STJEPAN BALOBAN
Suočiti se s reformama u Crkvi
STJEPAN BALOBAN SUOČITI SE S REFORMAMA U CRKVI
Korektura:
TIHANA PŠENKO MILOŠ
Prijelom: MARIJAN TKALEC
Oprema: TIHOMIR TURČINOVIĆ
Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14
Za nakladnika: Stjepan Brebrić
© Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, 2024.
Tisak: Kerschoffset Zagreb d. o. o.
Naklada: 600
ISBN 978-953-11-1917-7
Tiskano u kolovozu 2024.
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001235535.
STJEPAN BALOBAN
SUOČITI SE S REFORMAMA U CRKVI
Kršćanin i svijet
KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2024.
I. Reforme u Crkvi su neizbježne
IV. Prijepori oko bolesti COVID-19
P R E D G O V O R
Svijet u kojem živimo mijenja se takvom brzinom da tek nakon »određenog vremena« postajemo »bolno svjesni« kako smo se »odjednom« našli u nekom potpuno drukčijem kulturalnom, društvenom, ali i u vjerskom okruženju. Pozitivne ili negativne promjene trajno se događaju i u Crkvi bili mi toga osobno svjesni ili ne, sviđalo se to nama ili ne. Promjene u vjerskom i u crkvenom životu događaju se kako na specifičan način u velikom dijelu europskih zemalja tako sve više i u Hrvatskoj premda među hrvatskim katolicima prevladava uvjerenje da je Hrvatska još uvijek »katolička zemlja«.
Promjene se događaju u načinu razmišljanja i još više u konkretnom vjerskom i moralnom ponašanju i djelovanju na osobnoj i obiteljskoj, ali i na društvenoj razini. Ovdje nije riječ samo o djeci i mladima koji se udaljuju od vjere i Crkve već i o odraslim kršćanima koji sve više žive neko kršćanstvo »prema vlastitom izboru« vo-
deći pritom sve manje računa o važećim crkvenim i vjerskim normama. Jesu i žele biti kršćani i članovi Crkve, ali se sve teže snalaze u vjerskom životu unutar Crkve, odnosno način njihova konkretnoga života velikom se brzinom udaljuje od dosadašnjega crkvenog učenja. Svjesno ili nesvjesno »očekuju«, a dio njih i glasno traži, reforme – promjene u Crkvi! U takvoj situaciji opća Crkva, ali i svaka krajevna Crkva, pa tako i Crkva u Hrvatskoj, mora se suočiti s novom situacijom u koju smo »već ušli« premda se kod većine članova službene Crkve i vjernika laika u Hrvatskoj čini da je riječ o »trenutačnoj krizi« koja će s vremenom proći.
Tekstovi ove knjige pod naslovom »Suočiti se s reformama u Crkvi. Kršćanin i svijet« nastoje ukazati na očigledno »proturječje« između »vanjskog prihvaćanja« službenog učenja Katoličke Crkve i konkretnog načina života hrvatskih vjernika koji se brzo mijenja ili se već »toliko promijenio« da živimo u jednom »imaginarnom svijetu« u kojem je stvarnost potpuno drukčija od »vanjskog privida« koji još uvijek prevladava u Crkvi u Hrvatskoj.
Problem je u činjenici što između »privida« vjernosti i lojalnosti svojoj Katoličkoj Crkvi u odnosu na njezino službeno vjersko i etičko –moralno učenje i konkretnoga života hrvatskih
katolika nastaje sve veća razlika o čemu se, nažalost, u vjerskoj javnosti u Hrvatskoj malo raspravlja premda na to ukazuju i upozoravaju pojedina teološko-sociološka istraživanja. Kao da postoji neki »unutarnji obrambeni strah« da bi konkretno suočavanje s problemima i »nevidljivim promjenama« nanijelo štetu vjeri i stoljetnoj odanosti hrvatskih katolika Crkvi! Strah nije nikada dobar saveznik, pa makar bila riječ i o nekom »strahu iz vjernosti« ili o strahu da se »ne učini još veća šteta«. Negativne posljedice promjena su očite: smanjenje vjernika, crkveni službenici gube povjerenje i među vjernicima, a distanciranje krštenika od Crkve je u trajnom porastu.
