Popodne kršćanstva. Hrabrost za promjenu by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

TOMÁŠ HALÍK

POPODNE KRŠĆANSTVA

ESEJI Svezak 55

Prijevod s njemačkog: Miro Jelečević Lektura i korektura: Iva Knežević Prijelom: Christian T. Belinc Oprema: Tihomir Turčinović

Tomáš HalÍk

POPODNE KRŠĆANSTVA Hrabrost za promjenu

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2023.

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Denona d. o. o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-1812-5 Tiskano u studenome 2023. CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001205475.

Papi Franji s poštovanjem i zahvalnošću

Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate? Da, put ću napraviti u pustinji, a staze u pustoši.

Iz 43,19

Tražiti i naći Boga u svemu. […] Da, u tom traženju i nalaženju Boga u svemu uvijek ostaje područje nesigurnosti. Mora biti tako. Ako neka osoba s potpunom sigurnošću kaže da je susrela Boga i da nije dotakla ni sjenu nesigurnosti, onda nešto nije u redu. Za mene je to važan ključ. Ako netko ima odgovore na sva pitanja, to je dokaz da Bog nije s njim. To znači da je on lažni prorok, da koristi religiju samo za sebe. Veliki vođe Božjega naroda poput Mojsija uvijek su ostavljali prostora sumnji. Treba ostaviti prostor Gospodinu, ne našim sigurnostima; potrebno je biti ponizan. […] Abraham je po vjeri krenuo, a da nije znao kamo ide. […] Naš nam život nije dan kao libreto neke opere u kojoj je sve zapisano, nego on znači poći, koračati, činiti, tražiti, gledati… Mora se ući u pustolovinu traganja za susretom i prepustiti se traganju, ali i prepustiti se da nas Bog susretne. […] Ja imam dogmatsku sigurnost: Bog je u životu svake osobe. Papa Franjo Iz: Intervju s papom Franjom, Antonio Spadaro SJ

UVODNA RIJEČ

»Ovo vrijeme nije epoha promjene, nego promjena epohe«, kaže papa Franjo. Mijenjaju se i oblici religije i njezina uloga u pojedinim društvima i kulturama. Sekularizacija nije prouzročila kraj, nego promjenu religije. Dok su neki oblici religije pretrpjeli jače potrese, drugi toliko vitalni da su se proširili preko svojih prijašnjih granica. Tradicionalne religijske institucije izgubile su monopol na religiju. Kulminirajući proces globalizacije nailazi na otpor: jačaju glasovi populizma, nacionalizma i fundamentalizma. Naš je svijet sve više povezan i ujedno ponovno podijeljen. Svjetska zajednica kršćana nije jedinstvena – ali najveće razlike danas nisu među Crkvama, nego unutar Crkava. Razlike u nauku, u religioznim i političkim stavovima često imaju skrivene korijene u dubokim slojevima duševnog i duhovnog života ljudi. Ponekad ljudi, koji u istoj crkvenoj klupi recitiraju isto vjerovanje, imaju vrlo različite zamisli o Bogu. U promjene današnje duhovne scene pripada i rušenje zida između »vjernika« i »nevjernika«; bučne manjine dogmatskih vjernika i militantnih ateista postaju marginalne, dok raste broj onih u čijim se mislima i srcima uzajamno prožimaju vjera (u smislu »temeljnog povjerenja«) i nevjera (u smislu sumnjičave skepse). Dovršavam ovu knjigu usred pandemije koronavirusa; oko mene danomice umiru mnogi bolesnici u prepunim 9

