Tanka crta by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Tanka

crta Ml a den Machiedo

K r š ć a nsk a s a da šn j os t

BIBLIOTEKA »ZRNO«

Mladen Machiedo

TANKA CRTA

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2015.

Korektura: Heni Felber Graﬁčko uređenje: Marijan Tkalec Oprema: Tomislav Alajbeg

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Denona d.o.o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-0936-9 Tiskano u kolovozu 2015. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000910945.

»Colin više nije ništa čuo, živio je unatrag i katkad se čak smiješio, prisjećao se svega.« Boris Vian, Pjena dana

»Sreća nije drugo doli privid poput pjene koja pluta na površini mora.« Višnja Machiedo, Predgovor za B. Viana

‘S’il est vrai que plus tard s’il est vrai que peut-être alors laisse que ton oeil se ferme’ Françoise Campo-Timal, 12. travnja 1992.

PREDGOVOR

»Ja postojim samo kad sam s drugima, sam nisam ništa.«1

Karl Jaspers Knjiga Postanka na najljepši nam način dočarava tko je čovjek i koja je njegova uloga u svijetu. Prema njoj, čovjek je biće odnosa i stalno je upućen na drugoga i na Boga. »Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on« (Post 2, 18), kaže sam Stvoritelj dok stvara Adama i Evu, da budu jedan drugome bližnji – kako se to uobičava reći u kršćanskoj terminologiji – s kojim će čovjek živjeti u zajedništvu. Pa i sama je »bit čovjeka sadržana samo u zajedništvu, u jedinstvu čovjeka s čovjekom« 2, poručuje nam Karl Jaspers dodajući da i sam Bog nije (ništa) drugo doli »čovjek sa čovjekom, tj. jedinstvo ja i ti«3. Komunikacija, to jest odnos između Ja i Ti, nije dodatak vlastitoj individualnosti već mjesto u kojemu se čovjekova individualnost objavljuje, razotkriva i ostvaruje. Sama je komunikacija tako osobiti stupanj onoga »biti zajedno« koji se upotpunjuje ili dovršava u zajedništvu (u latinskom te dvije riječi – communicatio i communio - imaju i isti korijen), čija su najuzvišenija iskustva prijateljstvo i ljubav (i tu je latinski korijen isti, amititia – amor), te se u humanistič1

JASPERS, Karl, Uvod u filozofiju. II: Izvori filozofije. Filozofija egzistencije, Prosveta, Beograd, 1973, str. 133-141. 2 FEUERBACH, Ludwig, Principi della filosofia dell’avvenire, Einaudi, Torino, 1946, str. 139. 3 Isto tamo.

kom i biblijskom smislu pretvara u »odgovornost (jednoga) Ja za (jedno) Ti«.4 Ta se duboka istina o čovjekovoj bíti – bíti za druge – nazire, čita i shvaća na jednoj »nevidljivoj, tankoj crti između života i ne-života, kad više nisi svjesno tu, a nisi ni sasvim tamo ...«, zapravo sa svake stranice Tanke crte, meditativnih dnevničkih zapisa pjesnika Mladena Machieda. Kao i kod Heideggera, ali opet tako bitno drukčije, Machiedova riječ u tim memoarskim ulomcima ne komunicira, već aludira, jer je govor u čovjeku, ali nije od čovjeka; on je »dar bitka«. Više od govora – kao da nas heideggerovski hoće upozoriti pjesnik Machiedo – vrijedi mistična šutnja koja je prepuštanje (Gelassenheit) riječi Bitka: »Govor u svojoj biti nije niti čovjekov izričaj niti aktivnost. Govor govori«. Da, govor govori »jer je zvuk tišine«, a tišina »smiruje dovodeći svijet i stvari do njihove biti«.5 Istinska riječ je ona koja aludira, »šifrirana« riječ kojom se služe pjesnici, ona koja ne »izriče« već »priziva«: sve ostalo je brbljarija. Takve su autorove riječi koje su i bremenite i snažne, uprte u stvarnost i istodobno mistične; takvi su i njegovi prozni stihovi: kao da bi htjeli šutnjom reći, a govore iz šutnje, kao da bi htjeli poštivati tišinu u koju je nehotice, životnom sudbinom, a vjerujemo opet po Božjoj promisli, uronio onaj Drugi s kojim stihovima komunicira, zapravo ona Druga koja je bila životni Socius, a i daleko više od toga – ona koja je bila životni Amor. S njom Machiedo mislilac razgovara, s njome nam epigrafski lapidarno prenosi svoje bogato iskustvo 4

