Korektura: Marina Kravarščan Danijela Živković
Prijelom i oprema: Tihomir Turčinović
Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14
Za nakladnika: Stjepan Brebrić
Tisak: Denona d. o. o., Zagreb
Naklada: 800 ISBN 978-953-11-1749-4
Tiskano u prosincu 2022. CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001156800.
kao povod kritičkom promišljanju o svećeničkoj formaciji u svjetlu zahtjeva ljudske formacije i Božje riječi
KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2022.
Prema svjedočanstvu Lukinog evanđelja Isusov ulazak u Jeruzalem (usp. Lk 19, 28-38) nije prošao bez protivljenja. Mnoštvo učenika ispunjenih radošću glasno je hvalilo Boga za silna djela što su ih vidjeli u Isusovim znamenjima i riječima. Isusa su blagoslivljali kao Kralja koji dolazi u ime Gospodnje (usp. Lk 19, 36). Međutim, među mnoštvom našli su se i neki farizeji, o čijim pravim namjerama je suvišno govoriti, koji su Isusu rekli: »Učitelju, prekori svoje učenike« (Lk 19, 39b). Isusovi učenici su klicali od radosti što je konačno među njih došao obećani Mesija, a farizeji, koji ga još dan danas čekaju, zahtijevaju od Isusa da ih prekori i ušutka. To zato jer farizejima Isusovo mesijanstvo nije po ukusu. Oni očekuju trijumfalnog Mesiju koji će obnoviti kraljevstvo Izraela i postaviti židovski narod iznad svakog drugog naroda. Oni Isusa oslovljavaju s »Učitelju«, ali bez imalo iskrenosti i dobronamjernosti. Od Isusa traže doslovno da izagna zloduha iz svojih učenika, jer su uvjereni da njihovo radosno klicanje i hvala Bogu za silna djela što ih je u Isusu učinio među ljudima
ima sotonsko porijeklo. Isus u ovom času nije ušao u polemiku s farizejima, nego im je jednostavno proročki odgovorio: »Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!« (Lk 19, 40). Može li kamenje vikati? U Starome zavjetu kod proroka Habakuka, u proročkim prokletstvima protiv tlačitelja, u drugom od pet »jao« čitamo: »Jer iz samih zidova kamen kriči, a krovna mu greda odgovara« (Hab 2, 11). Krika kamenja ugrađenih u zidove kuće je personifikacija Božjih svjedoka koji svjedoče da je pravda Božje djelo. Stoga samo Bog može ispraviti nanesenu nepravdu. Ako Božji učenici prešute i zataje nepravdu, o njoj će početi vikati kamenje.
Isus je od Boga došao radi ispravljanja nepravde i konačne uspostave Božje pravednosti ili Božjega kraljevstva na zemlji. Zadaća je svih Isusovih učenika da tu istinu razglašavaju do svih krajeva zemlje sve do konca svijeta, a ukoliko oni zakažu, umjesto njih će oživjeti kamenje i počet će kričati o nepravdama u svijetu. Umjesto biblijske slike kamenja, posljednja tri i nešto više desetljeća smo se naslušali od sredstava društvenoga priopćavanja o nepravdama takozvane svećeničke pedofilije. Umjesto krike kamenja naslušali smo se krike medija. Nakon suočavanja s notornim činjenicama i otrježnjenja shvatili smo da medijska krika o takozvanoj svećeničkoj pedofiliji nije nipošto bila demonsko djelo, nego samo prenošenje informacija. Usudili su se otvoreno i kritički govoriti o ogavnim zlodjelima pedofilije počinjenima od strane katoličkoga klera. Nakon sporadičnih slučajeva devedesetih godina 20. stoljeća nizale su se tijekom prvih dvaju desetljeća 21. stoljeća i tako sve do danas informacije o brojnim slučajevima svećeničke pedofilije, a ponegdje čak kao o masovnoj pojavi. Katolička Crkva je u nekim krajevima doslovno pribijena na stup srama, a zbog nesnalaženja i nemuštog ophođenja s fenomenom takozvane svećeničke pedofilije svakodnevno je gubila svaku vjerodostojnost i ugled. Mnogi među najodanijim i najprisnijim
