Život. Moja povijest u Povijesti by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

PAPA FRANJO

PAPA FRANJO

Fabio Marchese Ragona

ŽIVOT

Moja povijest u Povijesti

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2024.

Naslov izvornika:

Papa Francesco con Fabio Marchese Ragona

Life. La mia storia nella Storia

First published in 2024 in Italian

Published by arrangement with Delia Agenzia Letteraria

UVOD

Učimo iz povijesti, osobito iz njezinih crnih stranica, kako ne bismo ponavljali pogreške iz prošlosti: papa Franjo je taj poziv često ponavljao u posljednje vrijeme naglašavajući veliku vrijednost sjećanja u životu svakog čovjeka, u tolikoj mjeri da predstavlja njegovu najvažniju sastavnicu. Moramo učiti povijest proučavajući knjige, naravno, ali također i osluškujući glas onih ljudi koji su proživjeli nezaboravne trenutke, bilo u dobru bilo u zlu, koji su proživjeli dug život, koji su susreli Gospodina u brojnim trenutcima svojega života te su kadri iz prve ruke svjedočiti što su doživjeli.

U Knjizi Izlaska, 10. poglavlju, 2. retku, Bog potiče Mojsija da učini čudesna znamenja naočigled faraonu: »da možeš pripovijedati svome sinu i svome unuku što sam učinio Egipćanima i kakva sam znamenja izvodio među njima, kako biste znali da sam ja Jahve.« Cilj je, naravno, iznenaditi i uvjeriti egipatskoga kralja, ali i njegovati sjećanje vlastitoga naroda, prenoseći svoju spoznaju Boga koju vjernik priopćava pripovijedajući o svojemu životu.

Čineći tako, onaj tko pripovijeda priču poslužit će onima koji gladuju za znanjem te upozoriti, poglavito najmlađe, na ono što bi ih moglo zateći na njihovu putu: ispričati što se dogodilo kako bismo shvatili što će se dogoditi.

Nije slučajno da je, u povodu Svjetskoga dana društvenih komunikacija 2020., Papa istaknuo da je čovjek pripovijedajuće biće, da »od djetinjstva gladujemo za pričama kako gladujemo za hranom. Bilo u obliku bajki, romana, filmova, pjesama, vijesti… priče utječu na naš život iako toga nismo svjesni«.

Knjiga koju držite u rukama nastala je upravo iz namjere da ispripovijedamo povijest putem Povijesti, najvažnije činjenice 20. stoljeća i prvih desetljeća trećega tisućljeća preko posebnoga svjedoka, pape Franje, koji je bio vrlo pristupačan i pristao prepričati svoj život govoreći događajima koji su obilježili čovječanstvo.

Životopis je ugledao svjetlo dana nakon niza razgovara između Svetoga Oca, kojemu dugujem najveću i najiskreniju zahvalnost zbog povjerenja koje mi je još jednom ukazao, i moje malenkosti koja ovo piše. Razgovori su to tijekom kojih je Franjo otvorio svoje srce i dao uvid u svoje uspomene kako bi odaslao snažne poruke s glavnim temama, poput vjere, obitelji, siromaštva, međuvjerskoga dijaloga, sporta, znanstvenoga napretka, mira i brojnih drugih. Od izbijanja Drugoga svjetskog rata – 1939., kad je budući Prvosvećenik imao gotovo tri godine – do naših dana, Jorge Mario Bergoglio uzima za ruku čitateljice i čitatelje prateći ih svojim uspomenama na izvanrednom putovanju kroz desetljeća, kako

bi ponovno prošao najznačajnije etape našega vremena. Gdje je bio mladi Jorge 1939. kada je svijet pratio izvještaj o slijetanju na Mjesec? Što je radio kardinal Bergoglio dok je 2001. SAD bio izložen terorističkom napadu?

Uspomene su to pastira koji pripovijeda o sramotnom istrebljivanju Židova od strane nacista, o lansiranju atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki, Videlinu državnom udaru u Argentini, padu Berlinskoga zida, velikoj gospodarskoj recesiji, odreknuću pape Benedikta XVI. Događaji su to koji se preklapaju sa zgodama iz života pape callejera – »Pape s ulice« – koji, iznimno, ponovno otvara škrinju svojih uspomena kako bi, sa svojstvenom mu jednostavnošću, ispripovjedio trenutke koji su promijenili svijet, ali i njegov život.

