Riječka Crkva u razdoblju fašizma by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Marko Medved RIJEČKA CRKVA U RAZDOBLJU FAŠIZMA Nastanak biskupije i prvi talijanski upravitelji

A N A L E C TA C R O AT I C A C H R I S T I A N A

SVEZAK 46

RIJEČKA CRKVA U RAZDOBLJU FAŠIZMA

Marko Medved

Riječka Crkva u razdoblju fašizma Nastanak biskupije i prvi talijanski upravitelji

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST RIJEČKA NADBISKUPIJA DRŽAVNI ARHIV U PAZINU Zagreb, 2015.

Recenzenti: doc. dr. sc. Franjo Velčić prof. dr. sc. Franjo Emanuel Hoško Lektura: Srđan Rahelić Korektura: Marijana Jakovljević Graﬁčko uređenje i oprema: Christian T. Belinc

Izdaju: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Riječka nadbiskupija, Ulica Ivana Pavla II. br. 1, Rijeka Državni arhiv u Pazinu, Vladimira Nazora 3, Pazin Za nakladnike: Stjepan Brebrić Emil Svažić Elvis Orbanić Tisak: Graﬁčki zavod Hrvatske d.o.o., Zagreb Naklada: 600 ISBN 978-953-11-0927-7 (Kršćanska sadašnjost) ISBN 978-953-98586-5-8 (Riječka nadbiskupija) ISBN 978-953-7640-28-6 (Državni arhiv u Pazinu) Tiskano u rujnu 2015. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000911701.

PREDGOVOR Djelo koje čitatelj ima u rukama proširena je i nadopunjena verzija prijevoda doktorske radnje Chiesa cattolica a Fiume (1920–1938): amministratori apostolici e vescovi di una diocesi plurinazionale in epoca fascista koju je autor obranio na Fakultetu crkvene povijesti i crkvenih kulturnih dobara Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu 20. prosinca 2007.1 Prerada i proširenje ovoga rada u odnosu na doktorsku disertaciju odnose se prije svega na novije podatke koji su o povijesnom razdoblju o kojem je riječ u međuvremenu objavljeni u Hrvatskoj, Sloveniji i Italiji. Pritom je od osobite važnosti otvaranje Vatikanskoga tajnog arhiva za pontiﬁkat Pija XI. počevši od jeseni 2006., jer je ono omogućilo nove historiografske spoznaje o odnosu Katoličke Crkve i talijanskoga fašizma. Podaci vezani uz utemeljenje neke biskupije od velike su važnosti za svaku mjesnu Crkvu. Većina arhivske građe, na temelju koje je nastalo ovo djelo, dolazi iz arhiva Riječke nadbiskupije. Taj je arhiv i nastao dolaskom u Rijeku prvoga talijanskog apostolskog upravitelja 1920. godine, da bi nastankom dijeceze postao biskupijskim arhivom. Arhiv je dodatno obogaćen kada mu je, nakon uspostave dijeceze, pripao i arhiv Zbornog kaptola i Riječkog arhiđakonata. Ovaj rad nastao je u velikoj mjeri u ordinarijatu Riječke nadbiskupije, na mjestu gdje su prvi biskupi živjeli i djelovali. Knjiga ne bi mogla ugledati svjetlo dana da od nasljednika biskupa o kojima je ovdje riječ, riječkog nadbiskupa mons. dr. Ivana Devčića, autor nije imao podršku pri odabiru teme, tijekom studija crkvene povijesti, istraživanja i sveukupnog rada u Rijeci. Na tome mu iskreno zahvaljujem. Izričem zahvalu i kancelaru Riječke nadbiskupije mons. Nikoli Imbrišaku, članu Stolnoga kaptola uspostavljenog u vremenu koje je predmet ovoga istraživanja. Za podršku i ohrabrenje, kao i stručnu pomoć, autor je zahvalan i našem vrsnom crkvenom povjesničaru prof. dr. Franji Emanuelu Hošku OFM, prethodniku na katedri crkvene povijesti Teologije u Rijeci.

Autor je u svibnju 2008. objavio separat radnje na talijanskom jeziku. Objavljene su dvije recenzije separata

doktorske dizertacije na hrvatskom i slovenskom jeziku: Franjo Emanuel Hoško, Marko Medved: La Chiesa cattolica a Fiume (1920–1938): amministratori apostolici e vescovi di una diocesi plurinazionale in epoca fascista, u: Riječki teološki časopis, 17 (2009.) 2, 605–612; Bogdan KOLAR, Marko Medved, La Chiesa cattolica a Fiume (1920–1938): amministratori apostolici e vescovi di una diocesi plurinazionale in epoca fascista, u: Bogoslovni vestnik, 69 (2009.) 2, 227–229.

Zahvaljujem crkvenim i svjetovnim arhivima u Hrvatskoj i Italiji i njihovim djelatnicima na otvorenosti za suradnju i pruženoj pomoći. Zahvaljujem lektoru Srđanu Raheliću na nesebičnom trudu oko lekture teksta. S obzirom na to da su arhivska vrela skoro u potpunosti na talijanskom jeziku, autor je smatrao potrebnim da ih ne prenosi na izvornom, već da ih navodi prevedene na hrvatski jezik.

UVODNA RIJEČ Središnji događaj crkvene povijesti Rijeke između Prvog i Drugog svjetskog rata jest osnivanje samostalne biskupije. Naime, papa Pio XI. osnovao je sredinom dvadesetih godina dijecezu sa sjedištem u gradu svetoga Vida. Tako je u godinama talijanske uprave ostvarena višestoljetna želja Riječana da svoj grad uzdignu na razinu dijecezanskoga središta. Valja odmah pojasniti kako ovaj rad proučava crkvenu povijest Rijeke u tadašnjim granicama grada, odnosno isključivo zapadnu stranu Rječine. Širenje toponima Rijeke na istočni dio, odnosno na Trsat i Sušak, započelo je tek 1947. godine spajanjem do tada odvojenih gradova. Činjenica da se osnivanje dijeceze dogodilo tijekom razdoblja fašističkog režima u mnogočemu će uvjetovati djelovanje upravitelja ove mjesne Crkve i cjelokupan život katoličke zajednice u međuraću, pa i poslije toga. Crkvena situacija u Rijeci tijekom talijanskoga fašizma slična je onoj u obližnjim višenacionalnim biskupijama (Porečko-pulskoj, Tršćansko-koparskoj, Krčkoj, Goričkoj, Zadarskoj) koje su nakon sloma Habsburške Monarhije, u potpunosti ili djelomično, pripojene Kraljevini Italiji. U njoj se rađao totalitarni fašistički poredak koji će ujesen 1922. službeno preuzeti kormilo talijanske vlade. Crkvena zajednica Rijeke ranjena je napetostima, kako iznutra među svećenicima različitih nacionalnosti (osobito između biskupa Talijana i hrvatsko-slovenskog klera), tako i odnosima Crkve prema svjetovnim vlastima. Glavni im je uzrok neprijateljska režimska politika prema Hrvatima i Slovencima, sve do provođenja odnarođivanja. U odnosu na druge prije spomenute višenacionalne biskupije posebnost riječkih prilika očituje se u tome da se upravo u takvim okolnostima stvara biskupija i uspostavljaju strukture koje će nužno biti obilježene uvjetovanostima tadašnje društvene, nacionalne i ideološke situacije. Radi državno-političkog razvoja prilika nakon Drugoga svjetskog rata ta je stranica naše recentne povijesti još uvijek nedovoljno poznata. Iako se radi samo o sedamdeset ili osamdeset godina koje nas dijele od vremena talijanske uprave, današnja crkvena i društvena javnost ne poznaje i posve ignorira imena, datume i činjenice vezane za život riječke Crkve toga razdoblja.1

O tome da današnja crkvena i društvena riječka javnost ne poznaju činjenice iz razdoblja talijanske uprave

dovoljna je ilustracija to da katolički riječki mjesečnik Zvona pogrešno spominje da je tijekom talijanske uprave bilo 5 talijanskih biskupa Rijeke. Usp. Ivan PRIMORAC, Sjećanje na svećenike u prošlim vremenima, 16 (1978.) 7–8, 10.

Kako bi se ispravno mogla procijeniti djelatnost talijanskih crkvenih upravnika Rijeke valja ispitati cjelokupnu njihovu aktivnost, uključujući i najosjetljivije elemente koji su u hrvatskoj i slovenskoj javnosti često zasjenili ostale aspekte djelatnosti biskupa. No treba znati da je djelovanje biskupa u najvećoj mjeri zaokupljeno naučavanjem, upravljanjem i posvećivanjem, dok odnos prema društveno-političkoj zajednici ipak nije u toj mjeri dominantan kao što sugeriraju određene ideologizirane historiografije. Talijanske biskupe Rijeke historiografija treba u svakom slučaju izvući iz zaborava, kako bi ih se kritički vrednovalo s njihovim svjetlima i sjenama. Zbog njezina nacionalnog sastava, za razumijevanje povijesti Riječke biskupije u prvoj polovici 20. stoljeća valja uzimati u obzir stanje nacionalnih historiografija triju naroda i njihove međusobne odnose. Može se reći da su rasprave o povijesti hrvatsko-slovensko-talijanskih odnosa 20. stoljeća intenzivne i relativno brojne te da historiografija ne samo utječe na dodire i razmjene među narodima, već da katkada i sama postaje poviješću.2 Potrebno je da se historiografija bavi sama sobom »jer na taj način postaje svjesnija svoje političke i ideološke funkcije, i prestaje bježati od nje skrivajući se iza ideološkog konstrukta znanstvene objektivnosti«.3 Dakle, s obzirom da je Rijeka postala biskupijskim središtem tijekom razdoblja fašističkog režima, promišljanja koja vrijede za svjetovnu historiografiju djelomično se odnose i na riječku crkvenu povijest. No crkvena historiografija je posebna i djelomično drugačija u odnosu na svjetovnu (građansku) historiografiju.4 Kako ističe suvremeni hrvatski crkveni povjesničar Franjo Šanjek »zadatak svakog crkvenog povjesničara sastoji se u proučavanju ljudskog lica Crkve u svjetlu historijskih činjenica, ne odveć događajno nego globalno, vodeći računa o bo-