bolnicama, a mnoštvo živih i zdravih zapada u egzistencijalne nevolje. I ovo iskustvo potresa naš svijet – dugotrajnoj krizi tradicionalnih religijskih sigurnosti pridružila se kriza tradicionalnih sekularnih sigurnosti, osobito vjere u čovjekovu suverenu vlast nad prirodom i nad vlastitom sudbinom. Stanje Katoličke crkve danas umnogome podsjeća na situaciju neposredno prije reformacije. Pošto je otkriven ogroman broj slučajeva seksualnog i duševnog zlostavljanja, uzdrmana je vjerodostojnost Crkve i otvoren niz pitanja koja se tiču cijelog crkvenog sustava. Zatvorene i prazne crkve za vrijeme pandemije koronavirusa doživio sam kao proročki znak upozorenja: tako uskoro može izgledati stanje Crkve ako se ona ne promijeni. Određena inspiracija može biti »katolička reforma«, koju su nosili hrabri mistici poput Ivana od Križa, Terezije Avilske, Ignacija Lojolskog i mnogih drugih. Oni su svojim izvornim duhovnim iskustvom obogatili i teološku refleksiju vjere, i vidljivi oblik, i praksu Crkve. Sadašnja reformska nastojanja ne mogu ostati samo na promjeni nekih institucionalnih struktura i nekih dijelova u Katekizmu, u Zakoniku kanonskog prava i u udžbenicima morala. Plodnost reforme i buduća živost Crkve ovise o ponovnom uspostavljanju odnosa s dubokom duhovnom i egzistencijalnom dimenzijom vjere. Sadašnju krizu smatram razdjelnicom na kojoj se otvara mogućnost prelaska u novu, »popodnevnu« epohu povijesti kršćanstva. Uzdrmano kršćanstvo može – i zahvaljujući svojim bolnim iskustvima – poput ranjena liječnika razvijati terapeutski potencijal vjere.

Ako se Crkve suprotstave iskušenju egocentrizma i kolektivnog narcizma, klerikalizma, izolacionizma i provincijalizma, mogu značajno pridonijeti novoj, široj i dubljoj ekumeni. U novom ekumenizmu riječ je o nečemu višem od samo jedinstva kršćana; obnova vjere može biti korak k onom »sveopćem bratstvu«, koje je velika tema pontifikata pape Franje. Može pomoći obitelji čovječanstva da ne ide u sukob kultura, nego u izgradnju civitas oecumenica – kulture komunikacije, dijeljenja i poštovanja različitosti. Bog se u povijesti očituje u vjeri, ljubavi i nadi ljudi, također ljudi na rubu Crkava ili izvan njihovih vidljivih granica. Traženje Boga »u svim stvarima« i u svim povijesnim situacijama oslobađa naš život od monološke zatvorenosti u sebe i preobražava ga u dijalošku otvorenost. Ovdje vidim znak vremena, svjetlo nade i u teškim vremenima. Ova knjiga želi služiti toj nadi.

1. VJERA U POKRETU

»Prazne su nam ruke i mreže, svu smo se noć trudili i ništa nismo ulovili«, vele umorni i frustrirani ribari iz Galileje putujućem propovjedniku koji stoji na obali novog dana. U današnje vrijeme slično se osjećaju mnogi kršćani širom našega zapadnog svijeta. Prazne su crkve, samostani i sjemeništa, deseci tisuća ljudi istupaju iz Crkve. Tamne sjene nedavne prošlosti oduzimaju Crkvi vjerodostojnost. Kršćani su podijeljeni – danas u prvom redu nisu razlike među Crkvama, nego unutar njih. U zapadnome svijetu kršćanska se vjera više ne susreće s borbenim ateizmom ni okrutnim progonima, koji bi probudili i mobilizirali vjernike, nego nailazi prije na kudikamo veću opasnost – ravnodušnost. Prorok iz Nazareta izabrao je takav trenutak iscrpljenosti i frustracije za prvo obraćanje svojim budućim učenicima. Nakon neprospavane noći razočarani ribari nisu bili osobito raspoloženi slušatelji njegove propovijedi o blizini Božjeg kraljevstva. Pa ipak su pokazali ono što čini predvorje i ulazna vrata vjere – odvažnost za povjerenje. »Pokušajte još jednom«, njegova je prva propovijed. »Izvezite na dubinu i bacite mreže.«1 Usp. Lk 5,4. Umjesto riječi »pučina« u hrvatskom prijevodu, ovdje ostavljamo riječ »dubina« zbog njezine važnosti za kasnija Halíkova razmišljanja (nap. prev.). 1

