Shvatiti vjeru by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Christoph Bรถttigheimer SHVATITI VJERU Teologija ฤ ina vjere

»TEOLOŠKI RADOVI«

SVEZAK 78 SHVATITI VJERU

Christoph Böttigheimer

SHVATITI VJERU Teologija čina vjere

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST Zagreb, 2015.

Naslov izvornika: Christoph Böttigheimer, Glauben verstehen. Eine Theologie des Glaubensaktes © 2012 Verlag Herder GmbH, Freiburg im Breisgau © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2015.

Prijevod: Ivan Ivanda Lektura i korektura: Gordana Bašić Kedmenec Prijelom i oprema: Christian T. Belinc

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Denona d.o.o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-0944-4 Tiskano u rujnu 2015. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000911594.

SADRŽAJ

Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Prvi dio

SH VAĆ A N JE V JE RE I. UTEMELJENJE .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15

1. VJERA KAO KLJUČNI KRŠĆANSKI POJAM . . . . . . . . . . . . . . . . 15 Biti kršćanin i vjera . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 Vjera i znanost o vjeri . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19 2. POJAM VJERE U SVAKODNEVNOM JEZIKU . . . . . . . . . . . . . . . 22 Četiri varijante značenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22 Razlikovanja u teološkome pojmu vjere . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26

II. BIBLIJSKO SHVAĆANJE VJERE

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31

1. OBJAVA I VJERA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31 Vjera i hermeneutičko spoznavanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31 Vjera i Božja objava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32 2. STAROZAVJETNO SHVAĆANJE VJERE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34 Pojmovna raznolikost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34 Pojedinačni uzori vjere . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36 3. NOVOZAVJETNO SHVAĆANJE VJERE Isusova poruka o Božjem kraljevstvu . . . . . Vjera u Novome zavjetu . . . . . . . . . . . . . . Pavlovski spisi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Ivanovski spisi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39 . . . .

. . . .

39 42 44 50

4. BIBLIJSKO SHVAĆANJE VJERE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 52

III. POSTAJE TEOLOGIJE VJERE

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

1. PATRISTIKA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55 Postapostolsko doba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55 Ranokršćanski apologeti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 2. SREDNJI VIJEK . . . . . . . . . . . Rani srednji vijek . . . . . . . . . . . Skolastika . . . . . . . . . . . . . . . . Kasni srednji vijek i nominalizam

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

65 69 77

3. DOBA REFORMACIJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 Reformacija i Tridentski sabor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 Posttridentsko doba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 86 4. NOVI VIJEK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Fideizam i racionalizam . . . . . . . . . . . . . . . . . . Prvi vatikanski sabor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Razlikovanje naravnoga i nadnaravnoga područja . Postsaborsko doba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Da-vjera i ti-vjera . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . .

93 93 100 102 104 115

5. DRUGI VATIKANSKI SABOR . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117 Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117 Postsaborski razvoji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123

IV. PROMIŠLJANJE O KRŠĆANSKOJ VJERI 1. VJERA I OBJAVA . . . . . . . Božja objava kao odnos vjere . Sadržaj Božje objave . . . . . . Posredovanje Božje riječi . . . Objava i sigurnost vjere . . . . Objava i po sebi očita istina . Svjetlo vjere i osjećaj vjere . . Vjera i povijesna objava . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 131 . . . . . . .

. . . . . . .

2. VJERA KAO ODGOVORAN ČIN Vjera kao pasivan čin . . . . . . . . . . Sloboda i odgovornost . . . . . . . . . . Predlošci i sadržaj vjere . . . . . . . . . Ortodoksija i ortopraksija . . . . . . . Crkva i svijet . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . 131

. . . . . . .

131 134 139 140 143 144 154

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 156 . . . . .

. . . . .

156 157 159 166 169

3. VJERA I OPRAVDANJE . . . . . . Vjera kao dar . . . . . . . . . . . . . . . Samo vjera . . . . . . . . . . . . . . . . . Martin Luther . . . . . . . . . . . . . . . Reformacijski spor . . . . . . . . . . . . Grijeh i ljudska sloboda . . . . . . . . Ujedinjenje u nauku o opravdanju .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 172 . . . . . .

. . . . . .

172 175 177 180 184 186

4. VJERA I KRŠTENJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 189 Krštenje kao sakrament vjere . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 189 Krštenje kao novo stvorenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 192

Drugi dio

P O SR E D OVA N JE V JE RE V. VJERA PO POSREDOVANJU RAZUMA 1. VJERA I RAZUM . . . . Razumna ili nerazumna? Razumnost uvjerenja . . . Razumnost vjere . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . 199

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 199 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 199 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 205 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 208

2. ISTINA OBJAVE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 211 Očitost događaja objave sama po sebi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 211 Smislenost stvarnosti objave . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 213 3. ODGOVORNOST VJERE Prirodna teologija . . . . . . . Konfesionalne razlike . . . . . Rizičnost vjere . . . . . . . . . Iracionalne tvrdnje vjere? . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 216 . . . .

. . . .

VI. VJERA PO POSREDOVANJU CRKVE 1. CRKVA KAO MJESTO VJERE Crkva kao uvjet omogućenja vjere Vjera i svjedočanstvo . . . . . . . . . Vjera i tradicija . . . . . . . . . . . .

. . . .

