»ZNAKOVI I GIBANJA« 61
Prijevod: ROMAN KARLOVIĆ Korektura: HENI FELBER Prijelom: MARIJAN TKALEC Oprema: CHRISTIAN T. BELINC
Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Kerschoffset Zagreb d.o.o. Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-0958-1 Tiskano u studenome 2015. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000918206. 2
RINO FISICHELLA
ZNACI JUBILEJA Hodočašće, grad Petra i Pavla, Sveta vrata, ispovijest vjere, milosrđe, oprost
KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2015. 3
Naslov izvornika: Rino Fisichella, I segni del giubileo. Il pellegrinaggio, la città di Pietro e Paolo, la Porta Santa, la professione di fede, la carità, l’indulgenza © EDIZIONI SAN PAOLO s.r.l., 2015. Piazza Soncino 5 – 20092 Cinisello Balsamo (Milano) – ITALIA www.edizionisanpaolo.it © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2015.
4
SADRŽAJ
UVOD .............................................................................................................
7
1. ŠTO ZNAČI JUBILEJSKA GODINA? .................................................................. Vrijednost svete godine ............................................................................ Jubilejska godina milosrđa ....................................................................... Lice milosrđa ............................................................................................ Jonini potomci ..........................................................................................
13 14 20 29 35
2. JEZIK ZNAKOVA ........................................................................................... Znak kao jezik ........................................................................................... Znaci u Svetom pismu .............................................................................. Znaci u životu Crkve ..................................................................................
45 45 48 61
3. HODOČAŠĆE ................................................................................................ Homo viator ............................................................................................. Isus kao suputnik ...................................................................................... Hodočasnici svjetskim stazama ................................................................
71 71 79 82
4. NA PUTU ZA RIM ......................................................................................... 91 Crkva mučenika ........................................................................................ 96 Grad Petra i Pavla ..................................................................................... 103 Sjedište Petrova nasljednika ..................................................................... 109 5. SVETA VRATA ............................................................................................... 123 Krist je vrata ............................................................................................. 123 Ulazak u crkvu .......................................................................................... 130 6. ISPOVIJEST VJERE ........................................................................................ 143 Simbol vjere ............................................................................................. 143 »Vjerujem« ............................................................................................... 151 »Vjerujemo« ............................................................................................. 157 Pamćenjem protiv zaborava ..................................................................... 162 7. LJUBAV ....................................................................................................... 167 K razumijevanju ljubavi ............................................................................ 169 Smisao ljubavi .......................................................................................... 179 5
