Nova Kristova zapovijed by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Lektura Marija Božin Korektura Hrvoje Sikirić Grafičko uređenje i oprema Marijan Tkalec

Slika na naslovnici: Kuzma Kovačić, akad. kipar

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Printera Grupa d.o.o., Sveta Nedelja Naklada: 600 ISBN 978-953-11-0978-9 Tiskano u travnju 2016. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000927072.

Živan Sikirić

NOVA KRISTOVA ZAPOVIJED Jesmo li je zaboravili? PODLOGA NOVOJ EVANGELIZACIJI

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2016.

OSVRT NA KNJIGU

Knjiga Nova Kristova zapovijed. Jesmo li je zaboravili? Podloga novoj evangelizaciji autora Živana Sikirića donosi uvjerljiva i dojmljiva promišljanja koja se u konačnici tiču same srži evanđeoske objave: Bog je ljubav. Autor je knjigu posvetio papi Franji, a razlog tomu su zasigurno nada i očekivanja koje Franjo pobuđuje u vjernicima svojim stilom vršenja papinske službe i glavnim naglascima u svojim izjavama, nagovorima i propovijedima. Autor u knjizi dijeli s drugima svoje uvide u uvjete kako objava Boga trojstvene ljubavi Oca i Sina i Duha Svetoga pogađa konkretnoga čovjeka. Ta je pogođenost najbolje sadržana u zapovijedi ljubavi. No, autor inzistira da zapovijed ljubavi treba shvatiti i prakticirati u smislu nove zapovijedi ljubavi kako je prenosi Ivanovo evanđelje, a to znači u svjetlu pashalnoga otajstva Isusa Krista. U tom smislu autor upućuje 5

radikalnu kritiku na račun dominantnog pastoralnog isticanja zapovijedi ljubavi prema bližnjemu kao prema samome sebi, a koja je već bila dana u Levitskome zakoniku: »Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Ja sam Jahve!« (Lev 19,18). Ova je zapovijed u Isusovom propovijedanju preuzeta i potvrđena u neraskidivoj povezanosti sa zapovijedi ljubavi prema Bogu (usp. Mt 22,34-49; Mk 12,28-33; Lk 10,25-28) koja je također već bila dana u Starome zavjetu (usp. Pnz 6,5). Autor, međutim, ističe i inzistira da je zapovijed ljubavi prema bližnjemu kao prema samome sebi nadmašena u novoj zapovijedi ljubavi kako nam je prenosi evanđelist Ivan (usp. Iv 13,34), a koju se uobičajeno naziva novom Kristovom zapovijedi, činjenica koja određuje od samoga naslova preko sadržaja do glavnih poruka tijek svih autorovih promišljanja i analiza. Zbog toga je autor kritički nastrojen prema pastoralnom isticanju zapovijedi ljubavi prema bližnjemu kao prema samome sebi, jer 6

da je ona bila dana Mojsiju i njegovu narodu, a što po njegovom sudu znači da ona obvezuje samo Židove, ali ne i kršćane, budući da je Isus svojim učenicima dao novu zapovijed ljubavi koja u Ivanovom evanđelju nije odmjerena mjerom ljubavi prema sebi, nego mjerom Kristove ljubavi prema Ocu i prema svojim učenicima. Mjera te ljubavi je vječna, stvarateljska i otkupiteljska Božja ljubav. Nova zapovijed ljubavi se, dakle, tiče vjere u Isusa Krista Sina Božjega i konkretnoga odnosa učenika prema Učitelju i Gospodinu koji ih ljubi onom istom ljubavlju kojom Otac ljubi njega i on ljubi Oca i, posljedično, jedino tom ljubavlju učenici mogu ljubiti njega i ljubiti se međusobno. U tom smislu autor posve dobronamjerno i otvoreno kritizira ono što on prepoznaje kao starozavjetno težište u kršćanskome navještaju zapovijedi ljubavi te se zdušno i jednoznačno zauzima za bitnu novost novozavjetne objave i poruke dane u novoj zapovijedi ljubavi čiju evanđeosku pregnantnost nastoji istaknuti i, dakako, oplemeniti osobnim iskustvom i svjedočanstvom. 7

