Vjera zlih duhova ili ateizam koji je premašen by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Eseji Svezak 39

Prijevod Josip Balabanić Lektura Gordana Bašić Korektura Branko Baričević Grafičko uređenje i oprema Tomislav Alajbeg

_knjiga_Vjera zlih duhova.indb 2

3. 4. 2013. 14:18:42

Fabrice Hadjadj

Vjera zlih duhova ili ateizam koji je premašen

Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2013.

_knjiga_Vjera zlih duhova.indb 3

3. 4. 2013. 14:18:42

Naslov izvornika Fabrice Hadjadj, La foi des démons. Ou l’athéisme dépassé © Éditions Salvator, Paris, 2009 © za hrvatsko izdanje Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2013.

Izdaje Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika Robert Šreter Glavni urednik Stjepan Brebrić Tisak Denona d.o.o., Zagreb Naklada 1000 ISBN 978-953-11-0756-3 Tiskano u travnju 2013. P zapis dostupan u računalnom katalogu CI Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 838475.

_knjiga_Vjera zlih duhova.indb 4

3. 4. 2013. 14:18:42

Uvod Mladu ženu – to jest moju dušu – uvedoše četiri krilata demona u moju sobu, vezanih ruku. Otpilit će joj šake. Onesvijestila se. Ali naš Gospodin reče: »Dođite k meni jer je među svetima mnogo djece slične vama.« Max Jacob, La défense de Tartuffe

1. Ima onih koji uvijek snatre jedno: samo neka svi prihvate kršćansku vjeru i svijet će biti savršen. U njihovim očima obraćenje je kraj, a ne početak. S toga gledišta, budući da sam kršten kao odrastao, dovode i mene u nepriliku kada tu i tamo mogu »posvjedočiti«, u stilu blještavih reklama i prema mikrofonu koji bučno najavljuje: »Obraćeni Židov«, »Od Nietzschea k Isusu«, »Kako sam od nihilista postao kršćaninom«, itd. Gotovo da mi bude žao što još nisam bio ovisnik o drogama ili homoseksualac, možda plaćeni ubojica ili barem glumac u filmu X – s jednom drvenom nogom. 7

_knjiga_Vjera zlih duhova.indb 7

3. 4. 2013. 14:18:42

U vod

Jer moje obraćenje ne bi smjelo biti tek neki svršetak, nego bi moralo biti barem toliko zanimljivo da gledatelji ne požale što su utaman potrošili jednu večer koju su mogli provesti u kinu. Čemu bi poslužilo moje svjedočenje ako bi bilo jednolično kao bijela hostija u pokaznici? Od mene se očekuje da što bolje privučem pozornost svoje publike i da u tom smislu svoju priču ukrasim sa što više neobičnih pojedinosti. Prava blagodat za moje slušateljstvo: za razliku od onih razbibriga s kojih se izlazi s ponešto skrupula, naša ljupka zabava služila bi moralnoj izgradnji … »Koji nezahvalnik!« čuje se prigovor. Doista, pomalo pretjerujem. Htio bih da se shvati koliko me takve predstave oneraspoložuju. Još da je posrijedi uzdizanje do neba meda i mlijeka kojima je beskrajno milosrđe pristupilo pretvorbi mojega buntovnog smeća, neka, bilo bi to u redu! No takvi susreti, nažalost, najčešće služe jedino zajedničkom osjećaju zaštićenosti, kako smo na toplom, na sigurnom, u tišini zidova naše crkvice. 2. Što, međutim, ako su ti naši zidovi manje zidovi skloništa, nego što su zidovi arene? Što ako postati kršćanin otvara mogućnost biti gori? Moj je položaj, nedvojbeno, najbolji, ali znači li to da sam već time ja najbolji? Moja duša može biti najbogatija udavača a davati, razmjerno, manje od udovičina novčića. To da sam dobio jackpot, ne govori ništa o utrošku tog novca. Što pucam od zdravlja, može mi poslužiti da snažnije zadavim svog brata. »Ne8

_knjiga_Vjera zlih duhova.indb 8

3. 4. 2013. 14:18:42

Uvod

ma tako uzvišenog neprijateljstva kao što je kršćansko. Naša revnost čini čuda kada ide ukorak s našom sklonosti mržnji, okrutnosti, častohleplju, škrtosti, klevetanju, svađanju.«1 Uostalom, nije li Juda prije svega bio jedan od apostola, a među njima onaj koji je bio zadužen da čuva, više od ključeva, novac? Moguće je, dakle, da sam ja postao gori nego prije i da Marquis de Sade, Comte‑Sponville i drugi promicatelji protukršćanstva ili laičke transcendencije nisu bili takvi gre šnici kao što sam ja. Oni koji traže moje svjedočanstvo, nesvjesno se trude da se to dogodi. Zato o svome životnom putu, naravno, volim govoriti, ali potiho: prerazuman da uzmem trublju, kojom bih jasno pokazao koliko sam isprazan, radije rabim gitaru i frulu, a moje krhko obraćenje, samim time što ga pričaju javno, pretvara se u snažnu napast zavođenja. Time ne želim reći da bi više vrijedilo kada bih javno pričao o ugodnostima razvratna života. Samo jednostavno konstatiram: obraćenje je trajna kušnja sve do smrti. Ili bolje, da preokrenemo slavne Hölderlinove stihove: Ondje gdje se nešto spašava raste i opasnost.

Michel De Montaigne, »Apologie de Raimond Sebond«, Essais, II, XII, Oeuvres complètes, Gallimard, niz »Bibliothèque de la Pléiade«, 1962., str. 421.

_knjiga_Vjera zlih duhova.indb 9

3. 4. 2013. 14:18:42

U vod

Krist nikada ne propušta upozoriti na to svoje učenike: I onaj sluga što je znao volju gospodara svoga, a nije bio spreman ili nije učinio po volji njegovoj, dobit će mnogo uda‑ raca. A onaj koji nije znao, ali je učinio što zaslužuje udarce, dobit će malo udaraca. Kome je god mnogo dano, od nje‑ ga će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati (Lk 12,47‑48). Nesumnjivo, oni koje zovem »katho«, nikako se ne žele previše udubiti u te retke. Da im ih prizovem u sjećanje, da na njih podsjetim upravo nas, tekst koji slijedi htio bih ponuditi na čitanje kao banderilju zabodenu u slabine naše savjesti. – Tko je taj što ga zovem »katho«, apokopom koja nejasno razabire apostatu? To je kršćanin koji se kratka daha vrti u krugu. Svjedok koji ne ide do kraja. Katolik, »kato« bez lik, bez le hic, onog hic, čak triput bez njega, hoću reći onaj tko se povlači pred hic problema, pred hic ovdje i sada, i pred onim evo, hîc krvave čaše: Hîc est calix … Zapravo, »kato« je siromah poput mene.2