Glas Svetoga Oca, s njegovim uspomenama, izmjenjuje se s glasom pripovjedača koji u svakom poglavlju rekonstruira, nijansama iz tih godina, neke trenutke svakodnevice budućega pape Franje, kako bi njegove riječi smjestio u kontekst te opisao povijesni scenarij koji ih okružuje.

»Naš je život najdragocjenija knjiga koja nam je uručena«, rekao je Sveti Otac tijekom ciklusa kateheza iz 2022., posvećenoga temi razlučivanja. »Riječ je o knjizi koju, nažalost, mnogi ne čitaju ili to čine prekasno, na samrti. Ipak, u toj knjizi nalazimo ono što uzalud tražimo na druge načine. […] Možemo se zapitati: Jesam li ikada ikome ispričao svoj život? Riječ je o najljepšim i najintimnijim oblicima komunikacije. Pripovijedanje o našemu životu otkriva nam dotada nepoznate stvari, male i jednostavne, ali, kako nam Evanđelje kaže, upravo iz tih malih stvari rađaju se velike stvari.«

To ćemo otkriti ponovno listajući stranice one dragocjene knjige koja je naš život, a papa Franjo će nas povesti na putovanje satkano od emocija, radosti i boli, što je prozor u prošlost koji će nam omogućiti bolje spoznati našu sadašnjost, sve do posljednjega poglavlja koje donosi neku novu priču koja bi mogla biti napisana.

Fabio Marchese Ragona

I. POČETAK DRUGOGA SVJETSKOG RATA

Kao i svakoga jutra, radio prenosi najnovije vijesti. Mario Bergoglio običava ga uključiti prije odlaska na posao, u maloj kuhinji u kojoj kuha kavu. Pod je još uvijek djelomično mokar: njegova supruga Regina već ga je prebrisala krpom koristeći se rijetkim trenutkom mira. Miris i okus tog tamnog i kipućeg napitka podsjećaju Marija na Italiju i njegovo djetinjstvo u Portacomeru, nedaleko od Astija, pomalo nalik na ono što se dogodilo u romanu Combray1, kada se Marcel Proust, umačući kolačić madeleine u čaj, prisjeća djetinjstva provedena s tetkom Léonie. To nostalgično, koliko i intimno, Marijevo prisjećanje prekida, međutim, plač malenoga Oscara, njegova drugorođenog sina, koji ne da mira čitavom susjedstvu.

1 Prvi iz serije romana pod naslovom U traganju za izgubljenim vremenom Marcela Prousta, francuskog književnika impresionizma (nap. prev.).

U pozadini se u vijestima u sedam sati pretežito čuju političke novosti: riječ je o novoj izjavi predsjednika Roberta Ortiza u vezi s Posebnim povjerenstvom za istraživanje protuargentinskih djelatnosti koje je utemeljeno tih godina sa svrhom denacifikacije zemlje. Također se za taj dan predviđaju novi štrajkovi radničkoga pokreta u organizaciji Confederación General de Trabajo2. Toga rujna 1939. u glavnim se argentinskim gradovima proživljavaju sukobljavajući osjećaji: Treći Reich uspio se probiti u neke slojeve društva te se čak i na nekim radiopostajama povremeno odašilju poruke koje veličaju Njemačku Adolfa Hitlera.

Pošto je brzo ispio kavu, a prije nego što će izaći iz te šarene kućice, svoga obiteljskog gnijezda koje je svio na broju 531 ulice Membrillar u barriju3 Flores, Mario se poljupcem oprašta od svoje Regine koja je u međuvremenu već mališana u dobi od jedne godine i osam mjeseci uzela u naručje. Drugo dijete mladoga para, Jorge, koje će uskoro navršiti tri godine, već je spremno za izlazak: za nekoliko minuta stiže baka Rosa, Marijeva majka, koja stanuje nekoliko metara od njih, kako bi ga dovela k sebi kući gdje će dijete provesti dan. Običaj je to koji se ponavlja svakodnevno, s ciljem pomoći snahi, zauzetoj brojnim kućanskim poslovima, a osobito brigom oko maloga Oscara.