8. JUBILEJSKI OPROST ..................................................................................... 185 Prvi oprost ................................................................................................ 187 Povijesni osvrt .......................................................................................... 191 Zatočen u jezičnoj igri? ............................................................................. 195 Oprost kao milosrđe ................................................................................. 203 9. POVRATAK .................................................................................................. 207
6
UVOD
Mnoge je iznenadila najava pape Franje da će proglasiti jubilejsku godinu milosrđa. No izvanredna Sveta godina posvećena milosrđu ne bi trebala iznenaditi nikoga tko uistinu poznaje misao pape Franje. Jer, od samog početka svojega pontifikata, papa Franjo poziva se upravo na milosrđe. Tako je, u homiliji prve nedjeljne mise koju je služio u Župi sv. Ane u Vatikanu, izrekao ove riječi: »Gospodinu nikada nije dosta opraštanja. Nikada! Nasuprot tome, mi smo ti kojima dosadi moliti Gospodina da nam oprosti. Stoga trebamo moliti za milost da nam nikad ne dosadi moliti ga da nam oprosti, upravo zato što njemu nikada nije dosta opraštanja. Zamolimo ga zato za tu milost!« Nekoliko sati poslije, kada se prvi put pojavio na prozoru Apostolske palače da bi izmolio Anđeosko pozdravljenje, ovako se izrazio: »Božje je lice – lice milosrdna oca, koji nikada ne gubi strpljenje. Jeste li svjesni koliko je Božje strpljenje, s kojim se odnosi prema svakom od nas? Upravo je u tome njegovo milosrđe. On 7
nikada ne gubi strpljenje, nego se s nama uvijek ophodi strpljivo, razumije nas, čeka, i nikad mu nije dosta opraštanja, samo ako mu se mi, sa svoje strane, obratimo skrušena srca. Kao što kaže psalam: Veliko je milosrđe Gospodnje.« Milosrđe je, dakle, stalni oslonac u djelu pape Franje. Utoliko u najavi da papa namjerava proglasiti izvanrednu Svetu godinu milosrđa, možemo prepoznati blagotvornu posljedicu tog žarišta njegova djelovanja, onoga svjedočanstva što ga papa Franjo svakodnevno pruža Crkvi i svijetu. »Uvijek imamo potrebu razmatrati otajstvo milosrđa. Ono je izvor radosti, vedrine i mira. Ono je uvjet našega spasenja. Milosrđe: to je riječ koja objavljuje otajstvo Presvetoga Trojstva. Milosrđe: ono je posljednji i najviši čin kojim nam Bog dolazi ususret. Milosrđe: ono je temeljni zakon koji prebiva u srcu svake osobe, kada gleda iskrenim očima brata kojeg susreće na životnom putu. Milosrđe: ono je put koji sjedinjuje Boga i čovjeka, jer otvara srce nadi da smo ljubljeni zauvijek usprkos ograničenju zbog svoga grijeha« (MV 2). To su vrlo značajne riječi, jer nam rasvjetljuju duhovni obzor prema kojem će se ravnati jubilejska godina. Pritom trebamo jasno spoznati da milosrđe, kao što je to papa u više navrata istaknuo, nije samo neka apstrak8
tna misao, nego je ono, naprotiv, lice u koje nam se valja ugledati. To je lice Isusa Krista, Sina Božjega, koji cjelokupnim svojim životom izražava Očevu trojstvenu ljubav. Utoliko su vrlo znakovite riječi kojima počinje papina bula, budući da se u njima sažima cijela misao pape Franje glede jubilejske godine: Misericordiae vultus. Dakle, lice Božjega milosrđa Kristovo je lice. »Sve u njemu govori o milosrđu. Ništa u njemu nije lišeno suosjećanja« (MV 8). Jubilejska godina koja je pred nama stoga predstavlja iznimnu prigodu da ulijemo novu snagu i hrabrost u ono što je srž svakodnevnog života Crkve, a tako i svakog kršćanina. Ta godina treba za nas biti znakom Božje blizine i nježnosti. To je, dakako, velik izazov u kulturnom kontekstu našeg vremena. Naime, osvrnemo li se oko sebe, učinit će nam se kao da je obzor nečuvena zlosilja zagospodario umrtvljenim umom mnogih naših suvremenika, koji, po svemu sudeći, ne uviđaju koliko je potrebno da međuljudske i društvene odnose prožima odgovornost koju sami snosimo za mir i vedrinu svih ostalih ljudi. Jer, neizbježna je sudbina takve kulture, u kojoj pojam imanja preteže nad pojmom darivanja, da se ona naposljetku mora suočiti sa zlosiljem. Ako se, naime, odnosi među ljudima uspostavljaju samo 9