I u ovom vremenu umora i frustracije nužno je još jednom pokušati s kršćanstvom. Pokušati još jednom ne znači opet činiti isto, uključujući ponavljanje starih pogrešaka. To znači: izaći na dubinu, pozorno čekati, biti spremni djelovati. * * * Ovo je knjiga o promjenama vjere u ljudskom životu i u povijesti. Pitam se kakve se promjene događaju danas i kakvi se mogući budući oblici kršćanstva već najavljuju u brojnim sadašnjim krizama. Kao i u doba značajnih povijesnih promjena, i danas se mijenja mjesto i uloga vjere u društvu i oblik njezina izražavanja u kulturi. Suočeni s mnogim promjenama moramo se neprestance pitati o identitetu naše vjere. U čemu se sastoji i u čemu se pokazuje njezin kršćanski karakter? Ovo je knjiga o vjeri kao putu traženja Boga usred promjenljivog svijeta, o živoj vjeri, o činu vjere, o tome kako vjerujemo (fides qua), više nego o tome u što vjerujemo (fides quae), što je predmet vjere. Pod vjerom mislim na određeni životni stav, orijentaciju, način na koji smo u svijetu i kako ga shvaćamo – više nego na puka »religiozna uvjerenja« i mišljenja; zanima me više faith, nego beliefs. S pojmom vjere (s hebrejskom riječju heemin) susrećemo se kod židovskih proroka u aksijalnom dobu (oko 5. stoljeća prije Krista);2 sam fenomen vjere ipak je stariPojam »Achsenzeit« (aksijalno ili osno doba) stvorio je Karl Jaspers; njime je obuhvatio vrijeme od 8. do 2. stoljeća prije Krista, kada su neovisno jedna o drugoj nastale mnoge, do danas postojeće religije i kad su starije religije promijenjene, pri čemu je naglasak bio na transcendenciji i etičkoj dimenziji. Usp. Karl Jaspers, Vom Ursprung und Ziel der Geschichte, München, 1949. 2

ji. Ostavljam po strani rasprave o tome je li vjera u smislu čina povjerenja, osobnog odnosa prema transcendentnom, sasvim originalni doprinos Biblije duhovnoj povijesti čovječanstva – ili je, i u kolikoj mjeri, tako shvaćena vjera (ili pak njezina analogija) već sastavni dio predbiblijskih religija i duhovnosti, odnosno može li se eventualno smatrati antropološkom konstantom, bitnom sastavnicom čovještva kao takvog. Usredotočit ću se na onu liniju povijesti vjere koja svoje korijene ima u židovstvu i nastavlja se u kršćanstvu, a ujedno nadilazi kršćanstvo u njegovu tradicionalnom crkvenom obliku.3 Hebrejska Biblija vjeri je na njezinu putu kroz povijest utisnula dvije osobito bitne crte: iskustvo izlaska, puta iz ropstva u slobodu (vjera ima karakter putovanja, hodočašća) i utjelovljenje vjere u praksi pravednosti i solidarnosti – prema riječima proroka izraz prave vjere je »siroti pomoći do pravde, za udovu se zauzeti«.4 Arhetip vjernika jest Abraham, »otac vjernika«, za kojega je zapisano da je krenuo na put ne znajući kamo ide.5 Vjera, osobito vjera proroka, u napetom je odnosu ne samo prema magiji nego i prema hramskoj religiji svećenika i žrtvenih obreda. Isus se nastavlja na ovu proročku liniju – u središtu njegova propovijedanja stoji poziv na promjenu, na obraćenje (metanoia). 3 Na određeni način ona je prisutna i u sekularnom humanizmu, tom neželjenom djetetu tradicionalnog kršćanstva, a vjerojatno i u različitim oblicima suvremenih netradicionalnih duhovnosti; u njima se pak vjera često zamjenjuje gnozom – svojom stoljetnom suprotstavljenom duhovnom orijentacijom. 4 Iz 1,17; usp. Ps 82,3; Jak 1,24. 5 Usp. Heb 11,8.

