Fra Stipo Kljajić
SMUTNJE PO MATEJU SMUTNJE PO MATEJU
urednik
dr. sc. fra Ivan Šarčević
recenzenti
izv. prof. dr. sc. Taras Barščevski
doc. dr. sc. Anđelo Maly
korektura
Darko Rubčić
grafičko oblikovanje
Branko R. Ilić
slika na koricama knjige
Cvita Bojić-Šarić
Fra Stipo Kljajić
SMUTNJE PO MATEJU
2. IZDANJE
Zagreb – Jajce, 2024.
Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, 14
Franjevački samostan sv. Luke, Jajce, 6
Stjepan Brebrić
Fra Vinko Marković
Denona d. o. o., Zagreb
800
ISBN 978-953-11-1922-1 (Kršćanska sadašnjost)
ISBN 978-9926-8939-0-3 (Franjevački samostan Sv Luke)
Tiskano u listopadu 2024.
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001241856.
Sadržaj
Predgovor
Manjkavo rodoslovlje
Josip ne upozna Mariju
Nazarećanin ili
i bezbožniče!
ne uvedi nas u napast
Vjera nevjernikā i nevjera vjernikā
Od važnoga važnije
Matej ili Levi?
ali ne isključivo
Isusov mač
Kraljevstvo nebesko i nasilje
Prijatelj grešnikā
Jao povlaštenima
Dijabolično ocrnjivanje dobra
Nedosljednosti koje to nisu
Ponovni pad
Problematična braća i sestre
Utvara ili Isus
Psići kraljevstva Božjega
Znak Jonin
Kvasac farizejski i saducejski
Nepromjenjivi Isus i promjenjivi Petar
Iza, a ne ispred Isusa
Ilijin dolazak
Isus i porezi
Sablazan malenih
Nerazrješivost ženidbe
Za ženidbu nesposobni
Bogoposjednici i kraljevstvodršci
Svadbeno ruho
Tko ima dat će mu se još
Judin poljubac
Krv njegova na
Hramski zastor
Vjera i sumnja
Predgovor
Matejevo evanđelje naziva se i „crkvenim evanđeljem“ jer jedino Matej od svih evanđelista koristi riječ Crkva (grč. ekklesia, 16,18; 18,17) kao i zato što progovara o odnosu rađajuće Crkve prema židovstvu i prema poganima. Pretpostavlja se da je nastalo nakon prvog židovsko-rimskog rata, odnosno nakon 70. godine, da svjedoči procesu distanciranja i odvajanja kršćana od sinagoge te otvaranju poganima te da je pisano za miješanu kršćansku zajednicu Židova i pogana. S jedne strane, koristeći tzv. „citate ispunjenja“, koji ukazuju kako se u pojedinim događajima vezanima za Isusa ispunilo Pismo, Matej čvrsto usidruje Isusovu pojavu, riječi i djela u povijest izabranog naroda pokazujući i naviještajući da on jest „Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga“ (16,16). S druge strane, pokazuje otvorenost prema poganima, što je vidljivo već od rodoslovlja kojim evanđelje započinje (1,1-17) pa do poslanja učenicima da učine sve narode Kristovim učenicima kojim evanđelje završava (28,19). Također, Matejevo evanđelje svojevrsna je kateheza o kraljevstvu nebeskom koje se već sada, Isusovim dolaskom događa, iako će se u punini ostvariti tek u budućnosti, o čemu na poseban način svjedoči pet velikih govora: Govor na gori (Mt 5–7), Govor o poslanju apostola (Mt 10), Govor u prispodobama
(Mt 13), Govor o odnosima u kršćanskoj zajednici (Mt 18) i Govor o posljednjim stvarima (Mt 24–25).
Autor knjige koju držite u rukama, izv. prof. dr. sc. Stipo Kljajić, vrstan je poznavatelj Matejeva evanđelja, a stoga i idealan vodič kroz njegove tekstove, napose one koji nas mogu lako „smutiti“, odnosno zbuniti. Smutnje po Mateju donosi izbor evanđeoskih ulomaka koji pred čitatelje nerijetko stavljaju određeni interpretacijski problem ili dilemu i čije razumijevanje zahtijeva pažljivo tumačenje. Je li Isus znao sve dok je kao čovjek zemljom hodio? Je li Matejevo pravo ime bilo Matej ili Levi? Što znači biti „siromašni duhom“? Zar je „svadbeno ruho“ toliko važno da zbog njega možemo izgubiti raj? Što znači da se moramo čuvati „farizejskog i saducejskog kvasca“? Je li Isus imao braću i sestre? U čemu se sastoji „znak Jonin“?
