Alejandro Solalinde •
Lucia Capuzzi
Narkodileri me žele ubiti Meksiko, svećenik u borbi protiv trgovine ljudima
K ršćanska sadašnjost
A l eja n dro Sol a li n de • L u c i a Ca p u z z i
Narkodileri me žele ubiti Meksiko, svećenik u borbi protiv trgovine ljudima
K r š ć a n s k a sa da š n jo s t Zagr eb, 2018.
Naslov izvornika: Alejandro Solalinde con Lucia Capuzzi, I narcos mi vogliono morto. Messico, un prete contro i trafficanti di uomini © Editrice Missionaria Italiana, 2017 Via di Corticella, 179/4 – 40128 Bologna © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2018.
Izbjeglicama, koji stopalima ispisuju budućnost bez zidova
Stefaniji, koja je ustrajala u želji da se ova priča ispripovijeda I Marku, koji ju nije uspio pročitati
El Paso
Guadalajara
Durango
Meksiko
Ciudad Juárez
Na zemljovidu su označeni ključni gradovi koji se spominju u knjizi, kao i neki od najvažnijih meksičkih gradova.
Ruta prolaza vlaka »la Bestia«
Ruta Meksičkoga zaljeva
Središnja ruta
Pacifička ruta
Osnovni pravci kretanja izbjeglica:
Zid između SAD-a i Meksika koji Trump kani izgraditi
Već postojeći zid između SAD-a i Meksika
Tijuana
Ciudad de México
Ocós
Tapachula
El Salvador
Honduras
Belize Gvatemala
San Cristobal de las Casas Arriaga
Medias Aguas
Veracruz
Santa Maria de Alotepec Oaxaca Ixtepec Tehuantepec Juchitán
Toluca
San Fernando
Reynosa Monterrey
Nuevo Laredo
Sjedinjene Američke Države
Nikara
Predgovor don Lu igija Ciott ija
Ako postoji knjiga koja osvjetljuje duboko etičku i političku narav evanđelja, onda je to ova. Riječ je o etici i politici jer, kako piše papa Franjo u pobudnici Evangelii gaudium (Radost evanđelja), »ne može se više tvrditi da se religija treba ograničiti na privatnu sferu i da ona postoji samo zato da pripremi duše za nebo« (br. 182). Dakle, riječ je o etici i politici jer za kršćanina je pogled u nebesa usko povezan s odgovornošću prema zemlji i zalaganjem usmjerenim ka izgradnji pravde polazeći od najzabačenijih mjesta, geograf skih i egzistencijalnih periferija kojima s mukom korača velik dio čovječanstva. To je čovječanstvo lišeno dostojanstva i slobode, u bijegu zbog gladi i rata, primorano prevaljivati mora i pustinje uz tisuću prijetnji i opasnosti. Udaljen je to i uvelike nepoznat dio čovječanstva o kojemu se često doznaje samo iz vijesti o brodolomima, izbjegličkim kampovima na rubu ratnih zona, truplima nagomilanima u trošne teretne vlakove te u prtljažnike zrakoplova. Dio je to čovječanstva prema kojemu osjetimo sućut, radi kojega pišemo protestna pisma, izgovaramo riječi indignacije, a zatim se, ohlađenih osjećaja, vraćamo svakodnevnim obvezama. 7
Predgovor
Alejandro Solalinde svećenik je koji je, sukladno evanđelju, odlučio ne zaustaviti se na ganutosti i indignaciji. Prije nekoliko je godina u Ixtepecu, gradu u meksičkoj državi Oaxaci, sagradio uporište nade u kojem će ti ljudi moći pronaći utočište, zaštitu i uvažavanje. O stanju u Meksiku – kao i u drugim zemljama Srednje Amerike – ovih su godina progovorili mnogi članci, dokumentarni filmovi, studije i istraživanja, no rijetki su u tome dosegnuli pronicljivost ove knjige koja ujedinjuje točnost analize sa snagom svjedočanstva. Hermanos en el Camino,1 centar koji je utemeljio don Solalinde, utočište je onim indocumentadosima2 od kojih 80 posto dolazi iz Gvatemale, Hondurasa i Salvadora, želeći stići u Sjedinjene Američke Države kako bi ondje pronašli posao, ali nadasve sigurnost: »Kad je riječ o izbjeglicama, oni više ne idu za tzv. ‘američkim snom’, već za time da umaknu smrti.