U situaciji stvarne krize crkvenoga života koja u posljednja dva desetljeća ukazuje na očigledne probleme u funkcioniranju Crkve i crkvenih službenika te na udaljavanje suvremenog čovjeka od evanđeoske poruke važno se podsjetiti na početke, na izvore, na poruku evanđelja koja je u osnovi jednaka za sva vremena. Poruka evanđelja ostaje ista, a Crkva kao zajednica naroda Božjega se razvija i mijenja. Jedno od bitnih obilježja razvoja Crkve je da je ona prema izričaju crkvenih otaca »semper reformanda« – u neprekidnoj reformi. Toga su bili svjesni postkoncilski pape,
a papa Franjo od početka svojega pontifikata inzistira na promjenama u crkvenom životu. U božićnom govoru rimskoj kuriji (21. prosinca 2015.) je izričit i jasan: »Reforma će ići naprijed s odlučnošću, jasnoćom i odvažnošću jer je Crkva u neprekidnoj reformi (Ecclesia semper reformanda).«
Držim da je za hrvatske prilike iznimno važno i potrebno suočiti se s činjenicom da je »Crkva u neprekidnoj reformi«. U hrvatskom jeziku postoje dvije riječi sličnog sadržaja: promjena i reforma. Između tih dvaju sličnih pojmova postoji ipak stanovita, ali bitna razlika. Dok se pojam promjena uglavnom odnosi na općenito mijenjanje u što drukčije ili u što drugo ili pak zamjena jednoga drugim, pojam reforma u biti znači »izmjena, preinačenje neke strukture radi poboljšanja ili prilagođavanja njezinih funkcija bez razgrađivanja njezinih osnova« (Vladimir ANIĆ, Veliki rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb, 2003., 1321).
Knjiga je podijeljena u četiri dijela. Prvi dio Reforme u Crkvi su neizbježne ukazuje na novija zbivanja u Katoličkoj Crkvi koja pokazuju da je Crkva pod vodstvom pape Franje otvorena za one reforme preko kojih će biti vjerodostojni tumač Isusove radosne vijesti u vremenu u kojem se način života brzo i nepredvidivo
Drugi dio Suočavanje s problemima i promjenama u Crkvi u Hrvatskoj posvećen je hrvatskoj situaciji. Ovdje se nastoji na konkretnim primjerima ukazati na potrebu istinskog i iskrenog unutarcrkvenog dijaloga u Crkvi u Hrvatskoj bez kojega će se zasigurno problemi povećavati, a nezadovoljstvo širiti kako među vjernicima tako i među službenim predstavnicima Crkve.
Treći dio pod naslovom Zašto slabi glas Crkve i vjernika u javnosti? analizira i poziva čitatelja na razmišljanje o promjenama koje se »neprimjetno« i nadasve brzo događaju u odnosima Crkve i društva u Hrvatskoj. Riječ je o promjenama u kojima »rapidno« slabi glas crkvenih službenika, ali i vjernika laika u hrvatskoj javnosti općenito. Važno je u takvoj situaciji ozbiljno se pozabaviti pitanjem: Što je urgentno potrebno činiti na razini službene Crkve da se takva situacija promijeni? Jedno je sigurno da je nužno više i aktivnije djelovati među narodom i za narod, što god to značilo.
13 mijenja, a poruka evanđelja gubi svoju privlačnu moć. Činjenica jest da sve promjene koje se trenutačno događaju ili se nastoje provesti u pojedinim krajevnim Crkvama u Europi nisu istinske reforme koje bi ojačale poslanje Crkve u suvremenom svijetu.
Pandemija bolesti COVID-19 (2020. – 2022.)
izazvala je ne samo u društvenoj nego i u crkvenoj javnosti u Hrvatskoj razilaženja i ozbiljne podijele u odnosu na vjerski i crkveni život, o čemu se raspravlja u četvrtom dijelu knjige pod naslovom Prijepori oko bolesti COVID-19.
Sadržaj knjige Suočiti se s reformama u Crkvi. Kršćanin i svijet nudi rasprave i razmišljanja kako o promjenama u Crkvi, koje mogu biti –i jesu – pozitivne i negativne, tako i o reformama koje su nužne zbog središnjeg i nepromjenjivog poslanja Crkve, a to je evangelizacija suvremenog čovjeka koji se udaljio ne samo od Crkve nego se sve više udaljuje i od Boga, kao i od religije kao takve.