U analizi historiograﬁja i javnog diskurza o otvorenim pitanjima hrvatsko-slovensko-talijanskih stradanja

prije, za vrijeme i nakon rata, Franko Dota piše: »Historija hrvatsko-talijanskih odnosa na sjevernom Jadranu u drugoj polovici dvadesetog stoljeća ne obuhvaća samo povijest ratovanja, međudržavnih i međunacionalnih odnosa, diplomatskih pregovora, kulturnih dodira ili ekonomske razmjene, već i povijest rasprava o toj povijesti, kao i povijest konstrukcije povijesti i njezine političke upotrebe. To se posebice odnosi na historiju fašističke vlasti i represije, historiju talijanske državne antislavenske ideologije i politike, na historiju nacionalnog i klasnog sukoba u doba rata, odnosa talijanskog i jugoslavenskog pokreta otpora te stradanja i masovnog iseljavanja Talijana iz Istre.« Franko DOTA, Zaraćeno poraće. Konﬂiktni i konkurentski narativi o stradanju i iseljavanju Talijana Istre, Srednja Europa, Zagreb, 2010., 3. 3

Isto, 5.

O zadaćama i posebnostima crkvene povijesti u odnosu na svjetovnu povijest upućujemo na Huberta Jedina,

jednoga od najvažnijih crkvenih povjesničara 20. stoljeća: Hubert JEDIN, Chiesa della fede, chiesa della storia. Saggi scelti, Morcelliana, Brescia, 1972.; ISTI, Storia della Chiesa come teologia e storia, u: Communio, 8 (1979.), 5–14; hrv. prij. Povijest Crkve: teologija ili povijest?, u: Svesci KS, 36 (1979.), 28–31.

gatstvu religioznog života i razvoju religioznog mentaliteta u prošlosti opće i nacionalnih crkava.«5 Ovo djelo predstavlja prvenstveno djelovanje biskupa i crkvenih upravitelja, osobito njihov odnos spram političkih i nacionalnih pitanja. Izvan opsega istraživanja ostao je veći dio života u župama, povijest pastorala i pučka pobožnost. Pritom autor dijeli mišljenje onih koji na tragu francuske škole Annales ističu da bi dosadašnji interes crkvene historiografije s institucionalne povijesti, povijesti velikih događaja i velikih ličnosti, trebalo usmjeriti k proučavanju života i vjere običnog čovjeka, pučke pobožnosti, povijesti pastorala itd. Uostalom, nije li ekleziologija Drugoga vatikanskog koncila Crkvu definirala kao Narod Božji? Zbog toga je crkveni povjesničar danas pozvan osim biskupa, kanoniziranih svetaca i velikih teologa, proučavati vjeru običnog vjernika (man in the street, chrétiens quelqonques, uomo qualunque). S obzirom na to da je objekt crkvene povijesti dugo bio reduciran samo na institucionalne aspekte crkvenoga života i odnos hijerarhije s vladajućim slojevima društva, trebalo bi ga integrirati s analizom ideja, življene vjere, pučke pobožnosti cijelog naroda, misije itd. U tom pogledu djelo Jeana Delumeaua iz 1979. Histoire vécue du peuple chrétien predstavlja model.6 Stoga valja nadopuniti dosadašnja istraživanja, koja su se najčešće bavila strukturama, hijerarhijom, kanoniziranom svetošću, službenim teolozima, onim što je ostalo u sjeni, dakle životom kršćana koji nisu bili sveci, teolozi, biskupi. No dok piše o novim nagnućima crkvene historiografije na početku 21. stoljeća Roger Aubert istodobno revalorizira istraživanje povijesti biskupija. On odbacuje mišljenje onih koji su donedavno smatrali da povijest mjesnih crkava spada među interese povjesničara amatera zadržavajući interes profesionalnih historiografa samo na poviješću opće i nacionalnih crkava. Suprotno takvim stajalištima, Aubert tvrdi kako su, nazivajući je amaterskom, akademski povjesničari posve neopravdano obezvrijedili takvu lokalnu povijest i navodi hvalevrijedne primjere suvremene crkvene historiografije nekih francuskih, belgijskih i talijanskih biskupija.7

Franjo ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata. Srednji vijek, Kršćanka sadašnjost, Zagreb, 1993., 4.

Privat, Paris, 1979.

U tom smislu Aubert navodi primjere Gabrielea de Rose, potom djelo Storia religiosa della Lombardia Car-

la Colomba, Histoire des Diocèses de France koju su uredili Bernard Plongeron i André Vauchez te časopis Revue d’histoire religieuse du Brabant wallon. Dok spominje djelo Storia del Movimento cattolico in Friuli Pietra Zovatta, tvrdi kako je mikroorganizam župskog života dao dotadašnjoj općoj crkvenoj povijesti dimenziju koja joj je manjkala. Usp. Roger AUBERT, Les nouvelles frontieres de l’histoire ecclésiastique, u: Revue d’Histoire Ecclésiastique, 95 (2000.) 3, 765.

Nepoznata crkvena povijest Rijeke između dvaju svjetskih ratova Crkvena povijest Rijeke tijekom talijanske uprave malo je poznata. Hrvatski i slovenski povjesničari nisu proučavali crkvenu povijest Rijeke u međuraću, a u malo slučajeva kada su to činili pisali su isključivo u vezi s odgovornošću talijanske katoličke hijerarhije prema Hrvatima i Slovencima u Kraljevini Italiji. Pokušaj obrađivanja crkvenih prilika u Rijeci tijekom cjelokupnoga talijanskoga razdoblja učinila je Tatjana Blažeković. No njezin kratki članak, objavljen 1962., napisan je bez posizanja u crkvene izvore, a u određenoj je mjeri i ideološki obojen.8 Neke su epizode iz te crkvene povijesti sporadično nailazile na interes historičara, ali nikad nisu prerasle u sveobuhvatan pregled života Crkve u Rijeci tijekom talijanske uprave. Mile Bogović 1985. pisao je o šezdesetoj obljetnici uspostave Riječke dijeceze, a koju godinu kasnije analizirao je crkvenu povijest grada svetog Vida na prijelazu 19. u 20. stoljeće, pišući posebice o župniku Ivanu Kukaniću te prilikama u Rijeci nakon Prvoga svjetskog rata. Svoje stavove on gradi na arhivskom vrelu sačuvanom u Senju, kojemu Rijeka pripada do uspostave apostolske administrature, odnosno talijanske biskupije. Bogoviću dugujemo do sada najtemeljitiji prikaz crkvene povijesti Rijeke toga razdoblja, koje međutim obuhvaća samo početak talijanske uprave.9 Prigodom šezdesete godišnjice uspostave Riječke biskupije u organizaciji talijanskih esula u Rimu sredinom osamdesetih godina održan je simpozij bez hrvatskih historičara, ali u nazočnosti predstavnika riječke Crkve. Skup nije u potpunosti dosegnuo znanstvenu razinu, a temeljni problem toga razdoblja, odnos talijanske katoličke hijerarhije prema Hrvatima i Slovencima, nije istražen.10 U tome kontekstu valja spomenuti časopis Fiume na talijanskome jeziku. Ta je publikacija, izvorno izdavana u Rijeci, nakon državno-političkih promjena poslije Drugoga svjetskog rata nastavila s izlaženjem u Rimu, jedno od rijetkih mjesta koje se tijekom druge polo-

Tatjana BLAŽEKOVIĆ, Postanak riječke biskupije i njezino djelovanje do početka drugog svjetskog rata, u:

Jadranski zbornik, V (1962.), 139–152. 9

Mile BOGOVIĆ, 60 godina Riječke biskupije, u: ISTI (ur.), Krbavska biskupija u srednjem vijeku, Zbornik radova

znanstvenog simpozija u povodu 800. obljetnice osnutka krbavske biskupije, održanom u Rijeci 23.–24. travnja 1986. godine, Kršćanska sadašnjost, Rijeka-Zagreb, 1998., 287–298; ISTI, Crkvena povijest Rijeke od 1889.–1924., u: Bernardin Nikola Škrivanić i njegovo vrijeme, Darko DEKOVIĆ (ur.), Matica Hrvatska, Rijeka, 1997., 17–42. 10

Giornata di studio sugli aspetti di vita cattolica nella storia di Fiume, In occasione del LX anniversario dell’erezione

della diocesi di Fiume (1925–1985), Biblioteca di Storia Patria, Roma, 1988. Koncem dvadesetih godina objavljen je vrlo kratki prikaz uspostave biskupije, no bez veće vrijednosti. Usp. Silvino GIGANTE, Il vescovato di Fiume, u: Fiume. Rivista semestrale della »Società di studi ﬁumani«, VI (1928.) I, 92–95.

vice dvadesetog stoljeća redovito bavilo riječkom crkvenom poviješću. Njezino ograničenje je u činjenici da je bila posve svrstana uz talijanske historiografske interese.11 Velik doprinos vrednovanju poznavanju prvih godina života Crkve u prvim godinama talijanske uprave dao je talijanski znanstvenik Antonio Scottà objavivši sredinom devedesetih godina korespondenciju između Svete Stolice i upravitelja višenacionalnih graničnih biskupija Hrvatske i Slovenije te sjevero-istočne Italije.12 Ta se arhivska građa Vatikanskog arhiva odnosila isključivo na prve godine nakon svršetka Prvoga svjetskog rata, odnosno na posljednji dio pontiﬁkata Benedikta XV. Uslijedilo je nekoliko radova hrvatskih i slovenskih historičara koji su analizirali objavljena vrela.13 Općenito se riječka crkvena povijest međuraća spominjala u kontekstu djela koja su tematizirala nacionalnu problematiku prve polovice 20. stoljeća na sjevernom Jadranu u vezi s jezičnim pitanjima, katkada i s vjerskom slobodom.14 U rijetkim slučajevima kada se o njoj pisalo, riječka se crkvena situacija spominjala u vezi s osobama koje su vršile službu talijanskih crkvenih upravitelja, ali interes historiografa nikada nije bio izravno usmjeren na proučavanje života riječke Crkve nego su o tim administratorima povjesničari pisali motivirani činjenicom da su nakon Rijeke oni preuzimali neke druge, za historiografe zanimljivije, službe. To objašnjava činjenicu da se od svih crkvenih upravitelja Rijeke tijekom talijanskoga razdoblja o prvom biskupu Isidoru Sainu najmanje toga znalo jer, za razliku od prethodnika i nasljednika, nije vršio drugih službi isključujući dvogodišnje vodstvo opatije u Pragli iz koje je došao u Rijeku.

