Poslanica Rimljanima by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Ivan Dugandžić

Poslanica Rimljanima Uvodna pitanja, prijevod i komentar Poslanice Rimljanima

Kršćanska sadašnjost

Biblica

Recenzenti: doc. dr. sc. Ivica Čatić doc. dr. sc. Darko Tepert Lektura i korektura: Rudolf Ćurković Grafičko uređenje: Christian T. Belinc Oprema: Tomislav Alajbeg

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Grafički zavod Hrvatske d.o.o., Zagreb Naklada: 800 ISBN 978–953–11‑1077-8 Tiskano u studenom 2018. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001014222.

Ivan Dugandžić

POSLANICA RIMLJANIMA Uvodna pitanja, prijevod i komentar Poslanice Rimljanima

Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2018.

Sadržaj

Predgovor . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

UVODNA PITANJA. .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Povod i okolnosti nastanka. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Pavao između Jeruzalema i Rima. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Početci kršćanske zajednice u Rimu. . . . . . . . . . . . . . . . . . Pitanje odnosa »slabih« i »jakih« u rimskoj zajednici . . . . Teološka narav i značenje Poslanice Rimljanima. . . . . . . . Pavlov odnos prema Izraelu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Između svijesti pripadnosti Izraelu i poslanja poganima. .

UVOD U POSLANICU (1,1–17). .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

7 9 9

. . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Pozdrav (1,1–7). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Zahvala Bogu za rimsku zajednicu (1,8–15). . Evanđelje – sila Božja za spasenje (1,16–17). .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

I. OPĆA GRJEŠNOST I POTREBA SPASENJA (1,18–3,20). . Gnjev Božji nad grješnošću pogana (1,18–32). . . . . Gnjev Božji nad grješnošću Židova (2,1–11). . . . . . Pogani i Zakon (2,12–16). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Zakon i obrezanje (2,17–29) . . . . . . . . . . . . . . . . . . Božja vjernost unatoč nevjernosti Židova (3,1–8). . Zajedništvo Židova i pogana u grijehu (3,9–20). . .

. . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

II. SPASENJE PO VJERI U ISUSA KRISTA (3,21–5,21). . Objava pravednosti Božje u Isusu Kristu (3,21–31) . . Abrahamovo opravdanje kao čin vjere (4,1–25). . . . . Nada opravdanih vjerom (5,1–11). . . . . . . . . . . . . . . . Adam i Krist – grijeh i milost (5,12–21). . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . .

10 7

. . . . . . . . . . . . . . . . . .

119

. . . . . . . . . . . . . . . . . .

124

III. UČINCI SPASENJA PO VJERI U ISUSA KRISTA (6,1–8,39). . Zajedništvo krštenika s Kristom (6,1–14). . . . . . . . . . . . . . . Sloboda kršćana od grijeha (6,15–23). . . . . . . . . . . . . . . . . . Sloboda kršćana od Zakona (7,1–6) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Zakon, grijeh i smrt (7,7–25). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Kršćanski život po Duhu kao ispunjenje Zakona (8,1–17). . Nada u konačno spasenje svijeta (8,18–30). . . . . . . . . . . . . . Jamstvo Božje ljubavi prema kršćanima (8,31–39). . . . . . . .

IV. IZRAEL I NJEGOVO SPASENJE (9,1–11,36). .

129

. . . . . . . . . . . . .

130

. . . . . . . . . . . . .

1 37

. . . . . . . . . . . . .

14 0

. . . . . . . . . . . . .

14 3

. . . . . . . . . . . . .

1 52

. . . . . . . . . . . . .

159

. . . . . . . . . . . . .

16 5

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

169

Izraelove prednosti (9,1–5). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Božje izabranje ostaje (9,6–13). . . . . . . . . . . . . . . . . . Bog je slobodan u svom djelovanju (9,14–29). . . . . . . Izraelovo pogrešno revnovanje za Boga (9,30–10,4). . Poruka spasenja za sve (10,5–13) . . . . . . . . . . . . . . . . Židovi su odbacili Radosnu vijest (10,14–21) . . . . . . . Izabrani ostatak (11,1–10). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Izraelov pad i spasenje pogana (11,11–24). . . . . . . . . . Cijeli će se Izrael spasiti (11,25–36) . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

174

. . . . . . . . . . . . . . . . . .

17 7

. . . . . . . . . . . . . . . . . .

18 2

. . . . . . . . . . . . . . . . . .

18 5

. . . . . . . . . . . . . . . . . .

18 8

. . . . . . . . . . . . . . . . . .

19 0

. . . . . . . . . . . . . . . . . .

19 3 19 9

. . . . . . . . . . . . . . . . . . .

205

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

206

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

21 5

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

219

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

2 21

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

226

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

230

VI. ZAKLJUČNE NAPOMENE I POZDRAVI (15,14–16,27) . . Pavlov misionarski uspjeh (15,14–21). . . . . . . . Pavlovi planovi za budućnost (15,22–33). . . . . Preporuke i pozdravi (16,1–16). . . . . . . . . . . . . Naknadna upozorenja i opomene (16,17–20). . Pozdravi Pavlovih suradnika (16,21–23). . . . . . Hvalospjev Bogu (16,25–27). . . . . . . . . . . . . . . Literatura o Poslanici Rimljanima. . . . . . . . . .