Pošto je poljubio i djecu, Mario je već bio na izlazu, ali tada ga zajedno sa suprugom, u rijetkom trenutku spokoja,

2 Španj. Opća radnička konferencija (nap. prev.).

3 Španj. barrio, sirotinjska četvrt (nap. prev.).

pogodi vijest na radiju odaslana u kronici iz inozemstva: britanski premijer Chamberlain priopćava da je njegov narod u ratu s nacističkom Njemačkom; njegov ultimatum, koji je iznio nekoliko sati prije, a nakon Wermachtova napada i bombardiranja Poljske, nije polučio nikakav rezultat.

Tako je počeo Drugi svjetski rat. No ljudi, osobito u Južnoj Americi, za to još nisu znali. Bila je to vijest poput svake druge u Argentini, odaslana gotovo na kraju emisije, prije glazbene stanke, ali neočekivano je prodrmala ovaj par talijanskih Argentinaca. Njihova prva misao usmjerena je k rođacima i ostaloj rodbini koji žive u Europi, a obuzima ih i uspomena na strašne priče o Prvom svjetskom ratu koje su slušali tisuće puta, kada se Marijev otac, Giovanni, borio na ratištu. Ti trenutci tuge i tjeskobe ubrzo se rasplinjuju, za svega nekoliko sekundi. Začuje se snažno kucanje na vratima, dvaput: stigla je baka Rosa, a taj je iznenadan zvuk ušutkao i Oscara, na sveopću radost. Ugledavši baku, Jorge joj potrči ususret kako bi ga uzela u naručje.

Koja velika žena, toliko sam je volio! Moja baka po ocu bila je ključna figura za moj rast i odgoj. Stanovala je manje od pedeset metara od naše kuće i s njom sam provodio čitave dane: dopuštala mi je da se igram, pjevala mi je pjesme iz svoje mladosti, često sam je čuo kako se raspravlja s djedom na pijemonteškom te sam imao povlasticu upoznati i naučiti jezik njihovih sjećanja. Katkad, kada bi morala ići van, odlazio sam s njom k susjedama: dugo su razgovarale i ispijale mate. Ili me je pak vodila u kupovinu

u trgovinu u četvrti. Navečer bi me vodila natrag k mami i tati, ali prethodno bi sa mnom izmolila molitve. Ona je, zapravo, bila ta koja mi je dala prvi kršćanski navještaj, koja me naučila moliti i govorila mi o tom uzvišenom liku kojega još nisam poznavao – Isusu.

Nije slučajnost da je upravo baka Rosa bila moja krsna kuma zajedno s djedom Francescom, mojim djedom po majci. Štoviše, moj prvi sakrament predslavio je i podijelio mi don Enrico Pozzoli, izvrsni salezijanski misionar podrijetlom iz pokrajine Lodi u Lombardiji, kojega je moj djed Giovanni upoznao u Torinu. Upravo je on vjenčao i moje roditelje: mama i tata upoznali su se u salezijanskom oratoriju u Argentini i odonda je don Enrico uvijek bio ključnom figurom za našu obitelj i za moj svećenički poziv.

Vratimo se na moje trenutke s bakom: tada sam imao gotovo tri godine, bio sam uistinu malen, pa nije lako prisjetiti se tih dana 1939. kada je ljudska zloba uzrokovala izbijanje Drugoga svjetskog rata. Iz toga doba imam uspomene poput bljeskova, koji mi prikazuju i neke detalje naše svakodnevice: u našoj kući radio se neprestano čuo u pozadini; tata bi ga uključio već ujutro i s mamom bi slušao državni radio, koji se tada zvao Estación de Radiodifusión del Estado (LRA1), potom postaje Radio Belgrano i Radio Rivadavia, a sve su svakodnevno odašiljale vijesti o sukobu. Mama je slušala radio i subotom poslijepodne, od dva sata, kako bi omogućila nama djeci da slušamo operu: sjećam se da bi nam prije početka prepričala

sadržaj. Kada bismo pjevali neku osobito lijepu ariju ili kada bi se odvijao ključan prizor, nastojala bi nam svratiti pozornost: moram priznati da smo često bili rastreseni, ta bili smo maleni! Primjerice, tijekom Verdijeva Otella4 mama nam je govorila: »Pažljivo slušajte: sada ubija Desdemonu u krevetu!« Mi bismo tada zašutjeli, znatiželjni da čujemo što se zbiva.