216 222 224 225

. . . . . . . . . . . . . . . . . 229

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 229 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 229 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 233 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 235

2. CRKVA I SADRŽAJ VJERE . . . . . Svjedočenje vjere u Crkvi . . . . . . . . Kontinuitet i obvezatnost . . . . . . . . Nepogrješivi nauci i poslušnost vjere .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 237 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 237 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 239 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 242

3. VJERODOSTOJNOST CRKVE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 246

VII. VJERA I POTVRĐIVANJE

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 249

1. VJERA I NEVJERA . . . . . . . . . . . . . . Vjera i nesigurnost vjere . . . . . . . . . . . . Kriza vjere na primjeru (prosne) molitve Kriza vjere kao šansa . . . . . . . . . . . . . . 2. VJERA I ISKUSTVO . . . . . . Značenje religioznih iskustava . Iskušena istina . . . . . . . . . . . Religiozno iskustvo tlapnja? . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 249 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 249 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 253 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 259

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 262 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 262 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 267 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 269

3. GRANICE RELIGIOZNOGA ISKUSTVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . 271 Bog kao sveta tajna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 271 Iskustvo smisla . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 276 Pogovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 279 Popis literature . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 282 Kazalo imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 299

PRED GOVOR

Vjera je sveobuhvatan temeljni pojam kršćanstva. Diskurzivno ga unijeti u razgovor i opravdati ga spram kritičkih upita, može unutar fundamentalne teologije uslijediti načelno na dva načina: ili je riječ o određenim tvrdnjama vjere koje se čini dostupnima razumskome posredovanju i brani od prigovora, ili u fokusu promišljanja stoji sam čin vjere. Posljednjim vidom bavi se ova knjiga, dobro znajući da unutar kršćanskoga shvaćanja vjere čin vjere i njezin sadržaj tvore jedinstvo i kako se ta dva elementa ne mogu odvajati. No umjesto da fokus usmjeravamo na teološko-sistematsko izlaganje tvrdnji vjere, čije je shvaćanje tijekom povijesti često dovodilo do dubokosežnih odbacivanja, ovdje u prvome redu treba biti riječ o teološkome razvoju čina vjere kao takvoga. Ne na kraju i zbog toga što se stvarni sadržaj tvrdnji vjere može ispravno procijeniti tek kada se ima na umu i to da ovdje nije riječ o objektivnim tvrdnjama, nego o tajnama vjere koje po sebi zahtijevaju vjeru. U tom je smislu Hugo iz Sv. Viktora primijetio: »Kako možemo ispravno poimati ono što u vjeri treba vjerovati ako ispravno ne poimamo sam čin vjere?«1 Cilj je izrada sistematsko-teološke teorije čina kršćanske vjere. Što znači vjera u kršćanskome smislu? Što je konstituira, što su uvjeti za njezin nastanak i očuvanje? Postoje li razlozi za suglasnost vjere? Kako se nadnaravna vjera od-

H. IZ SV. VIKTORA, De Sacramentis christianae fidei, I, 10, 6 (PL 176, 335B).

nosi prema čovjekovu razumu? Je li s činom vjere povezana posebna spoznaja vjere? Što uopće smijemo očekivati od vjere? Kako treba izgledati praktično ostvarenje vjere? Takva i slična pitanja treba unutar teologije vjere dovesti do odgovora. Obuhvatno se teološko bavljenje strukturom kršćanske vjere nameće, među ostalim, i zbog toga što u današnjemu vremenu na raspolaganju ne stoje samo pojedini sadržaji vjere nego i biti-vjernik, sama vjera: »Danas nije u pitanju samo daljnje prenošenje vjere nego i sama vjera, ne samo ’kako’ njezina posredovanja nego i ’što’ i ’zašto’ vjere. Izazvana je sama vjera.«2 Slijedom toga nije dovoljno tužiti se na manjak konkretna znanja o vjeri i htjeti raditi na uklanjanju nepoznavanja koje se tiče stvari vjere, nego je potrebno temeljito promišljanje stava vjere; traži se kritičko refleksivno ostvarenje čina vjere iznutra. Jer, ako tvrdnje vjere zahtijevaju vjeru, onda i vjera odlučuje o njihovu shvaćanju. Budući da zanimanje za kršćansku vjeru osjetno opada, papa Benedikt XVI. proglasio je Godinu vjere koja će trajati od 11. listopada 2012., pedesete godišnjice otvaranja Drugoga vatikanskog sabora, do nedjelje Krista Kralja, 24. studenoga 2013.3 U ovoj će se Godini vjere »morati intenzivnije razmišljati o vjeri kako bi se pomoglo onima koji vjeruju u Krista da svjesnije i snažnije prionu uz evanđelje, poglavito u času dubokih promjena kroz kakve čovječanstvo upravo prolazi«.4 Intenziviranje kršćanske vjere ne može u konačnici

W. KASPER, Was alles Erkennen übersteigt. Besinnung auf den christlichen Glauben, Freiburg i. Br., 1987., 9. 3

BENEDIKT XVI., Apostolisches Schreiben in Form eines Motu Proprio Porta fidei mit dem das Jahr des Glaubens ausgerufen wird (VApSt 191), prir. Tajništvo Njemačke biskupske konferencije, Bonn, 2012., 5. 4

Ibid., 10.

ne vidjeti pitanje što je zapravo vjera koja kritički promišlja samu sebe, pogotovu zbog toga što kolektivno pamćenje nipošto nije zaboravilo kakve su okrutnosti tijekom stoljeća počinjenje upravo u ime vjere i kakve su podjele i raskoli izvršeni zbog vjere, što je dovodilo i do vjerskih ratova. Izričem zahvalnost gospođi Edeltraud Halbig, tajnici katedre, za izradu registra i gospodinu Clausu Radandtu za njegov posao u svojstvu studentske pomoćne snage. Nadalje, posebno zahvaljujem gospođi Vereni Lauerer i gospođi Hortense Mayr za njihov mukotrpan posao čitanja korekture, kao i gospodinu dr. Renéu Dausneru, znanstvenomu asistentu pri katedri, za njegovo stručno praćenje rukopisa. Eichstätt, u svibnju 2012. Christoph Böttigheimer