Na te i druge „smutnje“ autor nudi argumentirane i egzegetski potkrijepljene odgovore.
Kreće s tekstovima o Isusovu rođenju, preko onih o njegovu javnom djelovanju sve do muke, smrti i uskrsnuća. Ukazuje na eventualne nejasnoće u izvornom grčkom tekstu, objašnjava kontekst u kojem pojedine tvrdnje valja razumjeti te upozorava na opasnost brzopletog zaključivanja. Pitko i britko tumači tekstove od kojih su nam mnogi itekako poznati, što ga međutim ne priječi da nam iznese nešto novo, neočekivano, što nas „izuva iz cipela“ i potiče na razmišljanje. Pritom nas uči kako čitati biblijski tekst i upućuje nas na to koliko je važno tekstu postaviti prava pitanja, ona istinski važna koja neće samo zadovoljiti našu znatiželju, već nas izazvati na mijenu i na nasljedovanje Krista.
Autor aktualizira biblijske ulomke i zaključuje tumačenja poukom ili pitanjem upućenim čitatelju. Na taj način tjera nas na suočavanje s evanđeoskim tekstom i na preispitivanje vlastitih vjerskih uvjerenja i ponašanja. Ne libi se, ponukan evanđeoskom riječju, uputiti nam bratsku kritiku i opomenu. Idemo li Isusovim, evanđeoskim putem ili nekim svojim? Ponašamo li se kao bogoposjednici ili kao bogotragači? Kao oni koji još uvijek i radije traže Boga „iza hramskog zastora“ negoli u Isusu i u onima s kojima se on poistovjetio? To su samo neka od pitanja koja ćete pronaći na ovim stranicama na kojima se nalaze tekstovi prvotno objavljeni u mjesečniku Vjesnik Franjevačkog samostana Svetog Luke u Jajcu (2019. – 2023.), za potrebe ovog izdanja neznatno izmijenjeni, premda su strukturalno i sadržajno ostali isti.
K tome, otkrit ćete, korak po korak, neka možda manje poznata Kristova lica. Autor nas poziva promišljati nad pojedinim Isusovim tvrdnjama, izjavama i zahtjevima koji često zvuče radikalno, ili – kako sam na jednom mjestu kaže – „brutalno“. Jer ponekad smo toliko „oguglali“ na evanđeoske riječi da zapravo olako prelazimo preko njihova istinskog značenja. Isus kojega otkrivamo u ovoj knjizi – a prije svega u Matejevu evanđelju – nije, da se poslužim riječima autora, „jeftini prodavač magle, puki demagog ili blagoglagoljivi ulizica“, nego krajnje zahtjevan. To je Isus koji je od svojih sljedbenika zahtijevao da puste da mrtvi pokapaju svoje mrtve ukazujući na to „kako važne, čak i svete zapovijedi i dužnosti moraju ustuknuti i postati drugotne kada je u pitanju navještaj Božjeg kraljevstva, odnosno nasljedovanje njega koji je Učitelj i Gospodin“.
To je Isus koji je „nedostižno velikodušan, milosrdan, dobrostiv i strpljiv prema svim vrstama grešnika“, ali ne i prema onima koji u sebi ne vide ni trunku grešnosti, koji glume svetost, koji su – poput pismoznanca i farizeja – „najbolji“ u vjeri, samoispravni, samodostatni, i „izvana izgledaju pravedni, štoviše bogobojazni, a iznutra su puni licemjerja i bezakonja te su odavno Boga protjerali iz svojih života“. Autor nas vraća na evanđeoski tekst i po potrebi briše s njega patinu prašine kako bi se ponovno otkrilo lice našega Učitelja, kako bi se probudila prečesto uspavana savjest nas vjernika te kako bi do nas ponovno dopro Kristov poziv da zajedno s njime, i jedni s drugima, budemo neumorni i beskompromisni graditelji nebeskoga kraljevstva.
