Rino Fisichella
Uvod u fundamentalnu teologiju
Kršćanska sadašnjost
PRIRUﾄ君ICI
SVEZAK 100
UVOD U FUNDAMENTALNU TEOLOGIJU
2
Rino Fisichella
UVOD U FUNDAMENTALNU TEOLOGIJU
KRŠĆANSKA SADAŠNJOST Zagreb, 2015.
3
Naslov izvornika: Rino Fisichella, Introduzione alla teologia fondamentale © Rino Fisichella © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2015.
Recenzenti Tomislav Kovač Branko Murić Prijevod Branko Murić Željko Tanjić Lektura i korektura Vlatko Bilić Grafički uredio Marijan Tkalec Oprema Tomislav Alajbeg
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske.
Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Grafički zavod Hrvatske d.o.o., Zagreb Naklada: 600 ISBN 978-953-11-0826-3 Tiskano u srpnju 2015. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000909691.
4
»Ljubav nije atribut nego događaj, i nikoji atribut se ne nalazi u njemu. ‘Bog ljubi’ ne želi reći da mu ljubav pristaje kao atribut; ljubiti nije temeljni, stabilni, nepromjenjivi oblik njegova lica, nije kruta maska koju modelar dobiva gipsom iz mrtvog lica, nego je brza igra, neiscrpni izraz lica, odbljesak, uvijek mlad, koji prevaljuje vječne putanje. Ljubav odbija učiniti se likom onoga koji ljubi, jer bi se time živo lice ukočilo u mrtvom pogledu. ‘Bog ljubi’ je čista sadašnjost: sama ljubav ne zna hoće li ikada više ljubiti, a niti zna je li ikada ljubila. Dostatno joj je da zna samo jednu jedinu stvar: da ljubi.« F. Rosenzweig, La stella della redenzione
5
6
KRATICE
DTF
R. Latourelle – R. Fisichella, Dizionario di Teologia Fondamentale, Assisi, 1990.
ETF
G. Ruggieri (prir.), Enciclopedia di Teologia Fondamentale, Genova, 1987.
EV
Enchiridion Vaticanum
Greg
Gregorianum
HFTh
Fil Teol
Handbuch der Fundamentaltheologie, I–IV, Freiburg, 1985. – 1988. (tal. prij. Corso di Teologia Fondamentale, Brescia, 1990.) Filosofia e Teologia
RT
Ricerche Teologiche
RdT
Rassegna di Teologia
ScCatt
La Scuola Cattolica
ThS
Theological Studies
7
8
UVOD
»Plašljive su misli smrtnika i nestalne su naše namisli« (Mudr 9,14). Ovaj tekst dobro se uklapa u ono što bi htjelo biti uvod u fundamentalnu teologiju, disciplinu kojoj je cilj istražiti događaj i vjerodostojnost kršćanske objave. Tko bi sa sigurnošću mogao izreći štogod o Božjem otajstvu ako ono, prije toga, nije objavilo samo sebe (1 Kor 2,11)? Ono što različite teološke discipline ostvaruju, nije ništa drugo doli »plašljive misli« i »nestalne namisli« koje nastoje promucati ponešto o ljepoti otajstva. Svejedno, to su nestalne namisli ostvarene svjetlom sigurnosti, činjenice da je sam Bog govorio i razgovarao s čovječanstvom. Ta sigurnost prvotno nije toliko plod misli, koliko je ona plod znanja koje proizlazi iz vjere, koja pak proizlazi iz ljubavi. Bit će, prema tome, plašljive misli, ali istovremeno i snažne, nesigurne, ali u temelju s nepokolebljivom sigurnošću. Kako bi se nadišlo ovo prividno protuslovlje, potrebno je prihvatiti paradoks kršćanske vjere kako je to učinio apostol Pavao pišući zajednici u Korintu: »I ja priđoh k vama slab, u strahu i u veliku drhtanju. I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj nego na snazi Božjoj« (1 Kor 2,3-5). Vjera u Isusa Krista, prema tome, potiče govoriti ono »što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube« (Iz 64,3 u 1 Kor 2,9), no one stvari koje su nama objavljene i prenešene. 9