U T E M E LJ E N J E

V J E R A KAO K L J U Č N I K R Š Ć A N SK I P OJA M

Biti kršćanin i v jera

Pri izradi teologije čina vjere ne pitamo o bilo kakvome religioznome biti-vjernik, nego o posve određenom činu vjere, naime, u kontekstu biblijsko-kršćanske tradicije. No prije nego počnemo opisivati biblijsko poimanje vjere, najprije treba naznačiti temeljno značenje čina vjere i u odnosu na pojedinačna kršćanina i u odnosu na teologiju kao kršćanski nauk o Bogu. Vjera je u konačnici temeljna pretpostavka svake religije ako sve religije žive od uvjerenja da stvarnost koju zatječemo nije ono jedino, nego je obuhvaća stvarnost koja transcendira sve konačno. Za kršćanina se ta božanska stvarnost konačno objavila u Isusu iz Nazareta. Stoga biti-kršćanin znači postati povezan s Kristom i zadobiti osobno stajalište u poruci Isusa Krista. Slijedom toga, temelj je kršćanske egzistencije vjera u Boga Isusa Krista. »Kršćanska egzistencija najprije se i poglavito izriče u riječi ’Credo’ (...).«1 Vjera kao djelo Duha Svetoga utemeljuje biti-kršćanin u njegovoj cjelovitosti. Kršćanska egzistencija utemeljuje se tako što čovjek daruje povjerenje Bogu koji se povijesno objavljuje, njegovu riječ potvrđuje kao nutarnje uvjerenje i preuzima je za vlastiti nacrt egzistencije odnosno za tumačenje cjelokupne stvarnosti. Takva je vjera početak spasenja. Jer »bez vjere nemoguće je 1

J. RATZINGER, Einführung in das Christentum, München, 82006., 42.

omiljeti (Bogu); jer tko mu pristupa, vjerovati mora da postoji i da je platac onima koji ga traže« (Heb 11,6). U vjeri se kršćansku riječ naviještanja prima »ne kao ljudsku riječ, nego – kao ono što ona uistinu jest – kao Božju riječ« (1 Sol 2,13). Dakle, biti-kršćanin pobliže se utemeljuje u činu vjere (actus credendi; fides qua creditur) kao i u suglasnosti s Bogom i s riječju koju on objavljuje (fides; fides quae creditur). »U dvostruku značenju actus credendi i fides vjera je temeljna za svaku kršćansku egzistenciju.«2 Pritom se čin vjere i njezin sadržaj obostrano uvjetuju. »Fides quae i fides qua (sadržaj vjere i proces vjere) u svojoj su izvornosti istovjetni, jer je stvarnost, koju držimo temeljnom, Božje sebe-priopćenje ljudima, Duh Sveti i princip same vjere, njezina nosiva snaga i njezino kretanje.«3 Slijedom toga, sadržaj vjere tumači čin vjere što ga omogućuje Duh Sveti i obrnuto, samo vjera ispunjena Duhom Svetim može biti primjerena sadržaju vjere. »Ovdje se ’vjeru pouzdanja’ i ’da-vjeru’ ne može više shvaćati kao oprečne alternative ili kao veličine koje se može pribrojiti jednu drugoj.«4 Temeljni čin vjere – koji je djelo Božje i konstituira čovjeka, te stoga obilježava čitav njegov život – ima određujuće i središnje značenje za kršćansku egzistenciju. Nije slučajno da apostolska krsna ispovijest i ispovijest vjere započinju riječju »credo« (»vjerujem«). Ispovijest vlastitoga biti-vjernik svjesno prethodi pojedinačnim člancima vjere. Jer biti-kršćanin ne uključuje samo znanje o sadržajima kršćanske ispovijesti, koji su primjerice izraženi u Vjerovanju i koji kao takvi mogu biti poznati i ateistu, nego isto tako i još temeljnije obuhvaća i njegovo osobno priznavanje zajedno s njegovim javnim ispovije2

P. NEUNER, »Der Glaube als subjektives Prinzip der theologischen Erkenntnis«, u: HFTh, sv. 4 (22000.), 23–36, ovdje 24. 3

K. RAHNER, »Der Glaube des Christen und die Lehre der Kirche«, u: ISTI, Sämtliche Werke, prir. Karl-Rahner-Stiftung, sv. 22: Dogmatik nach dem Konzil, Freiburg i. Br., 2008., 478–495, ovdje 490. 4

P. KNAUER, Der Glaube kommt vom Hören. Ökumenische Fundamentaltheologie, Freiburg i. Br., 61991., 160.

danjem u formi vjerodostojna ostvarenja. Kršćane odlikuje to da oni potvrđuju i ispovijedaju biblijsku poruku, te po njoj oblikuju svoj život i zajednički život s drugima, odnosno čitavu svoju životnu stvarnost. Vjera za kršćansku egzistenciju ima tako temeljno spasenjsko značenje da se na pitanje u starome obredu krštenja »Što želiš od Crkve?« odgovaralo: »Vjeru«. Slijedom toga, primiti krštenje znači primiti vjeru. Tko je po krštenju povezan s Kristom, pripada Crkvi kao Kristovu tijelu, razvija vlastita uvjerenja na pozadini sadržaja kršćanske vjere, te u skladu s time svoj život ravna duhom Isusa Krista i vjerom Crkve. Biti-kršćanin, odnosno biti kršten, znači biti vjernik, odnosno biti član Crkve Isusa Krista. »Inicijacija u kršćansko je (...) konkretno uvijek i socijalizacija u zajednicu vjernika, mi-postajanje koje nadilazi puko ’ja’.«5 Tko na pozadini te teološke tvrdnje promatra sadašnju situaciju Katoličke crkve u Europi, neizbježno nailazi na razliku teorije i prakse. Jer, kako to da se krštava mnogu djecu, mlade i odrasle, a da im se ne otvara sadržaje kršćanske vjere, a kamoli da ti sadržaji postaju mjerodavni za njihov osobni život? Koliko ih je koji formalno pripadaju nekoj kršćanskoj Crkvi, a da nikada nisu postali vjernici? Koliko krštenih redovito posjećuje bogoslužja ili se angažira u životu Crkve? Riječ o »kršćanima po imenu« ili »kršćanima s krsnim listom« ima u vidu upravo one koji usprkos tomu što su kršteni nisu nikada zakoračili na put vjere ili su ga, zbog raznih razloga, ponovno napustili. Dakako da postoje jasne varijacije u biti-kršćanin, to nije nov fenomen, premda ga se tako često susreće tek danas, u sekulariziranu svijetu. No, već je apostol Pavao znao da u »velikoj kući (...) ima posudâ ne samo zlatnih i srebrnih nego i drvenih i glinenih; i jedne su časne, druge pak nečasne« (2 Tim 2,20).

