DIPLOMACIJA SVETE STOLICE
Lektura i korektura:
Gordana Bašić Kedmenec
Grafičko uređenje: Christian T. Belinc
Oprema: Tihomir Turčinović
Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14
Za nakladnika: Stjepan Brebrić
Tisak: Grafički zavod Hrvatske d. o. o., Zagreb
Naklada: 1000
ISBN 978-953-11-1914-6
Tiskano u lipnju 2024.
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001233174.
Nikola Eterović
Tiha moć
Diplomacija Svete Stolice
KRŠĆANSKA SADAŠNJOST Zagreb, 2024.
Uvod
Sveta Stolica je vrhovno upravno tijelo Katoličke Crkve na čijem je čelu Sveti Otac, rimski biskup i pastir sveopće Crkve. Katolička Crkva je pak zajednica više od milijardu i tri stotine tisuća kršćana, koji žive u svim državama svijeta, na svih pet kontinenata. Kratki pregled odlika Svete Stolice, subjekta međunarodnog prava, sažet je u zaključku ove knjige.
Tijekom više od četrdeset godina služenja u diplomaciji
Svete Stolice, često sam bio zamoljen održati razne konferencije ili napisati članke o naravi Katoličke Crkve i Svete Stolice. Stoga sam različitim slušateljima morao predstavljati bitne vidove Katoličke Crkve, kao i izvijestiti o diplomatskom djelovanju Svete Stolice na bilateralnoj razini, u odnosima s državama, i na multilateralnoj razini, unutar raznih međunarodnih organizacija i institucija. Sabrao sam i preradio razne tekstove u ovoj knjizi koja nosi naziv Tiha moć. Diplomacija Svete Stolice.
Diplomacija Svete Stolice obuhvaća širok splet odnosa i aktivnosti Katoličke Crkve s državama i međunarodnim organizacijama i institucijama. Neke su od njih opisane u ovoj knjizi koja bi htjela biti tek svojevrsni uvod u bolje razumijevanje naravi i načina djelovanja Svete Stolice u kontekstu međunarodne zajednice, kao i u odnosima s pojedinim državama.
Knjiga je podijeljena u osam dijelova.
Prvi dio nosi naslov Ivan Pavao II. i pad Berlinskog zida. Odnosi se na posebno razdoblje u povijesti Europe i svijeta u kojem je Katolička Crkva, predvođena svetim papom Ivanom Pavlom II. , znatno pridonijela padu Berlinskog zida 1989. godine, simbola totalitarnoga komunističkog sustava te podjele Europe i svijeta na dva suprotstavljena bloka. U tom procesu važno je bilo inzistiranje na poštovanju ljudskih prava, posebno vjerske slobode.
Drugi dio Sveta Stolica i Njemačka opisuje diplomatske odnose ovih dvaju subjekta međunarodnog prava, u zadnjih sto godina,
od 1920. do 2020. godine. Oni su karakterizirani brojnim konkordatima i konkordatskim ugovorima, kojima je Sveta Stolica nastojala urediti odnose s državnim vlastima, te posebno osigurati prostor za slobodno djelovanje Katoličke Crkve (libertas Ecclesiae) u Njemačkoj. To je posebno bilo važno za vrijeme nacionalsocijalističke diktature.
Treći dio nosi naslov Sveta Stolica i Ukrajina i opisuje odnose Katoličke Crkve s jednom od zemalja koje su ponovno stekle slobodu raspadom Sovjetskog Saveza, koji se dogodio 26. prosinca 1991. Ukrajina je pravi ekumenski laboratorij, jer većina stanovnika pripada pravoslavnim Crkvama, ali postoje i značajne katoličke zajednice istočne i latinske tradicije. Tragični agresorski rat Ruske Federacije, koji je započeo 2014., a eksplodirao 24. veljače 2022., skrenuo je pozornost svijeta na Ukrajinu i herojski otpor njezinih građana. Sveta Stolica aktivna je u potrazi za pravednim i trajnim mirom, u skladu s međunarodnim pravom. U međuvremenu čini sve da humanitarnom pomoći ublaži patnje napaćenog stanovništva. Olakšala je, među ostalim, razmjenu ratnih zarobljenika s obje strane, i dalje je voljna olakšavati povratak u Ukrajinu djece odvedene u Rusku Federaciju, kao i moguće mirovno posredovanje, ako ga dvije strane odluče zatražiti.
