Otkriće liturgije u XX. stoljeću

ANDREA GRILLO

OTKRIĆE LITURGIJE U XX. STOLJEĆU

Andrea Grillo

Otkriće liturgije u XX. stoljeću Rasprava o odnosu između liturgijskog pokreta i (post)moderniteta

KršćansK a sadašnjost

Priručnici

Svezak 107

OTKRIĆE LITURGIJE u xx. stoljeću

RASPRAVA O ODNOSU IZMEĐU LITURGIJSKOG POKRETA I (POST)MODERNITETA

ANDREA GRILLO

OTKRIĆE LITURGIJE U XX. STOLJEĆU Rasprava o odnosu između liturgijskog pokreta i (post)moderniteta

Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2018.

Naslov izvornika: Andrea Grillo, La nascita della liturgia nel XX secolo. Saggio sul rapporto tra Movimento Liturgico e (post-) modernità © Cittadella Editrice – Assisi © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., 2018.

Recenzenti: prof. dr. sc. Ante Crnčević prof. dr. sc. Ivica Žižić

Prijevod: Slavko Antunović Stručna lektura: Ivica Žižić Jezična lektura: Karmela Prosoli Korektura: Rudolf Ćurković Grafičko uređenje: Christian T. Belinc Oprema: Tomislav Alajbeg

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Denona d.o.o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-1075-4 Tiskano u prosincu 2018.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001015998.

P redgo v or

Već nekoliko godina nastojim odgovoriti i na očekivanja rimskih, padovanskih i ankonskih studenata i na ljubazne zamolbe Papinskog sveučilišta sv. Anzelma, Udruženja profesora liturgije i Instituta za pastoralnu liturgiju sv. Justine. Riječ je, zapravo, o tri »tijela« koja su s većom odlučnošću i strogošću promicala razmišljanja o teološkom značenju liturgije u posljednjim desetljećima u Italiji. Njihovim rekto‑ rima, predstojnicima i dekanima (Pius­‑Ramonu Traganu, OSB, Albertu Schmidtu, OSB, Francu Brovelliju, Silvanu Maggianiju, OSM, Alcesteu Catelleu i Giorgiju Bo‑ naccorsu, OSB) izražavam veliku zahvalnost. Bez njihova stalnog nastojanja i bez životnih i plodonosnih ozračja koje je njihovo vodstvo znalo stvoriti i očuvati, ovo razlaganje ne bi niti započelo. Njima potom valja pridodati prijateljski poticaj koji je u provođenju mojeg istraživanja neumorno pružao Giuseppe Busani, sadašnji rav‑ natelj Nacionalnoga liturgijskog ureda Talijanske biskupske konferencije, s ljupkom srdačnošću svojega ljudskog i kršćanskog stila.

Neki dijelovi ove rasprave već su posebno objavljeni, u različitim i međusobno nepovezanim izdanjima1; ostatak je nastao na rubu tih pothvata, kao njihova izrav‑ 1

Riječ je o sljedećim radovima: – »L’esperienza rituale come ’dato’ della teologia fondamentale. Ermeneutica di una rimozi‑ one e prospettive teoriche di reintegrazione«, u: A. N. Terrin (ur.), Liturgia e incarnazione (= Caro Salutis Cardo. Contributi, 14), Messaggero­‑Abbazia di S. Giustina, Padova, 1997., str.

167–224, srž je pogl. III. i IV. i odgovor je na zamolbu ILP­‑a iz Padove.

– »La celebrazione liturgica come condizione di una autentica cristologia. L’impatto della ’questione liturgica’ sulla fede in Cristo Signore nel mondo post­‑tradizionale«, u: G. Bof (ur.), Gesù di Nazaret ... Figlio di Adamo, Figlio di Dio, (= Cammini nello Spirito, Teologia, 38), Ed. Paoline, Milano, 2000., 353–382, temelj je pogl. I., i odgovor je na zamolbu APL­‑a.

– »Il legittimo e tormentoso assillo del pensiero moderno«. »C. Vagaggini tra (e oltre) la teologia monastica e la teologia scolastica«, u: Vita Monastica, 54;/br. 214 (2000.), 73–85; Rivista Liturgica, 87 (2000.), 505–512, sadržaj je I. Priloga i odgovor je na zamolbu Sveučilišta sv. Anzelma.

5

na posljedica ili kao prešutna pretpostavka koja je sada odjelotvorena. Sve je potom poprimilo jedinstven i samostalan oblik, sabirući se oko trostrukog problema položaja liturgijskog pokreta u suvremenom (i postmodernom) dobu, nastanka nove liturgijske discipline te teološke i iskustvene težine toga novog oblika »znanja«. Bez nakane za uklju‑ čivanjem u ono što se obično naziva »suvremenom religijskom historiografijom«, ova rasprava jednostavno želi pokušati ponovno pohvatati temeljne teorijske konce unutar povijesti liturgijskog pokreta 20. stoljeća.

Zahvaljujem izdavaču koji je prihvatio ovaj rad i na osobit način don Antoniju Lovi, koji je odmah povjerovao u ovaj pothvat, kao i na ljubaznoj raspoloživosti prof.

Enrica Mazzea, koji je ovaj rad uvrstio u liturgijski niz, u povijesni odsjek koji on uređuje.

Ovaj rad posvećujem don Mariju Genti – u prigodi njegova 85. rođendana, koji upravo danas slavi – i njegovu divnom kršćanskom svjedočanstvu u Sv. Rafaelu, u Porto di Savoni, gdje već 50 godina obavlja službu riječi i stola, mora i planine: da nastavi pripovijedati i kuhati, plivati i penjati se, tješiti i moliti.

Savona, 7. veljače 2002.

6

Don Mariju Genti, koji dube brazde u moru, uspinje se na planine, sprema gozbe, posjećuje bolesne.

I tako upoznaje – sine glossa – otajstvo života i svojega Gospodina

U v od

Prema »novoj« povijesti liturgijskog pokreta »... povijest su živi ljudi, koji se upravo poslije svoje smrti, baš zato jer je njihovo djelo, ničim nezaštićeno, povjereno dobroj volji našeg shvaćanja i našega tuma‑ čenja, pozivaju na našu plemenitost, traže da im dopu‑ stimo da se izraze vlastitim gledištima, i da se njima ne služimo jednostavno kao sredstvima za naše ciljeve.« K. Barth1

Naslov ovog istraživanja možda je previše čudan, previše provokativan i može se čak činiti objektivno pogrješnim. Odmah se nameće pitanje: Kako se liturgija može »otkriti« u 20. stoljeću? I kako je moguće zanemariti – još jednom – bitnu razliku između liturgijskog nauka i liturgije, odnosno između scientia i res?

