wPozvani na radost.pdf by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

PRIRUÄ&#x152;NICI

SVEZAK 102

POZVANI NA RADOST

George Augustin

POZVANI NA RADOST Ohrabrenje za svećeništvo

Popratna riječ kardinala Waltera Kaspera

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST Zagreb, 2016.

Prijevod Ivan Ivanda Lektura i korektura Katica Majdandžić-Stupac Graﬁčki uredio Marijan Tkalec Oprema Christian T. Belinc

Knjiga je objavljena uz potporu Instituta Walter Kasper (Vallendar, Njemačka).

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Kerschoﬀset Zagreb d.o.o. Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-0986-4 Tiskano u svibnju 2016. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000932714.

UVOD:

NUŽNA PROMJENA PERSPEKTIVE

Biti radostan svećenik – na to bih želio ohrabriti. Htio bih također potaknuti na promjenu perspektive. Tajnu svećeništva htio bih predstaviti kao dar za proslavljanje Boga – čak i uz opasnost ponavljanja onoga što je odavna poznato. Pritom nipošto ne namjeravam predstaviti neku »novu, vremenu primjerenu«, sliku svećenika, neku novu »duhovnost« svećenika ili »novi koncept« pastorala. Želio bih samo iz drugoga kuta gledanja iznova posvijestiti ono što je svima nama odavna poznato, a u što sam sve uvjereniji što se više bavim pitanjem života i službe svećenika, i u teologiji i u pastoralu. Putevi k promjeni perspektive Ono što me sve više dotiče i pokreće jest angažiran život i blagoslovljeno služenje svećenika u povijesti i sadašnjosti, koji često u vrlo teškim uvjetima posvuda u svijetu vjerno slijede svoj poziv, sa zadivljujućom spremnošću i predanošću navješćuju vjeru riječju i djelom i izgrađuju Crkvu Isusa Krista. Po svećeničkoj se službi događa u svijetu mnogo više pozitivnoga i dobroga nego što se obično misli. Ohrabrujuće je da ne samo većina vjernika nego i mnogi ljudi dobre volje izvan zajednice vjernika vide svećenika Katoličke crkve kao duhovnog čovjeka, kao Božjeg čovjeka, kao znak nade, iskazujući mu veliko poštovanje zbog njegova služenja. Doista, Crkva kao zajednica 11

vjernika može biti zahvalna Bogu za svoje svećenike i ponositi se njihovom službom. Namjeravam posvjedočiti svoju ljubav prema daru i tajni svećeništva: svjedočiti iz središta i punine katoličke vjere. Pritom bih svoju subraću želio pozvati i potaknuti da razmišljaju i prošire obzor, a poglavito da dalje mole, kako bi naš svećenički život bio ispunjen radošću služenja Bogu u njegovoj Crkvi, a naše služenje spasenju ljudi bilo djelotvorno i plodonosno. Pozvani smo biti suradnici radosti (2 Kor 1, 24).1 I samo oni koji su otkrili pravu radost za sebe, mogu i drugim ljudima istinski pomoći da nađu pravu radost u svome životu. Prava je radost Bog, a kada mi svojim služenjem činimo Boga vidljivim i uočljivim, ljudi s nama otkrivaju Boga kao radost svoga života. U povijesti i sadašnjosti svećenici se vrlo predano brinu za ispunjenje službe spasenja u Crkvi i svim zauzimanjem svoga života imaju glavnu odgovornost za vanjsku i nutarnju izgradnju Crkve Isusa Krista. Pritom u svome vremenu s nutarnjim oduševljenjem poduzimaju mnoge misionarsko-đakonske inicijative, koje su više ili manje sretne i uspješne, više ili manje djelotvorne. Svi su oni imali razdoblja uspjeha i razdoblja poraza. Obrati i promjene pastorala, napori, izazovi svakog vremena ostavili su traga na svećenikovu shvaćanju sama sebe i svoje svećeničke službe. No, usprkos svim mijenama vremena, jedno je ostalo: nužnost da se ide u dubinu vjere i snagu oblikovanja crpi iz cijele žive tradicije Crkve. Biti svećenik nasljedujući Krista, u Crkvi i svijetu koji se mijenja, trajan je izazov. Svaki se naraštaj svećenika morao u svome vremenu suočiti s izazovima toga vremena. Nedvojbeno, u prošlosti je uvijek bilo pomaka naglaska u shvaćanju i ostvarivanju svećeničke službe. Stoga je potrebno pitati koji pomaci naglaska i jednostranosti danas više ili manje svjesno određuju shvaćanje i ostvarivanje službe. No središnje pitanje glasi: Postoji li nepromjenjiva jezgra svećeničke službe? Svjestan sam da naše vrijeme, u kojemu vladaju raznolika mišlje1