Doc. dr. sc. Bruna Velčić
Nazarećanin ili ne?
Dođe i nastani se u gradu zvanom Nazaret – da se ispuni što je rečeno po prorocima: Zvat će se Nazarećanin
Mt 2,23
Prva dva poglavlja Evanđelja po Mateju – bitno drukčija od ostatka evanđelja – govore o Isusovom rođenju i djetinjstvu te se tradicionalno nazivaju Evanđeljem djetinjstva. Riječ je o specifičnim tekstovima koji obiluju starozavjetnim citatima koji povijesnu matricu proširuju i obogaćuju mesijanskom perspektivom. Radi se zapravo o retrospektivnom iščitavanju događaja: starozavjetna obećanja sada se pojašnjavaju događajima koji se ispunjavaju u Isusu, dok se ti isti događaji dešifriraju u svjetlu starozavjetnih obećanja. Na taj se način povijest i teologija isprepliću, stvarajući pletenicu iz koje nije lako – štoviše nekada je jednostavno nemoguće – kirurški precizno odvojiti povijesne od teoloških niti, stvarne događaje od njihovih interpretacija.
Osobe koje nisu osobito bliske s biblijskim tekstovima – i ne samo one – neće moći lako uočiti napetost između, uvjetno govoreći, povijesti i teologije u gornjem citatu s početka
Matejeva evanđelja, niti će u njemu vidjeti išta sporno. Naime, ime Nazarećanin odavno se ustalilo kao topografska Isusova odrednica, jer je Isus – kako se i kaže na početku citata – živio u Nazaretu, gdje se, prema Matejevu evanđelju, kao dijete, točnije beba, nakon Herodova skončanja vratio iz Egipta. S druge strane, komentar pripovjedača da se to dogodilo kako bi se ispunile riječi prorokā, odnosno Pisma, također su posve u skladu sa spomenutom Matejevu sklonošću starozavjetnog citiranja.
Ipak, u citiranom mjestu – koje se sastoji od samo jednog retka, odnosno od dvadesetak riječi – problema ne nedostaje, točnije, prilično su brojni. Počevši od samog naziva Nazarećanin. U grčkim verzijama Matejeva evanđelja ne nalazi se izraz Nazarenos – što bi značilo Nazarećanin – nego Nazoraios, što je sasvim enigmatičan izraz. Usporedba s drugim, sinoptičkim evanđeljima ne pomaže mnogo: Marko koristi izraz Nazarenos, a Luka oba, i Nazarenos i Nazoraios, pri čemu ovaj zadnji dolazi samo u Lukinim Djelima apostolskim.
Što bi, dakle, mogao označavati izraz Nazoraios? Mogao bi biti aluzija – prema nekima – na izraz nazir, odnosno na nazireja, onoga koji je posvećen Bogu. Nazireji su, prema Knjizi Brojeva (Br 6) bili Bogu posvećene osobe koje su nastojale u svemu vršiti Božju volju te, između ostalog, nisu pile alkoholna pića niti su šišali kosu. Najpoznatiji nazirej u Bibliji svakako je Samson – kojega će upravo otkrivanje tajne nešišanja kose stajati glave (Suci 13,5.7) –, no njemu treba pribrojiti i Samuela (1 Sam 1,11) kao i Ivana Krstitelja (Lk 1,15). Isus bi, slijedeći tu logiku, bio savršeni nazirej, onaj najposvećeniji vršenju Božje volje, no ipak ostaje nejasno što s uzdržavanjem od alkoholnih pića i nešišanjem kose, jer je zadnje, u Isusovom
nazarećanin ili ne?
slučaju, malo vjerojatno – inače bi bilo barem uzgred spomenuto – dok se prvo, odnosno uzdržavanje od alkoholnih pića, gotovo pa sigurno nije odnosilo na Isusa.