sinovima Katoličke Crkve, svećenicima i biskupima, počinili su ogavne i strašne seksualne zločine nad malenima koji u nebo vape za pravdom. Dugo je Katolička Crkva potiskivala, prešućivala, zataškavala, odmahivala rukom i gurala pod tepih sve povezano sa zlodjelima svećeničke pedofilije, ali joj se to sve obilo o glavu nevjerodostojnosti, gubitka ugleda i časti. Što nisu uspjeli učiniti otvoreni neprijatelji Katoličke Crkve i velike neprijateljske ideologije, uspjeli su učiniti ponajbolji sinovi Katoličke Crkve. Kako je bilo moguće da mnogi koji su bili pozvani u ime Isusovo okupljati malene: »Pustite dječicu neka dolaze k meni: ne priječite im, jer takvih je kraljevstvo Božje!« (Mk 10, 14), umjesto toga su ih besramno i beskrupulozno seksualno iskorištavali i zlostavljali? Danas kad poznajemo relativno dobro narav ljudske seksualnosti i dinamike psihoseksualnoga razvoja, jasno nam je da posrijedi nije bilo tek puko iskorištavanje dječjih tijela u razvoju, nego grubo nasrtanje na nepovredivo ljudsko dostojanstvo i stavljanje neizbrisivoga i najgorega mogućeg ožiljka na mladu psihu i dušu s kojim će morati nekako živjeti sve do smrti.
Ova je knjiga nastala kao neposredna reakcija na objavu vijesti da je i papa u miru Benedikt XVI., dok je još krajem sedamdesetih godina 20. stoljeća vršio službu minhensko-frajzinškog nadbiskupa u Njemačkoj, također neprimjereno postupao s barem dvojicom svećenika, dokazanih zlostavljača djece. Onoliko koliko smo cijelo vrijeme gajili povjerenje u Ratzingera i papu Benedikta XVI., isto toliko su se pred nama doslovno urušili svako povjerenje i svaka nada da Katolička Crkva ima snage i načina kako stati na kraj zločinima svećeničke pedofilije. Dakle, nije riječ o tome kako se rješavaju već poznati i kako će se riješiti još nepoznati, a već počinjeni zločini svećeničkog zlostavljanja djece, nego kako spriječiti da ubuduće više nikad katoličko svećenstvo ni stvarno ni pod sumnjom nije izloženo napastima pedofilije? Najdrastičnije i utoliko najneprihvatljivije rješenje bilo
bi da se zabrani, kao što je to već u brojnim pojedinačnim slučajevima učinjeno, neposredan kontakt svećenika i djece. Kakav bi to bio svećenik koji djeluje u ime Isusovo, a dječici se brani da pristupaju svećeniku, odnosno svećeniku je zabranjeno pristupati djeci?
Tragičnoj sagi o zločinima svećeničke pedofilije još uvijek se ne nazire kraj. Za sobom smo ostavili više od sedam desetljeća u kojima se gotovo pa nesmetano razvijao i širio fenomen takozvane svećeničke pedofilije u Katoličkoj Crkvi. To se nikad nije smjelo dogoditi. To je trebalo odmah raskrinkati i osuditi. Nažalost, umjesto evanđelja nadmoćno je prevladala kuga klerikalizma. Očekivanu pravdu prema mladim žrtvama potisnuo je hybris institucije koja se brinula isključivo za vlastiti ugled u društvu, poistovjetivši naprosto ugled Katoličke Crkve s katoličkim klerom. Da se doista radilo o hybrisu, dokazuje činjenica da je u nekim krajevima Katolička Crkva na kraju posve izgubila i ugled i vjerodostojnost i trebat će desetljeća da se ponovno uspostavi odnos povjerenja i poštovanja.
