Suze nemaju zadnju riječ by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Josef Dirnbeck Suze nemaju zadnju rijeÄ?

metanoja 208

Urednik: Bonaventura Duda Prijevod: Mato Balić Lektura i korektura: Gordana Bašić Kedmenec Grafički uredio i opremio: Christian T. Belinc

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Kerschoffset Zagreb d.o.o. Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-1029-7 Tiskano u listopadu 2016. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000944617.

Josef Dirnbeck

Suze nemaju zadnju riječ Putevi kroz žalovanje

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2016.

Naslov izvornika:

ČOVJEK OSTANE BEZ RIJEČI

a Badnju večer u bogoslužju se čitaju

pradavne prorokove riječi koje su se ispunile prilikom rođenja u betlehemskoj štali: »Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo.«1 A u Evanđelju se kaže da radost zbog rođenja toga djeteta treba biti »za sav narod«.2 No malo poslije mogu se čuti posve drukčiji glasovi. Trećega dana nakon Božića u kalendaru stoji spomen na »nevinu dječicu«. Tu se opet čitaju pradavne riječi koje je izrekao prorok iz Staroga 1 2

Iz 9,5. Lk 2,10.

zavjeta i koje su se isto tako ispunile u vezi s rođenjem djeteta Isusa. A od veličanstveno najavljene radosti ne osjeća se više ništa. Od radosna događaja do tragedije Evanđelje pripovijeda šokantnu priču o kralju Herodu, kojega su pohodili zvjezdoznanci s Istoka. Kada sazna da su se ti ljudi uputili na područje njegova vladanja kako bi tu pronašli dijete kojemu bi se htjeli pokloniti kao novorođenomu židovskom kralju, zbog te se vijesti toliko uspaničio da je slijep od mržnje dao poubijati sve dječake do dvije godine starosti u Betlehemu i okolici, te na kraju toga izvješća stoji: »Tada se ispuni što je rečeno po proroku Jeremiji: ‘U Rami se glas čuje, kuknjava i plač gorak: Rahela oplakuje sinove svoje i neće da se utješi jer više ih nema.’«3 Kao što vidimo, ni u vrijeme Božića, koje se tako rado naziva »radosnim« i »blaženim«, nije drukčije nego inače u životu: rođenje i smrt blizu su jedno drugomu. Susrećemo majke koje su u bolima tek rodile svoju djecu i ta nježna mlada bića, za koja njihovo srce kuca, uskoro nakon 3

Mt 2,17–18.

toga – opet u bolima, ali naravno u posve drukčijim i težim bolima – moraju nositi u grob. Riječ o Raheli, koja se neće utješiti, postala je poslovični izraz. Uvijek je iznova bilo žena kojima se događalo tako kao što se dogodilo toj židovskoj pramajci. Majke koje plaču za svojom djecom i ne daju se utješiti, možemo susresti još i danas. Primjerice na katoličkom groblju. Mala povorka iza lijesa kreće se prema malenom grobu. I lijes je malen. U njemu leži dijete. Živjelo je samo osam mjeseci. »Iznenadna djetetova smrt«, glasila je dijagnoza. Iznenadna djetetova smrt Mlada žena koja ide za lijesom neutješna je. Ne može i ne želi shvatiti da sada zauvijek treba predati svoje dijete. Pita se: »Zašto je to dijete moralo umrijeti? Kako je to Bog mogao dopustiti?« I postavlja si pitanje: »Kakav je to Bog koji tako nešto dopušta?« Žalosna majka, koja ide za tim malenim lijesom, izmislila si je poseban ritual da bi se oprostila od svoga umrlog djeteta. Na jastučić je stavila mališanovu odjeću i igračke te ih nosi ispred sebe da bi mu ih položila u grob. Svi koji s njom to 7