Istina je: liturgija je uvijek postojala u Crkvi, dok je teologija (...) ili znanost (...) o liturgiji stvarnost najnovijeg datuma. No jednako je tako istina da je to »rođenje nove discipline« rezultat – ali na određeni način također uzrok – novoga shvaćanja same liturgije unutar crkvenog iskustva kršćanâ. Na neki bismo način mogli reći da »objekt« i »metoda«, res i scientia idu ukorak i međusobno su ovisni.

Zbog toga nije nimalo pogrješno držati kako je liturgija otkrivena tek u 20. sto‑ ljeću, ne samo kao disciplina teološkog studija nego također kao novo iskustvo – problematično ili moguće – obrednog i sakramentalnoga, otajstvenog i slavljeničkog odnosa s Kristom i s Crkvom.

1

K. BARTH, La teologia protestante nel XIX secolo, knj. I., Le Origini, Jaca Book, Milano, 1979., 72–73.

9

Ta novost, sa svim onim što ona podrazumijeva s iskustvenog i teološkog gle‑ dišta, činjenica je s najvećom važnosti unutar kulturnog i teološkog obzora netom minulog stoljeća. Liturgijski pokret, u svoj svojoj raznolikosti i složenosti, u konač‑ nici je veliko svjedočanstvo percepcije te novosti, reakcije na nju i promišljanja/planiranja vezanoga uz nju.

Potrebno je, zatim, reći kako je posljednjih godina 20. stoljeća poraslo zanima‑ nje za pozornu rekonstrukciju »liturgijskog fenomena«, počevši od njegova prvog očitovanja, ponajprije u prvim godinama toga stoljeća. Od studija iz laičkih krugo‑ va2 pa do studija iz ponajprije crkvenih krugova3, nastali su ugledni i vrlo značajni radovi, koji potiču na preispitivanje radikalnog pitanja vezanog uz temu »nastanka liturgike« u kontekstu teološke refleksije i suvremenoga crkvenog iskustva.

Vjerujem, ipak, da je još potrebno razjasniti stvarnu važnost tog fenomena: često je, naime, obnvljeni povijesni pregled, premda tako dragocjen i obogaćujući, duboko uvjetovan perspektivom »političkog« karaktera ili učenog reorganiziranja izvora, što ne omogućuje uvijek uistinu prepoznati važnost teološke razradbe koju je liturgijski pokret bio sposoban provesti.4 Zato sam nastojao urediti neke već dovršene studije, pridodati im druge pot‑ puno nove, i ponovno promisliti o njihovoj građi i uzajamnom odnosu, te iz toga stvoriti skladnu studiju, koja će po svojem obliku razviti jednostavnu i linearnu za‑ misao, također u širokom i složenom ozračju dragocjenih naputaka. Iz tog sam ra‑ zloga na početak ove svoje studije upravo želio staviti u žarište »liturgijsko pitanje« (pog. 1) kao problemski obzor unutar kojega je liturgijski pokret ponikao i započeo 2

3

4

10

Usp. M. PAIANO, Liturgia e società nel Novecento. Percorsi del movimento liturgico di fronte ai processi di secolarizzazione (= Biblioteca di storia sociale, 28), Edizioni di Storia e Letteratura, Rim, 2000.

Usp. A. ANGENENDT, Liturgik und Historik. Gab es eine organische Liturgie­‑Entwicklung?

(Quaestiones Disputatae, 189), Herder, Freiburg – Basel – Beč, 2001.

Ako je istina da neka vrsta »crkvenog preduvjerenja« nastoji od liturgijskog pokreta stvoriti jednostavno linearnu i dosljednu pretpostavku liturgijske reforme koju je predložio Drugi va‑ tikanski koncil, također je istina da novo »laičko preduvjerenje« nastoji promatrati liturgijski pokret kao ekstremni pokušaj ponovnog predlaganja »kršćanstva predmoderne«, posredova‑ noga »javnim kultom« liturgije. U stvarnosti, kao što ćemo to pokušati učiniti u našem raz‑ matranju, htjeli bismo pokazati kako je liturgijski pokret tipični plod »kasne moderne« (ili postmoderne), i takav traži put za ponovno otkrivanje mogućnosti tradicije unutar sada već posttradicionalnog svijeta. Ako ima mnogo dodirnih točaka s »nepomirljivim stilom« kojim su označeni odnosi između Crkve i svijeta, ne samo da se s tim stilom uopće ne identificira nego, štoviše, upravo poradi svojih originalnijih značajki, predstavlja također njegovo izričito prevladavanje.

razmatrati »obredno iskustvo« kao nezaobilaznu dimenziju kršćanske vjere i kao onu na kojoj ista vjera počiva. No da bi se prispjelo do te nove očitosti, bilo je nužno da se liturgijski pokret opskrbi učinkovitom teološkom metodom, da sebi postavi zadaću da teološko proučavanje provodi na nov način, prevladavajući svaki oblik svođenja svojih spoznaja o liturgiji na jednostavno povijesni nauk (pogl. 2). Tako do‑ lazim do objašnjenja srži »teologije obreda« (pogl. 3) i istraživanja o tome koliko je ta intuicija o »liturgijskom obredu kao izvoru« prisutna – osim u već klasičnoj »liturgijskoj teologiji« – u ostalim strujama teološke misli 20. stoljeća (pogl. 4). Prije samog zaključka želio sam se zadržati na ključnoj zamisli (ressourcement) (pogl. 5), oslobađajući ju jednostavnoga filološkog, arheološkog i povijesnog shvaćanja, da bi ju ponovno doveo u ozračje ponovnog otkrića »liturgije kao izvora (fons)«. Na kraju predlažem zaključno razmišljanje o »trećoj fazi liturgijskog pokreta« (pogl. 6) – koja još ostaje nedovršenom – nakon kojega slijedi nekoliko malih priloga, posvećenih dvojici važnih protagonista liturgijskog pokreta, koji su na različit i izvoran način označili razvoj razmišljanja i širenja nove liturgijske osjetljivosti, u tijeku upravo za‑ vršenog stoljeća, no njihov će se utjecaj na stoljeće koje je upravo započelo još dugo moći osjetiti.

