ESEJI Svezak 44
Recenzenti: Stjepan Kušar Saša Horvat
Prijevod s latinskoga: Ante Svirać Lektura i korektura: Gordana Bašić Kedmenec Grafičko uređenje: Marijan Tkalec Oprema: Tomislav Alajbeg
Elred Rivalenski
O PRIJATELJSTVU
»Prijateljstvo je jednodušnost u ljudskim i božanskim stvarima, praćena blagonaklonošću i ljubavlju.«
KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2017.
Naslov izvornika: Aelredus Rievallensis, De Spirituali Amicitia (www.documentacatholicaomnia.eu) © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2017.
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske.
Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Kerschoffset Zagreb d.o.o. Naklada: 800 ISBN 978-953-11-1013-6 Tiskano u lipnju 2017. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000957409.
Prva KNJIGA
5
6
1. POGLAVLJE
Razlog pisanja djela Dok sam bio dječak, u školi me veselilo društvo mojih prijatelja te sam se, između običaja i slabosti koje se susreću u to doba, potpuno predao osjećaju i posvetio ljubavi: tako mi ništa nije bilo slađe, ništa radosnije, ništa korisnije od biti ljubljen i ljubiti. Moja duša bila je bacana tamo-amo nošena raznim ljubavima i prijateljstvima, ali kako nije poznavala zakon pravog prijateljstva, često se zanosila samo njegovim prividom. Jednom mi je pod ruku došla knjiga o prijateljstvu koju je napisao Ciceron. Odmah mi se učinila korisnom zbog dubine misli i hvalevrijednom zbog slatkoće stila. Iako se nisam smatrao zrelim za tu vrstu prijateljstva, ipak sam se osjećao sretnim što sam pronašao neki oblik prijateljstva te sam tako mogao uvesti neki red u svoje ljubavi i osjećaje. Budući da se svidjelo dobromu mojem Gospodinu mene zalutalog vratiti na pravi put, poniženog uzdignuti, mene gubavca svojim spasonosnim dodirom ozdraviti, napustio sam nadu u svijet i ušao sam u samostan. Odmah sam se bacio na čitanje svetih knjiga; budući da se moje oko naviknulo na tjelesnu tamu, nisam mogao prodrijeti ispod površine tih tekstova. Ipak, dok sam otkrivao slatki okus Svetog pisma, 7
ono malo znanja što mi je svijet predao gubilo je svoju vrijednost. Vraćalo mi se u pamet ono što sam pročitao u Ciceronovu djelu o prijateljstvu i čudilo me kako to više nema isti okus kao prije. Zapravo već mi tada ništa nije obuzimalo osjećajnost u potpunosti osim ako to nije bilo Isusovo ime, slađe od svakog meda, ili ako nije bilo začinjeno solju svetih spisa. Razmišljajući i baveći se ovim mislima, sve sam više tražio mogućnost argumentiranja ove teme autoritetom Pisma. Nakon što sam pročitao mnogo toga o prijateljstvu u djelima svetih otaca, poželio sam duhovno ljubiti, ali ne osjećajući se sposobnim, započeo sam pisati o duhovnom prijateljstvu te sam si propisao pravila za čistu i svetu ljubav. Tako je nastalo ovo djelo podijeljeno u tri dijela. U prvome raspravljam o naravi prijateljstva i istražujem njezin izvor i uzrok. U drugome o njegovim plodovima i izvrsnosti. U trećem izlažem, prema svojoj sposobnosti, na koji način i između kakvih osoba prijateljstvo može ostati sačuvano zauvijek. Ako nekome ovi tekstovi budu koristili, neka da Bogu hvalu i neka se pomoli za milost kod Krista za moje grijehe. Ako netko nadiđe ili mu ne bude korisno što sam napisao, neka ima strpljenja zbog mojega nesretnog položaja koji me je često poslom udaljavao od struje mojih misli u ovoj meditaciji. Početak dijaloga Elred: Evo mene i tebe, nadam se da je treći među