Časopis je izlazio u Rijeci od 1923. do 1938. Poslije rata tiska se u Rimu (od 1952. do 1976., s izuzetkom 1953., 1962.

i 1966.), a 1981. godine, nakon četverogodišnje stanke, započinje prvi novi niz, i 2000. drugi s podnaslovom Rivista di studi adriatici. 12

Antonio SCOTTÀ, I territori del conﬁne orientale italiano nelle lettere dei vescovi alla Santa Sede 1918–1922, LINT,

Trieste, 1994., 289–402. 13

Osim već spomenutog Milu Bogovića, na temelju te korespondencije pišu: Ivan Grah, Istarsko svećenstvo i na-

cionalna borba, u: Marino MANIN (ur.), Talijanska uprava i egzodus Hrvata 1918.–1943., Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa 22.–23. listopada 1997. u Zagrebu, Hrvatski institut za povijest – Društvo Egzodus istarskih Hrvata, Zagreb, 2001., 597–615; Jože PIRJEVEC, Talijanska država i svećenstvo u Istri: 1920.–1922., isto, 617–622. 14

Fran BARBALIĆ, Vjerska sloboda Hrvata i Slovenaca, Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, Zagreb, 1931.,

36–38; Lav ČERMELJ, La minorité slave en Italie. Les Slovènes et Croates de la Marche Juliene, Union Yugoslave des Associations pour la Société des Nations, Ljubljana, 1938., 1946.², 155–161; ISTI, Il vescovo Antonio Santin e gli sloveni e croati delle diocesi di Fiume e Trieste-Capodistria, Inštitut za narodnostna vprašanja pri Univerzi, Ljubljana, 1953., 7–82; Vjekoslav ŠTEFANIĆ, Glagoljica u Rijeci, u: Rijeka. Geograﬁja, etnologija, ekonomija, saobraćaj, povijest, kultura, Zbornik, Jakša Ravlić (ur.), Matica hrvatska, Rijeka-Zagreb, 1953.–1954., 417. U kapitalnom djelu o riječkom glagoljaštvu Darko Deković na više stranica piše o razdoblju talijanske uprave temeljeći se prvenstveno na podacima Mile Bogovića Istraživanja o riječkome gljagoljaškome krugu, Matica hrvatska, Zagreb, 2011., 222–254.

U nizu talijanskih upravitelja riječke Crkve ime Celsa Costantinija u povijesti Katoličke Crkve poznatije je od ostalih. Literatura opće povijesti Crkve redovito ga spominje, dok je kod nas ostao posve nepoznat.15 Razlog leži u činjenici da ga je nakon Rijeke Sveta Stolica imenovala apostolskim delegatom u Kini. Ondje ga smatraju utemeljiteljem Katoličke Crkve u suvremenoj razdoblju i zaslužnim za otvaranje Crkve prema misijama tijekom pontifikata Pija XI. Crkveni povjesničari ga izričito smještaju na liniju koju je još u 16. stoljeću započeo slavni Matteo Ricci: inkulturacija i prilagodba kršćanstva mjesnim običajima i kulturama.16 Vrativši se u Europu postao je uvaženi član Kardinalskoga zbora. Lik i djelo prvoga riječkog biskupa Isidora Saina ostali su neobrađeni. Historiografija ga je posve zanemarila i marginalizirala. Njegov osobni tajnik i bliski suradnik Benedetto Pietrobono objavio je govor izrečen prigodom prijenosa biskupovih posmrtnih ostataka s kozalskoga groblja u katedralu svetoga Vida 1933., dajući pregled njegova djelovanja u Rijeci. Osim što je široj javnosti taj tekst ostao nepoznat, bio je to nezadovoljavajući presjek zbog nekritičnoga i panegiričkoga pristupa.17 O posvemašnjoj njegovoj marginalizaciji zorno govori i podatak da ga je pregled crkvene povijesti Slovenije zabunom zamijenio s Antoniom Santinom.18 Ključnih deset godina riječke crkvene povijesti ostalo je tako nepoznato. Nakon Costantinija i Saina, riječku Crkvu vodi Antonio Santin. Radi se o važnoj osobi istarske crkvene povijesti dvadesetoga stoljeća. Nakon petogodišnjeg riječkog episkopata, od kraja tridesetih godina četiri će desetljeća upravljati Tršćansko-koparskom biskupijom. Historiografi su do sada o njemu najčešće pisali parcijalno, a njegov lik i djelo tema je koja do danas izaziva razne, često i oprečne, stavove povjesničara. Historiografija prema njemu

Znameniti niz opće crkvene povijesti, koji su započeli uređivati Augustin Fliche i Victor Martin potom nastavili

Jean-Baptiste Duroselle i Eugène Jarry, spominje ga na više mjesta. Usp. Danilo VENERUSO, Il pontiﬁcato di Pio XI, u: Maurilio GUASCO – Elio GUERRIERO – Francesco TRANIELLO (ur.), Storia della Chiesa, sv. XXIII, I Cattolici nel mondo contemporaneo (1922–1958), Edizioni Paoline, Ciniselllo Balsamo, 1991., str. 32; Andrea RICCARDI, Pio XII. Un decennio diﬃcile (1948–1958), u: isto, 117, 123. U Hrvatskoj za prikaz jedne od posljednjih knjiga izdanih njemu u čast u Italiji vidi: Marko MEDVED, Il cardinale Celso Costantini e la Cina. Un protagonista nella Chiesa e nel mondo del XX secolo, u: Riječki teološki časopis, 18 (2010.) 1, 332–336. 16

D. VENERUSO, Il pontiﬁcato di Pio XI, 32.

In memoriam di S. Ecc. Rev.ma Mons. Michele Isidoro Sain O.S.B. vescovo di Fiume. Parole di Benedetto Pietrobono

O.S.B. in occasione della traslazione della salma alla cattedrale di S. Vito e nel 1 anniversario della sua morte, Subiaco, 1933. Tekst je rabio jedino Alessio Dobrilovich pišući monograﬁju benediktinske sublacenske kongregacije: Isidoro Sain (1869–1932), u: I Monasteri italiani della congregazione sublacense (1843–1972), Saggi storici nel primo centenario della congregazione, Parma, 1972., 477–490. 18

Ivan LIKAR, Pastoralna zgodovina Cerkve na Primorskem, u: Cerkev na Slovenskem v 20. stoletju, Metod BENE-

DIK (ur.), Mladina, Ljubljana, 2002., 73.

iskazuje pojačan interes u pedesetim godinama, kada ga lijevo usmjereni znanstvenici u Jugoslaviji i Italiji optužuju da tijekom episkopata u Rijeci i Trstu nije bio naklonjen Hrvatima i Slovencima, odnosno da je bio blizak Mussolinijevoj politici koja je prema tim narodima provodila odnarođivanje. Takve su se kritike pojavile usporedno s prekidom diplomatskih odnosa Beograda i Svete Stolice, kao i sukobom Titove Jugoslavije s Italijom oko državne pripadnosti tršćanskoga područja. Antonio Santin je upravo u Trstu bio biskup, te se ondje izdigao kao snažna ﬁgura još za vrijeme njemačke okupacije. Uspjeh u očuvanju Trsta najprije od Nijemaca, potom od Jugoslavije, pribavio mu je naslov defensor civitatis. Nakon 1945., snažno se suprotstavio jugoslavenskoj vlasti i općenito komunizmu, svrstavši se uz talijanske interese u sporovima oko državne pripadnosti Istre. Podrobnije o historiografskome stanju stvari o svakom od navedenih crkvenih upravitelja pisat ćemo u narednim poglavljima. Rad je kronološki ustrojen. Podijeljen je na uvodno i još četiri poglavlja. Uvodno poglavlje donosi pregled riječke crkvene povijesti. Prvo se poglavlje bavi crkvenom situacijom u Rijeci na koncu Habsburške Monarhije 1918. pri čemu donosi i opis položaja grada tijekom talijanske uprave. Drugo poglavlje analizira život Crkve u Rijeci tijekom okupacije Gabrielea D’Annunzija, odvajanje od crkvene vlasti senjsko-modruškog biskupa te djelovanje prvog apostolskog upravitelja Celsa Costantinija. Treće poglavlje bavi se samom uspostavom Riječke biskupije i djelovanjem prvog biskupa Isidora Saina. Četvrto poglavlje posvećeno je petogodišnjem episkopatu Antonija Santina u godinama talijanskoga društvenoga konsenzusa.