Autor čas opominje, čas poziva, čas potiče da svaki kršćanin i Crkva u cijelosti trebaju bez odgađanja primiti k srcu novu zapovijed ljubavi, ali ne samo zato jer se radi o novoj zapovijedi niti samo zato jer se radi upravo o zapovijedi ljubavi, nego najprije i iznad svega zato jer se radi o bitnome evanđeoskom zahtjevu i nalogu samoga Sina Božjega. Autor upravo iz proživljene vjere u Sina Božjega iznosi na vidjelo veličinu, važnost i neodgodivost nove zapovijedi ljubavi. Ova je knjiga, stoga, promišljanje o kršćanskoj egzistenciji u svjetlu Pavlove tvrdnje: »A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene« (Gal 2,20). Zaborav nove zapovijedi ljubavi otkriva, po autorovom sudu, neposluh prema Sinu Božjemu, a taj neposluh rađa svakovrsnim oblicima nevjernosti i antisvjedočanstva kroz povijest Crkve do danas. Autor upravo svjetlom vjere u pashalno otajstvo Sina Božjega prepoznaje i otvoreno progovara o nedosljednosti kršćana u življenju prema zahtjevima nove za8

povijedi ljubavi, s jedne strane, te poziva na napuštanje potrošenih modela evangelizacije za koje on drži da nose glavnu, ako ne i jedinu odgovornost za kršćansku – crkvenu – zajednicu koju ne izgrađuju prema zahtjevima nove zapovijedi ljubavi. Kad autor poziva na napuštanje starih modela evangelizacije, onda pred očima ima zahtjeve nove evangelizacije, a novu evangelizaciju misli i obrazlaže upravo u ključu nove zapovijedi ljubavi. Jedino novost nove zapovijedi ljubavi može udahnuti dah novosti u novu evangelizaciju. Pritom je autor posve svjestan da, nazovimo to tako, promjena evangelizacijske i pastoralne paradigme može nastupiti samo kroz dinamiku evanđeoskoga obraćenja. To je zasigurno jedna od glavnih i nosivih poruka ove knjige: poziv na evanđeosko obraćenje kao ishodište i pretpostavka izgradnje kršćanske zajednice koja dosljedno izvršava volju, zapovijed Sina Božjega. Autor u knjizi veoma uvjerljivo izlaže novu zapovijed ljubavi kao nužni i nezaobilazni uvjet nove evangelizacije pri čemu »što« nove evangelizacije ni9

je puko »što«, nego »tko«, dakle osoba Isusa Krista, a »kako« nove evangelizacije nije puko »kako«, nego samo evanđeosko obraćenje na kojemu treba inzistirati i čiji duh treba prožeti cijelu crkvenu zajednicu. Ljubiti, ljubiti i samo ljubiti kako nas je Isus Krist učio, štoviše, kako je Isus Krist nas prije ljubio i predao sebe iz ljubavi u muku i smrt na križu za nas, to je glavna autorova budnica i pobudnica. U tome se krije snaga duha i duhovna snaga nove evangelizacije, naime da kršćani i Crkva otrgnu iz zaborava novu zapovijed ljubavi, a prvi korak je probuditi poslušnost i vjernost Isusu Kristu kao uvjetu bez kojega se ne može u svim pastoralnim, katehetskim i homiletskim nastojanjima Crkve kao zajednice Kristovih učenica i učenika koji se međusobno ljube kao što Krist ljubi svoju Zaručnicu – Crkvu (usp. Ef 5,25). Ovu knjigu bi trebalo učiniti dostupnom svima zbog snažne poruke i živoga svjedočanstva vjere njezinog autora. Knjiga nije doprinos tumačenju evanđelja, nego doprinos življenju i svjedočenju evanđelja odnosno sa10