nama Krist. Nema nikoga tko bi nam mogao sme8
tati, nikoga tko bi prekinuo naš prijateljski razgovor; nema glasa ili nereda koji bi se ušuljao u ovu ugodnu samoću. Hrabrosti sad, najdraži, otvori srce svoje i ulij u uši prijatelja što god ti se mili: cijenimo sa zahvalnošću mjesto, vrijeme i odmor. Maloprije, dok sam sjedio među tolikom braćom od kojih su neki ispitivali, raspravljali o Pismu, o običajima, neki ispitivali o porocima, drugi o vrlinama, samo si ti šutio; katkad bi podignuo glavu, kao da se pripremaš reći nešto, ali onda, kao da ti se glas u grlu zaustavi, ponovno spuštaš glavu i nastavljaš šutiti. Pokatkad bi otišao iz društva te se poslije vratio pokazujući svoje tužno lice. Na temelju svih tih znakova moglo se razumjeti da želiš iznijeti svoje misli, otići iz mnoštva te da priželjkuješ radije tajnost. Ivo: Upravo je tako i čini me jako sretnim to što se
brineš za svoga brata čije si misli upoznao i to nikako drugačije nego tako da ti je sam duh ljubavi to otkrio. Kamo sreće da mi tvoja dobrota dopusti da sad iznesem tebi strast svoga srca bez ometanja, jer to nisam uspio do sada zato što posjećuješ ostalu braću koja ovdje žive ili mene nekad drugi razlozi drže daleko od tebe. Elred: Naravno da ti to dopuštam, i to dragovoljno.
Veselim se jako što vidim da ne želiš pričati ni o čemu ispraznom i beskorisnom, nego uvijek o korisnom, o onome što ti je potrebno za život. S mirnoćom govori, dakle, i podijeli sa svojim prijateljem svoje brige i svoje misli da naučiš nešto i da poučiš, da daš i primiš, da ulijevaš i ispijaš. 9
Ivo: Ja sam, naime, spreman učiti, ali ne i poučava-
ti: ne davati, nego primati; ispijati, ne ulijevati; tako meni dob propisuje, neiskustvo me na to prisiljava, a moje me zanimanje tako savjetuje. Ali da ne potrošim uzalud ovo vrijeme, želim da me poučiš nešto o duhovnom prijateljstvu, odnosno što je to, koje se korisnosti od njega rađaju te što mu je svrha? Može li postojati između svakoga, a ako ne može između svakoga, između koga može? Na koji se način može neprekinuto čuvati? Kako je moguće postići svetu svrhu bez muke neslaganja? Elred: Čudim se što to tražiš od mene, naime, o tom
su predmetu puno pisali stari pisci. Štoviše, proveo si godine svoje mladosti u istraživanjima o tome i pročitao si knjigu Tulija Cicerona O prijateljstvu. U njoj je ugodnim stilom objašnjeno sve što se može promatrati s obzirom na prijateljstvo. I neke je, da tako kažem, propisao zakone i zapovijedi prijateljstva. Ivo: Poznajem tu knjigu, čak sam je neko vrijeme či-
tao i njome se oduševljavao, ali otkad sam počeo kušati slatkoću Svetog pisma i otkad sam upoznao Krista, koji je osvojio moje osjećaje, za mene ništa nema okusa ni svjetla ako nema sol nebeskih spisa ili slatki okus toga imena. Makar se slagalo s razumom, sve što je tamo rečeno želio bih ispitati autoritetom Pisma. Zbog toga bih želio da me poučiš kakvo prijateljstvo treba biti između nas i kako ono u Kristu započinje, kako se zahvaljujući Kristu čuva i kako pronalazi svoj svršetak te svoje savršenstvo u njemu. 10
2. POGLAVLJE
Između koga postoji istinsko prijateljstvo Ivo: Očito je da Ciceron nije poznavao vrlinu pravog
prijateljstva, jer nije uopće znao za početak niti svrhu prijateljstva, odnosno nije znao za Krista. Elred: Priznajem da si u pravu. Štoviše, budući da