J. RATZINGER, »Der Primat des Papstes und die Einheit des Gottesvolkes« (1979.), u: ISTI, Gesammelte Schriften sv. 8, prir. G. L. Müller, Freiburg i. Br., 2010., 660– 675, ovdje 661.

Kršćana koji svoju vjeru žive različitim intenzitetom bilo je u svim vremenima i jamačno će ih uvijek biti. No u tom kontekstu moramo imati u vidu dvoje: prvo, različite stupnjeve intenziteta življene vjere ne nalazimo samo kod drugih krštenika nego uvijek i u biografiji svoje vlastite vjere, i drugo, crkvenost ne predstavlja dovoljan kriterij za biti-kršćanin. Doduše, s biblijskoga gledišta, kršćanskoj egzistenciji konstitutivno pripada i eklezijalan ustroj, ali kršćanstvo i ἐκκλησία τοῦ Θεοῦ nipošto nisu istovjetni – pogotovu ne na pozadini crkvenih raskola. Razliku između kršćanstva i ἐκκλησία izrazio je već Augustin (354.–430.) mnogo puta citiranim riječima: »Mnogi koji su unutra vani su, a mnogi koji su vani unutra su.«6 Drukčije formulirano: granice se realne institucije Crkve ne podudaraju s onom obuhvatnijom stvarnošću Crkve kakva je naznačena slikom corpus Christ mysticum ili slikom eshatološkoga naroda kao Božje svojine. Realne granice Crkve ne naznačuju već i granice vjere, a još manje granice spasenja. Za te se uvide, među ostalima, izričito izjasnio Karl Rahner (1904.–1984.) u kontekstu Drugoga vatikanskog sabora idejom »anonimnoga kršćanina«.7 Slijedom toga, crkvenost može značiti mnogo toga, a to znači da su i granice nejasne. Crkvenost, pogotovu u konfesionalno suženu smislu, ne predstavlja bezuvjetno mjerilo za biti-kršćanin. Iako se kršćansku vjeru ne može jednostavno mjeriti kriterijem crkvenosti, a poglavito ju se ne može ograničavati na određenu konfesiju, ipak je nedvojbeno da su danas mnogi koji su kršteni ne samo izgubili temeljni odnos s Crkvom nego, osim toga, djelomice i sami sebe označuju kao one koji nisu vjernici u kršćanskome smislu. Na toj se pozadini danas sve češće govori

AUGUSTIN, De baptismo contra Donatistas, 5, 38 (PL 43, 196); Enarratio in Psalmum 106, 14 (PL 36, 1427). 7

K. RAHNER, »Die anonymen Christen«, u: ISTI, Sämtliche Werke, prir. KarlRahner-Stiftung, sv. 22: Dogmatik nach dem Konzil, Freiburg i. Br., 2008., 284–291; »Anonymer und expliziter Glaube«, u: ibid., 338–344.

o »pomračenju vjere«8, o »krizi Boga«9 ili o »krizi vjere«10, a da se nije uvijek s dužnom brižljivošću vodilo računa o »kvalitativnim pojedinostima i nutarnjim stranama, individualnim stavovima i motivima onih koji stoje iza golih brojeva«.11 Ako osobno biti-vjernik konstitutivno pripada biti-kršćanin, može se naočigled opisane situacije posve govoriti o teškoći posredovanja vjere u zapadnome kršćanstvu i tu teškoću valja shvatiti ozbiljno. No bilo bi pogrešno, s obzirom na tu situaciju ravnodušja, jadikovati ili čak optuživati, jer na taj bismo način i sami pogodovali krizi vjere. S manjkavom se i nedostatnom vjerom možemo susretati samo s pouzdanom vjerom. Šanse koje u sebi krije kriza vjere, jednako kao i svaka druga kriza, može iskoristiti samo onaj tko se ne ukoči u letargiji, nego se odlučno i srčano zauzima za svoju kršćansku vjeru, suočava se s izazovima, traži dijalog i diskurzivno razjašnjava svoju vlastitu poziciju.

Vjera i znanost o v jer i

Svaka znanost polazi od određenih pogleda i načela koje ili donosi sama razumski ili ih preuzima od drugih znanosti, kao što je to slučaj kod podređenih znanosti. Polazeći od te osnove, ona dolazi do argumentirana znanja.

J. RATZINGER, Gott und die Welt. Glauben und Leben in unserer Zeit. Ein Gespräch mit Peter Seewald, Stuttgart, 32001., 47. 9

J. B. METZ, Memoria passionis. Ein provozierendes Gedächtnis in pluralistischer Gesellschaft, Freiburg i. Br., 32006., 69–78. 10

J. Förster (prir.), Die unbekannte Mehrheit. Mit Taufe, Trauung und Bestattung durchs Leben? Eine empirische Untersuchung zur »Kasualienfrömmigkeit« von KatholikInnen – Bericht und interdisziplinäre Auswertung, Münster, 22010., 12.

