Povijesni atlas Drugoga vatikanskog koncila by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Naslov izvornika Alberto Melloni (prir.), Atlante storico del Concilio Vaticano II International Copyright © 2015. by Editoriale Jaca Book SpA, Milano Sva prava pridržana © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2018.

Prijevod ove knjige sufinancirao je SEPS SEGRETARIATO EUROPEO PER LE PUBBLICAZIONI SCIENTIFICHE

Via Val d'Aposa 7 – 40123 Bologna – Italy seps@seps.it – www.seps.it

Biblioteka: Monografije, sv. 33

Prijevod Branko Murić Lektura Karmela Prosoli Korektura Karmela Prosoli Gordana Bašić Kedmenec Prijelom Denona d.o.o., Zagreb

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Denona d.o.o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-1121-8 Tiskano u svibnju 2018. CIP zapis dostupan je u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000997204.

sadržaj Uvod Plan Drugoga vatikanskog koncila. Povijest, slike i vremenske mape Koncila, A. Melloni

Vremenska crta Kronologija Drugoga vatikanskog koncila (1958.–1965.) Kronologija 1959.–1965. Međunarodna scena

14 16

Povijest/Prolog 1. Ekumenski koncili tijekom prvog tisućljeća 2. Opći koncili zapadnog kršćanstva

18 26

Povijest/Očekivanje 3. Sinodalnost u XX. i XXI. stoljeću 4. Zaključiti Vatikanski koncil ili sazvati novi?

34 40

Povijest/Najava 1959. 5. Najava 25. siječnja 1959. 6. Poprište svijeta

44 46

Povijest/Pretpripravno razdoblje 1959.–1960. 7. Pretpripravna komisija i prijedlozi biskupâ, sveučilištâ i rimskih kongregacija 8. Pokreti, časopisi, knjige

48 54

Povijest/Pripravno razdoblje 1960.–1962. 9. Središnja pripravna komisija i ostale pripravne komisije, odabire priredio G. Turbanti 10. Tajništvo za jedinstvo kršćana

58 76

Žarište/Aula 11. Opremanje Koncila. Bazilika svetog Petra pretvara se u koncilsku aulu 12. Sastav skupštine 13. Koncilska aula i raspored sudionikâ

78 82 88

Povijest/Početak 1962. 14. Uočnica Koncila 15. Ordo Concilii: dva pravilnika

94 98

Povijest/Početak – Prvo razdoblje 1962. 16. Dana 11. listopada: Gaudet Mater Ecclesia 17. Liturgija i obrednost 11. listopada 18. Prvi koraci 19. Quoniam multi: komisije 20. Tajništvo za poslove extra ordinem 21. Upravna tijela Koncila i koncilske komisije, odabire priredio G. Turbanti 22. Rasprava o liturgiji 23. Odbacivanje sheme o »izvorima« objave 21. studenoga 24. Dekabristi i De Ecclesia. Završetak prvog zasjedanja i nova priprava Povijest/Početak – Prvo međurazdoblje 1962.–1963. 25. Mirabilis ille i nova priprava

106 112 120 122 124 126 134 138 140 142

Povijest/Priprava 1960.–1962. 26. Biskupske rezidencije Žarište/Rim 27. Okupljališta komisija, biskupskih konferencija, skupina i strujanja u Rimu

146 152

Povijest/Svijest – Prvo međurazdoblje 1962.–1963. 28. Konklave 29. Moderatori

156 158

Povijest/Svijest – Drugo razdoblje 1963. 30. Novo otvaranje i glasovanje o pitanjima kolegijaliteta 31. Liturgijska reforma

160 166

Povijest/Svijest – Drugo međurazdoblje 1963.–1964. 32. Jeruzalem i ekumenizam 33. Döpfnerov plan

170 172

Žarište/Tijelo 34. Biskupi 35. Redovnički redovi 36. Katolici istočnog obreda 37. Periti 38. Promatrači i gosti, tablicu priredili S. Marotta i L. Ferracci 39. Neformalne skupine 40. Episkopati 41. Novine, televizije i mediji: Koncil extra aulam 42. Slušatelji, slušateljice i župnici

174 182 186 188 192 200 202 208 212

Povijest/Kriza – Treće razdoblje 1964. 43. De Ecclesia na razmeđu međurazdoblja i trećeg razdoblja 44. Crni tjedan

216 218

Povijest/Kraj – Treće međurazdoblje 1964.–1965. 45. Posljednje međurazdoblje i zaprjeka objave

220

Povijest/Kraj – Četvrto razdoblje 1965. 46. »Manje« sheme 47. Dokumenti Tajništva za jedinstvo kršćana: ekumenizam, sloboda vjerovanja i nekršćanske religije 48. Konstitucija Gaudium et spes i njezino dovršenje 49. Kontroverzije i teme koje je zagovarao papa 50. Zatvaranje i poruke. Završna svečanost 51. Kalendar kongregacija, priredila S. Marotta

224 228 232 236 240

Žarište/Sudbine 52. Sudbine

258

222

Popis dokumenata Drugoga vatikanskog koncila Popis koncilskih otaca, priredio F. Ruozzi Popis delegatâ promatračâ i gostiju Tajništva, priredili S. Marotta i L. Ferracci

264 265

Bilješke

279

278

Plan Drugoga vatikanskog koncila Povijest, slike i vremenske mape Koncila Alberto Melloni

Oblak pitanja O Drugom vatikanskom koncilu nakupila su se brojna pitanja: ne tek od danas ni tek od posljednjeg pontifikata. Nego od početka, od same njegove najave. Čemu se upustiti u nekakav koncil, kao da papa – tako kazivaše poznata teološka enciklopedija na samom početku XX. stoljeća – kojemu je Prvi vatikanski koncil dodijelio najsolidnije povlastice nezabludivosti i primata, ne bi mogao imati ono što želi na način koji želi?1 Bilo je opravdano zapitati se je li episkopat koji je u siječnju 1959., sto dana od kraja Pacellijeva pontifikata, možda već otupio od onog doba osuda, po kojima se, gotovo kao s pravim i istinskim doktrinarnim totalitarizmom, oštro korilo katoličku teologiju na teškom putu služenja istini u istraživanju podređujući ju »policijskom« režimu, kojega je poznavatelj ekleziologije i povijesti – kao što je to bio o. Congar – bez ustezanja nazvao »Gestapom«;2 i otuda nove dvojbe. Zašto se ne ograničiti na neki lijepi »kongres Cini zaklade«, kako je to oprezno znalački lukavo mislio budući Pavao VI., kada su u to vrijeme još i tijara i opoziv njegova progonstva iz Milana bili daleka budućnost?3 Čini se kako pitanja nisu iščeznula niti tijekom pripravnih mjeseci: kada je papa iz Bergama Angelo Vecchione (Starac, nap. prev.), kako ga je prozvao Pier Paolo Pasolini u svojim pjesmama,4 progovorio o »jedinstvu« i »Crkvama«, mnogi nisu vjerovali da je u tom trenutku bio svjestan svega što se podrazumijeva na teološkom planu i sumnjali su da je bila riječ o nejasnom izričaju, ali opet takvom koji je bolji od onih paternalističkih osjećaja koje su Crkve (osobito ona rimokatolička) često miješale s putem obraćenja od kulta razdijeljenosti vlastite bîti prema poslušnosti Kristovoj zapovijedi za jedinstvom. Tako je postalo i ostalo dopušteno priupitati se kako može jedan oprezan čovjek, kao što je to bio bivši nuncij Roncalli, povjeriti pripravu »svojega« koncila šefovima dikasterija i kongregacija Rimske kurije; i zašto se suzdržao izrugati oholost Svetoga oficija – koji mu je ponudio popise peritâ redom rigorozno odabranih iz proturječnih rimskih škola, koje su bile u neprestanom međusobnom sukobu, te je tako postao svjestan da na tim popisima nema mjesta »ni za Lubaca ni za Congara« – zahtijevajući da se uvrste upravo ta dva imena ...5 Postoje i pitanja koja su više arhitektonska: jer pita se, bilo onaj koji živi bilo onaj koji studira, koji smisao ima oformiti pripravnu središnju komisiju koja ne usklađuje plan, štoviše, niti projekt prema rječniku tridentskog vremena,6 nego prima od komisija brda spisâ, za koje je ograničena tek površno ih ispitati. Tako je, kako je poznato zbog suzdržanoga papina povjerenja u imenovanju, glav-

ni tajnik, koji bi po papi trebao okončati sve ono što se odnosilo na Prvi vatikanski koncil, brzo bio zamijenjen zbog svoje neumjesnosti i nepoznavanja jezika:7 no hoće li biti dostatno to zamjenjivanje (koje se potom ipak neće zbiti) kako bi pravilnik, zamišljen za skupštinu koja uvijek instrumentalno povlađuje, postao preduvjetom istinskog susreta i sukoba, sposoban izazvati iskre i plamene posadašnjenja? Rijeke pitanja naglo bujaju također tijekom odvijanja Koncila i odnosa koji papa mora uspostaviti s tim od njega različitim tijelom, a kojega je, opet, on sastavni dio u svojstvu predsjednika i predsjedavajućega. Što će shvatiti velik broj okupljenih otaca iz Gaudet Mater Ecclesia na do tada najvećoj ikad na Zemlji održanoj skupštini otaca?8 I koji je smisao te tako ronkalijevske fraze izrečene u večer nakon otvaranja Koncila, nakon riječi o mjesecu i prije umiljavajućih pozdrava dječici, kojima daje naslutiti per transennam kako se sve neće završiti do Božića, nego da će se ići dalje i da ćemo se »još« ponovno susresti, kada oboljeli kršćanin, koji pokreće svijet, zna da ga više neće biti na svijetu?9 I kako nastaviti, nakon što je papa odlučio da se započne s liturgijom, kada nedostaje glasoviti projekt koji su svi žurno nastojali orisati i kada se spoznalo da je možda manjkava zbog mnogo dubljih razloga od onih koje je pretpostavljao onaj koji osjeća njezin nedostatak?10 Što će se dogoditi kada se Koncil zablokira oko jedne množine – »de fontibus« – unutar koje se nalaze stoljeća kontroverzija, i oko nastojanja da se probije bunar ekumenizma?11 Dokument o Židovima, kao jedinstveni presedan, dokinulo je Državno tajništvo tijekom pripravne faze, ali je ponovno uvršten u dnevni red, ili će biti vršak dijamanta12 ili, pak, zamka Tajništva za jedinstvo kršćana, jedinog tijela koje nastaje u nevidljivoj reformi Kurije koju je započeo papa Ivan XXIII., a koje će imati golemu težinu u redefiniranju ekumenizma Drugoga vatikanskog koncila?13 O Koncilu na kojem su se dogodile konklave i u konklavama na kojima je iznova Koncil uvršten na dnevni red konačnim izborom Pavla VI. za papu, iznova izranjaju ništa manje važna pitanja.14 Papa kao što je Montini, obdaren smislom za taktičnost, iskušanu u mnogim okolnostima, uspio je iznova uspostaviti Pravilnik: ali zašto, čineći to i odabirući moderatore, prihvaća postati jamstvom manjini, gdje baš prebivahu njegovi najžešći neprijatelji, te tjera demokratski san većine sklone jednodušnosti, umjesto da nastavi s derogacijama, kao i prethodnici, u ulozi majeutičara konsenzusa koji čini bît koncilskih odluka?15 I kada je osjetio oduševljenost reformske brzine Koncila, je li u jesen 1963., kada se u nekoliko tjedana u neočekivanoj punini zbila liturgijska reforma, kada su se izra-

Uvod 1. Slavljenje križa, luk crkve Majke Božje u samostanu Bertubani, David Gareja, Sagarejo, Kakheti, Gruzija (Arhiv Jaca Book).

dokumenata vidi se da su nezrele teme izmiješane sa zrelima:19 ali koji je smisao ili bi ga moglo zadobiti izvlačenje sredine? Teologija božanske objave, odnosa s Izraelom, neopozivo ekumensko zalaganje Rima, misionarstvo Crkve, sloboda ljudske savjesti, zabilježili su nebrojene mnogoznačne zaokrete tematiziranja, na koja je prijašnje učiteljstvo nudilo jednostavno suprotna rješenja: na njih će se preusmjeriti energije katoličanstva i teološkog znanja u budućnosti Crkve. Može li se isto kazati i o dokumentima koje je Döpfner htio svesti tek na razinu prijedloga?20 I kako prosuđivati Gaudium et spes, koji je razdijelio koncilsku većinu na one koji u njemu vide vrhunac novoga pogleda na svijet i na one koji su u njemu vidjeli natruhe možebitno optimističnog posvjetovljenja?21

dila načela ekleziologije zajedništva i kada je dekonstruirana protuekumenska uloga mariologije, otišao u Jeruzalem kako bi pronašao utjehu i kako bi bio osobno nazočan ili kako bi u taj program dodao ekumensku prenagljenost koja je nedostajala?16 A, gledano očima manjine, u tim prvim mjesecima 1964. odabirom napada na savjest Pavla VI. željelo se učiniti to da osjeti muku onih koji ga optuživahu da je iznevjerio malenu tradiciju posljednjih dvaju stoljeća u ime velike antičke predaje (nije li možda to ključ za doktrinarni totalitarizam u Humani generis?), hoće li imati učinak da ga se izmuči ili da ga se isprovocira?17 Sve ono što manjina dobiva uvršteno je u nekolicinu rečenica u Lumen gentium: no je li se time postigao uspjeh ili se, pak, ni oko čega razvija otvorena quaestio disputata? Upravo kao i Nota explicativa praevia, koja je pročitana u auli kako bi se proglasilo reduktivno tumačenje kolegijaliteta, čiji je autoritet jednak onomu komisije koja ga je napisala i koju Vrhovni autoritet nalaže samo »pročitati«: je li na Koncilu riječ o ušutkivanju ili se zanjegovao šokantan konzervativizam, ili se predložio nasilan kompromis, koji je dodatno prouzročio daljnja oklijevanja i teškoće?18 I druga pitanja pojavljuju se na kraju Koncila: je li se načinio »korak«, kako je govorio Congar? »Korak unaprijed« koji je sanjao papa Ivan, je li ostvaren ili je započeo, ili je krenuo u dijametralno suprotnom smjeru? U prenagljenosti zatvaranja