« Na proputovanju susreću i kriminalce kartela droge koji izbjeglice iskorištavaju za unosan posao uz minimalan rizik. Prema proračunima, u Meksiku svakoga dana u otmicama nestanu 54 osobe. Tijela – kako ih nazivaju i čime ih smatraju njihovi otmičari – bivaju podvrgnuta mučenju kako bi lakše uvjerili obitelji da isplate otkupnine koje u većini slučajeva ne dovode do oslobođenja talaca, već do prosljeđivanja drugoj zločinačkoj bandi. Žrtve su izložene nasilju i silovanjima, zbog čega se ženama prije odlaska daje
1 Braća na putu (nap. prev.). 2 Bez dokumenata, odnosi se na izbjeglice bez osobnih i putnih isprava, ilegalne imigrante (nap. prev.). 8
Predgovor
kontracepcijsko sredstvo produženoga djelovanja koje se u žargonu naziva »anti-Meksiko«. Ili, što je još više ponižavajuće, tijela se seciraju uz pristanak klinika-sudionika, kako bi se dijelovi mogli preprodati trgovcima organa koji su za bubreg ili jetru spremni platiti i do 150 000 dolara. U konačnici, tijela potječu i od maloljetnih izbjeglica čiji je broj eksponencijalno porastao, a koje sami roditelji potiču na odlazak, izlažući ih prisilnom novačenju u marase, mladenačke bande koje šire strah i trepet gradovima Srednje Amerike. Narkomafija je od 2006. do danas ubila oko 250 000 ljudi, odnosno 25 000 godišnje. Za preostalih 27 000 otetih i netragom nestalih nema informacija. No sve se to ne bi događalo – a ova knjiga ne propušta to istaknuti – bez pasivnosti ili prešutnoga sudjelovanja institucija ili policijskih snaga. Korupcija u Meksiku zahvaća u vrhove društva (što odgovara iznosu od 9 posto BDP‑a), a to neutralizira učinkovitost djelovanja »militantnog« otpora narkomafiji. Sve to ne bi bilo moguće, ili barem ne bi dosegnulo razmjere holokausta, da tome nisu pridonijeli predstavnici cinične i licemjerne međunarodne politike. U Americi se, kao i u Europi, na račun izbjeglica igra prljava utakmica. Na jednoj su strani bogate zemlje čiji su osvajački planovi i ekonomsko iskorištavanje doveli do prisilne imigracije – zapravo namještene deportacije – milijuna ljudi. Na drugoj se strani nalaze zemlje od kojih se, uz odgovarajuću naplatu, traži da zadrže izbjeglice i da ih po mogućnosti proslijede u matične zemlje, tj. u siromaštvo, ratove i smrt. Nedavni izbori u SAD ‑u ukazuju na još alarmantnija i pogubnija zbivanja, no knjiga ispravno ukazuje kako »Plan 9
Predgovor
Frontera« koji su razradili SAD i Meksiko, usvojen u srpnju 2014., opetuje logiku sporazuma između Turske i Europske unije kojem je cilj spriječiti priljev sirijskih ratnih izbjeglica do talijanskih granica. To je razmjer poteškoća koje se kriju iza iscrpljujućega i ugrozama izloženoga djelovanja don Solalindea, kao i ostalih katoličkih laičkih udruga (tolike sam izvrsne udruge upoznao tijekom triju putovanja u Meksiko posljednjih godina). S jedne je strane mafijaško nasilje i sramota korupcije, a s druge pak strane – neraskidivo umrežen s prethodnim pojavnostima kao njihova »respektabilna« inačica – stoji »divlji kapitalizam koji nije samo oblik ubilačke i grabežljive moći nego nova religija temeljena na novcu«. Novac koji »je zauzeo ne samo Božje mjesto već i mjesto čovjeka«. Ipak, sve to ne obeshrabruje toga svećenika koji je, kao mladić, bio zadivljen papom Pavlom VI ., »papom koji se odvažio promicati