I znanstvena se teologija, »znanost o Bogu«, temelji na načelima. U svakom slučaju, ne razrađuje ih ni razumski niti ih prima od drugih znanosti. Drukčije od svih ostalih znanosti teologija ne polazi od načela očitih razumu, nego počiva na božanskoj objavi. Posljedica je toga da se načela teologije u konačnici može usvojiti samo u obliku egzistencijalnoga čina vjere. Vjera je središnji spoznajni kriterij kršćanske teologije. Drukčije negoli filozof, teolog na pitanje Boga prvotno odgovara na osnovi biblijsko-kršćanske objave, a ne prema ljudskome umu; teološka spoznaja uvjetovana je Bogom koji ulazi u iskustvo po λόγος-u. Doduše, i teolog svoje pojedinačne znanstvene spoznaje u konačnici zadobiva pomoću uma – prosvijetljena svjetlom vjere (lumen fidei) – ali se njegov razumski govor o Bogu ne temelji ni na kakvim razumskim načelima, nego isključivo na načelima vjere koja potječu iz Božje objave. Njih se kategorijalno shvaća i objektivira u svjedočanstvu vjerničke zajednice, te ih se potom predaje kao članke vjere. Slijedom toga, znanstvenomu teologiziranju, uz egzistencijalni čin vjere, pripada i upućenost na svjedočanstvo vjere Crkve. U okolnosti da se kršćanska teologija mora odnositi na crkveno naviještanje vjere, dolazi do izražaja njezin »dogmatski princip«. Karl Barth (1886.– 1968.) to je izrazio ovako: »Teologija (...) je funkcija Crkve«.12 Ako se u konačnici dogmatikom ne bavi pojedinac za sebe, nego Crkva u svojoj cjelovitosti, Barth je također mogao reći da dogmatika »pretpostavlja kršćansku vjeru« i da je sama »čin vjere«.13 Teologija je razumski govor o Bogu u suglasnosti s Božjom riječju (λόγος), a ne tek najprije prema ljudskome umu. Ako teologija aksiome svoga govora o Bogu duguje božanskoj objavi odnosno svjedočanstvu vjere Crkve, a ta se načela i aksiome može prihvatiti samo u vjeri, teologija pretpostavlja vjeru u

K. BARTH, Kirchliche Dogmatik, sv. 1/1: Die Lehre vom Wort Gottes. Prolegomena zur kirchlichen Dogmatik, Zürich, 81964., 1. 13

Ibid., 16s.

biblijsko-kršćanskome smislu. Time se o njoj može govoriti i kao o znanosti o vjeri: osobno biti-vjernik njezin je subjektivni, a vjera Crkve, koju treba znanstveno razvijati i utemeljivati, njezin objektivni temelj koji je omogućuje. Za teološki posao osobna je odluka za vjeru neizostavna pretpostavka i nosivi temelj. Osobna vjera stoga ima znanstveno-teoretsko značenje za teologiju kao znanost o kršćanskoj vjeri. Kršćanskom se teologijom može baviti samo onaj tko se – poput filozofa religije ili proučavatelja religije – ne okreće isključivo predmetu svoga istraživanja, tko se pitanjem Boga ne bavi jedino na osnovi uma, nego dopušta da ga oslovljava i pogađa Bog koji se objavljuje, tko stavom potvrdna dioništva u Božjoj objavi sabire iskustva koja su nedostupna s gledišta distancirana promatrača. Slijedom toga, biti-vjernik i iskustva vjere prethode teološkome diskursu; oni tvore njegovu neizostavnu osnovu. U tom smislu Anselmo Canterburyjski (1033.–1109.) formulirao je: »Tko ne vjeruje, taj ništa ni ne iskusuje, a tko nema iskustva, taj ne može ni razumjeti.«14 Tek osobno biti-vjernik posreduje iskustva koja utemeljuju i omogućuju shvaćanje u vjeri i razumsko opravdanje vjere. Kršćanskoj teologiji kao znanosti o vjeri ne prethodi bilo kakva vjera, nego vjera u biblijsko-kršćanskome smislu. Jer riječ »vjera« u oznaci »znanost o vjeri« ima biblijske korijene. To znači: kada je riječ o kršćanskoj teologiji, riječ je o objektivnu govoru o Bogu koji se zasniva na Božjoj objavi, zbog čega su, kao hermeneutički preduvjeti, neizostavni osobno potvrđivanje te biblijske objave, egzistencijalno učvrstiti-se u njoj i sabiranje iskustava s njome. Kršćanska se teologija zasniva na Božjoj objavi koja se dogodila u povijesti, koja se otvara samo u obliku potvrđivanja i dioništva, zbog čega teološki posao načelno pretpostavlja opciju vjere, a da se zbog toga ne isključuje kritičke upite i razjašnjenja. Teologovo osobno biti-vjernik ne oslabljuje obilježje znanstvenosti njegova posla, nego se ono zahtijeva po samoj stvari, naime

ANSELMO CANTERBURYJSKI, De fide trinitatis et de incarnatione verbi, 2 (PL 158, 264C).

polazeći od predmeta istraživanja, tj. utemeljeno je znanstveno-teoretski. Tijekom čina vjere, s obzirom na stvar vjere, ne zauzima se samo novo hermeneutičko stajalište nego se u potvrđivanju i iskustvu vjere istodobno iznova konstituira zahtjev valjanosti objektivnoga područja: iz puke hipotetičke pretpostavke izrasta zahtjev za istinom. Stoga se za kršćansku znanost o vjeri zahtijeva osobno biti-vjernik, osobno dioništvo u stvari kršćanske vjere; ono ne ugrožava znanstvenost teološkoga posla, nego je tek omogućuje. Vjera je, dakle, za biti-kršćanin isto tako temeljna kao i za kršćansku vjeru.