Usp. W. KASPER, »Diener der Freude«, u: ISTI, Die Kirche und ihre Ämter (WKGS 12), Freiburg im Breisgau, 2009., 325–423; J. RATZINGER, Diener eurer Freude. Meditationen über die priesterliche Spiritualität, Freiburg im Breisgau, 1988.

nja, dovodi u pitanje čvrsta uvjerenja i izvjesnosti, koji se od početka čine sumnjivi. Sveto nam pismo u vezi s tim daje dobar savjet: »Sve provjeravajte: dobro zadržite« (1 Sol 5, 21).* Uči nas da zastupamo izvjesnosti vjere, bilo nam to zgodno ili nezgodno, bez straha da ćemo biti »nekritični«. U potrazi za nosivim odgovorom polazimo od veličine, ljepote i uzvišenosti svećeničke službe. Jer krajnje je vrijeme da počnemo produbljeno razmišljati o životu i poslanju svećenika u Katoličkoj crkvi. Današnja opća situacija vjere i pastoralni izazovi zahtijevaju novo promišljanje bitnoga. Svaki je svećenik u današnjoj misionarskoj situaciji vjere tako snažno izazvan da promišlja o samome sebi i svome svećeništvu kao rijetko kada prije, poglavito nakon prijelomne situacije koju je donio Drugi vatikanski koncil. Slika svećenika, primjerena vremenu, nastaje kada – ravnajući se Isusom Kristom – imamo pred očima trajnu jezgru katoličkog svećeništva i ispunimo je novim životom. Jer da bismo se osvjedočili u svećenički život i službu, potrebno je polaziti od katoličkog shvaćanja crkvenosti Crkve. Samo ako Crkva kao zajednica vjernika, pojedini vjernici i sami svećenici u vjeri potvrđuju pravo značenje svećeničke službe, svećenik može uspješno oblikovati svoj život. Ako u vjeri prihvaćamo ono što je svećenička služba za Katoličku crkvu, ono što ona o njoj vjeruje i naučava, otvaraju nam se mnoge mogućnosti za smisleno ostvarivanje te službe u svakom vremenu i na svakome mjestu. Već prema darovima i potrebi situacije, u svećeničkoj se službi mogu postaviti različiti naglasci. Pokatkad se moramo samokritički upitati zašto odgovori posljednjih desetljeća nisu donijeli očekivan polet. Je li to jednostavno samo zbog toga što netko »sve blokira«? Ili se različiti prijedlozi rješenja nisu pokazali nosivima na dulji rok? Odlučujuće pitanje glasi: Što mi sami možemo učiniti da bi naš život i služba uspjeli? Svima nama dobro su poznate crkveno-političke rasprave posljednjih desetljeća i s time povezane »vruće teme«. Poznati su također te* Svi biblijski navodi prema izdanju: Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008.