proživljavaju, duboko su potreseni. Jedva čovjek može zamisliti da se bol kroz koju prolazi ta mlada majka može još povećati. Pa ipak! Župnik je doveo do toga. Duhovnik, koji drži sprovod, pobrinuo se da ta mlada žena ispred malenoga lijesa počne još jače plakati. Taj svećenik nikako ne radi u zloj namjeri. Najvjerojatnije mu se u tom trenutku potkrala pogreška, pogreška u govoru, kao što se svakomu nekad može dogoditi. Ili pak nije bio dobro obaviješten pa je na svoj listić nešto krivo pribilježio. Uopće ne sluti što će napraviti svojim riječima. Žalujućoj zajednici on, naime, naviješta da je dijete koje će se danas pokopati živjelo »nažalost samo osam godina«. Osam godina umjesto osam mjeseci – ta riječ majci prolazi kao mač kroz dušu. »O, da je mali Mihael mogao živjeti barem osam godina«, misli ogorčena, »bila bi to utjeha!« No nije mu bila dana ni jedna godina. Već nakon osam mjeseci došao je kraju. I opet se ispunjava pradavna prorokova riječ: Majka plače za svojim djetetom i neće se dati utješiti. Nisu samo majke dobro upoznate sa žalovanjem. S tim problemom susreću se svi ljudi. Svi bez iznimke. Nitko tomu ne može umaknuti. Pri8

je ili poslije svatko se suoči s time. Svaki tren to može postati aktualno. Može me pogoditi od danas do sutra. Bilo tako da sam ja taj koji žali zbog gubitka neke osobe koja mi je puno značila, bilo da je meni netko blizak pretrpio takav gubitak pa sam sada pozvan pratiti ga u njegovu žalovanju, biti uz njega, pomoći mu, koliko se može – ako se uopće može. Često se u takvim trenutcima čovjek osjeća jako bespomoćno. Rado bi pomogao, ali se osjeća isto tako bespomoćnim kao i osoba kojoj želi pomoći. Ne zna što bi rekao. Ostane bez riječi. U najistinitijem smislu riječi čovjek »zanijemi«. Što se kaže čovjeku koji je pretrpio neki tragičan udarac kobi? Čime ga se može utješiti? Je li uopće moguće utješiti riječima? To su bila samo neka pitanja kojima smo se bavili Martin Gutl i ja kada smo se svojevremeno odlučili zajedno pisati tekstove. Gutl je upravo tek bio postao studentski dušobrižnik, a ja – oko šest godina mlađi – bio sam u završnoj fazi svoga studija kada smo se upoznali. Uskoro se ispostavilo da imamo nešto zajedničko: svaki od nas počeo je pisati tekstove slične vrste o sličnim temama – i tako smo došli na pomisao da zajedno pokušamo napisati knjigu. 9

I sada? Jedan od prvih tekstova koji su nastali na taj način, odnosio se na određen slučaj – na iznenadnu smrt jedne mlade žene. Bila je mlada. Bila je puna života. Bila je inteligentna. Bila je tolerantna. Bila je spremna pomoći. Bila je učiteljica. Bila je studentica. Bila je majka. Bila je kršćanka. U velikom zavoju sudarili su se automobili. Nakon nekoliko sati u bolnici umrla je. Imala je dvadeset osam godina. I sada? Josef Dirnbeck / Martin Gutl4

JOSEF DIRNBECK / MARTIN GUTL, Ich begann zu beten. Meditationstexte. Styria-Verlag, Graz, 1973., str. 67.

Martin Gutl je pokojnicu o kojoj je riječ u tom tekstu osobno poznavao. Pripovijedao mi je o toj dvadesetosmogodišnjoj majci obitelji, koja je radila u svom zvanju, a sada je bila započela još jedan studij. No sada je njezin život iznenada završio jer je postala žrtvom prometne nesreće i podlegla teškim ozljedama, nakon što su je izvadili iz udarcem udubljene olupine automobila i prevezli u bolnicu. Gutl je bio duboko potresen. »Strašno je kada doživiš tako nešto«, rekao je, »kada moraš gledati kako je život koji je puno obećavao ugašen jednim udarcem«. Nikako nije da bi takve priče bile rijetkost ili da bi nas se takvi slučajevi uvijek jednako doimali. Iz dana u dan umiru ljudi koji su postali žrtve prometnih nesreća – i nismo svaki put jednako potreseni. Osim toga, ima bezbroj slučajeva koji protječu puno tragičnije i spektakularnije. Zašto nam se ta smrt u prometnoj nesreći tada toliko zavukla pod kožu? U prvom redu naravno zbog osobnog poznanstva koje je postojalo između studentskog dušobrižnika i smrtno unesrećene. Uz to, i mi smo sami u ono vrijeme isto tako još bili mladi kao i preminula ili – u mojem slučaju – još mlađi. Bilo nam je dakle blisko pomisliti na to, te smo si 11