Što se tiče rata, u našem kraju svijeta to se mračno ozračje nije toliko osjećalo, jer bili smo prilično udaljeni od ostatka svijeta gdje su se poigravali sa sudbinom čovječanstva. Mogu reći, međutim, da sam, za razliku od mnogih

drugih Argentinaca, bio upoznat s Drugim svjetskim ratom jer se u našoj kući o njemu razgovaralo: iz Italije su nam pristizala, premda s mjesec dana zakašnjenja, otvorena pisma naših rođaka koji su nam pripovijedali što se događalo. Od njih su nam stizale vijesti o ratu u Europi.

Rabim riječ otvorena jer su poštu nadzirale vojne vlasti: pisma su čitali te potom ponovno zatvarali, a na omotnici je bio pečat s natpisom CENZURIRANO.

Sjećam se da su mama, tata i baka naglas čitali te priče koje su mi se utisnule u sjećanje. U jednom od tih pisama pisali su nam, primjerice, da su neke žene iz mjesta koje su poznavali ujutro odlazile u Bricco Marmorito, nedaleko od postaje Portacomaro, kako bi provjerile pristiže li vojna inspekcija: njihovi muževi nisu otišli u rat, ostali

4 Giuseppe Verdi, Otello, libreto Arriga Boita prema Shakespeareovoj tragediji (nap. prev.).

su raditi, a to nije bilo dopušteno. Kad bi njihove supruge odjenule nešto crveno, muškarci bi morali pobjeći sakriti se. Bijela odjeća je, naprotiv, značila da nema patrole u okolici i da mogu nastaviti raditi.

No to je samo primjer da biste shvatili kako se živjelo tih godina. Koliko smrti! Koliko uništavanja! Kolike su mladiće slali na bojište da poginu! I premda se to dogodilo prije više od osamdeset godina, ne smijemo zaboraviti te trenutke koji su razorili živote tolikih nedužnih obitelji. Rat te izjeda iznutra, to vidiš u očima najmanjih koji nemaju više radosti u srcu, već samo strah i suze. Dječaci i djevojčice, mislimo na njih! Mislimo na one koji nikada nisu oćutjeli mir, koji su rođeni u vrijeme rata i koji će živjeti s tom traumom noseći je u sebi do kraja života. A mi, što možemo učiniti za njih? Trebali bismo se zapitati i tragati za stazom mira, načinom da osiguramo budućnost za te malene.

Ja, koji sam u vrijeme Drugoga svjetskog rata bio dječak poput njih, imao sam sreću jer u Argentinu ova tragedija nije doprla kao drugdje. Bila je, međutim, pokoja pomorska bitka: to je jedna od rijetkih stvari kojih se sjećam, a i roditelji su mi o tome pričali kad sam malo porastao. Zbilo se to upravo na moj treći rođendan. Bio je 17. prosinca 1939. i s radija se čulo o jednom njemačkom bojnom brodu, Admiral Graf Spee, koji su okružili i teško oštetili engleski brodovi, u blizini ušća rijeke Rio de La Plata. Unatoč Hitlerovoj naredbi da se nastavi bitka, zapovjednik Langdsdorff odlučio je, zajedno sa svojim čas-

nicima, samopotopiti brod te se s posadom preselio na plovila prema Bunenos Airesu. Praktički se predao. Nekoliko dana poslije zapovjednik je počinio samoubojstvo, umotan u zastavu njemačke mornarice koja se rabila tijekom Prvoga svjetskog rata. Ostali su muškarci, međutim, ostali u zemlji i poslani su u pokrajine Córdoba ili Santa Fe. Upoznao sam sina jednoga od tih vojnika, divnu osobu koja se kasnije vjenčala i zasnovala obitelj u Argentini.