me njegove srži – osobe Isusa Krista. Autora treba pohvaliti za iskrenost, dobronamjernost, promišljenost i poticajnost, za dijeljenje s drugima istančane evanđeoske duhovnosti, a sve to iz osvjedočene vjere u Krista i njegovu Crkvu. Autor je živi dokaz da su Crkvu prema Isusu Kristu koji će po obećanju opet doći, dakle ususret njemu ili prema naprijed uvijek vukli pojedinci koji su živjeli iz vjere ljubavlju djelotvorne, a ne iz navike i bezdušnog legalizma. Tako se autor u ovoj knjizi otkriva kao živi dokaz da i pored problema o kojemu on otvoreno i kritički piše, dakle o zaboravu nove zapovijedi ljubavi u Crkvi, a s time o neposluhu i nevjernosti Isusu Kristu, u toj istoj Crkvi postoje pojedinci, dakako i više od jednoga, u kojima je sjeme Božje riječi uhvatilo dubokog korijena i već donosi obilat rod. To je neuklonjivi paradoks Crkve, biblijski rečeno, kao njive Gospodnje na kojoj se sije sjeme Božje riječi, ali zbog raznih razloga svako sjeme ne donosi roda (usp. Mk 4,3-8). Autor u ovoj knjizi, svjesno ili ne svejedno je, na vidjelo iznosi upra11

vo paradoks evanđeoske vjere iz koje se rađa i živi Crkva kao oruđe i znak Božjega kraljevstva u svijetu. Paradoks je to koji, s jedne strane, skriva i otkriva radost, oduševljenje, istinu i ljepotu Božje ljubavi u Isusu Kristu i, s druge strane, skriva i otkriva razočarenje, ravnodušnost, grubost i nevjernost onih koji se zovu kršćanskim imenom, ali ne rađaju plodove dostojne obraćenja. No, Crkva je toga i sama svjesna. Dokaz tomu je koncilski poziv na novu evangelizaciju kojega su idejno i sadržajno snažno aktualizirali i isticali pape sveti Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i Franjo. Dokaz tomu je također i sam autor koji ovom knjigom daje živo svjedočanstvo pripadnosti Crkvi. U odnosu na autora može se reći da je nova evangelizacija već započela, a svjesni smo da će trebati još puno vremena da uhvati dubljega korijena među mnoštvom kršćana da bi mogli donositi obilate plodove dostojne obraćenja. Evanđeosko obraćenje nije cijepljeno od vremena, budući da je ono osobni dinamički proces koji se događa u vremenu i u prostoru. Ta činjenica, ipak 12

ne odriče pravo pojedincima i Crkvi da požuruju taj proces, jer vrijeme je kratko (usp. 1 Kor 7,29). Autor je duboko uvjeren da uspjeh nove evangelizacije ovisi o evanđeoskom obraćenju na novu zapovijed ljubavi, dotično na obnovu poslušnosti i vjernosti Isusu Kristu – savršenom očitovanju Božje ljubavi u svijetu, u nama i među nama. Na kraju možemo samo dodati. »Tko ima uši da čuje, neka čuje« (Mk 4,9). Tonči Matulić

II. NOVA ZAPOVIJED KROZ POVIJEST DO DANAS

Pokušat ćemo o tome nešto reći kroz što kraći kritički povijesni osvrt, uz neka nužna popratna razmišljanja. 1. Nesporno je, da su kršćani Prve Crkve apostolskog doba izvršavali Kristovu Novu zapovijed, kao nešto samo po sebi razumljivo s obzirom da se radi o Kristovoj zapovijedi, još živoj i živim apostolima među njima, koji su ih na to poticali. Izvršavali su je, sigurno ne bez problema, jer i oni su bili kao i mi – samo ljudi. Bili su međutim jednodušni u svemu i veliki u osobnom odricanju. Svoju imovinu, ako su je imali, rasprodavali su i međusobno dijelili. Sve im je bilo zajedničko. Posebno im je na srcu bila briga 55