D R U G O P O G L AV L J E

KATOLIČKA CRKVA I D’ANNUNZIJEVA OKUPACIJA RIJEKE: APOSTOLSKI ADMINISTRATOR CELSO COSTANTINI (1920. – 1922.) PRIPREMA CRKVENO OSAMOSTALJENJE 1.

Katolička Crkva nakon Prvoga svjetskog rata Papa Benedikt XV. (1914. – 1922.)

Giacomo della Chiesa kao papa Benedikt XV. vodi Katoličku Crkvu u razdoblju od 1914. do 1922.1 Studirao je crkveno pravo i kao vrlo mlad započeo diplomatsku karijeru uz bok kardinala Mariana Rampolle 1

Rekvijem za papu Pija X. u Rijeci

O pontiﬁkatu Benedikta XV. spomenimo ova djela: John Francis POLLARD, The Unknown Pope: Benedict XV

(1914–1922) and the Pursuit of Peace, Chapman, London, 2000.; tal. prijevod Il papa sconosciuto. Benedetto XV (1914–1922) e la ricerca della pace, Edizioni San Paolo, Cinisello Balsamo, 2001.; Gabriele DE ROSA, Benedetto XV, u: Enciclopedia dei Papi, sv. III., Istituto della Enciclopedia Italiana, Roma, 2000., str. 608–617; Danilo VENERUSO, Benedetto XV, u: Dizionario storico del movimento cattolico in Italia, sv. II., Marietti, Casale, 1982., str. 33–35; Giorgio RUMI (ur.), Benedetto XV e la pace 1918, Morcelliana, Brescia, 1990.; Letterio MAURO (ur.), Benedetto XV. Profeta di pace in un mondo in crisi, Minerva Edizioni, Argelato, 2008. O mirovnoj inicijativi Benedikta XV. vidi posebice: Angelo MARTINI, La Nota di Benedetto XV alle potenze belligeranti nell’agosto 1917, u: Giuseppe ROSSINI (ur.), Benedetto XV, i cattolici e la prima guerra mondiale, Cinque Lune, Roma, 1963., 361–386; Victor CONZEMIUS, L’oﬀre de mediation de Benoit XV du 1 aout 1917. Essai d’un bilan provisoire, u: Religion et politique, Lyon, 1972., str. 302–326; Daniele MENOZZI, Ideologia di cristianità e pratica della guerra giusta, u: Mimmo FRANZINELLI – Riccardo BOTTONI (ur.), Chiesa e guerra. Dalla benedizioni delle armi alla Pacem in terris, Il Mulino, Bologna, 2005.; Giovanni VIAN, Benedetto XV e la denuncia dell’inutile strage, u: Mario INSENGHI – Daniele CESCHIN (ur.), La Grande Guerra. Uomini e luoghi del 15–18, sv. II, UTET, Torino, 2008., str. 736–743.

109

u Madridu. Iako je bio sostituto u Državnom tajništvu, tijekom pontiﬁkata Pija X. ostao je pomalo na marginama, naizgled zbog neslaganja s linijom kardinala Merryja Del Vala. Imenovan je nadbiskupom Bologne 1907., ali više je godina ostao bez kardinalata na veliko iznenađenje i sablazan svojih vjernika. Samo tri mjeseca nakon što je zaodjenuo kardinalski grimiz, u konklavama je izabran za nasljednika Pija X. od onih koji su željeli povratak dijaloškom pristupu Lava XIII. U svojoj prvoj enciklici papa Benedikt XV. osudio je modernizam, ali je njegov stav bio znatno pomirljiviji od integrizma koji je obilježio prethodni pontiﬁkat. Unutar crkvene zajednice poticao je mir i sklad, tražio je poštovanje crkvenog učiteljstva, ali i nestanak opasnih sumnjičenja i nepovjerenja među katolicima različitih usmjerenja. Značilo je to stvoriti novu klimu i novi model unutarcrkvenih odnosa. Još kao nadbiskup na svojoj je koži osjetio manjak povjerenja središnjih crkvenih ustanova. Za razliku od prethodnika, Benedikt XV. dopustio je talijanskim katolicima sudjelovanje u političkom životu Kraljevine Italije. Katoličkom svećeniku Luigiju Sturzu dao je dozvolu za osnutak NaPapa Benedikt XV. rodne stranke (Partito Popolare Italiano) koja je postigla znatan uspjeh na izborima 1919. Iako nekonfesionalna, bila je to stranka talijanskih katolika otvorena raznim slobodama i s razrađenim socijalnim programom. Bila je to klica buduće Kršćanske demokracije, a označila je otvaranje puta pomirenja između države i Crkve što će konačno ostvariti njegov nasljednik Pio XI. Lateranskim ugovorima 1929. godine. S tim je u vezi njegovo ohrabrenje vjernicima laicima i njihovu djelovanju u društvu te poštivanje autonomije laika u političkim pitanjima. S tim je nakanama papa odobrio novi statut talijanske Katoličke akcije i poticao formaciju sličnih udruženja vjernika laika u drugim zemljama. Papa je uspostavio diplomatske odnose s Poljskom i Baltičkim zemljama te s Irskom koja je tek stekla svoju nezavisnost od Velike Britanije. Benedikt XV. kanonizirao je Ivanu Orleansku, koja je za Francuze bila nacionalna junakinja, a još je veće značenje imala ponovna uspostava diplomatskih odnosa Svete Stolice s Francuskom 1922. U tome je narodu Prvi svjetski rat ujedinio građane, a 5000 katoličkih svećenika i redovnika umrlih u ratu bili su važan korak u nacionalnom pomirenju u zemlji u kojoj je 1905. bila proglašena stroga separacija duhovnog i vremenitog poretka, države i Crkve. Bio je to vrlo pozitivan korak za misije u Africi i Dalekom Istoku, gdje je Francuska tradicionalno imala protektorate. Prvi svjetski rat predstavljao je za Svetu Stolicu veliko iskušenje, a bio je i svojevrstan izazov ustaljenim principima i do tada uobičajenoj politici. Upravo je Katolička Crkva bila 110

jedina uistinu univerzalna institucija prisutna i ukorijenjena u svim zaraćenim stranama. Papa je smatrao da Crkva mora biti iznad suprotstavljenih strana i da je njezino sjedište, Sveta Stolica, nezavisno i neutralno. Takav je položaj mogao značiti izvrstan preduvjet za posredovanje, ali je nažalost u suprotstavljenim taborima budio sumnjičenja i odbacivanje. Pokazalo se tijekom Prvoga svjetskog rata kako je to jedna od povijesnih situacija u kojoj je vrlo teško zauzimati se za univerzalne vrijednosti, za nadilaženje nacionalnih ograničenja i za bratstvo među narodima, a upravo se za to zauzimao Benedikt XV. Francuska i Engleska optuživale su ga da nije osudio njemačko kršenje belgijske neutralnosti, dok su se austrijski diplomati žalili da papa bolje tretira »pravoslavce, anglikance i ateističke masone iz latinskih zemalja« negoli njih. Možemo reći da Benedikt XV. nije želio dokidanje Austro-Ugarske, carstva na pragu pravoslavlja, ali da ga to nije priječilo da uistinu bude neutralan s obzirom na to da su katolički narodi stajali na obje zaraćene strane. Papa je osobito nastojao izbjeći ulazak Italije u rat, ne samo zato što je vlastitoj zemlji želio prikratiti ratna stradanja, već se u slučaju gubitka rata pribojavao da u Rimu izbije socijalistička revolucija. Benedikt XV. ponudio je 1. kolovoza 1917. svim stranama svoje posredništvo. Te se godine, naime, zbog izvjesne vojne ravnoteže na terenu činilo da nikakvo vojno rješenje nije ostvarivo pa je uslijedilo nekoliko mirovnih pokušaja. Papa je smatrao kako isključivo takav mir koji neće poniziti nijednu od strana može Europi jamčiti mir i jedinstvo. S druge strane nije želio prepustiti monopol mirovne inicijative socijalistima koji su se upravo tada okupili u Stockholmu zatraživši mirovne ugovore. Tijekom zime neslužbeni kontakti s raznim zaraćenim zemljama odavali su dojam kako će Njemačka pozitivno primiti korake Svete Stolice. Tako je u srpnju 1917. za nuncija u Münchenu upućen Eugenio Pacelli, jedan od ponajboljih diplomata koje je papa tada imao na raspolaganju, dok je istovremeno nuncij u Beču poduzimao korake kod austrijskog cara Karla koji se činio raspoloženim za deblokadu tadašnje situacije. Sveta je Stolica 1. kolovoza 1917. vladama uputila Mirovna inicijativa pape Benedikta XV. 1917. 111