BUBER, Martin, nav. dj., str. 19. Usp. također ﬁlozofsku misao Emmanuela Lévinasa. 5 HEIDEGGER, Martin, In cammino verso il linguaggio, Mursia, Milano, 1973, str. 33, 419.

subitka s drugima6, premda osjećamo da je mnogo toga proživljenoga i otrpljenoga – u zajedničkom iskustvu i patnji – u toj kronici zajedničkih dana – ipak neizrečeno. A sve se niti ne može reći niti zapisati, nešto se mora prepustiti i mističnoj šutnji jer »o onome, o čemu se ne može govoriti, mora se šutjeti.«7 Sa mnogih stranica dnevničkih autorovih ulomaka na profinjen nam se način prenosi istina da u stalnoj komunikaciji ljudi često govore o tome zašto se ne razumiju, a jer se ne razumiju, govore. No, upravo jer govore, oni se ne razumiju. Riječ postaje sredstvom nekomunikativnosti. Zato nas Machiedo, poput Karla Jaspersa – s kojim ga veže duboko zanimanje za slavnoga genijalnoga slikara i književnika Leonarda da Vincija – u njegovoj filozofiji egzistencije, meditativno vraća izvornoj komunikaciji i podsjeća da su sva ljudska bića mogući drugi s kojima nam je zadano komunicirati. Jaspersova filozofija egzistencije – na koju kao da se intuitivno naslanjaju autorovi hermetični zapisi o vlastitom iskustvu – nakon godina slijepog povjerenja u znanost, tehniku, prosperitet industrijskog društva, vraća čovjeka, kao pojedinca, u središte pozornosti. Karl Jaspers kritizira negativne pojave znanosti i njezinog razvitka, uviđa pojavu otuđenja i pokušava obraniti dostojanstvo čovjeka. To čini i autor sam u teškoj stvarnosti, koja ga ne brine zato što je njegova, nego zato što je to stvarnost njegove bližnje i njegovih bližnjih, a koja ga prisiljava na donošenje odluka o svojim postupcima u prilikama u kojima za te odluke nema sigurnih uporišta. U tom stanju trajne nesigurnosti, u kojoj čovjek ne 6

Usp. MYERSON, George, Heidegger, Habermas i mobitel, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001., str. 14-15. 7 »Wovon man nicht sprechen kann, darüber muss man schweigen.« (WITTGENSTEIN, Ludwig, Tractatus logicus-philosophicus, 7, http:// people.umass.edu/phil335-klement-2/tlp/tlp-ebook.pdf).

raspolaže niti konačnim saznanjima niti pouzdanim vjerskim istinama, pjesnik Machiedo nam poput Jaspersa svojim duboko smislenim meditativnim ulomcima i razmišljanjima nastoji pomoći u stjecanju novih uvida u vlastitu i tuđu egzistenciju bez ikakvih iluzija. Iz njegovih intimnih i hermetičnih riječi i rečenica proizlaze i mnoga pitanja koja su prije njega postavili mnogi ﬁlozoﬁ: Što je čovjek? Što je komunikacija? Što je istina? Ali jednako tako i: Što je (medicinska) znanost? Što je transcendencija? U tom svom srazu s teškom misijom davanja odgovora na ta duboka životna pitanja, Machiedo jaspersovski ne odbacuje znanost, ali uočava njezine granice: znanost nam ne može dati odgovore na pitanja o vlastitom smislu, niti odrediti smisao i cilj našeg života. Zato u središte svojih svakodnevnih razmišljanja stavlja čovjeka i njegovu upućenost na bližnjega i na Boga, zanima ga pojedinačna egzistencija i pojedinačno čovjekovo iskustvo, njegovo nepovredivo dostojanstvo i onda kada je u bolesnome tijelu – paradoksalno - vidljiva (samo ljudskom oku) nevidljiva duša. A pri tome kao da se bori i hrve s onime što Jaspers naziva glavnim značajkama egzistencije: s komunikacijom, slobodom i graničnim situacijama. Autor komunicira i iznenađuje se tuđom (često neshvatljivom) komunikacijom, pita se o slobodi i mogućnosti njezina ostvarivanja u jednoj od teških graničnih situacija: u patnji drugoga voljenoga bića koje zapravo postaje slikom svakoga čovjeka patnika. U njegovim je »fotografskim« zapisima stoga osobito naglašena briga za integritet ljudske osobe. Tu brigu možemo naći na svakoj stranici autorove Tanke crte kojima poručuje da je komunikacija borba u ljubavi i iz ljubavi u kojoj svatko svakome stavlja cijeloga sebe na raspolaganje. 10

