Samo jedna Crkva by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Papa Franjo Benedikt XVI. Papa u miru

SAMO JEDNA CRKVA

POLAZIŠTA SVEZAK 91

Papa Franjo Benedikt XVI. Papa u miru

SAMO JEDNA CRKVA

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2021.

Naslov izvornika: Papa Francesco, Benedetto XVI – Papa emerito, Una sola Chiesa © 2020 Libreria Editrice Vaticana – Città del Vaticano © 2020 Mondadori Libri S.p.A., Milano All rights reserved. © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, 2021.

Prijevod: Tomislav Kasić Lektura: Karmela Prosoli Korektura: Tihomir Hadži-Boškov Grafičko uređenje: Marijan Tkalec Oprema: Tihomir Turčinović

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Grafički zavod Hrvatske d. o. o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-1439-4 Tiskano u ožujku 2021. CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001093554.

PREDGOVOR

U svečanom govoru na otvaranju Drugoga vatikanskog koncila papa Ivan XXIII. izjavio je da Koncil »želi prenijeti cjeloviti, ne umanjen, ne iskrivljen katolički nauk«, predložen »kao ponudu vrlo plodnog blaga svima koji su obdareni dobrom voljom. Ali mi ne smijemo samo čuvati ovo dragocjeno blago, kao da smo zabrinuti za samu drevnost [...]; prijeko je potrebno da ovaj siguran i nepromjenjiv nauk, uz koji treba prionuti vjerničkim pristankom, bude produbljen i izložen onako kako to zahtijevaju naša vremena. Jedno je, naime, polog vjere, to jest istine koje su sadržane u našem časnom nauku, a drugo je način na koji su one naviještane, ali uvijek u istom smislu i istom značenju.« To je vjerodostojno tumačenje Koncila od rimskog prvosvećenika koji ga je sazvao, a koje je preuzeo i papa koji ga je zaključio, Pavao VI., i što je papa Benedikt XVI. izrazio riječima »novost u kontinuitetu«. Kontinuitet papinskog učiteljstva trag je kojim kroči i nastavlja papa Franjo, koji se u najsvečanijim trenutcima svojeg pontifikata uvijek pozivao na primjer svojih prethodnika. U govoru na zatvaranju Sinode za obitelj 2015., nekoliko tjedana prije početka Izvanrednog jubileja milosrđa, papa Franjo podsjetio je na to da »istinski brani5

telji nauka nisu oni koji brane slovo, nego duh; ne ideje, nego čovjeka; ne formule, nego besplatnost Božje ljubavi i Božjeg oproštenja«, dozivajući u pamet »divne riječi« Pavla VI.: »Možemo, prema tome, misliti da svaki naš grijeh ili bijeg od Boga raspiruje u njemu plamen snažnije ljubavi, želju da nas ponovno ima i iznova ubaci u svoj plan spasenja [...]. Bog se, u Kristu, otkriva kao beskonačno dobar [...]. Bog je dobar. I ne samo u samome sebi; Bog je – kažimo to u suzama – dobar prema nama. On nas ljubi, traži, misli na nas, poznaje, nadahnjuje i čeka: on će biti – ako se tako može reći – sretan onoga dana kada se mi okrenemo i reknemo: ‘Gospodine, u svojoj dobroti, oprosti mi.’ Evo, dakle, naše kajanje postaje Božja radost.« Odmah nakon toga papa Franjo citirao je Ivana Pavla II. (»Crkva živi vjerodostojnim životom kada ispovijeda i proglašava milosrđe [...] i kada ljude približava izvorima Gospodinovog milosrđa, kojih je ona čuvarica i djeliteljica«) i Benedikta XVI. (»Milosrđe je zapravo središnja jezgra evanđeoske poruke, ono je sámo Božje ime [...]. Sve ono što Crkva govori i čini očituje milosrđe koje Bog njeguje za čovjeka. Kada Crkva treba podsjetiti na neku neshvaćenu istinu, ili neko iznevjereno dobro, ona to uvijek čini potaknuta milosrdnom ljubavlju, da bi ljudi imali život, da bi ga imali u izobilju«, usp. Iv 10, 10). Ovaj teološki kontinuitet, uvijek naglašen, katkad poprima jedinstvene crte, gotovo proročke. U govoru župnicima i kleru grada Rima, tri dana nakon najave svojeg odreknuća, papa Benedikt XVI. prisjetio se da ga je u 6

