„Kuuupi miii!“ što djeci stvarno treba?

„Kuuupi miii!“

- što djeci stvarno treba?

Marina Milković mag. psihologije

„Ti, ja i svi drugi odgojeni smo u toj glupoj ideologiji. Uvijek nam nedostaje nešto da budemo sretni, a samo sretni možemo uživati u onome što imamo. Stoga smo naučili da će sreća doći kad kompletiramo ono što nam nedostaje… A kako nam uvijek nešto nedostaje, ideja se vraća na početak i nikad ne možeš uživati u životu… Ali što bi se dogodilo kad bi prosvjetljenje došlo u naše živote i kad bismo shvatili, tako, iznenada, da je naših devedeset devet novčića zapravo sto posto blaga. Da nam ništa ne nedostaje, da nam ništa nisu oduzeli, da broj sto nije okrugliji od devedeset devet. Da je to samo zamka, mrkva koju su stavili pred nas kako bismo bili glupi, kako bismo vukli kočiju, umorni, neraspoloženi, nesretni i pomireni sa sudbinom. Zamka kako nikad ne bismo prestali vući i kako bi sve ostalo isto. Vječno isto! Koliko bi se stvari promijenilo da možemo uživati u svojem blagu takvom kakvo jest. Ali pazi, Demiane. Priznati da je devedeset devet blago ne znači da moraš napustiti svoje ciljeve. Ne znači da moraš biti zadovoljan bilo čime. Jer prihvatiti je jedna stvar, a prepustiti se druga. Ali to je dio druge priče.” (Jorge Bucay, Ispričat ću ti priču)

Bliži se prosinac, mjesec koji rijetke ostavlja ravnodušnima. Za neke je on mjesec druženja s dragim ljudima, za neke mjesec usamljenosti, nekome su njegovo šarenilo i lampice lijepi, nekome kičasti. U svakom slučaju, prosinac je i vrijeme kada mnogo kupujemo. Često pri tome i nakon puno vremena u dućanima mislimo da nemamo dovoljno, da smo mogli uzeti još jedan poklon, sastojke za još jedan kolač, novi stolnjak da stan bolje izgleda kada dođu gosti, novu majicu jer kako ćemo u staroj na zabavu za doček Nove godine… Od groznice kupovanja nisu sačuvana ni djeca. I ona žele nove stvari i više poklona i često misle da im eto baš još taj novi Play Station nedostaje da budu uistinu zadovoljni. ŽELJE ≠ POTREBE Svi imamo svoje želje pa tako i djeca, i svi na njih imamo pravo. Međutim, želje nisu nužno odraz naših potreba. Možemo željeti skupi automobil, ali zapravo nam je za prijevoz od jedne do druge točke dovoljno i skromnije prijevozno sredstvo. Lijepo je kada nam se želje ispune, ali istovremeno možemo ugodno živjeti i ako ne bude tako. S druge strane, svi imamo i potrebe i za razliku od želja, ako one nisu zadovoljene, to ćemo i te kako osjetiti. Za život nam trebaju hrana, voda, piće, krov nad glavom, ali treba nam i da se osjećamo prihvaćeno, da imamo podršku drugih, da smo na sigurnom i da imamo priliku razvijati vlastite potencijale. Za djecu je važno da su njihove potrebe zadovoljene i odgovornost odraslih je

da bude tako, dok zadovoljavanje želja ovisi o mogućnostima, ali i o tome koliko su one usklađene s potrebama. Na primjer, dijete može željeti svaki dan jesti puno slatkiša, ali to nije u skladu s njegovom potrebom za zdravom prehranom. Također, dijete može željeti novi skupi bicikl, ali to možda nije u skladu s financijskim mogućnostima roditelja.

VIŠE IGRAČAKA, SRETNIJE DIJETE? Odrasli naravno žele ugoditi djeci, razveseliti ih te im povezano s tim, često žele nešto i kupiti. Ipak, odrasli katkad prečesto djeci kupuju nove stvari i igračke te dijete počinje očekivati da će baš svaki put nešto dobiti. Djeca čiji roditelji su skloniji ljubav i pažnju pokazivati kroz poklone i kupovinu novih stvari u odrasloj dobi su sklonija na materijalno gledati kao pokazatelj ljubavi i prihvaćanja (Richins & Chaplin, 2018). S vremenom djeca počinju imati sve veća očekivanja od poklona, budu razočarana kada ta očekivanja nisu ispunjena i dobiveni pokloni im brzo dosade. Količina i vrijednost poklona ne mogu zamijeniti količinu i vrijednost zajedničkih trenutaka i iskustava s djetetom. Koliko se igračaka i stvari iz svog djetinjstva sjećamo, a koliko zajedničkih lijepih trenutaka s obitelji i drugim važnim osobama? Često se ljutimo kada kod djece primjećujemo da su usmjerena na materijalno i inzistiraju na kupovini novih stvari, ali prije nego što ih osudimo, potrebno je da preispitamo sebe. Koliko mi manjak pozitivnih iskustava zamjenjujemo vrijednim i novim stvarima, koliko smo mi sami usmjereni na materijalno? Znamo da djeca u velikoj mjeri uče po modelu,