za siromahe. Svoju uzajamnu bratsku ljubav i vjerničku jednodušnost iskazivali su jedni drugima »cjelovom mira« odnosno zagrljajem, kojim su se uobičajeno pozdravljali prilikom svakog svog susreta. Svjedoče nam o takvom načinu njihovog međusobnog življenja Djela apostolska, a i pogani koji su im se divili, čudeći se kako se »međusobno ljube« (Tertulijan). Prvi kršćani imali su, međutim, i potrebne uvjete za takav način življenja. Živjeli su u malim zajednicama, svi su jedni druge poznavali, a bili su k tome i grubo progonjeni. Sve ih je to zbližavalo u zajedništvu i međusobnoj ljubavi. Papa Franjo, očito i sam žudeći za njihovim načinom življenja Crkve i nas kršćana, reći će za njih: »Bili su samo jedno srce i jedna duša, zahvaljujući Duhu po kojemu su ponovno rođeni za život. To što je u samim počecima Crkve bila prva kršćanska zajednica, neprolazni je uzor za današnju kršćansku zajednicu.« Uzor, dakle i za nas danas. Bila je to i era tolikih mučenika za Krista, koja nažalost nije prestala ni do danas, kada 56

ih je zaprepašćujuće toliko po svijetu, možda više nego ikada do sada… Takva Crkva apostolskih vremena i ona za vrijeme rimskih cezara, makar progonjena, svojim načinom življenja ipak je privlačila sebi pogane. Privlačila ih je svima vidljivom ljubavlju, koju su prvi kršćani iskazivali jedni drugima. Takvom njihovom životu u zajedništvu i međusobnoj ljubavi, pogani koji su pred tim zadivljeni stajali, nisu mogli odoljeti, pa su – i uz cijenu vlastitog života, doživjevši svojim očima tu ljubav i njom privučeni – pristupali kršćanima, zajedno s njima slavili Krista i za Njega, kao mučenici s njima zajedno umirali… 2. Trajalo je takvo lice Crkve sve do Konstantina i njegovog Milanskog edikta, kojim je za kršćane proglašena sloboda vjere. Bio je to za Crkvu trenutak najvećeg izazova, ali i najveće opasnosti. Veće opasnosti i od samog progona! Kršćani, sada slobodni, izlaze iz svojih skrovitih bogomolja i katakombi. Izlaze, međutim, i iz svog dotadanjeg načina međusobnog življenja vezanog za – katakombe… U nastaloj 57

euforiji slobode grade se sada velebne katedrale. Slavi se istina Krista, ali ne kako je On to htio. Crkva poprima drugo lice. U Crkvu ulaze mase vjernika. Ulaze mnoštva. I koliko god je dotada bilo opasno biti kršćaninom, sada postaje za mnoge sve opasnije – ne biti kršćaninom… Pristupanje kršćanstvu sada je, naime, sasvim drugačiji unutarnji proces od onoga do tada. U ranijoj neslobodi i opasnostima progonstva, postati i biti kršćaninom bio je najveći izraz osobne slobode i spremnosti na žrtvu – izraz vjere u Krista i uz cijenu mučeništva. U novonastalim, međutim, okolnostima »slobode vjere«, pristupanje kršćanstvu postaje, nažalost, kod najvećeg broja njih stvar osobne prilagodbe novim društvenim uvjetima. Umjesto opasnosti progona – biti kršćaninom postaje sada društveni privilegij. A u prianjanju tom privilegiju i njegovim razlozima, nažalost, malo je vjere, malo Krista! Kršćani prestaju za okolinu i svijet biti oni »koji ljube jedni druge«. U masama koje sada pristupaju kršćanstvu, 58

logično, nema više zajedništva, pa time niti uvjeta za međusobnu ljubav, za izvršavanje Kristove Zapovijedi. Doduše, i novo pridošli kršćani vjeruju u Krista, ali to više nije Krist, kojega će oni svijetu svjedočiti i naviještati svojim načinom življenja. Prestalo je tako naviještanje Krista i širenje kršćanstva, kako je On htio – Ljubavlju. Nova Kristova zapovijed prelazi tako u zaborav… Rekli smo: u novim okolnostima nije bilo više uvjeta za življenje Kristove zapovijedi, za naviještanje Krista ljubavlju. Nije nam, nažalost, to više ni trebalo. Jer, umjesto na Ljubav, Krista smo sveli isključivo na Istinu. Krist kao Istina, koja je iznad svakoga i svega. I iznad čovjeka. Istina, koju treba i koju smo dužni širiti svim sredstvima i pod svaku cijenu. Za širenje, pak, kršćanstva i Krista, kao jedine Istine, imali smo sada mnogo brže i učinkovitije metode od one koju nam je Krist zapovjedio. Imali smo moć, imali i vlast, pa gdje širenje kršćanstva nije išlo »milom«, išlo je – silom. Postaje legitimno pravo, čak i moralna dužnost, svakoga 59