U Kršćanskoj obiteljskoj reviji »Kana« već više od 20 godina iz mjeseca u mjesec pokušavam suočavati se s različitim pitanjima i problemima crkvenoga i društvenoga života. Zahvaljujem svima onima koji su na ovaj ili onaj način pridonijeli nastanku tekstova od kojih su kasnije nastale knjige, a posebno bratu svećeniku i profesoru Josipu Balobanu na uvijek konstruktivnom kritičkom pristupu u čitanju tekstova.
Zahvaljujem izdavaču »Kršćanskoj sadašnjosti« koji je nakon do sada objavljene četiri knjige: Slobodni i ponosni u društvu (2010.),
14
Između slobode i podložnosti (2010.), Otvorimo prostore pozitivnome (2015.) i Dijalog u Crkvi i u društvu (2021.), odlučio tiskati i ovu petu knjigu pod naslovom Suočiti se s reformama u Crkvi (2024.). Sadržaj svih pet knjiga obuhvaća širu temu Kršćanin i svijet, što je ujedno podnaslov svih spomenutih knjiga.
Crkva je u svojoj dugoj povijesti prolazila kroz različite krize koje su joj omogućile da se reformira i tako vrati uvijek onome bitnome, evanđelju koje je i danas pokretačka snaga istinskih promjena koje su nam potrebne. Kao kršćani i članovi Crkve možemo biti aktivni sudionici u reformama koje su potrebne ili pasivni promatrači onoga što se u našoj crkvenoj i društvenoj sredini događa. Nadam se da tekstovi ove knjige mogu biti korisni svima onima koji žele dati svoj doprinos u reformi Crkve koja je pred nama.
U Zagrebu, veljača 2024.
Autor
I. Reforme u Crkvi su neizbježne
Koliko smo svjesni sinodalnog
procesa u Crkvi?
P
apa Franjo je pokrenuo mnoge procese u Katoličkoj Crkvi o kojima se više ili manje raspravlja u crkvenoj i u civilnoj javnosti u Hrvatskoj. Doduše, o mnogim se stvarima više raspravlja u civilnoj nego u crkvenoj javnosti! Jedan od temeljnih procesa je sinodalni proces u Crkvi na kojem papa Bergoglio inzistira od početka svojega pontifikata. Premda je taj proces izravno povezan s Biskupskom sinodom, koju je 15. rujna 1965. ustanovio papa Pavao VI., sinodalni proces u učenju pape Franje zadobiva mnogo šire značenje i sve se više odnosi na cjelokupni život i funkcioniranje Crkve, na sve strukture i sustave. Teško je procijeniti koliko se to u trenutačnoj situaciji u Katoličkoj Crkvi uzima ozbiljno, posebno u Europi.
Biskupsko zajedništvo u sinodalnom procesu
Od početka svojega pontifikata papa Franjo želi obnovu Crkve, što je na osobit način vidljivo u programskom dokumentu »Evangelii
gaudium. Radost evanđelja« (24. 11. 2013.) u kojemu – u prvoj godini svojega pontifikata –poziva Crkvu na »novu etapu evangelizacije« (br. 1) u kojoj će Crkva biti u »trajnom stanju misija« (br. 25.). Riječ je o obnovi Crkve odozgo, to jest o promjeni života i rada crkvenih službenika. Čini se da upravo u tom kontekstu u prvi plan dolazi važnost sinodalnog procesa u Crkvi koji se ne može provesti bez crkvenih službenika, ali i određene promjene njihova mentaliteta. Papa želi ne samo dati važnost sinodi kao dragocjenom nasljeđu Koncila nego oživjeti sinodalnost i nastaviti reformu Crkve koja je započela s Drugim vatikanskim koncilom. Upravo je na to upozorio u poznatom govoru u prigodi 50. obljetnice ustanovljenja
Biskupske sinode (17. listopada 2015.). u kojemu je Crkvu definirao kao sinodalnu Crkvu. U šestoj godini svojega pontifikata objavio je iznimno važan crkveni dokument, vjerojatno jedan od najvažnijih do sada, Apostolsku konstituciju pod nazivom Episcopalis communio (»Biskupsko zajedništvo«) – o strukturi Biskupske sinode, objavljenu 15. rujna 2018. Taj iznimno važan crkveni dokument nije bio zanimljiv civilnim medijima u Hrvatskoj, a čini se da je ‘ispod radara’ ostao i u crkvenim medijima. S crkveno-teološkog gledišta riječ je o
crkvenom dokumentu koji nudi više novosti. Ovdje spominjem tek dvije. Prva se odnosi na pravnu snagu, odnosno obveznost dokumenta. Naime, papa Pavao VI. ustanovio je Biskupsku sinodu crkvenim dokumentom motu proprio, a papa Franjo je obnovio Biskupsku sinodu dokumentom apostolska konstitucija, što ima veće značenje, odnosno obvezu u crkvenome pravu. Druga se novost odnosi na sadržaj dokumenta »Biskupsko zajedništvo«.