171

. . . . . . . . . . . . . . . . . .

V. KRŠĆANSKI ŽIVOT NA DJELU (12,1–15,13). Kršćansko poslanje u svijetu (12,1–21). . . . . Kršćani i državne vlasti (13,1–7). . . . . . . . . . Ljubav iznad svega (13,8–14). . . . . . . . . . . . . Odnos »jakih« i »slabih« u vjeri (14,1–12) . . Izbjegavanje sablazni (14,13–23). . . . . . . . . . Slijediti Kristov primjer (15,1–13). . . . . . . . .

. . . . . .

. . . . . . . . .

233

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

233

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

2 37

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

2 41

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

246

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

248

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

249

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

2 52

PR E D GOVOR

Ako su Ivan i Pavao dva najveća novozavjetna teologa, onda se bez ika‑ kva oklijevanja može reći da Poslanica Rimljanima, uz Ivanovo evanđelje, predstavlja sam vrh novozavjetne teologije. Kada je 2012. godine »Kršćan‑ ska sadašnjost« objavila moj komentar Ivanova evanđelja, odlučio sam odmah početi raditi na komentaru Poslanice Rimljanima. Mislio sam da ću kao umirovljeni profesor imati puno vremena na raspolaganju i da će posao biti gotov za godinu‑dvije. No zbog obveza s kojima tada nisam računao, posao se prilično otegnuo, ali na kraju je ipak sretno dovršen. Poslanica Rimljanima svakomu je bibličaru, koji se u svome teološkom radu iole bavio Pavlom, poseban izazov, i to iz više razloga. Kao njegova najmlađa poslanica, ona predstavlja najzreliji plod Pavlove teologije koja je izrasla iz njegova egzistencijalnog iskustva susreta s uskrslim Gospodinom, trajno se hranila njegovom apostolskom zauzetošću u službi navještaja evanđelja te neprekidno sazrijevala u zrcalu Staroga zavjeta kojim se Pavao koristio češće i uspješnije od bilo kojeg drugoga novozavjetnog teologa. Ako kažemo da je Poslanica Rimljanima teološki najzrelija od svih Pavlovih poslanica, time nije rečeno da su u njoj zastupljene sve važne teološke teme. Naprotiv, uzalud ćemo u njoj tražiti neke od najvažnijih tema, ali je zato u njoj do kraja domišljena njegova središnja tema: oprav‑ danje po vjeri u Isusa Krista, jednako i Židova i pogana, bez ikakva utje‑ caja Mojsijeva zakona. To je sadržaj Pavlova evanđelja koje je naviještao u istočnom dijelu Rimskog Carstva (usp. Rim 1,16sl), a koje sad nakon što mu je tamo ponestalo polja rada želi navijestiti u zapadnom dijelu carstva, sve do Španjolske (15,22–24), a prije toga on svoje evanđelje u pisanom obliku podastire rimskoj kršćanskoj zajednici, očekujući od nje da mu bude podrška u tome strateškome apostolskom planu. Poslanica Rimljanima zanimljiva je i važna barem još iz jednoga razlo‑ ga, a to je Pavlov odnos prema Jeruzalemu koji je od početka njegove ak‑ tivnosti u svojstvu apostola pogana (usp. Gal 1,16; Rim 11,13) bio obilježen nepovjerenjem, sumnjičenjem, otporom, prijetnjama, pa i pravim progo‑ 7

nom. Farizeji kao najodaniji i najradikalniji čuvari Mojsijeva zakona i otač‑ kih predaja nikad nisu oprostili dojučerašnjem farizeju njegovo prihvaćanje evanđelja u kojemu nije bilo mjesta za ono što je njima najsvetije. I jedan dio judeokršćana koji je, prihvativši evanđelje, i dalje nastavio živjeti na židov‑ ski način, nije imao razumijevanja za Pavla i njegove zajednice obraćenih pogana. I oni su ga više trpjeli nego bi ga iskreno prihvaćali. Sve je to uzrokovalo veliku napetost u Pracrkvi, koja je rješavana na apostolskom saboru u Jeruzalemu 49. godine (usp. Gal 2; Dj 15). Bez obzira na postignut načelan dogovor, kojim je priznat Pavlov rad i zajamčena mu sloboda u naviještanju evanđelja poganskom svijetu kao i na Pavlovu spre‑ mnost da njegove zajednice iz poganstva u znak zajedništva s prazajedni‑ com u Jeruzalemu, tu siromašnu zajednicu materijalno pomažu, problem je trajno tinjao. Pavao je svega toga duboko svjestan i to povjerava Rimljanima, priopćujući im da prije nego se zaputi k njima, mora posjetiti Jeruzalem i tamošnjim kršćanima predati dar svojih zajednica u Grčkoj i Makedoniji (usp. 15,25–28). Kakav paradoks, on nosi dar, za koji se boji, hoće li biti takav prihvaćen. A to nije imalo posljedice samo za njega osobno, već i za njegovo ostvareno djelo i budućnost njegovih apostolskih planova. Pavao toga nije postao svjestan tek potkraj svoje poslanice, već od samog početka. Poput crvene niti kroz njezin tekst provlači se pitanje, u čemu je »prednost Židova« pred poganima (3,1). Osim vrlo emotivnog svjedočenja kako on osobno ne samo da nije izdao svoj narod već je spre‑ man za nj podnijeti svaku žrtvu (usp. 9,3), tom je pitanju posvetio tri, u teološkom smislu, duboko promišljena poglavlja koja završavaju oči‑ tovanjem njegove čvrste nade da će se, unatoč nevjernosti jednog dijela, jednom spasiti sav Izrael (11,25–27). Osim dubokih teoloških misli koje rese ovu poslanicu, ona je zani‑ mljiva i korisna i u pastoralnom pogledu. Iako se obraća njemu nepoznatoj zajednici, Pavao je u svoju poslanicu utkao dragocjene praktično‑moralne savjete i upozorenja, od onih kako se kršćani trebaju ponašati međusobno, preko savjeta kako se trebaju ponašati prema svijetu, pa sve do vrlo kon‑ kretnih upozorenja kako se odnositi prema nositeljima političke vlasti. Sve to ovu veliku poslanicu čini »nepresušnim vrelom« (M. Theobald), na ko‑ jemu se kršćanska teologija i crkvena praksa uvijek iznova mogu i trebaju napajati. Početkom 2017.

