I.
ZLO SVIJETA I BOŽJA BOL Kršćanstvo je religija paradoksa. Toliko ih je i takvi su da su tijekom stoljeća mnoge kršćane gotovo neizbježno ušutkali, kao pitanja na koja se ne zna odgovore, stavljajući ih u zagrade, kao teškoće s kojima se nije znalo suočiti, udaljujući ih od pogleda, poput nerješivih zagonetki. Nešto slično suncu i smrti, kojima nijedno ljudsko biće ne može gledati u oči. To je dovelo, međutim, do poremećaja ili odbijanja opsega i veličine kršćanskog navještaja. No, Enzo Bianchi, ne može se reći kako je kršćanska vjera ona koja zahtijeva kompromise, nagodbe, koja zahtijeva zatvoriti oči pred onim što se ne razumije! Enzo Bianchi [nadalje B.]: Zasigurno ne. Kršćanska vjera nije vjera koja zasljepljuje. Štoviše, ona je vjera koja propituje i koja zahtijeva od nas da produbimo svako životno pitanje, kako bismo je mogli uistinu – također ono najteže, kao i najmučnije – povjeriti Bogu. Povjeriti se Bogu, međutim, ne jednostavno po činu iracionalnog prepuštanja, 17
nego tako da čovjek uvijek ostaje vjeran izgradnji vlastita života, vlastite osobnosti, na način da uvijek svjedoči djelo ljudskog i kršćanskog umijeća. Odmah želimo kazati, u uvodu ili nagovještaju cijeloga ovog tijeka, koje su to zagonetke, beskorisnosti, ti paradoksi, o kojima ćete nam govoriti kroz četiri predviđena susreta? B.: Naravno. Prvi paradoks koji ćemo uzeti u obzir bit će onaj zla u svijetu. Zašto Bog dopušta zlo? Potom ćemo nastojati proanalizirati pokoji dualizam koji se pojavljuje bez mogućeg rješenja, poput mržnje i ljubavi, pravednosti i oprosta. Vidjet ćemo da je unutar kršćanstva ljubav ona koja pobjeđuje mržnju, ljubav je jača od bilo kakva neprijateljstva. Isto ćemo tako vidjeti kako kršćanska pravednost uvijek prerasta u oprost. Treći susret, naprotiv, o čemu će biti? B.: O svetosti. Svetost koja se ostvaruje čini se po ludosti. Vidjet ćemo kako je svetost zasigurno neka vrsta ispada, neki put na koji čovjek kreće, obuzet ljubavlju prema Bogu i ljudima do te mjere da, pokatkad, svetost poprima neki oblik ludosti, kako bi u svijetu i u Crkvi protestirala za vrijednosti na koje se katkad zaboravlja. 18
A potom, posljednje veliko pitanje... B.: O odnosu između tijela i duha, između zemlje i neba. Pitat ćemo se, pa gdje je kraljevstvo Božje? Je li možda ovdje među nama ili na nekom svijetu drugačijem od našega? Zapravo ćemo se propitivati pomalo o onostranosti. Započnimo onda s prvom velikom temom koja će biti predmetom ovog promišljanja: zlo u svijetu. Započnimo, prije svega, od iskustva koje svatko od nas, u vlastitom životu, ima o širenju zla. Vi, u svome monaškom životu – u zajednici koja je, međutim, dosta otvorena susretu s drugima, s muškarcima i ženama koji Vas dolaze tražiti i koji traže razgovor s Vama – Vi, govorila sam, često ste u doticaju s dimenzijom zla, s osobama koje Vam prepričavaju vlasititu patnju. B.: Zasigurno. Imate ovdje kod sebe pismo koje ste primili i koje ćemo sada pročitati (naravno, dobili smo dopuštenje to učiniti); riječ je o pismu jedne žene nad čiji se život nadvilo nečuveno nasilno zlo. Ovako piše u pismu: Imala sam kćer Consuelo i muža Franca, lijepe i snažne. Brak kao i svaki. Bili smo mladi roditelji lijepe djevojčice. Nastojali smo na neki način voljeti se između različitih uzburkanosti naše 19
nezrelosti. Franco i Consuelo su se voljeli i kada su bili zajedno, bijahu radosni. Kada je Consuelo imala šest godina, naš je brak postao osobito konfliktan, ponavljam kao i mnogi drugi. Nisam shvaćala da sam za Franca bila važna poput zraka, a niti je on shvaćao da je njegova zaručnicaigračka nepovratno postala njegovom ženom. Kako je teško vrednovati ono što imamo, a kako je lako za to umrijeti kada tog nestane. Otišli smo jedno od drugog. Francova bol postala je neizdrživa, te je on ubio našu kćerkicu.