pripremnim razdobljima Drugoga vatikanskog koncila, dok je bio mladi profesor na Sveučilištu u Bonnu, nadbiskup Kölna kardinal Frings zadužio da napiše prijedlog za konferenciju naslovljenu »Koncil i svijet moderne misli«. Kardinal Frings toliko je cijenio prijedlog da je u Ženevi, na konvenciji koju je organizirao kardinal Siri, pročitao njegov tekst točno onako kako ga je napisao mladi profesor Ratzinger. »Malo nakon toga«, govori Benedikt XVI., »papa Ivan poziva ga da dođe k njemu te je Kardinal bio pun straha da je možda rekao nešto netočno, pogrješno, i da je pozvan radi ukora, možda i radi oduzimanja grimiza. Doista, kada ga je njegov tajnik oblačio za audijenciju, Kardinal je rekao: ‘Sada možda posljednji put nosim ovu odjeću.’ Zatim je ušao, papa Ivan dolazi mu ususret, grli ga i kaže: ‘Hvala, preuzvišeni, rekli ste stvari koje sam ja želio reći, ali nisam bio našao riječi.’« Ivan XXIII. prepoznao se u riječima koje je napisao mladi njemački profesor, koji će se pola stoljeća poslije uspeti na Petrovo prijestolje! U slučaju Benedikta XVI. i pape Franje prirodni kontinuitet papinskog učiteljstva ima jedinstvenu crtu: prisutnost pape u miru pokraj svojega nasljednika. U rijetkim javnim istupima posljednjih godina papa u miru nikad nije propustio istaknuti posebnost, »stil« službe pape Franje: »Njegova pastoralna praksa«, izjavio je u intervjuu koji je dao belgijskom isusovcu Jacquesu Servaisu, »očituje se upravo u činjenici da nam on stalno govori o Božjem milosrđu. Milosrđe je ono što nas potiče da idemo k Bogu, dok nas pravednost njegova pogleda plaši. Mislim da to naglašava činjenicu da ispod 7

patine sigurnosti u sebe i vlastite pravednosti današnji čovjek skriva duboku spoznaju o svojim ranama i svojoj nedostojnosti pred Bogom. On iščekuje milosrđe.« Dakle, kontinuitet učiteljstva i posebnost pastoralnog stila; ipak, između Benedikta i Franje postoji ponajprije živo zajedništvo u odanosti. U dirljivoj ceremoniji u prigodi šezdeset i pete obljetnice svećeničkog ređenja Benedikta XVI. papa Franjo obraća se svojemu prethodniku i naglašava da »upravo živeći i svjedočeći danas na vrlo intenzivan i svijetao način ovu jedinu istinski odlučujuću stvar – imati pogled i srce upravljene k Bogu – Vi, Svetosti, nastavljate služiti Crkvi, ne prestajete istinski pridonositi snagom i mudrošću njezinom rastu; i to činite iz maloga samostana Mater Ecclesiae u Vatikanu, koji se na taj način otkriva kao sve drugo samo ne jedan od onih zaboravljenih kutaka u koje kultura odbacivanja nastoji smjestiti osobe kada, zbog dobi, njihove snage slabe. Upravo je suprotno. I dopustite da to glasno kaže Vaš nasljednik koji je izabrao zvati se Franjo! Jer, duhovni put svetog Franje počeo je u crkvi sv. Damjana, ali istinski voljeno mjesto, kucajuće srce Reda, tamo gdje ga je utemeljio i gdje je konačno predao svoj život Bogu, bilo je Porcijunkula, »mala porcija«, kutak Majke Crkve; blizu Marije koju će, zbog njezine tako čvrste vjere i života koji je življen tako potpuno od ljubavi i u ljubavi s Gospodinom, svi naraštaji zvati blaženom. Providnost je, tako, htjela da Vi, dragi subrate, pristignete na jedno mjesto koje je, tako reći, upravo »franjevačko«, iz kojega izbijaju smirenost, mir, snaga, povjerenje, zrelost, vjera, posvećenost i vjernost, koji mi 8