Tako, još jednom, poput Jaspersa, Machiedo vjernik razmišlja o graničnim situacijama u kojima se svaki čovjek nalazi – a to su smrt, patnja, borba i krivnja – te zauzima njegov stav da pojedinačni čovjek nije u stanju ostvariti se kao čovjek ukoliko je odvojen od drugih ljudi. U graničnoj situaciji patnje autor se kao otkupljeni, vjerom oduhovljeni čovjek oslanja i pouzdaje u Boga. To mu olakšava zdravo pouzdanje, kako će to reći Bernhard Häring, »u bogodane snage u sebi i u drugima«,8 ali mu meditativni zapisi ipak ne isključuju kritičku opreznost koja uvijek ostaje podređena stavu vjere i povjerenja u Krista. A životna vjera i iskrenom molitvom prožeti dnevnički ulomci stvaraju preduvjete za uzajamnu pažnju i poštovanje, za prihvaćanje patnje, pa i smrti. Po vjeri i ljubavi oslobođeni smo besmislene patnje i besmislene smrti. Machiedova svakodnevna intimna zamjećivanja opominju da nismo oslobođeni svih patnji i bolesti, ali ih možemo doživjeti kao otkupiteljsku zbilju i dati im takav oblik. Njegovo iskustvo jest iskustvo duboke zahvalnosti za dar vjere baš u takvim teškim trenucima, vjere koja smisao patnje rasvjetljuje sudioništvom u otajstvu otkupljenja. Ista ta vjera, doživljava li ju čovjek kao dar, budi jaku sućut s onima koji pate, vjernički svjedoči autor, jer je Isus Krist »ljubavlju pobijeđena patnja«. Otkrivajući po vjeri Kristovu otkupiteljsku patnju, čovjek »istodobno u njoj otkriva osobne patnje«, ali ih ponovno – baš po vjeri »pronalazi obogaćene novim sadržajem i novim značenjem«.9 Patnja i trpljenje tako čovjeku postaju poziv 8

HÄRING, Bernhard, Kristov zakon. Slobodni u Kristu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1986, str. 146. 9 IVAN PAVAO II., Spasonosno trpljenje (Salvifici doloris), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2003, br. 20.

da pokaže svoju moralnu veličinu, svoju duhovnu zrelost jer je patnja – posebno patnja bližnjih – uvijek i kušnja iz koje nam Machiedo svjedočeći i pokazuje put svakome od nas oslanjajući se na svetoga Pavla koji piše Filipljanima: »Sve mogu u onome koji me krijepi.« (Fil 4,13). A krijepi nas Otkupitelj čovjeka, »Čovjek boli, koji je na sebe primio tjelesne i moralne patnje ljudi svih vremena kako bi u ljubavi mogli pronaći spasenjski smisao svoje patnje i valjan odgovor na sva svoja pitanja« – Krist, novi Adam, koji »objavljujući misterij Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva i čovjeka njemu samome te mu objavljuje uzvišenost njegova poziva«10 – biti za druge. Dubravka Dubravec Labaš Danijel Labaš

IVAN PAVAO II., Spasonosno trpljenje (Salvifici doloris), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2003, br. 31.

uoči 23. studenoga 2011.