Umnažajuće recepcije Ta se pitanja umnažaju kada se započinje s prihvaćanjem (recepcijom) Koncila – to jest s procesom koji, kao i nakon svih velikih koncila u povijesti, odabire i pretače odluke izranjajući povijesne i teološke jezgre koje se uvijek ne podudaraju s prioritetima same skupštine:22 a postojalo ih je na tisuće tisućâ. Tiču se odgovornosti biskupa koji su izgubili onaj simbiozni odnos s teolozima, koji se više nikada ni zbog kakva motiva neće oporaviti.23 Tiču se vjernika i njihova konkretnog života i entuzijazma kršćanskog života s obzirom na »javnu prisutnost« – veliki opojni san novoga osvajanja onoga što je izgubljeno u moderno vrijeme – ili s apsolutnim cinizmom ili s nesvladivim nepovjerenjem, ali što više nikako nije povezano s onom istinskom pozadinskom grubošću koja je obilježila pape Pije.24 Pitanja se tiču zajednica u pluralnom smislu, kakav taj izričaj ima u katoličanstvu: redova drevnih utemeljitelja, samostana koji su nastali zbog uvijek nove žeđi za Bogom, usporenih župa zbog činjenice što su u Europi ili drugdje mladi sa svećenikom, svećenici s mladima – i nadalje25 u istraživanju Koncila koji sadržava sva nadanja i tumači sva razočaranja: bilo da su šokirani oni koji su očekivali woodstockovski preporod Crkve bilo oni koji su prianjali uz nostalgije i latinorum, uz kojega vežu častan naziv tradicije;26 bilo one duboke teološke šokove onih koji se boje zastranjenja Koncila u povratku rimskog autoritarizma i svega što je uz to vezano27 i onih koji, obratno, u raširenoj površnosti vide napuštanje onih sustavno teoloških upućenosti koje su ga zaživjele. Umnažanjem pitanja, ona se razvrstavaju na suprotne strane lonca u kojem se krčka Crkva trećeg tisućljeća, u polarnosti koja nastaje tijekom vremena: Ottaviani protiv Suenensa o ekleziološkim pitanjima, Pavao VI. protiv Lercara o recepciji biskupi-

Plan Drugoga vatikanskog koncila Povijest, slike i vremenske mape Koncila 2. Asiz, 27. listopada 1986. Ivan Pavao II. zajedno s predstavnicima religija na Svjetskom danu molitve za mir (Arhiv Jaca Book).

ja, Lefebvre protiv Pavla VI. o liturgiji, Küng protiv Ratzingera o teologiji, Communio protiv Conciliuma u širenju – u logici koja nije tek puka kontekstualizacija, koja se ostvaruje u zacrtanom opsegu i na preciznom terenu, nego turbulencija koja trese zrakoplov evanđelja u vremenu. Važni i maleni trenutci povezuju se i tako produbljuju istraživanje događaja označujući, ono što je rasprava prešutjela, konac povijesti. Tako je kraj šezdesetih godina ujedno označio i kraj hipotezi o koncilskoj recepciji u europskim Crkvama,28 sinoda u Medellínu označuje kucanje na vrata Crkve Duha,29 povlačenje tridentskog misala 1970. njegovom zamjenom bilo je znakom Antikrista u očima tradicionalizma,30 izostavljena kanonizacija ili, pak, kanonizacija Ivana XXIII. godine 2014. kao pečat recepcije,31 jubilarni prelazak u 2000. godini u znaku mea culpa i uzdizanje Koncila na razinu navigacijskog kompasa buduće Crkve,32 i tako dalje. Povijest lošeg prisjećanja vjeruje da na kraju, kada je 2005. Benedikt XVI. brzopleto izgovorio par rečenica o hermeneutici (teološkoj, podrazumijeva se) Drugoga vatikanskog koncila, pronalazi vlastiti poticaj ne protiv hermeneutike, nego protiv Koncila. Toga prosinca na početku pontifikata papa Ratzinger ponavlja tezu koju je već izložio 1965., na kraju svojih koncilskih dnevnika: hermeneutici »diskontinuiteta i prijekida« suprotstavlja onu »kontinuiteta i reforme«.33 To odražava njegovo poznato teološko stajalište o ontološkoj i kronološkoj preegzistenciji univerzalne Crkve s obzirom na partikularnu Crkvu.34 Na temelju te pretpostavke Koncil na »činjeničnoj« razini može najbolje preokrenuti tvrdnje o papinstvu tijekom proteklih stoljeća: a kada je riječ o znanstveniku poput Ratzingera, on je zasigurno svjestan ograničenja znanstvenih disciplina, jer stavlja u sumnju ono što se možda povijesno dogodilo, a što bi se trebalo potvrditi pod okriljem povijesne rekonstrukcije. No iako je programatski nepovijesna priroda njegove pozicije, to ne otklanja preokret u učiteljskim tvrdnjama na teološkoj razini, koje premda imaju po sebi tobože visok doktrinarni status, ne pokazuju i ne dotiču onu nepovijesnu bît Crkve, iz koje po sebi slijedi reformirajući i nepromjenjivi kontinuitet. U konačnici, Ratzingerovo razlikovanje – potom pojednostavnjeno od vulgarnih vulgarizatora kao neko proturječje između kontinuiteta i diskontinuiteta, s rizikom pojednostavnjenog pripisivanja koje se nikako ne može prišiti Benediktu XVI.35 – ne cilja na povijesnu razinu, za koju se pretpostavljalo da bi se s njom trebalo baviti kao s teološki pomoćnom dimenzijom. A ako se o ičemu trebalo raspravljati, onda je to svakako ta pomoćnost povijesti teologiji, jer ona je ta koja ima utjecaj na potonju u sadašnjosti i za budućnost Drugoga vatikanskog koncila u Crkvi.

Koncil kao događaj Zapravo od 1988. vrstan povjesničar Crkve, kao što je to Giuseppe Alberigo, želi izmjeriti Drugi vatikanski koncil vlastitim mjernim instrumentom.36 Kao učenik i prijatelj Huberta Jedina, povjesničara Tridenta, Alberigo je shvatio da u svakom koncilskom zbivanju odlučujuću ulogu odigrava njegovo opovješćivanje: tako se zbilo s focijevskim i antifocijevskim koncilima, koji su nakon Francisa Dvornika shvaćeni na drukčiji način.37 U svoje vrijeme Kalcedonski koncil rasvijetljen je zahvaljujući Aloysu Grillmeieru.38 Konstanzanski koncil zadobio je na važnosti zahvaljujući radu Briana Tierneyja i samoga Alberiga.39 Nakon Josepha Gilla Firentinski koncil počeo se shvaćati na drukčiji način.40 To se osobito odnosi na Tridentski koncil: kritički rad Huberta Jedina ponovno ga je smjestio u stvarnu povijest i vratio je najdulji koncil u vremensku povijest od njegova iščekivanja (od 15. stoljeća do 1545.) do njegova slavljenja (1545.–1563.).41 Jedinova lekcija podučava in corpore vili da koncil nikada nije načinjen od slijeda koračića ili redaka povezanih u kronologiju, ili citata stvari koje se čine identičnima jedino podcjenjivačima kontekstâ: ali inteligencija je pronaći u pospješujućim i prorijeđenim izvorima ono što im određuje kakvoću i što im umanjuje vrijednost (što im proturječi) u onom što bi oni mogli biti u svojoj ikonskoj repraesentatio Kristove zaručnice. Tako je Alberigo inicirao i želio govoriti o povijesti Drugoga vatikanskog koncila u pet svezaka (baš je Jedinov model diktirao dimenziju i uvezivanje na kojem se marljivo radilo), koji je htio smjestiti Koncil u njegovu povijest, u povijesna pitanja. Dakle, nije riječ o rekonstrukciji tijeka kojim bi se iznijele činjenice i dostignuća: jer bi time ona postala etiologijom ne nudeći ništa drugo nego dostatne razloge pobjednicima, točka na kojoj daljnja povijest Koncila Johna O’Malleyja ispravno inzistira na više mjesta.42 Niti je riječ o jednostavnoj kronici – koja također ima neprocjenjivu vrijednost, kao što to znaju čitatelji dnevnika o. Giovannija Caprile, pisanoga za La Civiltà Cattolica pod ravnanjem Tuccija43 – jer ona završava s izjednačivanjem vremena. No isto tako nije riječ ni o tumačiteljskom zahvatu: jer on pretpostavlja ili pretpostavku corpusa (ipak je uporaba corpusa Drugoga vatikanskog koncila okrnjena zbog izostanka pojedinih akata, kao što su to poruke, pri nabrajanju »šesnaest« dokumenata44) ili pretpostavku tumačiteljske paradigme koja mora biti ispitana vlastitim instrumentima teološkog, filozofskog ili pravnog područja, ovisno o odabiru.45 Cjelovita je, dakle, i jedinstvena povijest.46 Cjelovita i jedinstvena

Uvod

povijest: kako bi se Drugi vatikanski koncil oslobodilo od njegovog poistovjećivanja samo s odobrenim dokumentima; kako oni uopće nisu quantité négligeable, nego duboki izrazi mnogo složenijega stvarateljskog dinamizma, bez kojega ne bi bili »čišći« ili »objektivniji«, nego osiromašeniji i bezizražajniji. Cjelovita i jedinstvena povijest: kako bi se shvatilo na koji način je vrijeme zaslužno da bi se pronašla manjina pomiješana s mnogoobličnom i sivilom obojenom dvadesetstoljetnom predajom nostalgije beskompromisne kulture. Cjelovita i jedinstvena povijest: kako bi se snažno nadišla analiza banalnoga »političkog mehanizma« Drugoga vatikanskog koncila47 s kritičkim ispitivanjima, ali i neizbježnim povijesnim pitanjem: shvatiti što se dogodilo i potruditi se razumjeti zašto se to dogodilo, ostavljajući da proučavanje izvora u proučavatelju ureže sudove i istine koji su djelomični, pogrješivi, nepotpuni, sumnjičavi, ali ipak proširuju svijest onoga koji ih ispituje o tome prema čemu teže.48 Dosegnuvši vrh brda sa znatiželjnim, nestašnim, teološkim, doktrinarnim, političkim upitima, ovo tipično pitanje povijesnoga rada proizvelo je povijest Drugoga vatikanskog koncila, što se pokazalo prijelomnim za istraživački svijet i zbog toga što se Crkva gibala kroz to koncilsko »pohađanje«.49 Šokovi se prepoznaju u suzdržanosti citiranja onih pet svezaka koji bi mogli biti likvidirani kao »prva« povijest Drugoga vatikanskog koncila, čineći nepravdu Ottu Hermannu Peschu,50 ali ipak su sáma povijest oplođena procvatom kritičkih i filoloških istraživanja Tridenta ili Prvoga vatikanskog koncila. Povjesničari51 Drugoga vatikanskog koncila to priznaju jer znaju smjestiti Koncil u onu dimenziju događajâ koja – bez izokrenutog služništva, ali u razlici spoznajnih ciljeva, a ne njihovih epistemoloških kvaliteta – omogućuje teolozima da pokrenu promišljanje o načinu na koji je Crkva proživljavala to razdoblje evangelizacije.52

Atlas Iz ove povijesti zapravo nisu proizašla ništa manje odlučujuća istraživanja i načini proučavanja izvora druge polovine XX. stoljeća od onih koji su ju pripremili:53 uređivačka djela, povijesne studije, teološki komentari, iskapanje arhivâ. A sada i ovaj Atlas, koji želi provesti čitatelja kroz same korake Koncila kako bi otkrio, u njihovom stvarnom odvijanju, prijelaze toga događaja, početno intuitivno rođenoga u Ivana XXIII., koji ga najavljuje 25. siječnja 1959. na stoti dan od svojega izbora, te koji je zaključen 8. prosinca 1965., na devetsto i prvi dan pontifikata Pavla VI., nakon četrdeset i pet mjeseci priprema koje su propale i trideset i osam mjeseci slavljenja, u kojima su se dogodili radikalni zaokreti i obrati, ostvareni u relativno kratkom vremenu. Ovaj Atlas, opremljen slikama Koncila i o njemu, nastoji dati vizualnu dimenziju, koja je već postala sastavnim dijelom povijesnih disciplina i njihovih specijalizacija; uvodi – a tu je opet Jedin sa svojim Atlasom crkvene povijesti – u grafičkom obliku neke procedure i dimenzije koncilskog odvijanja, od priprave do zaključivanja; osvježava arhivske fotografije i lica s televizijskih emisija te priče protagonistâ Drugoga vatikanskog koncila, oplemenjujući tako rad kolektivne historizacije s rijetkim paralelama u povijesno-religijskoj disciplini i u onoj povijesnoj tout-court. Upućuje na kartografske bilo lokalne bilo globalne vidove, ali i ovdje ne polazeći od naivnog iščitavanja ekleziološke, političke i koncilske geografije. Crkva Drugoga vatikanskog koncila još uvijek je europska u svojem načinu promišljanja i svoj stvarni katolicitet ne otkriva bez iznenađenja: gotovo da bi njezina budućnost – budućnost koja zatvara svoj vlastiti simbolični krug izborom rimskog biskupa koji je prvi neeuropljanin drugoga tisućljeća i premještanjem njezine duhovne osi na jug i na istok – mogla biti ona koja će navijestiti njezinu neizbježnost.54 Zbog toga nije nužno, jer je jednostavno i nepotrebno ograni-