Preko interpretacije tih živih ljudi – koji »upravo poslije svoje smrti, baš zato jer je njihovo djelo, ničim nezaštićeno, povjereno dobroj volji našega shvaćanja i našega tumačenja, pozivaju na našu plemenitost, traže da im dopustimo da se izraze vlasti‑ tim gledištima, i da se njima ne služimo jednostavno kao sredstvima za naše ciljeve« – odigrava se zapravo naše promatranje toga 20. stoljeća, u kojem se, zahvaljujući njima, »osobito nakon Drugoga vatikanskog sabora nadalje, kršćanska zajednica veoma izgradila u načinu slavlja sakramenata, a posebno euharistije«.5 Primjereno i daljnje unaprjeđenje toga »slavljeničkog rasta« povjereno je ponajprije upravo na‑ činu na koji ćemo u sljedećim godinama ponovno promatrati onaj »prolazak Duha Svetoga« (transitus Spiritus Sancti), koji je uzeo ime liturgijskog pokreta i iz kojega su proizišli ne samo nova »disciplina« i nova tema teološkog nauka, nego već također novo i istinsko iskustvo čina vjere u Krista Gospodina i crkvenog identiteta kršća‑ nina.

I u ovom slučaju »pravo posadašnjenje« može dozreti samo iz djelotvornog »vraćanja izvorima«, ali taj ressourcement također nužni uvjet, premda uvijek nedo‑ statan, za vjernu i hrabru obnovu crkvenog života.

Upravo taj ressourcement nikada nije jednostavno »pozitivan«, nego je otkrivanje onog posituma što ga predstavlja ritualni, tradicionalni i moćni obred. Drugim rije‑ čima, ressourcement ne može nikada biti odijeljen od izvorne »liturgijske teologije«.

5

Novo millennio ineunte, 35.

11

Na kraju krajeva, i za tu teologiju kršćanskog obreda – koja je vrlo praktična jer je vrlo spekulativna – ostaje valjano načelo koje je svečano potvrdio K. Barth, prema kojem »svaka ’spekulativna’ teologija ne govori istinu. Ali je, jednako tako, teologija koja govori istinu ’spekulativna’. Teologija se ne može osloboditi tog položaja, nije joj dopušteno zaboraviti ga, ili ga se stidjeti«.6

6

12

K. BARTH, Anselmo d’Aosta. Fides quaerens intellectum. La prova dell’esistenza di Dio secondo Anselmo nel contesto del suo programma teologico, ur. M. Vergottini, Morcelliana, Brescia, 2001., 75.

1. »Liturgijsko pitanje« i otkriće liturgije »Origo«, »status« i »progressus quaestionis«

»Suvremeni čovjek, koji također u religiji stavlja naglasak na nutrinu, ne može se potpuno odreći slavlja, premda mu se ona čine kao sporedno važna, što se na osobit na‑ čin uviđa u odnosu na sakramente. Među reakcijama protiv toga stajališta nalazimo liturgijski pokret.«1

U akademskome uvodnom predavanju kojim je svečano obilježen početak djelovanja Papinskoga liturgijskog instituta u Rimu, u prosincu 1961., tadašnji dekan Teološkog fakulteta sv. Anzelma dom Cipriano Vagaggini završio je svoje dugo izlaganje – pod naslovom Liturgija i najnovija teološka misao – sveukupnom ocjenom utjecaja liturgij‑ skih studija na na buduću teologiju ili još bolje »na teologiju u budućnosti« te je rekao: »Dogodit će se pomak na teološkom području, k onoj pravoj ravnoteži između metafizike i života, između apstraktnoga i konkretnoga, što je, u osnovi, legiti‑ mna i vruća želja kojoj suvremena misao nemirno teži.«2 Te nam riječi ostavljaju dragocjeno naslijeđe, koje smo dijelom zaboravili, a dijelom smo se prema njemu ponijeli rasipnički. Koliko puta, doista, zamišljamo liturgiju kao stečenu dimenziju vjerskog života, ili kao problem koji se u bíti svodi na neki oblik »arheologije«, čija je zadaća pomno rekonstruirati prošlost, ili kao vrlo banalan tehničko­‑operativni zahvat!

Sastavni je dio DNK liturgijskog pokreta, međutim, proučavanje odnosa s »ostatkom« teologije i s njezinim »temeljem«. Današnji liturgičar katkad nastavlja zaboravljati taj vid i tako onomu koji nije liturgičar pomaže podcijeniti temeljna pitanja koja ta disciplina skriva i predlaže. Ovo moje promišljanje želi upravo sve upozoriti na čar 1

2

O. CASEL, Fede, gnosi e mistero. Saggio di teologia del culto cristiano (= Caro Salutis Cardo. Studi/ Testi, 14), EMP – Abbazia di S. Giustina, Padova, 2001., 72.

C. VAGAGGINI, Liturgia e pensiero teologico recente. Inaugurazione del Pontificio Istituto Liturgico, Pontificio Ateneo Anselmiano, Rim, 1962., 76.

13

i dubinu »liturgijskog pitanja« (liturgische Frage, prema poznatoj definiciji R. Guar‑ dinija), kako je ono nespojivo vezano uz specifičnost te discipline. Prije nego uđem u temu ovoga poglavlja, moram se, ipak, kratko zadržati na nekim važnim prethod‑ nim pitanjima.

1.

Premisa o interdisciplinarnosti: prevladavanje samodostatnosti pojedine teološke discipline i takve teologije »Koliko god se to nekima ne sviđalo, teologija je upravo ljudsko pitanje.« K. Barth3

U ovome prvom koraku želim se zadržati na osjetljivom pitanju »interdisciplinar‑ nosti«, koja je nužna za točno određivanje »liturgijskog pitanja«. Obrađivat ću, tako, s jedne strane, pojavu teološke diferencijacije – nastanak različitih disciplina – kao tipični suvremeni razvoj, a s druge strane, nužnost da se vraćanjem jedinstvu teo‑ loškog nauka ustanovi i prepozna temeljna povezanost između teologije i antropo‑ logije. Tek u perspektivi tih dviju zadaća može se smjestiti točno određena i osobita zadaća »liturgijske teologije« unutar kruga teoloških disciplina.

1.1.

Teološka diferencijacija kao znak suvremenosti

Zadaća razmišljanja o »liturgiji« podrazumijeva stvarno suočavanje različitih teo‑ loških disciplina. Već sama ta činjenica po sebi predstavlja važnu stečevinu. No mo‑ ramo se zapitati: U kojem je smislu to suočavanje važno? Treba li možda kršćanska istina tu raznovrsnost pristupa? I što znači to umnažanje kompetencija bibličara, patrologa, dogmatičara, moralista, poznavatelja kanonskog prava i, na kraju, jedno‑ ga siromašnog liturgičara oko kršćanske vjere i njezina središta, Isusa Krista? Mo‑ žemo li sve riješiti jednim briljantnim naglaskom na potrebnom »dijalogu« među različitim disciplinama?