Zapravo, na taj sam način doznao za tragediju Drugoga svjetskog rata, a potom, kada sam imao oko deset godina, upoznao sam je i preko filma: roditelji su nas vodili u obližnje kino gledati poslijeratne filmove. Pogledao sam ih sve. Osobito se sjećam filma Rim, otvoreni grad s Annom Magnani i Aldom Fabrizijem, remek-djelo. Ali i filma Paisà ili Njemačka nulte godine ili pak Djeca nas gledaju Vittorija De Sice iz 1943. Riječ je o filmovima koji su oblikovali naše savjesti i pomogli nam shvatiti razorne učinke toga sukoba.

Drukčiji je, međutim, film Ulica Federica Fellinija, koji mi je možda bio omiljeni i koji sam gledao kada sam već bio veći: nema veze s ratom, ali volim ga navoditi jer je njime redatelj usmjerio reflektor prema najneznatnijima, poput Gelsomine, potičući gledatelja na čuvanje svog dragocjenog pogleda na stvarnost.

Vratimo li se na ratnu ludost, čiji je jedini razvojni plan uništenje, sjetim se ambicije, gladi za moći, pohlepe onih koji pokreću sukobe. Iza nje ne stoji samo ideologija već i lažne izlike, izopačen poticaj, jer tada više ne gledamo

nikoga u lice: starce, djecu, mame, tate. Štoviše, Drugi svjetski rat bio je još okrutniji od Prvoga, u kojem se borio i moj djed Giovanni Bergoglio, na rijeci Piave. Upravo je on, kada sam boravio kod bake i djeda, pripovijedao uistinu bolne priče. Toliko mrtvih, tolike razorene kuće, čak i crkve. Koja tragedija! Pripovijedao mi je da su sa suborcima pjevali:

General Cadorna pisao je kraljici: »Želiš li vidjeti Trst, šaljem ti ga u razglednici.«

Bum, bum, bum uz pucanj topa ...

Kao dijete priču o Drugom svjetskom ratu slušao sam i od brojnih doseljenika u Buenos Airesu koji su pobjegli iz svojih zemalja koje su zauzeli nacisti. Ali uskoro ćemo o tome govoriti.

Jorge još ne razumije dramu toga svjetskog sukoba – ima tek tri godine. U svojoj nevinosti ne razumije patnju tolikih obitelji, primoranih na bijeg da spase život. No provodeći dane u kući djeda i bake i slušajući njihove razgovore na pijemonteškom narječju, uviđa da su i oni, premda iz drugog razloga, stigli iz daleke zemlje – Italije, gdje još uvijek imaju neke članove obitelji koji im šalju vijesti o ratu koji se vodi.

Giovanni je, zapravo, zajedno sa suprugom Rosom i sinom Marijem – ona je radila kao krojačica i bila je angažirana na prvoj crti u Katoličkoj akciji, dok je on (Giovanni) imao dvadesetak godina, diplomu iz računovodstva i radio

u podružnici Talijanske banke u Astiju – krajem dvadesetih, nakon teške neimaštine, odlučio pridružiti se trojici od šestorice braće koji su emigrirali u Argentinu, u provinciju Entre Ríos. Ondje su Bergoglijevi zaradili blagostanje zahvaljujući tvrtki za popločavanje u Parani. No njihov san o životu u Novom Svijetu ubrzo se rasplinuo. Godine 1932., zbog gospodarske recesije uzrokovane velikom krizom iz 1929., bili su prisiljeni zatvoriti tvrtku. Giovanni i Rosa, zajedno sa sinom Marijem, koji je dobio posao računovođe u obiteljskoj tvrtki, morali su se preseliti u Buenos Aires u potrazi za novim početkom. Zahvaljujući malom zajmu od 2000 pesosa, kupili su skladište u barriju Flores, pučkoj četvrti gdje su se napokon uspjeli skrasiti.

Maleni Jorge neprestano ispituje baku Rosu da mu ispriča o dugoj plovidbi preko Atlantika, na prekooceanskom brodu Giulio Cesare, koji je isplovio iz Genove i uplovio u luku Buneos Aires 15. veljače 1929., nakon dvotjednog putovanja. A ona mu, naoružana strpljenjem, sjedeći ispred kućnih vrata, opisuje svoj dolazak u glavni grad Argentine, neprikladno odjevena za ljetnu vrućinu južne polutke, vrata umotana u šal od lisičjeg krzna, u koji je bila ušila obiteljsku ušteđevinu.