Plan Drugoga vatikanskog koncila Povijest, slike i vremenske mape Koncila

čiti se samo na kvantitativan broj izvaneuropskih biskupa na Drugom vatikanskom koncilu:55 zapravo postoje druge dimenzije koje su utjecale na Koncil i na njegovu recepciju u širem svijetu, u kojem je počelo nicati kršćanstvo, o kojem se središte nije brinulo niti ga je bilo svjesno, barem ne do trenutka neviđenih ukaza. Model je srednje kolegijalnosti onaj koji se, nakon što je veliku Crkvu obilježio profil pentarhijske ekleziologije od IV. do VI. stoljeća ili onaj nationes od XV. stoljeća,56 vraća očitovan u funkcionalnosti biskupskih konferencija: koje nisu, poput onih iz pedesetih godina u Italiji ili Španjolskoj, protežnice papina glasa, niti kao produžena ruka između Rima i intellighentsia, kao što će se dogoditi u Francuskoj, niti kao veliki odlučujući aparati, kao u Njemačkoj, ili kao izraz nacionalnog identiteta, kao kod Poljaka. Izrazi su to fizionomije Crkve koja se sučeljava i pita ne o neukusnoj demokratizaciji crkvene moći, nego o teološkom i kanonskom promišljanju Crkve u Crkvama in quibus et ex quibus proizlazi univerzalna Crkva.57 Izričito nizozemski biskupi iz Indonezije, toliki biskupi misionari iz zemalja stare kršćanske Europe, nisu na planu formacije ili teološke kulture iz zemalja Trećega svijeta, naziv koji se uporabljivao sedamdesetih godina, nego su glasovi problema koji nisu »slučajevi«, a još manje da bi se s njima ophodilo paternalistički i autoritarno od »slučaja do slučaja« u kurijalnim kongregacijama; nego su svjetla evanđelja koja osvjetljuju svojim bivanjem znakove duhovne obnove u trenutcima zažmirenosti koja niče već dva stoljeća u ishitreno osuđenom vremenu.58 Ovaj se Atlas stoga trudi pružiti potvrđene i mjerodavne popise sudionika Koncila različitih naslova, bez davanja bilo kakve prednosti iščitavanju sivih »službenih« popisa, na kojima se nalaze ideološki unosi i izbacivanja te pogrješke koje očituju samu forma mentis centralizma, koji je neusporediv sa stvarnim katolicitetom Crkve u zajedništvu s Rimom. Popise koje je bilo iznimno teško kopirati,

te zbog toga izložene rizicima koje smo odlučili prihvatiti, jer izvori koji ih bilježe više nego od toga mentaliteta bili su pogođeni objektivnom teškoćom prilagoditi procedure koje su se izmjenjivale brzo poput mišljenja. Drevni kurijalni običaj, na primjer, naznačivao je prelate s latinskim imenima, bilo dijeceza bilo redova, i/ili talijanizirano (naslijeđe davnine) vlastito ime osobe.59 To je tijekom Koncila stvorilo podosta zbrke: osobito je to vrijedilo za ona imena kod kojih je katkad prva riječ označivala prezime, a drugi put to je bila druga riječ. Popis perita, stotinjak onih nominiranih samo zbog počasnih naslova, a mnogi od njih tijekom posljednjega koncilskog razdoblja, nije ništa manje kompleksan. A i među promatračima i gostima Tajništva za jedinstvo kršćana nalaze se lica koja je teško klasificirati: jedan od takvih primjera je i zadivljujući rumunjsko-libanonski monah André Scrima, koji je kao osobni predstavnik patrijarha Atenagore imao marginalni status, ali i odlučujuću ulogu.60 No najveći dio ovdje ponuđenog puta otpada na unutarnje vrijeme Koncila i na uložen napor da se protegne prostor – najočitija dimenzija nekog atlasa – unutar vremena. Koncilsko vrijeme jest ono u kojem su se akumulirala ona pitanja koja sam prizvao na početku, i odgovori koji su katkad dani bez predodžbe slike budućnosti. Zapravo, onaj tko je 11. listopada 1962. došao na Koncil s dramatičnom sviješću o onome što je dala priprava i o tome koji je podređujući stupanj biskupâ pravilima Kurije, nije mogao a da ne pomisli kako neće biti riječ o kratkom Koncilu, koji bi se zbio u nekoliko tjedana odobravanjem mnogih dokumenata – mislilo se da možda svih sedam shema koje, unatoč tomu što su bile preplavljene kritikama tijekom ljetnih tjedana u kojima su bile pregledno čitane, mogu ići na izglasavanje, a u povodu kojih su Chenu i Congar provukli »poruku« punu otvorenosti i evanđeoskog duha, koja baš u svojoj ljepoti daje naslutiti i gorke osjećaje

Uvod 3. Bazilika sv. Petra, 29. rujna 1963. Ceremonija otvaranja drugog zasjedanja Drugoga vatikanskog koncila, koji se nastavlja s Pavlom VI. Oci zauzimaju mjesta u klupama u očekivanju ulaska pape (foto Pais / Archivio Rodrigo Pais – Ceub Sveučilište u Bologni).

onoga tko je pogođen još jednim porazom zbog vlastitog iščekivanja proljeća Crkve.61 Kada je 21.–22. studenoga odbačena shema De fontibus, daje se naslutiti da je papina namjera zaštititi slobodu većine na Koncilu s istom smirenom odlučnošću s kojom je pustio da Kurija radi na pripravi, no vremensko obzorje se proširuje:62 dolazi do nove priprave koja u siječnju 1963. redefinira metode i »pastoralne« ciljeve Koncila, čime se i vrijeme Koncila proteže do obzora u kojem postaje očitim da više neće biti pape Ivana. Daljnja protežnost vremena dogodit će se iste godine s konklavama i potom s glasovanjima u listopadu 1963.: to je dalo smisao impresivnoj mogućnosti Koncila (koja nije bila ništa drukčija od onih velikih drevnih koncila) da se ubrza s vlastitom doktrinarnom intuitivnošću, s poticajem koji nije stvorio tek entuzijazme. To je bilo do te mjere da su tijekom 1964. mnogi držali da bi se trebalo napajati s ključnom ekleziološkom temom, pobijediti opstrukcionizam manjine koja je neočekivano dobila pozornost kod pape Pavla VI.: ne stoga što papi, i teologu od njegova povjerenja don Carlu Colombu, nudi važna opravdanja, nego više zbog Montinijeve uloge u tom slikovitom jednodušju, koje je držao prijeko potrebnim za postkoncilsko razdoblje.63 A kada je odobrena De Ecclesia i trebalo se odlučiti što poduzeti u 1965., nekolicina je, ali ipak važnih glasova, promišljala o mogućnosti da se Crkva u duljem razdoblju ostavi u tom koncilskom stanju, jer nije papa u svojoj institucionalnoj osamljenosti onaj koji sluša i treba odgovoriti na proces prihvata koji je započeo već prije negoli je Koncil završio s prvim reformiranim misama, nego to čini u zajedništvu s episkopatom.64 I kada će Drugi vatikanski koncil završiti 8. prosinca 1965., završit će i jedna povijest koja je trajala ukupno 1154 koncilska dana, koji su se zbili nakon 1354 dana priprave, a od kojih nas odvaja pedeset godina, koje nisu ugrozile osjećanje posebnosti događaja sudionicima kojega se svi osjećaju (ignorirajući misle li svi jednako), na koji se gleda s ljutnjom, privrženošću i pozornošću. A ipak je to osjećanje »originalnosti« Drugoga vatikanskog koncila odredilo položaj autoriteta skupštine i autoriteta papinstva, zajednički osjećaj teologâ i onaj vjerničkog naroda, javno mnijenje i međunarodno političko viđenje.65

Načiniti povijest od mnogih koncilskih posebnosti Kao i svaki koncil, tako i Drugi vatikanski koncil usađuje vlastite korijene u kompleksnost povijesnog tla, s kojim mu se proširuju etape i događaji, a što je odredilo njegovu razradbu.

Nitko nije došao na Koncil 1962.–1965. s Ćirilovim zlatom kako bi zaštitio definiciju Theotokos, ali ni sam Drugi vatikanski koncil nije se odvijao bez tih igara pritisaka i zahtjeva koji su obilježili sve velike skupštine kršćanstva. Nije imao prijetnju muslimanske vojske koja je prodirala prema Carigradu tridesetih godina XV. stoljeća,66 no i on se mora mjeriti s kontingentnim političkim prijetnjama i vojno-političkim pitanjima više nego da je riječ o sekundarnoj stvari kada su posrijedi geopolitičke supersile. Netolerantnost njemačke nacije, koja je eskalirala tijekom općeg koncila u Lateranu 1215., ne pojavljuje se u istom obliku,67 ali i tijekom ekumenske sinode u XX. stoljeću pitanje individualne i kolektivne psihologije odigralo je svoju ulogu. Ukoliko je osjećaj starokatoličke manjine vodio prema raskolu koji je uslijedio nakon Prvoga vatikanskog koncila držao predaju na potpuno drukčiji način od raskolnika nakon Drugoga vatikanskog koncila,68 utoliko ništa manje istinito nije to da se u povijesnoj širini te kategorije nastavlja produbljivati procijep. A na Roncallijevu i Montinijevu Koncilu »izum« načela kolegijalnosti izazvao je otpore i opreze ništa manje različite od onih nazočnih od Prvoga nicejskog pa do Kalcedonskog koncila, koji su bili popraćeni pretpostavkama drugih pojmova, izvanjskih novozavjetnom leksiku.69 Može se tako nastaviti i dalje, katalogizirajući stranicu po stranicu beskonačnih analogija koje povezuju Drugi vatikanski koncil s višeobličnom koncilskom predajom Istoka i Zapada: ne kako bi se uspostavile nevlastite poveznice o proizvoljnim sličnostima, nego, baš naprotiv, kako bi se ostvario primarni zahvat povijesne svijesti. Ona se kreće u suprotnom smjeru: potanko istražuje udaljenosti s velikom kritičkom brižljivošću i s puno dubljim znanjem činjenice na način da primjećuje i najmanji stupanjski pomak u kretnji koncilske arke, što određuje sasvim drukčiji smjerokaz od onoga kojega bi se priželjkivalo vjerovati iz površnih zaziva o kontinuitetu.70 Jedan od plodova historizacije Drugoga vatikanskog koncila, čiji je protagonist bila takozvana bolonjska škola – baš kako su ju definirali njezini klevetnici – zapravo je procvat posebnosti neumanjenih institucionalnim paralelizmima, koje povezuju Drugi vatikanski koncil sa sinodalnim događajem kršćanskih Crkava; te su posebnosti, štoviše, još preciznije zabilježene u njihovoj širini, bila ona zahvaćena ili ne, i u njihovoj međuodnosnosti.71 Ako uistinu postoji plod povijesti Drugoga vatikanskog koncila, on je upravo onaj koji gura bilo povijesno bilo ono teološko istraživanje prema diferenciranom ishodu, čija je učinkovitost

Plan Drugoga vatikanskog koncila Povijest, slike i vremenske mape Koncila

bila potvrđena na mnoge načine. Tako je, na primjer, za povijest Drugoga vatikanskog koncila odmah dobilo važnost Roncallijevo nastojanje da sazove koncil koji ne bi dao definicije i ne bi osuđivao, koji označava susret Crkve s Kristovim licem, a ne s licem neke hereze.72 To nastojanje iznova određuje značenje najteže riječi Drugoga vatikanskog koncila – pastoralno73 – koja može obmanuti i sakriti ona poimanja koja ju određuju u nauku, kao da je možda upravo riječ o semantičkom slučajnom odabiru (ne manje važnosti s obzirom na kategorije osobe/supstancije, ili auctoritas/potestas), a ne o ključu koji bi omogućio pristup koncilskim odlukama, očito utemeljenima na drugim paradigmama, kao što je revizija učiteljstva s obzirom na Izrael. U definiranju tih zakretanja izbija konstitutivno obilježje Koncila kao događaja:74 niti procedura koja vodi prema odlukama niti wording same odluke ne objašnjavaju širinu od skupštine ispitanih pitanja i način na koji je ona (po proceduri i wordingu) zapravo povezana s temeljnom nakanom, onkraj pozitivnih ishoda ili onih neuspjelih, da se istakne u strukturi traktatističkog tipa a posteriori ili u a priori uravnoteženosti dijelova, tema, odabira.75 Preokret događajne (événementiel, nap. prev.) dimenzije odluke Drugoga vatikanskog koncila nalazi se u jeziku i u modusu kojim je izrazio važna i obvezujuća doktrinarna stajališta (biskup liturg,76 simetričnost između unutarnjeg i asimetričnog odnosa s Izraelom i ona s religijama,77 hijerarhija istina,78 euharistijska ekleziologija,79 pneumatološka dimenzija krštenja80 itd.).81 Parenetski govor kazivao je Dossetti, ili epidiktički, prema O’Malleyju, registar Drugoga vatikanskog koncila ima gustoću po kojoj postaje stvarni izraz koncilijarnosti Crkve.82 I to do te mjere da će se uzeti kao stilska brojalica sljedeće učiteljske produkcije biskupskih konferencija ili papinskog oratorija, postajući čistim praznoslovljem.83 Koncilski govor, to je ujedno i posljednja posebnost koju bih želio istaknuti, veže se uz ekumensku posebnost Drugoga vatikanskog koncila:84 jer ne postoji više ekumenizam konkretno uspostavljen kao protežnost imperijalne moći niti određen apstraktno iz Bellarminove teorije,85 nego sada ekumenizam postoji kao quaerenda, obilježena različitim vjeroispovijestima po ispovijesti vjere u istoga Gospodina86 u sinodalnoj contesseratio koju Crkve nisu znale cijeniti, svodeći to zajedništvo pretpostavki pregovaračkih višelateralnih stolova, potom svedenih na bilateralne dijaloge te, na posljetku, na osuđujuće monologe zbog prisutnosti drugoga.87