Majstorstvo igre riječi, karakteristično za našeg pisca, kojemu ovdje možda dobro dođe mali komentar. »Katho« je apokopa, znači ispadanje jednog ili više glasova ili slogova neke riječi, ovdje dvaju slogova, tj. li‑que iz riječi »(le) catholique«. Na francuskom ta imenica, osim što znači katolik, familijarno znači i »ispravan«. To navodi pisca na igru riječi. Najprije, tu je prvi dio »catho«, odnosno »kato«. Krenuvši od činjenice da se u dobrih (»krnjih«) katolika često pojavljuje osjećaj »ispravnosti«, zove ga »le catho, mn. les cathos«; »catho«. Ističe se time da je »kato« preuzetan premda u svome svjedočenju i »triput« zatajuje (kao Petar, prvi »katov« papa!) pa zatim nastavlja igru riječi s onim što je u imenici catholique ispustio, a to je druga polovina riječi – lique. Ako se ta dva sloga koja se na franc. čitaju kao lik napišu tako da je »l« elidirani odr. član, imamo l’ique, izgovorno »l’ik«, a izostavi li

_knjiga_Vjera zlih duhova.indb 10

3. 4. 2013. 14:18:43

Uvod

3. Ateizam nije najgore moguće odbacivanje Boga premda niječe Božju opstojnost i Isusovo božanstvo. Pascal misli isto kada mu je taj ateizam nemir a ne zadovoljstvo, stanje koje više treba sažalijevati, nego kuditi: »Žaliti valja ateiste koji traže, jer – zar nisu dovoljno nesretni? Okrenuti se protiv onih koji se time hvastaju.«3 Ateist koji traži nije zadovoljan svojim ateizmom. On naslućuje da bi se taj ateizam, ako bi bio prekomotan, pretvorio u kućnog kumira. Činjenica je da zapravo nije lako biti ateist. Razbija se jednog kumira – s pravom! – ali da se to barem ne čini kako bi se brzo napravilo drugoga: novac, uživanje, umjetnost, znanost … Dapače, da to nije radi sakralizacije samoga tog čina razbijanja: postoji svojevrstan integrizam prijestupa, a njegovi su svećenici to okrutniji što su više uvjereni da su nositelji apsolutne slobode. Ne, taj ateist koji traži istodobno je pravi ateist i on je ateist koji »ide dokraja«. Pravi je jer od svog ateizma ne

se tu odr. član, imamo ik. Asocijativno, autor ide dalje, jer ik otprilike jednako zvuči kao latinska pokazna zamjenica hĭc, »ovaj« (dakako u franc. izgovoru). Ali, uz promjenu duljine sloga, hîc je prilog mjesta: »ovdje«. To autora vuče prema drugom čestom zatajenju kršćanina katolika, onom u odnosu na euharistijsko sebedajno žrtvovanje dokraja, koje Isus očekuje od svojih: hĭc est calyx sanguinis … /evo, ovdje je kalež moje krvi …/. Da asocijativna igra riječi i smislova bude potpuna, ubacuje i poznatu frazu hic et nunc, ovdje i sada, da ne spominjemo i uključnu asocijaciju na ono poslovično antičko Hic Rhodus … Da ne bi bilo zabune, autor izrijekom kaže da je ovako, apokopom »kato« opisao i – siromaha sebe. Nap. prev. B. Pascal, Pensées, izd. Le Guern, Gallimard, 1977.

_knjiga_Vjera zlih duhova.indb 11

3. 4. 2013. 14:18:43

U vod

stvara božanstvo; »ide dokraja« jer, dosljedno tome, trpi zbog činjenice što je još uvijek ateist i plaši se zatvorenosti koju kritizira u onih koji vjeruju olako. Taj ga paradoks može dugo zadržati kao zamorca na motki u vlastitu kavezu. Za izlazak odatle potrebna je milost. Eto zašto mu se Pascal divi i istodobno ga žali. Eto zašto misli da taj ateizam, sukladno vlastitu traženju, a ne zbog nekakva izvanjskog zahtjeva, traži da se prevlada. 4. U osnovi, prijekor zaslužuje jedino onaj tko ne traži. Njegov razum žedan je istine, njegovo srce teži blaženstvu a, ipak, zato što bježi pred tjeskobom smrti, za koju se čini da sve okreće u ništavilo, evo ga kako se podaje čarima virtualnosti, prepušta otupljujućim užicima, pokušava u sebi ugušiti onu navlastito ljudsku težnju koja stoji između svijesti o strašnoj smrti i želje za savršenom radosti. Uljuljan je s ove strane vjere i sumnje, psovke i hvalospjeva, mržnje i ljubavi koje vas uzdižu u onostranost. Ipak, teško je samima sebi priznati da više ne tražimo. Iole znatiželjne, svijet nas pobuđuje, a pogonski uređaji za istraživanje na dohvat su miša: kliknimo na stranicu, surfajmo od sajta do sajta, budimo mrežni istraživači, net‑explorers, zavjetovani tom enciklopedizmu prepunom »zanimljivih« članaka, od »Natjecanja životinja« do »Kristovih legionara«. Može se dogoditi da na taj način nikada ne stignemo do bitnoga i da posve svjesno odbijamo svako znanje koje bi zahvatilo tijelo i dušu. Jer, posve jasno, takvo 12

_knjiga_Vjera zlih duhova.indb 12

3. 4. 2013. 14:18:43

Uvod

je traženje rasutost, nije sabranost. Ono nas više raspršuje nego što nas rasvjetljuje. I da se više zanemari sunce, ono svoju znanost sjena stavlja u niži stupanj prijenosa. Njezino traženje je poza, njezina spoznaja, predstava. Isto tako, prijekor zaslužuje osobito onaj koji se, kako kaže Pascal, umišljeno »hvali« da je »tražitelj smisla«. Ako traži vječno, ako beskrajno trči, čini to da bi bolje izbjegao otkriće koje bi ga dovelo u pitanje, da bi ugušio zov koji bi otkrio karte i dao mu na znanje da je zapravo neprestano tražio sebe i da je, možda, odgovor očekivao jedino od samoga sebe … 5. Dok pobliže razglaba tipologiju ponašanja pred Bogom, Pascal se vraća na svoje razlikovanje između ateista koji traži i ateista koji više ne traži, kojemu pridodaje, posve jasno, i kategoriju vjernika: »Postoje samo tri vrste osoba: one koje služe Bogu jer su ga našle; druge koje ga trajno traže jer ga nisu našle; i one koje žive ne tražeći i koje ga nisu našle. Prve su razumne i sretne, ove posljednje su bezumne i nesretne, a one u sredini su nesretne i razumne.«4 Nećemo ovdje o tome kako razumjeti da neki ateizam može biti razuman, teza koja nije bez ozbiljnih problema (jedini razumni ateizam bio bi ateizam koji bi neprestano bio u odmaku od sama sebe, da ne potone u vlastitu ido-

Isto, § 149.