poruku sa sedam točaka, odnosno konkretnim polazištima za pregovore. Sveta Stolica je predlagala sljedeće: njemačko napuštanje sjevera Francuske i Belgije; vraćanje Njemačkoj njezinih kolonija, pregovore koji moraju od samoga početka biti pomirljivi i voditi računa o željama naroda; analizu otvorenih teritorijalnih pitanja između Francuske i Njemačke, Austrije i Italije; rješenje problema u vezi s Armenijom, Balkanom i Poljskom; obostrano odustajanje od ratne odštete izuzev Belgije čija se neovisnost treba poštovati; prihvaćanje principa koji će jamčiti slobodu i zajedničko korištenje mora; istovremeno razoružanje; obveznu međunarodnu arbitražu koja bi zamijenila vojnu silu i ponovnu uspostavu vrhovne vlasti prava. S obzirom na to da je izostala dobra volja Njemačke, papina je inicijativa bila osuđena na propast. Zapadne su sile bile sve sigurnije u vlastitu pobjedu nakon što su te godine SAD ušle u rat. Tako je propao papin pokušaj mirenja. Vatikan je zbog dogovora Italije i Velike Britanije bio odsutan s mirovne konferencije u Versaillesu. Bila je to vrlo netolerantna odluka, ali je Svetoj Stolici neizravno pomogla da s više slobode može djelovati i prosuđivati u političkim i međudržavnim pitanjima. To je očito iz enciklike De pacis reconciliatione christiana u kojoj se piše o dvjema tada aktualnim pitanjima – Ligi naroda i gladom pogođenim narodima. Na polju kulture i misija Benedikt je nadišao do tada vladajuću europocentričnost, otvorivši nove puteve i novi stil koji je zahtijevao separaciju misionarskog djelovanja i europske kolonizatorske politike. No, da bi se to moglo postići, trebalo je nadvladati nacionalizam prisutan među misionarima i općenito među kršćanima koji su djelovali u misijskim zemljama. Radi toga je poticao uspostavu regionalnih sjemeništa koja su formirala lokalni kler bez kojih je bilo nemoguće uspostaviti mjesne Crkve. Enciklika Maximum illud od 30. studenog 1919. izričito je govorila kako se navještaj evanđelja ne poistovjećuje s kulturalnim, rasnim ili političkim uvjetovanostima. Zbog toga se misionar ne smije smatrati nositeljem neke više kulture. Benedikt je osnovao Katolička sveučilišta u Lublinu 1918. i Milanu 1921., te promulgirao Zakonik kanonskoga prava 1917., iako potonji u najvećem dijelu treba smatrati plodom prethodnoga pontiﬁkata Pija X. Papa Benedikt XV. pokazao je interes prema katolicima istočnog obreda. Za njih je u Rimu osnovao Papinski istočni institut i uspostavio Kongregaciju za istočne crkve koja je svoju vlast protezala nad Egiptom, Etiopijom, Ciprom, Turskom, Bliskim istokom, Albanijom, Bugarskom i Grčkom. Proglasio je svetog Efrema Sirskog naučiteljem Crkve.2

112

Juan María LABOA, La Chiesa e la modernità 2, I papi del Novecento, Jaca Book, Milano, 2001., 115–128.

Papa Pio XI. (1922. – 1939.) Milanski nadbiskup Achille Ratti, nakon samo pet mjeseci upravljanja svojom dijecezom, izabran je 6. veljače 1922. za Petrova nasljednika.3 Bio je to intelektualac, ravnatelj Vatikanske knjižnice i milanske Ambrozijanske knjižnice. Od početka se zanimao za pitanja teološkog istraživanja i crkvenoga visokog školstva pa je reorganizirao programe i sustav sjemeništa i crkvenih sveučilišta, ponovno uspostavivši Papinsku akademiju znanosti, koja je nominalno postojala još od renesanse. Program pontiﬁkata izložio je u prvoj enciklici Ubi arcano Dei iz 1922. Odgoj i obrazovanje mladih i pravo Crkve na formiranje mladih analiziraju se u Divini illius magistri 1929., a crkveni nauk o braku u Casti connubii iz 1931. Doznavši da Hitler namjerava posjetiti Rim, povukao se u Castelgandolfo i dao zatvoriti Vatikanske muzeje. Nastojao je uspostaviti diplomatske odnose sa što većim brojem zemalja: nakon njegove smrti, 36 je zemalja imalo svoje predstavnike pri Svetoj Stolici. Jasno je pokazao svoje negodovanje izjavom da ga obuzima tuga zbog činjenice da se u Rimu uzdiže križ koji nije Kristov križ (mislio je na kukasti križ). Za Pija XI. taj je totalitarizam poništavao personalni odnos osobe s Bogom jer je čovjeka u potpunosti apsorbirao državnom ideologijom. Papa Pio XI. 3

O papi Piju XI. donosimo samo noviju literaturu: Marc AGOSTINO, Le pape Pie XI et l’opinion (1922–1939), École

française de Rome, Rome, 1991.; Achille Ratti Pape Pie XI, Actes du colloque organisé par l’École française de Rome en collaboration avec l’Université de Lille-III, CNRS, Università degli studi di Milano, Università degli studi di Roma-La Sapienza, Biblioteca Ambrosiana, École française de Rome, École francaise de Rome, Rome, 1996.; Marc-André CHARGUERAUD, Les papes, Hitler et la shoah, 1932–1945, Labor et Fides, Genève, 2002.; João MEDINA, O papa entre Antígona e Creonte: Pio XI e a condenação do nazismo, a enciclica Mit Brennender Sorge, Centro de História de Universidade de Lisboa, Lisboa, 2002.; Franco CAJANI (ur.), Pio XI ed il suo tempo, Atti del convegno, Desio, 10–12 febbraio 2000., Officine grafiche, Besana Brianza, 2004.; Yves CHIRON, Pie XI (1857–1939), Perrin, Paris, 2004.; Daniele MENOZZI-Renato MORO (ur.), Cattolicesimo e totalitarismo: chiesa e culture religiose tra le due guerre mondiali, Italia, Spagna, Francia, Morcelliana, Brescia, 2004.; Dominique RODDE, Pie XI et le Christ-Roi, suivi du texte de l’encyclique »Quas Primas«, Sicre Editions, Paris, 2004.; William Lowell PUTNAM, The Mountaineer’s Pontiff: Achille Ratti, IN, AuthorHouse, Bloomington, 2006.; Salvatore COPPOLA, Entre la religion y la politica: I rapporti della Santa Sede con Italia, Germania e Spagna (1929–1945), Siddharth Mehta, Madrid, 2007.; Emma FATTORINI, Pio XI, Hitler e Mussolini. La solitudine, di un papa, G. Einaudi, Torino, 2007.; Vicente CARCEL ORTI, Pío XI entre la República y Franco: angustia del Papa ante la tragedia española, Biblioteca de Autores Cristiano, Madrid, 2008.; Umberto DELL’ORTO, Pio XI, un papa interessante, San Paolo, Cinisello Balsamo, 2008.; Marie-Thérèse DESOUCHE, Le Christ dans l’histoire selon le pape Pie XI. Un prelude à Vatican II?, Le Cerf, Paris, 2008.; Ferdinand DESMURS, Pie XI: le Pape qui ordonna le ralliement à Hitler, Ed. Golias, Villeurbanne, 2008.

113

Moto njegova pontiﬁkata bio je Pax Christi in regno Christi: Kraljevstvo Kristovo na zemlji osigurat će mir među ljudima. To promišljanje stoji iza uvođenja liturgijskog svetkovanja Krista Kralja enciklikom Quas primas (11. prosinca 1925.) i temeljni je razlog odbacivanja laicističkog uređenja društva koje stvara strukture kao da Boga nema. Središte učiteljstva Pija XI. nalazi se u pojmu o Kraljevstvu Kristovu jer su u njemu ekleziološke teme usko povezane s duhovnima. U njegovom kristocentrizmu ujedinjuje se osobna dimenzija, Krist kraljuje u nutrini (u razumu, u srcu), i društvena dimenzija, Krist kraljuje u javnom životu narodâ. Rad i potpora Katoličkoj akciji odgovara upravo toj potrebi. U očima Pija XI. Katolička akcija bila je povlašteno sredstvo za obnovu apostolata i rekristijanizaciju svih sastavnica građanskoga društva. Taj opći cilj koincidirao je s ciljevima Crkve i prema tome je dobila teološku deﬁniciju: Katolička akcija je, riječima pape, bila »participacija katoličkih laika na hijerarhijskom apostolatu u obrani vjerskih i moralnih principa, radi zdravog i dobrotvornog društvenog djelovanja pod vodstvom crkvene hijerarhije, bez obzira na političke stranke, s nakanom obnove katoličkog života obitelji i društva«. Katolička je akcija uspostavljena u svim župama i bila je struktura u koju se trebala uključiti mladež kojoj je davala svijest o pripadnosti i apostolskim ciljevima kako bi vjerski život postao što aktivnijim. Bio je to vrlo važan korak u rastućem procesu samospoznavanja odgovornosti laika u životu Crkve. Postepeno je započinjalo teološko promišljanje koje će potom s Drugim vatikanskim saborom dovesti do svijesti o ulozi Naroda Božjega. Način organizacije laika razlikovao se od zemlje do zemlje. Može se reći da su dva modela bila dominantna: uključivanje s obzirom na spol i dob i onoj s obzirom na posao i rad, koje je obuhvaćalo radnike, studente, seljake. Za fašiste je Katolička akcija imala značenje uplitanja katolika u politički i društveni sustav, a to je bilo ekskluzivno pravo režima.4 Fašistička država bila je totalitarna što znači da u svojim rukama nije imala samo političku vlast uz podršku vlastite i jedine političke stranke, već je njezina namjera bila utjecaj na samu dušu talijanskoga naroda. Da bi to postigla, željela je monopol nad odgojem. Sukob je bio neizbježan. Katolička akcija doduše nije imala antifašistički karakter, no njezin cilj – odgoj – u izvjesnoj je mjeri bio alternativan jer je bio autonoman u odnosu na fašistički totalitarizam. Fašisti nikako nisu htjeli prihvatiti takve prostore autonomije i slobode, a svaki put kada bi prava katolika bivala ugrožena Pio XI. je intervenirao, pismeno ili verbalno. Tako je 29. lipnja 1931. objavio encikliku Non abbiamo bisogno kojom je odgovorio na fašistički napad na Katoličku akciju. Osudio je pokušaj fašističkog monopoliziranja odgoja mladih putem režima koji je »naukom koji javno postaje poganskim kultom države, u potpunoj suprotnosti s nadnaravnim pravima Crkve«. Bila je to snažna osuda onoga što je u programu i djelovanju 4

Temeljnu bibliograﬁju o sukobu Katoličke Crkve i fašističkog režima oko pitanja Katoličke akcije navodimo u

poglavlju posvećenom Isidoru Sainu kada je riječ o Katoličkoj akciji u Riječkoj biskupiji.