P OJA M V J E R E U S VA KODN E V N OM J E Z I K U

Četiri varijante značenja

Kršćanska se teologija razlikuje od svih drugih znanosti koje se također bave pitanjem Boga po tomu što se nauk o Bogu razvija metodičko-sistematski u vjeri u objavu božanskoga λόγος-a u povijesti. No kako pobliže treba shvaćati ovu kršćansku vjeru? Čini se da je korisno razlikovati različita značenja koja se kriju u svakodnevnoj jezičnoj uporabi višeznačne riječi »vjera«. Pri točnijem je promatranju moguće razlikovati četiri varijante značenja pojma »vjera«.15 1. U svakodnevnom se jeziku pomoću pojma »vjera« nerijetko izriče manjkav oblik znanja odnosno nesigurnu spoznaju. »Vjerujem da će sutra padati kiša.« Pritom pojedinac može biti posve uvjeren u istinit sadržaj svoje tvrdnje na temelju određenih uporišnih točaka, ali objektivno gledajući stupanj sigurnosti njegove pretpostavke ne dostiže stupanj dostatno utemeljena znanja. Jer, kada bi se moglo navesti dostatne razloge i sigurno isključiti protivno, ne bi se moralo iznositi pretpostavku ili nešto držati mogućim; tada bi to bila jasna, utemeljena tvrdnja. 15

P. SCHMIDT-LEUKEL, Grundkurs Fundamentaltheologie. Eine Einführung in die Grundfragen des christlichen Glaubens, München, 1999., 72s.

Već u platonskoj filozofiji pojam je vjere (πίστις), s obzirom na stupanj sigurnosti, označavao niži način spoznavanja; vjeru se u usporedbi sa znanstvenim spoznavanjem i znanjem držalo u epistemološkom smislu podređenom.16 Ta je antička tradicija utjecala na čitavu povijest zapadnoga mišljenja. Slično kao, primjerice, Toma Akvinski17 (oko 1224./1225.–1274.) i Immanuel Kant (1724.–1804.) je, s obzirom na stupanj sigurnosti, razlikovao tri stupnja držanja istinitim: »Mišljenje, vjerovanje i znanje. Mišljenje je držanje istinitim svjesno nedostatno i subjektivno i objektivno. Ako je dovoljno ono samo subjektivno i istodobno ga se objektivno drži nedostatnim, onda se naziva vjerovanjem. Naposljetku, i subjektivno i objektivno dovoljno držanje istinitim jest znanje.«18 Pritom vjera kao »držanje istinitim (...) po stupnju ne zaostaje za znanjem (...), iako se po svojoj vrsti potpuno razlikuje od njega«.19 U svakom slučaju, moralnoj vjeri, koja stoji između mišljenja i znanja, ne pripada nikakva sigurnost koja bi nadilazila vlastito ja, tako da se čak ne može reći »moralno je sigurno da Bog jest, itd., nego ja sam moralno siguran, itd«.20 2. Nadalje, uz puko naslućivanje, pojam se vjere u svakodnevnom jeziku može odnositi na orijentaciju glede uzora i vrednota koje su dio većeg svjetonazornog ili religioznog okvira i koje su jako vezane za osobno oblikovanje života: »Vjerujem u određeni ideal, stvar...« Pritom pojam vjere može ciljati na začetnika koji izražava takvo mišljenje ili uvjerenje: »Vjerujem ti ako zastupaš ovu ili onu vrednotu...«, »Oslanjam se na ono što ti kažeš.« Vjeri se može pripisati obuhvatna funkcija koja stvara smisao i daruje usmjerenje. Ona je za čovjeka neizostavna utoliko što je on, doduše, upućen na svijet, ali je u svojoj slobodi istodobno otvoren za svijet i stoga ne nestaje jednostavno 16

PLATON, Politeia, VII, 533e-534a, VI, 511d-e.

TOMA AKVINSKI, S. th. II-II, q. 1 a. 1 u. a. 2.

I. KANT, Kritik der reinen Vernunft, B 850, A 822.

ISTI, Was heißt sich im Denken orientieren, A 320.

ISTI, Kritik der reinen Vernunft, B 857, A 829.

u njemu. Na temelju svoje otvorenosti svijetu21 čovjek se mora u njemu snalaziti, oblikovati svoje okružje, a da se njegove težnje i pitanja ne zaustavljaju na granicama svijeta; čovjek pita i onkraj sama sebe i onkraj konačnoga, pita o »zašto« ne samo cjelokupne stvarnosti nego i o »zašto« svoje vlastite egzistencije – »Zašto je uopće bivstvujuće a ne ništa?«22 Immanuel Kant čovjekova je temeljna filozofska pitanja sažeo na sljedeći način: »Što mogu znati? Što trebam činiti? Čemu se smijem nadati?«23 Ta pitanja o smislu života sile čovjeka da traži opcije smisla koje mu pružaju uporište i usmjerenje i daju odgovor na njegova pitanja, te da ih prihvati vjerujući. U kontekstu svjetonazora vjera cilja »na tumačenje cjelokupne čovjekove egzistencije u svijetu«24; ona sadrži tumačenje stvarnosti koje čovjeku pomaže shvatiti i prihvatiti svoj život, ako mu daruje smisao, uporište i usmjerenje. Čak i onda kada se niječe takav sveobuhvatan smisao, kao primjerice u svjetonazornu nihilizmu, i ta se opcija hrani iz vjere, sada svakako vjere u ništa odnosno u apsurdnost egzistencije. 3. Nadalje, pojmom vjere može se označavati slobodan, a time i odgovoran čin osobnoga susretanja koji obuhvaća čitava čovjeka, s njegovim razumom, voljom, sjetilnošću, emocionalnošću, itd. »Vjerujem u tebe« tada znači otprilike kao »imam povjerenja u tebe«, u krajnjem slučaju »gradim svoj život na tebi«. To je slobodan i krajnje osoban čin, cjelovit oblik egzistencije, kakav je u konačnici etimološki izražen izvedenicom latinske riječi »credere« od »cor dare«: »dati svoje srce«. Takvo cjelovito predanje u obliku ljubavi isključivo se odnosi na drugu osobu, ali čovjek u odnosu ja-ti ne može naći