koriste i daju puno snage meni i cijeloj Crkvi. Dopustit ću si također da kažem kako imate zdrav i radostan smisao za humor.« Odgovor pape u miru Franji iznimno je očitovanje blagosti: »Vaša dobrota, od prvoga trenutka izabranja, u svakom trenutku mojega života ovdje, pogađa me u srce, stvarno me nosi, iznutra. Više nego u Vatikanskim vrtovima, u njihovoj ljepoti, Vaša dobrota mjesto je u kojem boravim: osjećam se zaštićeno.« Trajni znak te prisne i duboke blizine jest ova knjiga, koja usporedno donosi glasove Benedikta XVI. i pape Franje o ključnim temama. To je »početnica kršćanstva« za reorijentaciju glede vjere, Crkve, obitelji, molitve, istine i pravednosti, milosrđa i ljubavi. Duhovna utjeha dvojice prvosvećenika i različitost njihovih komunikacijskih stilova umnažaju vidike i obogaćuju iskustvo čitatelja: ne samo vjernika nego svih ljudi koji, u doba krize i nesigurnosti, prepoznaju u Crkvi glas koji može govoriti čovjekovim potrebama i težnjama. PIETRO PAROLIN Kardinal državni tajnik Svete Stolice

NAPOMENA

Ova knjiga donosi šesnaest kateheza srijedom Benedikta XVI. usporedno s podudarnim odlomcima pape Franje. Znakovito je da svi tekstovi dolaze iz »didaktičke« prigode u punom smislu te riječi, one u kojoj, tjedan za tjednom, rimski prvosvećenik naučava vjernike na općoj audijenciji. Od pet dijelova na koje je knjiga podijeljena, prva četiri dijela odgovaraju ciklusima kateheza (Crkva i obitelj, koju je održao papa Franjo, Molitva, koju je održao Benedikt XVI. i Vjera, koju su održala obojica, krajem 2013.), a u petom dijelu (Istina i pravednost, milosrđe i ljubav) riječ je o drugim temeljnim temama obrađenima u različitim ciklusima. Svaki dio obuhvaća tri para odlomaka (samo zadnji sadržava četiri), spojenih pod jednim naslovom koji izriče zajedničku temu. Kratke uredničke bilješke uvode u čitanje: naznačuju osobitost teološkog i pastoralnog »stila« dvojice autora i navode na usporedbu i sintezu njihovih gledišta.

BENEDIKT XVI.

Homo sapiens, homo faber, homo religiosus

olitva i vjerski osjećaj sastavni su dio čovjeka tijekom cijele njegove povijesti. Mi živimo u dobu u kojem su uočljivi znakovi sekularizma. Čini se da je Bog nestao s obzora različitih ljudi ili je postao stvarnost prema kojoj su ljudi ravnodušni. No istodobno vidimo i mnoge znakove koji nam pokazuju buđenje vjerskog osjećaja, ponovno otkrivanje važnosti Boga za čovjekov život, zahtjev za duhovnošću i nadilaženjem čisto horizontalnog i materijalnog viđenja ljudskog života. Gledajući na najnoviju povijest, vidimo da se izjalovilo predviđanje onih koji su, od razdoblja prosvjetiteljstva, nagoviještali nestanak religija i uzdizali apsolutni razum, odvojen od vjere, razum koji je trebao rastjerati mrak vjerskih dogmatizama i otkloniti »sakralni svijet«, vraćajući čovjeku njegovu slobodu, dostojanstvo i neovisnost o Bogu. Iskustvo prošlog stoljeća, s dvama tragičnim svjetskim ratovima, doveo je u krizu onaj napredak za koji se činilo da ga neovisan razum, čovjek bez Boga, može jamčiti. Katekizam Katoličke Crkve kaže: »Stvaranjem Bog zove svako biće iz ništavila u postojanje. [...] I nakon što je grijehom izgubio sličnost s Bogom, čovjek ostaje na sliku svog Stvoritelja. On čuva želju za Onim koji ga zove u postojanje. Sve religije svjedoče o tom bitnom 98