Ova je knjiga nastala u jednom dahu kao krik i vapaj ranjene duše za izbavljenjem. Ona ne proučava niti sustavno predstavlja problem i fenomen takozvane svećeničke pedofilije, nego otvoreno i kritički govori o nekim aspektima sablazni seksualnog zlostavljanja djece od strane katoličkoga klera u bitnoj povezanosti sa suvremenim izazovima i zahtjevima svećeničke formacije. S izazovima takozvane svećeničke pedofilije danas su povezani također izazovi homoseksualnosti među svećeničkim kandidatima i samim svećenicima. I jedno i drugo zahtijeva da se u središte nastojanja i promišljanja stave uvjeti afektivne zrelosti i zdravog psihoseksualnog razvoja svećeničkih kandidata. U smislu rečenoga nosiva ideja i poruka ove knjige sastoji se u istinskoj valorizaciji bitnih i neodgodivih zahtjeva ljudske formacije svećeničkih kandidata kao temelja cjelokupne svećeničke
formacije. Držimo da manjkavosti ljudske formacije svećeničkih kandidata snose najveću odgovornost za nedolično i nerijetko nepodnošljivo življenje beženstva i trajne seksualne uzdržljivosti, to jest svećeničkog celibata. Katolički svećenik je najprije čovjek i muškarac. Muškarac predstavlja ljudsku osobu muškoga spola. Spol i spolnost nisu neki izvanjski dodatak ljudskoj osobi, nego stvarnost koja najdublje, najobuhvatnije i trajno određuje ljudsku osobu. Ako si luksuz ignoriranja ove činjenice može priuštiti svećenička formacija, ljudska formacija si ga ne može priuštiti, jer njezin cilj nije bogoslužje, nego cjeloviti rast i razvoj ljudske osobe do priželjkivane i očekivane ljudske zrelosti. Treba li nekome posebno dokazivati da jedino ljudska zrelost dolikuje svećeniku?
Ova knjiga, međutim, nije ni udžbenik ni priručnik za ljudsku formaciju svećeničkih kandidata. Ona je, takoreći, ispisana likvorom iz koštane srži, dakle, kao krik vapijućega u pustinji da svaka svećenička formacija konačno prihvati i prizna svoj temelj, a to je da bude sustavno osmišljena i oblikovana prema zahtjevima ljudske formacije koja za krajnji cilj ima ljudsku zrelost, bez koje nema vedrog i radosnog svećeničkog života. To se već trebalo dogoditi prekjučer, ali nije kasno ni danas, ako želimo osigurati trostruko dobro: najprije dobra i sreću samih svećeničkih kandidata i budućih svećenika, zatim dobro evangelizacije koja se povjerava svećenicima i konačno dobro Katoličke Crkve koja se može bez srama i ograđivanja ponositi svim svojim svećenicima kao najodanijim svojim sinovima.
1.1. »Zar i ti, sine Brute?«
U četvrtak 20. siječnja 2022. godine svijet je obišla vijest da je njemačka odvjetnička kuća Westpfahl Spilker Wastl na poziv Nadbiskupije München-Freising, nakon dvogodišnjeg dubinskog istraživanja seksualnog zlostavljanja djece od strane katoličkoga klera u toj nadbiskupiji, jasno utvrdila da je papa u miru Benedikt XVI., dok je bio minhensko-frajzinški nadbiskup (1977.–1982.), neposredno bio upoznat s barem dva takva slučaja, a postupao je na način viška milosrđa prema zlostavljačima, a manjka milosrđa prema žrtvama, oskvrnuvši dvostruko pravednost: nepravedno je štitio zlostavljače i, neminovno, oskvrnuo je dužnu pravednost žrtvama. Izjave iz njegove neposredne blizine na objavljenu vijest lutale su od »nije znao« preko »znao je samo indirektno« do, ipak, »znao je«. Najavljeno je očitovanje nakon detaljnog proučavanja izvješća. Nadobudno štivo u poodmaklim godinama života.