Čudnom ironijom sudbine fundamentalna teologija – koja je nakon Drugog vatikanskog koncila u mnogim središtima teološkog studija bila svedena na jednostavan i površan »uvod« – imala je takav razvoj posljednjih godina, da sama potrebuje »Uvod«. Prestaje tako služnička dimenzija što se činilo obvezatnim s obzirom na dogmatiku, i ponovno s punim naslovom ulazi u teološku znanost kao disciplina s vlastitim identitetom i vlastitom metodom. Nije jednostavno istaknuti posebne tematike »uvoda«, no u svakom slučaju one nikada nisu manje važne od onoga što čini poseban sadržaj materije. Upravo suprotno, služe kako bi istaknule kritične momente discipline i kako bi se uvidjeli njezini ciljevi. Ako to vrijedi za sve discipline, to postaje prijeko potrebnim za fundamentalnu teologiju koja je uvijek, po vlastitoj prirodi, u središtu ciklone. Uvijek podložna buntovnostima, određena također činjenicom da posjeduje dvostrukog naslovnika koji se, sa svoje strane, razlikuje po kulturi, religiji, povijesti… riskira fragmentirati se i da je se više ne može prepoznati, ili da je se nadiđe i time učini beskorisnom. »Uvod« u fundamentalnu teologiju, prema tome, odlučno nastoji sagledati njezin poseban položaj unutar cjelokupne teologije. Htjelo bi se, osim toga, iznova predložiti važnost i nužnost jedne takve materije. Aktualne prilike u kojima Crkva živi, označene su osporavajućim pokretima: svjedočanstvo vjere koje proizlazi iz Crkava do danas mučeničkih, kako u zemljama istočne Europe tako i na Istoku, čini još tragičnijom situaciju Crkava Zapada, gdje izgleda da dominiraju ravnodušje i mlakost. Naše zajednice, što anagrafski vide svi katolici, potvrđuju potom iznimno nisko prosječno sudjelovanje na nedjeljnim i blagdanskim slavljima, osobito u središtima velikih gradova. Katehezu, shvaćenu kao sustavno učenje o vjeri, pohađa, i to naizmjence, smiješan postotak polaznika. Lijepo svjedočenje koje mnogi vjernici daju u različitim oblicima volonterstva, često nije popraćeno s jasnoćom temeljnih načela vjere i morala. Ovi fenomeni ne mogu ostaviti mirnim teologa, koji u zajednici vrši službu kritičkog razumijevanja vjere. Ako ne bi bilo previše paradoksalno, bilo bi potrebno reći, izokrećući Rahnerovu teoriju »anonimnih kršćana«, da su među vjernicima mnogi 10
već »anonimni ateisti«. Odgovor na pitanje »Zašto vjerujem?«, ako je prisutan, sve više se zaobilazi, često se povezuje s emotivnim opravdanjima i ostavlja vidljivim nedostatak promišljanja i učenja o onome što bi trebalo činiti bit vjerničkog življenja. Ostavljeno neriješenim pitanje ‘zašto’ vjere, neizbježno otvara prostor ili oblicima fideizma, ili različitim izražajima ateizma. Fundamentalna teologija nastoji stvoriti veću svijest te potrebe i priprema motivaciju izbora vjere. Parafrazirajući Heideggera moglo bi se reći da se fundamentalna teologija postavlja »stražaricom« teologije. Ona je budna na ono što se pojavljuje u nutarnjoj teološkoj dinamici, te je istovremeno pažljiva na ono što se potvrđuje poviješću. Iako s »plašljivim mislima« i s »nesigurnim namislima«, ovaj uvod bi htio da se naglasi važnost razumijevanja vjere za vjerničko življenje i nemogućnosti da ju se mora odgađati.