traženju ljudi« (br. 2566). Mogli bismo reći da nije postojala nijedna velika civilizacija, od najdaljih vremena sve do naših dana, a da nije bila religiozna. Čovjek je po svojoj prirodi religiozan, on je homo religiosus, kao što je i homo sapiens i homo faber: »Čežnja za Bogom«, kaže također Katekizam, »upisana je čovjeku u srce, jer je od Boga i za Boga stvoren« (br. 27). Stvoriteljeva slika utisnuta je u njegovo biće i on osjeća potrebu da pronađe svjetlo kako bi odgovorio na pitanja koja se odnose na duboki smisao stvarnosti; odgovor koji on ne može pronaći u samome sebi, u napretku, u empirijskoj znanosti. Homo religiosus ne javlja se samo u starim svjetovima, on se pojavljuje tijekom cijele ljudske povijesti. S tim u vezi, na bogatom tlu ljudskog iskustva pojavili su se različiti oblici religioznosti, u pokušaju da se odgovori na čežnju za puninom i srećom, na potrebu za spasenjem, na traganje za smislom. »Digitalni« čovjek, kao i onaj pećinski, u religioznom iskustvu traži putove nadvladavanja vlastite ograničenosti i davanja sigurnosti svojoj neizvjesnoj zemaljskoj pustolovini. Uostalom, život bez transcendentnog obzora ne bi imao puni smisao i sreća, kojoj svi težimo, spontano se projicira u budućnost, u neko sutra koje tek treba doći. Drugi vatikanski koncil to je na jezgrovit način naglasio u deklaraciji Nostra aetate: »Ljudi od različitih religija očekuju odgovor o skrivenim zagonetkama ljudske egzistencije koje, kako nekada tako i danas, duboko uzbuđuju ljudska srca: što je čovjek [– tko sam ja? –], koji je smisao i cilj našega života, što je dobro, a što je grijeh, odakle boli i koja im je svrha, koji put vodi do postizanja istinske sreće, što 99

je smrt, sud i nagrada nakon smrti te što je, napokon, onaj konačni i neizrecivi misterij koji obuhvaća našu egzistenciju, misterij iz kojeg smo potekli i kojemu težimo?« (br. 1). Čovjek zna da ne može sam odgovoriti na vlastitu temeljnu potrebu da razumije. Koliko god se zavaravao te se i sada zavarava da je samodostatan, na temelju iskustva zna da nije sam sebi dovoljan. Ima potrebu otvoriti se drugomu, nečemu ili nekomu, koji će mu moći darovati ono što mu nedostaje; mora izaći iz samoga sebe ususret Onomu koji može ispuniti širinu i dubinu njegove želje. Čovjek u sebi nosi žeđ za beskonačnim, nostalgiju za vječnošću, traganje za ljepotom, čežnju za ljubavlju, potrebu za svjetlom i istinom, koji ga potiču da ide k Apsolutnomu; čovjek nosi u sebi čežnju za Bogom. I čovjek zna, na neki način, da se može obratiti Bogu, zna da mu se može moliti. Sveti Toma Akvinski, jedan od najvećih teologa u povijesti, definira molitvu kao »izraz čežnje koju čovjek ima za Bogom«. Ta privučenost Bogu, koju je Bog sam stavio u čovjeka, duša je molitve, koja poprima mnoge oblike i načine već prema povijesti, vremenu, trenutku, milosti pa i grijesima pojedinog molitelja. Ljudska povijest iznjedrila je, naime, različite oblike molitve, jer čovjek je razvio raznovrsne načine otvaranja prema Drugome i prema Onostranosti, u tolikoj mjeri da možemo molitvu prepoznati kao iskustvo koje je prisutno u svim religijama i kulturama. Molitva, naime, nije vezana uz određeni kontekst, nego je upisana u srce svake osobe i svake civilizacije. Naravno, kada govorimo o molitvi kao iskustvu čovje100