Koncil unatoč protivljenjima«, koji je imao priliku upoznati Oscara Romera svega nekoliko dana prije atentata na njega te koji u papi Franji prepoznaje »proroka duboko posvećenoga borbi protiv korupcije unutar i izvan Crkve, koja se pomalo izgubila među igrama moći i gospodarskim interesima«. Don Solalinde svećenik je koji živi ono što propovijeda: »Nemoguće je ljubiti Boga u teoriji. Boga valja ljubiti surađujući s Njim na izgradnji Kraljevstva«, uvjeren da »religiju ne valja štititi, već svjedočiti«. Jer, usuđujem se dodati, samo se svjedočenjem štite siromasi i najbjedniji među bijednima: izbjeglice bez isprava i bez imena, kojima Alejandro Solalinde vraća ime, nadu, dostojanstvo. 10
Ljubav je jača od straha
Uvod Ljubav je jača od straha Luci a
Nadnevak je 22. prosinca 2010. Vijest dolazi s primicanjem večeri i smjesta biva zagušena pohlepnim rotacijskim strojem koji u stvarnom vremenu u tiskarskim redakcijama prenosi svjetska zbivanja. Autobomba u Iraku, atentat u Izraelu, pucnjava u SAD ‑u… Toliko činjenica – većinom zastrašujućih – toliko priča koje onemogućuju da se zaustavimo nad dramom koja se odvija u zabačenome mjestu južnoga Meksika. Tamo je, u gradiću Ixtepecu, ustrijeljen svećenik u skloništu za izbjeglice koje je sam izgradio. Vani stoji banda Los Zetas. Ta opaka banda preprodavača droge prijeti da će svakoga trenutka provaliti kako bi se domogla »plijena«. Ljudski je to plijen: petnaestak Srednjo amerikanaca koji su umaknuli masovnoj otmici prije tjedan dana, a njihov su položaj dojavili narkodileri. Jedan je zapovjednik 16. prosinca napao la Bestiju, teretni vlak na čijem se krovu hrpimice prevozi milijun ilegalnih putnika koji svake godine putuju Meksikom prema SAD ‑u. Naoružani i opaki, kriminalci su zatočili pedesetak 11
Ljubav je jača od straha
izbjeglica. Nije to prvi put. Već neko vrijeme aktivisti, među kojima su i razni redovnici, prijavljuju pucnjavu usmjerenu prema desetcima tisuća indocumentadosa koje odvode bande delinkvenata. Što se potom s njima događa? Preživjeli pripovijedaju o prisilnom novačenju, trgovini organima, tržištu podzemne prostitucije. Vlasti to niječu. Državno i međunarodno javno mnijenje jednostavno ne sluša. Svijet je dobio uvid u sudbinu otetih kad su vlasti otkrile golemu masovnu grobnicu u općini San Fernando, u državi Tamaulipas. Tamo su, 25. kolovoza 2010., pronađena 72 trupla ilegalaca koje je banda Los Zetas podvrgnula zvjerskom mučenju. Zgražanje svijeta iscrpilo se u nekoliko dana, a nad otmicom izbjeglica u Meksiku ponovno se nadvila šutnja. Sve do toga 22. prosinca. Bila je to »krivnja« toga tvrdoglavoga svećenika koji je ne samo pružio utočište onima koji su umaknuli narkodilerima već je, potaknut njihovim svjedočanstvom, podnio službenu prijavu policiji. Nezadovoljan ishodom, sve je »objavio« u novinama. Ishod: bijes matičnih država otetih, Salvadora i Hondurasa. Barem su morali odati takav dojam da se ne prikažu u lošem svjetlu. U svakom slučaju, njihov je pritisak primorao kolebljive meksičke vlasti da otvore istragu, premda nevoljko. U međuvremenu je i banda Los Zetas to vrlo loše primila. Taj je publicitet bio posljednje što im je trebalo kako bi svoje poslove mogli provesti u djelo. Kao prvo, industrija otmice izbjeglica. Odlučili su, dakle, očitati lekciju svećeniku koji im je pokvario posao. Dali su mu pet dana da im izruči odbjegle Srednjoamerikance jer će inače sami doći po njih i pritom ga zauvijek ušutkati. 12