Četvrti dio, Sveta Stolica i Hrvatska, posebno je posvećen odnosima Svete Stolice i Republike Hrvatske. Analizom Memoranduma Svete Stolice o priznanju Hrvatske opisuju se pravni i etički razlozi zbog kojih se Sveta Stolica zauzela za proširenje međunarodnog suglasja o priznanju Hrvatske, uvjerena da će ono pridonijeti uspostavi mira. Donosim i neka osobna svjedočanstva o tim važnim događajima ‘zgusnute povijesti’ kada su se u kratkom vremenu donosile odlučujuće odluke o budućnosti Europe, uključujući i Hrvatske.
U petom dijelu Papinska crkvena akademija predstavlja se ova crkvena ustanova osnovana 1701. godine, koja je, dakle, najstarija diplomatska škola u svijetu. Označuju se i neke bitne oznake, duhovne naravi, koje bi trebale resiti djelatnike u diplomatskoj službi Svete Stolice.
U šestom dijelu Konkordatsko pravo prikazuje se 100 godina konkordatske djelatnosti Svete Stolice, to jest pravnog uređenja odnosa između Crkve i države. U tom je razdoblju Sveta Stolica sklopila konkordate s raznim državama. Mogu se razlikovati
konkordati sklopljeni nakon Prvoga svjetskog rata; nakon Drugoga svjetskog rata te nakon pada Berlinskog zida. Donose se i kratki osvrti povezani s komemoracijama sklapanja pojedinih konkordata i konkordatskih ugovora.
U sedmom dijelu, Crkva u svijetu, nakon kratkog prikaza kršćanske antropologije, traže se mogući odgovori na brojne izazove Crkve u XXI. stoljeću, kao što su evangelizacija u sekulariziranom društvu, uloga manjinskih Crkava, vjerske slobode, cjeloviti razvoj čovjeka, problemi mira i društvene nepravde. Katolička Crkva ima posebnu odgovornost u Europi, koja je nastala pod njezinim utjecajem i u čijem su razvoju utkane brojne kršćanske vrijednosti. Njih treba ponovno otkriti i oživjeti kako bi Europa vrijednosti zadobila novi dinamizam i zauzelo važno mjesto u promicanju mira, pravednosti i pravde u svijetu. U osmom dijelu Sinodalna Crkva, nakon kratkog pregleda Biskupske sinode, opisujem sinodalnu suradnju s papom Benediktom XVI. tijekom njegova pontifikata. Također se opisuje doprinos hrvatskih katoličkih biskupa na raznim skupštinama Biskupske sinode. Potom se označuju glavne smjernice koje bi trebale usmjeravati proces sinodalnog hoda u Katoličkoj Crkvi k sve dubljemu crkvenom zajedništvu. Sinodalnost zahtijeva angažiranost svih vjernika, očito prema osobnim sposobnostima i naravi crkvenog poziva, u traženju rješenja na goruća pitanja Crkve u suvremenom svijetu.
Teme obrađene u ovoj knjizi nisu samo teoretske naravi nego na konkretnim primjerima zorno nastoje pokazati način djelovanja Svete Stolice u odnosima s pojedinim državama, kao i u okviru međunarodne zajednice. Osim toga, one sadrže i osobna iskustva, izražena na direktan ili indirektan način, jer opisujem događaje u kojima sam sudjelovao. Vjerujem da će ta činjenica dati dodatnu vrijednost prikazu i analizi opisanih događaja.