ne uviđam svoje vlastite sposobnosti, neću se postaviti kao učitelj, nego bih radije s tobom raspravljao, jer si otvorio vrata kojim je naša potraga započela. Upravo si ti upalio to sjajno svjetlo koje nam neće dopustiti da odstupimo daleko od pravog puta, nego će nas voditi sigurnim tragom prema cilju koji smo stavili pred sebe. Što se može uzvišenije reći o prijateljstvu, što istinitije, što korisnije od toga da prijateljstvo započinje u Kristu, da se s njim razvija i da ga Krist privodi savršenstvu? Govori sada i reci mi koji je argument koji bismo trebali razmatrati prvo. Ivo: Prvo bi se trebalo raspraviti o tome što je zapra-
vo prijateljstvo jer ako ne poznajemo ono što je početak našeg izlaganja, naći ćemo se kako pričamo u prazno. 11
Elred: Nije ti dovoljno ono što je rekao Ciceron: Prijateljstvo je jednodušnost u ljudskim i božanskim stvarima, praćena blagonaklonošću i ljubavlju?1 Ivo: Ako je tebi dovoljna ta definicija, onda i ja sudim
da je zadovoljavajuća. Elred: Dakle, priznajemo da su oni koji imaju isti sud o ljudskim i božanskim stvarima i istu volju popraćenu blagonaklonošću i ljubavlju, upravo oni koji se približavaju savršenstvu prijateljstva? Ivo: Zašto ne? Ali još uvijek ne vidim što je taj nevjer-
nik mislio pod pojmovima ljubav i blagonaklonost. Elred: Možda je pod pojmom ljubavi mislio na
unutarnje osjećaje, dok je pojmom blagonaklonosti htio izraziti učinak djelovanja. Naime, u ljudskim i božanskim stvarima slaganje dvaju srca treba biti drago oboma: blagonaklono i ugodno treba biti i pokazivanje toga u vanjskim stvarima, odnosno djelovanju. Ivo: Priznajem da mi se dovoljno sviđa ta definicija,
ali imam dojam da je prikladnija onima koji ne vjeruju i židovima, nego kršćanima. Uvjeren sam u to da istinsko prijateljstvo ne može biti između onih koji su bez Krista. CICERON, De amicitia, 20: »Est enim amicitia nihil aliud nisi omnium divinarum humanarumque rerum cum benevolentia et caritate consensio.« 1
12
Elred: Dovoljno će nam rasprava osvijetliti ako toj definiciji nešto nedostaje ili je previše, te ju tada možemo odbaciti ili prihvatiti kao dovoljnu, a da nije izvana upropaštena. Iz same se definicije, koliko god se možda tebi činila kao nesavršena, ipak može razumjeti što je prijateljstvo. Ivo: Da ti ne budem na teret tako što kažem da je ne-
dovoljna, pitam te da mi razjasniš značenje samih riječi. Elred: Učinit ću tako za tebe, ali uzmi u obzir moje neznanje i nemoj se libiti naučiti me ono što ne znam. Čini mi se da riječ »prijatelj« dolazi od riječi »ljubav«, a »prijateljstvo« od »prijatelj«.2 Ljubav je neki osjećaj razumne duše po kojoj ona sama nešto željom traži i žudi radi uživanja. Po ljubavi uživa u tome s nekom unutarnjom ugodnošću, također obuhvaća i čuva ono što je dobila. Osjećaj sam i gibanje ljubavi, kao što dovoljno znaš, opisao u svojem zrcalu3 koliko sam jasnije i marljivije mogao. Nadalje, prijatelj je čuvar ljubavi, ili, kako se svidjelo nekome reći, čuvar same duše, jer moj prijatelj treba biti čuvar uzajmne ljubavi, ili čak same moje duše tako da vjernom šutnjom čuva sve njezine tajne, da što god je u njoj poročno liječi i podnosi, već prema svojim sposobnostima. Tre2
U latinskom originalu jasno je vidljiva sličnost riječi: amor – amicus – amicitia. 3 Elred je također napisao djelo Zrcalo ljubavi (Speculum caritatis).