Ljubav je jača od straha
Onaj tko ima i površan uvid u zbivanja u Meksiku u proteklih deset godina zna da se Los Zetas ne šali. Skupina koju čine bivši vojnici obučeni za protuustanak slovi kao najopakija među preprodavačima droge. Svećeniku nije bilo uzmaka. Ili se barem tako činilo. Nije preostajalo drugo doli čekati još jednu među brojnim vijestima o pokolju. Ili je trebalo pokušati razumjeti što se događa u Ixtepecu. S obzirom na moju strast prema izgubljenim slučajevima, odlučila sam ovu priču pretočiti u tintu. No bile su mi potrebne informacije. Kako ih pronaći? Na internetu sam pronašla telefonski broj skloništa Albergue Hermanos en el Camino. Nazvala sam, uvjerena da neću dobiti odgovor. No nakon kratke zvonjave, s drugoga se kraja svijeta telefonskom žicom začuo glas borbenoga svećenika. »Izručiti izbjeglice bandi Los Zetas? Nije mi ni na kraj pameti. Oni ostaju ovdje. A ni ja se ne mičem odavde. Ne idem odavde ni mrtav. Zamolio sam biskupa da me pokopaju u Ixtepecu ako budem ubijen. Nisam hrabar. Samo provodim svoju kršćansku dužnost«, rekao mi je svećenik. Ime mu je bilo Alejandro Solalinde Guerra. Moj prvi susret – iako telefonski – s don Alejandrom odvio se na »bojnom polju«. Svakodnevno se bori za slabo poznate žrtve »narkorata«, a koji od 2006. hara Meksikom: srednjoameričke izbjeglice. Otada sam ga sretala u raznim prilikama, u Italiji i u Ixtepecu. Taj put Los Zetas ga nije uspio ubiti. Izloženi medijskom pogledu, izazvali bi međunarodni skandal, čime bi porušili mostove suradnje sa saveznicima unutar institucija, saveznicima koje imaju svi meksički kriminalci. No otada su ponovili pokušaj. I ne samo oni. To je navelo meksičku vladu da, pod pritiskom 13
Ljubav je jača od straha
Međuameričkoga povjerenstva za ljudska prava, dodijeli don Solalindeu pratnju četvorice ljudi. No on nije prestao štititi indocumentadose. Štoviše, njegove su ustrajne prijave primorale kriminalne skupine da otmičarski posao »premjeste« sjevernije. Kad ga opišem kao »svećenika koji je porazio bandu Los Zetas«, prasne u gromoglasan smijeh. »Čini se da sam ovdje prilično uskovitlao atmosferu«, rekao je te dodao: »To mi i jest cilj.« Sve je to zato što je don Alejandro – poznat i višestruko nagrađivan i na svjetskoj razini, zbog čega je Odbor u Oslu prihvatio njegovu nominaciju za Nobelovu nagradu za mir 2017. – nepopravljiva usijana glava. Ne uzmiče kada treba prokazati nepravdu. Tko god bio odgovoran: narkodileri, meksička vlada i sada Trumpova vlada i njegovi zidovi. »Provokator sam. Pomalo poput Isusa… No On je bio bolji«, šali se. Potom se uozbilji i razgovjetno izjavi: »Ljubav je jača od straha.«
14
Braća na putu
1. Braća na putu Luci a
»Dobro došli. Svi ste dobrodošli. Svatko od nas je na putu. A put je mukotrpan. Ali Bog nas prati.« Početak je zakazan za 11 sati. Nekoliko minuta prije, volonteri postavljaju bijele plastične stolce na zeleni cementni pod. Kapelica je iznutra prazna. Nema ni oltara. Samo stol i veliko raspelo pred jednim jedinim zidom obojenim u ružičasto. Taj zid podupire limeni krov sa željeznim stupovima. Ostale su tri strane otvorene, tako da se nitko ne muči pri ulasku. Baš kao u skloništu. Kapelica mu je srce i bit. Bila je to prva građevina sagrađena 2007. Jedina je u skloništu koja je ostala koliko-toliko nepromijenjena. S vremena na vrijeme don Alejandro govori kako bi ju trebalo srušiti i sagraditi novu, veću i funkcionalniju, međutim, svi se prave da ne čuju. Ta rudimentarna crkvica posjeduje neobjašnjivu draž i za one naviknute na umjetničku velebnost crkava Staroga svijeta. Zacijelo je to zato što izbjeglice, unatoč drugim prostorijama koje su im na raspolaganju, tamo provode većinu vremena. Sjedeći na 15