Ivan Dugandžić, ofm

U VODNA PI TA N JA

Povod i okolnosti nastanka

Sve su Pavlove poslanice prigodni spisi s nekim aktualnim povodom u njegovim kršćanskim zajednicama. A povod za pisanje poslanica najčeš će su mu pružale nekakve uznemirujuće vijesti što su stizale do aposto‑ la, nakon što bi u nekome gradu navijestio evanđelje i napustio netom utemeljenu kršćansku zajednicu te otputovao dalje u službi naviještanja evanđelja. Svaka mlada zajednica vjere u svom je dozrijevanju nailazila na različita iskušenja, i izvana i iznutra. Jednom su to mogli biti neka‑ kvi smutljivci i sijači razdora u obliku putujućih propovjednika koji su Pavlu uporno osporavali njegov apostolski autoritet tvrdeći kako se, ni od koga opunomoćen i poslan, sam nametnuo za apostola. Osporavaju‑ ći tako njegovo apostolsko poslanje, dovodili su u pitanje i autentičnost evanđelja koje je naviještao. A sve je to unosilo zbunjenost i nesnalaženje u njegove mlade, još nedovoljno u vjeri poučene i zato vrlo osjetljive i ranjive kršćanske zajednice, te je nužno zahtijevalo hitnu intervenciju apostola (2 Kor; Gal). Drugi su put Pavla na pisanje poslanice potaknule nekakve zabrinja‑ vajuće vijesti o pojavi kojekakvih unutarnjih problema u samoj kršćan‑ skoj zajednici, bilo da se radilo o pogrešno shvaćenom od njega naviješte‑ nom evanđelju, o nekakvim štetnim podjelama i grupašenjima u samoj zajednici ili pak o opasnim ćudorednim neurednostima i devijacijama u ponašanju pojedinih članova zajednice, što je sablažnjivo djelovalo na ostale članove (1 Kor; 1 Sol; Fil). I u jednom i u drugom slučaju poslanica je trebala zamijeniti odsutnog apostola. Trebala je u njegovo ime i snagom njegova apostolskog autoriteta odgovoriti na goruća pitanja koja potresaju zajednicu, ponovno utvrditi time poljuljano evanđelje i tako pomoći za‑ jednici da prevlada nastalu krizu i nastavi nesmetano rasti u vjeri. Dakle, pisana riječ u obliku poslanice trebala je zamijeniti živu riječ trenutačno odsutnog apostola. To je bio smisao Pavlova pisanja poslanica. 9

Za Poslanicu Rimljanima sve to vrijedi samo djelomično, jer ona se po mnogočemu razlikuje od svih ostalih Pavlovih poslanica. Doduše, i za nju se može reći da predstavlja prigodan spis nastao u posebnim okol‑ nostima rimske kršćanske zajednice, a još više u životnim okolnostima njezina autora, ali u posve drukčijem smislu od onih drugih Pavlovih poslanica. Poslanica Rimljanima, naime, nije napisana kako bi u odre‑ đenome trenutku zamijenila odsutnog apostola i njegovim autoritetom riješila nastale poteškoće, jer u ovom slučaju uopće nije riječ o Pavlovoj zajednici koja njemu duguje svoje postojanje. Poslanica Rimljanima želi najaviti Pavlov prvi dolazak u rimsku kršćansku zajednicu, s kojom se on dotada još uopće nije osobno susreo. To je, naime, jedini slučaj da se Pavao poslanicom ne obraća zajednici koju je sam utemeljio i za koju se smatra odgovornim, već piše njemu još stranoj i nepoznatoj kršćanskoj zajednici, s kojom dotada još nije bio ostvario nikakav osobni kontakt. S druge strane, to nipošto ne mora značiti da mu je rimska kršćanska zajednica dotada bila posve nepoznata i da je Pavao bio posve nepoznat rimskim kršćanima. Jer, kako on sam ističe, za rimsku je kršćansku za‑ jednicu već odavno čuo, budući da se njihova vjera navješćuje po svem svijetu (Rim 1,8). U prilog toj pretpostavci govori i velik broj osoba kojima Pavao na kraju poslanice šalje svoj pozdrav, njih čak 24 na broju (usp. Rim 16,3–16), što nije slučaj ni u jednoj drugoj njegovoj poslanici. Istina je da ta duga lista predstavlja i svojevrstan problem, jer se nužno nameće pitanje, odakle je Pavao mogao poznavati toliko osoba u zajednici s kojom tek uspostavlja prvi kontakt. To pitanje zahtijeva odgovor, pa ćemo se na nj još vratiti. Za početak se svakako nameće pitanje: odakle Pavlovo zanimanje za rimsku kršćansku zajednicu? Kao apostol pogana (11,13; usp. Gal 1,15sl), svjestan svoje uloge i velikog značenja svoje apostolske službe u naviješta‑ nju evanđelja poganskom svijetu, on je zacijelo morao biti sretan i ponosan što u samome središtu poganskoga svijeta i velikoga Rimskog Carstva već postoji tako ugledna kršćanska zajednica, pa je već stoga razumljiva i nje‑ gova davna želja da je osobno posjeti (1,13; 15,23). Vođen tom željom, Pavao Rimljane želi uvjeriti, da vas se trajno sjećam u svojim molitvama i svaki put molim da bi mi napokon, ako je volja Božja, uspjelo doći k vama (1,9sl). Možemo samo nagađati zašto već prije nije uspio ostvariti svoju dav‑ nu želju da posjeti Rim i što ga je u tome spriječilo, jer u njegovim poslani‑ cama o tome ne nalazimo nikakvih naznaka, kao uostalom ni u Djelima apostolskim. Iako Luka vrlo opširno opisuje Pavlov put i dolazak u Rim, 10