13
ba se suveseliti kada se veseli, i supatiti kada pati, i sve što je prijateljevo treba poimati kao svoje. Prijateljstvo je dakle ona vrlina koja povezuje same duše savezom ljubavi i slatkoće te od mnoštva čini jedno. Zbog toga filozofi nisu ubrajali prijateljstvo u slučajne i prolazne, nego upravo u vječne vrline. Čini se da se i Salomon u svojim izrekama slaže: »Prijatelj ljubi u svako vrijeme« (Izr 17,17). Očito izjavljuje, dakle, da je prijateljstvo vječno ako je istinsko. Ako prestane, zapravo nije uistinu postojalo, makar se tako činilo. Ivo: Što reći kad čitamo da su se i između najvećih pri-
jatelja stvarala velika neprijateljstva? Elred: O njima ćemo razgovarati u svoje vrijeme, ako
nam Bog dopusti. Sada želim da znaš kako nikad nije bilo prijatelja koji bi mogao uvrijediti onoga kojeg je jednom prihvatio za prijatelja; tako se ne može ni reći da je okusio radost istinskog prijateljstva onaj koji je svoga prijatelja, jednom uvrijeđen, prestao ljubiti, a prije ga je volio. Zaista, u svako vrijeme ljubi onaj koji je prijatelj. I ako se svađa, i vrijeđa, i plamenu predaje, i ako se na križ razapinje, ipak u svako vrijeme ljubi onaj koji je prijatelj. Tako kaže i naš Jeronim: »Nikada zapravo nisu postojala prijateljstva koja su mogla prestati.«4 Ivo: Ako je tako veliko savršenstvo u istinskom prija-
teljstvu, nije čudno što je tako malo bilo onih koje se 4
14
Citat iz 41. Jeronimova pisma. Pismo je upućeno Rufinu.
moglo nazivati istinskim prijateljima. Jedva su, kako kaže Ciceron, tri ili četiri slavna para prijatelja postojala u prošlim stoljećima.5 Čini mi se da se i u naše vrijeme, odnosno u vrijeme kršćana, rijetko pronalazi takvo prijateljstvo. Kao da se uzalud znojim da zadobijem tu vrlinu. Naime, strašim se njezine uzvišenosti i evo već počinjem očajavati. Elred: Netko je rekao da je i sam pokušaj da se dođe
do veličanstvenih stvari veličanstven. Stoga je velikom umu svojstveno da uvijek razmatra o uzvišenom i teško dostižnom ne bi li postigao željeno ili željeno jasnije razumio i spoznao. Treba vjerovati da se nemalo okoristi onaj koji spoznaje vrlinu, makar od nje bio daleko. Ako ne može postići neku vrlinu, kršćaninu ne pristoji da očajava jer mu svaki dan odjekuje glas iz Evanđelja: »Ištite i primit ćete« (Iv 16,24), itd. Ne mora nam biti čudno što se među poganima rijetko pronalaze sljedbenici istinske vrline, jer nisu upoznali darivatelja i Gospodina o kojem je pisano: Gospodin silan, kralj je slave (usp. Ps 24,10). Mogu ti navesti primjere ne samo tri ili četiri para prijatelja nego tisuće takvih parova koji su po vjeri u njega bili spremni umrijeti jedan za drugoga. Takvu veliku stvar govorili su ili izmišljali za Pilada i Oresta. Nisu li, prema Ciceronovoj definiciji, istinski prijatelji bili oni za koje je pisano: »U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim 5
Usp. CICERON, De amicitia, 15.
15
zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko« (Dj 4,32). Kako nije između njih mogla postojati najviša jednodušnost u ljudskim i božanskim stvarima, praćena blagonaklonošću i ljubavlju? Koliko je samo mučenika svoj život položilo za svoju braću. Koliko ih je samo podnijelo kazne, rane i razapinjanja. Vjerujem da si više puta, ne bez suza, čitao o onoj djevojci iz Antiohije koju je neki vojnik prijevarom ugrabio i odveo u javnu kuću, ali je on poslije postao mučenik i njezin saveznik jer je bio čuvar njezine čistoće u javnoj kući. Iznio bih ti još mnoge primjere slične naravi, ali mnoštvo nam to ne dopušta. Isus Krist progovorio je i propovijedao te je njihov broj umnožen. Veće ljubavi nitko nema od ove: da svoj život položi za svoje prijatelje (usp. Iv 15,13). Ivo: Dakle, trebamo misliti da između prijateljstva i