Na toj nevidljivoj, tankoj crti između života i ne-života, kad više nisi svjesno tu, a nisi ni sasvim tamo... Previjene glave, s velikim srcem što još kuca, priključena na cjevčice, kisik i titrave krivulje monitora... Ako nisu dovoljni svi koji te vole – i mole (brojniji no što bih pretpostavio, što bi ti ikad pretpostavila) – znači da si predobra za ovaj, kasno prenuti svijet. No ostvari li se milost – i otvoriš li oči (i stisneš mi triput ruku, kao poželjan znak da si razumjela velika slova koja bi ti kazala gdje si i što se zbiva) – bit će to jedino stoga što si – u odgodi – prijeko potrebna tu, da naše ovdašnje tmine prorjeđuješ prema slabašnom tračku svjetla. (Inače... bit će nam jedina šansa tvoj kondicional irealni: tvoj odsutni šapat.)

uoči 23. studenoga 2011.

A dobra ti urednica, govoreći o tebi, izusti psiho-kozmički aforizam: »Ona je kao zvjezdana prašina, prosipa se po svima«. …

Tko zna u kojim si sad predjelima svojega komatoznog sna. No tvoja ruka, kad je uzimam u svoju (malo natečena zbog uštrcane kemije), još tako topla od života...

…

Javljaju da ti je umrla sestrična. Zaludu joj se tumačilo tko si (i prije njezine nepokretnosti). Otišla je, nesvjesna da te promašila. A sad očekuju tvoje ime (možda oba) na osmrtnici (dajem pristanak, što ću!), iluzornu nazočnost na pogrebu. …

Prolazi naš datum. Ne mogu ti nacrtati ni cvijet na bijelom papiru. …

Kad ti je hitna pomoć počela rezati rukave, a ja ponešto zatečen... Rekoše: »Gospon, kad je život u pitanju, ne gleda se na odjeću!« …

Za iduće jutro, poslije one kobne večeri, imala si zakazano cijepljenje, pa frizerku. Na cijepljenje odoh sam, a sestra u ambulanti ostade preneražena. A onda, krojačica, cvjećarka... sve te jednostavne vrijedne žene otkrivaju srce na dlanu, zrače tragom tvoje dobrote. …

Jednom neki vještac bijaše dijagnosticirao da ti je prejak duh za preslabo tijelo. »Stilnovisti« bijahu ustanovili kvazi-topos ‘carcere del corpo’. A za tvoj mozak, podliven aneurizmom, valjalo bi reći, ‘la prison du crâne’.

24. studenoga 2011.

Kad smo oboje u snu, svatko u svojem (ti na brijegu, ja kod kuće u donjem gradu), možda smo si najbliži, jer oboje nismo. A ja tad ne mislim. Ustajem u nezagrijan stan (mjesec studeni opravdava svoj naziv), znajući da je – uz rano upaljena svjetla – vama gore toplo: liječnici vijećaju, sestre uz vas... Aparati vam uključeni, ali isključena svijest... …

Govorila si da, nekoć dok bih bio na putu, položiš pored svojeg uzglavlja moju pidžamu. Sad je noću tvoja zadnja spavaćica pored mene. Dok je, kao i ručnik, naša kućna vila ne opere. Kupio sam ti i kućni ogrtač. Za koga, dušo? …

Nestale naljepnice, bijeli notesi, kuverte samo plave (kao za sudske obavijesti i one anegdotske za mito!), dobro da još ima kemijskih olovaka... Papirnica propada! A vani štrajk, rep za reklamnu porciju ribe, inﬂacija predizbornih obećanja... …

Sitna ispunjenja u obavljanju tvojih prekinutih poslova: negdje žig, pa potpis, primopredaja... A negdje i brzopleto, premda dobronamjerno, »kako je?« ili čak »dobro ste?«.

25. studenoga 2011.

Gane me za samotnim doručkom (bilo ih je mnogo takvih, ali dok si ti spavala) tvoja dobra urednica na telefonu: »Ona se trebala zvati Anđela. No kako god bilo, računaj da ti je dar što si s njom živio«. …

Od jučer mičeš nogama, danas si zijevnula u snu, sa cjevčicom u ustima. Naučio sam da likvor, što ti ga uzimaju drenažom iz glave, ružičast od krvi i sukrvice, mora postati proziran. »Spreman sam na milimetarske pomake«, rekoh, a dežurni neurolog: »Dobro, ali mi očekujemo pomak od jednog metra, kad otvori oči«. (Rekao je »kad«, ne »ako«!)