upijajući ponašanje odraslih. Stoga u svojim ponašanjima djeca često preslikavaju naučena ponašanja značajnih odraslih (Gjurković i Knežević, 2018). Također, odrasli često očekuju da će djeca kada dobiju nešto novo i vrijedno, dugo biti na tome zahvalna, paziti na novu stvar i biti njome zadovoljna. Ipak, ako djeca često dobivaju poklone, očekivano je da će im oni brzo dosaditi i da ih neće čuvati jer znaju da će uskoro dobiti nešto drugo. Da djeci za igru ne treba mnogo igračaka, pokazuje istraživanje provedeno na 36 dječaka i djevojčica u dobi između 18 i 30 mjeseci. U istraživanju se promatralo njihovu igru u dvije situacije: s 4 igračke i sa 16 igračaka (Dauch, Imwalle i Metz, 2018). Rezultati su pokazali da je igra malenih sudionika bila značajno kvalitetnija u situaciji s manje igračaka i to tako da su tada djeca rjeđe mijenjala igračke, dulje se zadržavala u igri s jednom igračkom i igrala se s njome na više različitih načina.

MUKE PO POKLONIMA Većini nas je dobro poznat običaj pisanja pisma sa željama Djedu Božićnjaku. Zajedno s popisom želja često dolazi i pritisak koji roditelji osjećaju misleći da moraju ispuniti sve želje te posljedično financijske neprilike. Istovremeno, ono što nas stvarno čini sretnima nisu nove stvari, već zajednička iskustva s drugim važnim osobama (Morgan, 2018). Dijete neće zapamtiti da nije dobilo jednu od igračaka s popisa, ali će zapamtiti grudanje s obitelji nakon što padne prvi zimski snijeg. Roditeljima može biti teško ne ispuniti neku djetetovu želju, ali važno je imati na umu da ni nije dužnost roditelja ispuniti sve želje, da broj poklona nije pokazatelj ljubavi prema djetetu i da se ne trebamo ispričavati i osjećati loše jer nemamo novaca za sve željene igračke. Pretjerano opravdavanje samo potiče daljnju raspravu o tome hoćemo li nešto kupiti ili ne. Umjesto toga, možemo inicirati zajedničko pečenje kolača, izradu poklona ili čestitki za druge ili gledanje božićnih filmova te na taj način stvarati zajedničke uspomene i pokazati djetetu ljubav i pažnju.

ŠTO UČINITI KADA DIJETE UČESTALO TRAŽI NOVE STVARI? Osim preispitivanja vlastitog odnosa prema materijalnom, jasno postavljanje granica u kupovanju omogućit će djetetu više prostora za druge izvore zadovoljstva, realnija očekivanja od poklona i više uživanja u poklonima koje dobije. Kod postavljanja granica važno je da prvo uvažimo djetetovu želju i osjećaje (npr. „Vidim da jako želiš novi romobil.“, „Vidim da si tužan jer nisi dobio nove Legiće.“). Nakon tog jasno i kratko postavljamo granicu (npr. „Sada ne kupujemo poklone, već stvari za ručak.“, „Za Božić ne kupujemo skupe poklone.“, „Sada ne možeš dobiti romobil.“). Na kraju, nudimo djetetu alternativu odnosno nešto što može kontrolirati i birati, a pri tome je važno da to bude nešto realno i nama prihvatljivo te će mogućnosti ovisiti o specifičnoj situaciji (npr. „Možeš izabrati hoćemo li za ručak raditi_______ ili _______.“ [ponudimo dva djetetu draga jela], „Možeš skupiti nešto

novaca od džeparca i pomoći da kupimo romobil za tvoj rođendan.“, „Možemo zajedno raditi nešto zabavno tijekom praznika. Možeš izabrati hoćemo li zajedno otići u kino ili na Sljeme.“). Također, može biti korisno ako u svakodnevnim situacijama s djetetom, spontano razgovaramo o tome kako su nam ugodne i vesele nas zajedničke aktivnosti, reflektiramo djetetove osjećaje u tim lijepim zajedničkim trenutcima te razgovaramo s djecom o tome što nas sve osim novih stvari čini sretnima i koliko nam je za sreću važna povezanost s drugima u odnosu na materijalno. Na kraju, kada ćete uz osjećaj krivnje, odustajati od kupnje još jedne igračke za svoje mališane, sjetite se da postupate ispravno, da vas broj poklona ne čini boljim roditeljem te da je zadovoljstvo zbog poklona kratkotrajno, dok ono trajnije stanuje u nama.