1.2. Ispreplitanje seksualnih nastranosti katoličkih uglednika
Od devedesetih godina 20. stoljeća, otkako su se najprije u SAD-u počeli u medijima i po sudovima razvlačiti prvi slučajevi takozvane svećeničke pedofilije, čovjek se naslušao crkvenih reakcija kako su posrijedi zlonamjerni napadi na Katoličku Crkvu i njezine službenike. Providnost je htjela da smo tih godina običavali, kao rimski student i pitomac Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima, putovati u SAD, što radi pastoralnih ljetnih angažmana u biskupiji Queens-Brooklyn što radi studija u Washingtonu, D. C. Već tada je to na nas djelovalo potresno i uznemirujuće. Utjehu smo nalazili u uvjerenju da su to njihova američka posla, jer je kod nas ionako vladalo uvjerenje da svaki oblik društvenoga nemorala ionako dolazi iz liberterski nastrojenog dijela Amerike.
Kad je 2002. godine Boston Globe objavio izvješće o sustavnom zataškavanju masovnih pedofilskih zločina katoličkih svećenika od strane bostonskoga nadbiskupa kardinala Bernarda Francisa Lawa (1931.–2017.), narodna poslovica koja kaže »gdje ima dima, ima i vatre« dobila je svoju konkretnu potvrdu. Neopisiva se tjeskoba uvukla u nas zbog toga, a ostali smo osupnuti odlukom pape Ivana Pavla II. da kardinalu Lawu, pošto mu je prihvatio prijevremenu zahvalu u prosincu 2002. godine, pruži »utočište« u Vatikanu i to samo godinu nakon što je 30. travnja 2001. godine objavio apostolsko pismo u obliku motu proprija Sacramentorum sanctitatis tutela kojim je proglasio »Norme o najtežim zločinima« (delicta graviora) i potvrdio isključivu nadležnost Kongregacije za nauk vjere u provođenju postupaka istrage i presude za seksualne zločine katoličkih svećenika. Taj je čin ulio veliko povjerenje u nas jer je prefekt spomenute Kongregacije tada bio kardinal Joseph Ratzinger, beskompromisni borac za čistoću katoličke vjere i katoličkoga morala, iskusna osoba s dokazanim
osobnim integritetom. Nažalost, svečane vatikanske koncelebracije dvojice kardinala, njemačkog i američkog, nakon 2002. godine, a koje su izvana predstavljale radikalno suprotstavljene pristupe fenomenu takozvane svećeničke pedofilije, pored nedokučive svetosti i uzvišenosti euharistijskoga slavlja, raspirivali su u nama sumnju u dosljednost i iskrenost vatikanske administracije, u beskompromisno raščišćavanje pedofilskih zločina, kao i u pravednu osudu počinitelja i iskrenu komunikaciju sa žrtvama s isprikom i nadoknadom štete. Isto se potvrdilo u brojnim drugim slučajevima. Narodna poslovica koja kaže »tko s đavlom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju« dobila je svoju potvrdu u siječnju 2006. godine kad se Marcial Maciel Degollado (1920.–2008.), utemeljitelj (1941. godine) i sve do 2005. godine poglavar pokreta Regnum Christi kongregacije Kristovih legionara, po dekretiranom nalogu pape Benedikta XVI. »povukao u osamu na molitvu i pokoru«, a nakon što je dokazano da je cijeli život proživio kao Casanova, od plagiranja preko narkomanije i šestero biološke djece s nekoliko žena do seksualnog zlostavljanja sjemeništaraca i bogoslova, čak i vlastite biološke djece. Čovjek se s pravom pita kakva bi bila sudbina ovog narkomanskog pedofilskog predatora u Crkvi da mu Providnost nije podarila dugovječnost zbog koje je zakoračio u medijsku eru koja mu je priredila suočavanje s vlastitim zločinima i brojnim moralnim posrnućima?