11
12
I. IZLAZAK IZ PUSTINJE
U Knjizi Brojeva pripovijeda se kako je, prije napuštanja pustinje, Jahve zatražio od Mojsija da napravi popis cijeloga naroda. Tek kada je prikupio broj svih Izraelaca i rasporedio ih prema plemenima, mogli su krenuti na put koji ih je iz pustinje vodio prema zemlji Kanaan. Na putu koji je narod trebao prevaliti nije nedostajalo opasnosti i zasjeda, upravo suprotno. Pobune protiv Mojsija se umnažaju, nezadovoljstvo Izraela povećavalo se kako su mjeseci odmicali. Grijeh i kajanje se izmjenjuju, a zajedno s njima postaju očitima Jahvina srdžba i oprost. Nedostatak vode u Meribi uzrokovao je daljnju pobunu u narodu i Mojsije će morati snositi posljedice: neće ući u obećanu zemlju (Br 20,12). Konačno, Kanaan je na vidiku i Mojsija opreznost tjera da dadne prvu zapovijed: neki izviđači moraju ići u izvidnicu, promatrati, uzeti dokaze i vratiti se u tabor kako bi sve iznijeli drugima. Jedino će tako moći biti sigurni u poduzeti put. Pripovijedanje se zatim nastavlja dalje u Knjizi Ponovljenog zakona. Prije nego uđu u zemlju koju im je Jahve odredio, potrebno je ispuniti trostruki prijelaz: prije svega vrjednovati razdoblje pustinje i kušnje koje su proživjeli, potom ozbiljno uzeti u obzir događaje koji će se dogoditi kako bi ih posjednuće zemlje moglo učiniti sretnima te, konačno, uvijek imati u pameti sjećanje na prošlo vrijeme. 13
Ovaj se tekst lijepo nadovezuje kako bi se opisala parabola fundamentalne teologije. Izlazimo iz pustinje i hodimo prema zemlji gdje »teče med i mlijeko«. No upravo u ovom trenutku, najkritičnijem i najtežem, ne manjkaju opasnosti i zamke. Prva od svih je ona koja zaboravlja razdoblje pustinje i hoda prema obećanoj zemlji bez prikladne pripreme. Nitko neka se ne smatra uvrijeđenim ako se fundamentalna teologija koja nam je prethodila usporedi s pustinjom. U određenom smislu to je bilo vrijeme nužnog promišljanja, kako bi se očistila i preobratila. I nitko ne može pomišljati ući u obećanu zemlju bez prisjećanja na povijest koja nam je prethodila. Htjeli mi to ili ne, u nju smo oduvijek upleteni i dovedeni u pitanje. Prema tome, okorištenost povijesnim iskustvom nužna je kako bi fundamentalna teologija pripremila prije svega »popis« svih onih instrumenata koje posjeduje. Trebalo bi misliti, stoga, na onaj sklop pitanja koja čine disciplinu posebnom, na njezinu posebnu metodu i na naslovnike kojima se obraća. Samo tako postaje mogućim put koji treba prevaliti. Koje opasnosti nas očekuju lako je zamisliti. Disciplina poput ove koja se izlaže opasnosti u stranoj zemlji, ima punu svijest svog mladenaštva i sredstava koja joj stoje na raspolaganju. Gotovo kao žalac pratit će ju neprekidna nesigurnost samodefiniranja i nestalnost njezina identiteta. Ali potrebno je proći kroz rizike ako se hoće rasti. Neki izviđači su ušli u obećanu zemlju. Ne kako bi tamo ostali, što bi bilo časno, nego samo kako bi mogli narodu izložiti ono što bi ga moglo očekivati ondje. Različiti pokušaji, konačno, ostvareni su u dvadesetak godina i svi su znali ponijeti sa sobom ponešto što svjedoči bogatstvu onoga što nas očekuje. Prijeko je potrebno, prema tome, da iz izvještaja tih izviđača, za fundamentalnu teologiju započne razdoblje plodonosnog ulaska u punu svijest vlastitog poslanja. Pustinja treba podučiti da se pretjeranim naglaskom na racionalnu argumentaciju gubi smisao otajstva koje ima potrebu, prvenstveno, izraziti se samo od sebe. Neće se smjeti zaboraviti, potom, našu suvremenost, koju danas obilježava gotovo grčevito traganje za autentičnim smislom bivstvovanja združeno, protuslovno, sa snažnim ravnodušjem. Nećemo smjeti zanemariti svijest, u konačnici, da je ondje gdje ulazimo 14