Braća na putu
zemlji ili na cementnim zidićima, razgovaraju, piju gaseosu3, odmaraju se. Svakodnevni, banalni pokreti koji ne posjeduju ništa mistično. No, ustraju u tome da sve to obavljaju pod ohrabrujućim pogledom raspetoga Krista kojemu se spontano obraćaju. No ne mole se svi. Neki od njih nisu ni vjernici, ali to ih lice, kako kažu, privlači. Možda zato što ih, izobličeno od boli, podsjeća na njihovu muku. Netko s vremena na vrijeme baci pogled na lijevu stranu ružičastoga zida. Tamo je nedavno postavljen mali posrebreni križ. Izrađen je od komada željeza s pruge kojom prolazi teretni vlak la Bestia. Pustinja kojom lu taju protagonisti suvremenog egzodusa. Bez ikoga tko bi ih vodio, za razliku od izraelskoga naroda. Ili možda ipak ne. »Bog nas prati«, ponavlja don Alejandro na početku propovijedi. Misa predstavlja jedan od malobrojnih fiksnih sastanaka na adresi Avenida del Ferrocarril Poniente 60. Euharistijsko slavlje je fluidno: pjesme su improvizirane, a vjernici spontano ustaju kako bi izgovarali čitanja. Fleksibilnost, u prvome redu rasporeda, prijeko je potrebna u skloništu čiji se ritam mora prilagoditi bezbrojnim potrebama. I ne može biti drukčije u zdanju kojim u prosjeku prolazi dvadeset tisuća ljudi godišnje. Imigranti, indocumentadosi, ilegalci – tako ih nazivaju vani. Unutar ovoga skromnog kompleksa zgrada okruženoga makadamom i blatom jednostavno se nazivaju »braćom«. Hermanos en el Camino – Braća na putu – to je ime građevine koju je
3 Tipičan lokalni bezalkoholni napitak. 16
Braća na putu
prije deset godina podigao svećenik na pragu šezdesetih. Poodmakla dob za onoga tko se želi latiti tako zahtjevnoga pothvata. Ipak se u kratkom roku Hermanos en el Camino potvrdio kao najpoznatije mjesto među skloništima za izbjeglice (albergues para migrantes), raspodijeljenima diljem Republike Meksiko, od juga prema sjeveru. Nisu to hoteli, na što bi kastiljanski pojam mogao upućivati, već volonterski i besplatni centri za prihvat izbjeglica koje su sagradili svećenici, redovnici ili aktivisti laici za petsto tisuća izbjeglica koji svake godine prevaljuju Meksiko na putu do El Dorada4 u SAD ‑u. Unatoč uvriježenom mišljenju javnosti i onome što Trumpova retorika razglašava, Meksiko je sve manje zemlja »izvoza« jeftine radne snage prema sjevernom susjedu. Podatci prikupljeni iz prestižne organizacije Pew Research Center jasni su. Priljev Meksikanaca u SAD prije svega je povijesni: između 2009. i 2014. bilo je više povrataka u domovinu (milijun) nego novih ulazaka (860 000) sa stabilnim manjkom od 140 000. Tko sada napušta Meksiko, to u prvome redu čini kako bi umaknuo brutalnosti organiziranoga kriminala: 691 općina koja je, prema podatcima Državnoga zavoda za statistiku, između 2010. i 2015. izgubila populaciju, poznata je po najvišem stupnju pritiska mafijaških organizacija. Narkodileri, tj. državni »bjegunci« – kako ih zovu – nisu glavni posjetitelji alberguesa. Njima je dovoljno pokazati osobnu iskaznicu da bi bez poteškoća putovali do sjeverne granice. No prijeći granicu je, naravno, nešto posve drugo.