Zbilo se to 13. lipanja 1982., Corpus Domini. Franco se ubio u zatvoru dva tjedna poslije. A ipak mislim da je jedini koji je mogao razumjeti moju bol i s kim sam mogla oplakivati bio moj muž. Znao je da ubijajući Consuelo ubija i sam sebe. Nije više pronalazio put mogućeg povratka. To je svetopisamski skandal koji utišava jezik i probada oči. Zašto? Postoji jedan zašto, koji uvijek iznova definiram... Zlo je uistinu pogodilo ovu ženu, Enzo Bianchi. Vi ste još uvijek s njom u kontaktu? B.: Da, naravno. A nažalost, dramatična pisma poput ovoga dobivam često. Slušanje je tipično naslijeđe samostana, baš zbog samotnoga života, u mnogim vidovima skrovitoga, neizmješanog s mjestima gdje žive ostali ljudi. Vidim kako svi mi u Bosi, primjerice u našoj zajednici, veći dio dana pro20
vodimo u jednostavnom slušanju. Nekada ne uspijemo kazati niti jednu riječ. Niti to nastojimo činiti. Jednostavno osjećamo da bol mora biti saslušana. Kada se nađemo u tako radikalnoj boli, nameće se uvijek jedno pitanje: Zašto? Kao da bi postojala neka potreba da se otkrije razlog, uzrok... B.: Da. Taj »zašto?« provlači se kroz cijeli Stari zavjet. Koliko puta pronalazimo u Psalmima, kod proroka, ovaj krik: »Lammà? Lammà?« Zašto? Potom, u cijeloj kršćanskoj predaji, zašto zlo, u određenoj mjeri, presijeca svijet i čini od ove zemlje mjesto koje nije u potpunosti nastanjivo? Zlo, u određenom smislu, zahtijeva od nas da usmjerimo pogled prema gore, jer nam ova zemlja nije dostatna; čini upravo da žudimo za puninom života kojemu ovdje proturječe suze zbog bolesti, zbog smrti, zbog mržnje. Zašto? Onda, Enzo Bianchi, prije nego dođemo do toga »zašto?«, opišimo malu fenomenologiju, ako se tako može kazati, jednu malu mapu načina na koje se očituje zlo u svijetu. Naravno, na prvome mjestu nalazi se fizičko zlo. Ali ne samo... B.: Zlo je nešto što prijeti čovjeku, što mu proturječi, što ga umanjuje, što ga uništava. A zasigurno, svi primjećujemo kako to utje21
če na fizičko zdravlje. Naš je život obilježen bolešću, fizičkim hendikepom, obilježen je starošću, te konačno obilježen je smrću. No zlo je također učinkovito i na području intelektualnog djelovanja i u sposobnosti uspostavljanja odnosa: prema tomu, postoji i psihička bolest, osjećajna nesposobnost, nesposobnost da se uđe u odnos, komunicira. Dalje se misli na zlo koje oduzima slobodu, koje narušava čovjekovo dostojanstvo, s tlačenjem, ropstvom, progonstvom. Evo, sve to daje nam za pravo kazati kako se zlo nalazi ondje gdje je čovjek ugrožen, gdje je ljudska patnja. Zasigurno, zlo je nešto objektivno. Pate i životinje u prirodi, pate i biljke, vegetacija, ali tako da mi to još uvijek ne uspijevamo shvatiti i iščitati. No, osim toga, opažanje zla jest i odnosno, dakle subjektivno. Kažete kako je zlo ondje gdje je čovjek ugrožen, dakle tamo gdje čovjek pokazuje svoju krhkost. No može li se i za naneseno zlo, ostvareno – ono koje Paul Ricoeur naziva »moralnim zlom« – kazati isto? B.: Vjerujem kako može, jer, u stvarnosti, istina je da se dobro i zlo suprotstavljaju. Ali jednako je tako točno da se u složenoj stvarnosti oni često neizbježno isprepliću. Pomislimo samo na odluke koje se donose u politici ili u gospodarstvu, koje mogu u kolektivu donijeti doduše pozitivne rezultate, 22