baština svih, i ništa ne otkrivamo novoga što bi bilo naše vlasništvo. Tu obećanu zemlju već je osvojio onaj koji nam je prethodio i dopustio nam da ju ugledamo. Povijesno sjećanje tog zauzeća je ono što dopušta znati kako postoji crkvena, povijesna i kulturalna baština opskrbljena cjelokupnom teološkom tradicijom, i svojom poviješću koja joj prethodi, prati, i bez koje se ne bismo uistinu znali orijentirati. I ove su stranice plod ostvarenog izviđanja. Njihov cilj jest samo uvesti u pitanja koja ustanovljuju fundamentalnu teologiju u trenutku u kojem se priprema zauzeti svoju »obećanu zemlju«. Shematičnost razlaganja, koje predstavlja samo »znakove« onoga što uistinu postoji, ne bi smjelo spriječiti kušati, u budućnosti, autentične plodove.
1. A POLOGETIKA UNUTAR MANUALISTIKE Da bi se moglo shvatiti i ocijeniti originalnosti nekog razdoblja ili epohe, nužno je posebna obilježja, koja se u tom razdoblju javljaju, smjestiti unutar šireg povijesnog obzorja u kojem na površinu mogu izaći razlike i sličnosti s prethodnim razdobljem. Povijesno razdoblje koje formira neposredni kontekst aktualne fundamentalne teologije, praktički se identificira sa skolastičkom teologijom, poznatom pod imenom manualistika.1 Prvi i Drugi vatikanski koncil mogu se uzeti kao dva povijesna međaša unutar kojih se ostvaruje povijesno događanje manualistike. Zlatni trenutak, koji će uvjetovati razvoj teologije i koji će doživjeti nametanje te metodologije, može se jednostavno svesti na objavljivanje enciklike Aeterni Patris Lava XIII., 4. kolovoza 1879.2 Brzi pregled ovog dokumenta pomoći će da se shvati razvoj ovog teološkog roda. 1 Usp. G. COLOMBO, La teologia manualistica, u: RAZNI AUTORI, La teologia italiana oggi, Brescia, 1979., 25–56; H. M. SCHIMIDINGER, Scholastik und Neuscholastik. Geschichte zweier Begriffe, u: E. CORETH (ur.), Christliche Philosophie im XIX und XX Jahrhundert, II, Freiburg, 1988., 23–53; J. WICKS, Teologia manualistica, u: R. LATOURELLE – R. FISICHELLA, Dizionario di teologia fondamentale, Assisi, 1990., 1265– 1269 (nadalje DTF). 2 Za povijest ovog dokumenta usp. sljedeće teze A. PIOLANTI, La filosofia cristiana in mons. Salvatore Talamo ispiratore della Aeterni Patris, Città del Vaticano, 1986.;
15
Enciklika se pojavljuje kao jedan od prvih dokumenata pontifikata Lava XIII. Povijesno okružje u kojem nastaje još je uvijek ono koje je u Dei Filiusu Prvog vatikanskog koncila vidjelo svoj najvažniji izričaj: osudu racionalizma i fideizma. »Ako se pazi na zlobu sadašnjeg vremena u kojem živimo – stoji u enciklici – i ako se vrjednuje globalno stanje stvari, kako javnih tako privatnih, lako se otkrije uzrok tih zala koja su nam blizu i koja nam prijete; on se nalazi u činjenici da su pogrješna mišljenja o božanskoj i ljudskoj stvarnosti neprestance uvođena u filozofijske škole, odakle se potom usmjeravaju prema svim slojevima društva i bivaju prihvaćena od velikog broja osoba.