tko ne prihvaća Krista kao Istinu ili se toj Istini protivi – kao heretika uništiti… Krist ponovno biva razapinjan – sada od nas kršćana. 3. I stoljećima je tako išlo. Krist »sa žezlom« postao je za svijet simbol moći i vlasti, a ne simbol služenja i žrtve za drugoga. Njegova Crkva postala je simbolom bogatstva i savezništva s tronom, prave »simbioze« s vlašću, a ne od nje neovisna zajednica onih koji ljube jedni druge Kristovom ljubavlju i tako svjedoče i svijetu naviještaju Krista i Njegovu Ljubav. Crkva je takvo, svoje prvotno pravo lice izgubila, i zadobila za mnoge imidž, za koji će trebati mnogo toga da u sebi izmijeni, ne bez nas koji je činimo, da bi se vratila na svoje početke, na svoj izvor – na lice Krista raspetog za čovjeka i iz ljubavi prema čovjeku. Nova Kristova zapovijed, naređena nam međusobna ljubav i zajedništvo, prestali su biti temeljem života nas kršćana. Posve smo zaboravili na to. Među nama kršćanima prevladalo je vrijeme samodostatnosti. Svatko živi sam za sebe. Sve drugo, osim ljubavi jednih 60

prema drugima, postalo je načinom življenja nas kršćana. Više ne živimo kako nam je Krist zapovjedio. Događalo se uslijed toga kroz povijest do danas toliko toga, što se sigurno ne bi bilo dogodilo, da smo mi kršćani živjeli od Krista danu nam Zapovijed. Jer je nismo živjeli prouzročili smo mnoge i velike rane sebi i drugima, tolika prolijevanja krvi. Našom krivnjom, mnogi su podnijeli muke i životom stradavali. Dugo bismo trebali nabrajati sve što se u tom smislu našom krivnjom kroz povijest negativno dogodilo među nama samima, u Crkvi, ali još više u odnosu prema drugima od kojih su nas dijelile razlike. Svi to dobro znamo. Bolno bi bilo i zaista teško za nas kršćane takvo nabrajanje, ali koliko god nam bilo bolno, nikada ne bi smjelo prestati biti trajnim nam »mementom«. Ono što jedino znamo, da svega što bismo nabrojili ne bi bilo i da bi povijest odnosnih vremena Crkve i svijeta sasvim drugačije izgledala, da je Nova Kristova zapovijed za nas kršćane životno bila zakon, kako to u 61

svojoj Dogmatskoj konstituciji utvrđuje Drugi Vatikanski sabor (LG 9) i da smo taj zakon mi kršćani primjenjivali u svojim međusobnim odnosima i u odnosima prema drugima… Nažalost nismo, i ne samo da ta Kristova Zapovijed za nas nije bila zakon, već činjenica da smo na nju potpuno zaboravili, dovela nas je u povijesti do tolikih teških grijeha. U ime Krista, razapinjali smo Krista. Svjestan toga, morao je papa Ivan Pavao II, taj suvremeni svetac poniznosti i hrabrosti, potaknut Duhom Svetim, javno izraziti u ime Crkve kajanje pred Bogom i svijetom za sve te teške grijehe. Još uvijek nam, iz prepune Petrove Bazilike u Rimu, odzvanja njegov povijesni (pet puta) ponovljeni bolni krik: »Nikad više!« Vidimo ga, kako nakon toga odlazi do Raspetoga, kleči pred Njim i ljubi Ga, moleći za oprost. Sve to nije trebalo, niti bi se sve to bilo dogodilo, da smo – poslušni Kristu – izvršavali Njegovu Zapovijed. 4. Ali, uz sve negativno što se kroz povijest događalo jer, kao kršćani, kao Crkva, nismo – ni međusobno, ni pre62