zato da bi se nešto ili nekoga posjedovalo, tad u takvim odnosima izostaje bilo kakva dimenzija ljubavi, dok se sebičnost, s druge strane, u konačnici još može učiniti i najrazboritijim rješenjem, zato što nas posjedovanje usmjerava isključivo prema zadovoljavanju vlastitih potreba i utoliko zasjenjuje ono poštovanje koje dugujemo drugim ljudima, njihovim potrebama i očuvanju njihova dostojanstva. Teško je u cijelosti shvatiti kako se kultura poput naše, koja je nekoć u velikoj mjeri bila prožeta kršćanskim vrijednostima, srozala do te razine da zaboravlja – pa čak i odbija – opraštati. To je nedostatak za koji svi, bez iznimke, trebaju snositi odgovornost, jer nisu prenosili ni svjedočili pred mlađima one izvorne vrjednote koje su bile utjelovljene u vjeri, a tako i u idealima, tolikih naraštaja koji su prethodili našemu. Zlosilje ima mnoga lica, ali u svakome od njih dolazi do izražaja uvijek ista drama, koja se sastoji u pomanjkanju milosrđa. Naime, nemoguće je da netko, s jedne strane, zaziva Božje milosrđe, a s druge promiče netrpeljivost i smrt, tvrdeći pritom da to čini u Božje ime. Isto tako, nedosljedno je da tko pristupa Bogu moleći da mu se smiluje, dok s druge strane živi život ispunjen srdržbom, gnjevom i željom za osvetom prema svojem bližnjem. Ne10
pravedno je, dakle, da netko najprije zahtijeva oprost za sebe, a zatim odbije oprostiti onomu tko ga je uvrijedio. Ova jubilejska godina potiče nas stoga da izvršimo istinsko obraćenje, i u srcu i u umu, te da naučimo svakom čovjeku pristupati na način da naš odnos odiše radošću, zajedništvom i solidarnošću. Nakana je jubilejske godine podsjetiti svakoga od nas na ljepotu jedne vjere koja u cijelosti upire pogled u Očevu milosrdnu ljubav, kakva se očituje u Kristovu licu i koju oživljuje Duh koji vodi vjernike u njihovu hodu kroz povijesna zbivanja. U tom smislu, ova se jubilejska godina milosrđa razlikuje od svih prethodnih, budući da je ona »izvanredna« u svakom pogledu; naime, njome ne obilježavamo ni neku okruglu obljetnicu niti je proteklo, kako je uobičajeno, dvadeset pet godina od prethodne, niti se ičega spominjemo. Nasuprot tome, jedinstvenu i izvanrednu narav ove jubilejske godine možemo prepoznati u njezinoj svrsi, koja je u tome da udahne nov život Crkvi u ovom konkretnom trenutku njezine povijesti. Naime, i u naše vrijeme susrećemo se još uvijek s prizorom tolikih mučenika, koji bi mnogim vjernicima trebao uzdrmati njihovu mlaku vjeru. Jubilejska godina stoga nas iznova suočava sa snagom Božjega milosrđa, koje 11
je naš glavni put prema pomirenju s Ocem, kao što nam iznova otkriva koliko je važno da u odnosima među braćom vladaju solidarnost, ljubav i opraštanje.
12
1. ŠTO ZNAČI JUBILEJSKA GODINA?
Svaka jubilejska godina ima svoj povod. Mogli bismo reći da Gospodin, u okviru spasenjskog nauma koji ravna i djelima pojedinaca i općeljudskim zbivanjima, raspoređuje trenutke milosti tako da njima podupre hod Crkve. Izvanredna jubilejska godina, sa svoje strane, uklapa se u tu logiku. Naime, sam papa Franjo, obrazlažući zašto namjerava proglasiti Svetu godinu, rekao je: »Vrijeme je da Crkva iznova otkrije smisao poslanja koje joj je Gospodin povjerio na uskršnji dan: da bude znakom i sredstvom Očeva milosrđa (usp. Iv 20,21-23). Zato neka Sveta godina u nama stalno pobuđuje želju da budemo sposobni zamijetiti brojne znake nježnosti s kojom se Bog ophodi sa svijetom, a pogotovo s onima koji su napaćeni, osamljeni i napušteni, i koji su već izgubili nadu da će im Otac ikada oprostiti i da će oni moći osjetiti njegovu ljubav... To je povod jubilejskoj go13