114

fašističke stranke bilo nespojivo s ispovijedanjem katoličke vjere, pa i odbacivanje samog principa totalitarne države. Godine 1933. nacisti pobjeđuju na izborima i Hitler dobiva neograničenu punu vlast, koju odmah i provodi. Te iste godine nova je vlada sa Svetom Stolicom potpisala konkordat. Nacisti su i u Njemačkoj priželjkivali ono što se dogodilo u Italiji nakon potpisivanja Lateranskih ugovora 1929. Crkva je, s druge strane, željela potpisivanje konkordata, ne samo jer je mnogo takvih ugovora tih godina potpisano, već zato što je to bio način priznavanja društvene uloge Crkve i time je u slučaju potrebe Crkva imala mogućnost da se na nj pozove. Tako su razmišljali njemački biskupi, inzistirajući da do potpisivanja dođe u što kraćem roku. Uistinu je konkordat iz 1933. davao Crkvi vrlo dobar položaj u njemačkome društvu, osobito u pogledu očuvanja vlastite autonomije, propovijedanja i naučavanja. No vrlo brzo je postalo jasno da je nacistima vrlo malo stalo do konkordata. Između 1933. i 1937. nacisti neprestano krše konkordat. Hitlerova vlada od samoga je početka nacističkim i rasističkim načelima željela monopolizirati odgoj mladih, a išla je za tim da germanizira kršćanstvo smatrajući da je Pavlovo hebrejsko kršćanstvo krivo za umanjivanje snage i muškosti kršćanstva. Temelj moralnog i društvenog odgoja mladih bilo je Rosenbergovo djelo Mit XX. stoljeća. Hitler je želio ukloniti ono što je nazivao političkim katoličanstvom i uspostaviti nacionalnu njemačku Crkvu. Mjere njegove vlade išle su za ukinućem konfesionalnih škola i uključenjem mladih u novoformirane režimske oblike udruživanja. Tijekom tridesetih godina vlasti su organizirale brojne sudske procese protiv svećenika i redovnika s optužbama o nemoralu i svekolikim objedama, najčešće lažnima. Pio XI. nacističku je politiku nazvao novim poganskim moralom, društvenom i državnom poganštinom. Na svim je misama njemačkih crkava 21. ožujka 1937. pročitana prva enciklika u povijesti na njemačkom jeziku Mit brennender Sorge. U njoj je osuđen panteizam, rasizam, totalitarizam, povratak nacionalnom i poganskom bogu, odbacivanje božanstva Isusa Krista, krivo tumačenje objave. Uskoro se postavilo pitanje katoličke Austrije. Prigodom referenduma za priključenje Njemačkoj tamošnji je episkopat pozvao vjernike da glasuju u korist priključenja Reichu. To je uzrokovao veliko nezadovoljstvo u Vatikanu pa je Pio XI. duboko skandaliziran osobno napisao uvodnik dnevnika Osservatore Romano opovrgavši stavove austrijskih biskupa i spočitavši im da su djelovali bez znanja Svetog Oca. Odmah je u Rim pozvao bečkog kardinala Innitzera koji je morao opozvati prethodnu izjavu biskupa. Po primjeru svoga prethodnika, papa Ratti nastojao je razdvojiti misionarsku djelatnost od kolonijalne politike europskih sila. Nije to bio lagan zadatak, ne samo zbog političkih interesa, već i zbog činjenice da su misionari bili sinovi vlastitih kultura i zemalja. Enciklika Rerum Ecclesiae (1926.) naglašava potrebu da se misionar u svim pogledima mora utjeloviti u zemlji u kojoj djeluje. S ekleziološkog gledišta taj je stav vodio u jednome pravcu – osnivanju mjesnih crkava, autonomnih i autohtonih biskupija, formaciji klera i episkopata lokalnih 115

ljudi emancipiranih od zapadne Crkve. Ređenje prvih šestorice kineskih biskupa u bazilici svetoga Petra 1926. i ustanova japanskog episkopata 1928. bili su jasan znak u tome smjeru. Obilježavajući četrdeset godina od enciklike Rerum novarum, Pio XI. objavio je encikliku Quadragesimo anno. Prvi se put u jednom papinom dokumentu spominjao pojam socijalne pravde. Pio XI. također je prvi papa koji je eksplicitno formulirao princip supsidijarnosti. S više je uravnoteženosti negoli je to bio slučaj s Rerum novarum odredio individualan i društveni sadržaj privatnog vlasništva i univerzalno određenje stvorenih dobara. Tijekom pontifikata Pija XI. diljem europskih zemalja evolucija političkih sistema išla je u smjeru autoritarnih sustava, što je imalo neporeciv utjecaj i na vjerska i crkvena pitanja. Papa je izrekao uravnotežen sud o novim oblicima nacionalizma. U više zemalja, pod pritiskom ekonomskih uvjeta i mudrim iskorištavanjem nacionalizma, pojavile su se totalitarne ideologije koje su išle za sveukupnim – totalnim – pogledom na čovjeka i društvo. Marksizam je već bio ukorijenjen u Rusiji, fašizam je ovladao Talijanima, a velik dio Nijemaca slijedio je nacizam. U gotovo svim europskim zemljama na društvenu je scenu stupila elita laika formirana u Katoličkoj akciji. Unatoč tim nedvojbenim znakovima obnove u širokim masama rasla je vjerska indiferentnost koja je stavljala pod znak pitanja katolički karakter određenih zemalja. Pio XI. čak je ustvrdio kako su »mase apostazirale«. Pred kraj pontifikata Pija XI. katoličku je Španjolsku razdirao građanski rat (1936. – 1939.) između republikanskih ljevičara i desnih pobornika generala Francisca Franca. Još od enciklike Dilectissima Nobis iz 1933. papa je osudio tamošnji bezvjerski odgoj i principe suprotne tradiciji, no nije izričito odbio republikanski poredak. Nakon ubojstava i progona kojima su katolici bili izloženi, Pio XI. nije podupro oružani ustanak, niti je izričito dao podršku Francu. Položaj Crkve u Meksiku pogoršao se nakon izglasavanja radikalno antiklerikalnog ustava iz 1917. godine. Njime je bio moguć isključivo laički odgoj, redovničke zajednice nisu dopuštene, a Crkvi nije bilo dopušteno posjedovati dobra. Uslijedile su godine otvorenog progona. Pio XI. u više pisama piše o situaciji u toj prekooceanskoj zemlji (Iniquis afflictisque 1926., Acerba animi 1932., Firmissimam constantiamque 1937.). Enciklikom Divini Redemptoris iz 1937. papa je osudio komunizam. Na primjerima Rusije, Španjolske i Meksika ta je ideologija nazvana »u sebi perverznom« osuđujući njezino materijalističko gledanje na čovjeka, apsolutizacija klasne borbe, totalitarizam komunističkih režima. Objavljena je potpuna suprotnost između kršćanstva i marksizma. Pio XI. pokazao je veliki osjećaj prema pitanju odnosa vjere i znanosti i suvremene kulture. Dao je Talijanu Marconiju zadaću da uspostavi Radio Vatikan, koji je počeo emitirati 1931., i u nekoliko godina organizira emisije na raznim jezicima postajući tako točkom uporišta mnogim katolicima diljem svijeta. Prvi put u povijesti, 12. veljače 1931. katolici u više zemalja mogli su čuti papin glas u izravnom prijenosu. Pio XI. obnovio je astronomski op116

servatorij i utemeljio Papinski arheološki institut te Papinsku akademiju znanosti 1936., koja je ustvari produženje drevne Akademije dei Lincei. Intenzivno je prisustvovao sjednicama te akademije i pozvao znanstvenike iz svega svijeta da joj se pridruže. Štitio je i podupirao oca Agostina Gemellija (1878.–1959.), utemeljitelja Katoličkog sveučilišta u Milanu, kojega je cijenio još iz vremena uprave Milanskom nadbiskupijom. Shvatio je važnost kina pa je kinematografiji posvetio encikliku Vigilanti cura 29. lipnja 1936. Pio XI. je podupirao i širio tomističku filozofiju smatrajući je vratima i putom teologije. Ne zaboravimo da je završio filozofiju na Filozofskom institutu svetoga Tome. Papin interes za odnos vjere i znanosti nije ostao samo u domeni teoloških studija, sjemeništa i sveučilišta (čemu je posvetio dokument Deus Scientiarum Dominus), već obuhvaća i nakanu nadilaženja negativnih učinaka modernističke krize. Rekao je: »Za svećenike je apsolutno potrebno da pobožnost ide zajedno sa znanjem.« Podupirao je sve ono što je tome išlo u prilog. Trideset i troje kandidata je kanonizirao, među kojima Petra Kanizija, Tereziju od Djeteta Isusa, župnika Arškog, Roberta Bellarmina, Thomasa Moorea, Ivana Bosca, a 500 osoba je beatificirao.5 Proglasio je naučiteljima Crkve Petra Kanizija 1925., Ivana od Križa 1926., Alberta Velikog 1931., Roberta Bellarmina 1931. i Antuna Padovanskoga 1946. Tri je godine proglasio svetim godinama: 1925., 1929. (prigodom 50 godina svoga svećeništva) i 1933. kao obljetnicu Kristovog otkupiteljskog djela. Bila je to prilika za okupljanje velikog broja hodočasnika u Rimu. Rješavanje Rimskoga pitanja S dolaskom Pija XI. inozemni su suvereni u posjetama Kraljevini Italiji običavali najprije službeno posjetili Kvirinal, gdje je stolovao talijanski kralj, a potom s istim ceremonijalom Vatikan. Mussolini, koji je preuzeo vlast u Italiji iste 1922. godine kada je i Pio XI. sjeo u Petrovu lađu, vodio je politiku koja je išla ususret katoličkim željama Talijana. Uveo je katolički odgoj i raspelo u školama, vojne kapelane i poboljšanje ekonomskog položaja svećenstva itd. Odmah od preuzimanja vlasti Mussolini je izrazio želju za poboljšanjem odnosa sa Svetom Stolicom. Za njega je to pitanje predstavljalo taktičku stvar: želio je s jedne strane zadobiti duhovno jedinstvo u talijanskom narodu na temelju pomirenja Crkve i Države, i s druge monopol fašizma na pitanju odgoja mladih. Za Crkvu su te dvije stvari bile u kontradikciji. Za Pija XI. odgoj mladih bila je jedna od velikih crkvenih zadaća koju je Bog dodijelio Crkvi. To je pitanje ulazilo u osnovno pravo obitelji i Crkve, dok je uloga države mogla biti samo supsidijarne naravi. Fašizam kao totalitarni sustav nije prihvaćao oduzimanje ovlasti državi u tom krucijalnom pitanju. Odgoj mladih stalno je bio najvećom preprekom u međusobnim 5