«3 Vjera i otajstva vjere – tvrdi Papa – stalno su pod prijetnjom u njihovoj nadnaravnoj sastavnici, bilo da se takva mogućnost isključuje, bilo da se precjenjuje. Jednom riječju, odnos između vjere i razuma koji je u razdoblju srednjeg vijeka pronašao svoju organsku sintezu, nalazi se, još jednom, u središtu problema. Na obzorju se Papi ocrtava rješenje koje je već u ranijim povijesnim razdobljima nalazilo svoj prijam kod slobodnih i otvorenih duhova: filozofija i njena pravilna upotreba. Dakle, ne bilo kakva filozofija, nego ona koja je dosegla vrhunac svake moguće spekulacije u tom smislu, ona Tome Akvinskog: »U istom trenutku u kojem, kako i treba, on savršeno razlikuje vjeru od razuma, ali ih svejedno ujedinjuje vezama recipročnog prijateljstva: zadržava im vlastita prava, brani im dostojanstvo na način da domašaj razuma, na krilima svetoga Tome, doseže vrhunce koje ljudska inteligencija ne bi nikada mogla zamisliti, a vjera se jedva može nadati dobiti pomoći od razuma a da je nije primila brojnim i moćnim iznašašćima svetoga Tome.«4 ISTI, Un pioniere della filosofia cristiana della metà dell’Ottocento: Franz Jakob Clemens, Città del Vaticano, 1988.; L. MALUSA, Neotomismo e intransigentismo cattolico, vol. I, Verona, 1986.; G. GIANNINI, La filosofia neoclassica, u: Grande antologia filosofica, XXVII, 258–268; R. AUBERT, Die Enzyklika »Aeterni Patris« und die weiteren papstlichen Stellungnahmen zur christlichen Philosophie, u: E. CORETH (ur.), Christliche Philosophie im XIX und XX Jahrhundert, I, Freiburg, 1987. 3 LAV XIII., Aeterni Patris, u: AAS 12 (1879.), 98. 4 Isto, 109.
16
Filozofija se, u svakom slučaju, odnosi prema vjeri i teologiji kroz trostruki vid koji dodiruje temeljne momente čina vjere. Prije svega, fi lozofija priprema duh za primanje i usvajanje objave. Ona, zapravo, može doseći spoznaju i shvaćanje istina koje je teološka tradicija oduvijek nazivala »prirodnima«. Odavde izviru tzv. praeambula fidei, tj. sve one spoznaje koje razum sam po sebi može doseći i koje se smatraju univerzalnim istinama, kao npr. besmrtnost duše, Božja opstojnost, vjerodostojnost katoličkog nauka. Kada se jednom postigne čin vjere, filozofija ima daljnji zadatak: prije svega taj da pruži lucidior intelligentia objavljenim otajstvima. Dakle, da brani vjeru od pogrješaka različitih fi lozofija koje prijete njenom sadržaju. U odnosu prema teologiji fi lozofija ima, prema naučavanju enciklike, utemeljujuću ulogu; ona zapravo mora garantirati teologiji epistemološki status: »Upotreba fi lozofije je potrebna kako bi teologija imala prirodu, oblik i obilježje prave znanosti.«5 Iz ovog brzog pogleda na dokument može se vidjeti da je Lav XIII. u bitnome shvaćao filozofiju kao znanost sposobnu osmisliti sve druge znanosti, a u odnosu na teologiju kao onu koja je vršila sigurnu apologetsku ulogu objavljenih činjenica. Teologija koja je proizlazila iz ove postavke tražila je način da pokaže nutarnju snagu Tominog mišljenja koje je predstavljalo zadnju instancu spekulativnog razuma, od kojeg se dalje nije moglo ići. Iz toga je proistekla teologija obilježena svojim odnosom s auctoritates koji su u djelu De locis theologicis M. Cana (1563.) našli svoje ozakonjenje. Teologija se u bitnome pozivala na tri autoriteta: Pismo, Tradiciju, Učiteljstvo. No, budući da je nedostajalo svako moguće usvajanje metodologija ili hermeneutike u području prvih dvaju referenata, manualistička će teologija u potpunosti svoj interes usredotočiti na Učiteljstvo. Kronološki, Pismo i Tradicija imat će u takvoj teologiji prvo mjesto, ali ograničeno samo na dokaznu činjenicu koja se iskazuje u dugim i vrlo sitničavim citiranjima podataka i tekstova. Pravo središte te teologije 5
Isto, 101 (DS 3137, nije prisutno u Denzingera).