ljubavi nema razlike? Elred: Baš naprotiv. Puno ima više onih s kojima trebamo biti u ljubavi, nego onih s kojima smo u prijateljstvu. Tako je naime propisao božanski autoritet. Zakonom ljubavi dužni smo primati s ljubavlju ne samo prijatelje nego i neprijatelje (usp. Mt 5,44). A prijateljima nazivamo samo one s kojima se ne bojimo udružiti naše srce i sve što je u njemu; zauzvrat su i oni istim zakonom i sigurnošću vjernosti vezani. Ivo: Postoje mnogi koji žive svjetovno, imaju zajed-
ničke poroke te se sličnom svezom vežu i radi užitaka prolaznog svijeta žive u sponama prijateljstva. Neka ti 16
ne bude mučno pokazati mi neku razliku između tolikih prijateljstava kako bismo mogli uočiti ono koje se naziva duhovnim. Na neki se način duhovno prijateljstvo umata i skriva za razliku od ostalih te se s njim susreću oni koji ga traže i žele, da tako kažem, odvajajući se od zajedništva s ostalima. Čineći tako, preko usporedbe s drugima, postaje nam jasnijim pa tako i poželjnijim te se na taj način potičemo na postizanje takvog prijateljstva. Elred: Neispravno sebi prisvajaju uzvišeno ime pri-
jateljstva oni koji zatvaraju oči pred porocima. Onaj koji ne ljubi nije prijatelj, a ne ljubi naime čovjeka onaj koji ljubi zloću. Tko ljubi zloću, ne ljubi nego mrzi svoju dušu. Tko svoju dušu ne voli, neće moći ni tuđu ljubiti. Tako se oni hvale prijateljstvom, ali se zapravo zavaravaju sličnošću te ih istina ne podržava. Ipak, kad se samo pomisli kako se i u takvom prijateljstvu koje se ili požudom onečišćava ili pohlepom prlja ili se obeščašćuje raskalašenošću, doživljava tolika i takva slatkoća, koliko li je samo veća privlačnost onoga prijateljstva koje je časnije pa tako i sigurnije; koje je čistije pa tako i ugodnije; koje je slobodnije pa tako i sretnije. Dopuštamo također da se, zbog neke sličnosti u čuvstvima koja se osjećaju, i takva prijateljstva, iako nisu istinska, nazivaju prijateljstvima. Ipak, duhovno se prijateljstvo, odnosno istinsko prijateljstvo, razlikuje po sigurnim znakovima.
17
P
oznati engleski srednjovjekovni svetac Elred Rivalenski, čija su djela prevedena na brojne svjetske jezike, pred sam kraj svojega života napisao je spis O prijateljstvu, u kojemu dolazi do izražaja dubina misli i promišljanja srednjovjekovnog monaha. Svrha djela je podučiti mlađu subraću iz samostana o prijateljstvu. Oslanjajući se na Ciceronov tekst o prijateljstvu, na Jeronimove, Augustinove te biblijske tekstove, Elred psihološki vrlo promišljeno piše o prijateljstvu u svim njegovim dimenzijama, te posebno inzistira na ravnoteži između razumske i emotivne dimenzije. Prijateljstvo opisuje kao cjeloživotni proces rasta i sazrijevanja čovjeka na području njegovih međuljudskih odnosa. Iako smješteni u srednjovjekovni monaški kontekst, sva zapažanja, savjeti i upozorenja mogu se vrlo lako primijeniti u životu svakog pojedinca i pokazati mu put izgradnje na tom važnom području ljudskog života.
Elred Rivalenski živio je u 12. stoljeću (1109.–1167.). Rođen je na sjeveru Engleske (Northumberland). U 24. godini života stupa u Red cistercitskih monaha. Ubrzo je postao učiteljem novakâ te potom opat novoosnovanoga cistercitskog samostana u Revesbyju. Godine 1147. izabran je za opata samostana u Rievaulxu, i na toj je službi ostao do konca života. Pripisuje mu se u zaslugu to što se tada udvostručio broj monaha i časne braće, ali i posjedi i ugled opatije i cistercitskog reda u cijeloj Engleskoj. Unatoč slabom zdravlju, svoje je dužnosti i skrb za subraću obavljao revno i uzorno. Novija istraživanja povijesti duhovnosti, napose cistercitske mistike, otkrivaju veliko duhovno, intelektualno i estetsko bogatstvo cistercitske duhovnosti i literature, a Elredove propovijedi vrijede kao posebno lijep primjer te cistercitske retorike, stoga ga nazivaju engleskim Bernardom iz Clairvauxa.
Cijena 55 kn
ISBN 978-953-11-1013-6