Toga rujna 1939. Rosa, pošto je doznala za izbijanje Drugoga svjetskog rata, ne može ne misliti na svoju rodbinu, Vassallove, koji još uvijek žive u Italiji, u Liguriji. Upravo poput Giovannija, koji iz svoje trgovine na sve načine pokušava stupiti u kontakt sa svojim najmilijima koji su ostali u Portacomaru, dok u pozadini spiker na radiju izvještava da

je i Francuska objavila rat Njemačkoj potvrđujući svoje savezništvo s Ujedinjenim Kraljevstvom. Premda je Italija još uvijek neutralna – tek će u lipnju 1940. Benito Mussolini najaviti ulazak u rat na Hitlerovoj strani – tjeskoba i briga ih satiru. Rosa provodi dan pazeći na Jorgea, no nadugo i naširoko s najboljim prijateljicama razgovara o prošlom životu u Italiji prisjećajući se rodbine i bezbrižnih trenutaka mladosti. Obuzela ju je nostalgija među tim argentinskim zidovima. A njezin unučić stoji pored nje miran očarano slušajući baku, prema kojoj gaji veliku privrženost.

Baka Rosa i djed Giovanni, kao i moj otac, svjedočili su čudu! Ja ne bih sada bio ovdje i ovo pripovijedao da njihovi planovi nisu poremećeni zbog propale prodaje nekretnina: polazak u Argentinu bio je planiran već za listopad 1927. Djed je trebao prodati obiteljsko imanje na Briccou i s tim novcem su se sve troje trebali u đenoveškoj luci ukrcati na brod Principessa Mafalda. Bio je to veliki parobrod koji je već mnogo puta prevalio Atlantik, no tijekom ove plovidbe prema Buenos Airesu, zbog kvara na propeleru, potonuo je u blizini obale Brazila. Više od tristo mrtvih – velika tragedija. Srećom, baka, djed i tata nisu bili na njemu: premda su imanje stavili na prodaju prije dosta vremena, nije im pristigla nijedna ponuda te im je samo nekoliko dana ostalo do polaska. No bez potrebnih novaca bili su primorani, uz veliko razočaranje, odustati od putovanja. Čekali su do veljače 1929., kada su se ukrcali na drugi brod, Giulio Cesare: nakon dvotjedne plovidbe stigli

su u Argentinu i odsjeli u Hotel de Immigrantes5, centar za prihvat doseljenika koji se ne razlikuje mnogo od onoga koji nam je poznat danas.

Dok moj otac nikada nije govorio pijemonteški, možda zato što je gajio veliku nostalgiju za domom i nije to htio priznati, baka i djed su to redovito činili: stoga mogu reći da je pijemonteški bio moj prvi materinji jezik. Držim da se svaki doseljenik u svojem životu susreće s istim nutarnjim previranjima koje je doživio moj tata. A to nije jednostavno! O tome nam pripovijeda Homer u Odiseji6, ali i pijemonteški pjesnik Nino Costa, kojega vrlo cijenim i koji u jednom od svojih djela izriče želju za povratkom, koja pripada onima koji to ne mogu učiniti. Migranti sa sobom nose golem teret iskustava i pripovijesti koje nas mogu obogatiti i pomoći nam rasti. Kada govorimo upravo o Drugom svjetskom ratu, slušao sam pripovijesti o tom sukobu i od poljskih doseljenika u Argentinu. Tata je radio manje od sto metara od kuće. Bio je zaposlen kao računovođa u golemoj industrijskoj bojadisaonici gdje su uvaženi klijenti slali tkanine i materijale na bojanje. Doskora su u radionicu počeli pristizati poljski radnici koji su vlastitim očima vidjeli rat, nasrtaj nacističkih trupa i smrt svojih najmilijih. Upoznali su tu dramu i pobjegli u Južnu Ameriku gonjeni snom o novom životu. Kad bih

5 Španj. Hotel za useljenike (nap. prev.).