Pozorno razmišljanje o toj disciplinarnoj pluralnosti – svojedobno tako utješnoj i tako uznemirujućoj – zasigurno unosi svjež zrak u teološko istraživanje s kraja/ početka tisućljeća. Ponajprije, njime dozrijeva zamisao da pitanje »interdisciplinar‑ 3

14

K. BARTH, Iniziare dall’inizio. Antologia di testi, ur. R. J. Erler – R. Marquard, Queriniana, Brescia, 1990., 20.

nosti« nedvojbeno vrijedi za suočavanje između teologije i ostalih disciplina (an‑ tropoloških, filozofskih, znanstvenih ...), ali mora biti osmišljeno i prakticirano in primis, unutar teološkog nauka.

U vezi s tim valja prevladati temeljnu dvosmislenost, koja zasigurno ima svoje dobre razloge, ali koja, dugoročno gledano, dezorijentira i odvraća pogled onoga koji promatra stvarno stanje u krivi smjer. Disciplinarna se pluralnost, naime, ne može shvaćati tako da tvori cjelinu dijelova neke lijepe vaze, koja bi svoj stari oblik dobila tek rekonstrukcijom, s pomoću sabiranja pojedinih dijelova – disciplina. Kao da bi teološki nauk bio sastavljen od »dijelova« koji bi, skupljeni zajedno, poput neke ča‑ rolije dali nešto bitno različito.

U tom bi se slučaju moralo razjasniti zašto onda svaka pojedina disciplina – upravo svojom jednostranom perspektivom – teži doseći cjelokupnu kršćansku isti‑ nu. Svaka je disciplina parcijalna, ali svaka je disciplina i sposobna – ili bar tomu teži – pružiti cjelokupnu sintezu. Kada se, zaista, malo bolje pogleda, nijedna se teološka disciplina nije definirala i dala si građu za određenu djelomičnu zadaću, nego za cjelokupnu intuiciju, za globalnu viziju, za sažetu ponudu u kojoj je cjelokupno kršćanstvo ponovno predloženo i formulirano.

Tako pada u vodu načelo disciplinarne indiferentnosti: ako sam »samo dio«, nisam odgovoran za cjelinu niti za ostale dijelove. Ako sam dio kao »cjelina u di‑ jelu«, tada ne samo da neindiferentnost prema cjelini nije konstitutivna za moju istraživačku zadaću, nego osjećam, također, unutar moje discipline, obogaćujuću i poticajnu prisutnost svih ostalih perspektiva. To mi se čini pravim razlogom zbog kojega interdisciplinarnost predstavlja odlučujuću i nezabludivu stečevinu, conditio sine qua non suvremenoga teološkog istraživanja.

To je ipak također – na to uvijek treba podsjećati – »uznemirujući« doseg. Plural‑ nost teoloških disciplina već je znak nekog prekida u tradiciji, koja na određeni način nije uvijek podnošljiva i uvijek zaslužuje da bude prevladana. »Različite« discipline uvijek su ta‑ loženje velikih momenata »ispravljanja«, »novog zamaha«, novog kontinuiteta unutar tradicije koja se suočila s krizom, lomom, bolnim prekidom. One nisu ništa drugo nego pokušaji – više ili manje uspješni – da se zajamči razgovijetnost i razumljivost govora vjere i govora o vjeri, govora o Kristu i Kristovih riječi, također za ovaj naraštaj.

Protiv te istine, tako kratko opisane, najgori pokušaj jest onaj da se različite discipline kao neke odjeljke izdvoji iz toga »temeljnog statusa« te se od njih stvori izlaganje »dijela« kršćanske istine, a ne cijele istine u toj specifičnoj perspektivi.4 4

Mogli bismo reći da kao što dogmatska teologija ne predstavlja dio, nego cjelokupnu objavu sub specie propositionis, tako moralna teologija to čini sub specie praecepti, biblijska teologija sub specie narrationis, a liturgija sub specie celebrationis.

15

Ako se sve discipline rađaju s tim »temeljnim pozivom«, u svakoj od njih tre‑ ba naći onaj posebni razlog koji kvalificira to specifično gledište u odnosu na cje‑ lokupnu istinu. Upravo to gledište na osobit je način djelotvorno u prikazivanju istine u njezinoj punini i osnovanosti, ponovno oživljujući one vidove koje je »opća teologija« zaboravila, zanemarila, ignorirala, ili im nije posvećivala pozornost. Jer svaka disciplina, barem u početcima, uvijek upućuje malu ili veliku kritiku na račun »opće teologije«, ponovno iznoseći na vidjelo vidove tradicije kojima je ta teologija (koju se naziva upravo manje tradicionalnom nego »općom«) već umnogome pre‑ stala posvećivati pozornost. Svaka pojedina disciplina tako ponovno vraća određeni vid tradicije koji zavrjeđuje biti osvijetljen upravo zato jer je izgubio blistavost, sjaj i očitost.

1.2.

Nužni odnos između teologije i »konkretne« antropologije

Ova rasprava vrijedi, na još dramatičniji i žurniji način, za odnos između teologije i antropologije, i tu je osnovna veza i uistinu otkrivena pokretačka snaga pitanjâ koje smo postavili. I u ovom slučaju ne služi ničemu poželjeti famozni »dijalog« između teologije i humanističkih znanosti, odnosno umetnuti poneku stranicu (ili bar poneki redak) antropološkog karaktera unutar svake suvremene teološke rasprave. Ovdje je riječ, na mnogo radikalniji način, o otkrivanju – u samom te‑ melju objave i vjere – neizostavne antropološke sastavnice, kojoj se ponovno vraća »dugim putem« fenomenologije i kulturalne antropologije, prije negoli »kratkim putem« neke posebne filozofske teorije.5 Ovdje se, doista, najvažniji i najzanimlji‑ viji izazov ne sastoji toliko u kontrastu između teologije i antropologije u općeni‑ tom smislu koliko između pojedinih teoloških područja i »konkretne antropologi‑ je«, čiji je značaj potrebno iznova otkriti kako da se »teološki razlog« lakše ponudi i postane prihvatljiviji.6 Drugim riječima, i nasuprot suvremenoj predrasudi, teo­

5

6

16

Usp. G. Bof (ur.), Antropologia culturale e antropologia teologica (= Pubblicazioni dell’Istituto di Scienze Religiose in Trento, 19), EDB, Bologna, 1994.; G. BONACCORSO, Introduzione allo studio della liturgia (= Caro Salutis Cardo. Sussidi, 1), EMP – Abbazia di S. Giustina, Padova, 1990.; A. CATELLA, »Introduzione generale«, u: RAZLIČITI AUTORI, Celebrare il mistero di Cristo, Manuale di Liturgia a cure dell’APL, knj. I., CLV – Ed. Liturgiche, Rim, 1993., 13–18.