dini. Jer, sada je vrijeme milosrđa. Ovo je pravo vrijeme da ljudima vidamo rane, da neumorno izlazimo ususret svima onima koji čekaju da ugledaju, i da svojom rukom dodirnu znake Božje blizine, da bismo svima – baš svima – pružili ruku opraštanja i pomirenja.« U tom smislu možemo reći da se bit jubilejskih godina sastoji u djelotvornom naviještanju milosti opraštanja i milosrđa. Ako to pak važi za jubilejske godine općenito, tim više obilježava ovu koja nam predstoji, budući da ćemo, u njezinu slučaju, napustiti dosadašnji obrazac te joj, umjesto toga, kao temeljni sadržaj odrediti samo milosrđe kao takvo. To je, opet, teška zadaća u ovo naše vrijeme, budući da je ono toliko često obilježeno zlosiljem i kao nekom nesposobnošću da se drugima oprašta. Stoga možemo ustvrditi da novost ove jubilejske godine najviše dolazi do izražaja upravo u pojmu opraštanja, budući da taj pojam u sebi obuhvaća ono što je suština Objave Isusa Krista, koji je došao da nas pomiri s Ocem (usp. Ef 2,14-18). Vrijednost svete godine
Razmotrimo li povijest religija, jasno ćemo uvidjeti da se, usporedo sa svakim očitova14
njem svetoga, također uspostavljaju posvećeni prostor i vrijeme, koji u svakom čovjeku pobuđuju svijest o onome transcendentnom. Tako i povijest Izraelova, koliko god bila osobita, ispunjava taj uvjet. Primjerice, u pustinjskom Šatoru, kao i poslije u jeruzalemskom Hramu, prepoznajemo znak pristunosti JHVH usred njegova naroda. Na razini vremena, svetost se također uspostavlja putem obilježavanja svetkovina, kojima je cilj da podsjećaju na određene spasenjske događaje. Tako se, za liturgijskih svetkovina, uvijek spominje kako je Bog »ispruženom rukom i snažnom mišicom« oslobodio svoj narod te ga poveo u obećanu zemlju. Svrha je triju blagdana: Sjenicâ (Sukot), Beskvasnih kruhova (Pasha) i Sedmicâ (Pedesetnica) – da navedemo kao primjer samo najpoznatije – pomoći narodu da ne zaboravi ono što se tim svetkovinama obilježava. Dakle, slavljenje pojedine svetkovine, koja se neizostavno vraća uvijek u određeno doba godine, ima poslužiti kao lijek protiv zaborava, kao glavnog neprijatelja povijesnog pamćenja. U tom svjetlu treba razmatrati i židovsku oprosnu godinu, jubilej. Ona se, po svemu sudeći, računala po uzoru na tjedni sedmodnevni ciklus, koji predstavlja temeljno polazište za 15
svako razmatranje sakralne vrijednosti vremena u Izraelu. Prema zapovijedi Božjega zakona, na koncu sedam sedmogodišnjih ciklusa, jedna godina imala je biti posvećena proslavi izbavljenja. Sveto pismo o tome kaže: »Nabroj sedam sedmica takvih godina, sedam puta sedam godina. Sedam sedmica godina iznosit će ti četrdeset devet godina. A onda zaori u trubu! U sedmome mjesecu, desetoga dana toga mjeseca, na Dan pomirenja, zatrubite u trubu širom svoje zemlje. Tu pedesetu godinu proglasite svetom! Zemljom proglasite oslobađanje svim njezinim stanovnicima. To neka vam bude jubilej, oprosna godina. Neka se svatko vaš vrati na svoju očevinu; neka se svatko vrati k svome rodu! Ta pedesetogodišnjica neka vam je jubilejska godina: nemojte sijati, nemojte žeti što samo od sebe uzraste niti berite grožđe s neobrezane loze. Jer jubilej vam mora biti svet! Hranite se onim što njiva donese od sebe. Te jubilejske godine neka se svatko vrati na svoju očevinu« (Lv 25,8-13; usp. Izl 21,2; 23,10; Pnz 15,1). Što to ima značiti, postaje jasno u svjetlu cjelokupne svete povijesti: svako ljudsko djelo, pa čak i djela zemlje kao takve, treba razmatrati u svjetlu Božjega djela. Jer, kao što je Gospodin otpočinuo sedmoga dana, tako tre16
