Borba za moći roditelja i djece

KAKO DISCIPLINIRATI DJECU I ŠTO JE DJECI POTREBNO? Postavljanje granica i usmjeravanje djece se odnosi na postavljanje i poštivanje standarda prikladnog ponašanja, definiranje nedoličnog ponašanja te pružanje dobrog primjera djeci. Djeci su potrebne granice i usmjeravanje radi vlastite sigurnosti i razvitka vlastitih vrijednosti.

Potičite razvoj samodiscipline kod svog djeteta Dobra disciplina je ključ koji podržava učenje i obrazovanje koje naša djeca trebaju. Djeca su bolji učenici ako preuzmu odgovornost za svoj uspjeh u školi. Samodisciplinirani ljudi imaju više šanse za uspjeh u svemu čega se prihvate. Budite model ponašanja svojoj djeci Ponašajte se onako kako želite da se vaša djeca ponašaju jer djeca uče promatrajući svoje roditelje. Ako roditelji lažu, vrijeđaju druge, psuju i upotrebljavaju nasilje i djeca će se tako ponašati. Ako imate neku lošu naviku ili ponašanje koje ne želite prenijeti na svoju djecu, prekinite ih kako vas djeca ne bi oponašala. Nemojte djeci govoriti da nešto ne čine, a da to pritom sami činite.

Slušajte svoju djecu Koliko dobro zaista poznajete svoje dijete? Kada ste zadnji puta opušteni sjeli pored svoga djeteta i zapitali ga što ga čini sretnim? Što ga rastužuje? Svakoga dana posvetite barem

nekoliko minuta razgovarajući i slušajući svoje dijete.

Nagradite i pohvalite dobro ponašanje Uvijek se sjetite pohvaliti napore vašeg djeteta, ako dobije dobru ocjenu iz predmeta koji mu nije omiljen, ako je dijete neuredno, pohvalite ga kada pospremi iza sebe i slično. Na ovaj način ćete najlakše potkrijepiti poželjna ponašanja koja želite da vaše dijete usvoji.

Kazna uvijek mora biti primjerena (ne)djelu Kazna nikad ne bi smjela biti prestroga tj. stroža od samog neposluha. Na primjer, vaše dijete se ujutro teško budi jer kasno liježe u krevet. Kazna neka bude raniji odlazak na spavanje. Ujutro kada ustane odmoreno i dobre volje, pohvalite ga zbog toga.

Dopustite djetetu da sudjeluje u kreiranju pravila Ako dijete vjeruje da je sudjelovalo u postavljanju pravila i granica primjerenog ponašanja u većoj će se mjeri istih i pridržavati

. Budite dosljedni u odgoju Svaki roditelj bira koji će roditeljski stil primjenjivati u odgoju svog djeteta. Ako je u tome dosljedan i strpljiv, što mnogim prezaposlenim roditeljima nedostaje, zadobit će povjerenje djeteta iz kojeg dijete razvija povjerenje u sebe i druge ljude te će se razviti u zrelu i odgovornu odraslu osobu. Dijete roditelja čije ponašanje nije dosljedno (npr. u jednoj situaciji kažnjavaju dijete zbog ponašanja koja inače ne kažnjavaju, a drugi put mu dopuštaju sve što hoće jer su umorni) ne znaju što smiju, a što ne smiju, zbunjeni su, nesigurni te sumnjaju u roditeljsku ljubav.

NE ZABORAVITE • Lakše je poticati dobro ponašanje nego ispravljati loše. • Stvari koje se koriste kao nagrade nikada ne smiju zamijeniti roditeljske emocije ili roditeljsko prepoznavanje djetetovih potreba što je presudno za zdrav razvoj. • Dajte djetetu mogućnost izbora. Time dobiva osjećaj neovisnosti i samostalnosti (npr.

Hoćeš li postaviti stol za ručak ili ćeš iznijeti smeće?).

Centar Sirius Bužanova 10, Zagreb Tel: 01 6701 224, Besplatni tel: 0800 82 82 info@centar-sirius.hr centar-sirius.hr

Najčešći izvor frustracije u odnosu roditelj – dijete zasigurno je onaj vezan za borbu oko moći. Hoće li obući ovu haljinu, hoće li ostati još 10 minuta budna, hoće li jesti ili ne, hoće li ići u vrtić ili ne, hoće li još malo gledati crtić i slične situacije mogu biti razlog za borbu oko moći između roditelja i djeteta. Iako to rijetko krene s tim povodom, barem ne na svjesnoj razini, ipak se često pretvori u natezanje, nagovaranje, objašnjavanje, a često i viku.

Tatjana Gjurković, mag. psihologije, psihoterapeutkinja, supervizorica, edukatorica