ali koje mogu biti i negativne, kao stvarno i istinsko zlo, za druge osobe. Nadalje, dovoljno je jednako pomisliti i na stvarnost ljubavi, koja je zasigurno i dobra i lijepa. Ali koliki oblici patnje i zla je ispresijecaju! Nerazumijevanje drugoga, nepoštivanje drukčijosti, vodi nas do činjenja zla prema onome što je vlastito drugome i u trenutku kada vjerujemo da ga volimo. Upravo su zbog te dvoznačnosti, možda, mnogi odgovori ponuđeni na pitanje problema zla, na njegov uzrok. Očigledno, postoji potreba da se odgovori na uzrok zla čak kako bi ga se moglo i podnijeti. Ovdje možemo samo podsjetiti na neke od tih odgovora, tih poduhvata koje su različite kulture izrazile na različite načine. B.: Do sada su ponuđeni različiti odgovori. Nastojat ću ih nekoliko nabrojati, premda u dosta sažetom obliku, bez pretenzije da ponudim sve moguće odgovore. Za neke, bol je prirodan, popratni fenomen u razvojnom svijetu. U biološkom području postoji borba za preživljavanjem: ono što mi nazivamo boljû i smrću, samo je lukavstvo prirode za još veće ostvarenje života preživljavanjem. To je prvi odgovor koji se pokušava dati, no u njemu je vidljiv nedostatak u pitanju dostojanstva čovjeka, njegove veličine, te se u njemu neprestano negira i zatomljuje 23
osobito onaj »zašto« koji čovjek neprestano postavlja. Drugi je odgovor onaj koji nude gotovo sve klasične predaje, a i ona kršćanska: bol je plod čovjekove stvorene slobode, čovjeka koji je upadajući u grijeh u svijet uveo bol i patnju. Taj odgovor, međutim, riskira da okrivi na općenit način čovjeka, koji je sačinjen, u svome stvorenjskom svojstvu, od krhkosti i slabosti. Sama njegova sloboda neprestance je ugrožena. Odgovoriti kako je patnja posljedica grijeha, danas je postalo neprihvatljivo. Neki dolaze do toga da mogu kazati kako je sam Bog taj koji čovjeka stavlja u patnju kako bi ga iskušao, kako bi ga učinio zrelijim, kako bi ga pročistio, tako da on raste u tom obliku proturječja kojemu zlo i patnja zasigurno pridonose. Ali vjerujem da je ovaj odgovor gotovo neka vrsta teološkog »sadizma«, koji ne uzima dovoljno u obzir nedavna zla, neopravdavajuća, neopravdana, koja dotiču nevine. Nadalje, nije točno kako je zlo put očovječenja: često može učiniti okrutnim, može dovesti do upravo suprotnog rezultata. Kako bi se od boli i bolesti načinio put očovječenja, uistinu je potrebna velika askeza, velika disciplina. Riječ je o tome da se od neke raspadnute situacije stvori prilika kako bi se pokazala ljubav prema drugima. Pozvani smo na to, vjerujem, ali to nije jednostavno ostvariti. 24
Ako je tako, bila bi to Božja stečajna pedagogija... B.: Vjerujem da bi. Postoje, potom, odgovori koji na problem zla dolaze od istočnjačkih filozofija i religija, no to bi nas možda moglo odvesti odviše daleko. B.: Zasigurno. Istočnjački odgovori nastoje na određenom kvietizmu, pokušavaju objasniti zlo kao pročišćenje. Osobito budizam, ali također mnogooblična indijska misao smatraju – sažeto rečeno – da podvrgavajući se zlu strpljivo tijekom vlastita života, činimo ga sve prirodnijim, nastojeći poraziti ga po oblicima askeze i svijesti te se na neki način čovjek pročišćava. Iz kruga u krug, od reinkarnacije do reinkarnacije, od slučaja do slučaja, čovjek do određene mjere može biti pročišćen. Kako god, bilo bi zanimljivo vidjeti kako budizam nastaje upravo kao odgovor na nepodnošenje boli. Mladi Gautama, prije negoli je postao Buda, susreće se sa zlom na svome putu: u obliku bolesti, starosti, smrti... B.: Da, Buda je nastojao dati taj odgovor, i vjerujem da je taj odgovor najviši stupanj onoga što je čovječanstvo moglo dati samo od sebe ondje gdje nije bilo objave kao u židovstvu i kršćanstvu. Ali ono što Buda za25