zanimljivo je da ništa ne kaže zašto je do toga došlo tek na kraju Pavlova višegodišnjeg naviještanja evanđelja na istoku carstva. Je li samo zato što se zbog velike udaljenosti Rim nije uklapao u strateški plan njegovih triju misijskih putovanja ili su razlozi možda posve druge naravi? Po mišljenju mnogih autora, Pavao je još za vrijeme svoga drugoga misijskog putovanja imao ozbiljnu namjeru zaputiti se u Rim. U Poslanici Rimljanima čak ima nekih naznaka da je on, štoviše, taj put bio i započeo. I nakon što je već bio stigao do Ilirika (usp. Rim 15,19), neočekivano je doznao za netom proglašen edikt cara Klaudija 49. godine po. Kr., kojim je Židove protjerao iz Rima. To je mogao biti dostatan razlog da je Pavao u zadnji čas odustao od svoje namjere. Umjesto da nastavi svoj već zapo‑ četi put u Rim, on se iz Atene zaputio u Korint gdje je našao predstavnike rimske kršćanske zajednice koji su samo malo prije njega stigli, kako bi u tome velikome lučkom gradu potražili svoj novi dom, nakon što su slije‑ dom spomenutog Klaudijeva edikta morali iznenada napustiti Rim i za sebe potražiti novi životni prostor. Bio je to bračni par Akvila i Priska koji su Pavla velikodušno primili u svoj u Korintu u međuvremenu unajmljeni stan. Štoviše, ponudili su mu i sudjelovanje u poslu kojim su se i sami bavi‑ li, u pravljenju šatora za potrebe rimske vojske, što je tada bio unosan po‑ sao (usp. Dj 18,1s.). Zahvaljujući tome, Pavao je i za svoga boravka u Korin‑ tu mogao ostati dosljedan jednom od svojih čvrstih apostolskih načela, da za svoje uzdržavanje privrjeđuje svojim vlastitim rukama, kako ne bi bio na teret onima kojima je poslan naviještati evanđelje (usp. 1 Kor 9,12–15). Tih dvoje rimskih kršćana, bračni par Akvila i Priska, ubuduće će Pavlu biti ne samo velikodušni stanodavci i suradnici u apostolskoj službi, već i izravna veza s rimskom kršćanskom zajednicom i, po svemu sudeći, glavni izvor svježih informacija o njoj. Naznaku te njegove namjere, da već na svome drugome misijskom putovanju krene u Rim, neki tuma‑ či vide i u tekstu Druge poslanice Korinćanima gdje na optužbe svojih protivnika u Korintu kako je častohlepan, Pavao odgovara podsjećajući ih kako im je on navijestio evanđelje i kako se ne hvali tuđim radom i naporom. Da bi to potkrijepio, usput im otkriva i namjeru glede svoje buduće apostolske aktivnosti: ...tako da ćemo propovijedati Radosnu vijest i u krajevima koji su dalje od vašega (2 Kor 10,16). Ta rečenica nameće logično pitanje: na koje je krajeve Pavao pritom mislio? Sasvim je sigurno da je u času kad on piše te riječi Korint bio najzapadnija njegova postojeća kršćanska zajednica. Iz toga bi se moglo zaključiti da cilja upravo na Rim, ali čvrstih dokaza za to nemamo. 11