Samorazumijevanje i razumijevanje Nastojanje učiteljstva da postane stabilno, a ne prigodničarski nesinodalno (jer je to problem Crkava), te nastavak ponižavanja biskupske kolegijalnosti88 (sa svoje strane plod i uzrok tomu je kvantitativno odabrano biskupstvo po logikama koje Franjo otvoreno osuđuje u svojem pontifikatu), gurnuli su teologiju prema naučenom izoliranju tih posebnosti Drugoga vatikanskog koncila, koje se, naprotiv, mogu držati zajedno samo na povijesnom planu: proces koji joj je ograničio opseg i na koncu je pridonio da joj se oduzme kritička vrijednost. U tom procesu dehistorizacije Drugoga vatikanskog koncila, ne manje važnoga i s teškim posljedicama s obzirom na njegovu historizaciju, određene su paradigme, gotovo čineći se samostojnima, odigrale veliku ulogu. Najvažnija je bila ona recepcije: od Congara do Beinerta, zanimanje za recepciju Drugoga vatikanskog koncila zasigurno je odlučujuće, ali završilo je tako da je nadahnulo jedan paradoks. Danost da recepcija zahtijeva odgovornost mjesnih zajednica koje odabiru ono što je životno za njihov život, studij toga fenomena fatalno je vodio prema najmanjim razinama. Ne nacionalna Crkva, nego mjesna; ne mjesna Crkva, nego konkretna zajednica – kaže se i prakticira se u povijesnom radu. A ishod je banalno potvrđivanje neke različitosti koja postaje neopisivom89 i koja onemogućuje shvatiti razloge konačnoga ili prividnoga gubitka i odbijanja odlučnih vidova koncilskoga govora (primjerice siromaštvo).90 Tom trendu, koji u nekoj hiperanalitičnosti dovodi do činjenice zanijemjelosti, pridružuje se također i pretpostavka osobito nekritičkog postulata, čije mjesto čuvanja te spone između vjere i dogme postaje crkvena institucija kao takva: liturgijska reforma, nacijepljena i branjena u banalnom pitanju oblika mise,91 nije imala drugi cilj doli uputiti na drukčiji način kako zatvoriti taj jaz, odnosno taj da uputi na euharistiju kao mjesto koje oblikuje zadaće i službe, polazeći tako od biskupa kao vođe povjerene mu zajednice; ekleziologija tako postaje inženjering vlasti, a ne analiza stanja kršćanskog života, iznova predlažući osušene konflikte između vrsta popustljivosti i strogosti u pitanjima pristupa euharistiji kao omogućujućem činu ostvarivanja prava građanina kršćanske zajednice (politeia).92 Taj je proces stavio naglasak na odbijanje i na dobre razloge odbijanja Koncila od jedne male populacije koja pati od duhovnog autizma, a to se dogodilo zbog tri razarajuća utjecaja: zbog zakočenosti velikog dijela vojske teologa pred zidom

Uvod 4. Papa Ivan XXIII. na jednoj fotografiji Hanka Walkera, službenog fotografa na Koncilu za časopis Life Magazine (foto Hank Walker).

diskontinuitet + prijekid otvara vrata nizu rijetko viđenih neplodnih svađa.97 Dotle Franjino papinstvo, preuzimajući dužnost na koncilskom polustoljetnom tlu, oporavlja u ime antinominalističkoga koncilskog iščitavanja Latinske Amerike (Bergoglio gotovo nikada ne citira Drugi vatikanski koncil) neka njegova uporišta, kao što su navještaj evanđelja i siromaštvo.98

praznoga tora, zbog favoriziranja nekoncilskog konformizma kao sredstva za postizanje karijere i, na posljetku, zbog guranja pape prema nekom obliku nominalističke vjernosti Koncilu, od čega su sastavljači zabilješki, koje nadodaju upućenost na učiteljstske akte, učinili zasebno umijeće koje bi se trebalo zasebno proučavati.93 Sjena na tlu To objašnjava zašto je rasprava o Koncilu tijekom desetljećâ koja nas od njega dijele uglavnom bila promišljanje o papinu stajalištu, sjena kojega zasjenjuje svako tlo i čini ga teško čitljivim: kada 1985. s izvanrednom sinodom Wojtyła odbija Ratzingerov zahtjev za restauracijom i usklađuje episkopate u »velikoj milosti«, time je osigurao modalnost povoljnog prianjanja uz Drugi vatikanski koncil,94 koji tako konstituira posrednu točku, premda su njegovi učinci slabo proučavani (teze o »definitivnom« učiteljstvu posljedice su toga ili je rasprava o commissio parva zbog posljednjeg čitanja prije promulgacije novoga Kodeksa kanonskog prava već iscrpila problem?95). Deset godina poslije pripreme Ut unum sint pojavila se relativno rasprostranjena rasprava u kojoj se, upravo tako stoji u knjizi mons. Quinna, koja je jedan od radnih planova Franjina papinstva,96 ne čine iskoraci naprijed; potom 2002. Ratzinger zauzima scenu govorom Kuriji (sic!), u kojem formula kontinuitet + reforma protiv

Povratak Koncila U tom kontekstu postavlja se problem naravi (?!) nauka99 u Crkvi pedeset godina nakon Drugoga vatikanskog koncila, kada jedna trećina kršćana ne izražava denominativnu pripadnost ili ih ima više, a iste uspostavljene vjeroispovijedne pripadnosti Crkvama ne dovode se u raspravu jedino zbog pojmovnog ispražnjenja. Rizik nostalgičnog zahtjeva za vrjednovanjem Koncila izbjegava se, zapravo, zahvaćajući do samog temelja odgovornost kojom on opterećuje autoritet i mjereći na minuciozan način nepokoren otpor samoga autoriteta tim poticajima (»kentra« iz Dj 26, 15) koji proizlaze iz konkretne povijesti ovoga vremena, u kojoj tvrdnje o modernosti usredotočene na autonomiji kao vrijednosti, na pojedincu kao univerzalnoj kategoriji, na pravima kao zajedničkoj instanciji, nemaju više nikakvo značenje.100 Pojednostavnjivanje (ili shematizacija, nap. prev.) autoriteta koji želi ostvarivati kontrolu i neukrotiv narod koji se budi u obranu autonomije pojedinca, kao pokretača progresivne povijesti, ne pomaže shvatiti zašto na razdaljini od pola stoljeća Drugi vatikanski koncil još uvijek označava podvojenost. U iščekivanju pomirbe s vlastitom poviješću buržoaske kulture imobilizirane pod teretom vlastitih aporija (onih ekološkog kapitalizma, tailored etike u pojedinim slučajevima i tako dalje), u susret joj dolazi dvadesetom stoljeću pripadajući Koncil: zbog onoga izvornog obilježja, kojim je oduševio »u skromnoj postojanosti namjere« Ivan XIII., zabranjujući rabiti sredstva definicija i osuda. Taj Koncil otvoren prema novom katolicitetu (također i u ekumenskom smislu) postao je zbog toga sposoban govoriti o nužnosti budućeg vremena u kojem će nauci, stilovi i ukusi (jedini koji danas imaju odlučujuću težinu po sebi) moći pronaći uravnoteženost zajamčenu odgovornošću onoga tko je zaogrnut apostolskim nasljedstvom.101

Bilješe slijede na stranicama 279–280.

21. lipnja: kard. Giovanni Battista Montini, nadbiskup Milana, izabran za papu odabire ime Pavao VI.: najavljuje nastavak Koncila

3. lipnja: umire Ivan XXIII.

11. travnja: objavljena je enciklika Pacem in terris

6. siječnja: pismo biskupima Mirabilis ille Ivana XXIII. o novoj pripravi

20. studenoga: nedovoljna većina da se pozitivno izglasuje shema De fontibus revelationis, koju je pripremila Teološka komisija; papa ju povlači stvarajući s Tajništvom za jedinstvo Mješovitu komisiju 8. prosinca: svečanost zatvaranja prvog razdoblja

13. listopada: Prvo opće zasjedanje Koncila

4. listopada: hodočašće Ivana XXIII. u Loreto i Asiz

6. kolovoza: s motuproprijem Appropinquante Concilio proglašava se Pravilnik

2. veljače: Ivan XXIII. određuje da će početak Koncila biti s nadnevkom 11. listopada 1962.

24. rujna: otvara se Svepravoslavni kongres na Rodu

12. lipnja: Središnja pripravna komisija započinje s radovima inauguriranima svečanim govorom Ivana XXIII.

5. lipnja: motuproprij Superno dei nutu, kojim su ustanovljene pripravne komisije i Središnja pripravna komisija, pod predsjedanjem državnog tajnika: istoga dana papa ustanovljuje Tajništvo za jedinstvo kršćana, kojim predsjeda kardinal Bea

20. veljače: rimskim kongregacijama odaslani su Sažetci izvješća obrađeni na temelju vota biskupa, i drugi prijedlozi nadodani temama o kojima bi se trebalo govoriti

14. srpnja: papa određuje ime koncilu: »Drugi vatikanski«

18. lipnja: pismo budućim koncilskim ocima o temama o kojima će se govoriti i savjetovanje rimskih kongregacija i teoloških fakulteta iz cijelog svijeta

25. siječnja: Ivan XXIII. najavljuje program svojega pontifikata: sinodu za Rim, reformu Zakonika kanonskog prava, najavu ekumenskog koncila

9. listopada: umire Pio XII., nakon 19 godina pontifikata

19. lipnja: kardinali se sastaju na konklave

10. svibnja: Ivan XXIII. prima nagradu »Balzan« za mir

21. siječnja: okuplja se Komisija za usklađivanje, koja uređuje koncilsku građu

1.–7. prosinca: prvo ispitivanje sheme De Ecclesia

20. listopada: predložena i odobrena Koncilska poruka ljudima

11. listopada: otvaranje Drugoga vatikanskog ekumenskog koncila u Sv. Petru

11. rujna: radioporuka Ivana XXIII. La grande aspettazione del concilio (Velika nadanja Koncila)

13. srpnja: papa odobrava slanje prve skupine shema koncilskim ocima

25. prosinca: Ivan XXIII. potpisuje bulu Humanae salutis, kojom je pokrenuo Koncil

18. rujna: u New Delhiju se otvara Ekumensko savjetodavno vijeće Crkava. Pozvano je također 5 katoličkih promatrača

9. srpnja: izradba Quaestionibus Commissionibus praeparatoriis Concilii Oecumenici Vaticani II positae

28. ožujka: na konzistoriju, kardinalom je po prvi put imenovan biskup crnac, Laurean Rugambwa iz Tanzanije

30. listopada: prva tiskovna konferencija državnog tajnika Tardinija o Koncilu u Villi Nazareth (Rim)

30. lipnja: Ivan XXIII. prima Pretpripravnu komisiju, kojom je predsjedavao državni tajnik, čime ona započinje s radom

17. svibnja: proglašeno je ustanovljenje Pretpripravne koncilske komisije

28. listopada: kard. Angelo Giuseppe Roncalli izabran je za papu, odabire ime Ivan XXIII.

Kronologija Drugoga vatikanskog koncila (1958.–1965.)

8. prosinca: završna proslava s čitanjem Poruka čovječanstvu

4. prosinca: ekumenska liturgija Riječi u Svetom Pavlu izvan zidina (San Paolo fuori le Mura)

28. listopada: odobravanje i proglašenje dekreta o pastirskoj službi biskupa (Christus Dominus), o posvećenom životu (Perfectae caritatis), o svećeničkoj formaciji (Optatam totius) i deklaracija o kršćanskom odgoju (Gravissimum educationis) i o slobodi vjerovanja (Dignitatis humanae)

14. rujna: otvaranje četvrtog razdoblja

1.–6. veljače: »Shema iz Ariccie«, prema imenu rimskog lokaliteta, gdje su se sastale potkomisije Mješovite komisije zadužene za sastavljanje novog prijedloga za shemu XIII.

21. studenoga: završno zasjedanje trećeg razdoblja; papa rabi izraz Marija »Majka Crkve«; odobravanje i proglašenje konstitucije o Crkvi Lumen gentium i dekreta o ekumenizmu (Unitatis redintegratio) i o istočnim Crkvama (Orientalium Ecclesiarum)

14.–21. studenoga: »crni tjedan« zbog napetosti glede De Ecclesia, glede dekreta o slobodi vjerovanja s obzirom na ispravljanja u De oecumenismo i o definiciji Marije kao majke Crkve

14. rujna: otvaranje trećeg razdoblja. Koncelebracija Pavla VI. u zajedništvu sa 24 koncilska oca

15. siječnja: Komisija za usklađivanje utvrđuje broj shema koje treba ispitati na Koncilu

4.–6. siječnja: hodočašće Pavla VI. u Svetu zemlju i susret s ekumenskim patrijarhom Atenagorom

4. prosinca: završno zasjedanje drugog razdoblja; odobravanje i proglašivanje konstitucije o liturgiji (Sacrosanctum Concilium) i dekreta o sredstvima društvenog priopćivanja (Inter mirifica)

30. listopada: smjerodavno glasovanje o De Ecclesia

8. listopada: početak glasovanja o De sacra Liturgia

29. rujna: otvaranje drugog razdoblja

7. prosinca: završno zasjedanje četvrtog razdoblja; odobravanje i proglašavanje konstitucije Gaudium et spes, dekreta o misijama (Ad gentes) i o svećeništvu (Presbyterorum ordinis) i deklaracije o nekršćanskim religijama (Nostra aetate). Zajednička izjava Pavla VI. i Atenagore, kojom se povlače rečenice o ekskomunikaciji iz 1054.

18. studenoga: odobravanje i proglašenje konstitucije o božanskoj objavi (Dei Verbum) i dekreta o apostolatu laikâ (Apostolicam actuositatem); najava početka kauze za kanonizaciju Pija XII. i Ivana XXIII.