baju otpočinuti i zemlja, stoka, čovjek i svekoliko stvorenje; svrha je toga počinka potaknuti ljude da se zamisle nad Božjim stvoriteljskim djelom. Nije moguće bez dvojbe utvrditi je li narod Izraelov ikada slavio jubilejsku godinu na način kako je ona propisana Levitskim zakonom. S druge strane, za našu povijest posebno je važno da čvrstu osnovu za kršćanske jubilejske godine prepoznamo u četvrtoj glavi Evanđelja po Luki. Svima je poznat taj lijepi odlomak Evanđelja. Nakon što je svojim propovijedanjem požnjeo prve uspjehe, Isus se vraća u svoj rodni Nazaret pa se, kako već običava, u subotu zaputi u sinagogu. Ondje otvori svitak knjige Izaijine pa pridometne uz prorokove riječi: »Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje« (Lk 4,18-19). Ta godina milosrđa, koju je Isus naviještao, u temelju je svih kršćanskih jubilejskih godina, te im podaje njihov najdublji smisao. U svojoj buli Misericordiae vultus, papa Franjo ovako objašnjava posebnost ove izvanredne jubilejske godine: »Uvijek imamo potrebu razmatrati otajstvo milosrđa. Ono je izvor ra17
dosti, vedrine i mira. Ono je uvjet našega spasenja. Milosrđe: to je riječ koja objavljuje otajstvo Presvetoga Trojstva. Milosrđe: ono je posljednji i najviši čin kojim nam Bog dolazi ususret. Milosrđe: ono je temeljni zakon koji prebiva u srcu svake osobe, kada gleda iskrenim očima brata kojeg susreće na životnom putu. Milosrđe: ono je put koji sjedinjuje Boga i čovjeka, jer otvara srce nadi da smo ljubljeni zauvijek usprkos ograničenju zbog svoga grijeha. Postoje trenutci u kojima smo pozvani još snažnije usmjeriti svoj pogled na milosrđe, kako bismo sami postali djelotvornim znakom Očeva djelovanja. Zbog toga sam proglasio Izvanredni jubilej milosrđa kao posebno vrijeme za Crkvu, kako bi svjedočenje vjernikâ bilo snažnije i plodonosnije« (MV 2–3). Ne smijemo zaboraviti ni da se početak te jubilejske godine poklapa s pedesetom obljetnicom zaključenja Drugoga vatikanskoga sabora. Crkva želi održati živim koncilski nauk, a upravo nam jubilejska godina svjedoči koliko Drugi vatikanski sabor još uvijek predstavlja kompas prema kojemu se ravna novija povijest Crkve. Uostalom, nakana Drugoga vatikanskoga sabora bila je da Crkvi pruži novi jezik, kojim će suvremenicima moći naviještati i prenositi Objavu. U pozadini koncila, naime, nalazi se temeljno pi18
tanje Božjeg odnosa s čovjekom – kako da današnji čovjek opet sretne Boga i primi njegovu ljubav, dajući da ga pritom preobrazi Božje milosrđe. Potvrdu za takvo tumačenje nalazimo u izjavama dvojice papa koji su zaslužni za održavanje samoga koncila. Tako riječi što ih je Ivan XXIII. izgovorio na otvaranju Drugog vatikanskog sabora odjekuju i dandanas proročkom snagom: »Glede današnjeg vremena, Kristova Zaručnica radije pribjegava lijeku milosrđa, nego da posegne za oružjem strogosti; jer, ona smatra da današnjim potrebama treba izaći u susret tako da jasnije izloži vrijednost svojeg nauka, a ne osudom. Ne zato što više nema krivih nauka, stavova i pogibli od kojih se valja zaštititi te im se suprotstaviti, nego zato što svi oni tako bjelodano proturječe ispravnim načelima poštenja te su urodili tako smrtonosnim plodovima da se danas čini da ih ljudi sami počinju kuditi, a to pogotovo važi za one oblike opstanka koji zanemaruju Boga i njegove zakone, prekomjerno se uzdajući u tehnički napredak i zasnivajući blagostanje isključivo na životnim udobnostima. Ljudi sve više shvaćaju da su dostojanstvo ljudskog bića i njegovo naravno savršenstvo iznimno važna pitanja te ih je vrlo teško ostvariti. Pogotovo je važno to što 19
su ljudi, poučeni iskustvom, naučili da izvanjsko nasilje, kada se čini drugima, kao i moć oružja i općenito politička prevlast, nisu dostatni da bi se na zadovoljavajući način riješile preteške tegobe koje muče ljude. S obzirom na to, Katolička crkva, podižući ovim katoličkim saborom zublju katoličke istine, također nastupa kao nježna majka svih ljudi, dobrostiva i strpljiva, puna milosrđa i dobrote prema sinovima koji su od nje odvojeni.« Prigodom zatvaranja koncila, pak, na te se riječi nadovezao Pavao VI.: »Želimo ipak primijetiti da se vjera ovoga koncila prvenstveno sastoji u milosrđu... Drevna pripovijest o Samarijancu bila je uzor duhovnosti koncila... Sve to bogatstvo nauka kreće se u jednom smjeru: prema služenju čovjeku – u svakom njegovu stanju, svakoj njegovoj boljci i nuždi.« Jubilejska godina milosrđa