rekli: To što se njoj dogodilo, moglo se isto tako dogoditi svakomu od nas. No ni takva razmišljanja nisu ništa neobično. Zapravo, u takvim situacijama posve automatski pomišljamo na to. Ono bitno pak bilo je to da je tu bilo nešto što nas je teološki izazvalo. Pitanje o smislu U toj prometnoj nesreći očito je jedna posebno karizmatična osoba izgubila život. Žena, koja je bila zauzet član u svojoj župi i uvijek puna novih ideja. Angažirana, oduševljena idealima Drugoga vatikanskog koncila i koja je već u mladim godinama učinila mnogo dobra za Crkvu. »Laički apostolat, kakav si kao svećenik bolji ne možeš poželjeti«, rekao je Gutl. I ta je žena sada »iz zemaljskoga života bila pozvana u vječnu domovinu«. Tako je pisalo na osmrtnici. To je izazivalo pitanje kako je dragi Bog mogao doći na ideju da »pozove« upravo takav talent – tako uzornu vjernicu, koju je pak nedavno pozvao da učini nešto za njega, i to s velikim uspjehom. Ta pokojnica, koja je sada počivala na groblju, mogla je dobro i rado još nekoliko deset12

ljeća blagoslovno djelovati u ovome svijetu, da bi – biblijski govoreći – pomagala u izgradnji kraljevstva Božjega. Koji bi dublji smisao trebalo imati to što je Bog upravo nekoga tko je bio tako jako motiviran, nenadano povukao iz dosadašnjeg rada? »Nijedan voditelj tvrtke kojemu je stalo do dobra poduzeća, ne bi učinio tako nešto«, rekao je Martin Gutl. »Ako bi već bio prisiljen otpuštati osoblje, tada ne bi započeo baš od svojih najboljih suradnika. Tu se smije, možda čak mora, upitati: Čemu to?« Tekst koji smo u danom povodu napisali, koji je poslije tiskan u našoj prvoj zajedničkoj knjizi, obuhvaća samo nekoliko redaka. No trajalo je dugo dok rukopis nije bio gotov. Potrošili smo znatnu količinu papira. Uvijek iznova uvlačili smo novi list u pisaći stroj i uzbuđeno pisali. Nismo brojali koliko smo verzija napisali i opet ih odbacili. Neke od njih bile su duge tri ili četiri stranice. Zatim smo opet skraćivali, križali, potpuno iznova započinjali. Samo je početak ostajao isti – opis toga događaja, koji je bio takav kakav je bio. Tu se ništa nije moglo mijenjati. No što reći o tomu nesretnom slučaju? Koje bi bile prikladne riječi da se izrekne stav o tome? 13

Nije da nam ništa nije padalo na pamet. Naprotiv, mnogo toga nam je padalo na pamet! Pola noći smo razbijali glave i tražili odgovarajuća objašnjenja. Ima li neki odgovor? Stvarno nije nedostajalo riječi koje bi se mogle izreći u povodu toga smrtnog slučaja. Prolazili smo odgovore koji se mogu čuti na predavanjima na teološkim fakultetima – argumente takozvane »teodiceje«, dakle onoga posebnog područja unutar teologije u kojem je riječ o »opravdanju Boga u predmetu zla u svijetu«. Tražili smo kod Shakespearea, kod Seneke i Alberta Camusa, i tražili smo pomoć kod još mnogih pjesnika i mislilaca. Posvuda smo nalazili divno izrečene izjave. Po sebi se razumije da smo tragali i u Bibliji i u svetim spisima drugih religija. No na kraju krajeva sve smo to opet odbacili. Što smo se više trudili naći odgovor koji bi uvjerljivo i zadovoljavajuće odgovorio na pitanje o smislu takve smrti, to smo jasnije spoznavali: Nema takva odgovora. Ne da se naći odgovor koji ne bi odmah opet izazivao nova pitanja. Nema »pravoga« odgovo14