4. listopada: govor Pavla VI. pred Općom skupštinom UN-a

7. ožujka: Commissio ad exsequendam reformam Liturgicam proglašava dekrete o koncelebraciji i o pričešćivanju pod objema prilikama

2. prosinca: put Pavla VI. u Bombay u povodu Međunarodnoga euharistijskog kongresa

16. studenoga: pročitan je tekst Nota explicativa praevia

23. rujna: povratak glave sv. Andrije koju su križari otuđili iz pravoslavne crkve u Patrasu

2. travnja: s motuproprijem In fructibus multis ustanovljena je Papinska komisija za društvene komunikacije

13. siječnja: ustanovljen Consilium ad exsequendam Constitutionem De sacra Liturgia

30. studenoga: motuproprij Pastorale munus o vraćanju ovlasti biskupima, koje im pripadaju po njihovu pravu

29. listopada: glasovanje o uvrštavanju De beata Maria Virgine u De Ecclesia

30. rujna: ponavlja se rasprava o De Ecclesia, pod vodstvom novih moderatora

Ljeto: rasprava o reformi Pravilnika

Kronologija

16. lipnja: Valentina Tereškova iz Sovjetskog Saveza prva je žena koja je lansirana u svemir

25. svibnja: 32 afričke države utemeljuju Organizaciju afričkog jedinstva kako bi se promovirao razvoj dotičnih zemalja, branila njihova neovisnost i otklonio svaki ostatak kolonijalizma

10. listopada – 21. studenoga: rat između Kine i Indije

5. listopada: u kinima se pojavljuje Licence to kill, prvi film serijala 007

5. kolovoza: Nelson Mandela, vođa pokreta protiv apartheida u Južnoafričkoj Republici, uhićen je i osuđen na pet godina zatvora; oslobođen je 1990.

16. travnja: Nacionalna skupština Kine prihvaća plan štednje koji je u 10 točaka predstavio Ču En-laj

18. ožujka: francuska vlada i privremena vlada Alžirske Republike potpisuju u Évianu dogovor kako bi se okončao konflikt započet 1954.

17.–18. rujna: glavni tajnik UN-a Dag Hammarskjöld umire u zrakoplovnoj nesreći iznad Rodezije tijekom misije rješavanja krize u Kongu

17.–18. travnja: ekspedicijske antikastrovske snage, s potporom SAD-a, iskrcale su se na Kubi s namjerom da sruše vladu, i doživjele su poraz

11. travnja: u Izraelu započinje proces protiv Adolfa Eichmanna

9. veljače: Beatlesi debitiraju u liverpoolskom Cavern Clubu

8. studenoga: kandidat Demokratske stranke John Fitzgerald Kennedy izabran je za 35. predsjednika Sjedinjenih Američkih Država

12. kolovoza: lansiranjem satelita Echo I iz Cape Canaverala započela je telekomunikacijska era

15. lipnja: cenzura udara na film La Dolce Vita Federica Fellinija

5. ožujka: jedan američki zrakoplov U2 na izviđačkom zadatku srušen je na teritoriju Sovjetskog Saveza, a pilot je uhićen i optužen za špijunažu

15. studenoga: Socijaldemokratska partija Njemačke sastaje se na Kongresu u Bad Godesbergu izglasavajući program kojim potvrđuje potpuno napuštanje upućenosti na marksizam

17. ožujka: nakon kineske invazije Tibeta Dalaj lama napušta Lhasu i s više od 80.000 izbjeglica sklanja se u Indiju

1.–8. siječnja: na Kubi pada režim Fulgencija Batiste, Fidel Castro preuzima vlast

11. lipnja: budistički redovnik Thich Qu’ang-Dúc zapalio se u Sajgonu u znak protesta protiv političke diskriminacije koju je provodio vijetnamski predsjednik Diem

15.–28. listopada: raketna kriza na Kubi

9. listopada: proglašenje neovisnosti Ugande

1. listopada: James Meredith prvi je afroamerički student upisan na sveučilište

12. srpnja: u londonskom klubu Marquee prvi koncert Rolling Stonesa

19. ožujka: izlazi Bob Dylan, debitantski album američkog kantautora Roberta Allena Zimmermana, s umjetničkim imenom Bob Dylan

26. prosinca: nakon odcjepljenja Sirije i raspada federalne veze između Egipta i Jemena, ukida se Ujedinjena Arapska Republika

11.–15. kolovoza: vlada Demokratske Republike Njemačke sagradila je utvrđeni zid u Berlinu, kojim je spriječila slobodan prijelaz prema zonama grada pod zapadnom kontrolom

12. travnja: sovjetski pilot Jurij Gagarin prvi je čovjek koji je uspješno izveo orbitalni svemirski let

13. ožujka: vlada SAD-a konstitucijom Allianza para el progresso pokreće opsežan program ekonomske pomoći državama Južne Amerike

14. prosinca: Opća skupština UN-a rezolucijom 1514-XV proglašava Deklaraciju o davanju neovisnosti kolonijalnim narodima

10.–14. listopada: Saudijska Arabija, Iran, Irak, Kuvajt i Venezuela utemeljuju OPEC

7. srpnja: osnivanje Tambronijeve vlade dovelo je u gradu Reggio Emilia do ubijanja prosvjednikâ u sučeljavanju s policijom

16. ožujka: fizičar Theodore Maiman proizveo je prve laserske zrake

21. kolovoza: otočje Havaji postaje pedesetom državom Sjedinjenih Američkih Država

8. siječnja: Charles de Gaulle ustoličen je za predsjednika Republike Francuske

Kronologija 1959.–1965. Međunarodna scena

30. prosinca: Ferdinand Edralin Marcos izabran je za predsjednika Filipina

studeni: general Mobutu Sese Seko preuzima vlast u Kongu

listopad: Jean Jacques Monod dobiva Nobelovu nagradu za medicinu

rujan: predsjednik de Gaulle najavljuje francusku odluku o izlasku iz NATO-a

lipanj: u SAD-u izlazi prva verzija pjesme Satisfaction Rolling Stonesa

19. lipnja: državnim udarom u Alžiru smijenjen je predsjednik Ben Bella

21. veljače: Malcolm X ubijen je u New Yorku

2. studenoga: u Saudijskoj Arabiji kralja Sauda svrgnuo je s vlasti brat Fejsal

15. listopada: Vrhovni sovjet odlučuje smijeniti Hruščova; Leonid Brežnjev postaje generalni sekretar Centralnog komiteta KPSS-a

2. listopada: na festivalu u Veneciji predstavljen je film Il Vangelo secondo Matteo (Matejevo evanđelje) Piera Paola Pasolinija. Organizirat će se i posebna projekcija za koncilske oce

21. kolovoza: umire tajnik Talijanske komunističke partije Palmiro Togliatti

28. svibnja – 2. lipnja: u arapskom sektoru Jeruzalema odvija se prvi sastanak Palestinskoga nacionalnog vijeća, koje donosi odluku o osnivanju Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO)

1. travnja: vojni državni udar u Brazilu zbacuje s vlasti Joãoa Goularta te se u Južnoj Americi započinje s politikom represivnih vlada

28. siječnja: Andy Warhol otvara studio The Factory u Ulici East 47th na Midtown Manhattanu

12. prosinca: Ujedinjeno Kraljevstvo daje neovisnost Keniji

9. listopada: u Italiji je odron zemlje s planine Toc u akumulacijsko jezero Vaiont prouzročio visok vodeni val, koji je zahvatio okolne pokrajine ostavivši za sobom oko 2000 žrtava

21. studenoga: u Berkeleyju je Vietnam Day March okupio 10.000 prosvjednika

3. listopada: Fidel Castro objavljuje pismo u kojem Ernesto »Che« Guevara najavljuje namjeru da napusti Kubu kako bi drugdje promovirao komunistički revolucionarni pokret

1. rujna: pakistanske trupe prodiru na indijski teritorij

16. srpnja: predsjednici Giuseppe Saragat i Charles de Gaulle otvaraju tunel Mont Blanc

22. lipnja: prvi zračni napad SAD-a na Sjeverni Vijetnam

travanj: zemlje pristupnice odlučuju spojiti izvršna tijela CEE, CECA i EURATOM u jedinstveno tijelo s početkom od 1967.

16. listopada: Kina iskušava svoje prvo nuklearno oružje

14. listopada: najava Nobelove nagrade za mir Martinu Lutheru Kingu

4. rujna: demokršćanin Eduardo Frei izabran je za predsjednika Čilea

2.–4. kolovoza: nakon navodnog napada nekih vijetnamskih torpednih čamaca na ciljeve SAD-a u zaljevu Tonkin, Kongres SAD-a donio je rezoluciju kojom ovlašćuje predsjednika Johnsona da napadne Sjeverni Vijetnam

10. travnja: posljednji javni koncert Glenna Goulda u Los Angelesu

25. veljače: Cassius M. Clay po prvi put osvaja naslov svjetskog prvaka u teškoj kategoriji

22. studenoga: predsjednik SAD-a John F. Kennedy ubijen je u Dallasu

28. kolovoza: održava se Marš na Washington za posao i slobodu, na kraju kojega Martin Luther King pred Lincolnovim memorijalom izgovara govor »I Have a Dream …«

Kronologija

9. Središnja pripravna komisija i ostale pripravne komisije

S motuproprijem Superno Dei nutu, proglašenim 5. lipnja 1960., Ivan XXIII. ustanovio je deset pripravnih komisija koje su trebale izraditi sheme pripremljene za raspravu na Koncilu: 1) Teološku; 2) o biskupima i upravljanju biskupijama; 3) o disciplini klera i kršćanskog naroda; 4) o redovnicima; 5) o disciplini sakramenata; 6) o svetoj liturgiji; 7) o učilištima i sjemeništima; 8) o istočnim Crkvama; 9) o misijama; 10) o apostolatu laikâ. Dekretom se uspostavljaju i tri tajništva: jedno za odnose s drugim Crkvama i kršćanskim zajednicama, jedno za tisak i javne nastupe te jedno za ekonomska i tehnička pitanja. Kako bi se posao uskladio, predviđena je Središnja pripravna komisija, koja je trebala vrjednovati izrađene sheme. Općenito, komisije su se upućivale na kurijalne kongregacije kompetentne za pojedinu materiju, te je svakoj od njih 6. lipnja dodijeljen kao predsjednik odgovarajući kardinal prefekt: »reprodukcija radnih shema kurije je gotovo savršena«, što je zapravo označavalo neku vrstu njezine pobjede, premda je Ivan XXIII. javno izrazio želju da se izbjegne bilo koje miješanje između Koncila i Kurije. Među najrelevantnijim iznimkama bila je Komisija za apostolat laikâ, koja još ne imaše neki odgovarajući kurijalni dikasterij, te Tajništvo za je-

dinstvo kršćana, potpuno novo tijelo s obzirom na njegovo podrijetlo, strukturu i područje. Dana 9. srpnja 1960. tajništvo Pretpripravne komisije odaslalo je predsjednicima komisija Quaestiones commissionibus praeparatoris positae, s naznačenim temama koje treba obraditi. Teološkoj komisiji, u kojoj se odražavala Kongregacija Svetog oficija i kojom je predsjedao njezin tajnik (prefekt toga dikasterija bio je sam papa) kard. Alfredo Ottaviani, dodijeljeno je pet ključnih tema: izvori objave (tema koja je uključivala pitanje nadahnuća biblijskih tekstova, odnosa između Svetoga pisma i predaje, povijesno-kritičku egzegezu), Crkva (narav Crkve i pitanje autoriteta u cijelosti, ekleziologija biskupstva koja nije raspravljena na Prvom vatikanskom koncilu), nadnaravna načela na području morala, brak, socijalni nauk. Upravo zbog svoje povezanosti sa Svetim oficijem, ova je komisija preuzela odgovornost za svako »doktrinarno« pitanje koje bi se možebitno našlo kod drugih komisija, koje su se prema mišljenju te komisije trebale baviti samo nižim vidovima (»pastoralnim« u drukčijem smislu nego što je to papa zamislio), temama koje su im bile dodijeljene. Komisije su započele s radom tijekom ljeta i jeseni 1960. (dakle, prije formalne inauguracije priprav-

1. Pismo tajnika Središnje pripravne komisije Periclea Felicija kardinalu Juliusu Döpfneru, nadbiskupu Münchena i Freisinga, poziv na radni sastanak Komisije (Arhiv Fscire). 2. Knjižica s popisom članova pripravnih komisija, koju je uredilo Tajništvo Središnje pripravne komisije, dopunjena je i s adresama (Bibliteka G. Dossetti, Fscire). 1

Povijest Pripravno razdoblje 1960.–1962.

Pripravne komisije

ap ost ola tu laik â

i sj

kv Cr

iliš

išta

Za liturgiju a

nik e ov

lni avi Pr

Središnja komisija

Tehničko-organizacijska komisija

ne pu do ei jen izm Za Za mješovite stvari

a am pij ku bis ju ljan rav up

red

ai pim ku bis

Za disciplinu klera i kršćanskog naroda

e ram

Tajništvo za jedinstvo kršćana

Teološka nat

g ste

Tajništvo za ekonomska i tehnička pitanja

oč ist

uč

Za misije

Tajništvo za odnose s javnošću

Potkomisije

nog razdoblja, u studenom 1960.), organizirajući se unutar samih sebe u potkomisije koje bi se bavile pojedinim dodijeljenim argumentima. Rezultat rada potkomisija vrjednovan je na plenarnim sekcijama, tijekom kojih su odobreni tekstovi koje je potom trebalo odaslati Središnjoj pripravnoj komisiji. Ta je faza generirala i postavila bogatstvo shema i ideju Koncila, koji će u daljnjem radu skupštine njima biti snažno uvjetovan, ako ni zbog čega drugoga, onda barem zbog napora da se oslobodi od njih. Suradnja između pripravnih komisija i kurijalnih dikasterija neizbježno je dovela do toga da je svaka komisija izradila shemu za svaku temu koju je odgovarajući dikasterij držao iznimno važnom, s nakanom da se od Koncila dobije svečana potvrda postavki danih na probleme prethodnih godina, prema paradigmama nepremostivosti posljednjeg stoljeća. Na taj način proizvedeno je sedamdesetak shema i dokumenata, koji su nastojali normirati svaku materiju kojom je u prijašnjim godinama bila zaokupljenja Rimska kurija. No tijekom priprave sazrele su i drukčije ideje glede područja kojima bi se Koncil trebao baviti. »Novo« Tajništvo za jedinstvo kršćana, kojim je predsjedao kardinal Augustin Bea, nije

udovoljavalo tijelima Kurije, te ga Pretpripravna komisija nije držala sposobnim predložiti vlastite sheme na Koncilu, pa mu nije odaslala ni jedno od Quaestiones, povjerenih drugim komisijama. Daleko od toga da se svede tek na zadaću pomoćnog tijela kojemu bi bili dodijeljeni tek »odnosi s javnošću« s drugim kršćanskim vjeroispovijestima, Tajništvo je pripremilo vlastite sheme na kurijalna pitanja – koje su na neki način bile slične onima kojima se bavila Teološka komisija – obrađene u perspektivi dijaloga s drugim kršćanskim vjeroispovijestima i u obnovi Crkve. Zapravo, Tajništvo i Teološka komisija na taj su način postali donositelji dvaju vrlo odvojenih projekata Koncila: taj je kontrast postao očitim kada su sheme bile raspravljane u Središnjoj pripravnoj komisiji. Prvo sastajanje te komisije dogodilo se u lipnju 1961., te je ono bilo tek razgovor. Tek na sjednici u studenom Središnja komisija započela je proučavati prve sheme predane na odobrenje. S radom se potom nastavilo intenzivnije i užurbanije, a osobito kada je 2. veljače 1962. s motuproprijem Consilium prvosvećenik ustvrdio da će Koncil započeti 11. listopada 1962. godine.