htijeva jest velika borba protiv svih oblika idolatrije. I u toj protuidolatrijskoj borbi nalazi se i borba protiv boli, protiv smrti, protiv bolesti i starosti, koje nikako ne trebaju biti viđene kao otuđenje ili kao apsolutna sudbina čovjeka. Vratimo se, međutim, na kršćansko područje kako bismo vidjeli na koji je način kršćanska Crkva obradila mnoge odgovore na pitanje zla. Među njima odabiremo tek jedan, i to upravo onaj koji ste Vi, Bianchi, označili maločas kao negativne primjere. Donosimo jedan odlomak iz Nasljeduj Krista, tekst koji je za mnoge kršćanske naraštaje bio od neprocjenjive važnosti. Katkad ćeš osjetiti neku bol u tijelu, ili ćeš patiti u duši od nekoga unutarnjeg iskušenja. Katkad će te Bog napustiti, a drugi put će te bližnji staviti u teško iskušenje. Još više: često ćeš ti biti teret sam sebi, te ni na koji način nećeš moći pronaći utjehu i uporište. Ali morat ćeš sve to podnijeti sve dok se to Bogu neće svidjeti. Bog, zapravo, želi da naučiš patiti po bezutješnim iskušenjima kako bi te podložio potpuno Sebi čineći te poniznijim po patnji. Nitko ne iskušava tako duboko muku Kristovu doli onaj kojega je pogodila patnja na sličan način. Griješiš, o kako griješiš, ako tražiš nešto drugo od onoga što je podnošenje nevolja, jer je cijeli ovaj besmrtni život put bijede i sav je obilježen križevima. I što je tijelo više 26
izloženo nekoj nevolji, toliko je više duh osnažen unutarnjom milošću. Štoviše, katkada netko zbog ljubavi da se uskladi s Kristovim križem, tako jača čežnju prema iskušenjima i nedaćama da ne želi biti lišen boli i tuge, jer se na taj način osjeća toliko bliži Bogu koliko su teška zla koja podnosi zbog Krista. Kada ćeš dosegnuti da je tvoja patnja slatka i ukusna zbog Kristove ljubavi, tada ćeš moći i kazati da si uspio jer si pronašao raj na zemlji.
Enzo Bianchi, na ovoj se stranici, čini se, nalazi ne samo ono što ste nazvali Božjim »sadizmom« nego se nalazi i vjernički »mazohizam« koji, čini se, žudi prema nekom kažnjavanju po svaku cijenu. I to je, doduše, jedan od mogućih odgovora. Jasno je, međutim, da se tvrdnje sličnog djelovanja nalaze u onome što ste jednom naglasili ili što ćete sada ponovno naglasiti s obzirom na zlo shaćeno kao »kažnjavanje krivnje«. B.: Zasigurno, to je točno. Nastojanje knjižice Nasljeduj Krista – knjižice koja doduše, i to treba kazati, sadrži enormnu mudrost (moram priznati da je ona bila moj livre de chevet od dvanaeste do dvadeset i pete godine) – jest da objasni zlo kao put askeze, put popravka, put po kojem se povećava naše zajedništvo s Bogom. U stvarnosti, vjerujem da je ovdje svetopisamska poruka izdana. Ako iznova iščitamo Knjigu Postanka, tamo se kaže kako je Bog stvorio čovjeka, kako ga je 27
postavio u vrt i kako mu je dao jednu jednostavnu zapovijed, ograničenje, upravo kako čovjek ne bi postao svemoćan, nego kako bi ostao stvorenje: zapovijed je da ne smije jesti plodove s tog stabla, ali da, zapravo, čovjek može jesti sve plodove sa svih drugih stabala. »Kada bi ga pojeo, vjerojatno bi umro« (Post 2,17). Evo, taj odnos koji je Bog želio s čovjekom, s drugim od sebe – odnos koji sadašnjost omogućava živom, povijest čovjeka – čini da na neki način čovjek znade da ima budućnost koja mu je određena. On može, prema tomu, živjeti svoju sadašnjost postajući odnos prema drugim ljudima, drugim stvorenjima, izvanjskom svijetu, priznavajući i prihvaćajući vlastitu nesvodljivu drukčijost u susretu s drugim. Drugi je drugi, bio on čovjek ili Bog. Prema tomu, ovdje se grijeh, prijestup, pojavljuje kao mogućnost upisana unutar te ponude odnosnosti. »Kada bi ga pojeo...«, kaže Bog, Bog Stvoritelj, Bog Otac, u kome želja da ljubi prethodi onoj da stvara. Ono što je uistinu izvorno jest ljubav Božja koja je željela čovjeku dati život. Čovjekov grijeh postaje drugotnim s obzirom na tu Božju ljubav. Drvo postavljeno usred vrta, zabranjeno drvo, samo je znak jednog ograničenja. Ako postoji drugi, ako želiš imati odnos s tim drugim, imaš ograničenje koje je postavljeno na apsolutan način, a on ima pravo da se njegova drukčijost poštuje. 28