Milosrđe je srž ove jubilejske godine. Stoga je korisno da u nekoliko poteza ocrtamo nauk o milosrđu što ga iznosi Božja Riječ, kako bismo ga mogli pretočiti u konkretni životni sadržaj. Papa Franjo također je, u više navrata, istaknuo tu potrebu za provođenjem milosrđa u djelo: »Božje milosrđe nije neka apstrak20
tna ideja, već konkretna stvarnost« (MV 6), posredstvom koje se objavljuje sam Bog. Utoliko je znakovito da, u svojoj buli Misericordiae vultus, papa iznosi komentar uz 136. psalam, koji je u židovstvu poznat kao Veliki halel; riječ je o psalmu koji se među Židovima moli prigodom najvažnijih liturgijskih svetkovina i koji je sam Isus izmolio tijekom Posljednje večere (usp. MV 7). »Vječno je milosrđe njegovo«: to je refren koji se ponavlja poslije svakog stiha u psalmu, čime kao da se vjerniku nastoji utisnuti u srce u kojoj je mjeri Božje milosrđe nepokolebljivo. Psalmist, dakle, prikazuje milosrđe kao prepoznatljivu crtu cjelokupnoga Božjeg djela u povijesti. Mogli bismo čak ustvrditi kako su povijesna zbivanja koja narod proživljava bremenita dubokim spasenjskim značajem upravo zahvaljujući milosrđu, budući da ono preobražava običnu povijest u spasenjski događaj. »Vječno je milosrđe njegovo«: tim stihom kao da se hoće skršiti okoštalost vremena, kako bismo mogli proniknuti u otajstvo Božjega života. Čovjek ne stoji pred milosrdnim Očevim licem samo u povijesti, već i u vječnosti. Spomenuti psalam, »Veliki halel«, kako ga se (znakovito) naziva, nije tek slučajno bio izabran kao središnja molitva u hebrejskoj liturgiji kojom se slavi spomen Pashe, Blagdana sjenica i Nove 21
godine. Naime, liturgijska upora toga psalma pokriva vremenski raspon čitave jedne godine, pri čemu se poprečno ujedinjuju događaji koji su u najvećoj mjeri obilježili Izraelovu povijest. »Otpjevavši hvalospjeve, zaputiše se prema Maslinskoj gori« (Mt 26,30). S pomoću te kratke primjedbe, Matej nam prenosi molitvu koju je Isus, na početku euharistijske gozbe, izgovorio slaveći drevnu Pashu. Hvalospjev koji se tu spominje upravo je psalam o Božjemu milosrđu, kojim je Isus pred Ocem opjevao ono otajstvo što ga je sam nosio utisnuto u svoj povijesni opstanak. Dakle, u pozadini Pashe, kojom se obilježava okončanje ograničenja i smrti uslijed nezaustavljivog prodiranja života uskrsnuća, stoji hvalospjev Očevu milosrđu. Taj prijelaz, što ga predstavlja Pasha, možemo prepoznati samo u obrascu takva milosrđa koje izlazi ususret svima i pritom nikoga ne isključuje. Svi koji pripadaju zajedništvu sudionika u ljudskome grijehu sada se uzvisuju kao sudionici jedinstvene milosti. Milosrđe psalmist tumači kao poziv na Božju vjernost (hesed) koja je puna ljubavi i koja se vidljivo očituje u Savezu. Možemo čak ustvrditi kako se u tom pojmu sve sažima, budući da u njemu dolazi do izražaja milost Božjeg izabranja, kojim Bog izabire narod koji je »naj22
manji među svim narodima« kako bi ga učinio sudionikom Obećanja. S druge strane, u sklopu istoga tog pojma, susrećemo se i s dimenzijom vjernosti JHVH spram Saveza. On će odsad zauvijek biti Bog Izraelov. Unatoč svim izdajama toga naroda i usprkos grijehu što ga čine njemu naočigled, njegova vjernost zadanoj Riječi, na koju se narod može osloniti, neće se nikada pokolebati. Zahvaljujući toj vjernosti, Obećanje koje je jednom dano vrijedi zauvijek, i njegovo je ispunjenje neupitno. Naposljetku, to nam milosrđe potvrđuje Božju dobrotu, ljubav i nježnost u odnosu na njegov narod. U tome, pak, razabiremo materinske crte Božje ljubavi. Bog, koji je Izraelu poput oca, također ljubi materinski nježno i brižno. Hebrejski pojam rahamin označava »nježno mjesto ljudskoga bića«. Tim se pojmom nastoji, na određeni način, izraziti dubinsko jedinstvo s drugom osobom, budući da samo s nekim koga ljubimo možemo postati jedno. Kao što znamo, pojam rahamin upućuje na dubinsko jedinstvo oca i majke s vlastitim djetetom, ili pak na jedinstvo koje vlada među braćom i supružnicima. Značenje tog pojma najčešće se dočarava kao utroba majke koja se žalosti nad svojim djetetom. Prorok Izaija to je zasigurno najdojmljivije izrazio: 23
Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću. (Iz 49,15)
Dok čovjek, sa svoje strane, Bogu često okreće leđa i zapada u neposluh, što ima kao posljedicu zaborav Božje ljubavi, tomu se, s druge strane, suprotstavlja »vrijeme milosrđa« (Iz 49,8), onog milosrđa u kojem Bog sluša glas i prošnje svojih sinova. Kao što vidimo, u pojmu milosrđa prepoznajemo sažet izraz Božjega djela i svu snagu one odgovornosti što je Bog preuzima u odnosu na nas. Čak i samo površan pregled Svetoga pisma pokazat će nam bez ikakve dvojbe da se taj pojam prvenstveno upotrebljava da se njime označi Božje djelo. Sveto pismo time kao da nas hoće poučiti da je Bog, zato što je milosrdan, također odgovoran za svoj narod i za svekoliko stvorenje. Ljubav može postojati samo ako se pritom preuzima odgovornost u odnosu na onoga koga ljubimo. Očeva milosrdna ljubav tako nam se očituje kao ljubav koja je duboko i sveobuhvatno odgovorna. Iz toga proizlazi da Bog preuzima na sebe naš grijeh, pri čemu poništava istočnu krivicu prvoga Adama. Spomenimo da se, u tom kon24
tekstu odgovornosti, vrijedi prisjetiti i stranice u Knjizi Postanka koja nam prenosi pripovijest o istočnom grijehu. Jer, u konačnici, i u tom je slučaju posrijedi manjak odgovornosti i ljubavi, s obzirom na to da Adam, umjesto da preuzme na sebe odgovornost za svoj neposluh, prebacuje krivicu na Evu. Ona pak, istom takvom gestom, svaljuje na zmiju odgovornost što je sama kušala zabranjeno voće. Možemo čak ustvrditi kako u tom prizoru, koji čitamo u Knjizi Postanka, nitko ne ljubi. Sve kao da je zatočeno u sebičnosti koja nastoji spasiti vlastiti ugled nauštrb drugoga. Nasuprot tome, onaj tko ljubi spremno preuzima na sebe odgovornost, dotle da je spreman stati na mjesto ljubljene osobe i pripisati sebi njezinu krivicu. U tom smislu, shvaćanje pojma rahamin kao »milosrđa« zadobiva još istaknutije mjesto, zato što se upravo u njemu očituje dokaz ljubavi. Naime, onaj tko ljubi oprimjeruje svoju ljubav tako što je nepobitno dokazuje provodeći svoje milosrđe u djelo. Polazeći od tog promišljanja, možemo razumjeti zašto psalmist poziva vjernika da Bogu ispjeva hvalospjev. Stih »Vječno je milosrđe njegovo« iznosi razlog zbog kojega smo Bogu dužni zahvaljivati. To znači da se upravo milosrđe nameće kao temelj svake hvale i zahvaljivanja s kojima se 25
Izraelac obraća Bogu pošto iskusi njegovo spasonosno djelo. Milosrđe ćemo još dublje razumjeti ako se osvrnemo na još jedno dragocjeno štivo koje nalazimo u Psalmima, u kojem se molitva izriče ovim riječima: »Milosrdan i milostiv je Gospodin, spor na srdžbu i vrlo dobrostiv« (Ps 103,8). Riječi toga psalma navode se nekoliko puta u Novom zavjetu. U Marijinu hvalospjevu (Magnificat) nalazimo najuvjerljivije tekstualno svjedočanstvo za takvo gledište, ali i u Zaharijinu hvalospjevu (Benedictus) susrećemo se sa sličnim izrazima; apostol Jakov navodi tako doslovno riječi toga psalma u svojoj poslanici, potičući prve vjernike na strpljivost u očekivanju Gospodina: »Za postojanost Jobovu čuste i nakanu Gospodnju vidjeste jer milostiv je Gospodin i milosrdan (Jak 5,11). Pet stoljeća prije toga, u spomenutom psalmu očitovala se postupna i nezaustavljiva rijeka objave, koja će svoj vrhunac doživjeti u izričaju sv. Ivana »Bog je ljubav« (1 Iv 4,8). Prvi – i jedini – put u cjelokupnom Svetome pismu, Ivan ustvrđuje da je Božja narav agape, dakle ljubav koja se daruje u potpunosti i svima. U spomenutom psalmu, s jedne strane, ta se objava blijedo zrcali kao nagovještaj, dok se kod Ivana, nasuprot tome, izrijekom i doslovno objavlju26