M. Antonelli ispravno je kao teško ograničenje istaknuo činjenicu da »se u vjerski osjećaj kao i u povratnu kršćansku misao naširoko uvuklo uvjerenje o sporednosti ili čak nevažnosti »konkretnoga antropološkoga« u odnosu na dobit zajedništva s Bogom« (M. ANTONELLI, »L’autocoscienza del cristianesimo tra fede e religione«, u: M. Aliotta (ur.), Cristianesimo,

logija zna da ne može »shvatiti« vlastito pitanje ako ne dopusti da ju prati i po‑ maže joj ona »pretpostavka« (antropološka, psihološka, sociološka, etnološka ...) koja joj je potrebna.7 Tek što isplanira neku »čistu teologiju«, suvremena teologija postaje žrtva teorije o »antropološkoj čistoći«, koja zadivljuje i zavarava suvreme‑ nu misao.8 I quaestio liturgica9 koja čini problematično područje, iz kojega izvire suvremena »liturgijska teologija«, istodobno predstavlja dvije različite dimenzije: a) »prekid u teološkoj tradiciji« i b) poseban oblik »dijaloga između teologije i antropologije«.

U svoje središte ona stavlja pitanje: Što je to specifično u liturgijskoj dimenziji s obzirom na tradicionalni govor o Isusu? Postaviti to pitanje nije isto što i neposredno postaviti pitanje. »Što liturgijsko slavlje želi reći o teološkom i kristološkom posre‑ dovanju?« Ako »neposredno« postavimo tu drugu vrstu pitanja, to bi značilo da smo zaboravili razlog zbog kojega postoji teološko »mišljenje« liturgije.

Zato je nužno ponajprije postaviti radikalno pitanje o tome zašto to mišljenje, a tek nakon toga moći ćemo se suočiti s njegovim odnosom s teologijom: zapitat ćemo se, stoga, prije svega u čemu se sastoji ta quaestio (1), iz koje potječe suvreme‑ ni liturgijski nauk, zatim gdje možemo naći origo quaestionis (2), da bismo zatim suočili status (3) i progressus quaestionis (4), te na kraju stigli do prihvatljive solutio quaestionis (5), kojom će se naznačiti barem obećavajuće perspektive te »djelomič‑ ne spoznaje«.

7

8

9

religione, religioni. Unità e pluralismo dell’esperienza di Dio alle soglie del terzo millennio, Cinisello B., San Paolo, 1999., 93–126, ovdje 105).

Ozbiljan pokušaj da se ta radikalno interdisciplinarna perspektiva primijeni na liturgijskom području može se naći u: A. DAL MASO, L’efficacia dei sacramenti e la »performance« rituale.

Ripensare l’«ex operato« a partire dalla antropologia culturale (Caro Salutis Cardo. Studi, 12), EMP – Abbazia di S. Giustina, Padova, 1999. i u L. GIRARDI, »Conferma la parole della nostra fede«. Il linguaggio della celebrazione (= Biblioteca ’Ephemerides liturgicae’. ’Subsidia’, 95), CLV – Ed. Liturgiche, Rim, 1998.

Usp. W. PANNENBERG, Antropologia in prospettiva teologica (= Biblioteca di teologia contem‑ poranea, 51), Queriniana, Brescia, 1987.

O »liturgijskom pitanju« kao središnjoj temi liturgijskog pokreta usp. točna promatranja, u: A. CATELLA, »Dalla Costituzione conciliare ’Sacrosanctum Concilium’ all’enciclica ’Me‑ diator Dei’«, u: RAZLIČITI AUTORI, La Mediator Dei e il Centro di Azione Liturgica: 50 anni alla luce del movimento liturgico (= Bibliotheca »Ephemerides Liturgicae« – Sectio Pastoralis, 18), CLV – Ed. Liturgiche, Rim, 1998., 11–43.

17

2.

Quaestio: »liturgijsko pitanje« kao potvrda modernog zaokreta u odnosu s Kristom »Katolička je liturgija poznata i prosuđuje se u osnovi kao predmet izobrazbe, dražesna poput ’cvijeta’ pobož‑ nosti, živopisna poput umjetnosti, opuštajuća poput stanke između ’ozbiljnih’ vježbi; sva nekako odiše time da bude znanstveno i asketski zanemarena, ili bar da joj se pridaje sasvim neznatna pozornost kao predmetu i događaju vjerskog iskustva.« M. Festugière10

Liturgijska teologija već je takva – upravo kao »nova« disciplina – znak različitog shvaćanja odnosa s Kristom, u kojem »obredno slavlje« biva iznova smješteno u po‑ sve bitno i na neki način konstitutivno područje, ne samo zbog čina vjere u Krista Gospodina, nego zbog same objave Isusa kao Gospodina. Pokušat ćemo, dakle, bo‑ lje shvatiti »izvor« te discipline, odnosno liturgijsko pitanje, prije svega u njegovim najistaknutijim značajkama, kako bismo mogli prodrijeti do same srži inovativnog i »sasvim novog« karaktera toga pitanja, kao što je ono postavljeno u svijetu kasne moderne.

2.1.

»Liturgijska aporija«

»Liturgija« – kao teološka dimenzija – »otkriće« je posljednjeg stoljeća. S pret‑ postavkama iz 19. stoljeća, koje su također vrlo važne, gotovo sve se zbilo u po‑ sljednjih stotinu godina. Najvažniji »zahtjev« te novosti sastoji se u ponovnom traganju za izvornom teološkom dimenzijom liturgijskog slavlja, odnosno, za tim da ono bude »teološki čin«, kako to proizlazi iz Festugièrovih, Guardinijevih, Ca‑ selovih, Vagagginijevih i Marsilijevih razmišljanja.11 To je novum, koji se ne može u cijelosti shvatiti samo u izrazima »patristički procvat« ili »pastoralna dvojba«.

U njemu je rečeno nešto tako originalno i potpuno novo, što mijenja sámo shvaća‑ 10 11

18

M. FESTUGIÈRE, La Liturgie catholique, 11 (tal. izd. 67–68).

Kada je riječ o procjeni pojedinih doprinosa tih teologa liturgije 20. stoljeća, upućujem na stranice koje su im posvećene, u: A GRILLO, Introduzione alla teologia liturgica. Approccio teorico alla liturgia e ai sacramenti cristiani (Caro Salutis Cardo. Sussidi, 3), EMP – Abbazia di S. Giustina, Padova, 1999.

nje odnosa s Kristom. Nije slučajno da se liturgijski pokret u svojoj početnoj fazi suočio s najvećim poteškoćama na području »duhovnosti«, »soteriologije«, samog pojma »objave«, prije nego na strogo sakramentalnom i liturgijskom području.