Slovio je kao jedan od najvećih i najučinkovitijih sakupljača novčanih sredstava i najplodniji duhovnik po broju novih svećeničkih zvanja u Katoličkoj Crkvi. Od koga je dobivao novac? Što su mladi svećenički kandidati vidjeli u njemu? Možda novac od nečistih savjesti pohlepnih bankara i biznismena, a možda i od meksičkih kartela? To sigurno nije bio udovičin novčić. Možda su vidjeli u njemu utjelovljenje »duhovne svjetovnosti« koju je proročki raskrinkao papa Franjo u Evangelii gaudium (93–97),
zbog čega je, među ostalim, navukao prezir brojnih klerika? Manje nas je šokirala činjenica da su se za Degolladom, ipak, cijelog života povlačili repovi i sumnje u nemoral i zlodjela o kojima se u najvišim rangovima Crkve gromoglasno šutjelo od činjenice da je dotični bio rado viđeni gost u vatikanskim odajama s pristupom osobnim audijencijama kod pape Ivana Pavla II. i državnoga tajnika kardinala Angela Sodana. Nažalost, na licu zemlje se sve može kupiti i svakoga podmititi. Doslovno sve. Na svu sreću da se samo Gospodina Boga na zemlji ne može podmititi, a još manje kupiti osobnu svetost. Kako je bilo moguće da oni koji po službi zastupaju Gospodina Boga na zemlji i koji se svakodnevno obraćaju ljudima u ime Gospodina Boga nisu prepoznali autoreferencijalni i prometejski neopelagijanizam osobe koja se izvanjski strogo pridržavala katoličkih pravila i nepokolebljivo se ponašala u skladu s katoličkim stilom prošlih vremena, pritom fingirajući doktrinarnu i disciplinarnu postojanost kojom je vješto skrivala narcisoidni i autoritativni elitizam (usp. Evangelii gaudium, 94), dok je u sebi bila krcata grabeži i truleži? Što je uvjetovalo te srdačne susrete najviših crkvenih poglavara s jednim prividnim karizmatikom, a dokazanim moralnim hohštaplerom? Zdrava duhovnost izrasla iz evanđelja ili »svjetovna duhovnost« s torbama punim valute?
Iste 2006. godine s nadbiskupskoga se trona povukao vošingtonski nadbiskup kardinal Theodore Edgar McCarrick (1930.–) o kojemu su doslovno desetljećima, točnije otkako je postao pomoćni njujorški biskup 1977. godine, kružile priče da je ordinarni homoseksualac, a 2018. godine se dokazalo barem u jednom slučaju da je i pedofil, ali sve to najvišim crkvenim poglavarima kao da uopće nije smetalo pa su ga čak tri puta premještali kao ordinarija (biskup Metuchena u New Jerseyju [1981.–1986.]; nadbiskup Newarka u New Jerseyju [1986.–2001.]; nadbiskup Washingtona, D. C. [2001.–2006.] i na kraju ga za nagradu
učinili kardinalom Svete Rimske Crkve u veljači 2002. godine). Sve bi to bilo ostalo u sferi zlonamjernih crkvenih govorkanja, a kakvih nažalost u Crkvi svakodnevno ima više nego zimi snijega u Alpama, da 2017. godine Nadbiskupija New York nije objavila rezultate vlastite istrage koji su vjerodostojno dokazali da je crkveni odličnik McCarrick početkom sedamdesetih godina 20. st. seksualno zlostavljao jednog malodobnog ministranta. To je bio okidač završnoga procesa koji je rezultirao u ljetu 2018. godine zabranom javnoga djelovanja i oduzimanjem kardinalske časti, a u veljači 2019. godine svođenjem na laički stalež (izbacivanjem iz svećeništva). Strahote ovog slučaja su izazvale takvu sablazan da je malo koja čestita katolička duša mogla ostati ravnodušna.