Drugi pokušaj tumačenja odnosi se na izraz nezer (ili nasir), odnosno izdanak, koji će, prema proroku Izaiji (Iz 11,1), proklijati iz Jišajevog panja, odnosno na nastavak Davidove dinastije. Izdanak je zapravo postao simboličko ime za očekivanog Mesiju, kojeg će prorok Zaharija nazvati upravo „moj sluga Izdanak“ (Zah 3,8; 6,12). Na ovakav način evanđelist Matej želi, smatraju neki, dodatno naglasiti Isusovo mesijanstvo i još jedanput, nakon iscrpnog rodoslovlja, povezati Isusa sa Starim zavjetom, odnosno s davidovsko-mesijanskim očekivanjima. Sličan ovomu jest i pokušaj povezivanja izraza Nazoraios s glagolom nazar koji znači čuvati, odnosno s Izaijinim terminom Ostatak (nazur) koji predstavlja one malobrojne vjerne koji su, unatoč i usprkos svim teškoćama, ostali vjerni i čiji bi emblematični predstavnik bio Isus: onaj u svemu Bogu vjerni.
Premda navedena i slična tumačenja neosporno imaju svoje vrijednosti, ipak treba reći kako su prilično spekulativna te kako – što nije zanemarivo – zanemaruju činjenicu da Matej ime kojim će Isus biti nazivan izravno povezuje s mjestom njegova obitavanja, dakle s Nazaretom. Uz to, obje varijante i Nazoraios i Nazarenos mogu upućivati na aramejski izraz nazraya koji označava stanovnika Nazareta, odnosno Nazarećanina. Enigmatični izraz Nazoraios može, dakle, u ušima primatelja Matejeva evanđelja (i ne samo njihovom) imati simbolički kapital koji u pamet doziva starozavjetnog nazireja ili Izaijin Izdanak odnosno Ostatak, no on primarno upućuje na netom spomenuto mjesto Isusovog
djetinjstva, na Nazaret. Spominjanje Nazareta, odnosno Isusa Nazarećanina, važno je i zbog toga što Matej na taj način epizodu bijega u Egipat završava njegovim konačnim okončanjem, odnosno ispunjenjem Božje riječi upućene proroku Hošeji: „Iz Egipta dozvah sina svoga“ (Mt 1,15). Tako, čini se, Isusov dolazak u Nazaret, na teritorij Izraela, doziva u pamet Izlazak: oslobođenje iz egipatskog ropstva i ulazak u Obećanu zemlju.
Isusov dolazak u Nazaret dogodio se, prema Matejevu evanđelju, „kako bi se ispunilo što je rečeno po prorocima“ (Mt 2,23). Kojim prorocima i kada? Drugim riječima, na kojem se to mjestu (ili mjestima) u Starom zavjetu spominje
Nazaret kao najavljeno mjesto Isusovog obitavališta? Odgovor je posve negativan: ni na jednom. Ili je Matej poznavao neko takvo mjesto koje mi danas ne poznajemo ili je, naprosto, pogriješio? Moguće su obje solucije, no moguća je također još jedna: slobodno tumačenje proročkih riječi, to jest kreativno i prilično slobodno (za današnje uzuse preslobodno) parafraziranje starozavjetnih mjesta. Iz ostatka Matejeva evanđelja posve je očito da takav slučaj ne bi bio nikakva iznimka.
Zanimljivo je, na koncu, kako se u suvremenoj katoličkoj duhovnosti, osobito u animiranoj (crtićkoj) duhovnosti velikog broja karizmatskih pokreta, izbjegava a nerijetko i sasvim zazire od oslovljavanja Isusa s Nazarećanin. Time se, pokušava se objasniti, umanjuje Isusovo božanstvo i navodno se naginje – što je još apsurdnije – protestantizmu. Pokušaji pronalaženja razumnih i iole logičnih opravdanja za ovakva i slična stajališta doista ostaju samo pokušaji. Božja Riječ koja je tijelom postala i nastanila se među nama zvat će se Nazarećanin.
Vjera i sumnja
Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše.
Mt 28,16-17
Gotovo do banalnosti je poznata tvrdnja da je sumnja početak vjere. Još su, međutim, poznatije, glasnije i zastupljenije tvrdnje da se vjera i sumnja isključuju, da se ili vjeruje ili sumnja, a nikako i vjeruje i sumnja, i obratno. U kakvom su, dakle, odnosu vjera i sumnja, odnosno može li se biti vjernik i istovremeno sumnjati? Jesu li, ukratko, vjera i sumnja suprotstavljene ili nadopunjujuće stvarnosti? Jesu li one u odnosu ili/ili ili i/i?