_knjiga_Vjera zlih duhova.indb 13

3. 4. 2013. 14:18:43

U vod

lopoklonstvu). Valja nam dopuniti tipologiju koja bi htjela biti iscrpna i koja ne bi izostavila najgori slučaj. Dakle, osim vjernika koji našavši Boga njemu služe, ateista koji ga nisu našli i dalje traže, te onih koji, ne našavši ga, više ne traže, postoje i oni koji su našli Boga a ipak mu ne služe. Ti se upropašćuju upravo u mjeri u kojoj su ga našli. Oni mu služe to manje što se više njime služe. Oni ne pišu Traktate

iz ateologije (Traités d’athéologie5). Za takvo nešto oni su odveć duhovni. Oni uopće ne sumnjaju u članke katoličke vjere. A, ipak, Boga odbacuju na najradikalniji način – svjesno. Oni idu onkraj ateizma i otkrivaju nam mjesto koje je to tamnije što se više služi svjetlošću da zgusne svoje tmine: sjaj koji je stvoren da ga rasvijetli, ono skreće i tako je njegov mrak još mračniji. Takvo je mjesto zloduha. U prvom redu, nedvojbeno, tiče se zloduha, ali kršćanin ga ne bi smio ne prepoznati jer opisuje i jednu njegovu tragičnu mogućnost: laž u koju može zaroniti usred same istine, propast koja se otvara u srcu samog svijeta kršćanstva6. 6. Kako se to može biti istodobno ispravan i nevjeran, pun poroka i neporočan? Znači li to da bi, obrnuto, neki nedostatak vjere, neko intelektualno nepoznavanje Boga,

5 6

Aluzija na knjigu Michela Onfraya (2005.). Nap. prev. Izraz le christianisme prevodimo na hrv. imenicom kršćanstvo, a la chrétienité svijet kršćanstva ili, katkad, kršćanski svijet; nap. prev.

_knjiga_Vjera zlih duhova.indb 14

3. 4. 2013. 14:18:43

Uvod

moglo skrivati određenu vjernost, vjernost koja je istinitija od takvog vrlo vidljivog protivljenja? Što tada ostaje od borbe protiv ateizma i obrane vjere? Apologetika se trudi dokazati istinu kršćanstva, ali ta upoznata istina nije zapreka da se bude gori. Ona otvara mogućnost obraćenja, ali i mogućnost najtemeljnijeg odbijanja: apologet može obavljati vražji posao, a ako umišlja da on sam svojim pobožnim obrazlaganjima obraća druge, ili ako ih, istovremeno dok se diči prenošenjem vjere, na kraju svoje rasprave žali, sam se pretvara u zloduha. Posrijedi je vražja prijevara: upravo dok se borimo protiv ateizma, on nas ščepa u svoj teizam: u vjeru punu sebe, egološku, koja više nije teologalna.7 Nakraju, to služi kao opomena ljubiteljima »duhovnosti«. Treba li držati da je ona pravi lijek i da će čovječanstvo propasti ako bude odveć vezano uz materiju? Duhovnost našeg vremena knjigama puni stalaže: uspoređuje se, kupuje, prodaje preko eBaya.8 Vraća se također na ašram9 u Beaune‑la‑Rolande, kao i na École de Psycho‑Anthropologie Selima Abitola. Toliko treba biti oprezan i dobro razabrati kojeg je duha. Čini se da je potrošaču prijeko potreban vodič. I brzo ga opažamo: već sama misao da u tom sklo-

7 8 9

Teologalna vjera rađa se kao odgovor na objavu i oblikovana je krš ćanskom istinom; nap. prev. Prodaja putem interneta po sistemu aukcije; nap. prev. Kućica pustinjaka ili prebivalište gurua, mjesto gdje se pod vodstvom učitelja vježba podizanje razina svijesti; nap. prev.

_knjiga_Vjera zlih duhova.indb 15

3. 4. 2013. 14:18:43

U vod

pu svoje svjetlo moramo pronaći među policama, odvlači nas u duhovnost potrošnje. Da reknemo dokraja, pravi problem je sljedeći: Sotona je vrlo duhovan. Sama je njegova narav potpuno duhovna. U njemu nema ni trunčice tvari. Osobno uopće ne teži materijalizmu. Dakle, može mu se vjerovati, duhovnost je njegovo ratno lukavstvo. To njegovo lukavstvo čak je toliko veliko da nas Duh Istine, očito je po svemu, nuka više prema tjelesnom, nego prema tome neodređeno duhovnom. 7. Ova knjiga – a to će se ubrzo vidjeti – manje pripada traktatima iz demonologije nego što je ogled o borbi vjere. Mogao bi započeti ovom primjedbom sv. Ivana Zlatoustog: »Sigurno je da ne uživamo govoreći vam o vragu, ali nauk za koji mi je on povod vama je na najveću korist.«10 U čemu je ta najveća korist? Grijeh anđela, grijeh duha protiv Duha sasvim je neoprostiv. Razmišljati o njegovoj naravi (ili protunaravi), znači razmišljati o onome što nas ugrožava u temelju i pripraviti se za najunutarnjiju borbu. Ako čitatelj nakraju zatvori ove stranice a da se jače ne uznemiri, one nisu postigle svoj cilj: Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu (Mt 10,28). To je strah na koji nas nagovara Istina. I – ističem to odmah – to nije

De diabolo tentatore, homil. II, 1, PG 49, 257–258.