6 Odiseja, drugi od dvaju najvažnijih starogrčkih spjevova, od kojih je prvi Ilijada. Odiseja pripovijeda o lutanjima glavnoga junaka Odiseja nakon Trojanskog rata (nap. prev.).

odlazio posjetiti tatu na poslu – već sam imao osam ili devet godina – svako toliko sam se zaustavljao da bih slušao njihove priče. Bili su vrsni ti Poljaci, bilo ih je desetak, imali su veliko srce. Njihove su priče bile vrlo bolne, jer bila je riječ o razorenim obiteljima, o prijateljima poslanima na bojište bez povratka, majkama koje su čekale kada će ponovno zagrliti svoju djecu u svojem domu, a dobivale su samo cvijeće za njihovu smrt.

Moram nadodati da, unatoč proživljenim dramama, ti se ljudi nisu zaboravili smiješiti: povremeno su pozivali nas djecu sa strane i šalili se s nama poučavajući nas pokojoj prostoti na poljskom. Sjećam se da mi je jednom netko rekao: »Idi do one žene i reci joj tu riječ…« Naravno, za mene je to bila riječ bez značenja, ali to na poljskom nipošto nije bio kompliment za tu gospođu! Bilo je, dakle, i opuštenijih trenutaka, osim priča o Drugom svjetskom ratu. Bilo je posve jasno, međutim, da su i oni u očima odražavali onu sjetu tipičnu za onoga tko je primoran napustiti vlastiti dom. To je trn u srcu! Koliki su, još i danas, primorani bježati u nadi da će pronaći novi život – upravo poput moje bake i djeda ili tih poljskih doseljenika – a umjesto toga pronalaze smrt u moru ili odbijanje na granici. Još jednom ljudska zloba uzrokuje te drame, otvrdnula srca onih koji ne prihvaćaju Evanđelje koje od nas, naprotiv, iziskuje da otvorimo vrata onima koji kucaju, širom otvorimo naša srca onima koji traže toplo utočište ili pruženu ruku kako bi podigli glavu.

Pomislimo na brojne Talijane koji su prije ili poslije rata otišli u Južnu Ameriku ili SAD. Sjetimo se da su i brojni naši rođaci bili doseljenici! Možda su i oni u zemljama u koje su pristizali bili smatrani zlima, opasnima, a zapravo su samo tragali za budućnošću za svoju djecu. »Gdje ti je brat?« pita Gospodin Kajina u Knjizi Postanka (usp. Post 4, 9, nap. prev.). Pitanje je to koje odzvanja i danas i ostavlja nas zbunjenima: ne pazimo na ono što je Bog stvorio i nismo više kadri uzajamno se čuvati. A kada ova izgubljenost zarazi svijet, snalaze nas tragedije poput onih o kojima često čitamo u novinama. Želim ponoviti, želim uzviknuti: molim vas, prihvatimo našu braću i sestre koji kucaju. Jer ako ih ispravno integriramo, ako ih pratimo i čuvamo, moći će mnogo pridonijeti našim životima. Poput onih poljskih doseljenika koji su pobjegli od Drugoga svjetskog rata, a koje sam upoznao kao dječak, i današnji su migranti samo osobe koje jednostavno traže bolje mjesto, a često nalaze samo smrt. Često, nažalost, ova braća i sestre koji samo žele malo mira ne nalaze ni prihvaćanje ni solidarnost, već samo prst uperen u njih. Predrasuda kvari dušu, a zloba je ubija. To je put bez izlaza, izopačenje. Ne zaboravimo što se, primjerice, dogodilo našoj braći i sestrama Židovima. I u ovom slučaju, također, uspomene su brojne.

SADRŽAJ

Listajući stranice dragocjene knjige života, papa Franjo vodi nas stazom emocija, radosti i žalosti: prozor je to u prošlost koji će nam omogućiti bolje poznavanje svoje sadašnjosti.

»Ne treba zaboraviti najvažniju lekciju: ponovno iščitavati priču svojega života važno je kako bismo se prisjetili i nešto prenijeli onomu tko nas sluša. Kako bismo naučili živjeti, međutim, svi moramo naučiti ljubiti.«

Cijena: 40,00 €