Odnos vjere i sumnje star je koliko i one same. Jednako su, čini se, stara i suprotstavljena mišljenja da vjera isključuje sumnju, i, s druge strane, da nema vjere bez sumnje. I obratno: ako se sumnja, onda se ne vjeruje, odnosno uz sumnju dolazi i vjera.
Naglašavajući da je odnos između vjerovanja i sumnje pored teološkog, odnosno vjerskog pitanja/problema,
istovremeno i filozofski, antropološki, sociološki i drugi -ski ili -ški problem, ovdje ćemo se osvrnuti samo na njegov teološki vid. Polazišna nam je točka biblijsko poimanje odnosa vjere i sumnje, no i ono samo fragmentarno, budući da je ovdje (ako uopće i igdje) gotovo nemoguć sveobuhvatni pristup. Dakle, samo na temelju nekoliko primjera iz Biblije pokušat ćemo barem donekle rasvijetliti kompleksni odnos vjerovanja i sumnjanja.
Ne bismo bili daleko od istine ako bismo ustvrdili da se u Bibliji vjera i sumnja ne isključuju, nego nadopunjuju. Filozofska tvrdnja da je sumnja početak vjere u Bibliji je zapravo proširena tvrdnjom da je i vjera početak sumnje. Ukratko, nikako ne znači da je onaj koji vjeruje lišen bilo kakvih sumnji, naprotiv, dok je onaj koji sumnja, s druge strane, na dobrom putu da povjeruje, odnosno počne vjerovati. Time, međutim, nikako nije „riješen“ ovaj zamršeni odnos, jer i dalje ostaju pitanja poput ovih: koliko je sumnje u vjeri „dopušteno“; u što se smije, a u što pak ne smije sumnjati; koje su sumnje vjerničke, a koje nevjerničke; koje i kakve sumnje čine vjeru boljom, a koje gorom; kada sumnje u vjeri ugrožavaju fundamentalno vjerničko opredjeljenje, a kada njihov nedostatak od vjere čini fundamentalizam, odnosno stvarnu nevjeru? Ovdje nipošto nije kraj ovakvim i sličnim pitanjima.
U pokušaju odgovora ne neka od navedenih pitanja iz odnosa vjere i sumnje poći ćemo sa samoga kraja Matejeva evanđelja, od ukazanja Uskrsloga jedanaestorici učenika u Galileji. Uskrsli je Isus prvo preko anđela a potom i osobno zapovjedio ženama, odnosno Mariji Magdaleni i drugoj Mariji koje su došle pogledati grob (Mt 28,1), da jave njegovim
učenicima da je on uskrsnuo i da će ga vidjeti u Galileji. Učenici se odazivaju pozivu/zapovijedi i odlaze u Galileju, na Isusu dragu goru, i tamo im se on ukazuje. Njihova je reakcija sljedeća: „padoše ničice preda nj, ali posumnjaše“. Padanje, točnije prostiranje pred nekim znak je ne samo poštivanja nego duboke vjere: pred Bogom ili njegovim anđelima ničice padaju svi koji u Boga vjeruju. U našem slučaju, Jedanaestorica dakle vjeruju uskrslom Isusu: prepoznaju da je on njihov Učitelj koji je bio ubijen, umro i ustao od mrtvih. No, tekst kaže da oni, dakle ista Jedanaestorica, i posumnjaše. Oni se, ponovimo, Uskrslome i klanjaju i sumnjaju u njega.
Budući da se ovakva reakcija učenika pred uskrslim Isusom mnogima činila kontradiktornom, u prijevodu se često navodi „a/no neki posumnjaše“, premda neki u grčkome tekstu jednostavno ne postoji. Još su nadobudniji odnosno neispravniji pokušaji prijevoda poput ovih: „neki bijahu posumnjali“; „padoše ničice preda nj, oni koji su bili posumnjali“ ili „onima koji posumnjaše Isus pristupi i prozbori...“ – svi nastali iz potrebe da se izbjegne skandalozno spajanje vjere i sumnje.