_knjiga_Vjera zlih duhova.indb 16

3. 4. 2013. 14:18:43

Uvod

samo strah za dušu, uz prijezir tijela, nego strah za dušu i za tijelo, u njihovu bolnom obliku neodvojiva jedinstva (što znači da ovdje nismo ni u materijalizmu ni u spiritualizmu). No ako čitatelj bude zatvorio ove stranice bez još dubljeg pouzdanja, to jest ne dosegavši dubinu koja se mjeri točkom u kojoj se bez samosažaljenja pušta nemiru da ga prokopa, tada smo izgubili igru: Ne prodaju li se dva vrapca za nov‑ čić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se dakle! Vredniji ste nego mnogo vrabaca (Mt 10,29‑31). Tko drugi je kao ovaj Bog koji se, pred krilima zlih anđela, brine o čovjeku sve do vlasi na njegovoj glavi? U prvome dijelu istraživat ćemo vjeru vragova kao takvu, onakvu kakvu prikazuju Pisma i kakvu je nastojala promisliti velika teologija; to će nas razmatranje putem oprečnosti dovesti do spoznaje da temeljno počelo zablude nije ni u ateističkom neznanju ni u tjelesnoj slabosti. U drugome dijelu pokušat ćemo, pošavši od izvora zablude koji presušuje, vidjeti kako se ta vjera širi svijetom u suprotstavljenim nevjernostima – na šahovskoj ploči zablude vragovi se zabavljaju na objema stranama: pitat ćemo se tada je li im više stalo do širenja ateizma u obliku poticanja na grijehe puti ili je ta taktika, toliko razvijana tijekom stoljeća, samo kotačić unutar vrlo vješto i lukavo složenog stroja. Naposljetku, u završnom dijelu (recimo u pretposljednjem jer posljednji ne pripada nama), promotrit ćemo vjeru vjernika, i u njezinu živom utjelovljenju i u njezinoj tamnoj noći: 17

_knjiga_Vjera zlih duhova.indb 17

3. 4. 2013. 14:18:43

U vod

nakon što pogledamo zlo u čistih duhova, pristupit ćemo dobru u bića od mesa i krvi; nakon što počujemo Sotonu koji govori kao teolog, poslušat ćemo svece koji govore gotovo kao ateisti. U svakom slučaju, ono do čega ćemo doći više neizravno, određen je način premašenja ateizma. Onako kao što u Fedri Platon razlikuje dvije nasuprotne ludosti, životinjsku i božansku, to se premašenje može objasniti kao nešto najbolje i kao najgore, odnosno kao dobro sa strane milosne kao i sa strane sotonske. 8. Posljednja napomena prije čitanja: postoji određena ambivalentnost kada se govori o borbi protiv vraga. Ne bi li sigurnost da se borimo kako treba bila isto što i osobno upadanje u sotonsku oholost? Konačno, nije li i vrag uvjeren da vodi dobru borbu? Nije li čak siguran da je, unatoč svemu, u službi Božjeg nacrta? Uostalom, nije li najveća napast dijabolizirati svoga bližnjega, vidjeti počelo svakoga zla u drugome, radije nego u sebi? Ne označuje li izraz »Sotona« tužitelja, to jest onoga koji svu krivnju prebacuje na drugoga? Da bismo shvatili taj problem, prikladno je na samom početku navesti nekoga koji je bio čvrst i siguran da se bori protiv Zloga. Uostalom njegov uzvišen duhovni govor kao da u svojoj intonaciji preuzima nešto od nekog oca pustinjaka, koji se obraća svojim suvremenicima: »Često mi se čini da mi moramo proći kroz sva iskušenja Sotone, zlih duhova i pakla da nakraju zadobijemo konačnu pobjedu … 18

_knjiga_Vjera zlih duhova.indb 18

3. 4. 2013. 14:18:43

Uvod

Nema sumnje da se za mene ne bi reklo da sam pobožan, zaista nisam. Ali duboko u sebi ja sam religiozan čovjek, a to znači da ja vjerujem kako svatko tko se na ovoj zemlji bori junački, u skladu s naravnim zakonima koje je Bog dao, kako svatko tko se nikada ne predaje nego uvijek iznova ustaje i vazda kroči naprijed, vjerujem da takav neće biti napušten od tvorca tih zakona, nego da će ga, nakraju svega, Providnost blagosloviti. Tako je bilo sa svim velikim duhovima ove zemlje.« Tko to tako govori o nadvladavanju đavolskog iskušenja i zadobivanju blagoslova od Providnosti? Očito, Adolf Hitler. Ti su redci uzeti iz njegova govora industrijalcima 26. srpnja 1944., upravo nakon trostrukoga vojnog poraza.11 Tek nakon što je sve bilo gotovo, opažena je samovolja, oholost, okorjelost koje su cvale posvuda. Ali tek kada je sve bilo gotovo …

Albert Speer, Au coeur du troisième Reich, prev. M. Brottier, Fayard, 1971., str. 764.

_knjiga_Vjera zlih duhova.indb 19

3. 4. 2013. 14:18:43

Jasnoća tmina

od »vjerovanja u Bogu«? Kao da bi netko stanovao u njegovoj utrobi, što mu može biti odvratnije? Sam način izražavanja izaziva mu povraćanje. Marko ga je morao upotrijebiti – kao svjetiljku i protuuteg – na početku iskaza koji ne propušta potvrditi sotonsku nepogrešivost. Đavao zna, nema sumnje, ali u tome on nije. Kao što kaže moj susjed svirač na trombonu: »Kada se svira, jedno je poznavati partituru, nešto drugo biti ‘u’.«

Kako se od anđela postaje đavao (I.) Oholost i zavist Đavao zna što radi, mnogo bolje od nas. S jednog, čisto spekulativnoga gledišta, on je najbolji teolog. Nema u njemu ni traga tjelesnih slabosti: ne zna za umor, nije odan alkoholu, ne uživa u genitalnim besramnostima, ne hlepi prekomjerno za materijalnim dobrima.51 On je čist i siromašan bez zavjeta, to jest po naravi. Nema u njemu neznanja ni s obzirom na njegovu prirodnu inteligenciju: ne mora učiti govoriti, ne ide u školu, ne prolazi kao mi kroz opasna mudrovanja. Jednako tako, po naravi, on je učenjak a da se nije trudio, učitelj a da nije rabbi – najjači istraži-

Toma Akvinski, Somme de Théologie, I, 63, 2.