26. studenoga 2011.

Sve mislim da je obratno: da ja ležim bez svijesti, a ti svaki dan na brdo, sa svojim artritisom, svojim venama... I vidim te neutješnu, nemoćnu, kako stojiš (jer ni stolca na »Intenzivnoj«, razumljivo), uz moj krevet, u svoj svojoj dobroti, sama. Tad kažem u sebi: Bože daj mi da preuzmem na sebe svu takvu bol.

…

Jučer, u kutu oka, uz kapak, bliže nosu, bila ti je suza. Sama od sebe izlučena? Ili posljedica nekog sna kojeg se – ni u kojem slučaju – nećeš sjećati. …

Trebao sam biti u Trstu, a ti slušati moj radiofonski collage o Dinu Campani. I priopćiti mi dojmove naknadno. Sad sjedim uz eter u tvojoj fotelji, ponorno samcat. …

Jedini sam za kojeg postoje tvoji roditelji, pokojni, uokvireni. Oh, da su još u ovoj dolini suza, kako bi nad svojom jedinicom plakali, plakali... …

Zovu, raspršuju inače pustu večer, žele što i ja. No možda je najmudriji glas koji kaže: »Kad nije gore, to je već dobro!« …

A neki ne zovu uopće (malobrojni, doduše). Ali ne zbog zlih misli ili nehaja. Ne znaju što bi rekli ili – dopustivo – čuvaju sebe.

27. studenoga 2011.

Prva nedjelja Došašća. »Pružite mir jedni drugima« s malog ekrana. Sâm, pružam ga svim brižnim prijateljima. 19

… Danima je sve bilo u znaku Vukovara: i za stolom, uz jelo. Najprije moj predgovor Glavaševićevim pričama (u prijevodu za englesko izdanje), onda drugi put onamo, s književnicima – bolnica, groblje, Ovčara (život zaustavljen na onim mladim licima) – pa zakazano predavanje u Trstu. Bilo je suđeno da kloneš baš u kasnim satima godišnjice, 17. studenog. A u nailazećoj noći imao sam dva krupna razloga za svijeću u prozoru. … Zakazuje mi lancetar za glukozu. Nedostatna kap krvi prebrzo se gruša na posljednjoj raspoloživoj traci, izostaju brojke na mjeraču. Poslije, zaostala kap ostavlja trag na bijelom papiru. … Kad se uzbuđujete zbog ništavnosti, sjetite se: ima ih koji leže nepomični, »na aparatima« su, i nikad se neće probuditi. Neka se Bog smiluje njihovim dušama... … Zadržali su ti cjevčice u nosu, maknuli onu iz usta. U snu mičeš usnama. Likvor je manje taman, odnosno svjetliji, a ja – smijem li reći? – u svojoj zabrinutosti, mikro-postotkom sretniji.

28. studenoga 2011.

Zadugo su običavali pitati, kad te na javnim manifestacijama ne bi vidjeli sa mnom (premda smo se i onda znali »dijeliti« 20

katkad između dva mjesta ili dvije obveze): »A gdje je? Je li u Parizu?« A u Parizu nisi, sad već, bila osam godina, ja jedanaest. Francuska ti je dodijelila visoko odličje, no diplomatski te činovnici godinama ne pozivaju na 14 juillet. Htjedoh prosvjedovati, ali ti si mahnula rukom. Nije ti bilo važno. Ipak, nisam siguran da te takvi postupci nisu potajno trošili. Kao i sve meni nanošene nepravde. …

Samo da još neko vrijeme poživimo, iza sebe sve sredimo, dobrim ljudima ostavimo drage uspomene (što smo ih godinama skupljali), oprostimo se i oprostimo i, kao starčići, spokojno odemo... …

Protrnuh, ulazeći na »Intenzivnu« i vidjevši s vrata tvoj krevet prazan. Premjestili su te dva mjesta dalje, pa si sestrama stalno na oku iz njihove »staklenke«. …

10. dan. Sestre vele da mičeš rukama. Da istinu kažem, nisam primijetio. Ali ako te podragam po obrazu, zadovoljno zamljackaš. Kao kad bih u normalnim uvjetima ustajao i puštao te da još odspavaš. Možda više nisi tako nepovratno onkraj. …

Reklo bi se utješno: to je kao da si otputovala. Ali nije. Jer odsutnosti si ne sliče.