Ne bez razloga pisac Matejeva evanđelja, očito, želi ukazati upravo na činjenicu vjere, ali istovremeno i sumnje Isusovih učenika. Vjera u Uskrsloga nije nešto po sebi razumljivo, nešto što se događa u času, premda ga gledaju svojim vlastitim očima. Za učvršćivanje vjere u Uskrsloga trebat će vremena i dosta osobnoga truda da se uklone sumnje, no nikada sasvim i nikada u mjeri od sumnji posve očišćene vjere. Ne radi se ovdje, valja naglasiti, o sumnji je li Isus doista uskrsnuo, nego o sumnji u vlastitu sposobnost tog
vjerovanja. Pojednostavljeno govoreći, ne o sumnji u Božju svemoć, nego u čovjekovo vjerovanje/prihvaćenje njegove svemoći. Još pojednostavljenije: o sumnji u sebe, a ne u Boga. Vjera, ukoliko je zaista vjera a ne oholo, umišljeno i samodostatno uvjerenje, ne isključuje sumnje, teškoće, nesigurnosti, oklijevanja: naprotiv, one su njezin sastavni dio. Tek nakon što im se obratio kao onaj koji ima svu vlast na nebu i na zemlji, uputio ih u misijsku zadaću činjenja njegovim učenicima sve narode te im obećao svoju pratnju sve do svršetka svijeta (Mt 28,18-20), ono njihovo padoše pred njim i posumnjaše se pretvara u padoše pred njim i povjerovaše, no opet ne tako da su se jednom zasvagda riješili svih sumnji u vjeri. Na koncu, nema toga biblijskoga lika čija se vjera nije sastojala i od sumnji: od praoca i uzora vjere Abrahama, do zadnjega novozavjetnog lika. Svatko tko povjeruje Bogu i u njega počne vjerovati morao bi biti svjestan da će ga na putu hoda s Bogom sumnja pratiti kao njegova vjerna sjena: sumnje prestaju tek onda kada se Boga bude gledalo licem u lice.
Za razliku od ovakvih i sličnih za vjeru „spasonosnih“ sumnji, Biblija poznaje i negativne sumnje, one sumnje koje su zapreka vjerovanju ili njegove ozbiljne prijetnje.
Takvim sumnjama obiluju – da se zadržimo samo na Novom zavjetu – gotovo svi farizeji, pismoznanci, saduceji, uopće vjerske vođe i narodne starješine: oni stalno sumnjaju ne samo u Isusovo božanstvo nego i u njegovu dobrotu, u njegove dobre namjere. Takve sumnje su ozbiljne zapreke na putu vjere i nikada nije dovoljno dokaza i potvrda da se one uklone, unatoč svemu što je Isus naočigled mnogih učinio. Njihove sumnje, udružene sa sviješ ću
samodostatnosti i samoispravnosti, s vjerskom ohološ ću i dvoličnjaštvom, ne propuštaju kroz sebe ni zrake vjere u Isusovog Boga.
Od ovakvih negativnih sumnji u vjeri nisu sačuvani ni Isusovi najbliži učenici: od slabovjernog Petra koji je posumnjao u Isusovu svemoć i počeo tonuti, preko nevjernog Tome kojemu trebaju materijalni dokazi za nadnaravne stvarnosti pa sve do Jude koji sumnja u moć nenasilja, u dobro kao jedino sredstvo borbe protiv zla. Na koncu, Isusova sveopća napuštenost u muci i raspeću jest trijumf, makar privremeni, sumnji nad vjerom: svi su, a ne samo navedeni Petar, Toma i Juda, posumnjali u ispravnost Isusovog puta, u Božje vodstvo Isusovog života, u Isusovu tvrdnju da su on i Bog jedno.
Vjera u Isusovo uskrsnuće jest temelj krš ćanskog vjerovanja. Ukoliko pred Uskrslim padamo ničice, makar, poput Jedanaestorice, i sumnjajući, na dobrom smo putu da i mi, poput njih, i povjerujemo u njega. Sumnjajući u sebe, u svoje sposobnosti, snage i vjeru, a ne u Božju dobrotu, svemoć i pratnju, možemo i mi, bez sumnje, postati svjedoci Uskrsloga.