ološki sporovi i sva dobro zamišljena nastojanja oko ispravnog shvaćanja svećeničke službe u Crkvi. No jedino nam razlikovanje duhova u svim tim pitanjima može omogućiti promišljanja o pitanju: Zašto smo svećenici? U svakodnevnim crkvenim obvezama često zaboravljamo zašto sve to uopće postoji. Proturječja u mišljenju i djelovanju mogu nas zakočiti. Ako postoji duhovni »konsenzus« o onome istinskom Crkve, onda svećenička služba može biti plodonosna i blagoslovljena za Crkvu, a ne na kraju i za samu sebe. Mi u konačnici ne živimo samo od svoga djelovanja i posla, nego od smisla našega djelovanja. Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek, jedini donosi spasenje svim ljudima. On je htio svoju Crkvu da po njoj bude prisutan u svijetu za sve ljude i sva vremena, da svoje spasenje posreduje njezinom službom. On je prisutan u svojoj Crkvi svojim Duhom do svršetka svijeta i njegov će Duh cijelu Crkvu uvoditi u svu istinu. On poziva ljude da djeluju u njegovo ime i osposobljava ih da sudjeluju u njegovoj službi spasenja. Ta vjera Crkve ostaje čvrst temelj, i nakon svih teoloških i kritičkih rasprava o osobi Isusa Krista, nastanku i položaju Crkve u Božjem planu spasenja, o shvaćanju euharistije, pozivu svih kršćana na zajedničko svećeništvo, o mjestu i položaju svećeničke službe i uvjetima njezina pripuštanja. Trajno značenje svećeničkog života i službe može se shvatiti samo u spremnosti da egzistencijalno prihvaćamo temeljna uvjerenja naše vjere i tumačimo ih u svjetlu žive tradicije Crkve. Sakramentalna služba spasenja u Crkvi središte je, trajna i nosiva jezgra svećeničkog života i službe. U toj službi spasenja, koja je djelo velikog svećenika Isusa Krista, susreću se nalog naviještanja i posredovanje spasenja kao brige Dobroga Pastira. U tome sveodređujućem središtu korijeni su svećeničke službe. Bivstvo određuje svijest, stoga je od velikoga značenja da svoje svećeništvo učim shvaćati u smislu same Crkve i da ga prihvaćam u vjeri. Da bismo zadobili to shvaćanje i uvijek ga iznova produbljivali, moramo dublje urastati u vjeru Crkve i polazeći od središta i punine katoličkoga integrirati u jedinstvo mnoge različite dimenzije svećeničke službe. 14

Želimo li uočiti pravu jezgru katoličkog svećeništva, ne smijemo polaziti od svećenikove službe kao župnika, nego najprije moramo shvatiti što znači svećeništvo kao takvo. Jer biti župnik samo je jedna forma prihvaćanja i ostvarivanja svećeničke službe, iako mnogi svećenici svoju službu obavljaju kao župnici. No ne smije se zaboraviti da u Crkvi postoje brojni svećenici koji djeluju kao redovnički svećenici, misionari ili kao svećenici u raznim oblicima dušobrižništva. Uspjeh svećenikova života bitno ovisi o njegovu teološko-duhovnom shvaćanju. K tomu neizbježno pridolazi i uvjerljiva čovječnost koju on zadobiva svojim ophođenjem sa svetim, s Bogom, i koja mu daje blagotvornu otvorenost i zračenje koje osvaja. Ta su svojstva, razumije se, dar naravi i milosti. Stoga ostaje doživotnom duhovnom zadaćom stvarati uvjete za to da ona u našem životu zadobivaju sve više prostora, da se razvijaju i sazrijevaju. Nadići ćemo sami sebe ako budemo razmišljali o mogućnostima koje nam je Bog darovao. Dobit ćemo snagu kojom možemo vjerno izvršiti nalog koji nam je povjeren. Mi ne živimo i ne navješćujemo svoje vlastite ljudske mogućnosti, nego Božje mogućnosti koje postaju djelatne po nama. Jer s Bogom i za Boga sve je moguće. Novo nam duhovno promišljanje Kristova svećeništva i nastavljanje njegova osobnoga poslanja u svećeničkoj službi Crkve može pomoći da spoznamo dublje značenje svećeničke službe spasenja. Jedino nam sveobuhvatno prodiranje u tajnu svećeništva Isusa Krista i produbljeno promišljanje onoga što Katolička crkva stvarno ispovijeda, vjeruje i slavi euharistijom, može otvoriti pogled u istinski i dublji smisao svećeničke službe. Raščlamba knjige Određenje svećenikova života i službe u Crkvi i za Crkvu bitno ovisi o tome kako Katolička crkva shvaća svećeništvo Isusa Krista, kako Isus Krist daje udjela vjernicima u svome svećeništvu, kako Kristovo svećeništvo dalje živi u Crkvi i po Crkvi i kako se Kristovo svećeništvo vidljivo ostvaruje. Kristovo je svećeništvo najjasnije uočljivo i iskusivo 15