4 Pozlaćena zemlja, obećana zemlja (nap. prev.). 17
Braća na putu
Naprotiv, posljednjih godina Meksiko sve više postaje »koridorom« kojim prolaze Srednjoamerikanci iz Salvadora, Hondurasa i Gvatemale, u bijegu od strahota i siromaštva koji udruženo haraju ovim najnasilnijim predjelom svijeta. Nije više riječ o potrazi za »američkim snom«, kao što je to dugo bio slučaj. Napustiti vlastitu zemlju je, osobito za mlade, pitanje života i smrti. Ostati znači biti izložen pokolju sve moćnijih zločinačkih bandi, nasljeđu građanskih sukoba osamdesetih godina i širenju trgovine drogom. Ili pak gladi. Put prema sjeveru (el Norte) znači dati sebi priliku za preživljavanje. Jednu jedinu. A i manje od toga. Pod uvjetom da se prevlada ruski rulet koji Republika Meksiko posljednjih godina predstavlja za izbjeglice na proputovanju. Na leđima Zvijeri 5 Zemlja-ventil između sjevera i juga, Meksiko, nezaobilazan je prolaz za Latinoamerikance bez zakonite mogućnosti ulaska u SAD. Trenutačno više od 80 posto od pola milijuna izbjeglica na proputovanju kroz Republiku Meksiko dolazi iz Salvadora, Hondurasa i Gvatemale. Države u kojima su putovnice praktički neupotrebljive kada je riječ o putovanju u inozemstvo, bez odgovarajuće vize. A viza je – s obzirom na propisane selektivne kriterije – zapravo nedostupna onima koji bježe od oskudice i nasilja. Dakle (go
5 Igra riječi koja se odnosi na već spomenuti teretni vlak la Bestia, što znači zvijer (nap. prev.). 18
Braća na putu
tovo) svima. Jedina je opcija stoga odvažiti se na putovanje bez isprava (indocumentados), odnosno ilegalno ući u Meksiko preko porozne granice s Gvatemalom, prema zapadu, prelaskom preko rijeke Suchiate ili, sjevernije, preko rijeke Usumacinte i uspeti se kopnom prema odredištu La Linea 6, tj. granici dugoj 3200 kilometara koja spaja ili razdvaja – već prema gledištu ili političkoj situaciji – Latinsku Ameriku i Sjedinjene Američke Države. Siromašna i bogata polovina planeta grle se i odguruju na tom »ožiljku« Zemlje, koji je mjestimice obilježen »zidom«. The Border Fence,7 kako je nazivaju u Washingtonu, koja već postoji. »Obećani zid« – zahvaljujući kojemu je Donald Trump dobio izbore – zapravo prekriva trećinu granice golemim količinama željeza upotrijebljenim u Prvom zaljevskom ratu, a koje se tamo reciklira. Prvi dio granice – dvadeset kilometara između San Diega i Tijuane – potječe još iz 1990., premda je samo četiri godine poslije znatno proširen. Odonda je militarizacija granice neprekidna. Sve do vrhunca Trumpove predizborne promidžbe: puna granica duga 3200 kilometara. Hoće li to moći zaustaviti priljev nalik na egzodus? Povijest je dosad pokazala suprotno. Izbjeglice, premda u manjini, manje od jedan na deset, ipak uspijevaju prijeći granicu. Ili barem pokušavaju. Po cijenu neizrecivih patnji koje počinju još prije nego što na obzoru ugledaju prijeteće rešetke zida. Kako bi tamo stigli od najjužnije točke Meksika, moraju prevaliti od dvije do četiri tisuće kilometara, ovisno o
6 Linija, crta (nap. prev.). 7 Granična ograda (nap. prev.). 19
Braća na putu