Da si otputovala, znao bih da hodaš u drugom prostoru, »puniš baterije«, biraš knjige, susrećeš druge, drage prijatelje... S vremena na vrijeme »bio bih« s vama. I bila bi živa ti u glasu s telefona.

29. studenoga 2011.

Upravo se tada nakanilo postavljati nove kabele! Kad su te u ono svitanje iznosili vezanu za ravna plastična nosila, morali su, valjda, preskakati preko iskopanog jarka i paziti da ne udare u bager, već aktivan točno ispred veže. Na oba pločnika jarke su potom ispunili zemljom, koju sad raznose parkirani automobili, pješaci, kućni ljubimci... I tako danima. Tko bi – pred izbore – pokrivao te (i druge, veće) rupe! …

Priznajem, nisam nikad brojio udovce među svojim predcima. Bake su bile odavno pokojne, doduše »mitizirane« na fotograﬁjama i portretima. Djed po majci bio je u drugom braku, a djed po ocu dopisivao se s mnogim prijateljicama, koje bi ga povremeno posjećivale. Kako im je doista bilo? Djed po majci, Ante (Toni), obrovačko-zadarsko-pariškobečki (glede podrijetla, škole i dvije inozemne diplome), izgubio je ženu Primorkinju 1914. par tjedana nakon kućnog poroda. Za preventivu od sepse onda nisu postojali antibiotici. Ostao je s bebom »u naručju«, a beba kroza život s traumom zbog izgubljene majke. Oženio se desetak godina kasnije. U oporučnom pismu 22

zahvalit će drugoj ženi, ali i naglasiti da prvu nije nikad prežalio. (Ta baka više nema groba. Bilo je nemoguće odavde, preko drugog svjetskog rata i dva poraća, plaćati u Beč pristojbe.) Djed po ocu, Jerko, hvarsko-zadarsko-šibensko-ponovno hvarski (s bečkom diplomom iz medicine), žrtvovao je obitelj slavenoﬁlstvu da bi ga – slično kao i njegov životni prijatelj Ante Tresić Pavičić – okajavao u starosnoj kroatoﬁliji nakon satiričke skepse prema svim vlastima. Na bakin sprovod u Zadru 1919. išao je pod talijanskom stražom nakon što ga prethodno, zatvorenog u Boki Kotorskoj, zamalo nisu strijeljali Austrijanci. Bolujući od tuberkuloze, ta rusko-češko-austrijska baka (po rođenju, mladosti i roditeljima) podizala je troje djece i venula u bljedoći. Stanovali su na Kolovarama. Ulica danas nosi ime po liječniku koji je nad bakom bdio, platonski je ljubio i napisao joj nekrolog. Nakon podosta godina posmrtni su joj ostatci preneseni u Hvar. I, napokon, hvarski šukundjed Girolamo. Obitelj bijaše osiromašila, pa nije mogao studirati u Padovi (kao njegov otac i jedan nećak). Premda začudno samouk, dopro je epistolarno do Mommsena, bio članom europskih znanstvenih instituta. Moj ga je otac štovao, po usmenoj predaji i portretu, ne znajući međutim da su dvije Girolamove zbirke – numizmatička (netaknuta) i arheološka (razdijeljena po sektorima) završile u splitskom muzeju, ocu godinama doslovno iza ugla! Od šukunbake, čini se Zadranke, ostalo je samo ime i prezime i godina smrti. Tada joj je bilo 38. Grobovi više ne postoje. Točnije, pretpostavlja se da su u Hvaru među arheološkim ulomcima pored crkve sv. Marka. (Katkada papiri odole dulje od kamena.) Nadživio suprugu za gotovo četvrt vijeka, do 1874, Girolamo strogo gleda s uljenog portreta. Podigao je četvero djece (tri sina i prvorođenu miljenicu), spasio memoriju na daleke 23

Cijena 90 kn

ISBN 978-953-11-0936-9