_knjiga_Vjera zlih duhova.indb 77

3. 4. 2013. 14:18:47

Prvi dio: I vragovi vjeruju

vački motor ugrađen mu je neposredno u njegovu bit. Kako je, onda, zao? Isključivo duhovno. Sveti Augustin zato kaže: »On je ponajviše ohol i zavidljiv.«52 To znači da se ne smije upasti u privid koji je mnogo varaviji od zamišljanja polujarca ili vukodlaka (iako te slike sasvim gubeći iz vida duhovnu dimenziju anđela, ipak govore o vražjoj podvojenosti). Njegova zavist vrlo je pronicava. Njegova oholost vrlo je profinjena. No, od te dvije mane, koja je prva? Neki crkveni oci, i to ne oni najmanji, ističu zavist. Ona bi bila u temelju grijeha koji su počinili anđeli. Neki su anđeli bili ljubomorni što su Adam i Eva, oblikovana glina, određeni kao i oni za Božje blaženstvo. Glede toga sveti Bernard ispisao je jednu čudesnu stranicu: »Lucifer, ‘pun mudrosti i savršene ljepote’, mogao je spoznati unaprijed da će jednog dana biti ljudi i da bi oni mogli postići slavu koja je slična njegovoj. No ako je on to spoznao unaprijed, to je nesumnjivo vidio u Božjoj Riječi pa je u svom bijesu kiptio od zavisti. Zato je isplanirao imati podložnike, odbijajući s prijezirom da mu budu ravni. Ljudi su, govorio je, slabi i po naravi niži: nikako im ne pristaje da budu moji sugrađani, ni u slavi jednaki meni.«53 U toj tezi valja zapaziti da se tu đavao pokazuje

Sveti Augustin, La Cité de Dieu, Liv. XIV, III. Usp. hrv.: Aurelije Augustin, O Državi Božjoj (De civitate Dei), sv. II., 14, 3. 2, prev. Tomislav Ladan, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995., str. 237. Sveti Bernard iz Clairvauxa, Sermons sur le Cantique, XVII, 5–6, »Sources Chrétiennes«, 431, str. 78–83.

_knjiga_Vjera zlih duhova.indb 78

3. 4. 2013. 14:18:47

Jasnoća tmina

kao puritanac. Stoga ga njegov puritanizam tjera da ljude potiče na razvrat da bi ih što bolje uvalio u to sramotno blato kako bi se potom sam kočoperio u svojoj bestjelesnoj nadmoći (jednako tako neki od nas osjećaju otrovno zadovoljstvo u tome da se neki valjaju u bludu, dok mi sami stojimo sa strane bez ljage – ali time prljavštinu unosimo u samo dno svoje duše). Evo dakle njega kako prosvjeduje: – Što! Zar ćemo morati u nebu podnositi te vreće napunjene zemljom? Nikada, kunem vam se! Oni mokre i kakaju pa da to bude pozvano k istoj slavi kao i čisti duhovi? A nisam vam rekao ni ono najgore: spolno opće, fuj! Kao dvoje naprave dvoleđnu životinju, i mi bismo trebali reći amen na tu grozotu kao na nekakvu ljepljivu sliku Trojstva! … Spriječimo taj apsurd. Poradimo na tome da se misli kako je put sama po sebi zla, ili barem da nema ništa tražiti zajedno s duhom! Nitko ne može zanijekati eksplikativnu vrijednost te teze o padu iz zavisti. No ako Knjiga Mudrosti kaže da je đavlovom zavišću došla smrt u svijet (Mudr 2,24), ne znači da je njome smrt došla i u đavla. Knjiga Sirahova uostalom podsjeća: Jer je početak svakoga grijeha oholost54 (Sir 10,13). Sveti Augustin s obzirom na to primjećuje: »Neki kažu da je zloduh pao iz nebeskih dvora jer je bio zavidan čovje-

U hrv. prijevodu: I jer je početak oholosti grijeh, usp. Jeruzalemska Biblija, Stari i Novi zavjet, ur. Adalbert Rebić, Jerko Fućak i Bonaventura Duda, KS, 2007., Sir 10,13.

_knjiga_Vjera zlih duhova.indb 79

3. 4. 2013. 14:18:47

Prvi dio: I vragovi vjeruju

ku stvorenom na sliku Božju. Ali zavist slijedi oholost i ne prethodi joj: zavist, zapravo, nije razlog da se netko uzoholi, ali oholost jest razlog da se zavidi.« Zavist o kojoj je riječ pretpostavlja, prije svega, odbijanje da se poštuje opći Božji nacrt. Kada su radnici prve ure srditi što oni od posljednje ure primaju istu plaću, oni ponajprije odbacuju gospodarovu volju. To odbacivanje plod je oholosti: Ja hoću sam odrediti što mora biti dobro. Nakraju, prvenstvo zavisti omogućuje nam da o Sotoni mislimo kao o vladaru koji prezire ljude, ali zabranjuje da ga se predstavlja kao lažnog osloboditelja. Ipak, uzeti u razmatranje samo njegove novije pothvate značilo bi ne vidjeti ga kao profesora morala, doktora autonomije, pravog antikrista i, prema tome, protumesiju. On šapće svakome neka se spasi sam. Ohrabruje ga da stvori malo privatno nebo. Jedino prvenstvo oholosti nad zavišću omogućuje nam dokučiti svu raskoš tog zavođenja: Sotonu, menadžera samodostatnosti i oca utopije.

Kako se od anđela postaje zloduh (II.) Prispodoba o dva sina Radije sam upotrijebio riječ »oholost« a ne »gordost« da bih bolje označio inteligenciju, pronicavost, gotovo mudrost ili »istinu umanjenu za nešto malo« u sotonskom grijehu. Da 80

_knjiga_Vjera zlih duhova.indb 80

3. 4. 2013. 14:18:47

Jasnoća tmina

bismo o tome progovorili bez omalovažavanja koje je slično oholosti, izrazili se onako kako osjećamo, valjalo bi reći da je zloduh ONAJ KOJI JE REKAO DA, ili također ONAJ KOJI NEPRESTANO PONAVLJA: GOSPODINE! GOSPODINE! Možda ta definicija zvuči provokativno. Ne bih njome riskirao da se ona ne nalazi u Riječi Božjoj. Uostalom, Judina poslanica upozorava nas da je pogibeljno prezirati vraga: Kad se Mi‑ hael arkanđeo s đavlom prepirao za tijelo Mojsijevo, nije se usudio izreći pogrdan sud protiv njega, nego reče: »Spriječio te Gospodin!« Mi se, dakle, moramo prisiliti, nasljedujući sv. Mihovila, da Sotonu zovemo anđelom a ne nekakvom pticom. Odajmo mu svako priznanje koje je u skladu s njegovom osudom. Gdje su redci na temelju kojih Sotonu zovemo »onaj koji ne prestaje ponavljati: Gospodine! Gospodine!«? U Mateja, nakon Govora na gori: Mnogi će me u onaj dan pitati: »Go spodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?« Tada ću im kazati: »Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!« (Mt 7,22‑23). Kome su upućene te posljednje riječi ako ne osuđenom? Pa ako su za osuđenog, vrijede i za đavla. Nije li upravo on bezakonik? Nije li on taj koga Isus nije nikada poznavao? Ne događa li se čak da on istjera jednog zloduha a da taj na njegovo mjesto stavi drugog, sposobnijeg? Iz toga, dakle, valja zaključiti da on pripada četi onih koji, na dan suda, ponavljaju: Gospodine, Gospodine! itd. 81