Za ostvarenje svoje dugogodišnje želje da u svojstvu apostola pogana posjeti Rim Pavlu se napokon ukazala zgodna prilika kada je u službi na‑ vještaja evanđelja već bio uspješno prokrstario najveći dio Rimskoga Car‑ stva u njegovim istočnim krajevima (Cipar, Malu Aziju, Grčku, Makedo‑ niju) i, kako sam kaže: od Jeruzalema i naokolo do Ilira potpuno ostvario navještaj Radosne vijesti o Kristu (15,19) te po svim većim gradovima toga područja utemeljio kršćanske zajednice (Filipi, Solun, Korint, Efez…), po‑ stavivši u njima starješine i osposobivši ih za samostalno širenje evanđelja u dotičnim pokrajinama. Pavlov planirani posjet rimskoj kršćanskoj za‑ jednici odlično se uklapa u njegovu namjeru da u preostalom vremenu do ponovnog Kristova dolaska, za koji je on držao da će se doskora zbiti, evanđelje donese do krajnjih zapadnih granica tada poznatoga svijeta, to jest do Španjolske (15,22–24). Tako uz ostvarenje svoje davne želje, da posjeti kršćane u Rimu, Pa‑ vao sad povezuje svoju novu želju s obzirom na svoj vrlo ambiciozan apo‑ stolski plan sa Španjolskom. Pritom se čvrsto nada da će mu rimska kr‑ šćanska zajednica biti od pomoći u ostvarenju zacrtanoga misionarskog plana, da će ga lijepo primiti i opremiti svim potrebnim na njegovu putu prema Španjolskoj (usp. 15,24). U nekome smislu Rim bi s obzirom na njegove apostolske planove o širenju evanđelja prema zapadu Rimskoga Carstva trebao preuzeti ulogu koju je imala sirijska Antiohija iz vremena Pavlovih misijskih putovanja u istočnom dijelu carstva. Ne samo da su on i Barnaba bili apostoli te, uz prazajednicu u Jeruzalemu, najuglednije ranokršćanske zajednice (usp. Dj 13,2sl), već se uvijek, nakon pojedinoga misijskog putovanja, ponovno vraćao u Antiohiju (usp. 14,26; 18,22) i iz nje kretao na novo misijsko putovanje (15,36; 18,23). Očito je da u Pavlo‑ vim dalekosežnim planovima za budućnost Rim trebao preuzeti ulogu Antiohije. Osim toga u nekom smislu strateškog povoda u pogledu budućno‑ sti Pavlove apostolske aktivnosti, za pisanje Poslanice Rimljanima čini se da je morao postojati i neki sasvim konkretan povod u životu same rimske zajednice. Naime, uz već spomenute laskave riječi što ih je izrekao na račun te zajednice, do Pavla su očito došle i neke ne baš lijepe vijesti o unutarnjim razmiricama između jakih i slabih, koje ozbiljno narušavaju jedinstvo rimske kršćanske zajednice (14,1–15,7), a loše iskustvo s naru‑ šavanjem jedinstva zajednice Pavao je već imao u Korintu (usp. 1 Kor 1,10–17). Kako smo već istaknuli, o stvarnom stanju u rimskoj zajednici Pavla je zacijelo mogao podrobno upoznati spomenuti bračni par Akvila 12

i Priska, koji su malo prije njega, nakon što su morali prisilno napustiti Rim, kao članovi te zajednice stigli u Korint, pa su mogli raspolagati svje‑ žim vijestima o trenutačnom stanju u svojoj matičnoj kršćanskoj zajedni‑ ci. Oni su ga, kako nas Luka izvješćuje, ne samo udomili u svome unaj‑ mljenom stanu u Korintu, već su od početka aktivno s njim surađivali i u naviještanju evanđelja (usp. Dj 18s). Ta se suradnja poslije nastavila i u Efezu, kamo se Pavao zaputio na‑ kon što je godinu i pol dana proveo u Korintu (Dj 18,18s). Tako su Pavlu trajno bile dostupne najnovije informacije o životu rimskih kršćana što su stizale do Akvile i Priske, koji su zacijelo i nakon odlaska iz Rima ostali živo povezani sa svojom matičnom zajednicom te neprekidno pri‑ mali svježe informacije o stanju u njoj. Kao izvore korisnih informacija ne smijemo isključiti ni druge rimske kršćane koji su, nakon Klaudijeva edikta, svoje utočište također potražili negdje na Istoku i zacijelo su sami imali želju susresti i upoznati velikog apostola pogana. Pavao je, dakle, mogao i u tim informacijama naći razlog i poticaj da se obrati rimskoj kršćanskoj zajednici poslanicom i da joj pomogne u prevladavanju poteš‑ koća koje su ugrožavale njezin život. I koliko god i jedan i drugi spomenuti povod nastanka Poslanice Ri‑ mljanima bili sami po sebi značajni, oni ipak ne mogu do kraja uvjerljivo objasniti opsežnost teksta i pogotovo teološku ozbiljnost i dubinu misli te velike Pavlove poslanice. Naime, da bi najavio svoj dolazak u Rim i pomo‑ gao tamošnjoj kršćanskoj zajednici da prebrodi svoje unutarnje napetosti i nesuglasice, Pavao zasigurno nije morao pisati tako opsežan i istodobno teološki vrlo zahtjevan i dubokouman spis. Mogao je to učiniti puno kra‑ će i jednostavnije, a za ostvarenje spomenutih namjera vjerojatno i puno uspješnije. A to znači da su, uz te spomenute izvanjske povode, zasigurno morali postojati i neki dublji teološki razlozi koji su Pavla ponukali da na prekretnici svoje apostolske aktivnosti napiše, po općem mišljenju tuma‑ ča, svoju teološki najzreliju i najznačajniju poslanicu. Ti nam se razlozi barem donekle otkrivaju iz teksta, a još više ako Poslanicu Rimljanima znamo čitati i između redaka. Koliko god, naime, Pavao čeznuo za posjetom rimskoj kršćanskoj za‑ jednici i radovao se što će se to napokon uskoro i ostvariti, tekst poslanice ipak ostavlja snažan dojam kako se on pomalo pribojava moguće neželje‑ ne reakcije koju bi najava njegova posjeta mogla izazvati među rimskim kršćanima. Gdje su mogli biti stvarni razlozi za tako pomiješane Pavlove osjećaje? Nemali broj tumača misli da ih treba tražiti u okolnostima na‑ 13