Juan María LABOA, La Chiesa e la modernità 2. I papi del Novecento, Jaca Book, Milano, 2001., 129–150.

117

odnosima, dotle da ih je u dva navrata u potpunosti blokirao. Pio XI. u diplomatskim je razgovorima počeo prihvaćati ideju o državi s minimalnom površinom i činjenicu žrtvovanja katoličke stranke, ali nijednom nije popustio u pastoralnim pitanjima. U tome je suština Lateranskih ugovora. S tim međunarodnim ugovorom, potpisanim 11. veljače 1929. između Italije i Svete Stolice, stvorena je Država Grada Vatikana na samo 44 hektara površine, ali sa svim obilježjima suvereniteta: zastavom, željezničkom postajom, poštom, novcem, bankom, pravnim sustavom, policijom i potpunim sustavom komunikacije. U članku 2. Italija je prihvaćala »suverenitet Svete Stolice u međunarodnim odnosima kao nešto što proizlazi iz same naravi« Crkve. Lateranskim ugovorima nije riješen samo status Svete Stolice, nego i položaj Katoličke Crkve u Italiji. Naime, pod pojmom Lateranskog ugovora misli se ne samo na traktat, već i na konkordat na temelju kojega je Crkva u Italiji zadobila preduvjete za slobodno djelovanje i za obavljanje, u željenim uvjetima, svoga evangelizacijskog poslanja. Talijanska vlada prihvatila je kršćanski nauk kao temelj građanskog suživota i priznala društvene uloge Crkve. Kod Pija XI. nadvladala je svijest o primatu vlastite vjerske uloge nad historijskim pravima, o pastoralnoj ulozi nad tradicionalnom političkom ulogom. Taj maleni teritorij s vlastitim suverenitetom omogućavao je papinstvu apsolutnu neovisnost od bilo kakvoga političkog subjekta koji bi mogao utjecati na njegovu pastoralnu aktivnost. Dok je za opću crkvenu povijest međuratnih godina od velike važnosti potpisivanje Lateranskih ugovora između Kraljevine Italije i Svete Stolice jer je njime riješen položaj Vatikana i Crkve u ujedinjenoj Italiji nakon napetosti koje su trajale dulje od pola stoljeća, za hrvatske i slovenske katolike unutar granica Italije taj sporazum nije donio poboljšanje u uporabi materinjeg jezika u Crkvi.6 2.

Hrvatski katolici na kraju Prvoga svjetskog rata

Razdoblje neposredno prije početka Prvoga svjetskog rata obilježeno je Hrvatskim katoličkim pokretom.7 Krčki biskup Anton Mahnić stoji u temelju toga pokreta kojega valja smatrati katoličkim odgovorom za postupno istiskivanje Crkve iz društva, na čemu je još od 19. stoljeća radio liberalizam.8 Zadaća koju si Hrvatski katolički pokret postavlja je upri-

Iako govori o Piju XII., mnogo informacija o pontiﬁkatu Pija XI. na hrvatskom jeziku možemo naći u: Franjo

ŠANJEK, Pogovor, u: Pierre BLET, Pio XII. i Drugi svjetski rat. Prema Vatikanskim arhivima, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004., 293–319. 7

Usp. Zlatko MATIJEVIĆ (ur.), Hrvatski katolički pokret. Zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenog skupa odr-

žanog u Zagrebu i Krku od 29. do 31. ožujka 2001., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2002.; Jure KRIŠTO, Hrvatski katolički pokret 1903.–1945., Glas Koncila – Hrvatski institut za povijest,, Zagreb, 2004. 8

118

Usp. Anton BOZANIĆ, Biskup Antun Mahnić, Krčka biskupija – Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2013.

sutnjenje kršćanskih ideala u vremenu kada među Hrvate stižu nova ideološka strujanja sa Zapada. Prvi hrvatski katolički kongres održan 1900. u Zagrebu smatra se prvom javnom manifestacijom toga pokreta. Kongres ističe potrebu očuvanja vjerskog osjećaja u narodu, brigu o socijalnom pitanju, interes za zadrugarstvo, katolički tisak, odnose Crkve i države, karitativna društva, književnost i umjetnost. Apologetsko-ﬁlozofski časopis Hrvatska straža, pokrenut 1903., postaje glasilo pokreta. Prvi studentski sastanak hrvatskih katolika održava se 1906. na Trsatu, a u Zagrebu se uspostavlja društvo katoličkih studenata Domagoj. Ono postaje središtem hrvatskog đačkog i studentskog pokreta, a preko njega i cijeloga katoličkog pokreta u Hrvatskoj. Razdoblje koje slijedi označit će intenzivno djelovanje hrvatskih katolika. Godine 1910. organiziran je Hrvatski katolički đački savez i Hrvatski katolički narodni savez. Od 1912. katolički krugovi snažnije počinju prihvaćati jugoslavensku ideologiju, a važnu ulogu pri tome imaju laici Rudolf Eckert i Petar Rogulja, osobito putem katoličkog dnevnika Riječke novine (1912. – 1914.). Iste godine kada se u Rijeci počinje uređivati spomenuti dnevnik dolazi do osnivanja Seniorata, upravljačkog tijela Hrvatskog katoličkog pokreta sastavljenog od diplomiranih članova katoličkih organizacija, napose Domagoja. Iz društva hrvatske katoličke mladeži proizašlo je nekoliko poznatih pisaca i kulturnih djelatnika poput Milana Pavelića, Izidora Poljaka, Ljubomira Marakovića, Petra Grgeca, Petra Rogulje, Frana Biničkog, Velimira Deželića i Josipa Andrića. Mladi su katolički intelektualci sve više prihvaćali ideju južnoslavenskog povezivanja, pri čemu su utjecaj imale i veze sa Slovencima, učvršćene na Drugom hrvatskom katoličkom sastanku održanom 1913. u Ljubljani. Ideja »narodnog jedinstva« tijekom Prvoga svjetskog rata sve se više širila među narodom i klerom. O nacionalno-političkoj sudbini hrvatskih krajeva u velikoj mjeri brinu pojedinci iz krugova katoličkog seniorata. U nastojanju da se unutar Monarhije stvori država Hrvata i Slovenaca ili na drugi način osigura pravo naroda na samoopredjeljenje, upućivali su papi pisma, pri čemu je vjerojatno najpoznatija Riječka spomenica iz 1915. Oko pitanja budućeg državnog-pravnog položaja hrvatskog naroda nije postojalo jedinstvo unutar seniorata. Kao stranka s kršćanskim svjetonazorom, u Zagrebu je 1918. osnovana Hrvatska pučka stranka, koja na izborima 1920. dobiva devet zastupnika. Nakon ubojstva hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini 1928., ta stranka prihvaća neslavan ulazak u jugoslavensku vladu. Katolici i stvaranje Kraljevine SHS Nositelji i širitelji ideje južnoslavenskog povezivanja bili su mladi intelektualci, studenti Praškoga sveučilišta koji su ondje prihvatili ideje Tomaša Masaryka. Ujedinjeni Slaveni bili bi po Masaryku najbolja prepreka germanskoj ekspanziji. Potporu ideji slavenske 119