W. PANNENBERG, Anthropologie in theologischer Perspektive, Göttingen, 1983., 40–76. 22

M. HEIDEGGER, »Was ist Metaphysik?«, u: ISTI, Wegmarken, Frankfurt a. M., 1978., 103–121, ovdje 121.

23 24

I. KANT, Kritik der reinen Vernunft, B 833, A 805.

B. WELTE, Religionsphilosophie. Složio i priredio K. Kienzler, Bernhard Welte, Gesammelte Schriften sv. III/1, Freiburg i. Br., 2008., 38.

svoje konačno ispunjenje. Naime, na temelju svoje otvorenosti svijetu čovjek transcendira svaki konačan odnos; upućen je na nešto što je iznad konkretnoga »ti«, iznad međuljudskoga područja. Njegova težnja jednostavno ne dolazi do ispunjenja u susretu s »ti«. 4. Imati povjerenja u tvrdnje nekoga drugoga, tj. držati ih istinitim, pretpostavka je svakoga znanstvenog napredovanja. Jer samo ako drži istinitim spoznaje i znanje drugih, nijedan znanstvenik ne mora započinjati od početka, nego može dalje istraživati i dalje misliti sjedeći na ramenu divova. Iz odnosa povjerenja proizlazi nova spoznaja. U tome smislu već je Aristotel rekao: »Onaj koji uči, mora vjerovati.«25 Tek se po vjeri u osobu osoba otvara ne samo uz pomoć svoga vanjskog pojavljivanja nego u sebi samoj i u svojoj cjelovitosti. Vjera u određenu osobu uključuje i tvrdnje koje ta osoba iznosi o sebi samoj, o svome duhu, nakani, itd. Dakako, mora očitovati samu sebe, razotkriti se i u tomu se pokazati vjerodostojnom. Dakle, vjera u smislu »vjerujem ono što kažeš«, također je oblik osobnoga spoznavanja u kojemu sadržaj spoznavanja nije rezultat vlastitoga napora spoznavanja, nego proizlazi iz potvrdna dioništva u spoznavanju koje priopćava neka druga osoba. U tom uvidu preuzetu od drugoga, razlog istine u konačnici ostaje razumski nedostižan. »Vjera je otvaranje stvarnosti koja pripada samo onomu tko se uzda i ljubi, onomu tko djeluje kao čovjek, te kao takva ne dolazi od znanja, nego je izvorna kao i znanje, odnosno nosivija je i bitnija od njega za ono istinski ljudsko.«26 Na području osobnoga vjera je način spoznavanja koji proizlazi iz čovjekova slobodna čina povjerenja. U vjeri se po povjerenju otvara nešto što se uskraćuje čisto vanjskomu, distanciranu načinu promatranja.

ARISTOTEL, Sophistische Widerlegungen, preveo i bilješkama popratio E. Rolfes, Hamburg, 1968., pogl. II, str. 3. 26

J. RATZINGER, »Glauben und Wissen«, u: ISTI, Glaube und Zukunft, München, 1971., 13–35, ovdje 31.

Sva su četiri značenja riječi »vjera« važna za shvaćanje kršćanske vjere, iako ti načini uporabe riječi »vjerovati« u običnome jeziku ne opisuju dovoljno kršćansko samoshvaćanje. Za objektivno shvaćanje kršćanske vjere nije dovoljno opće pred-shvaćanje, budući da je u kršćanskoj vjeri u konačnici riječ o ostvarenju ispravna odnosa prema Bogu koji se čovjeku udjeljuje Božjom inicijativom.27 No ipak se ne može ne vidjeti bliskost kršćanskoga biti-vjernik i četiriju varijanti značenja. »Razlog (...) je u njihovoj objektivno-logičnoj međuovisnosti: ako se čovjek uzda u Božja obećanja, onda to znači puno više od povjerenja u nekog čovjeka: uzdati se u Boga uključuje i vjerovati u Boga, osloniti se na nj i u skladu s time usmjeravati svoj život. A onaj tko se u tome smislu uzda u Boga i vjeruje u nj, taj također vjeruje da postoji Bog, to znači da drži istinitim sadržaj tvrdnje vjere ’postoji Bog’.«28

Razlikovanja u teološkome pojmu v jere

Različite varijante značenja pojma »vjera« od početka su bile poznate u kršćansko-teološkoj tradiciji. Jasno različite i navlastito imenovane nalaze se primjerice u Augustina Hiponskoga (354.–430.), čija je teologija vjere s jedne strane obilježena iskustvom njegova vlastitog obraćenja, a s druge strane razračunom s Pelagijem (oko 350.–420.) i semipelagijanizmom. Augustin, na kojeg se poslije, među ostalima, poziva i Toma Akvinski29, vjeru (fides) također smješta između mišljenja (opinio) i znanja (scientia). Dok se mišljenje odnosi na nešto što se nije znalo, te su mu stoga svojstvene pogreške, dok se znanje odlikuje istinom, vjera zna za svoje ne-znanje, ali 27