* * * Martin Buber razlikovao je dva tipa vjere: vjeru označenu hebrejskom riječju emunah (vjera kao povjerenje) i vjeru izraženu grčkom riječju pistis (vjera u, vjera s predmetom). Prvi tip povezao je sa židovstvom, a drugi s kršćanstvom, osobito s vjerom u Krista kod apostola Pavla.6 Ovo razgraničenje dvaju tipova vjere u određenoj je analogiji sa spomenutim latinskim razlikovanjem fides qua od fides quae. Za razliku od Bubera, uvjeren sam da u kršćanstvu vjera nije izgubila karakter emunah, da vjera u Krista ne mora značiti njezino opredmećenje. Kršćanska vjera nije prvenstveno kultno štovanje Isusove osobe, nego put nasljedovanja Krista. A nasljedovanje Krista ne znači oponašanje Isusa iz Nazareta kao povijesne osobe iz davne prošlosti (kako bi se možda mogao shvatiti izvorni latinski naslov poznatog asketskog priručnika Tome Kempenca: De Imitatione Christi). Više je riječ o putu za Isusom i s Isusom, s onim koji je za sebe rekao »Ja sam put« i obećao učenicima da će činiti još veća djela nego on. Vjera u Krista put je povjerenja i odvažnosti, ljubavi i vjernosti; ona je kretanje prema onoj budućnosti koju je Krist otvorio i u koju poziva. Ovo dinamično shvaćanje kršćanstva pretpostavlja određeni tip kristologije, odnosno shvaćanje Krista kao alfe i omege razvoja svega stvorenja.7 6 Usp. Martin Buber, Zwei Glaubenweisen, u: Isti: Schriften zum Christentum (= Martin Buber Werksausgabe 9), Gütersloh, 2011., 202–312, osobito 202s. 7 Ovo shvaćanje Krista nalazi se u Ivanovu Otkrivenju, u teologiji antičkih crkvenih otaca, u duhovnosti kršćanskog Istoka i u srednjovjekovnoj franjevačkoj tradiciji, i opet je oživjelo kod Teilharda de Chardina u njegovom poimanju Krista kao točke omega razvoja svemira te u

Pavao je proveo prvu radikalnu reformu ranog kršćanstva: izveo ga je iz forme židovske sekte u kontekst ondašnje antičke oikoumenē. U tome vidim radikalni doprinos kršćanstva povijesti vjere, naime, u naglašavanju njegova univerzalnog poslanja. U Pavlovu shvaćanju kršćanstvo prekoračuje dotad nesavladive granice religija i kultura (svejedno je je li čovjek Židov ili Grk, poganin), granice društvenih slojeva (nije važno je li čovjek slobodan ili je rob – u rimskom svijetu »stvar koja govori« i nema prava) i granice jasno definiranih rodih uloga (je li netko muškarac ili žena).8 Ovaj pavlovski univerzalizam shvaćam kao trajnu zadaću Crkve u povijesti. Kršćanstvo mora uvijek njegovati i širiti tu radikalnu otvorenost. Današnji oblik univerzalizma jest ekumenizam, suprotnost arogantnom ideološkom imperijalizmu. Ako kršćanstvo treba prevladati krizu mnogih svojih dosadašnjih oblika i postati inspirativnim odgovorom na izazove ovog vremena velikih civilizacijskih promjena, mora hrabro prekoračiti dosadašnje mentalne i institucionalne granice. Nastupilo je vrijeme samonadilaženja kršćanstva. U ovoj ćemo se knjizi više puta vraćati na tu misao. * * * Ako želimo saznati nešto bitno o vjeri drugoga čovjeka, ostavimo po strani pitanje vjeruje li ili ne vjeruje u Boga, što misli o postojanju Boga i koja je njegova crkvena ili duhovnosti kozmičkog Krista, koju danas razvija posebno američki franjevac Richard Rohr. Usp. Pierre Teilhard de Chardin, Božansko ozračje, Split, 1985.; Richard Rohr, The Universal Christ, New York, 2019. 8 Usp. Gal 3,28.