stanka rimske kršćanske zajednice. A te okolnosti su, nažalost, obavijene velom tajne. Jedino se s određenom sigurnošću može tvrditi da nastanak rimske kršćanske zajednice nije moguće povezati uz misionarsko djelo‑ vanje bilo kojeg od poznatih nam apostola ili njihovih učenika. To bi za‑ cijelo moralo ostaviti nekakva traga u nekom od novozavjetnih spisa, što, međutim, nije slučaj. Ima autora koji, polazeći od toga, misle da je Pavao kao apostol po‑ gana, kojemu je ta uloga priznata i povjerena na apostolskom saboru u Jeruzalemu (Dj 15; Gal 2,9), cijelo vrijeme svoga djelovanja u istočnim krajevima carstva osjećao potrebu da i rimskoj kršćanskoj zajednici svo‑ jim dolaskom dade apostolsko obilježje, kao što su ga imale i sve druge zajednice na Istoku, a koje rimska zajednica još ne posjeduje. No pritom je Pavao istodobno morao biti u nedoumici kako će na to reagirati članovi te, po njegovu vlastitom priznanju, u kršćanskom svijetu vrlo ugledne za‑ jednice (usp. 1,8). Morao se pribojavati, neće li tu njegovu namjeru rimski kršćani možda shvatiti kao podcjenjivanje njihovih početaka i pogotovo njihove dosadašnje uspješne kršćanske povijesti, gledajući istodobno u toj najavi Pavlovo samouvjereno uzdizanje nad starješine te zajednice. To bi zacijelo mogao biti jedan od razloga zašto Pavao namjeru svoga dolaska, kako bih vam udijelio koji duhovni dar, da se ojačate (1,11), već u sljedećem retku formulira znatno drukčije, to jest puno blaže, nastojeći tako izbjeći svaki mogući nesporazum glede vlastitih namjera, pa kaže: to jest, da se utješim zajedno s vama vjerom zajedničkom vama i meni (1,12). Dok njegova prva rečenica odražava uobičajen odnos apostola i njegove zajednice vjernika, kakav susrećemo u svim Pavlovim poslanicama, a u kojemu do izražaja dolazi Pavlov apostolski autoritet na koji se on samo‑ uvjereno poziva, ova druga više naglašava ravnopravan partnerski odnos što proizlazi iz zajedničke im kršćanske vjere. Gdje su mogli biti razlozi za takav oprez? Moramo poći od toga da Pavao ne samo što je bio duboko svjestan svojih dotadašnjih brojnih sukoba s jednim dijelom judeokršća‑ na (judaista) oko odnosa evanđelja i Mojsijeva zakona i s time povezanog osporavanja njegova apostolskog poslanja, već je jamačno morao pretpo‑ staviti da je sve to bilo poznato i u rimskoj kršćanskoj zajednici koja je u svojim redovima, uz brojčano jači dio obraćenih pogana, imala i znatnu skupinu judeokršćana. Zato on i postupa tako oprezno, kako ne bi i prije svoga dolaska u Rim izazvao nepotrebne sumnje i reakcije te time optere‑ tio svoju buduću suradnju s rimskim kršćanima, ali time doveo u pitanje i svoje planove sa Španjolskom. 14