Na kraju, sa zahvalnošću se sjećam svojih roditelja, odgojitelja, poglavara i učitelja, od kojih su većina već blago u Gospodinu preminuli, ali s kojima sam duhovno povezan, a čija se imena pojavljuju i u ovoj knjizi. Ona bi htjela biti također znak zahvalnosti Bogu i Katoličkoj Crkvi u prigodi 25. obljetnice moga biskupskog ređenja, u duhu nadahnutoga psalmista: »Ne nama, Gospodine, ne nama, već svom imenu slavu daj zbog ljubavi i vjernosti svoje« (Ps 115, 1).
Prvi dio
Ivan Pavao II. i pad Berlinskog zida
Godišnjica pada Berlinskog zida, koji je postao simbolom pada komunizma u zemljama srednje i istočne Europe 9. studenoga 1989., nudi priliku za prisjećanje na tu prijelomnicu u povijesti Europe i svijeta.1 Ovim prilogom želio bih u kontekstu istočne politike (Ostpolitik) Svete Stolice naglasiti značajnu ulogu svetoga Ivana Pavla II., koji je 16. listopada 1978. izabran za rimskog biskupa i pastira univerzalne Crkve. U to je doba Europa bila podijeljena u dva bloka, istočni i zapadni. Zemlje istočnoga bloka kontrolirao je Sovjetski Savez. Sve zemlje, s izuzetkom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, bile su članice Varšavskog pakta.2 Zapadnoeuropske države većinom su se udružile u NATO. Napeti odnosi između oba bloka označavaju se pojmom »hladni rat«. To je razdoblje trajalo od 1945. do 1991. godine.
Pastoralni posjet Ivana Pavla II. Njemačkoj 1996.
»Gospodine kancelaru, ovo je veliki trenutak u mom životu. Stojim s Vama, njemačkim kancelarom, na Brandenburškim vratima, i vrata su otvorena. Zid je pao, Berlin i Njemačka više nisu podijeljeni. I Poljska je slobodna.«3
1 Ovo je proširena i prerađena inačica moga izlaganja održanog na konferenciji Hrvatska i Europa 30 godina nakon pada Berlinskog zida na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu 22. listopada 2019. godine. Tekst je objavljen na njemačkom »Johannes Paul II. und der Fall der Berliner Mauer« u: Nikola Eterović: Die leise Macht. Die Diplomatie des Heiligesn Stuhls, Herder, Freiburg im Breisgau 2023, str. 159–212, te na španjolskom »Juan Pavlo II y la caida del Muro de Berlín«, u: La diplomacia de la Santa Sede, Sal Terre, Maliaño (Cantabria), 2024.
2 Ugovor je potpisan 14. svibnja 1955. godine. Članice su bile SSSR, Rumunjska, Bugarska, Poljska, Demokratska Republika Njemačka (DDR), Mađarska, Čehoslovačka te Albanija, koja je bila formalno članica do ulaska vojske Sovjetskog Saveza u Čehoslovačku 1968. godine. Varšavski pakt slovi kao odgovor na osnutak NATO-a 1949. godine, u kojem su bile zastupljene zemlje zapadne Europe, a time i Zapadna Njemačka.
3 Helmut Kohl, »Als sich eine Hoffnung, ja ein Traum erfüllte«, u: Stanisław Budyn – Bogusław Ostafin (ur.), Pontifex – Brückenbauer – Budowniczy pomostów, Delegatur der Deutschen Bischofskonferenz für
Te je riječi papa Ivan Pavao II. uputio kancelaru Helmutu Kohlu (1930.–2017.) kada su obojica 23. lipnja 1996. prolazili kroz Brandenburška vrata.4 Ova su vrata predstavljala granicu između Istočnog i Zapadnog Berlina, između istoka i zapada Njemačke, između dva dijela Europe, između slobodna svijeta i zemalja koje su stenjale pod komunističkom i totalitarnom vladavinom. Želja Ivana Pavla II. bila je da prođe kroz vrata od zapada prema istoku, prema središtu Berlina, koji je postao jedan i slobodan i koji je danas glavni grad Savezne Republike Njemačke. Nakon toga na ovome je povijesnome mjestu održao vrlo zapažen govor u kojem je rekao: »Brandenburška su vrata okupirale dvije njemačke diktature. Nacističkim silnicima služila su kao impozantna kulisa za parade i bakljade, a komunistički su tirani ova vrata zazidali usred grada. Zato što su se bojali slobode, ideolozi su ova vrata perverzno pretvorili u zid. Upravo na ovome mjestu Berlina, koje je istodobno postalo spojnicom Europe, nenaravnim sučeljenjem istoka i zapada, upravo na ovome mjestu pokazala se svemu svijetu strašna grimasa komunizma kojemu su sumnjive ljudske težnje za slobodom i mirom. On se prije svega boji slobode duha. I nju su željeli zazidati smeđi i crveni diktatori.«5
Ova poruka je tim značajnija što je za Ivana Pavla II. prolazak kroz Brandenburška vrata značio »kraj, definitivni kraj Drugoga svjetskog rata«6. On je svoje apostolsko putovanje u ujedinjenu Njemačku promatrao kao posebnu milost. Osim prolaza kroz Brandenburška vrata i sveta misa na Olimpijskom stadionu7 bila die polnischsprachige Seelsorge in Deutschland, Hannover, 2010., str. 14; usp. i: Stefan Samerski, Johannes Paul II., Beck C.H., München, 2008., str. 72–73.