religijska pripadnost. Zanimajmo se kakvu ulogu Bog ima u njegovu životu, kako on vjeruje, kako živi svoju vjeru (u svojoj unutarnjosti i u svojim odnosima), kako se ona tijekom njegova života mijenja i kako mijenja njegov život – i mijenja li, kako i koliko, njegova vjera, također, svijet u kojemu živi. Tek prakticiranje vjere – uključujući kako unutarnji duhovni život vjernika tako i njegov život u društvu – govori o tome u kakvog Boga vjeruje, a u kakvog ne vjeruje. Vjera kao emuna, kao »ontološko temeljno povjerenje«, nije puki emocionalni fideizam, neodređeni, pobožni osjećaj. Sigurno ne bi bilo ispravno podcijeniti sadržaj vjere (fides quae) i odvojiti ga od čina vjere. No egzistencijalni element vjere, čin vjere, koji se utjelovljuje u životnoj praksi, ima u nekom pogledu prednost pred svojom »sadržajnom« i kognitivnom stranom. Predmet vjere u izvjesnom je smislu implicitno sadržan u činu vjere, u životu vjernika. Stoga tek životna praksa nekog čovjeka može biti hermeneutički ključ koji omogućuje spoznati u što čovjek doista vjeruje, na čemu gradi svoj život, a ne samo što ispovijeda svojim riječima. Ovo shvaćanje vjere omogućuje nam govoriti o »vjeri nevjernika« (onih koji tvrde da ne vjeruju) i o »nevjeri vjernika« (onih koji tvrde da vjeruju). Već u Novom zavjetu (u Matejevu evanđelju i u Jakovljevoj poslanici) nalazimo shvaćanje implicitne vjere: vjere sadržane i »anonimne« u životnoj praksi. U Poslanici apostola Jakova čitamo da čovjek može svoju vjeru pokazati svojim djelima.9 Ponekad sâm čovjek može biti iznenađen vjerom skrive9

Usp. Jak 2,18.

SADRŽAJ

U V O D N A R I J E Č .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

1. VJERA U POKRETU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

2. VJERA KAO ISKUSTVO TAJNE .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

3. ČITATI ZNAKOVE VREMENA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

4. TISUĆU GODINA KAO JEDAN DAN . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

5. RELIGIOZNO ILI NERELIGIOZNO KRŠĆANSTVO? .. . . . . . . . . . . .

6. TAMA U PODNE .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

7. VRAĆA LI SE BOG? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113 8. BAŠTINICI MODERNE RELIGIJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 131 9. OD GLOBALNOG SELA DO CIVITAS OECUMENICA . . . . . . . . . 147 10. TREĆE PROSVJETITELJSTVO? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 161 11. IDENTITET KRŠĆANSTVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171 12. BOG IZBLIZA I BOG IZDALEKA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 185 13. DUHOVNOST KAO STRAST VJERE .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 207 14. VJERA NEVJERNIKA I PROZOR NADE. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 221 15. ZAJEDNICA PUTA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 247 16. ZAJEDNICA SLUŠANJA I RAZUMIJEVANJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 263 Z A H VA L A .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 285 P R E P O R U Č E N A L I T E R A T U R A .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 287 PAPINSKI DOKUMENTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 287 IZABRANA LITERATURA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 287

297