ma drugima – postupali po Zapovijedi koju nam je Krist dao, ipak se pitamo: Je li ta Zapovijed kroz navedeno vrijeme ipak odigrala svoju ulogu? Mislimo, da jest i to vrlo značajnu. Stvorila je plejade svetih i uz njih mnoge, koji su tu Zapovijed osobno shvatili i – živeći prema njoj – trudili se, neovisno o drugima, ljubiti svoje bližnje, drugoga do sebe, više od samih sebe – ljubiti kao što je Krist ljubio nas. Bilo je, a i danas ima, i mučenika takve ljubavi. U jeku borbi protiv muslimana, Franjo Asiški odlazi tako u Egipat, u posjet njihovim glavarima, jedinim oružjem – Evanđeljem u ruci… I mnogi drugi Kristovi misionari, od tada do danas, šire Njegovu Istinu, s Njim Raspetim kao sredstvom nastojeći ljubiti sve oko sebe Njegovom ljubavlju. Prepuna je Crkva takvih primjera. Od njih ona živi. Oni su nada Crkve. Međutim, ta pojedinačna – makar i herojska – djela ljubavi, još uvijek ne znače i izvršavanje Kristove Nove zapovijedi. Nitko, naime – kolikogod se trudio ljubiti bližnje kao što je Krist nas ljubio – ne može sam (naglašavamo: 63

sam!) izvršavati Njegovu Novu zapovijed. Krist, naime, svojom Zapovijedi traži uzajamnost ljubavi, zajedništvo u ljubavi, traži zajednicu (communitas), u kojoj oni koji je čine ljube »jedni druge«, kao što ih je On ljubio. Sve to s temeljnom svrhom da Ga, kao takve zajednice međusobne ljubavi, mi kršćani predstavimo svijetu i pred njim Ga tako svjedočimo, da bi Ga svijet upoznao. Nikakva, dakle, pojedinačna – pa i herojska – djela ljubavi nisu niti mogu biti nadomjestak za izvršavanje Kristove Nove zapovijedi, na koje smo obvezani mi, zajednice vjernika. Nažalost, kroz povijest do danas, te svoje obveze nismo izvršavali, svojim neposluhom iznevjerili smo Krista i krivi smo za posljedice. Umjesto da smo Krista približili svijetu, od Njega smo ga – ovakvi – udaljili… 5. Crkva ipak postaje svjesna težine situacije. Postaje, naime svjesna da su nekada tradicionalno kršćanski prostori, sada prestali to biti i da Crkva, umjesto da svijet privlači sebi, od sebe ga nažalost odbija. Prvi je toga na poseban način postao svjestan papa Ivan 64

XXIII., koji je u nastojanju da osuvremeni Crkvu i zaustavi za Crkvu negativna kretanja u svijetu, sazvao Drugi Vatikanski sabor, koji svojim porukama predstavlja prekretnicu i čini osnovicu za korijenite promjene u Crkvi. Drugi Vatikanski sabor utvrdit će Novu Kristovu zapovijed kao »osnovni zakon ljudskog savršenstva i preobrazbe svijeta« (GS 38), utvrdit će za nju da je »zakon« za »mesijanski narod« (LG 9). Da je još i odredio njezino obvezatno vršenje u međusobnim odnosima nas vjernika u Crkvi, što bi bilo i logično, ako je to Kristova zapovijed, bila bi to u odnosu na dosadašnje stanje – revolucija u Crkvi, ali – revolucija u Kristu. Međutim, za takvu pak »revoluciju«, čini se, da tada u Crkvi ipak nisu bila sazrela vremena. Trebat će možda – novi Koncil!.. Nastojanja pape Ivana XXIII. i Drugog Vatikanskog sabora nastavio je papa Pavao VI. svojim dubljim promišljanjima o načinu evangelizacije, koji vidi u svjedočenju životom i žrtvom, kao temeljnim načinom. Papa Ivan Pavao II. 65