ruti koju izaberu. To podrazumijeva putovanje na leđima strašne Zvijeri. Autobuse kojima se u svega nekoliko dana stiže do La Linee vrlo se često kontrolira pa izbjeglice svakoga trenutka riskiraju da ih policija vrati u zemlju. Teretni je vlak jedina provediva, premda paklena, opcija. Dok roba putuje u vagonima, izbjeglice putuju priljubljeni uz krov ili u procjepima između vagona. Tako ostaju nepomični, pod ubojitim suncem i kišom, bez mogućnosti da sklope oči, strahujući da će ih obuzeti san i da će biti usisani – deset ili dvanaest sati, koliko traje prijelaz s postaje na postaju. Na postajama Zvijer usne na kotačima. Još jedna, jednaka takva, nastavlja put prema sjeveru. Nije poznato nakon koliko vremena: možda 24 sata, a možda i tjedan dana. Izbjeglice su, dakle, osuđeni na iscrpljujuću trku između vlakova. Putovanje stoga nikada ne traje manje od 28 dana. No obično traje i mnogo duže. I to ako izbjeglice stignu na odredište… Službeno je i na la Bestiju izbjeglicama zabranjen pristup, no mnogi su pred tim voljni zatvoriti oči u zamjenu za mito. Od strojovođa do policajaca, dug je popis onih koji profitiraju od izbjegličkoga biznisa. Ponižavajuća »podmićivanja«, batine, pljačke, često u organizaciji samih agenata, konstanta su za one koji su, bez regularnih isprava, sa stajališta zakona nevidljivi. Naočigled gotovo sviju. Meksiku koji unovčuje patnju indocumentadosa i postupa kao gora inačica Trumpa s »tuđim« izbjeglicama suprotstavlja se herojski Meksiko, jednako stvaran. Taj dio društva sam nosi breme tragedije Srednjoamerikanaca. Za ove druge jedina su pomoć na meksičkom križnom putu volonteri, nevladine organizacije te nadasve šezdesetak izbjegličkih 20
Braća na putu
kuća za izbjeglice povezanih s Crkvom, poput Hermanos en el Camino. Osim što osiguravaju hranu, lijekove, tuš i krevet za odmor i oporavak nakon iscrpljujućeg tretmana policije i pokojeg delinkventa, te su kuće posljednjih godina postale prve crte bojišnice rata protiv trgovine drogom. S jedne strane stoje zločinačke skupine – moćni karteli – odlučni u namjeri da pretvore indocumentadose u robu. S druge pak strane stoje redovnici i aktivisti koji su pripravni izići na bojišnicu da ih obrane. Po cijenu toga da pribave odvjetnike, istražitelje, pravne savjetnike. Po cijenu toga da i sami postanu meta. Alberguesi su zasad jedine i posljednje brane koje sprječavaju da rijeka organiziranoga kriminala preplavi i odnese izbjeglice. U zemlji narkosa Od druge polovine prvog desetljeća dvijetisućitih Meksiko je u ratu. Tiskovine su ga prozvale »narkoratom«. Sukob je to u pravom smislu riječi. Na to ukazuje više od 250 000 ubijenih od 2006. Broj ne uključuje 27 000 nestalih, kao ni stotine tisuća unutarnjih bjegunaca. Čak ni ilegalne Srednjoamerikance. Nitko nikada neće znati točan broj otetih, mučenih, zlostavljanih, izmasakriranih. Kriminal je pustio duboke korijene u toj pograničnoj državi. Tržište se droge – zbog blizine jednoga od najvećih konzumenata droge, SAD ‑a – ukorijenilo i u porastu je tijekom cijele druge polovine 20. stoljeća. No u osvit novoga tisućljeća, scenarij se promijenio. Nagore. Zbog sinergije dvaju čimbenika. Jedan, politički i naizgled pozitivan, bio je dolazak demokratske tranzicije. Nakon 71 godine 21
Cijena  130 kn ISBN 978-953-11-1120-1