u liturgiji, poglavito u euharistiji, »izvoru i vrhuncu svega kršćanskoga života«, kako je jasno istaknuo Drugi vatikanski koncil (LG 11).* To određenje moramo imati u vidu na obzoru pitanja svih pitanja, pitanja o Bogu, pitanja o Kristu i činjenice darovane mogućnosti dioništva u Božjem životu po spasenju koje posreduje Crkva. Taj obzor vjere u izazovima našega vremena tvori perspektivu ove knjige (poglavlje I.). Polazeći od različitih kutova gledanja, želimo se meditirajući približiti srcu kršćanskog života i službe. Polazeći od Boga ljubavi, koji je u Isusu Kristu na jedincat način postao vidljiv i iskusiv, promatramo dar dioništva u Božjem životu (poglavlje II.). Nakon toga razmišljamo o Kristovu svećeništvu, ishodištu svakog svećeništva u Crkvi (poglavlje III.). Biti svećenik utemeljeno je jedino u Kristu. Samo od Krista svećenik dobiva svoj pravi identitet i snagu da radosno obavlja svoju svećeničku službu za spasenje ljudi. Svećenikov život može uspjeti ako ga se shvaća i živi kao poziv na nasljedovanje Krista (poglavlje IV.). Obnovljeno promišljanje o milosti sakramenta reda u našem životu (poglavlje V.) može nam danas pomoći da iznova otkrijemo izvor snage za naše životno zalaganje za spasenje ljudi, prema Božjem nalogu, kako bi ta milosna snaga ponovno potekla i razvila se u nama i našoj službi. Naša će svećenička služba uspjeti i donijeti očekivane i željene plodove u onoj mjeri u kojoj svatko, prema svojoj slobodi i odgovornosti, bude surađivao s Božjom milošću. Mjesto ostvarenja Kristova svećeništva želimo smjestiti u euharistiju kao izvor, središte i vrhunac kršćanskoga života, u kojoj se slavi i živi zajedničko i posebno svećeništvo službe, u njihovoj upućenosti jedno na drugo, a sve na proslavu Boga (poglavlje VI.). Milost sakramenta reda trajno je životna u svećeničkom životu i djelovanju. Iz njegove snage svećenik, nasljedujući Krista i služeći Bogu i ljudima, oblikuje svoj pastoralni posao i svoj život (poglavlje VII. i VIII.). Svaki svećenik mora zbog sakramentalnosti Crkve u svome * Svi navodi dokumenata Drugoga vatikanskog koncila navedeni su prema izdanju Kršćanske sadašnjosti iz 2008. I ostali dokumenti crkvenog učiteljstva navedeni su prema izdanjima Kršćanske sadašnjosti.

krugu djelovanja voditi računa o tome da sama sebe i svoju svećeničku službu ne »neutralizira« riječju i djelom, da ih ne učini suvišnima. Ta je služba poziv na radost. Nošeni radošću i ljubavlju prema toj službi, svi se zajedno brinu za uspjeh svih u prezbiteriju (poglavlje IX.). Stoga također kao oni koje je Krist pozvao i poslao želimo ohrabriti i druge da stupe u svećeničku službu. U svome razmatranju ne želimo ostati na površini i obrađivati samo simptome, nego duhovnim produbljenjem uočiti središte i iz tog se središta okrenuti svim drugim pitanjima. Pitanje o onom trajnom i bitnom svećeničke službe, pitanje o proﬁlu, nipošto se ne može riješiti na čisto praktičan i pragmatičan način. Tu lako može doći do razvoja u pogrešnu pravcu, koji potamnjuje pravo stajalište i za sobom povlači posljedice koje znatno mogu narušiti ravnotežu vjere i u drugim točkama. Pitanje o teološkom određenju svećeničke službe ne može se potisnuti, da ne bismo upali u čisti oportunizam ili krizno stanje. Prije ili poslije postavlja se problem shvaćanja i legitimacije vlastite službe. Teološko određenje službe služi i nositelju službe da stekne samopouzdanje i pridonosi legitimnu i potrebnu razgraničenju i razlikovanju od drugih službi. Samo stablo koje pusti korijenje u dubinu može narasti u širinu i visinu. U protivnome uzgajamo samo malo i nisko stablo.