Ana, Karlova mama (5 godina), često se suočava s ponavljajućom situacijom – kaže Karlu da je vrijeme za spavanje i da pospremi igračke koje se nalaze nasred sobe jer je vrijeme da se ide spremati za spavanje. Karlo se ispočetka oglušuje na te zahtjeve te se nastavlja igrati, kao da mu nikakav zahtjev nije bio postavljen. Nakon nekoliko ponovljenih zahtjeva, Karlo počinje moliti mamu da bi se htio igrati još samo 10 minuta. Ali 10 minuta nikada nije zaista 10 minuta. Nakon strpljivih 20 minuta ponavljanja, Anu Karlovo otezanje počne silno smetati. Svjesna važnosti pravilnog odgoja djeteta, Ana ponovi zahtjev još nekoliko puta i objasni mu zašto je važno da pospremi igračke. Kada to ne urodi plodom, Ana počne vikati na njega što je Karlu posljednji signal da je “vrag odnio šalu” i da je sada zbilja vrijeme da učini što mu je rečeno. I tako i bude, uz Karlov plač, dodatno natezanje i nezadovoljstvo te Aninu visoku razinu frustracije. Ana je, kao i većina roditelja, svjesna da nema cijeli dan vremena za pregovaranje s djetetom i objašnjavanja zašto moraju nešto učiniti. Želi najbolje svom djetetu i zaista se trudi, no nekako, unatoč svemu, rasplet je uvijek vrlo sličan. S druge strane često se pita – ne bi li trebala biti ona ta koja će određivati što dijete treba učiniti, a ne da dijete odlučuje što će i kada nešto poslušati? Premda na prvu možda ne djeluje tako, ponašanje Ane i Karla je kao da pripadaju suprotnim timovima, svak vuče na svoju stranu, oboje odlučni da bude po njihovom, da pobijede. Borbe moći udaljavaju roditelja i dijete, pružaju plodno tlo za otpor, pobunu, neprijateljstvo, okrivljavanje one druge strane ili pak krajnju poslušnost ukoliko dijete ima lošu sliku o sebi. Takve situacije su emocionalno preplavljujuće kako za djecu tako i za roditelje. Iza sebe ostavljaju osjećanja poput razočaranosti, frustracije, ljutnje, tuge,

nemoći te tako u fokus stavljaju situacije koje ne predstavljaju užitak i zadovoljstvo u zajedničkom provođenju vremena. U svakoj obitelji postoje borbe moći, no nisu na svakodnevnoj razini. One se mogu izbjeći. Tek kada izostaju strahovi od okrivljavanja, posramljivanja ili boli, u atmosferi u kojoj su bliskost i povjerenje u prvom planu, dijete se osjeća sigurno i može učiti o važnim stvarima za daljnji razvoj i kasniji život. Tijekom cijelog svog razvoja, djeca testirajući roditeljske granice utvrđuju područja svoje neovisnosti i samostalnosti. Kako dijete izgovori “ne”, prvi puta verbalizira svoju moć i jasno daje okolini na znanje što ono ne bi željelo. Kako djeca odrastaju, tako se “ne” počinje odnositi na različite stvari u različitim situacijama. Djeca vole imati kontrolu nad situacijom. Uočavaju da tu moć i kontrolu imaju roditelji, a kako djeca usvajaju različite životne vještine, tako pokušavaju usvojiti vještinu kontroliranja i određivanja.

Potreba za moći normalna je psihološka potreba. Ta potreba se veže uz razvoj mišljenja, učenje rješavanja problema, izražavanje osjećaja, osamostaljivanje. Imati potrebu za moći nije loša stvar. Postaje problem tek kada dijete koristi moć na negativan način. Djeca koja imaju izraženu potrebu za moći koriste je kada na taj način pokušavaju postići ono što žele. Odbijaju učiniti

ono što im se postavi kao zahtjev. Ne žele činiti ono što im je rečeno. Opiru se autoritetu i vole sami stvarati pravila. Vole određivati kako će se stvari odvijati. Većina roditelja u tim situacijama naglašavaju vlastitu snagu i kontrolu. Kao što je vidljivo iz prethodnog primjera, to ne funkcionira. Jednom kada se roditelj nađe u borbi za moć i on i dijete su izgubili zbog posljedica koje borba ostavlja. Ako dijete dobije ono što želi, ako mu roditelj popusti i tako “pobijedi” u borbi za moći, ono je naučilo da moć donosi pobjedu. Ako roditelj “pobijedi”, dijete vjeruje da je roditeljska moć to uzrokovala i zaključuje da moć zaista ima veliku vrijednost. Oba slučaja rezultiraju novim pokušajima od strane djeteta da se bori koristeći svoju moć, svaki puta s novim i razrađenijim metodama. Korištenje moći djeca mogu izražavati na različite načine. Najčešće su borbe oko moći aktivne, poput pregovaranja. Ali neka djeca su naučila koristiti pasivan otpor. Umjesto pregovaranja, ova će djeca odbiti prihvatiti postavljeni zahtjev. Mogu kimnuti svojom glavicom, sjediti u tišini, ponekad se čak malo i nasmiješiti. No, bez obzira da li je riječ o aktivnoj ili pasivnoj borbi za moći, za obje varijante potrebno je barem dvoje da se borba odvije. Donošenjem odluke da nećemo biti dio borbe za moći, prvi je korak. Za to je potrebna snažna odlučnost od strane roditelja da se više neće uključivati u prepirke i dugotrajne pregovore. Trebaju se izraziti svoja očekivanja i potom jednostavno odlučno otići čime se prepušta djetetu da ono samo donese svoju odluku. Jasnim izražavanjem što želimo od njega, kada to mora učiniti i što se događa ako to ne učini te potom otići, vješto se izbjegava prostor za potencijalnu borbu oko moći. Kao što je prethodno opisano, česte borbe moći utječu na kvalitetu odnosa između djeteta i roditelja. Učestalo ostavljanje “gorkog okusa” u odnosu, loše osjećanje vezano uz provođenje zajedničkog vremena, utječe na opću pozitivnu obiteljsku atmosferu, veselje za provođenjem zajedničkog vremena pa i na ukupnu količinu svakodnevnog osjećaja sreće i zadovoljstva kod djeteta i roditelja. Kada su učestali takvi dani, uz uobičajeni životni stres, teško je opustiti se i razigrano se zabavljati sa svojim djetetom.

Centar Proventus Kružna 81, Zagreb info@centarproventus.hr tel: 5813 604 www.terapijaigrom.hr www.centarproventus.hr