Središnja pripravna komisija i ostale pripravne komisije 3. Grad Vatikan, 23. siječnja 1962. Papa Ivan XXIII., zajedno s Pericleom Felicijem, s njegove lijeve strane, dolazi pribivati radovima Središnje pripravne komisije (Arhiv Fscire – Fondazione Papa Giovanni XXIII, Bergamo). Prvo plenarno zasjedanje održano je 12. lipnja 1961., sa zadaćom da razradi Pravilnik i ispita brojne predložene teme. Na taj isti dan papa Ivan XXIII. zabilježio je u svoj rokovnik: »Prvi kongres Središnje komisije za Koncil. Njome sam predsjedao ja s dva govora na početku i na kraju. Pozdravio sam sretan početak u toj vrhunskoj prigodi pripreme Koncila. Potom je uslijedilo izlaganje o radu koji su već učinile pojedine sekcije. Govorili su kardinali, predsjednici nekih od njih. Opće zadovoljstvo« (Rokovnik Ivana XXIII., 12. lipnja 1961.).

Drugo plenarno zasjedanje Komisije održano je od 7. do 12. studenoga 1961., i na njemu je odlučeno da se osnuju tri potkomisije: jedna o Pravilniku, gdje bi se odredile proceduralne norme Koncila; druga »za mješovite materije« sa zadaćom da uskladi tekstove koje su izradile komisije tako da se izbjegnu ponavljanja; treća »za izmjene i dopune« sa zadaćom da ispravi tekstove prema indikacijama koje su predložili članovi Središnje komisije. Rad ovih potonjih dviju potkomisija bio je neki oblik filtra između priprave i Koncila; filtra koji će, u živim raspravama o shemama proizvedenima od Teološke komisije, pokazati neprihvaćanje od kongregacijâ očekivane jednodušne pasivnosti pri izglasavanju. Tako su komisije izradile i predale Središnjoj komisiji ukupno 75 shema (reduciranih na 60). Nakon što je Središnja komisija preispitala i one sheme potkomisija, mnogi su ostali zatečeni, ili stoga što se držalo da je objekt temâ o kojima se odlučuje pridržan Svetoj Stolici, ili stoga što su se obrađivali argumenti za koje se mislilo da je najbolje pitati komisiju za reviziju Zakonika kanonskog prava ili stoga što su neke teme međusobno spojene, tako da su na koncu zapravo bile odobrene ukupno 22 pripravne sheme za Koncil. U kompleksnom organizmu Koncila komisije kojima je bilo dodijeljeno da sastave dokumente za raspravu i da ih odobre, od pripravne faze predstavljale su neuralgičan element. Njihov je konstitutivni ustroj, stoga, bio krucijalnim čimbenikom glede usmjerenja i ishoda koje će imati koncilski radovi. Komisije su bile sastavljene od članova i savjetnikâ. U 12 komisija (uključno sa Središnjom i onom Ceremonijalnom komisijom) imenovano je 846 članova (zapravo 842, od trenutka kada su četiri oblikovane u dvije komisije), od kojih je bilo 466 članova i 380 savjetnika (na Prvom vatikanskom koncilu savjetnika je bilo ukupno 96 u pet komisija). Prema Felicijevu propisu, jedino će se članovima morati omogućiti da glasuju i da govore; savjetnici, naprotiv, ne glasuju i ne mogu intervenirati ako nisu pozvani to učiniti. No u svakidašnjem radu komisija nije se postupalo prema toj formalnoj razlici. Tijekom pripravnog razdoblja imenovanja članova i savjetnika kontrolirale su zapravo dotične kurijalne kongregacije kojih se to ticalo (s iznimkom jednoga slučaja, nije imenovan ni jedan laik, ni u komisiji kojoj je dodijeljeno da raspravi o apostolatu laikâ). Nije sasvim sve jasno glede primijenjenih kriterija, ali cjelovit pogled dopušta shvatiti kako su bili birani, barem formalno, priznati stručnjaci u različitim tematskim područjima, s kojima se svaka pojedina komisija trebala suočiti u jednom izričito

PRIPRAVNA SREDIŠNJA KOMISIJA ODRŽALA JE UKUPNO SEDAM RADNIH SASTANAKA 1) 12. – 19. lipnja 1961.: Rasprava o Pravilniku Koncila, na temelju upitnika koji je članovima preventivno poslao tajnik mons. Pericle Felici: tko smije na Koncil, tko ima pravo glasa, koje kriterije treba slijediti u odabiru peritâ, koje norme treba prihvatiti za glasovanje, koji jezik treba koristiti i kako ocima učiniti koliko je moguće lakšim praćenje koncilske rasprave na latinskom, koje modalitete treba odabrati za prijavljivanje rasprava. 2) 7. – 17. studenoga 1961.: Rasprava o nazočnosti nekatoličkih »promatrača« koji su pozvani iz drugih kršćanskih vjeroispovijesti. Početak ispitivanja prvih dokumenata, koje su predstavile potkomisije. Posebice se diskutiralo: o formuli ispovijesti vjere koju je pripravila Teološka komisija, a koju bi koncilski oci trebali zajednički ispovjediti na početku Koncila; o shemi o »izvorima objave«; o pojedinim »pastoralnim« shemama, poput onih za kler, za župnike, za župe. 3) 15. – 23. siječnja 1962.: Rasprava o shemama o moralnom redu i o pologu vjere, koje je pripravila Teološka komisija; rasprava o nekim shemama koje su pripravile Komisija za stegu sakramenata (o sakramentima potvrde, pokore i ređenja) i Komisija za istočne Crkve (o liturgijskim obredima, o istočnim patrijarhijama, o uporabi lokalnih jezika i o sakramentima).

Povijest/Pripravno razdoblje 1960.–1962. 4. Vatikanski Grad, 23. siječnja 1962. Zatvaraju se radovi trećeg zasjedanja Središnje komisije. Na fotografiji je Ivan XXIII. u trenutku u kojem nazočnima čita svečani govor: »Časna braćo i dragi sinovi, po treći put unutar osam mjeseci sabrali ste se u Rimu iz cijeloga svijeta kako biste nastavili težak i zahtjevan rad priprave Koncila. Pred vašim očima – a što da još kažemo? – u vašem srcu i u vašem umu sjedinjen je veličanstven doprinos priprave, koji su ponudili cijeli episkopat Istoka i Zapada, naša Rimska kurija, sveučilišta, i gomila izvrsnih ljudi, klerika i laika svih provenijencija: sve je namijenjeno, u savršenoj duhovnoj intonaciji, za pripravu velikoga događaja« (Arhiv Fscire – Fondazione Papa Giovanni XXIII., Bergamo).

4) 20. – 27. veljače 1962.: Rasprava o shemama koje je izradila Komisija o biskupima (o podjeli biskupija, o biskupskim konferencijama, o odnosima između biskupâ i kongregacija Rimske kurije, o odnosima biskupâ sa župnicima), Komisija za kler (o brizi za duše, o crkvenim propisima), Komisija za istočne Crkve (o crkvenim propisima, što je odgođeno do reforme Codexa), Komisija za redovnike (o redovničkom životu, o redovničkim kongregacijama, o svjetovnim institutima), Komisija za učilišta i sjemeništa (sheme o zvanjima, o studijskim programima, o crkvenim učilištima). 5) 26. ožujka – 3. travnja 1962.: Rasprava o shemi koju je pripremila Komisija za liturgiju, i koja je u različitim dijelovima predočila opća načela liturgijske obnove (euharistijsko otajstvo, druge sakramente i sakramentale, reforme koje se odnose na časoslov, liturgijsku godinu, sakralno ruho, sakralnu glazbu i umjetnost). Svako je poglavlje popraćeno s declarationes, koje su predočile i detaljnije tumačile pojedine specifične teme, o kojima se naširoko raspravljalo jesu li uopće važne za koncilski tekst. Rasprava shemâ Komisije za misije (o upravljanju misijama, o misionarskom kleru, o redovnicima, o sakramentima i liturgiji u misijskim zemljama, o disciplini naroda, o studiju u sjemeništima, o suradnji za korist misija) i Tajništva za sredstva društvenog priopćivanja. 6) 3. – 12. svibnja 1962.: Rasprava o shemi koju je pripravila Komisija za biskupe (o biskupima koadjutorima, o pomoćnim bi-

skupima i ograničenju dobi za službu, o brizi za duše koja pripada biskupima, o pastoralnoj brizi u regijama u kojima dominira komunizam), o shemama koje je pripravila Komisija za kler (o komunizmu, o katekizmu, o cenzuri i odobravanju knjiga, o sudbenim i kaznenim postupcima), Teološka komisija (shema o braku i bračnoj etici i shema o Crkvi), Komisija za redovništvo (o obnovi redovničkog života), Komisija za sakramente (različiti tekstovi o pravnim vidovima braka: zaprjeke, privola, mješoviti brakovi, oblici slavljenja, procesi ...), Komisija za istočne Crkve (sheme o biskupskoj moći, o katehezi, o kalendaru, o časoslovu). 7) 12. – 20. lipnja 1962.: Rasprava nekih shema koje je pripravila Komisija za učilišta i sjemeništa (o formaciji sjemeništaraca, o katoličkim školama, o obveznoj poslušnosti crkvenom učiteljstvu tijekom studija svetih stvari), Teološka komisija (različita poglavlja sheme o Crkvi, osobito ona o učiteljstvu i o autoritetu unutar cijele Crkve), različite manje sheme komisija za biskupe, za kler, za redovnike, za sakramente i kršćanski narod. Rasprava o shemi o apostolatu laikâ, koju je pripremila istoimena komisija. Rasprava o trima shemama na temu ekumenizma, koje su zasebno pripremile Komisija za istočne Crkve, Tajništvo za jedinstvo kršćana i Teološka komisija (kao posljednje poglavlje u shemi o Crkvi). Rasprava o shemi o vjerskoj slobodi, koju je pripremilo Tajništvo za jedinstvo kršćana i odgovarajuće (ali sa suprotnim predznakom) poglavlje o toleranciji u shemi o Crkvi, koju je izradila Teološka komisija.

Središnja pripravna komisija i ostale pripravne komisije U tablicama koje slijede navedeni su ključni podatci s obzirom na sastav pripravnih komisija, utemeljeni na podatcima koje su postupno objavljivala tijela Tajništva. Sve je dopunjeno nužnim podatcima prikupljenima iz drugih izvora. Za svaku komisiju naznačeni su predsjedavajući, tajnik i članovi. Za pripravne komisije uz članove doneseni su i njihovi savjetnici. Članovi i savjetnici raspoređeni su prema rasporedu koji je načinilo Glavno tajništvo, čiji je kriterij uglavnom bio crkveni položaj. Uz svako ime donosi se i biskupsko sjedište ili uloga i služba koja se obnašala ili u kuriji ili općenito. Osim toga, naznačena je i nacionalnost, s općim upućivanjem na sjedište službe ili, u pojedinim slučajevima, na nacionalno podrijetlo. Za svaku su komisiju naznačene sheme koje su joj bile povjerene na početku rada, prema onomu kako je to predvidjelo pripravno Tajništvo u dokumentu Quaestiones commissionibus praeparatoriis Concilii Oecumenicis Vaticani II positae, u čijoj se uputi donose i detaljni smjerovi za svaku shemu.

međunarodnom obzorju. Neke su komisije također računale na potrebe da se predstave različita nastojanja i mišljenja. Potrebno je, međutim, uzeti u obzir da se za mnoge komisije rad zapravo svodio na pisanje tekstova, što je bilo povjereno određenomu užem broju suradnika, koji su pripadali krugu rimskih sveučilišta i kurijalnih kongregacija, a drugi su članovi i savjetnici bili pozvani tek raspraviti i odobriti već načinjen posao, tako da ih je i sam Felici oslovljivao kao membra honoratia. Komisije su bile snažno eurocentrične: oko 80 posto članova bili su Europljani, od kojih su njih 25 posto bili Talijani, no postotak se penje i na 37,71 ako se uzmu u obzir oni koji su prebivali u Rimu i u Vatikanu (26,36 posto njih pripadalo je Kuriji). Drugi element koji se odnosi na komisije protumačen je na način da se njihov posao odvijao više ili manje u tajnosti, a za njih su bili zaduženi sudionici na radovima komisija. Congar je na stranicama svojega dnevnika na lucidan način zaključio da je riječ o »političkim posljedicama« toga rada sub secreto: »Članovi komisije koji su zajedno radili u Rimu, mogli su, barem na trenutak, međusobno razgovarati. O načinu na koji se intuira ne-rimski neprisutan svijet, atomiziran, podređen tajnosti, i rimsko tijelo, pregrupirano, slobodno izražavajuće.«

LITERATURA V. CARBONE, »Il Cardinale Domenico Tardini e la preparazione del Concilio Vaticano II«, u: Rivista di Storia della Chiesa in Italia, 45 (1991.), str. 42–88; A. INDELICATO, »Formazione e composizione delle commissioni preparatorie«, u: Verso il Concilio (1960–1962). Passaggi e problemi della preparazione conciliare, uredili G. Alberigo, A. Melloni, Genova, 1993., str. 43–66; R. BURIGANA, M. PAIANO, G. TURBANTI, M. VELATI, »La messa a punto dei testi: Le commissioni nella fase preparatoria del Vaticano II«, u: É. Fouilloux (uredio), Vatican II commence ... Approches Francophones, Leuven, 1993., str. 28–53; J. K. KOMONCHAK, »La lotta per il concilio durante la preparazione«, u: Storia del concilio Vaticano II, priredio G. Alberigo (tal. izd. uredio A. Melloni), sv. 1., Bologna, 1995. (2012.), str. 177–380.