No unatoč očitoj suzdržanosti koja progovara iz spomenute rečenice, Pavao ipak ne može i ne želi posve sakriti i zanijekati svoju nakanu da i vama u Rimu navijestim evanđelje (1,15). Polazeći od te apostolove namje‑ re, ali i od činjenice da je u Rimu evanđelje već davno naviješteno, Posla‑ nica Rimljanima s pravom se može smatrati cjelovitim prikazom Pavlova evanđelja u pisanom obliku, kako ga je naviještao u istočnom dijelu Rim‑ skoga Carstva. Ona treba već prije njegova osobnoga dolaska riješiti neka‑ kve možebitne dvojbe glede njegove osobe kao apostola pogana, ali i glede njegova evanđelja koje je dotada tako uspješno naviještao u poganskom svijetu. S druge strane, same njegove poslanice svjedoče nam kako su te Pavlove uspjehe nerijetko pratila i nemala protivljenja i osporavanja, što je zasigurno moralo biti poznato i u rimskoj kršćanskoj zajednici. Nastojeći zato izbjeći svaki mogući nesporazum glede svoga planira‑ nog dolaska, Pavao je i svoje pouke jakima, kako se imaju odnositi pre‑ ma slabima, popratio iznenađujuće blagim i upravo poniznim riječima: Osobno sam, braćo moja, s obzirom na vas uvjeren, da ste i sami puni čestitosti, prepuni svakog znanja, kadri opominjati jedan drugoga. Ipak sam vam – djelomično i smionije – napisao da vas, tako reći, podsjetim na poznato oslanjajući se na milost koju mi je Bog dao.(15,14–15). I dok pret‑ hodne riječi Pavlove opomene, kao i u drugim njegovim poslanicama, odišu stvarnim apostolskim autoritetom i odlučnošću, ovdje prepoznaje‑ mo želju da se to što im je djelomično i smionije napisao ne bi shvatilo kao nekakva zapovijed ili opomena, već samo kao podsjećanje na nešto što oni koji su puni čestitosti i prepuni svakog znanja, dakako, znaju i bez njega. To nas u mislima vraća na sam početak poslanice gdje Pavao jednako tako laskavim priznanjem glede ugleda rimske zajednice (1,8) i opreznom najavom svoga dolaska (1,11–13) očito želi steći naklonost te zajednice (captatio benevolentiae). Čitajući pozorno tekst Poslanice Rimljanima, a još više čitajući i iz‑ među redaka i pokušavajući domisliti se i ono što je Pavao svjesno pre‑ šutio, možemo naslutiti još jedan ozbiljan teološki razlog i povod njezina pisanja. Iako se Pavao obraća kršćanskoj zajednici u Rimu na koju je i naslovio svoje pismo, upadno je da se često kao svomu zamišljenom su‑ govorniku u živome dijaloškom stilu, zapravo, obraća Židovu kao pripad‑ niku izabranoga Božjeg naroda koji se diči Zakonom (usp. 2,1–11. 17–23; 3,1–9). To, međutim, nipošto ne mora značiti da su judeokršćani bili ve‑ ćina u rimskoj zajednici i da se Pavao u tim dijelovima poslanice obraća isključivo njima, što je često zastupala starija egzegeza. Naprotiv, od sa‑ 15

mog početka ne može biti nikakve dvojbe da on piše svim kršćanima, i to kršćanima koji su u većini obraćeni pogani (1,5sl). Štoviše, i u poglavljima u kojima izričito govori o sudbini Izraela u susretu s evanđeljem Pavao izravno govori obraćenim poganima, a ne judeokršćanima (9,3–5; 10,1–3; 11,25–32), ne skrivajući nimalo baš u tom kontekstu da je posebno pono‑ san na svoju službu apostola pogana (11,13). Prema tome, iza dijelova tek‑ sta Poslanice Rimljanima koji se izravno bave židovskom problematikom morali su zasigurno stajati neki dublji teološki razlozi, samo je pitanje koji. Oni su u tom trenutku bili poznati samo Pavlu, a mi ih možemo tek naslućivati. Pozornim čitanjem teksta može se relativno lako uočiti da je ton ko‑ jim se Pavao obraća svomu zamišljenomu židovskom sugovorniku osjet‑ no pomirljiviji od onoga koji poznamo, primjerice, iz njegove Poslanice Galaćanima, iako je glavna tema zajednička i jednoj i drugoj poslanici: opravdanje po vjeri u Isusa Krista, a ne po djelima Zakona. I dok Pavao tu temu u Poslanici Galaćanima obrađuje vrlo polemično, ovdje to čini dijaloški smireno. A iz toga se dade zaključiti da rimski Židovi, s kojima Pavao želi ostvariti partnerski dijalog, nisu samo judaisti, dakle radikalni judeokršćani koje je često susretao po svojim kršćanskim zajednicama na Istoku i koje poznajemo posebice iz Poslanice Galaćanima, a kojih se Pavao zasigurno mogao pribojavati i u Rimu. Puno je vjerojatnije da se on u Poslanici Rimljanima obraća i onim rimskim Židovima koji uopće nisu prihvatili evanđelje i koji nemaju nikakve izravne veze s rimskom kršćanskom zajednicom. To bi opet moglo značiti kako Pavao ozbiljno uzima u obzir činjenicu da mala zajednica rimskih kršćana živi ne samo u većinskome pogan‑ skom okruženju, već i usred vrlo brojne zajednice Židova u Rimu, što je itekako imalo posljedice za tu malu zajednicu vjere. A rimska je židovska zajednica po mnogim pokazateljima u to vrijeme brojila do 50 000 ljudi. Pavao, koji se na svojim misijskim putovanjima po svim većim gradovi‑ ma židovske sinagoge uvijek koristio kao mjestima svoga prvog navještaja evanđelja, želi i s rimskom sinagogom ostvariti dobar odnos, kako bi jed‑ noga dana kada stigne u Rim i tamo na židovskim okupljanjima u sinago‑ gi mogao naviještati evanđelje koje je i tako uvijek prvo namijenjeno Ži‑ dovima pa onda poganima (1,17; usp. 3,29sl; 4,9s). Za nj nije bilo nikakve dvojbe da prvenstvo Židova pred poganima u smislu povijesti spasenja uvijek ostaje netaknuto, bez obzira na njihov veliki otpor evanđelju. Otu‑ da ta njegova potreba za otvorenim dijalogom s rimskim Židovima. 16