_knjiga_Vjera zlih duhova.indb 81

3. 4. 2013. 14:18:47

Prvi dio: I vragovi vjeruju

Gdje su redci na temelju kojih ga možemo nazvati »onaj koji je rekao da«? Ponovno u Mateja, dan prije nego što je istjerao trgovce iz Hrama: »A što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: ‘Sinko, hajde danas na posao u vinograd!’ On odgovori: ‘Neću!’ No poslije se predo‑ misli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on od‑ govori: ‘Evo me, gospodaru!’ i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?« Kažu: »Onaj prvi.« Nato će im Isus: »Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje!« (Mt 21,28‑31). Ne činiti Očevu volju, znači griješiti. No ono što grijeh radikalno usmjerava jest činjenica da je prethodno obećana poslušnost. Ako je grijeh zloduha radikalan, kako ne pomisliti da je tu jedan da bez potvrde djelom, jedno neodržano obećanje, kao onaj netom spomenuti zaziv Pravednika (Gospodine! Gospodine!) bez djela pravde? Uostalom, kako to jasnije reći? Svetac je onaj koji kaže ne, ali čije ne, nakon kajanja, postane da. Zli je onaj koji je rekao da, ali čije da, bez ikakve grižnje savjesti, prikriva zapravo ne. Da bismo to bolje razumjeli, valja naglasiti dvije riječi koje je izrekao drugi sin. Počnimo od druge: gospodaru, odnosno Gospodine. Prvi je sin jednostavno rekao: Neću! Svog oca on ne zove »Gospodinom«. Uporaba te riječi kod drugog sina više očituje sluganski nego sinovski odnos, odnos više zasnovan na strahu nego na ljubavi. Možda nalik ruganju, kao kad bih ja rekao svojoj ženi: »Da, šefe!« Ali, evo, ta se riječ često prevodi: »Razumio sam«, »Odmah«, »Da, 82

_knjiga_Vjera zlih duhova.indb 82

3. 4. 2013. 14:18:47

Jasnoća tmina

Gospodine«.55 Sve ovisi o jednoj grčkoj zamjenici koju ne treba prevoditi: Egó. U kontekstu ona znači: »Evo me! Vama na službu!« Ali taj O.K. skriva i Good Bye. »Evo me« stvarno znači »evo Mene«. Tu je oholost. Ne toliko u odbijanju služenja, nego u želji da se služi na svoj način, pomalo kao rob u hegelijanskoj dijalektici koji služi gospodara tako da mu on bude zahvalan i da u konačnici postane sluga svog sluge (taj obrat čini zaplet u The Servant Harolda Pintera: tu natkonobar stvarno postaje gospodar svoga gospodara putem jedne usluge kojom ga obrlaćuje): »Evo me, Gospodine, dolazim ti upomoć. Ja, ja nisam kao moj brat. Ja ne kažem jednostavno ne. Pusti me dakle da ti služim kako ja hoću.« To nam dopušta da u potrazi za brzim odgovorom uđemo u dubok smisao onog Neću sina koji se pokajao. Nije li već to neka vrsta ispovijedi? Ne bi li se to moglo pročitati: »To je iznad mojih snaga, jače od same moje volje«? No evo ga kako odlazi u vinograd. Odakle mu ta nenadana sposobnost da čini ono što nije htio, možda ono što nije mogao? Tu je kao neka tajna prisila milosti. Prima izvana novu snagu koju nije zaslužio. Zbog toga nema razloga za oholost: Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! (Ef 2,8). On je prihvaća ponizno. On ne služi prema svojim planovima, nego prema volji svog oca.

Tako u Jeruzalemskoj Bibliji, TOB, službenom liturgijskom prijevodu.

_knjiga_Vjera zlih duhova.indb 83

3. 4. 2013. 14:18:47

Prvi dio: I vragovi vjeruju

Kako se od anđela postaje zloduh (III.) Činiti dobro po vlastitoj volji Protiv uvriježene zablude, Toma Akvinski primjećuje da se zloduh, iako je poželio biti kao Bog, nikako nije htio s njime izjednačiti: »On je znao, prirodnom spoznajom, da je to nemoguće.« Nekim znanjem on osjeća da je stvorenje i da ga neizmjerni bezdan dijeli od Svevišnjega. Uostalom, objašnjava Akvinac, »nijedna stvarnost koja po naravi pripada nižem stupnju ne može željeti viši stupanj: magarac ne želi postati konj, jer bi time prestao biti ono što jest. No ipak je točno da nas u takvim stvarima naša mašta obmanjuje.« Promijeniti narav, pa bilo to i zbog više naravi, jednako je samouništenju. Magarac ne želi postati konj, ali on eventualno želi da, ostavši magarac, zadobije konjske odlike, primjerice brzinu i eleganciju. Mašta može u nama proizvesti isprazne želje: »Ah, da sam anđeo!« ili češće: »Da sam pas!« Ali, zloduh nema mašte: on je čista inteligencija, bez nedostatka, osim što je zatvoren u sebe. Dobro zna da ne može htjeti promijeniti narav.56 Njegov grijeh nije, dakle, u tome

Tako ni čovjek nikada ne postaje Bogom ali može biti obožen pri čemu mu ništa od njegove osobnosti nije uzeto. Ni milost ni slava ne poništavaju ljudsku narav da bi je pretvorili u božansku narav. Naprotiv, zadrže ju, obnove, uzdignu i čine čovjeka to ljudskijim što nadalje više ima udjela u božanstvu – to tjelesnijim što je više duhovan, kao što bi bio rekao Péguy.