je Gospodnje ime s kojim se vjernik susreo u Knjizi Izlaska: »Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću« (Izl 34,6). Ta dva pojma, hesed i rahamin, ovdje su sjedinjena u znakovitu cjelinu. Ta se dva pojma u nekoliko navrata spominju i u psalmu, čime se hoće istaknuti, s jedne strane, grješno ljudsko stanje, a s druge, Božje milosrdno djelo. Stoga možemo ustvrditi da se srž nauka što nam ga taj psalam iznosi sastoji u oprostu grijeha, oprostu koji, iz psalmistova gledišta, predstavlja najčudesniji dar što nam ga Bog može darovati. Opis grijeha kao »slabosti« (3. redak), »krivnje« (10), odnosno »bezakonja« u odnosu na Božju volju (12), samo dovode u krajnjoj mjeri do izražaja način na koji se Otac ophodi sa sinom kojem izlazi ususret, zato što je sin bolestan, grješan i slab, kako bi ga izbavio od svih njegovih krivica i bolesti. »Utroba« božanskoga milosrđa pritom odnosi prevagu nad ljudskom pobunom te vodi čovjeka prema obraćenju i punom povratu sinovstva. Dakle, Bog Izraelov sklon je milosrđu; on toliko obiluje milosrđem da ga, iz naraštaja u naraštaj, treba izobilno dijeliti. Za njega grijeh ne traje vječno, zato što ljubav, s kojom grješniku izlazi ususret, preobilno nadvladava grijeh i bogato udjeljuje milost. Možemo to izraziti riječi27
ma sv. Ivana Zlatoustoga: »Bog je sudac koji ne umije točno izračunati grijehe pa zato mnoge zanemaruje.« Drugim riječima, Božje milosrđe ne progovara mjerom čiste retributivne pravde, nego se vodi logikom jedne »iracionalnosti« koja se neprestano uzdaje u opraštanje grješniku. S pravom je papa Franjo napisao u svojoj buli Misericordiae vultus: »Kad bi Bog stao na dijeljenju pravde, prestao bi biti Bogom i postao poput svih ljudi koji se pozivaju na poštivanje zakona. Sama pravda nije dovoljna, te nas iskustvo uči da isključivim pozivanjem na pravdu zapadamo u opasnost da je poništimo. Zato Bog nadilazi pravdu putem milosrđa i oprosta. To ne znači da se pravda obezvrjeđuje niti da postaje suvišnom, nego upravo suprotno. Onaj koji pogriješi treba izdržati kaznu. Međutim, to nije svrha, nego tek početak obraćenja, zato što je grešnik mogao iskusiti blagost oprosta. Bog ne odbija pravdu. On je provodi u djelo i nadilazi u jednom višem događaju, u kojemu možemo iskusiti ljubav koja je temelj istinske pravednosti« (br. 21). Na tom tragu, možemo iznijeti prvi zaključak ovog našeg razmatranja. Milosrđe prije svega promatramo kao navlastito Božje svojstvo. Jer, da bismo pobliže odredili, odnosno prepoznali milosrđe, nisu nam dovoljna obi28
lježja koja izvodimo iz ljudskoga iskustva, već ga treba iščitavati prvenstveno u svjetlu Božjega djela u povijesti. Utoliko, tragom milosrđa kročimo unutar obzora objave, koji nam omogućuje da spoznamo onaj izvorni sadržaj putem kojega je ljudima upućen poziv na sudioništvo u Božjem životu. Lice milosrđa
Pođemo li od Govora na gori kao središnjeg mjesta u Isusovu propovijedanju, otkrit ćemo da je upravo milosrđe onaj postupni, ali neprekidni glavni put koji nas vodi prema ostvarivanju vjerodostojnosti u našoj vjeri, odnosno njezinu sadržaju. Ivan Pavao II. napisao je tako u svojoj enciklici Dives in misericordia: »U Kristu i po Kristu postaje naročito vidljivim i Bog u svojemu milosrđu, tj. ističe se onaj atribut njegova božanstva što ga je već Stari zavjet, pribjegavajući raznim pojmovima i nazivima, odredio kao ‘milosrđe’. Krist pridaje cjelokupnoj starozavjetnoj predaji o Božjemu milosrđu konačni smisao. Ne samo da on govori o toj predaji te je objašnjava s pomoću usporedaba i prispodoba, nego on sam jest utjelovljenje i oličenje te predaje. On sam, u određenom smislu, jest milosrđe (br. 2).« Isti takav ton čujemo i u riječi29