Sinodalna Crkva
Ovdje je riječ o nekoliko stvari na koje je na predstavljanju Apostolske konstitucije Episcopalis communio u Rimu, 19. rujna 2018. upozorio kardinal Lorenzo Baldisseri, generalni tajnik Biskupske sinode. On je upozorio na četiri bitne točke za razumijevanje toga – za budućnosti Crkve – iznimno važnoga crkvenog dokumenta. Prva se odnosi na biskupski kolegijalitet, odnosno na kolegijalnost biskupske službe. Svaki biskup ima brigu i odgovornost za svoju (nad)biskupiju, ali i, naglašava papa Franjo, odgovornost za cijelu Crkvu. Ako ima brigu za univerzalnu Crkvu, onda na osobit način treba imati brigu za svoju krajevnu Crkvu. Ta briga i odgovornost očituju se u zajed-
ništvu biskupa u radu biskupskih konferencija, pa tako i Hrvatske biskupske konferencije. Papa Franjo nastoji ojačati ulogu i značenje biskupskih konferencija. Ovdje mi se čini opravdano pitanje: Koliko smo u Hrvatskoj svjesni da se uloga i odgovornost biskupskih konferencija u životu Crkve mijenjaju?
Biskupi i narod Božji
Druga važna točka ili poruka Apostolske konstitucije »Biskupsko zajedništvo« jest u tome da u sinodalni proces treba više uključiti krajevne Crkve, odnosno preko njih narod Božji, kako u pripremi tako i poslije – što je važno naglasiti – u primjeni donesenih zaključaka na Biskupskoj sinodi u Rimu. Ovdje se stavlja naglasak na to da se doneseni zaključci sa sinode provedu u krajevnim Crkvama vodeći brigu o posebnostima pojedine Crkve. Treće obilježje novoga Papina dokumenta o sinodi, a koje je bˆıt sinodalnog procesa, jest uloga naroda Božjega u sinodalnom procesu u Crkvi. Pastiri trebaju imati izniman osjećaj slušanja svojega stada kako bi mogli shvatiti što Duh Sveti govori Crkvi u određenom pitanju o kojem se raspravlja na sinodi. Riječ je, zapravo, o uvažavanju naroda Božjega u donošenju odluka u
Crkva je u svojoj dugoj povijesti prolazila kroz različite krize koje su joj omogućile da se reformira i tako vrati uvijek onome bitnome, evanđelju koje je i danas pokretačka snaga istinskih promjena koje su nam potrebne. Kao kršćani i članovi Crkve možemo biti aktivni sudionici u reformama koje su potrebne ili pasivni promatrači onoga što se u našoj crkvenoj i društvenoj sredini događa. Nadam se da tekstovi ove knjige mogu biti korisni svima onima koji žele dati svoj doprinos u reformi Crkve koja je pred nama.
(Iz Predgovora)
Stjepan Baloban, redoviti profesor u traj
nom zvanju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, pročelnik Katedre socijalnog nauka Crkve, pročelnik Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve HBK (1997. – 2004., 2019. – ), rođen je 1954. u Brebrovcu (župa Slavetić). Svećenik je Zagrebačke nadbiskupije, a od 2008. do 2011. rektor Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu. Od rujna 2002. piše Kolumnu u Kršćanskoj obiteljskoj reviji Kana. Imao je više od 40 intervjua u različitim civilnim i crkvenim novinama. Uz brojne znanstvene i stručne radove (određen broj u inozemstvu) uredio je, sam ili u suuredništvu, tridesetak knjiga i objavio više vlastitih: Etičnost i socijalnost na kušnji (1997.), Socijalni govor Crkve u Hrvatskoj (2004.), Vjera kao sastavni dio javnoga života (2007.), Slobodni i ponosni u društvu (2010.), Između slobode i podložnosti (2010.), Otvorimo prostore pozitivnome (2015.), Dijalog u Crkvi i u društvu (2021.).
Cijena: 15,00 €
ISBN 978-953-11-1917-7