SREDIŠNJA PRIPRAVNA KOMISIJA PREDSJEDNIK KOMISIJE

Ivan XXIII.

TAJNIŠTVO

Glavni tajnik: mons. Pericle Felici Dodijeljeni tajnici: Achille Lupi, Vincenzo Carbone, Fausto Vallainc, Nello Venturini, Emilio Governatori, Marcello Venturi, Nazareno Cinti, Antonio Pino

ČLANOVI kard. Eugène Tisserant kard. Clemente Micara kard. Giuseppe Pizzardo kard. Benedetto Aloisi Masella kard. Gaetano Cicognani kard. Giuseppe Ferretto kard. Manuel Gonçalves Cerejeira kard. Achille Liénart kard. Ignace Gabriel I. Tappouni kard. Santiago Luis Copello kard. Grégoire-Pierre XV. Agagianian kard. James Charles McGuigan kard. Norman Thomas Gilroy kard. Francis Joseph Spellman kard. Teodósio Clemente de Gouvêia kard. Jaime de Barros Câmara kard. Enrique Pla y Deniel kard. Manuel Arteaga y Betancourt kard. Josef Frings kard. Ernesto Ruffini kard. Antonio Caggiano kard. Thomas Tien Kenh-hsin kard. Valerio Valeri kard. Pietro Ciriaci kard. Carlos Maria de la Torre kard. Giuseppe Siri kard. John Francis D’Alton kard. James Francis McIntyre kard. Stefan Wyszyński kard. Fernando Quiroga y Palacios kard. Paul-Émile Léger kard. Valerian Gracias kard. Giovanni Battista Montini kard. Fernando Cento kard. Amleto Giovanni Cicognani kard. José Garibi y Rivera kard. Antonio Maria Barbieri kard. William Godfrey kard. Carlo Confalonieri kard. Paul-Marie Richaud kard. Franz König kard. Julius Döpfner kard. Paolo Marella kard. Gustavo Testa kard. Aloisius Joseph Muench kard. Albert Gregory Meyer kard. Luigi Traglia kard. Peter Tatsuo Doi kard. Bernard Jan Alfrink kard. Rufino Jiao Santos

dekan Svetog kolegija; prefekt Kongregacije za ceremonije; predsj. Papinske pripravne ceremonijalne komisije generalni vikar Rimske biskupije prefekt Kongregacije za sjemeništa i sveučilišta; predsjednik Pripravne komisije za učilišta i sjemeništa prefekt Kongregacije za stegu sakramenata; predsjednik Pripravne komisije za sakramente prefekt Kongregacije za obrede; predsjednik Pripravne komisije za liturgiju Sabina i Poggio Mirteto patrijarh Lisabona

FR IT IT IT IT IT PT

Lille patrijarh Antiohije Sirijske apostolski kancelar apostolski patrijarh Armenske Cilicije; prefekt Kongregacije De propaganda fide Toronto Sydney New York Lourenço Marques

FR LB IT IT

São Paolo Toledo San Cristobal de la Habana

BR ES CU

Köln Palermo Buenos Aires Peking (spriječen) apostolski administrator Taipeija prefekt Kongregacije za redovnike prefekt Kongregacije Koncila Quito Genova Armagh Los Angeles Gnieznó i Varšava Santiago de Compostela

BRD IT AR TW IT IT EC IT IT SAD PL ES

Montréal Bombay Milano predsjednik Pripravne komisije za apostolat laikâ državni tajnik; predsjednik Pripravne komisije za istočne Crkve Guadalajara Montevideo Westminster tajnik Konzistorijalne kongregacije Bordeaux Beč München i Freising prefekt Kongregacije Reverenda Fabrica Sancti Petri; predsjednik Pripravne komisije za biskupe namjesto predsjednika Kardinalske komisije za administraciju dobara Svete Stolice Fargo Chicago namjesto vikara za Rimsku biskupiju Tokio Utrecht Manila

CA IN IT IT IT

CA AU SAD MZ

MX UY UK IT FR AT BRD IT IT SAD SAD IT JP NL PH

Povijest/Pripravno razdoblje 1960.–1962. Osim toga, naznačuju se i sheme koje su se doista pripremile, koje su predane na ispitivanje Središnjoj komisiji te, na koncu, i sheme koje su nakon ispitivanja Središnje komisije i cjelovite doradbe bile doista predstavljene na Koncilu u odgovarajućem obujmu predviđenom od Tajništva. U svim tablicama imenima prethode titule, kojima se općenito razlikuju kardinali, biskupi, redovnici, laici. Pritom su poštovani naputci Tajništva, prema kojima se naznačuje titula koju je pojedina osoba imala u tom trenutku. U slučaju da je neka osoba obnašala više službi ili poslova u kuriji, naznačuju se oni koji su bili najvažniji. Svakog puta kada je to bilo moguće, naznačena su krsna imena – na talijanskom u dokumentima Tajništva – i to poštujući standarde pojedinih suvremenih jezika. Jednako se postupalo i s nazivima dijecezanskih kurija. Za naslovne biskupe naznačeno je, ako je to bilo moguće, zaduženje u kuriji ili biskupiji u kojoj su bili ili kao pomoćni biskupi ili kao apostolski delegati.

kard. Laurean Rugambwa kard. José Humberto Quintero kard. Luis Concha Córdoba kard. Alfredo Ottaviani kard. Alberto Di Jorio kard. Francesco Roberti kard. André-Damien-Ferdinand Jullien kard. Arcadio Larraona kard. William Theodore Heard kard. Augustin Bea NJ. S. mons. Stephanos I. Sidarouss NJ. S. mons. Maximos IV Saïgh NJ. S. mons. Pierre-Paul Meouchi NJ. S. mons. Alberto Gori NJ. S. mons. Pavao II. Cheiko NJ. E. mons. Acacio Chacón Guerra NJ. E. mons. Josip Antun Ujčić NJ. E. mons. Patrik Finbar Ryan NJ. E. mons. Luis Chávez y González NJ. E. mons. Alfredo Silva Santiago NJ. E. mons. Juan José Mena Porta NJ. E. mons. Abel Isidoro Antezana y Rojas NJ. E. mons. Donald Campbell NJ. E. mons. Octavio Antonio Beras NJ. E. mons. Thomas Benjamin Cooray NJ. E. mons. Peter McKeefry NJ. E. mons. Marcel Lefebvre NJ. E. mons. Karl Joseph Alter NJ. E. mons. Lawrence Leo Graner NJ. E. mons. Denis Eugene Hurley NJ. E. mons. Juan Landázuri Ricketts NJ. E. mons. Paul-Marie Maurice Perrin NJ. E. mons. Franjo Šeper NJ. E. mons. Victor Bazin NJ. E. mons. François-Marie Poirier NJ. E. mons. Michel-Jules Bernard NJ. E. mons. Paul Bernier NJ. E. mons. Martin John O’Connor NJ. E. mons. Bernard Yago NJ. E. mons. Jérôme Rakotomalala NJ. E. mons. Pierre Martin Ngôdinh-Thûc NJ. E. mons. Albert Soegijapranata, DI NJ. E. mons. Alphonse Verwimp NJ. E. mons. Angelo Giuseppe Jelmini NJ. E. mons. Johannes Theodor Suhr NJ. E. mons. Leo Isidore Scharmach NJ. E. mons. Thomas Quinlan NJ. E. mons. Alfred Bengsch o. Benno Walter Gut

Bukoba Caracas Bogotà tajnik Kongregacije Svetog oficija; predsjednik Pripravne teološke komisije namjesto predsjednika Kardinalske komisije za Vatikanski Grad; predsjednik IOR-a; predsjednik Administrativnog tajništva Koncila prefekt Suda Apostolske signature titular Corone

TZ VE CO IT

IT IT

veliki penitencijar kardinal đakon i prezbiter Svetog Teodora predsjednik Tajništva za jedinstvo kršćanâ patrijarh Aleksandrije kopta – Kairo

IT IT IT EG

patrijarh Antiohije melkitâ – Damask patrijarh Antiohije maronitâ

SY LB

patrijarh Jeruzalema latinâ patrijarh Babilonije Kaldejaca Mérida

IL IQ VE

Beograd Port of Spain San Salvador

YU TT SV

Concepción

Asunción

La Paz

Glasgow koadjutor Santo Domingo

UK DO

Ceylon

Wellington Dakar Cincinnati Dacca

NZ SN SAD PK

Durban

Lima

Carthage

Zagreb Rangoon Port-au-Prince (progonstvo)

YU MM HT

Brazzaville

Gaspé predsjednik Papinske komisije za kinematografiju, radio i televiziju; predsjednik Pripravnog tajništva za tisak i medije Abidjan Tananarive

CA IT CI MG

Hué

Semarang

titular Gibbe apostolski administrator Lugana

IT CH

Köbenhavn

apostolski vikar Rabaula

apostolski vikar Chunchona Berlin opat primas konfederacije benediktinaca

KR DE IT

o. Michael Browne o. Augustin Sépinski o. Jean-Baptiste Janssens

vrhovni ministar Reda propovjednika vrhovni ministar Manje braće vrhovni poglavar Družbe Isusove

IT I IT

vice kamerlengo

namjesto tajnika Kongregacije za istočne Crkve

prisjednik Kongregacije Svetog oficija prisjednik Konzistorijalne kongregacije tajnik Kongregacije De propaganda fide tajnik Kongregacije za izvanredne crkvene poslove tajnik Kongregacije za sjemeništa i sveučilišta tajnik Kongregacije Reverenda Fabrica Sancti Petri zamjenik državnog tajnika tajnik Kongregacije za sakramente tajnik Kongregacije za Koncil tajnik Kongregacije za redovnike tajnik Kongregacije za obrede tajnik Vrhovnog suda Apostolske signature dekan Suda svete Rimske rote

IT IT IT IT IT IT IT IT IT IT IT IT IT

titular Nisibija namjesnik Apostolske pokorničarnice namjesnik Apostolske kancelarije pod-datar Papinskog ureda za molbe kancelar Apostolske pisarnice počasni rektor Papinskoga lateranskog sveučilišta prislušnik emeritus Suda svete Rimske rote prislušnik emeritus Suda svete Rimske rote prefekt Tajnih vatikanskih arhiva ispovjednik Ivana XXIII. prefekt Vatikanske apostolske knjižnice

IT IT IT IT IT IT IT IT IT IT IT

opat Sv. Jeronima »de Urbe« profesor na Papinskoj akademiji Angelicumu

IT FR

vicerektor Papinskoga biblijskog instituta

SAVJETNICI NJ. E. mons. José Da Costa Nuñes NJ. E. mons. Gabriel Acasius Coussa NJ. E. mons. Pietro Parente NJ. E. mons. Francesco Carpino NJ. E. mons. Pietro Sigismondi NJ. E. mons. Antonio Samorè NJ. E. mons. Dino Staffa NJ. E. mons. Primo Principi NJ. E. mons. Angelo Dell’Acqua NJ. E. mons. Cesare Zerba NJ. E. mons. Pietro Palazzini o. Paul-Pierre Philippe, OP NJ. E. mons. Enrico Dante NJ. E. mons. Vittorio Bartoccetti NJ. E. mons. Francis John Brennan NJ. E. mons. Pietro Sfair mons. Giuseppe Rossi mons. Francesco Tinello NJ. E. mons. Silvio Romani mons. Ernesto Camagni NJ. E. mons. Pio Paschini mons. Arthur Wynen mons. Alberto Canestri mons. Martino Giusti mons. Alfredo Maria Cavagna o. Joaquin Anselmo Albareda, OSB o. Pietro Salmon, OSB o. Réginald Garrigou-Lagrange, OP o. Alberto Vaccari, DI

POTKOMISIJE POTKOMISIJA ZA PRAVILNIK

Predsjednik: kard. Francesco Roberti Članovi: kardinali Jaime De Barros Câmara, André Jullien, Arcadio Larraona, William Theodore Heard Tajnik: mons. Vincenzo Carbone

POTKOMISIJA ZA MJEŠOVITE MATERIJE

Predsjednik: kard. Eugène Tisserant Članovi: kardinali Giuseppe Ferretto, Achille Liénart, Ignace Gabriel I. Tappouni, Aloisius Joseph Muench Tajnik: mons. Lauro Governatori

POTKOMISIJA ZA IZMJENE I DOPUNE

Predsjednik: kard. Carlo Confalonieri Članovi: kardinali Clemente Micara, Santiago Louis Copello, Giuseppe Siri, PaulÉmile Léger Tajnik: mons. Vincenzo Fagiolo

TEHNIČKO-ORGANIZACIJSKA KOMISIJA

Predsjednik: kard. Gustavo Testa Članovi: kardinali Francis Spellman, Fernando Quiroga y Palacios, Giovanni Battista Montini, Paul-Marie Richaud, Julius Döpfner, Paolo Marella, Luigi Traglia, Alberto Di Jorio Tajnik: NJ. E. mons. Pericle Felici Pomoćnici tajnika: mons. Sergio Guerri, mons. Agostino Casaroli, mons. Igino Cardinale