17
postat će, zapravo, usvajanje teologije Učiteljstva koje postaje jamac teološkog rada temeljem snage vlastite karizme nepogrješivosti. Budući da je Tomina misao uznesena kao posljednja instanca uma, prosvijetljenog milošću u dosezanju najviših vrhova promišljanja, jasno je da teologija koja se prizivaše na ovo predmnijevanje ne bijaše više u mogućnosti preuzimati u sebe obilježja povijesnosti koja, zapravo, obvezivahu vidjeti stalni napredak razmišljanja i shvaćanja otajstva. Prema tome, Učiteljstvo je utvrđeno kao jasan i siguran referent u predstavljanju vjere. Teologija će postati sakupljanje tekstova Učiteljstva, a Denzinger će biti prihvaćen kao normativni model tog razdoblja. Oduzimajući svaki hermeneutički odnos spram Pisma, izbacujući povijest u svom nutarnjem dinamizmu, manualističkoj teologiji nedostajaše svaki mogući pojam »kritike« ili, bolje, ona je sama postala »kritikom« svakog drugog misaonog izričaja na osnovu dvostrukog zahtjeva: normativnošću teologije Učiteljstva i nenadmašivošću Tomine misli. Iz ovih generalnih pretpostavki koje su se po sebi doticale cjelokupne teologije, stvarahu se također uvjeti za različito strukturiranje fundamentalne teologije koja će se specifično organizirati na apologetski način. Konačno, apologetika je prevladavajuće obilježje tog razdoblja, a obilježava ju trodijelna podjela »traktata«, i to s posebnošću koja je upravo ona »manualne vrste« i s čisto obrambenom metodologijom. Uobičajena trodijelna podjela traktata, koja svoje korijene imaše u daljnjoj prošlosti, smjerala je predstaviti univerzalnost kršćanske objave u svjetlu triju kategorija, koje upućivahu na tri različita primatelja. A materija bijaše obrađivana slijedeći ovu strukturu. Demonstratio religiosa usredotočila se na demonstraciju objektivne vrijednosti religije i na nužnost dužnosti vjerovanja svakog čovjeka.6 6 Kao objašnjenje primjerima misli se na prve pokušaje koji se nalaze u tekstu od 1596. godine P. CHARRON, Les trois vérités contre tous les Athées, Idolatres, Juifs, Mahometans, Hérétiques et Schismatiques, ili u klasičnom tekstu od 1754. godine J. HOOK, Religionis naturalis et revelatae principia. O ovim autorima, usp. F. J. NIEMANN, Jesus als Glaubensgrund in der Fundamentaltheologie der Neuzeit, Innsbruck, 1983.; G. HEINZ, Divinam christianae religionis originem probare, Mainz, 1984. Općenito o povijesti apo-
18
Istraživanje univerzalnih izričaja prisutnih u svakom čovjeku, kritička analiza različitih religioznih tradicija i promišljanja o prirodnim istinama činili su od ovog dijela privilegiranu dimenziju za dovođenje svakoga ne samo pristupu mogućnosti vjerovanja, nego i, što je poglavito, nužnosti prihvaćanja objave koja se iskazivala u »pravoj religiji«, dakle onoj koja pokazivaše obilježja nadnaravnosti i koja bijaše u stanju odgovoriti na potrebe svakog čovjeka. Ateist bijaše, redovito, privilegirani primatelj ove demonstratio da bi mu se pokazalo »De vera religione«. Druga demonstracija označavaše se kao demonstratio christiana. Ona se u