4 Helmut Kohl bio je savezni kancelar od 1982. do 1998. i jedna od ključnih ličnosti tijekom ponovnog ujedinjenja Njemačke.
5 Ivan Pavao II. , Govor prigodom svečanog ispraćaja, 23. lipnja 1996., br. 2, (N. B. Svi dokumenti Svete Stolice i Svetog Oca za koje u bilješci nije naveden drugi izvor, mogu se pronaći na URL-u: https://www.vatican.va/.
6 Stanisław Dziwisz, Mein Leben mit dem Papst – Johannes Paul II. Wie er wirklich war, St. Benno Verlag, Leipzig, 2007, str. 189–190.
7 Na ovome stadionu na kojemu su 1936. održane Olimpijske igre u nazočnosti Adolfa Hitlera (1889.–1945.), Ivan Pavao II. proglasio je blaženima dvije žrtve nacizma: Bernharda Lichtenberga (1875.–1943.), katedralnog prepošta katedrale sv. Hedvige, te Karla Leisnera (1915.–1945.), koji je za svećenika bio zaređen 17. prosinca 1944. u koncen-
je dojmljiva i ništa drugo do »vidljivog zapečaćivanja pobjede Boga u strašnoj bitci protiv zla«8.
Berlinski zid
Berlinski zid bio je dug kojih 160 km. Njegova izgradnja počela je 13. kolovoza 1961., a njegov »pad«, tj. otvaranje za redoviti promet, dogodio se 9. studenoga 1989. godine. Prema tome je podjela grada, Njemačke i Europe trajala 28 godina. Antifašistički zaštitni zid bio je naziv za Zid u DDR-u, a bio je nadopunjen i s nepunih 1400 km dugom unutarnjom-njemačkom granicom. U stvarnosti, 3,6 m visok zid bio je izgrađen kako bi spriječio bijeg velikih skupina stanovništva s istoka Njemačke na zapad. Procjenjuje se da je od 1945. do 1961. 3,6 milijuna ljudi pobjeglo u Zapadnu Njemačku, što je iznosilo 20 % stanovništva DDR-a. Pristup Zidu bio je blokiran bodljikavom žicom, protutenkovskim barijerama i stražom, a nadzirali su ga naoružani vojnici.
Jedno su vrijeme tamo bili postavljeni čak i uređaji za automatsko pucanje. Drži se da su vojnici graničnih postrojbi DDR-a ubili barem 327 osoba pri pokušaju bijega na zapad,9 od toga barem 140 žrtava na Berlinskom zidu. Uspješno je pobjeglo 5075 osoba, od kojih su 574 bili vojnici graničari. Zapadni Berlin bio je oaza slobode koja je bila okružena teritorijem Njemačke Demokratske Republike pod totalitarnim komunističkim režimom. Sovjetsko vodstvo željelo je okupirati cijeli grad te je od 24. lipnja 1948. zatvorilo ulice i željezničke veze te prekinulo opskrbu zapadnoga dijela grada strujom i vodom. Kako bi se pomoglo tom dijelu grada koji nije bio pod sovjetskom okupacijom, uz značajno sudjelovanje SAD-a, već je 26. lipnja 1948. organiziran zračni most koji je trajao 462 dana.