Kada današnja teološka svijest kao odraz promišljanja ocjenjuje odnos izme‑ đu kršćanskoga vjerskog obreda i čovjekove antropološke kulture, otkriva prisut‑ nost jedinstvenih protuslovlja, na kojima je bolje malo se zadržati. Svijet religijskih obreda javlja se, s jedne strane, kao postojani trag posve tradicionalnoga društveno­ ‑kulturnog ustroja, kojemu, pak, stoji uz bok potpuno suvremeni stil teologije, u kojem povezanost s obredom – tradicijom kao da je potpuno prevladana. Liturgija u tom okviru ostaje uvijek obredna poveznica s temeljem, koja igra više na objektivnost nego na subjektivnost, više na heterogenost negoli na autonomiju.

No zajedno s tim značajkama, koje uistinu predstavljaju teškoću glede priop‑ ćivosti samoga kršćanskoga religijskog obreda i njegove osjetljivosti u suvremenoj svjetovno­‑crkvenoj okolini, religijski obred na djelotvoran način također čuva vi‑ dike koji su, čini se, iznenađujuće srodni brigama koje zaokupljaju suvremeni svi‑ jet. Kršćanska liturgija, zahvaljujući ponovnom otkriću koje je imalo svoj vrhunac s konstitucijom Sacrosanctum Concilium, na apsolutno originalan način pridonosi prevladavanju vjerskog individualizma, jer promatra subjekt slavlja kroz prizmu dioništva, a kao drugo, bitno vrjednuje razinu prakse – čina prije nego onu teorije – kontemplacije.

Taj dvostruki doprinos liturgije suvremenoj kulturi, mogućnostima kršćan‑ skoga i svjetovnoga čovjekova života, upućuje na drugu razinu već rečenoga pro‑ blema. Reforma obredâ neizbježno pretpostavlja da je problem važnosti obredâ već riješen. Drugim riječima, zajedničarsku i pragmatičnu vrijednost liturgije ne jamči ponajprije ono što se u liturgiji izražava ili čini, odnosno tekstovi i rubrike, nego kulturna (antropološka i ustrojbena) vrijednost koju te jezične igre imaju za kršćaninovu kršćansku formu življenja. Kršćanski religijski obred nalaže svoj govor o objektivnosti, o heteronomiji, o zajedničarstvu i pragmatičnosti kršćanske vjere ponajprije jednostavnom činjenicom da je ono što jest (to jest obred) i da je takav kakav jest. Svaka reforma obredâ može držati da je obred jednostavno odraz nekoga pojmovnog poretka i da ne može formalno oblikovati »kulturni« prostor za govor o vjeri. Vraćanje te dimenzije »liturgijske formalnosti« jest ono što danas nazivamo dimenzijom »obredne inicijacije«, koja mora biti stavljena uz bok (i s njom tvoriti jednu cjelinu) dimenzije »reforme«.

Pod tim vidom, dakle, sud o religijskom obredu liturgije može biti kritički go‑ vor (u smislu vrjednovanja, ponovnog opisivanja i reforme) samo ako je sposoban prepoznati bitnu zadaću liturgije ne samo u odnosu na pitanje antropološkoj kultu‑ ri nego i na pitanje mogućnosti autentične teološke tematske razradbe.

19

Neizbježno je, dakle, da prvu dionicu čine reforma i obredi: ona je ipak, una‑ toč prividima, najtradicionalniji oblik pristupa; drugu, daleko radikalniju, činit će, međutim, inicijacije u obrede. Prva faza, u svojoj bitnoj dovitljivosti, mora držati da je pitanje koje obred stavlja pred suvremeni svijet jednostavno problem nedostatka odjeka i prezentacije teološkoga spram promijenjene kulture i društva. No u drugoj se fazi zamjećuje kako je teškoća mnogo dublja i tiče se smisla takvoga obreda za suvremenog čovjeka i kršćanina. Reforma obredâ može biti dovršena samo s pomo‑ ću rastuće svijesti o potrebi uvođenja u obrede, odnosno o priznavanju određene samostalnosti obrednom jeziku koji je kadar oblikovati kršćanina pojedinca prije racionalnih teorija i funkcionalnih praksi. Sva je »liturgijska aporija« u toj složenoj artikulaciji posadašnjenja, kojoj se liturgija danas mora podvrgnuti.

2.2.

Složenost odnosa između liturgije i teologije

Osjetljiva i središnja točka liturgijskog pitanja ogleda se u važnosti koju teološki »sadržaj« ima za za obrednu »formu«, i obratno. U nastavku ću iznijeti kratku fenomenologiju najvećih »smjerova« tumačenja na tom području, koji su se javili u povijesti kršćanstva, ali je očito da upravo ovdje nailazimo na »tvrd orah« našega pitanja.

Kršćanska teologija općenito, a na osobit način suvremena kristologija, koja od apstraktne i teorijske postaje sve konkretnijom, dostupnijom iskustvu i manje formalnom, mora – prije ili poslije – doći u dodir s liturgijom, koja postaje sve više svjesnom vlastite zadaće, koja je temeljna i utemeljujuća za vjeru. Sigurno je da taj doticaj lako postaje »susret«, a katkad čak i »sukob«. Obje discipline (liturgika i kristologija) lako mogu jedna u drugoj pronaći trag onoga »formalizma« kojega bi se htjele potpuno osloboditi.

Ostaje, ipak, važna činjenica o dvostrukoj originalnoj težnji toga odnosa: ili se, pretpostavljajući kristologiju, nastoji pokazati presudno liturgijsko posredovanje, ili se, pretpostavljajući liturgiju, nastoje pokazati njezini izričiti i prešutni kristološ‑ ki sadržaji. »Nemoguće pretpostavljanje« suvremene teologije moći će tako postati najgorljivijom temom za otkrivanje temeljne uloge koju liturgija zadobiva u sadaš‑ njoj i budućoj teološkoj raspravi.

2.3.

