.7. Otkrivenje ...................................................... 84 4. Zaključak ............................................................. 90 4.1. Sveobuhvatan pogled na odnos »Bog – ljudski pisac« ............................................................. 91 4.2. Spisi Novoga zavjeta potvrđuju nadahnuće Staroga zavjeta i tumače ga kristološki ............... 97 4.3. Proces literarnog oblikovanja biblijskih spisa i nadahnuće .................................................... 100 4.4. Na putu ka kanonu dvaju zavjeta .................... 104 4.5. Prihvaćanje biblijskih knjiga i oblikovanje kanona ........................................................... 107

262

DRUGI DIO

SVJEDOČANSTVO BIBLIJSKIH SPISA O NJIHOVOJ ISTINI 1. Uvod ..................................................................... 117 1.1. Biblijska istina prema Dei Verbum ................... 118 1.2. Središte našeg proučavanja biblijske istine ......... 121 2. Svjedočanstvo odabranih spisa Staroga zavjeta ... 122 2.1. Opisi stvaranja (Postanak 1 – 2) ...................... 123 2.2. Dekalozi (Izl 20,1-17 i Pnz 5,6-21) ................ 125 2.3. Povijesne knjige ............................................... 129 2.4. Proročke knjige ................................................ 130 2.5. Psalmi ............................................................ 135 2.6. Pjesma nad pjesmama ...................................... 141 2.7. Mudrosne knjige .............................................. 143 2.7.1. Knjiga Mudrosti i Sirah: Božje čovjekoljublje ........................................ 144 2.7.2. Knjiga o Jobu i Propovjednik: nedokučivost Božja .............................. 147 3. Svjedočanstvo odabranih spisa Novoga zavjeta .... 151 3.1. Evanđelja ........................................................ 152 3.2. Sinoptička evanđelja ........................................ 153 3.3. Ivanovo evanđelje ............................................ 158 3.4. Poslanice apostola Pavla ................................... 166 3.5. Otkrivenje ....................................................... 174 4. Zaključak ............................................................ 186

263

TREĆI DIO

TUMAČENJE RIJEČI BOŽJE I NJEGOVI IZAZOVI 1. Uvod ..................................................................... 193 2. Prvi izazov: povijesni problemi ........................... 196 2.1. Ciklus (pripovijedanja) o Abrahamu (Postanak) ....................................................... 196 2.2. Prijelaz preko Crvenog mora (Izlazak 14) ......... 199 2.3. Knjige o Tobiji i Joni ....................................... 201 2.3.1. Knjiga o Tobiji ..................................... 201 2.3.2. Knjiga o Joni ....................................... 203 2.4. Evanđelja djetinjstva ....................................... 205 2.5. Opisi čudâ ...................................................... 210 2.6. Uskrsni opisi ................................................... 215 3. Drugi izazov: etički i socijalni problemi .............. 221 3.1. Nasilje u Bibliji ............................................... 222 3.1.1. Nasilje i njegovi pravni lijekovi ............ 223 3.1.2. Zakon uništenja .................................. 225 3.1.3. Molitva koja traži osvetu ..................... 229 3.2. Socijalni položaj žena ...................................... 232 4. Zaključak ............................................................ 237 OPĆI ZAKLJUČAK .................................................. 243

1. Podrijetlo biblijskog spisa od Boga ...................... 245 2. Istina Svetoga pisma ............................................. 251 3. Tumačenje teških stranica Biblije ....................... 257 264