tracijskom logoru u Dachauu. Tamo je na blagdan sv. Stjepana, 26. prosinca iste godine, služio svoju prvu i jedinu svetu misu, jer se kratko vrijeme nakon toga njegovo ionako načeto zdravstveno stanje pogoršalo. Svećeničko ređenje Karla Leisnera bilo je jedino u nekome njemačkom koncentracijskom logoru.
8 Stanisław Dziwisz, Mein Leben mit dem Papst, str. 163.
9 Usp. Zeit Online od 8. lipnja 2017., https://www.zeit.de/wissen/geschichte/201-706/ddr-mauertote-studie-deutschland (27. 4. 2020.).
Iako su Sovjeti odustali od blokade 12. svibnja 1949., zračni je most prekinut tek 30. rujna. Zrakoplovi su donosili svu potrebnu robu, lijekove i energente za preživljavanje Zapadnog Berlina.10
Kada je predsjednik Sjedinjenih Američkih Država John F. Kennedy (1917.–1963.) 26. lipnja 1963. posjetio Berlin, vezano za Zid rekao je da »on nije samo napad na povijest, nego i na čovječnost«11. Ostaje nezaboravna njegova rečenica: »Svi slobodni ljudi, gdje god živjeli, građani su Berlina; i stoga, kao slobodan čovjek, ponosan sam što mogu reći: Ich bin ein Berliner (Ja sam Berlinac.)«12.
Dvadeset i četiri godine poslije, 12. lipnja 1987., Berlin je posjetio jedan od njegovih nasljednika, predsjednik Ronald Reagan (1911.–2004.). U svom govoru obratio se tadašnjemu generalnom sekretaru Komunističke partije Sovjetskog Saveza Mihajlu S. Gorbačovu te uzviknuo: »Mr. Gorbachev, open this gate! Mr. Gorbachev, tear down this wall! – Gospodine Gorbačov, otvorite ova vrata! Gospodine Gorbačov, srušite ovaj zid!«13
10 Ovaj je zračni most bio najveći do tada u povijesti. Prema podatcima Muzeja Saveznika u Berlinu na vrhuncu zračnog mosta u Berlin je svake 62 sekunde slijetao jedan zrakoplov, odnosno dnevno 1.398 zrakoplova koji su dovozili 12.940 tona hrane, ugljena, strojeva i uređaja. Ukupno je bilo 278.228 letova kojima je prevezeno 2.326.406 tona materijala, od toga 1,5 milijuna tona ugljena za grijanje ili opskrbu strujom. Tijekom ove velike operacije poginulo je 79 pilota, 40 britanskih, 31 američki i osam njemačkih.
11 Američki je predsjednik rekao: »Zid je najočiglednija i najjača demonstracija neuspjeha komunističkog sustava. Cijeli svijet vidi ovo priznanje neuspjeha. Mi zbog toga nismo nimalo sretni; jer, kao što je rekao vaš gradonačelnik, zid je ne samo napad na povijest, nego i na čovječnost. Zid razdvaja obitelji, muževe i žene, braću i sestre, dijeli ljude koji žele biti zajedno.« Za njemački prijevod govora Johna F. Kennedyja, usp. na URL-u: https:// www.berlin.de/berlin-im-ueberblick/geschichte/artikel.453085.php (27. 4. 2020.).