uzajamnosti, odnosno okretanju Hrvata prema Srbima, dala je predratna politika »novog kursa«. Taj se politički pravac javlja 1903. i njegov su plod, dvije godine nakon toga, Riječka i Zadarska rezolucija. Riječkom rezolucijom iz 1905. godine hrvatski su zastupnici u Dalmatinskom i Hrvatskom saboru zaključili da će podržati mađarsku oporbu u borbi za samostalnu Mađarsku uz uvjet da Hrvati zauzvrat dobiju potporu za ujedinjenje hrvatskih zemalja. Zadarskom rezolucijom Srbi iz Hrvatske prihvatili su spomenute zaključke tražeći da se Srbi u Hrvatskoj izjednače s hrvatskim narodom. Jačanju jugoslavenske ideje među Hrvatima znatno su pridonijeli balkanski ratovi 1912. i 1913. u kojima je Srbija slavila pobjedu nad Turskom; veličalo se slavenstvo i srpstvo. Jugoslavenski klub u Carevinskom vijeću osnovan je 1917. godine. U njemu su veliku ulogu imali ondje prisutni katolički svećenici. To je tijelo 1917. izdalo Svibanjsku deklaraciju kojom se zahtijevalo ujedinjenje zemalja naseljenih Slovencima, Hrvatima i Srbima u okviru Monarhije. Ta je deklaracija naišla na znatnu podršku među svećenicima i dijelu članstva Hrvatskoga katoličkog pokreta.9 Hrvatski je episkopat velikodušno prihvatio deklaraciju, dok se sarajevski nadbiskup Stadler od nje ogradio.10 Jugoslavenski odbor nije prihvatio deklaraciju, nego je radio na izravnom povezivanju sa Srbijom i Crnom Gorom. U Zagrebu je 6. listopada 1918. osnovano Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba. Ono je izdalo proglas u kojem zahtijeva ujedinjenje cjelokupnog područja na kojem obitavaju spomenuti narodi i u svoje ruke preuzima vođenje narodne politike.11 Car Karlo sa zakašnjenjem je 16. listopada objavio manifest o preustrojstvu Monarhije na federalnim osnovama, no događaji su ga pretekli. U Zagrebu se masovno održavaju skupovi na kojima se priseže vjernost Narodnom vijeću. Zagrebački nadbiskup Antun Bauer požurio je poslati svećenstvu svoje metropolije okružnicu u kojoj ih poziva da podrže Narodno vijeće.12 Nakon što je Hrvatski sabor prekinuo sve veze s Austro-Ugarskom 29. listopada, biskupi i svećenstvo podržali su Narodno vijeće i javno mu izrazili potporu. Splitsko-makarski biskup Juraj Carić izrazio se u smislu odluka Narodnog vijeća još dan ranije, 28. listopada. Senjsko-modruški

O odnosu hrvatskih katolika prema stvaranju nove južnoslavenske države vidi: Zlatko MATIJEVIĆ, Katolička

Crkva u Hrvatskoj i stvaranje jugoslavenske države 1918.–1921., u: Povijesni prilozi, 6 (1986.), 1–93. Vidi: Zlatko MATIJEVIĆ (ur.), Godina 1918. : prethodnice, zbivanja, posljedice, Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa održanog u Zagrebu 4. i 5. prosinca 2008., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2010. 10

Usp. Jure KRIŠTO, Prešućena povijest. Katolička Crkva u hrvatskoj politici 1850.–1918., Hrvatska sveučilišna naklada,

Zagreb, 1994., 363–366. 11

Ljubo BOBAN, Kako je i kada nastala Država Slovenaca, Hrvata i Srba, u: Časopis za suvremenu povijest, 24

(1992.) 3, 45–60. 12

Ferdo ŠIŠIĆ, Dokumenti o postanku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1914–1919, Matica Hrvatska, Zagreb, 1920.,

254–255.

120

biskup Josip Marušić priključio se zagrebačkom nadbiskupu i vlastitom metropoliti Baueru u sastavljanju Proglasa za svećenstvo u kojem se nadbiskup naziva »Jugoslavenskim metropolitom zagrebačke nadbiskupije«. Družba Isusova, kojoj se prijetilo protjerivanjem iz Zagreba pod optužbom bliskosti Habsburgovcima, također je početkom studenog izrazila podršku Narodnom vijeću. Čak se i vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler priklonio Narodnom vijeću okružnicom od 12. studenoga. U Narodnom je vijeću bio i popriličan broj katoličkih svećenika. Osim predsjednika slovenskog svećenika Antona Korošeca i grkokatoličkog Janka Šimraka koji je ušao u Središnji odbor, članovi su bili Stanko Banić, Ferdo Rožić, Fran Barac, Svetozar Rittig, Ljubomir Galić, Kerubin Šegvić i Didak Buntić. Bilo je među klerom i opreznijih istupa. Antun Akšamović, tadašnji rektor bogoslovnog sjemeništa u Đakovu, govorio je pred jugoslavenskom vojskom kako je Hrvatska postala samostalnom i suverenom i kako će se ona, kada dobije sve atribute državnosti, ujediniti s ostalim narodima u zajedničku državu. Zagovarao je federalno ustrojstvo nove države, ali mu je upravo to potom bilo zaprekom za biskupsko imenovanje. Dana 27. studenoga 1918., neposredno prije formalnog ujedinjenja, sastao se u Zagrebu katolički episkopat s područja nove države. Sveukupno 13 biskupa uputilo je svećenstvu i narodu poruku s podrškom novoj zajednici. U izjavi su se emotivno radovali novoj zajednici izražavajući nadu da će prava Katoličke Crkve biti priznata te svoje htijenje da u kršćanskoj ljubavi žive s pravoslavljem. Izrazili su i nadu da se staroslavenski jezik u liturgiji protegne na cijelo državno područje.13 Na sjednici Narodnog vijeća u noći s 23. na 24. studenoga 1918. Stjepan Radić opomenuo je sabornike poznatim riječima o guskama koje idu u maglu. Do ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom ipak je došlo. Delegacija Narodnog vijeća potpisala je 1. prosinca 1918. u Beogradu ujedinjenje. U zagrebačkoj katedrali 5. prosinca pjevan je Te Deum za novu državnu tvorevinu, ali sudeći po svjedočanstvu tajnika zagrebačkog nadbiskupa većina katoličkih vjernika bojkotirala je liturgiju jer je vladala »potištenost, a ne zanos«. Istoga je dana na zagrebačkim ulicama došlo do krvoprolića jer je vojska ugušila prosvjed protiv ujedinjenja pri čemu je bilo čak petnaest mrtvih i stotinu pedeset ranjenih. U predstavništvu Narodnog vijeća, koje je ostalo u Beogradu radi dogovora o izvršnoj vlasti, bila su tri katolička svećenika.14 3.

Sveta Stolica i stvaranje Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca

U Zagrebu su se 27. studenoga 1918., neposredno prije formalnog ujedinjenja Države Srba Hrvata i Slovenaca s Kraljevinama Srbijom i Crnom Gorom, sastali katolički biskupi s područja nove države. Sveukupno 13 biskupa uputilo je svećenstvu i narodu poruku s podrš13

Ferdo ŠIŠIĆ, Dokumenti o postanku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 262–263.

Cit. pr. Jure KRIŠTO, Prešućena povijest, 366.

121

kom novoj zajednici u nadi da će prava Katoličke Crkve biti priznata i izražavajući namjeru suživota u kršćanskoj ljubavi s pravoslavljem. Izjasnili su se za to da se staroslavenski jezik u liturgiji protegne na cijelo državno područje.15 U ime biskupa, župnik svetog Marka iz Zagreba, mons. Svetozar Rittig, priredio je memorandum za Svetu Stolicu o tada gorućim pitanjima Crkve u nas. U tome se aktu prosvjedovalo protiv nasilja kojemu je bio izvrgnut krčki biskup Anton Mahnić te brojni redovnici i svećenici s područja pod talijanskom okupacijom, spominjao se neriješeni položaj Zavoda svetog Jeronima u Rimu, pitanje crkvene jurisdikcije u Srbiji, Bačkoj i Banatu, od središnje crkvene vlasti zahtijevalo se davanje ovlasti jednome od biskupa (s neskrivenim aluzijama na Antuna Bauera) za pregovore s novom državom, tražila se autonomija za škole, crkvene posjede i agrarnu reformu, uporaba staroslavenskog jezika, sređivanje pitanja crkvenih sudova i mješovitih ženidbi, te odredba u vezi s javnim molitvama za nekatoličku dinastiju. Rittig se žalio na to da je Sveta Stolica jugoslavenskim biskupima, za razliku od drugih zemalja, kasnila s odgovorom na pisma upućena u studenom 1918. No i ovaj su put pitanja za Rimsku kurija bila odveć teška pa je Rittigu odgovoreno da će podrobnije odgovore dobiti tek nadnadno. Na stav Svete Stolice prema gibanjima i nastojanjima južnih Slavena unutar Monarhije i neposredno nakon njezina raspada bitno je utjecala nuncijatura u Beču. Tamošnji je nuncij nacionalne pokrete smatrao negativnima, a ni sam nije više znao kakav je njegov položaj u Beču, poručivši Svetoj Stolici da je ostavljen od svih. Sveta je Stolica prema stvaranju nove države ipak zauzela pragmatičan stav. To jasno proizlazi iz pisma pape Benedikta XV. državnom tajniku Pietru Gasparriju od 8. studenog 1918. u kojem se prenose upute dane apostolskom nunciju u Beču o tome da se valja prijateljski postaviti prema raznim narodima proizašlim iz raspada Austro-Ugarske. Nakon što su je sredinom 1919. priznale velike sile, Kraljevini SHS u studenome je iste godine stiglo diplomatsko priznanje i od Svete Stolice. U ožujku 1920. uspostavljena je nuncijatura u Beogradu u koju je upućen Francesco Cherubini. Na njegovo djelovanje bilo je više prigovora pa ga je Sveta Stolica koncem svibnja 1922. zamijenila Ermenegildom Pellegrinettijem, koji je prije toga Achilleu Rattiju (budućem papi Piju XI.) bio tajnikom u njegovoj misiji u Poljskoj.16 Radi potreba mjesnih katoličkih biskupa Sveta je Stolica kao vizitatora na prostore Kraljevine SHS uputila belgijskog benediktinca Pierrea Bastiena, člana belgijske opatije 15

Usp. Zlatko MATIJEVIĆ, Katolička Crkva u Hrvatskoj i stvaranje jugoslavenske države 1918.–1921., u: Povijesni

prilozi, 6 (1986.), 1–93. 16

Usp. Terzo NATALINI (ur.), I diari del cardinale Ermenegildo Pellegrinetti, 1916–1922, Archivio Vaticano, Città dal

Vaticano, 1994.

122