No, čovjek koji odabire prijestup, odabire zlo, postaje prema tome sudionik, autor toga svoga pada u zlo. B.: Zasigurno. No oprez! Može se činiti, na prvi pogled, kako je čovjek potpuno odgovoran. No nije tako. Sveto pismo, u tom izvještaju iz Knjige Postanka, kaže prije svega: nije Bog taj koji je stvorio zlo, koji je stvorio grijeh. I to se puno puta ponovlja. Što znači da Bog nije stvorio zlo? Da postoji neko zlo koje prethodi Bogu, koje se nalazi pored njega? B.: Ne možemo kazati kako zlo prethodi Bogu, ali zasigurno se u stvaranju nalazi pored njega. To je zasigurno naše viđenje. Ne bezrazložno, unutar tog izvještaja napast je predstavljena kao zmija. Zmija je već bila ondje, ona je možda već postojala prije negoli je čovjek bio stvoren. Prema tomu, ta zmija je tu kako bi se moglo kazati kako čovjek nije započeo zlo u apsolutnom smislu. Svaki je čovjek zaveden zmijom – tim zagonetnim likom – i postaje sredstvom zla. Posljedično, može se kazati kako Biblija priča o zlu, ali se ne može kazati kako objašnjava njegovo podrijetlo. Odakle, dakle, potječe zlo? Već je na sceni. Dolazi li od Boga? Ne. Dolazi li od čovjeka? Ne. Čovjeku prethodi zlo i zaogrće ga. Naposljetku, to se zlo ne nalazi nasuprot 29
Bogu poput nekog dualizma koji bi prerastao u neku neprestanu borbu. To je zlo, na neki način, već pobijeđeno. Meni se osobito sviđa uvijek se prisjetiti kako je Ivan Zlatousti odgovorio na promišljanja koja činimo uvijek kada razmatramo zlo. Vjerujem da si je svatko od nas barem jednom kazao: »No ako je Bog znao da će čovjek postati zao, da će postati loš i da će činiti zlo, zašto je onda Bog uopće stvorio čovjeka?« Ivan Zlatousti odgovara: »Da Bog nije odlučio stvoriti čovjeka, to bi značilo priznati da je zlo jače od Njega.« Naprotiv, Bog je stvorio čovjeka gotovo govoreći mu: samo naprijed! Zajedno ćemo pobijediti zlo. Evo, to je po meni pravi stav kršćanske predaje, jer kada bismo znali izvor zla, riješli bismo i problem Božjeg postojanja. A to ostaje otajstvom: Biblija priča o grijehu, priča o zlu, opisuje ga, ali nam ne govori o njegovu podrijetlu. Dakle, pozivate nas da pitanje o zlu držimo otvorenim, jer je riječ o pitanju koje ne želi konačan, zaključen odgovor; smatrajući kako je i za Boga zlo zagonetka, te kako prethodi čovjeku. A to je možda iskustvo koje svatko od nas ima, koje kada nastane, suočava nas s bivanjem u kojem je zlo već prisutno, zbog čega je, nekako, već na početku oslabljena njegova odgovornost. Vi nam, međutim, poručujete: »pobijediti zlo zajedno s Bogom«. 30
Na koji se način može u životu vjernika doživjeti ta borba nad zlom »zajedno s Bogom«? B.: Osobito po molitvi, rekao bih: po činu i djelu moljenja. Enzo Bianchi, ponudili ste nam izvrsnu zbirku molitava – objavljenu 1997. u izdanju Einaudija – a koje su skupljene iz različitih vremena triju monoteističkih religija, naslovljenu Knjiga molitava. Željeli bismo se zaustaviti na jednoj molitvi Sörena Kierkegaarda, koji upravo moli Boga da nam pomogne u nadilaženju boli. Gospodine Bože naš, poznata ti je naša bol bolje negoli je mi sami poznajemo. Znaš kako se preplašena duša lako spotiče u neumjesnim i zamišljenim brigama. Molimo te da nam podariš svjetlo da proniknemo u tu neumjesnost i oholost, da mognemo prezreti te boli koje smo načinili s našim spletkarenjem. Ali ta bol koju si ti sam nametnuo, daje nam milost da je prihvatimo ponizno iz tvoje ruke, i snagu da je podnesemo.
Enzo Bianchi, ovdje Sören Kierkegaard ponajprije razlikuje – kako ste to i Vi prethodno ukazali – bol koja dolazi od Boga, ili koja nam dolazi od zagonetnosti zla, od boli koju si čovjek sam uzrokuje. Često se, zapra31