24. Dekabristi i De Ecclesia. Završetak prvog zasjedanja i nova priprava

Posljednjih tjedana prvog razdoblja Koncil je bio zaokupljen ispitivanjem triju shema. Prva je bila ona objektivno beznačajna, a ticala se suvremenih sredstava javnog priopćivanja: pripravna shema Tajništva za tisak i medije, koje se koristilo uobičajenim stilom naznačivanja apostolskih mogućnosti i moralnih opasnosti medija. Drugu shemu, koja je zaostajala poimanjem i izradbom, pripremila je Komisija za istočne Crkve, a bavila se Crkvama s istočnim obredima te pitanjima unijatizma (model prema kojem se predlagao »povratak« zajedništvu s rimskom Crkvom odvajanjem od pravoslavnog zajedništva). Treća shema bila je »ona koja je, prema sudu gotovo svih biskupa, imala razloga biti na Koncilu«: De Ecclesia. Ona koju je pripremila Teološka komisija Svetog oficija, u 11 poglavlja na 82 stranice, imala je istu sudbinu susprezanja koje je doživjela i shema o »izvorima« objave: zapostavljen je rad patrologije i egzegeze, nedostajalo je organsko shvaćanje odnosa između Krista i Crkve, nije se dalo prostora zboru biskupa, koji je i prema Zakoniku kanonskog prava naznačen biti subjektom punine i vrhovne moći u Crkvi. Sam kard. Alfredo Ottaviani, tijekom XXXI. opće kongregacije 1. prosinca, predstavio je shemu u auli, prije izlaganja splitskog biskupa Frane Franića, koji je naveo kritike koje je zamislio, izazvavši razdraganost skupštine: »Cura eorum qui praeparaverunt schema fuit, ut quam maxime pastorale esset, biblicum et etiam accessibile captui etiam multitudinum, non scholasticum sed potius forma quadam actualiter ab omnibus comprehendenda. Dico haec quia exspecto audire solitas litanias Patrum Conciliarum: non est oecumenicum, est scholasticum, non est pastorale, est negativum et alia huiusmodi« (AS, I/IV, str. 121–122). Veliki koncilski teolozi – Jorge Medina, Yves Congar, Edward Schillebeeckx, Karl Rahner, Joseph Ratzinger i drugi – već su istaknuli manjkavosti prijedloga, a Belgijac mons. Gérard Philips, u onome što će poslije u siječnju biti objavljeno kao članak u časopisu Nouvelle Revue Théologique, govorio je o »dvije ekleziologije« koje se sučeljavaju u shemi, jednoj juridičkoj i drugoj zajedništva (Deux tendances dans la théologie contemporaine). No rasprava o De Ecclesia, održana od 1. do 7. prosinca sa 77 intervenata, bila je prigodom da se svima izloži, u neizbježnosti konklava, za koje su svi bili svjesni da će se ubrzo održati, vlastito viđenje Koncila i Crkve. Posuđujući rječnik Oktobarske revolucije, neki su novinari prozvali »dekabristima« neke oce na Koncilu tijekom prosinca, a to su: Augustin Bea, Giovanni Battista Montini, Léon Joseph Suenens, Giacomo Ler-

140

caro, Franz König, Bernard Jan Alfrink, Julius Döpfner, Maximos IV., Michael Doumith, Alfred Ancel, Emiel-Jozef De Smedt. Južnoamerikanci su iznijeli svoja promišljanja, iza kojih su se nalazili radovi njihovih teologa (Carla Colomba, Giuseppea Dosettija, Josepha Lécuyera, Otta Semmelrotha, uz Congara, Philipsa, Ratzingera, Schillebeeckxa, Rahnera). Philipsa je, u savjetovanju s Montinijem, kard. Suenens zadužio da sastavi smjernice jednog projekta ad hoc, kako bi se poboljšala De Ecclesia. Ako je taj projekt bio više work in progress kako bi ga lako mogla »probaviti« manjina i Teološka komisija, Schillebeeckxove i Rahnerove animadversiones imale su daleko složeniji cilj: »isključivanje pripravne sheme i duha koji je u njoj vladao«, jer »poimanje teologije svedeno gotovo isključivo na apologetiku i biblijsku egzegezu koja nije zaokupljena time da ponudi otajstvo u njegovoj punini, nego da dokaže čine učiteljstva – pisao je Dossetti u svojem teškom sjećanju na ekleziološki projekt razrađen u tim istim tjednima – pronalazi u shemi De Ecclesia svoju najvažniju primjenu«. Ratzinger, koji je bio Fringsov mladi teolog, kritizirao je po izgovorenim riječima njegova kardinala nedostatak »katoličanstva« u shemi, jer je ovisila o nedavnom papinskom učiteljstvu i zanemarivala je predaju, bilo grčku bilo onu antičku latinsku. Dopalo je, zapravo, kard. Suenensa da 4. prosinca iznese svoj poticajan prijedlog da se raščlani ne samo shema nego i cijeli Koncil na dvije osi: životnost Crkve ad intra i odnosi Crkve ad extra, okrećući Crkvu prema dijalogu sa svijetom. Tom prijedlogu potporu je dao kard. Montini, koji je tako – kao mogući budući papa – neizravno postavio uvjete programa svojega pontifikata vezanoga uz Koncil u prijekidu s do tada prevladavajućom kurijalnom teologijom. Dana 6. prosinca kard. Lercaro izrekao je »posljednji veliki programatski govor«, koji je pripremio Dossetti, te je, naprotiv, naglasio da se u »Kristovu siromaštvu« i u »siromašnoj Crkvi« nalazi novi ključ da se predloži »bitno biblijska vizija Crkve«. Bolonjski nadbiskup zatražio je da se usredotoči na siromašne kao privilegirane primatelje evanđeoskog navještaja, te time na siromaštvo kao otajstveno utemeljujuću dimenziju Crkve: »Ako je tema ovoga koncila Crkva, može se i trebalo bi se jasnije odrediti da je najprikladnija formulacija vječne istine evanđelja i zajedno s tim najprikladnija povijesnoj situaciji našega vremena upravo ova: tema Koncila je Crkva, posebice Crkva siromašnih, svih onih milijuna i milijuna siromašnih ljudi, i kolektivno siromašnih naroda na cijeloj Zemlji.«

Povijest Početak – Prvo razdoblje 1962. 1. Kard. Giacomo Lercaro, bolonjski nadbiskup (1891.–1976.) (Arhiv Fscire).

2. Kard. Bea u razgovoru s njemačkim luteranskim teologom Oscarom Cullmannom (u: Das Konzil und seine Folgen). 3. Kard. Léon Joseph Suenens zajedno s dom Hélderom Cãmarom (u: L. J. kardinal Suenens, Souvenirs et espérances, Fayard, Pariz, 1991.).

LITERATURA J. A. BROUWERS, »Vatican II. Derniers préparatifs et première session. Activités conciliaires en coulisses«, u: Vatican II commence ... Approches francophones, uredio É. Fouilloux, Leuven, 1993., str. 353–368; M. LAMBERIGTS, »Una pausa: i mezzi di comunicazione sociale«, u: Storia del concilio Vaticano II, priredio G. Alberigo (tal. izd. ur. A. Melloni), sv. 2., Bologna, 1996. (2012.), str. 295–308; G. RUGGIERI, »Il difficile abbandono dell’ecclesiologia controvertista«, u: Storia del concilio Vaticano II, priredio G. Alberigo (tal. izd. ur. A. Melloni), sv. 2., Bologna, 1996. (2012.), str. 309–384; A. MELLONI, »Ecclesiologie al Vaticano II (Autunno 1962 – Estate 1963)«, u: Les commissions conciliaires à Vatican II, uredili M. Lamberigts, Cl. Soetens, J. Grootaers, Leuven, 1996., str. 91–179; G. ALBERIGO, Giuseppe Dossetti al Concilio Vaticano II, sada u: Transizione epocale, Bologna, 2009., str. 393–502.

141

25. Mirabilis ille i nova priprava

142

Povijst Početak – Prvo međurazdoblje 1962.–1963. Sprijeda 1. Ivan XXIII., Božić 1962., slavi misu u privatnoj kapelici u Vatikanu (Fondazione Papa Giovanni XXIII, Bergamo): »Promišljam o svojem pismu svim koncilskim biskupima svijeta, koje me podosta zaokuplja. Želio sam da cijelo bude misao, srce i napisano osobno od pape. I zahvaljujem Gospodinu da mi je to omogućio. Vidjet ćemo kakvi će biti prijevodi, posebice onaj prvi na latinski« (Dnevnik Ivana XXIII., 8. siječnja 1963.).

Dana 5. prosinca, dok se vodila rasprava o shemi De Ecclesia, ocima je konačno dostavljen popis od dvadeset shema o kojima će se trebati raspravljati na Koncilu na sljedećim sjednicama. Plod je to mukotrpnog rada na stanjivanju i probiranju sedamdesetak pripravnih tekstova, koji su još 11. listopada 1962. bili u programu. Dokument je nazvan Schemata constitutionum et decretorum ex quibus argumenta in concilio disceptanda seligentur: brošura od 11 stranica, koju je opremilo Glavno tajništvo Koncila, a koja je nastojala očuvati »rimski« otisak priprave. Naprotiv, 6. prosinca državni tajnik kard. Amleto Cicognani dao je da se podijele pravila koja je papa odobrio za rad tijekom međurazdoblja. Taj dokument ustanovio je »Komisiju za usklađivanje«, sastavljenu od uglednih kardinala iz Kurije i onih rezidencijalnih, koji su na temelju popisa s dvadeset shema trebali dalje raspodijeliti posao za pojedine komisije. Cicognanijev projekt predviđao je da bi svaka komisija trebala preuzeti zadaću rada na shemama u skladu s vlastitim kompetencijama, kako su ih već predvidjele pripravne komisije, i da bi ih trebala razraditi tako da ih skrati i ujedini. Novo koncilsko okupljanje bilo je predviđeno za ožujak 1963., iako nije bio određen precizan datum. Time se otvorio put onomu što se preoblikovalo u istinsku i pravu »novu pripravu Koncila«, s ustanovljenjem tijela koje bi trebalo osigurati nastavak, a ne dekonstrukciju rasprave tijekom »međurazdoblja«, kada će se biskupi vratiti u svoje biskupije. U međuvremenu, 8. prosinca zaključena je prva skupština sa svečanim govorom Ivana XXIII., »poniznim pozdravom njegovu koncilu, jer više neće vidjeti okupljene«, u kojem je papa zajamčio da »svaki biskup, premda zaokupljen brigom u pastoralnom upravljanju, nastavi proučavati i produbljivati sheme koje su mu stavljene na raspolaganje i ono što će mu ostalo biti poslano u prikladno vrijeme«: bio je to »ronkalijevski« način kazivanja da neće sve biti povjereno u ruke šefovima dikasterija. Iako su mnogi već problematizirali o tome kako da se ne gubi vrijeme tijekom stanke, orijentir ove nove faze stvarno će se pokazati u pismu Mirabilis ille, koje je papa uputio svim biskupima. Ivan XXIII. započeo je raditi na njemu odmah nakon Božića (okosnice kojega su već bile nazočne u njegovu govoru na svetom kolegiju 23. prosinca, u kojem je još jednom podsjetio na »dinamičnu perspektivu« u koju se treba smjestiti djelo Drugoga vatikanskog koncila). Ivan XXIII. osobno se, s velikom pomnjom, posvetio sastavljanju, uređenju i iščitavanju pisma, s nadnevkom Epifanije, kako bi ohrabrio koncilske oce

da se »usuglase«, i tijekom mjeseci »međurazdoblja«, s duhovnim ozračjem Koncila za koji iznova pronalazi nadahnuće u govoru otvaranja 11. listopada. Kao i u prethodnom pismu svim biskupima Omnes sane, 15. travnja 1962., u kojem je pozvao episkopat da se brine o osobnom posvećivanju kao obliku priprave za otvaranje Drugoga vatikanskog koncila, i u pismu Mirabilis ille papa zahtijeva »držati živom koncilsku revnost tijekom dugih mjeseci međurazdoblja, u kojima će biskupi biti daleko od Rima, a osobito i međusobno«, na tragu »pozitivnog učinka« inauguralnoga govora. Komisija za usklađivanje, naznačena pismom, prvi se put okupila od 21. do 27. siječnja 1963. godine. Članovima je povjerena zadaća da naprave izvješća o shemama, i to prema sljedećoj podjeli: kard. Amleto Cicognani: istočne Crkve, ekumenizam, misije (poslije povjereno kard. Confalonieriju); kard. Achille Liénart: izvori objave, polog vjere; kard. Francis Joseph Spellman: liturgija, brak i čednost; kard. Giovanni Urbani: kler, apostolat laikâ, suvremena sredstva društvenog priopćivanja, sakrament braka; kard. Carlo Confalonieri: sjemeništa, katoličke škole; kard. Julius Döpfner: biskupi, dušobrižništvo, redovništvo; kard. Léon Joseph Suenens: Crkva, Djevica Marija, moralni red, društveni red. Dok se državni tajnik Cicognani zalagao za obnovu pripravnih shema, barem u njihovom bitnom sadržaju, drugi su kardinali, poput Suenensa, Döpfnera i Liénarta, zahtijevali opsežnu preradbu svih shema, a pogotovo onih doktrinarnih, koje su bile najviše podvrgnute kritikama. Sređivanjem se došlo do novog popisa od 16 shema te jedne o Crkvi i suvremenom svijetu, kako bi se prepolovilo pripravne sheme o moralu. Novi program Koncila predviđao je, tako, sljedeću razdiobu: 1) Božanska objava 2) Crkva 3) Blažena Djevica Marija, Majka Crkve 4) Biskupi i upravljanje biskupijama 5) Ekumenizam 6) Kler 7) Redovnici 8) Apostolat laikâ 9) Istočne Crkve 10) Sveta liturgija 11) Dušobrižništvo

143