I. U. DALFERTH, »Über die Einheit und Vielfalt des christlichen Glaubens. Eine Problemskizze«, u: Marburger Jahrbuch Theologie IV. Glaube, prir. W. Härle, R. Preul, Marburg, 1992., 99–137, ovdje 108–113. 28

P. SCHMIDT-LEUKEL, Grundkurs Fundamentaltheologie. Eine Einführung in die Grundfragen des christlichen Glaubens, München, 1999., 74. 29

TOMA AKVINSKI, S. th. II-II, q. 2 a. 2c.

unatoč tomu ne sumnja u istinu onoga što vjeruje, zbog čega teži za tim da ono što vjeruje prevede u znanje.30 Augustin pobliže razlikuje tri različita načina kako se čin vjere može odnositi na svoj cilj:31 1. Držanje istinitim tvrdnje da Bog postoji on naziva »credere Deum«. Riječ je o osobnom uvjerenju odnosno držanju istinitim da postoji Bog (usp. gore točku 1). 2. Iz toga slijedi osobni odnos s Bogom (usp. gore točku 2). U smislu egzistencijalnoga usmjerenja i upravljenosti na Boga on govori o »credere Deo«. U tvrdnji »vjerujem Bogu«, odnosno »vjerujem ono što Bog objavljuje«, Bog se pojavljuje kao autoritet koji svjedoči sam za sebe odnosno kao temelj vjere komu se daruje povjerenje i zbog toga se daje pristanak njegovoj poruci kao istinitoj. 3. Osim toga, Augustin još poznaje izraz »credere in Deum« – kao što započinje i Apostolsko vjerovanje. »Vjerujem u Boga na način predanja sama sebe« znači otprilike biti iznutra zahvaćen kršćanskom porukom i biti prožet ljubavlju prema Bogu i prema ljudima, odnosno biti pritjelovljen Bogu u ljubavi i nadi (usp. gore točku 3): »Quid est ergum credere in eum? Credendo amare, credendo diligere, credendo in eum ire et eius membris incorporari. Ipsa est ergo fides, quam de nobis exigit Deus« (»Što dakle znači vjerovati u nj? Po vjeri biti mu privržen, po vjeri ga ljubiti, po vjeri se njemu okretati i biti povezan s njegovim udovima. Dakle sama je vjera ona koju Bog od nas zahtijeva«).32 Riječ je, dakle, o angažiranoj, živoj vjeri, o oslanjanju života na Boga i o hodanju putem vjere sve do postajanja jednim s Bogom. Tek se tada može govoriti o vjeri u sveobuhvatnu smislu.

AUGUSTIN, De mendacio, 3, 3 (PL 40, 488s.).

ISTI, Enarratio in Psalmum 77, 8 (PL 36, 988); Sermo de Symbolo, 1 (PL 40, 1190); TOMA AKVINSKI, S. th. II-II, q. 2 a. 2c. 32

AUGUSTIN, Tractatus in evangelium Iohannis, 26, 6 (PL 35, 1631).

Prva dva vida – credere Deum i credere Deo – jesu, doduše, nužna, ali sami za sebe još ne uvode čovjeka u ispravan odnos s Bogom. Tek se u sebe-predanju Bogu (credere in Deum) očituje živa vjera koja zadobiva oblik po ljubavi (»fides caritate formata«). U vjeri oblikovanoj ljubavlju čovjek se povjerava Bogu koji se objavljuje. Osjeća se zahvaćenim njegovom ljubavlju, odgovara na nju u obliku ljubavi koja se predaje i spoznaje kršćansku poruku kao značajnu za vlastiti život. U tomu smislu Wolfahrt Pannenberg (* 1928.) ispravno opisuje religioznu vjeru kako slijedi: »U činu povjerenja (...) mi u posve doslovnu smislu (...) napuštamo same sebe. Naime, u činu povjerenja mi buduću dobrobit svoje vlastite egzistencije povjeravamo onomu u koga stavljamo svoje povjerenje, s više ili manje utemeljenom pretpostavkom i očekivanjem da će se predmet našega povjerenja odnosno osoba kojoj se povjeravamo pokazati pouzdanom (...). Takvo neograničeno povjerenje jest religiozna vjera.«33 in Deum = sebe-predanje Bogu / ljubav

ŽIVA VJERA

-----------------------------------------------------------------------------------credere

NUŽNA OSNOVA

Deum = biti uvjeren da Bog postoji

Deo = vjerovati ono što Bog objavljuje

Augustin može još jednom razlikovati osobni čin vjere (fides qua creditur; usp. gore točku 3), koji je individualno različit, i njegov sadržaj (fides quae creditur; usp. gore točku 4), koji je u svih vjernika istovjetan i koji je, primjerice, izražen u Vjerovanju ili u vjeri Crkve: »aliud sunt ea quae creduntur, aliud fides qua creduntur« (»nešto drugo su istine u koje se vjeruje, a nešto

W. PANNENBERG, Systematische Theologie, sv. 3, Göttingen, 1993., 183.

drugo je vjera po kojoj se vjeruje«).34 Budući da puna mjera vjere nikomu nije moguća, pa prema tomu i predstavljanje Krista »u njegovu dovršenu obliku« (Ef 4,13), u individualnom se ostvarenju vjere može angažirano živjeti samo jedan dio fides quae. Teološki se pojam vjere odlikuje time što se vjera isključivo usmjerava na Boga. Slijedom toga, primjereno ju se može poimati samo polazeći od Boga koji se prema kršćanskome shvaćanju objavio u povijesti Izraela, a konačno u Isusu Kristu. Zbog toga su razloga neizostavni pogled u povijest objave, o kojoj svjedoči Biblija, i pitanje o biblijskim iskustvima vjere.

AUGUSTIN, De trinitate, 13, 2 (PL 42, 1016 s.).