1.3. Klerikalizam zaogrnut ruhom ljubavi prema Crkvi
Još jedna strašna sablazan popratila je završnu dionicu slučaja ex-kardinala McCarricka. Naime, umirovljeni nadbiskup Carlo Maria Viganò, vatikanski diplomat, s nemilosrdnom se žestinom 2018. godine okomio na papu Franju. U svojstvu bivšega nuncija u SAD-u javno je objavio nekoliko nedoličnih i otrovnih pisama u vezi slučaja ex-kardinala McCarricka. U prvome od tih pisama, objavljenom u kolovozu 2018. godine, javno je optužio papu Franju i pozvao ga na abdikaciju, svalivši gotovo svu krivnju za podržavanje kardinala McCarricka upravo na Papu osobno, odnosno optuživši ga za nečinjenje i zataškavanje njegovih seksualnih nastranosti i zlodjela. Od tada pa do danas nadbiskup Viganò je postao glasnogovornikom najžešćih i najotrovnijih kritičara pape Franje, kad ga imenuje i kad ga prešućuje, predstavljajući se također kao samoproglašeni poglavar ultrakonzervativnih crkvenih skupina i pokreta. Kod proroka Jeremije čitamo proročku izjavu: »U one dane neće se više
govoriti: ‘Oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima zubi trnu.’ Nego će svatko umrijeti zbog vlastite krivice. I onomu koji bude jeo kiselo grožđe zubi će trnuti« (Jer 31, 29-30). Ti su dani već došli, a to su dani Gospodina našega Isusa Krista i njegove Crkve.
Da je nadbiskup Viganò napravio briljantnu crkvenu karijeru na temelju zasluga u biblijskim znanostima, bio bi pritom puno naučio od bibličara, pokojnoga subrata u biskupstvu, milanskog nadbiskupa kardinala Carla Maria Martinija te bi mu bilo jasno da zubi trnu samo onima koji jedu kiselo grožđe, a da svatko umire s osobnom krivicom. Viganò nas fekalijama svoga neopelagijanskoga mentalnog sklopa uvjerava u suprotno od Jeremijinog proroštva pa bismo trebali držati vjerodostojnim da papi Franji trebaju trnuti zubi zato što su njegovi predšasnici zobali kiselo grožđe i da bi upravo on, a uvjereni smo samo zato što Viganòa nije zaogrnuo kardinalskim purpurom, trebao preuzeti na sebe osobnu krivicu i nečasno abdicirati s Petrove stolice. Da se Viganò kojim slučajem sjetio da Sveto pismo sadržava Božju riječ, zadnje što bi mu bilo palo na pamet jest javna optužba pape Franje i otvoreni poziv na abdikaciju. Isključive i puritanske osobe ne slušaju niti poštuju Božju riječ sadržanu u Svetome pismu i zbog toga bez ikakvog obzira i poštovanja prema Svetom Ocu papi Franji sikću otrovom iz obilja svojih neobraćenih srcâ. Državno tajništvo Svete Stolice je radi časti i ugleda Svete Stolice i sâme osobe pape Franje »bilo prisiljeno« posegnuti za jednom neuobičajenom mjerom koja se sastojala u izradi Izvješća o institucionalnim spoznajama i procesu odlučivanja Svete Stolice o ex-kardinalu Theodoru Edgaru McCarricku (od 1930. do 2017.). Izvješće je javno objavljeno 10. studenoga 2020. godine na 447 stranica u kojemu se kronološki i supstancijalno jasno razabire tko je zobao kiselo grožđe i komu zbog toga trebaju trnuti zubi za nečinjenje u slučaju ex-kardinala McCarricka.