12 Ibidem.
13 Ronald Reagan u svom je berlinskom govoru rekao: »Mislimo da sloboda i sigurnost idu zajedno – da stavljanje naglaska na slobodu čovjeka može samo pridonijeti svjetskom miru. Sovjeti bi time dali jasan znak koji bi dramatično unaprijedio slobodu i mir. Generalni sekretaru Gorbačov, ako težite miru – ako želite blagostanje Sovjetskog Saveza i istočne Europe – ako želite liberalizaciju, onda dođite ovamo k ovim vratima. Gospodine Gorbačov, otvorite ova vrata. Gospodine Gorbačov, srušite ovaj zid.« Njemački prijevod govora Ronalda Reagana, usp. na
Drugi dio 65 Sveta Stolica i Njemačka
119 Sveta Stolica i Ukrajina
Ekumenska situacija u Ukrajini 164
Ekumenska dimenzija posjeta pape Ivana Pavla II. Ukrajini 164
Odnosi između katolika i pravoslavnih u Ukrajini 168
Vjerska situacija u Ukrajini . . . . . . . . . . 168
Kratke povijesne bilješke 169
Odnosi s Pravoslavnom Crkvom 176
Stav Katoličke Crkve . . .
180
Važne točke poruke pape Ivana Pavla II. Ukrajincima 191
Ukrajina – ekumenski laboratorij 197 Četvrti
dio
203 Sveta Stolica i Hrvatska
Memorandum Svete Stolice o priznanju Hrvatske 205 Memorandum 205 Situacija u Hrvatskoj 207
Pohod nadbiskupa Jean-Louisa Taurana Zagrebu i Beogradu 209
Od mogućega konfederativnog uređenja do samostalnosti 213
Priznanje Hrvatske
218
Pravni razlozi za priznanje Hrvatske i Slovenije 225
Zaključne bilješke 231 U službi pape Ivana Pavla II. 243
Prvi susret predsjednika Franje Tuđmana s papom Ivanom Pavlom II. 243
Drugi susret predsjednika Franje Tuđmana s papom Ivanom Pavlom II. . .
. 245
Razgovor o »Bljesku« 246
Neostvareno putovanje u Sarajevo 1994. 248
Putovanje u Hrvatsku 1994. 251
Boravak u Zagrebu 253
Drugi pohod Ivana Pavla II. Hrvatskoj 1998. 255
Zaključne bilješke 259
RAZGOVORI
Benedikt XVI. imao je povjerenje u hrvatske katolike 261
Spasiti dušu i tijelo hrvatskoga naroda 266
Govorio sam Papi: priznanjem Hrvatske, zaustavit će se rat – Božja je providnost što smo u presudno vrijeme imali Ivana Pavla II. 270
Nove ideologije pokušavaju
preuzeti ulogu Boga – Njih promiču, u svojoj gordosti, moćna središta vlasti u međunarodnoj zajednici . . . 275
Peti dio
287 Papinska crkvena akademija
Tri stoljeća Diplomatske škole Svete Stolice
Obilježavanje tristote obljetnice
Zaključne opaske
Obilježja djelatnika diplomatske službe Svete Stolice
Šesti dio
313 Konkordatsko pravo
100 godina konkordatske aktivnosti Svete Stolice (1921.–2021.)
Povijesni uvod
Načela Katoličke Crkve
Konkordati nakon Prvoga svjetskog rata
Konkordati poslije Drugoga svjetskog rata
Konkordati poslije pada Berlinskog zida
Zaključne bilješke
90 godina konkordata između Svete Stolice i Njemačkog Reicha (1933.–2023.) 348
Pozdravno slovo u prigodi 50. obljetnice konkordata između Svete Stolice i Donje Saske 351
Deseta obljetnica ugovora Sveta Stolica –Schleswig-Holstein 352
Uloga Katoličkoga teološkog fakulteta pri državnom sveučilištu 354
Crkve u XXI. stoljeću
i karitativna djelatnost
kršćanstva kulturi Europe
Prepoznati kršćanske korijene Europe za novi preporod
Osmi dio
407 Sinodalna Crkva
Sinodalni hod
U sinodalnoj službi Benedikta XVI.
Novosti u sinodskoj metodologiji
Sudjelovanje kardinala Josepha Ratzingera na biskupskim sinodama
Sudjelovanje na biskupskim sinodama pape
XVI.
izvanrednim skupštinama
DIPLOMACIJA SVETE STOLICE
Cijena: 43,00 € ISBN 978-953-11-1914-6