pak traži novi način naviještanja. Reći će: »Iste istine – na novi način!« Proglasit će – i formalno – »novu evangelizaciju« i njoj će posvetiti cijeli svoj dugi pontifikat. Njegovo djelo nastavit će Benedikt XVI., koji »novu evangelizaciju« vidi u »novom entuzijazmu« nas vjernika u širenju Evanđelja. On će ustanoviti i posebno Papinsko Vijeće za promicanje nove evangelizacije. Sazvat će i Sinodu biskupa o tom pitanju. Čini se, međutim, da izglasani sinodalni zaključci i prijedlozi nisu izašli iz okvira klasičnog, u evangelizaciji već viđenog, pa još uvijek čekaju na potvrdu Pape. Kristova pak Nova Zapovijed, tek spomenuta u zaključcima Sinode, još uvijek čeka, da se netko nje, na pravi način, sjeti i uvede je u konkretni život i međusobne odnose nas vjernika… Velika su zato očekivanja od pape Franje – pape Nade. Već od svog prvog pojavljivanja na balkonu Bazilike sv. Petra svijetu će se predstaviti kao posvemašnja novost. Iznenadit će svojim pozdravom, običnim, iz dnevnog života: »Dobra večer!« umjesto, do sada 66

za papu, uobičajenog: »Hvaljen Isus!«. Time će jasno poručiti »urbi et orbi«, svima nama, da Isus i kršćanstvo nisu kategorije izvan ili iznad života, već sam život, u kojemu Krist ne traži niti mu treba, da od nas bude »hvaljen«, niti se time zadovoljava. On traži da u životu bude – življen. Življen, kao dio dnevnog života na osobnoj, obiteljskoj i svim drugim razinama našeg ljudskog življenja – Krist u svim međusobnim odnosima naše ljudske svakodnevice! Te prve večeri svojeg pontifikata, pozivajući na ljubav, založit će se za »veliko bratstvo« svih ljudi. Ostat će dosljedno ustrajan u svom »pozdravu« i onome što je njim htio izraziti. Skinuvši sa sebe sva suvišna insignija i odričući se svakog osobnog sjaja i »veličine«, zaći će u narod, grliti bolesne i kljaste, dijeliti s radnicima i nezaposlenima njihove tjeskobe, brinuti o izbjeglicama i njihovim problemima, zalagati se za dostojanstvo svakog čovjeka, za obitelj i mir među narodima. Svojim porukama zaći će u sve pore i segmente ljudskog življenja. Svakim svojim izlaskom u javnost pro67

povijedat će življenog Krista. A svakog pak svog misnog jutra, kao običan »seoski župnik«, tumačit će i naviještati svijetu Evanđelje, Oca koji je milosrđe, i pozivati na obraćenje. Buditi nam svima nadu i tražiti da je ne izgubimo, da nam je netko »ne ukrade«… Svojom poniznošću i Kristovom ljubavlju kojom on na poseban način zrači, privući će mnoštva sebi, ljude dobre volje i čista srca. Svojim nastojanjem i mjerama da lice Crkve »očisti« od mnogih povijesno nataloženih naslaga »mondenog«, svjetovnog, od svega što nije Krist i da je vrati na početke, izazvat će, međutim, neke »pravovjerne«, koji su se osjetili ugroženim u svojoj dosadašnjoj »sigurnosti« i položajima, da – sigurno ne bez utjecaja Zloga – u javnost i u samu Crkvu unose sumnje u narav i namjere ovog, za Crkvu i svijet, providonosnog pontifikata. Papa znade za to i trpi radi toga, ali od svoje misije ne odustaje. Molimo za njega. Dnevno. On to opetovano od nas traži, kod svakog susreta s nama vjernicima. Kao nitko – potreban je naše molitve! Pred njim su godine 68