Definicija »pitanja«

Na strogo liturgijskom području taj je razvoj postupno pokazao da uvjerljiva spona s kristologijom ne sprječava »onaj ili ovaj obred«, nego da se pravo pitanje sastoji u »takvom obredu«, odnosno u »obrednom činu«, kako je to na proročki način pre‑ 20

poznao R. Guardini još prije završetka Drugoga vatikanskog koncila12. Sama zadaća razmišljanja o kršćanskom obredu, dakle, postaje širom i složenijom. Iz svega toga za naše shvaćanje neposredno proizlazi niz važnih posljedica: a) Liturgijsko pitanje nikako se ne poistovjećuje s liturgijskom reformom. Što‑ više, morao bih reći da je reforma samo jedan od mogućih odgovora na to pitanje ako liturgijsko pitanje predstavlja pitanje. Tu je nužno shvatiti obnoviteljsku zadaću, pronicanje tradicije, koju je liturgijsko pitanje ostvarilo kod Guérangera, Festugièrea, Casela, Guardinija, i mora nastaviti ostvarivati također u našem dobu. Svega je toga već bio svjestan C. Vagaggini kada je, promatrajući već ostvarenu »reformu« liturgije, ipak nastavio govoriti o liturgijskoj aporiji kao još prisutnoj u Crkvi na početku 70­‑ih go‑ dina.13 On je, naime, podsjećao na neporecivu stvarnost koja vrijedi i danas, više od 25 godina poslije: »Treba, dakle, uzeti na znanje da dovršenjem liturgijske reforme Drugoga vatikanskog koncila nije riješen liturgijski problem u životu Crkve. Na tom se području nalazimo pred dubokim pitanjem, za koje mislim da je prije svega teo‑ loške naravi.«14 Raspoznavanje središta napetosti, aporije, usredotočuje se na odnos obred – živa vjera: »proturječje u liturgijskom životu može se sažeti u obrascu živa vjera – obred«.15 Upravo na nesvodljivosti jednog pola na drugi, u neprovedivosti bilo tradicionalističkog bilo radikalnog rješenja, otvara se prostor za obnovljeno za‑ nimanje za osjetljivu ravnotežu, koja podrazumijeva duboko otkrivanje temeljne i nesvodljive vrijednosti obreda kako bi živa vjera mogla uistinu cvasti i kako bi kri‑ stologija mogla stvarno progovoriti i čuti se.

12

13

14 15

Vrijedi u cijelosti citirati glasovitu Guardinijevu tvrdnju »Rad na liturgiji došao je do važne točke. Koncil je postavio temelje za budućnost ... sada samo treba vidjeti na koji način taj rad treba započeti kako bi istina postala stvarnost. Dakako da će se javiti cijeli niz problema vezanih uz obrede i tekstove i dugotrajno iskustvo govori da je moguće suočiti se s njima na ispravan, ali i pogrješan način. Ali čini mi se da se glavni problem sastoji u nečem sasvim drugom, to jest u problemu obrednog čina. [...] Ako se namjere Koncila žele provesti u djelo, bit će po‑ treban ispravan nauk, ali nadasve vjerodostojan odgoj i vježba da bi se naučio čin. To je danas zadaća: liturgijski odgoj. Ako se ne započne, reforma obreda i tekstova neće mnogo koristiti.« (R. GUARDINI, »Lettera sull’atto di culto e il compito attuale della formazione liturgica«, u: Humanitas, 20 (1965.), 85–90, ovdje 85 i 88, kurzivi su moji).

Usp. C. VAGAGGINI, »Riflessioni in prospettiva teologica sui dieci anni di riforma liturgi‑ ca e sulla aporia del problema liturgico in questo momento«, u: Rivista Liturgica, 61 (1974.), 35–72.

Isto, 56.

Isto, 59.

21

b) Prikriveni vid, koji je reforma – posve nenamjerno – pridonijela još više sakriti, jest onaj inicijacije u obred. Kršćansko obredno slavlje nije jednostavno provedba teoloških zamisli, nego je ono što navodi na razmišljanje, pobuđuje mi‑ sao, i to ako »djeluje« na osobama, na njih djeluje na simboličan način, pruža im srce i tijelo.

Kao što je i primjereno, zanimanje za dimenziju inicijacije javlja se postupno.16 Kao što je pisao M. Eliade, »jedna od značajki suvremenog svijeta jest nestanak poj‑ ma inicijacije«.17 Oslikavajući samo jednim potezom kista cjelokupno trenutačno pitanje, s pravom se primijetilo da danas »ili je inicijacija marginalna, u smislu da inicijacije uopće nema, ili postaje trajnom te, dakle, ostaje na rubu«.18 Suvremeni svijet, zapravo, više ne poznaje – bar na teorijskoj razini – važnost primjerene »ini‑ cijacije« da bi pojedinac bio to što jest na strukturiran način«.19 Ako je sve to točno, isto je tako pravo podsjetiti da je ono što nestaje inicijacija u strogo religijskom smi‑ slu, dok preživljavaju mnogi – implicitni – oblici inicijacije u život (poput škole, reklama itd.). Drugim riječima, modernitet uvodi »novi model inicijacije školskog tipa, prema načelu znati­‑učiniti, a ne iskustveno doživjeti«,20 ograničavajući religij‑ sku inicijaciju u pravom smislu na rubna područja. Ponovno zauzimanje ispravne perspektive u osmišljavanju pojma inicijacije kao »oblika i oblikovanja iskustva«21 zato je potpuno prioritetan korak da bi se na primjeren način ponovno razmotrila struktura sakramenta, također u odnosu na njegov kristološki temelj. c) Taj vid ima izravne posljedice na teološku viziju općenito i na poseban na‑ čin na kristološku viziju, jer ako je kristologija uvjet liturgiji na planu reforme, na 16

17 18

19

20 21

22

Usp. RAZLIČITI AUTORI, Iniziazione cristiana degli adulti oggi, CLV – Ed. Liturgiche, Rim, 1998.; P. CASPANI, La pertinenza teologica della nozione di iniziazione cristiana (Dissertatio, Series Mediolanensis, 7), Glossa, Milano, 1999.

M. ELIADE, La nascita mistica. Riti e simboli della iniziazione, Morcelliana, Brescia, 1980., 9.

G. BUSANI, La rilettura del’Rito di iniziazione cristiana degli adulti’ a confronto con il postmoderno, u: RAZLIČITI AUTORI, Iniziazione cristiana degli adulti oggi, 213–235, ovdje 216.

Usp. S. MAGGIANI, La nozione di iniziazione, u: RAZLIČITI AUTORI, Iniziazione cristiana degli adulti oggi, 11–45.

G. BUSANI, La rilettura del RICA, 217.

Bilo bi ipak previše pojednostavnjeno pojam »inicijacije« poistovjetiti s »izobrazbom« ili »pripravom« na obred. S »liturgijskim pitanjem« može se danas suočiti na potpuno djelo‑ tvoran način samo sa sviješću da se obredu mora priznati ne samo uloga »izražavanja« nego također »iskustva«. Ne »inicira« se jednostavno »u obred«, nego nadasve s »pomoću obreda«: upravo taj vid pitanja kao da je danas manje očit i manje prisutan u razmišljanju kršćanske zajednice o toj temi.

planu inicijacije liturgija postaje uvjet kristologiji. Mogli bismo reći da ideja ini‑ cijacije prisiljava ponovno razmotriti teologiju i kristologiju, otkrivajući u obred‑ nom činu jedan od njihovih uvjeta mogućnosti ako ideja reforme ostavlja teologi‑ ju netaknutom i kristologiju kao preduvjet. I u aktualnoj raspravi ta svijest počinje izlaziti na površinu među redovima stručnjaka s područja teologije i kristologije, svjedočeći kako su vremena dozrela da se može na primjeren način s njim suočiti kao s doista temeljnim pitanjem. Danas je moguće u literaturi pronaći tvrdnje poput sljedeće: »Postoji određeni prioritet liturgije u odnosu na kristologiju (nije kristologija temelj liturgiji, već obratno: Isus koji se ne slavi ne može nikada biti zamišljen kao Krist).«22 Ako to anticipiranje zvuči vrlo obećavajuće u vezi s našom temom, moramo ipak priznati da to pitanje nije moguće odmah produbiti opisujući neki primjereni status quaestionis da se prije toga kratko ne istraži kako se povijesno gledano stiglo do te novosti.