bitnome usredotočila na spasenjsku vrijednost kršćanstva i na njegovu superiornost u odnosu spram drugih religija. U pravilu, traktat sačinjavaše kristološko pitanje o »De Christo legato divino« i težio je demonstraciji božanskih korijena kršćanstva. Tu su bile sadržane dvije problematike: 1. Isus bijaše izjavio da je on sam poslanik Božji; 2. ova njegova izjava i zahtjev bijahu potvrđeni čudesnim znakovima koji garantirahu vjerniku mogućnost dosezanja »suda vjerodostojnosti«. Traktat se razvijao analizom »kristoloških naslova«: Mesija, Sin Čovječji, Sin Božji. Oni omogućivahu pak dosezanje svijesti koju je Isus imao o sebi kao i njegovog samoshvaćanja kao cilja iščekivanja i konačnog ispunjenja. Potvrda ovog traženja bijaše upravo analiza znakova, a posebice: čuda, proroštava i uskrsnuća. Znaci garantirahu vjerniku pristup objektivnim, izvanrednim, činjenicama koje mu omogućivahu davanje suda, mireći pri tom bilo božanski sadržaj u koji vjerovaše, bilo potrebu da živi čin vjere koji bi bio uistinu »slobodan«, dakle shvaćen u svjetlu razuma i kritičke analize. Ova demonstracija bijaše usmjerena posebno prema nekršćanima kako bi ih se isprovociralo na prihvaćanje kršćanstva kao prave religije, uzvišenije u odnosu na druge, ukoliko je transcendentna po spomenu objave. logetike usp. A. DULLES, A History of Apologetics, London, 1971.; G. RUGGIERI (prir.), Enciclopedia di teologia fondamentale, I, Genova, 1987., 3–400.
19
»Fundamentalna teologija, koja je nakon Drugoga vatikanskog koncila u mnogim središtima teološkog studija bila svedena na jednostavan i površan ‘uvod’, posljednjih je godina imala takav razvoj da i sama potrebuje ‘Uvod’. Prestaje tako služnička dimenzija, koja se činila obvezatnom s obzirom na dogmatiku, i ponovno s punim svojstvom ulazi u teološku zna nost kao disciplina s vlastitim identitetom i vlasti tom metodom. Parafrazirajući Heideggera, moglo bi se reći da se fundamentalna teologija postavlja ‘stražaricom’ teo logije. Ona je budna za ono što se pojavljuje u nu tarnjoj teološkoj dinamici te je istodobno pozorna za ono što se potvrđuje poviješću. Iako s ‘plašljivim mi slima’ i s ‘nestalnim namislima’, ovaj uvod želio bi na glasiti važnost razumijevanja vjere za vjerničko živ ljenje i nemogućnost potrebe njezinog odgađanja.«
R. Fisichella
Mons. Rino Fisichella (Codogno, 1951.) naslovni je biskup Vicohabentiae (1998.) i prvi predsjednik Papinskog vije ća za promicanje nove evangelizacije (2010.). Teološke studije završio je na Papinskom sveučilištu Gregoria na, gdje je 1980. doktorirao obranivši tezu Hans Urs von Balthasar. Amore e credibilità cristiana. Studijski je bo ravio u Njemačkoj, SAD-u, Velikoj Britaniji i Francuskoj. Fundamentalnu teologiju predavao je na Papinskom sveučilištu Gregoriana i na Papinskom lateranskom sve učilištu, gdje je od 2002. do 2010. bio rektorom. Kao go stujući profesor predavao je na raznim sveučilištima u SAD‑u. Osim brojnih članaka u znanstvenim časopisima, objavio je i priredio više knjiga.
Cijena 90 kn
ISBN 978-953-11-0826-3