velikih događanja u Crkvi i svijetu. Izmijenit će lice Crkve: iz Crkve »grimiznih kardinala« u »Crkvu siromaha za siromahe«! U Crkvu, koja će takvim svojim licem, novim licem, ljubavlju privući sebi svijet… Molimo mu za snagu da izdrži. 6. Crkva danas živi u ozračju »nove evangelizacije«, makar u tom pogledu bez posebnih naglasaka i vidljivih pomaka. Vidljiva su, međutim, u tom smislu molitvena nastojanja u Crkvi. Ona su sve šira i među vjernicima sve dublja. Vjernici postaju sve više svjesni potrebe osobnog angažmana u životu Crkve, ali i u javnom suprostavljanju, kao vjernici, sve jačim i raširenijim nastojanjima vladajućih medija, da se u javnosti obezvrijede moralne i ljudske vrijednosti, naročito obitelj, kao temelj društvenog života. Vjernici svakako vide potrebu svog sudjelovanja u (novoj) evangelizaciji, ali ne znaju načina, na koji bi to ostvarivali. Mislimo, da će to »teško ići« na sadašnji način i u dosadašnjim odnosima među nama vjernicima. Danas smo, naime, u svojim crkvama, u kojima 69

slavimo Euharistiju, mi vjenici u najvećem broju neznanci jedni drugima, svatko među nama sam u svojim molitvama i odnosu prema Bogu. Za novu Kristovu zapovijed, po kojoj bismo se mi, ne samo trebali poznavati, već po njoj trebali biti Jedno u međusobnoj ljubavi, ne znamo ili jedva da znamo. Ne znamo, niti nam tko govori, da nam je to Zapovijed, koja nas obvezuje na evangelizaciju, na svjedočenje; Zapovijed, koju kao vjernici moramo živjeti i tako svjedočiti Krista u svojoj sredini. Po izvršavanju te Zapovijedi svijet bi po našoj međusobnoj ljubavi trebao vidjeti da smo Kristovi učenici, koji svojim životom dajemo primjer svijetu, da i on tako u ljubavi živi i upozna Krista. To bi trebao biti obvezatni način sudjelovanja nas vjernika u evangelizaciji. Obveza svakog vjernika, bez izuzetka, od djeteta do nemoćne starice i invalida u kolicima. Svi, trebaju biti aktivni sudionici evangelizacije življenjem u Kristu međusobne ljubavi u skladu s Njegovom Zapovijedi. Svi, sudionici evangelizacije – samim življenjem pred svijetom Njegove Zapovijedi… 70

Ali, htjeli bismo, na kraju ovog povijesnog osvrta o izvršavanju nove Kristove zapovijedi kroz povijest do danas, ipak još jednom naglasiti, da Krist izvršavanje ove svoje Zapovijedi nije prepustio našoj volji i našem nahođenju. To je, ponovit ćemo, Njegova Zapovijed, i – jer je zapovijed – trebamo je izvršavati, ako hoćemo biti Njegovi učenici. Svaka naša daljna rasprava o tome, suvišna je i bespredmetna.. Istina, sigurno će mnogi među nama reći: »Nema danas, u suvremenom načinu življenja, za to potrebnih uvjeta!« Možda će se mnogi u prvi mah i složiti s time. Ali Krist, dajući nam svoju Zapovijed, nije rekao – »ako postoje uvjeti?« Znači, bez obzira na uvjete, ako možda trenutno i ne postoje, na nama je u Crkvi stvoriti ih, odnosno postupno ih stvarati. Kod toga nisu toliko važni »vanjski uvjeti«, na koje mislimo i na koje se najčešće pozivamo, koliko oni »unutarnji«, u nama. Poradimo na tim »unutarnjim« uvjetima. Njih ostvarimo – svojim obraćenjem u Kristu. Vanjski uvjeti tada neće biti problem, makar kakvi bili. Problem 71

je uvijek prvenstveno u nama. Nikad, presudno – izvan nas. Poraditi je stoga na nama samima, na našem obraćenju, da bismo mogli ljubiti jedni druge i pred svijetom izvršavati Kristovu Zapovijed. Naša je to zadaća i naša odgovornost. Odgovornost pred Kristom, ali i pred svijetom, koji u složenim problemima koji ga tište, pravi put izlaska i vlastite preobrazbe teško može naći osim – u Njemu…