Već je istaknuto da je pedofilija poremećaj seksualne sklonosti i kao takva predstavlja izvorno antropološki i medicinski problem, u smislu da pogađa čovjeka neovisno o njegovom životnom pozivu i stilu života. Zbog toga držimo da naziv svećenička pedofilija nije korektan, jer jedan uzvišeni poziv neposredno povezuje s jednim seksualnim poremećajem što neupućene i zlonamjerne zavodi na krivi zaključak da se uzrok pedofilskoga ponašanja krije u svećeničkom pozivu. Takav zaključak treba s indignacijom osuditi i odbaciti. Isto treba reći i za takozvanu svećeničku homoseksualnost.
Međutim, nažalost uvijek ima neki međutim, recentna istraživanja pedofilskoga ponašanja katoličkoga klera pokazala su da je praksa takozvane svećeničke pedofilije bila transverzalno rasprostranjena diljem svijeta i da je reakcija Katoličke Crkve na poznate slučajeve takozvane svećeničke pedofilije u svim
sredinama bila identična – prikrivanje, zataškavanje i zaštita počinitelja, s jedne, te potkupljivanje i ušutkivanje žrtava, s druge strane. To je bacilo mračnu sjenu na Katoličku Crkvu u nevjerodostojnom odnosu prema žrtvama i izostanku pravovremene osude pedofilskih zločina i pravedne kazne svećenika počinitelja. Stvari su se u Katoličkoj Crkvi ozbiljnije počele mijenjati nabolje tek početkom 21. stoljeća, a do danas je na tom planu učinjeno toliko važnih koraka i velikih iskoraka u odnosu na ranije postupanje crkvene hijerarhije u predmetima takozvane svećeničke pedofilije da se spontano nameće pitanje kako je bilo moguće da se Katolička Crkva u tome tako ustrajno držala protivno zahtjevima evanđelja i proglašenih načela i normi kršćanske etike u području svećeničkoga života i seksualnosti? Isto pitanje se danas može postaviti i pred izazovima svećeničke homoseksualnosti. Držimo da postoji samo jedan odgovor na postavljeno pitanje, a u njemu su onda sadržani odgovori na sva druga potpitanja. Katolička Crkva se odlučila za jednostranu obranu vlastitoga ugleda pred svijetom, a to je činila isključivo u zarobljenosti klerikalnom vizijom Crkve unutar koje je samorazumljivo poistovjećivanje Crkve s njezinim zaređenim službenicima. Moralno posrtanje njezinih službenika je, stoga, moralno posrtanje same vidljive Crkve, iako službenici tvore svega 0,02 % članova vidljive Crkve. Crkva koju apostol Pavao predstavlja i opisuje kao Otajstveno Tijelo Kristovo (usp. 1 Kor 12, 12-30) ne može se poistovjetiti naprosto samo s jednim dijelom same sebe, a dogodilo se upravo to da se na kraju jednostrana klerikalna obrana suženoga klerikalnog ugleda Crkve vratila i obila Crkvi o glavu kao bumerang potpunim srozavanjem ugleda Crkve u svijetu, gubitkom moralne vjerodostojnosti upravo njezinih službenika i nepovjerenjem u sva njezina nastojanja oko poboljšanja kaznenog zakonodavstva i procedura u procesima protiv počinitelja seksualnih, financijskih i upravljačkih zločina.
Postalo je uobičajeno tijekom minula dva desetljeća slušati i čitati u javnosti o Katoličkoj Crkvi u svjetlu seksualnih zločina i financijskih malverzacija. Naravno da Katolička Crkva beskrajno nadilazi pojedinačne zločine i malverzacije njezinih pojedinih službenika, ali istinoljubivom čovjeku ostaje gorak okus u ustima s pitanjem zašto se to dopustilo i kako se uopće smjelo dogoditi? Odgovor na ovo pitanje ne vrijedi milijun kuna, nego onoliko koliko vrijede vjerodostojnost i autentičnost Katoličke Crkve koju držimo Božjom i Kristovom Crkvom.