ka kao takvoga, čovjeka koji je homo orans, potrebno je imati na umu da je ona unutarnje stajalište prije nego niz činâ i obrazaca, način bivanja pred Bogom prije nego obavljanje činâ bogoštovlja ili izgovaranje riječi. Molitva ima svoje središte i korijeni joj sežu u najveću dubinu osobe; stoga ju nije lako objasniti i, zbog istog razloga, može biti izložena krivim shvaćanjima i mistifikacijama. U tom smislu također možemo razumjeti izraz: moliti je teško. Naime, molitva je povlašteno mjesto darovanosti, težnje prema Nevidljivome, Neočekivanome i Neizrecivome. Zato je iskustvo molitve svima izazov, »milost« koju treba zazivati, dar Onoga kojemu se obraćamo. U molitvi, u svakom povijesnom razdoblju, čovjek promatra samoga sebe i svoju situaciju pred Bogom, polazeći od Boga i u odnosu na njega, te ima iskustvo stvorenja kojemu treba pomoć i koje se ne može samo pobrinuti za ispunjenje vlastitog života i vlastite nade. Filozof Ludwig Wittgenstein podsjetio je da »moliti znači osjetiti da je smisao svijeta izvan svijeta«. U dinamici toga odnosa s onim koji daje smisao postojanju, Bogom, jedna od tipičnih molitvenih gesta je spuštanje na koljena. To je gesta koja ima radikalnu dvoznačnost: naime, mogu biti prisiljen kleknuti – stav bijede i ropske pokornosti – ali mogu i spontano kleknuti, priznajući svoju ograničenost i, prema tome, svoju potrebu za Drugim. Njemu priznajem da sam slab, potrebit, »grješnik«. U iskustvu molitve ljudsko stvorenje izražava punu svijest o sebi, sve što ono uspijeva shvatiti o vlastitom životu i, istodobno, samo sebe upravlja Biću pred kojim 101

stoji, usmjerava vlastitu dušu onomu otajstvu od kojega se očekuje ispunjenje vlastitih najdubljih čežnji i pomoć u nadvladavanju bijede vlastitoga života. U tom gledanju u Drugoga, u tom usmjeravanju sebe prema onostranosti, nalazi se bit molitve kao iskustva stvarnosti koja nadilazi ono osjetno i prolazno. Ipak, samo se u Bogu koji se otkriva nalazi puno ispunjenje čovjekova traganja. Molitva koja je otvaranje i uzdizanje srca Bogu postaje tako osobni odnos s njim. A čak i ako čovjek zaboravlja svojega Stvoritelja, živi i istiniti Bog ne prestaje prvi zvati čovjeka na tajanstveni susret molitve. Kao što kaže Katekizam: »Taj korak ljubavi vjernoga Boga uvijek je u molitvi prvi, a čovjekov korak uvijek je odgovor. Kako se postupno Bog objavljuje i otkriva čovjeka njemu samome, molitva se predstavlja kao uzajamni zov, kao drama Saveza. Po riječima i djelima, ta drama obvezuje srce. Ona se razotkriva kroz cijelu povijest spasenja« (br. 2567). Naučimo se više zadržavati pred Bogom, Bogom koji se objavio u Isusu Kristu, naučimo prepoznati u šutnji, u svojoj skrovitosti, njegov glas koji nas poziva i vodi nas u dubinu našega postojanja, na izvor našega života, na izvor spasenja kako bi nas potaknuo da nadiđemo ograničenja našega života i otvori nas Božjoj veličini, odnosu s njim, koji je beskrajna ljubav.

102

PAPA FRANJO

Prositi Božje milosrđe

rispodoba o sudcu i udovici potiče nas na razmišljanje o potrebi ustrajne molitve. Danas, s drugom prispodobom, Isus nas želi naučiti koji je ispravan stav za moljenje i zazivanje Očevoga milosrđa; kako treba moliti; ispravan stav za molitvu. To je prispodoba o farizeju i cariniku (usp. Lk 18, 9–14). Obojica uzlaze u Hram na molitvu, ali postupaju vrlo različito, s različitim rezultatima. Farizej moli »uspravan« (r. 11) i koristi se mnogim riječima. Istina, njegova molitva je molitva zahvale upućena Bogu, no zapravo je razmetanje vlastitim zaslugama, s osjećajem nadmoći što nije kao »ostali ljudi«, koji su opisani kao »grabežljivci, nepravednici, preljubnici«, primjerice – i pritom pokazuje na ovoga drugoga koji je bio tamo – »kao ovaj carinik« (r. 11). No upravo u tome i jest problem: ovaj farizej moli se Bogu, ali zapravo gleda samo na sebe. Moli se samome sebi! Umjesto da pred očima ima Gospodina, on ima zrcalo. Iako se nalazi u Hramu, ne osjeća potrebu da padne ničice pred Božjim veličanstvom; stoji na nogama, osjeća se siguran, kao da je on gospodar Hrama! On nabraja učinjena dobra djela: neporočan je, opslužuje zakon i više nego što je dužan, posti »dvaput u tjednu« i plaća »desetinu« od svega što posjeduje. Ukratko, više nego što moli, farizej izražava 103