ra, koji bi se mirno crno na bijelo mogao ponijeti kući – ili upisati u knjigu. Postoje samo odgovori – u množini. Mnoštvo različitih odgovora, koji, doduše, svi mogu dati smislena i razumna objašnjenja, ali nijedan ne smije za sebe zahtijevati da je jedini moguć, ispravan i konačan. Pitanje je samo: Što me zadovoljava? S kojim se odgovorom mirim i prihvaćam ga? Je li mi dovoljno, primjerice, ako dobijem obavijest: »Zasigurno je u Božjoj providnosti da se moramo oprostiti od najdražega što imamo?«5 Ili bih tada već još malo pobliže htio znati kojim se kriterijima Svemogući vodio pri toj odluci? Pribrani propovjednik na moje bi uporno propitivanje možda mogao odgovoriti sljedeće: »Zbog svoga sveznanja Bog je u stanju sve unaprijed predvidjeti što će se s nekim čovjekom dogoditi. Tako on, primjerice, znade također kakve će gorke sudbine biti pošteđen ako u određenom trenutku upravo više ne živi. I ako je Bog onda, cijeneći zasluge našega dragog pokojnika i u znanju svih stvari, koje nama moraju ostati skrivene, odlučio da je taj čovjek upravo sada i na taj način izgubio život, tada možemo biti sigurni da je to bilo 5

Iz pučke pjesme prema tekstu Ernsta von Feuchterslebena.

najbolje za njega. Promatrajući kratkovidnim očima, nama se ta smrt može činiti kao grozna sudbina, dok je zapravo riječ o Božjoj ljubaznoj susretljivosti, tako da bi se – analogno govoru o ‘milosti kasnog rođenja’ – sigurno moglo govoriti o ‘milosti rane smrti’.« No opet se pitamo, bi li to bio odgovor s kojim bih se mogao pomiriti i prihvatiti ga. Pri čemu još nikako nije rečeno da odgovor s kojim bi možda moj razum bio zadovoljan, mora također biti odgovor s kojim bi se pomirili moji osjećaji. Takve smo tijekove misli slijedili Martin Gutl i ja kada smo sastavljali tekst pod naslovom »Bila je mlada« – i na kraju smo odlučili završiti tekst onako kako smo ga i završili. Naime, s pitanjem: »I sada?« Bilo je čitatelja koji su označili taj tekst kao posebno uspješan, jer je izrečen tako krako i jasno. Držali su dobrim što ništa dalje nismo učinili, nego smo u obrisima prenijeli malu skicu karaktera mlade žene, da bismo zatim najobičnijim riječima ustanovili njezinu iznenadnu i neočekivanu smrt. Pozdravili su to što se u tom tekstu ne čini tako kao da se sve zna i kao da bi se točno moglo reći »što je sada« – s tom pokojnicom, s onima koji su ostali iza nje i s prazninom koju je iza sebe ostavila. 16

Dakako bilo je i čitatelja koji nisu bili oduševljeni, nego su taj tekst doživljavali kao posebno slab – i koji su nas stoga žestoko kritizirali. Govorili su primjerice: »Vaša knjiga uopće nije tako loša, ali što se tiče te žene s prometnom nesrećom, nije vam baš puno toga palo na pamet. Jednostavno ste napisali pitanje ‘I sada?’, umjesto da ste barem pokušali dati neku naznaku koja bi ukazivala na neki mogući odgovor.« Oni koji su tekst doživljavali pozitivno, hvalili su nas, naprotiv, upravo zbog toga jer smo se ograničili na to da jednostavno napišemo to pitanje koje se postavlja s obzirom na smrt te žene. Govorili su da je u tome snaga toga teksta, jer ne pokušava dati odgovor, nego pitanje ostavlja otvorenim. To pitanje u tekstu upućuje na pitanje koje postavlja stvarnost – a to je pitanje koje se ni na koji način ne može izbjeći, a pogotovo ne tako da se prebrzo dade bilo kakav odgovor. Osobito ako se taj odgovor daje nekomu drugomu. Primjerice onomu koji žaluje za tom osobom. Naravno, može se reći sve moguće pa izvući bilo što prikladno od pobožnih izreka. Ne bilo kakvu glupost, ništa krivo, nategnuto i lažno, nego nešto utemeljeno i nesporno. Nešto što odgovara 17