4.2. Razočaranja od Ratzingera do pape Benedikta XVI.
Nakon što je u SAD-u 2002. godine eskalirao u javnosti fenomen takozvane svećeničke pedofilije, čvrsto smo bili uvjereni da je sâm Duh Sveti postavio na čelo Kongregacije za nauk vjere kardinala Josepha Ratzingera. Poznajući njegov teološki intelekt i samodisciplinu, bili smo uvjereni da će on svojim dosljednim i čvrstim držanjem u primjeni načela pravednosti, transparentnosti i čestitosti okrenuti novu stranicu u raščišćavanju takozvane svećeničke pedofilije. Potvrdu i ohrabrenje u tom pogledu ulila je u nas molitva kardinala Ratzingera na pobožnosti Križnoga puta na Veliki petak u rimskome Koloseumu 2005. godine, neposredno prije izbora na Petrovu stolicu: »Koliko prljavštine ima u Crkvi, upravo među onima koji Gospodinu pripadaju po svećeništvu? Koliko oholosti i samohvale? Koliko malo poštujemo sakrament pomirenja u kojem nas On čeka da nas podigne od našeg pada? Sve je to prisutno u njegovoj muci. Izdaja učenika, nedostojno primanje njegova tijela najteže su patnje koje pogađaju Otkupiteljevo srce. Možemo samo iz dna duše zavapiti: Kyrie, eleison – Gospodine, smiluj nam se« (usp. Mt 8, 25).
Uvodno promišljanje 5
Prvi dio
SABLAZAN SEKSUALNOG ZLOSTAVLJANJA 11
1.1. »Zar i ti, sine Brute?« ............................................................................................... 11
1.2. Ispreplitanje seksualnih nastranosti katoličkih uglednika ..................................................................................................................... 12
1.3. Klerikalizam zaogrnut ruhom ljubavi prema Crkvi 15
1.4. Konzervatizam kao pokrivalo seksualnih nastranosti 17
1.5. Pošast sablazni seksualnog zlostavljanja 19
Drugi dio
IZAZOVI SVEĆENIČKE HOMOSEKSUALNOSTI 29
2.1. Homoseksualnost 29
2.2. Psihoseksualni razvoj 32
2.3. Narav homoseksualnosti 34
2.4. Što je sublimacija? 37
2.5. Svećeničko zvanje homoseksualne osobe 40
2.6. Ljudska zrelost svećeničkih kandidata 47
Treći dio
IZAZOVI BEŽENSTVA I TRAJNE SEKSUALNE SUZDRŽLJIVOSTI 53
3.1. Stvarnost celibata je važnija od ideje celibata 53
3.2. Celibat kao evanđeoski savjet i kao crkvena zakonska obveza 56 3.3. Odgovornost Crkve u krizi svećeničkih zvanja 59
3.4. Ljudska formacija kao temelj svećeničke formacije 62 3.5. Čovjek stvoren na sliku Božju 68 3.6. Sin Božji je pravi čovjek ..................................................................................... 70
3.7. Celibat u doba rane apostolske Crkve ...................................................... 76 3.8. Spol i odnos među spolovima u ranoj Crkvi .......................................... 81
3.9. Celibat je savjet, a ne zapovijed 87 3.10. Ljudska formacija za život u celibatu 89 3.11. Celibat kao ideal ili kao prisila? 93 3.12. Kraljevstvo Božje preporučuje, a ne zahtijeva celibat 96
Četvrti dio NESNALAŽENJE I POKUŠAJI REFORME 101
4.1. Katolička Crkva se obnavlja i kreće nabolje 101
4.2. Razočaranja od Ratzingera do pape Benedikta XVI. 103 4.3. Obnova pape Franje nailazi na otpore u Crkvi 113
4.4. Glasovi vapijućih u pustinji 117
4.5. Ljudska zrelost je nužna za svećeništvo ................................................. 127
Zaključno promišljanje .............................................................................................. 129 Pogovor 133