_knjiga_Vjera zlih duhova.indb 84

3. 4. 2013. 14:18:47

Jasnoća tmina

da besmisleno hlepi za jednakošću s Bogom, nego da hoće određenu sličnost s Njime na neuredan način. No zna on još nešto neobičnije i što je manje zapaženo: budući da je anđeo, po naravi, on je glasnik ili službenik Svevišnjega. Kako da to zaboravi? U velikoj simfoniji svemira on uvijek ispunjava svoju ulogu pa će dio partiture biti i njegove disonance, a njegove navale bit će upotrijebljene, kao u Joba, da se iskaže pravednikova vjera. Zato nema ništa besmislenije u njegovim očima nego da pokuša umaknuti moći Svemogućega. Đavao ne bi mogao ni htjeti pobjeći, zato što mu je on Stvoritelj. Samo, on ga odbija jer usto on hoće biti i njegov Zaručnik, a braka ne može biti bez uzajamna pristanka. No time nije ništa manje trajno u njegovoj službi. Čak je koristan sluga (jedino su sveci sluge beskorisne – Lk 17,10 – to jest oni koji idu izvan koristoljubive, funkcionalne logike kako bi ušli u slobodu ljubavi). Njegov grijeh nije, dakle, u tome da ne služi, nego je u službi bez ljubavi; on, nesumnjivo, radi u vinogradu, ali bez prihvaćanja nadnaravnog reda, ili bolje, on radi kao Botrytis Cinerea koju još zovu »plemenita trulež«: gljivica koja sama po sebi vodi uništenju berbe, ali u nekim okolnostima vlažnosti i sunčeva svjetla, oduzimajući zrnima vodu, uzrokuje porast sladora i tako dobivamo zlatno‑žute grozdove pune meda od kojih nastaje vino Sauternes. No kako bolje opisati taj nered u porivu da se Bogu služi i da mu se bude sličan? Sveti Toma u vezi s time rabi riječi koje iznenađuju. On to naziva težnjom »posjedovati svoje 85

_knjiga_Vjera zlih duhova.indb 85

3. 4. 2013. 14:18:47

Prvi dio: I vragovi vjeruju

konačno blaženstvo vlastitim silama«.57 Nije li možda riječ o iskonskoj čovjekovoj vrlini, punoj samopouzdanja? No, ipak, htjeti svoju sreću i sreću drugih ostvariti sam, nužno znači zamijeniti providnost planiranjem, prihvatiti uhodanost umjesto događanja, ne susretati se s otporom drugoga, u konačnici ne prihvatiti Onoga koji dolazi. Đavao je majstor. Zna načiniti ljubav takvom da se ona ne živi. Čini je upravo onako kako se kaže »činiti ljubav«, to jest zamjenjujući ljubavno razvlaštenje za montažnu traku uživanja. Anđeo svoje sile, to jest svoje naravne sile, dobiva dakako već od Boga stvoritelja; kada je jednom stvoren, Bog mu ih je darovao kao pravdu i dug. Drugačije je s milošću: nju stvoritelj ne duguje stvorenju, ona je besplatan dar iz ljubavi. Ona zauzvrat ne traži ništa i najteža je za onoga koji smatra da je neka stvar. Ona nije poziv da se nešto čini, nego da se pusti Boga da u nama čini. Mi mu pak odgovaramo ne stavljajući zapreku toj slobodnoj i božanskoj ljubavi koja tu istu ljubav budi u nama. Ali vrag se ne želi prepustiti. Draže mu je biti self‑made‑man. I vidim ga doista kako otvara tečaj usavršavanja osobnosti – kako postaje coach za buduće winners, kako isporučuje uzglavlje onome koji nema gdje nasloniti glavu, kako provodi eutanaziju nad onim koji trpi, nad čovjekom boli.

Summa Theologica, I, 63, 3.

_knjiga_Vjera zlih duhova.indb 86

3. 4. 2013. 14:18:47

Jasnoća tmina

Pravi monolog – Daj mi ono što mi pripada po naravi, a s obzirom na ostalo neka bude kako je sada. Neću tu milost koja zauzvrat hoće Savez s nama. Hoću biti sam u stvaranju svoje sreće i poticanju drugih da vlastitu sreću grade svojim sredstvima, ili da barem odbiju tu otrovanu sreću koju nudiš, taj dar koji nas, ma koliko bio besplatan, obvezuje, koji nas čini dužnicima u beskraj, zapovijeda nam tko zna kakvu smrt u prinosu našeg života Tebi, poput djevice koja se otvara svome suprugu. Ja hoću biti ja, neudana Djevica, koju nije spasio nitko. Ja hoću biti, ja, Sin bez oca, koji se otkida od svojih korijena i ne osjeća se dobro osim u onome što sam otkrije počevši od ništavila. Ja hoću biti, ja, apsolutni sluga koji zna poučiti svakoga i ne ovisiti o nikome. Ja hoću biti, ja, Riječ koja nije izgovorena, Govor koji ne proizlazi od bilo kakvog slušanja, čisti Monologos … I k tome, taj poredak milosti jako remeti naravni poredak: mi smo anđeli, može li nas se izjednačiti s ljudima! Mi smo anđeli, zar bismo se trebali pokloniti pred Kristovim čovještvom? Mi smo anđeli, zar bismo morali priznati za svoju kraljicu tu malu Židovku: djevicu Mariju! U čemu djevicu, nakon što smo je vidjeli da je trajno u rodoskvrnoj vezi s Duhom, Ocem i Sinom? Ja sam, ponavljam vam, prava Djevica, stvor koji ima najmanje dodira sa svojim Stvoriteljem … I vi biste htjeli da na tu vapijuću nepravdu ostanemo hladni, htjeli biste da ne odobravamo ogorčenost starijeg sina nakon prihvata sina 87

_knjiga_Vjera zlih duhova.indb 87

3. 4. 2013. 14:18:47

Prvi dio: I vragovi vjeruju

razmetnoga? Te opscene gozbe milosti, to uznosito zajedništvo u božanstvu, mi sve to odbacujemo. No mi kažemo »Da« čistoj naravi. Mi odgovaramo »Evo me« svakome tko želi graditi svoju sreću, dakako, ne bez Boga‑prvog‑Uzroka, jer je jasno da smo od njega, nego bez Boga‑posljednjeg‑Zaručnika, jer mi mu se možemo ne vratiti. Svatko mora do toga doći sam, kao vladar. Svatko, neprisiljen da u svoju nutrinu primi sjeme Riječi, kao što je napisano u onoj odvratnoj prispodobi o sijaču! Konačno, pogledajte mene, ja sam pravi sluga koji trpi vječnu kaznu! Unatoč svemu, ja teglim za Svevišnjega, bez odmora i subotom i nedjeljom. Ja prihvaćam te najnezahvalnije Jobove. Jer tko glanca, tko lašti, tko do blistanja dovodi te ljupke svece? Ja! Ja ih napastujem nesrećama, udaram na njihov imetak, pokrivam im čirevima tijelo, rastačem kosti, kao onome dobričini iz Usa; ili, svakako, napastujem ih luksuzom, povećavam im vlasništvo, mazim im tijelo, jačam njihove kosti, kao da su svi potrošači u Cocagne;58 no činjenica je da oni ne podliježu, da zadržavaju miris blagoslova i zato im je slava još veća. Mislite li da su mi imalo zahvalni? Ja sve to činim kao njihov stroj, ne očekujući nagradu. Ponizna, vrlo ponizna je moja ljubav, jer ne vodi računa o svome blaženstvu! Čista, vrlo čista je moja ljubav: stopostotni alkohol koji jamči pijanstvo iz kojega se ne izlazi nikada! Da se razumijemo:

Cocagne, najmirisaviji i najljepši bistro u ulici Saint‑Denis u Montréalu. Nap. prev.