3.

Origo quaestionis: odnos između teologije i bogoštovne obrednosti u njezinu povijesnom razvoju »Da bi se shvatilo ono što je bilo, mora se [...] točno odrediti ono čega više nema.« M. Gauchet23

Na ovome mjestu postavljam pitanje: Kako se stiglo do toga »novuma« u sklopu povijesti razmišljanja o vjeri? Jedno mora biti jasno: naravno da su liturgija, bogo‑ služje i sakramentalne strukture stare koliko i Crkva. U tome, doista, nema ništa novoga pod suncem. No u njihovu shvaćanju mnogo se toga promijenilo, poglavito počevši od kasnoga suvremenog doba i pojave društva koje je bar djelomično »post­ ‑tradicionalno«.

Drugim riječima, uvijek je postojao neki ritus koji je bio nužan za fides, ali dok se intellectus fidei razvijao od samog početka unutar onoga što je zaokupljalo Crkvu, intellectus ritus pokazuje se kao nova vrsta rasprave, koju teologija još promatra sa sum‑

22

23

G. CANOBBIO, »I fondamenti cristologici della liturgia«, u: Liturgia, 31 (1997.), 827–835, ov‑ dje 834.

M. GAUCHET, Il disincanto del mondo. Una storia politica della religione, Einaudi, Torino, 1992., X. 23

njičavošću i strahom,24 jer je dala osjetiti svoje zahtjeve tek u posljednjem stoljeću i nametnula se pozornosti Crkve i njezinoj praksi tek u posljednjih pedeset godina.

Zbog toga, kako bi se odgovorilo na pitanje što je to specifično u liturgijskoj disciplini s obzirom na tradicionalni govor o Isusu, predlažem da se provede povije‑ sna rekonstrukcija odnosa između kršćanske teologije i obrednog slavljenja otajstva, prema sljedećoj razdiobi: pretpostavljanje, uklanjanje/proširenje značenja i reintegracija25.

Samo ćemo na taj način moći potpuno razumjeti ne samo profil »nove« liturgijske discipline, nego i doprinos koji ona može dati vjerodostojnijoj teološkoj viziji opće‑ nito, a na poseban način kristološkoj viziji.

3.1.

Pretpostavljanje obreda u vjeri i teologiji

Veoma duga vjernička i teološka tradicija nije jednostavno pretpostavljala ovaj ili onaj obred, nego obred takav. Strukturalno upotpunjen ne samo s religijskim nego ovog također socijalnim, psihološkimaslov i antropološkim identitetom, obred je podupirao istraživanja možda teološki govor i ispovijest vjere, omogućivao je da ih se iskustveno doživi i potpoma‑ je previše čudan, previše gao je njihovo izražavanje.

Nije bio neosjetljiv na revizije, reforme, krize, ali nikada provokativan i može se čak činiti nije bio takav osporavan. objektivno To se razdoblje proteže sve do kraja pogrješnim.

Odmah se 18. stoljeća, do trenutka u kojem – kao što kaže Marcel Gauchet »stajesekršćanska povijest«26. Važan poda‑ nameće pitanje:–Kako liturgija može tak, koji obuhvaća cijelo to dugo povijesno razdoblje, se u činjenici da vjera i “otkriti” u 20. stoljeću?

I kakosastoji je moguće zanemariti – još jednom – bitnu između teologija mogu jednostavno pretpostavljati obred kao bitanrazliku sastavni dio tradicije. Da liturgijskog i liturgije,stvarati odnosno izmeđutematski okvir bi se obred mogao pretpostavljati, nijenauka bilo potrebno poseban scientia liturgije kao izričito teološke teme.i res?

N

ISBN 978-953-11-1075-4

Cijena 180 kn

Istina je: liturgija je uvijek postojala u Crkvi, dok je teologija (…) ili znanost (…) o liturgiji stvarnost 3.2. Uklanjanje/proširenje najnovijeg značenja obreda kao pojava kasnogjemoderniteta datuma.

No jednako tako istina da je to “rođenje nove discipline” rezultat – ali na određeni Krizom koja je u 18. i 19. stoljeću zahvatila kršćansku Crkvu započinje faza »sekula‑ način također uzrok – novoga shvaćanja same rizacije« (osobito u izvornom smislu te riječi).

Dogodilo se, ikršćana. to je stvarno pokrenulo liturgije unutar crkvenog iskustva Na neki »liturgijsko pitanje«, da jebismo takav način obredmogli postaoreći irelevantan, daise promatrao da “objekt” “metoda”, reskao i znak tradicije, heteronomije, autoriteta.

Paralelno tim, pojavasu antropoloških, sociološ‑ scientia idu ukorak i smeđusobno ovisni.

Zbog toga nije nimalo pogrješno držati kako je liturgija otkrivena tek u 20. stoljeću, ne samo kao 24 Ista ta sumnja i strah pratili su nastanak liturgijskog pokreta.

Primjer takvog slučaja disciplina teološkog studija nego također kao novojest onaj M. Festugièrea, o kojem upućujem na A. GRILLO, »’La cause de la liturgie gagne iskustvo – problematično ili moguće – obrednogchaque jour du terrain.’ Modernità, rinascita liturgica e fondamento della fede in Maurice Festugière«, u: i sakramentalnoga, otajstvenog i slavljeničkog Ecclesia Orans, 13 (1996.), 229–251. odnosa s Kristom i s Crkvom.

25

26

24

Za povratak na taj »teorijski model« i produbljeniju raspravu upućujem na središte III. po‑ Andrea Grillo je profesor sakramentalne teologije na glavlja.

Papinskom Sant’Anselmo u Rimu. Autor M. GAUCHET, Il disincanto del mondo,sveučilištu 233. je, koautor i suradnik mnogobrojnih djela liturgijske i sakramentalne teologije na talijanskom jeziku.