Ako ton kojim se Pavao u Poslanici Rimljanima obraća svomu fiktiv‑ nomu židovskom sugovorniku usporedimo s vrlo polemičnim tonom u spomenutoj Poslanici Galaćanima, osjetit ćemo kako je ovdje riječ o puno smirenijem i teološki sadržajnijem dijalogu u kojemu Pavao maksimalno cijeni svoga židovskog sugovornika i njegove teološke razloge, iako je i ovdje posrijedi jednako osjetljiva tema Zakona i njegova odnosa prema evanđelju. To se najbolje vidi iz navođenja dobro izabranih i izbalansi‑ ranih prigovora na Pavlovu adresu i njegovih odgovora na te prigovore. To zorno pokazuje cijeli niz retoričkih pitanja koja, dakako, Pavao sam formulira i odmah na njih daje adekvatne odgovore. Evo nekoliko pri‑ mjera: Rim 3,1sl: Koja je, dakle, prednost Židova? Ili kakva je korist od obrezanja? Velika u svakom pogledu (usp. Gal 5,2–4); Rim 3,31: Dokidamo li dakle vjerom Zakon? Nipošto! Naprotiv, tim Zakon potvrđujemo (usp. Gal 3,23–25; Rim 7,7: Što ćemo dakle reći? Da je Zakon grijeh? Nipošto! Ipak, grijeh sam upoznao samo po Zakonu, jer ne bih upoznao požudu da Zakon nije rekao: »Ne poželi!«; usp. Gal 3,13). No čini se da to nije bilo sve. Ako imamo na umu kako Pavao, prije svoga dolaska u Rim, s teškim osjećajem pri duši odlazi u Jeruzalem kako bi predao u međuvremenu prikupljenu milostinju za tamošnju kršćan‑ sku prazajednicu, bojeći se nevjernika u Judeji (15,31), to bi moglo značiti kako je postojao i neki još delikatniji razlog za takav pomirljiv dijalog s rimskim Židovima. Prije nego učini novi iskorak u naviještanju evanđelja slobodna od Mojsijeva zakona, Pavao ga želi još jednom teološki temelji‑ to obrazložiti ne samo pred kršćanima u Rimu i Jeruzalemu, već i pred Židovima kojih se kao Židov osobno nikad nije odrekao niti je zanijekao svoje židovsko podrijetlo (1 Kor 9,20; 2 Kor 11,22; Fil 3,5), te tako pred svima opravdati svoju dotadašnju apostolsku aktivnost i obraniti svoje evanđelje. Pavao između Jeruzalema i Rima

U svojoj dugotrajnoj i nimalo lakoj borbi za istinu evanđelja (Gal 2,5.14), koje je neumorno naviještao među poganima, Pavao se cijelo vrijeme vjerno držao jedinog uvjeta koji su mu postavili apostolski prvaci prili‑ kom njihova partnerskog dogovora na apostolskom saboru u Jeruzalemu: samo neka se sjećamo siromaha, što sam revno i činio (Gal 2,10). Dakle, od njega je zahtijevano da njegove zajednice pruže materijalnu pomoć si‑ 17

U detaljnom i jasnom uvodnom dijelu autor ovoga djela raspravlja o povodu i okolnostima nastanka Poslanice, o odnosu Jeruzalema i Rima kao različitih središta prema kojima se Pavao treba odnositi, o iznimno zanimljivom i složenom pitanju početaka kršćanske zajednice u Rimu, o odnosu tzv. slabih i jakih u rimskoj kršćanskoj zajednici. Osobito je vrijedno poglavlje koje se bavi teološkom naravi i značenjem Poslanice Rimljanima s prosudbama povijesti tumačenja Poslanice, ali i autorovim vlastitim promišljanjem i zaključivanjem, koji ovo Pavlovo djelo smještaju u njegov povijesno‑teološki kontekst. Nadalje, u uvodnom dijelu autor tumači i Pavlov odnos prema Izraelu te, s tim povezano, njegovu svijest o pripadnosti Izraelu i o poslanju koje je primio za evangeliziranje pogana. Već samo s ovim uvodnim dijelom knjiga bi bila važan doprinos tumačenju Poslanice Rimljanima na hrvatskom govornom području. Važan je, naravno, i autorov novi hrvatski prijevod Poslanice Rimljanima. No posebnu i dosad nedostignutu vrijednost ima komentar koji se zaustavlja uz svaki redak i daje mu lingvističko, povijesno, stilsko i teološko tumačenje. doc. dr. sc. Darko Tepert

Uz već istaknutu znanstvenu relevantnost teme kojom se autor bavi u ovoj knjizi, te nepostojanje drugih takvih djela na hrvatskom jeziku, društveni interes za pojavu ovoga djela proizlazi i iz širega kulturološkog konteksta. Naime, već tijekom nekoliko stoljeća prisutna negativna društvena stvarnost antisemitizma, kao i nerazumijevanje odnosa Crkve i Izraela u vrijeme nastanka i oblikovanja kršćanstva, u ovoj knjizi od dijela kršćana, kroz pero bibličara sada dobivaju nove odgovore. Već u uvodnom dijelu autor je naslovima »Pavlov odnos prema Izraelu« i »Između svijesti pripadnosti Izraelu i poslanja poganima« čitatelje podrobno i na jasan način uveo u ovu problematiku; ona će, prateći tekst Poslanice, potom u komentaru biti na odgovarajućim mjestima ponovno doticana i promišljana – posebice u dijelu s naslovom: »Izrael i njegovo spasenje (9,1 – 11,36)«. doc. dr. sc. Ivica Čatić 18

Cijena 140 kn

ISBN 978-953-11-1077-8