vjeri. Nešto što je neoborivo ispravno. No bi li to, po sebi ispravno, u konkretnom slučaju stvarno bilo ono pravo, to je druga priča. Mi smo, naime, pokušali. Naša košara za papir bila je puna svih mogućih riječi koje se u takvoj situaciji mogu izreći – u kršćanskim i općenito ljudskim mudrim izrekama, sa smislenim i sigurno ispravnim argumentacijama. Jedna je formulacija primjerice glasila: »Utješno je znati da je ta žena sada u Božjoj ruci. Došla je k Bogu.« To je svakako izjava koja zaslužuje poštovanje, koja je čvrsto ukorijenjena u tlu biblijske pobožnosti. No kako mogu znati hoće li te riječi biti shvaćene tako kako sam ja mislio, i jesu li za toga koji se time treba utješiti, stvarno utjeha? Ja mogu biti uvjeren da je misao kako za nekog pokojnika znamo da je »u Božjoj ruci« jako utješna. No što koristi da ja tako mislim i osjećam? Za moga sugovornika ista ta poruka može biti poruka prijetnje, koja ga kao udarac pogađa u lice – svakako sada, u tom trenutku u kojem žaluje i bori se sa svojom sudbinom. Ako zamislim da sam ja majka koja se od boli uopće ne može sabrati, jer joj je dijete umrlo, i da mi onda netko dođe i kaže mi: »Glavu gore, dobra ženo! Utješite se, Vaše je dijete u Božjoj ruci. 18

Znate, naime: Koliko god duboko pali, ne možemo pasti dublje nego u Božje ruke...« – ne bih bio oduševljen niti iznutra ohrabren. Ta poruka koja bi došla do mene bila bi prilična suprotnost od onoga što mi se htjelo prenijeti. Taj govor me ne bi smirio, nego bi još izazvao pobunu u meni. Rekao bih si: »Čemu to? Upravo se borim s pitanjem kako to može biti da je dobri Otac na nebu tako okrutan i čini mi tako nešto – i onda dođe netko i misli da još trebam biti zahvalan za takvu okrutnost!« Ne govorim kao slijepac o boji. Trebam se samo sjetiti svoje majke. Kada je njezin najstariji sin s dvadeset i pet godina umro od neke ćudljive bolesti, tada su joj dobronamjerni ljudi rekli: »Rano je dozrio.« I meni su rekli: »Šteta je tvoga brata, ali dragi će Bog već znati zašto ga je uzeo k sebi. On je, naime, rano dozrio.« Mislili su da nas time tješe. No – nažalost – to nas nije utješilo. Uopće nije odgovaralo stanju naših osjećaja. Nikako ne bismo imali ništa protiv da je pokojnik za kojim žalimo dozrio malo kasnije.

NIŠTA VIŠE NIJE ONAKO KAKO JE BILO

elika je bila žalost u New Yorku kada je

11. rujna 2001. poginulo više od 2500 ljudi. Atentatori samoubojice otetim su zrakoplovima srušili Svjetski trgovinski centar. Poslije se govorilo kako nakon toga terorističkog napada ništa više nije onako kako je bilo. Tri godine poslije opet se dogodio spektakularan slučaj koji je od jednog trenutka do drugog bezbrojne ljude učinio žalujućima. Dva dana nakon Božića godine 2004. bilo je gotovo tisuću puta više žrtava nego u New Yorku. U divovskom cunamiju u Indijskom oceanu po procjeni je oko 230.000 ljudi izgubilo život. Poslije je u mnogim novinskim komentarima opet pisalo 21

kako nakon toga cunamija ništa više nije onako kako je bilo. I u ljeto godine 2011., kada je desni ekstremist Anders Breivik u Norveškoj izvršio pokolj među sudionicima šatorskog naselja jedne socijaldemokratske mladenačke organizacije, mogla se čuti ta rečenica: »Sada više nije onako kako je bilo.« Nažalost, ta se rečenica odviše često izgovara. Govoriti tako postalo je jeftina otrcana fraza. Većinom tom formulacijom netko želi jednostavno reći: Ovo ili ono bilo je loš događaj. No ako je, primjerice, neka politička stranka izgubila birače ili je neki nogometni klub pretrpio poraz, tada je nesumnjivo pretjerivanje tvrditi da u toj stranci ili u toj momčadi sada »ništa nije onako kako je bilo«. U stvarnosti je naravno gotovo sve još onako kako je bilo – samo je propala nada u vodstvo u sljedećoj vladi ili je propao san o usponu. No drukčije je ako netko tim riječima opisuje svoje iskustvo kroz koje mora proći nakon smrti osobe koja mu je bila bliska. Tada je iznenada zastrašujuće točno: Ništa više nije onako kako je bilo. Nedostaješ mi Kada netko tko žaluje izjavi da u njegovu životu sada »ništa više nije onako kako je bilo«, 22