_knjiga_Vjera zlih duhova.indb 88

3. 4. 2013. 14:18:47

Jasnoća tmina

drugi je već u nebu, u svojem sjaju, sa svojim anđelima koji mu se klanjaju i s onim ranama iz kojih blista svjetlost, a ja? Ja sam izvorna i čista žrtva bez pomirenja. Riječ se utjelovila? Ja sam pao kao munja. I nikada se neću ponovno uzdignuti … Moja bol kao i moj užitak bez zahvaljivanja su … Možda se čini da je taj govor pun oholosti i zavisti. Zloduh to zove poniznost i pravda. Svoju zarobljenost grijehom smatra emancipacijom, a čini mu se da je svetost vrhunac oholosti. Svoju mržnju prema Bogu gleda kao ispravljanje nepravde: »Zašto se nije ostalo pri naravi? Zašto taj suvišak povrh dužnosti, taj dar nadnaravnog koji nas izjednačuje s nižim bićima i obvezuje nas da smo mu zahvalni cijelim svojim životom, da ništa ne zadržimo samo za sebe?«

Đavao je … sebeljublje Osim blještavo prodorne inteligencije, zloduhu upravo ta mržnja na nadnaravno potiče instinkt prema božanskim stvarima, jasnoću pogleda koja je usporediva s onom u svetaca. Mržnja na božansko kao ljubav. Njegovo je pogađanje izvanjsko i površno, ali nije zato manje oštroumno i razrađeno. Nitko kao majka ne zna prepoznati i najmanji nemir u vlastita djeteta, ali nađe se i ubojica koji se naslađuje patnjama svoje žrtve, koji ne želi da mu promakne nijedna i pošalje je na drugi svijet. Događa se, uostalom, kao u Génitrix Mauriaca da su majka i ubojica u jednoj te istoj 89

_knjiga_Vjera zlih duhova.indb 89

3. 4. 2013. 14:18:47

Sadržaj

Uvod .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 7 Prvi dio

I vragovi vjeruju ..

.. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..

Kušnje u pustinji .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..

ili kako se može imati nepogrešivu vjeru i upasti u najgore grijehe

Čitanje prvo

Tmine u vitraju • Sotona bibličar … • … i pedagog • Ge‑ nij triju kušnji • Ako si Sin Božji … • Zavodnik među vjernicima • Lažni dijalog

Čitanje drugo

Đavlovo evanđelje po Marku .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..

Šutljivi odgovor • Čudo u Kafarnaumu • U Gerasi, kla‑ njanje i podijeljenost … • … i molitva vragova • Vjera vragova i nevjera učenika • Pontifikalni sotonizam

Čitanje treće

Jasnoća tmina .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..

Vjerovati Bogu i vjerovati u Boga • Kako se od anđe‑ la postaje đavao (I.) • Kako se od anđela postaje zlo‑ duh (II.) • Kako se od anđela postaje zloduh (III.) • Pravi monolog • Đavao je … sebeljublje • Liturgija pandemo‑ nija • Isus protiv apologetike? • Zašto se Bog skriva?

317

_knjiga_Vjera zlih duhova.indb 317

3. 4. 2013. 14:19:02

Sadržaj Drugi dio

Naš otac laži .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ili kako vjera vragova oplođuje ljudske zablude

111

Čitanje prvo

Širenje prostora borbe .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 116 Iskušenje u vrtu • Licemjerka, prvogrešnica • Adamov pad, ili iskrivljeno sažaljenje • Cvjetovi zla i pakao na‑ pretka • Tamo gore, vojska se bori za mene • Ništa nije sotonsko u sebi nego je za sve određeno da bude ponovno stečeno • Između zbunjenosti i oholosti: podijeljeni đa‑ vao • Između kušnje i pokusa: ogorčeni đavao

Čitanje drugo

Orkestrator prepirki .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 155 Od potresa zemlje do potresa neba • Od gluposti do zvijeri • Dogmatski herezijarh • Istinsko pod napo‑ nom • Od prvog slova Biblije, ili dvoje između dueta i duela • Kako kreposti pomahnitaju • Kalcedonsko na‑ čelo i više nego šesterostrukost zablude … • Zašto su sino‑ vi ovog svijeta spretniji

Čitanje treće

Veliki trik: ateizam i farizejstvo .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 187 Izvor i vrijednost ateizma s vražjeg motrišta • Ako Soto‑ na izgoni Sotonu, ili neoprostivi grijeh • Jobov krik i vjera njegovih prijatelja • Teodiceja gora od ateizma • Privid kršćanskog svijeta • Velik dvostruki udarac: mala Crkva i ateistički svijet • Blaženstva pakla: opljačkano milosrđe

Treći dio

Sunce sotone i noć vjere .. .. .. .. .. .. .. .. .. ili što to zlodusi nemaju: pu t, smrt, milost

229

Čitanje prvo

Plod utrobe .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. . 235 Neprijateljstvo ću zametnuti između tebe i žene • De‑ mon i rađanje • Izrael, ili borba s Anđelom • Tijelo i pri‑

318

_knjiga_Vjera zlih duhova.indb 318

3. 4. 2013. 14:19:02

Sadržaj nos • Skromna sredstva za najveće bogatstvo • Ako ne ljubiš brata kojega vidiš • Pohvalni govor o jednoj blud‑ nici (povratak na poslanicu svetog Jakova) Čitanje drugo

Aunue es de noche .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. 275 Tako je uhvaćen koji je vjerovao … • Milost pomire‑ nja • Od prve zapovijedi do judeo‑kršćanskog ateiz‑ ma • Protiv anđela svjetlosti • Ljubav u noći • Iznad vjere koja se napipava i proučavanja koje ne vjeruje • Bož‑ je mjesto u mojoj duši je prazno (Majka Terezija) • Neka se pjeva Credo

Treće čitanje

Dopustimo milosti da ga napiše našom vlastitom krvlju .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. .. ..

315

319

_knjiga_Vjera zlih duhova.indb 319

3. 4. 2013. 14:19:02