zadovoljstvo vlastitim opsluživanjem propisâ. Pa ipak, njegov stav i njegove riječi daleko su od načina na koji djeluje i govori Bog koji ljubi sve ljude i ne prezire grješnike. Naprotiv, ovaj farizej prezire grješnike, također kad svraća pozornost na onoga drugoga koji je tamo. Ukratko, farizej, koji se drži pravednim, propušta najvažniju zapovijed: ljubav prema Bogu i bližnjemu. Nije, dakle, dovoljno pitati se koliko molimo, moramo se pitati i kako molimo, ili bolje, kakvo je naše srce: važno je ispitati ga da bismo vrjednovali misli, osjećaje, i iskorijenili oholost i licemjerje. A ja pitam: Može li se moliti oholo? Ne. Može li se moliti licemjerno? Jedino možemo moliti dolazeći pred Boga takvi kakvi jesmo. Ne poput farizeja koji je molio s ohološću i licemjerjem. Svi smo obuzeti užurbanošću ritma svakidašnjice, često prepušteni na milost i nemilost osjećajâ, rastreseni, zbunjeni. Prijeko je potrebno naučiti nanovo pronaći put do našeg srca, nanovo vratiti vrijednost intimnosti i tišine jer nas tamo Bog susreće i nama govori. Samo polazeći od toga možemo susresti druge i s njima razgovarati. Farizej se zaputio prema Hramu, siguran je u sebe, ali ne primjećuje da je izgubio put do vlastitoga srca. Carinik, s druge strane – onaj drugi – dolazi u Hram s poniznom i raskajanom dušom: »Stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa« (r. 13). Njegova je molitva vrlo kratka, nije onako duga kao farizejeva: »Bože, milostiv budi meni grešniku.« Ništa više. Lijepa molitva! Zapravo, poreznike – koje su zvali upravo »carinici« – držalo se nečistim osobama, podložnima stranim vladarima, bili su omraženi 104

u narodu i općenito ih se povezivalo s »grješnicima«. Prispodoba uči da smo pravednici ili grješnici ne po vlastitoj društvenoj pripadnosti, nego po tome kakav imamo odnos s Bogom i braćom. Pokorničke geste i malobrojne i jednostavne carinikove riječi svjedoče njegovu svijest o vlastitom bijednom stanju. Njegova je molitva jezgrovita. Postupa kao ponizan čovjek, siguran jedino da je grješnik potreban milosrđa. Farizej nije molio ni za što jer je već sve imao, a carinik može samo prositi Božje milosrđe. I to je lijepo: prositi Božje milosrđe! Pojavljujući se »praznih ruku«, razgolićenog srca i priznajući se grješnikom, carinik pokazuje svima nama koji je nužan uvjet da bismo primili Božji oprost. Na kraju upravo on, tako prezren, postaje ikona pravog vjernika. Isus završava prispodobu rečenicom: »Kažem vam: ovaj – to jest carinik – siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen« (r. 14). Koji je od ove dvojice pokvaren? Farizej. Farizej je upravo slika pokvarenjaka koji se pretvara da moli, ali uspijeva se samo razmetati pred zrcalom. On je pokvaren i pretvara se da moli. Tako, u životu, onaj koji vjeruje da je pravedan, a druge sudi i obezvrjeđuje, pokvarenjak je i licemjer. Oholost kvari svako dobro djelo, ispražnjava molitvu, udaljuje od Boga i drugih. Ako Bog ljubi poniznost, to nije zato da nas ponizi: poniznost je, naprotiv, nužan uvjet da budemo uzdignuti do njega, tako da iskusimo milosrđe koje ispunjava naše praznine. Ako molitva oholice ne dopire do Božjeg srca, poniznost bijednika širom ga rastvara. Bog ima slabost: slabost su mu ponizni. Pred poniznim 105

srcem Bog potpuno otvara svoje srce. To je poniznost koju Djevica Marija izražava u hvalospjevu Magnificat: »Pogleda na neznatnost službenice svoje [...]. Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje« (Lk 1, 48. 50). Neka nam pomogne ona, naša Majka, da molimo poniznim srcem. A mi, ponovimo tri puta onu lijepu molitvu: »Bože, milostiv budi meni grešniku.«

106

SADRŽAJ

PREDGOVOR ....................................................................... 5 NAPOMENA .......................................................................... 11

VJERA

Što je vjera? BENEDIKT XVI. Povjeriti se onom »Ti« koji mi daruje povjerenje ........................ 16 PAPA FRANJO Svjedoci uskrsnuća .................................................................... 22

Vjera i razum BENEDIKT XVI. Razumnost vjere u Boga ............................................................ 28 PAPA FRANJO Darovi Duha Svetoga: razum i znanje ...................................... 34

Ljudi i Bog BENEDIKT XVI. Čežnja za Bogom ..................................................................... 40 PAPA FRANJO Temelj kršćanskog života ........................................................... 45

215

CRKVA

Zajedništvo u vremenu BENEDIKT XVI. Prenošenje spasenjskih dobara: predaja ...................................... 52 PAPA FRANJO Bog stvara narod ...................................................................... 56

Svetost BENEDIKT XVI. Duša svetosti je ljubav potpuno življena .................................... 62 PAPA FRANJO Svetost nije imitiranje izraza lica sa svetih sličica ....................... 68

Svećeništvo BENEDIKT XVI. Mostovi susreta Boga i ljudi ...................................................... 74 PAPA FRANJO Osnovna gramatika službe ........................................................ 80

MOLITVA

Razgovor s Bogom BENEDIKT XVI. Molitva je dar .......................................................................... 88 PAPA FRANJO Svagda moliti i nikada ne sustati .............................................. 94

216

Vjerski osjećaj BENEDIKT XVI. Homo sapiens, homo faber, homo religiosus .............................. 98 PAPA FRANJO Prositi Božje milosrđe ............................................................. 103

Marta i Marija BENEDIKT XVI. Prvenstvo molitve i riječi Božje ............................................... 108 PAPA FRANJO Bolji dio vremena ................................................................... 114

OBITELJ

Teologija obitelji BENEDIKT XVI. Bog je otac .............................................................................. 122 PAPA FRANJO Crkva je majka ...................................................................... 128

Nazaret BENEDIKT XVI. Nazaretska kuća je škola molitve ............................................. 136 PAPA FRANJO Obitelj s periferije ................................................................... 142

217

Ženidba BENEDIKT XVI. Bračna duhovnost ................................................................... 148 PAPA FRANJO Ljubav je jača od trenutka u kojem se svađamo ......................... 154

ISTINA I PRAVEDNOST, MILOSRĐE I LJUBAV

Ljubav, istina, moć BENEDIKT XVI. Caritas in veritate .................................................................. 160 PAPA FRANJO Bogatstvo i moć kao sredstva korupcije i smrti .......................... 165

Sjećanje na Božju dobrotu BENEDIKT XVI. »Vječna je ljubav njegova« ...................................................... 170 PAPA FRANJO Nada i milosrđe ..................................................................... 177

Djela ljubavi BENEDIKT XVI. U službi Oca milosrđâ ............................................................ 186 PAPA FRANJO Milosrdni Samarijanac ........................................................... 192

218

Pobijediti smrt BENEDIKT XVI. »Umrtvite dakle udove svoje zemaljske« ................................... 198 PAPA FRANJO Tko je milosrdan, ne boji se smrti ............................................ 202

Izvori .................................................................................... 205 Biblijski citati i dokumenti učiteljstva .............................. 209

219