Literatura: Bucay, J. (2007). Ispričat ću ti priču. Zagreb: Fraktura. Dauch, C., Imwalle, M., Ocasio, B., i Metz, A. E. (2018). The influence of the number of toys in the environment on toddlers’ play. Infant Behavior and Development, 50, 78–87. Gjurković, T. i Knežević, T. (2018). Lisica je naučila da sreća stanuje u srcima. Varaždin: Evenio d.o.o. Morgan, T. (2018). Why the holidays are more than gifts, and what to tell your kids to keep gift-related stressing off the holiday to-do list. Dostupno na: https://www.apa.org/news/apa/2018/gift-giving Richins, M.L. & Chaplin, L.N. (2015). Material Parenting: How the Use of Goods in Parenting Fosters Materialism in the Next Generation. Journal of Consumer Research, 41, 16.

Centar Proventus Kružna 81, Zagreb info@centarproventus.hr tel: 5813 604 www.terapijaigrom.hr www.centarproventus.hr

Dječje gliste

Dječje gliste su paraziti koji uzrokuju crijevnu infekciju.

Iva Palčić, spec.pedijatar Poliklinika za dječje bolesti Helena

između kožnih nabora anusa. Jajašca se polažu u ljepljivu tvar što uz pokrete ženke izaziva svrbež anusa tijekom noći. Svrbež anusa tijekom noći jedan je od glavnih simptoma koji nas može uputiti da dijete ima gliste. Nakon 4 dana iz jajašca se izliježu larve koje se vraćaju natrag u završni dio debelog crijeva (rektum) i donje dijelove debelog crijeva. Dijete se može ponovo lako zaraziti stavljajući, nakon što je svrbilo perianalno područje, prljave prstiće u usta. Takav način infekcije zovemo autoinfekcija. To je razlog da se glista dugo održava kod pojedinca.

ŠTO SU TO DJEČJE GLISTE? Dječje gliste su paraziti koji uzrokuju crijevnu infekciju. S obzirom na građu tijela i način razmnožavanja razlikujemo malu i veliku dječju glistu. Najčešća je mala dječja glista, Enterobius vermicularis koja izgleda poput bijelog končića duljine 3-10 mm. Mala dječja glista je iznimno raširena, čak i u razvijenim zemljama, a njezin jedini prirodni domaćin je čovjek.

KAKO SE GLISTE PRENOSE? Gliste ulaze u tijelo kada se progutaju jajašca. Jajašca se mogu nalaziti na prljavim rukama, u zagađenoj hrani, vodi, na odjeći, posteljini, donjem rublju ili općenito u prirodi, gdje njihovom opstanku pogoduju topli i vlažni uvjeti. Na sobnoj temperaturi jajašca mogu preživjeti i do tri tjedna. Ovakav način infekcije glistama zove se primoinfekcija. Životni ciklus gliste - jajašce, larva i odrasla glista - odvija se unutar ljudskog tijela kroz 2 do 6 tjedana. Ženka gliste putuje do perianalne regije (obično noću) kako bi položila jajašca KOJI SU SIMPTOMI INFEKCIJE DJEČJOM GLISTOM? Glavni simptom infekcije dječjom glistom je svrab u području anusa koji se obično pogoršava noću kada gliste putuju kako bi polagale nova jajašca. Kod djevojčica, uz svrab, gliste mogu uzrokovati vaginalni iscjedak jer se nerijetko proširuju i na rodnicu. Isto tako, često zbog svrbeža dolazi do pucanja kože što može

uzrokovati sekundarnu bakterijsku infekciju. Bolovi u trbuhu i mučnina su rijetki simptomi, a pojavljuju se kada u crijevima obitava velika količina glista. Dijete se također može žaliti i na druge simptome, kao što su: • Manjak energije i brzo umaranj • Slab apetit • Vrtoglavica • Bljedilo lica i žućkaste bjeloočnice • Pretjerano slinjenje • Bolovi u mišićima ruku i nogu • Često buđenje noću • Vjetrovi, zatvor ili neredovita stolica • Manjak koncentracije i nepažnja.

KAKO OTKRIVAMO GLISTE, ODNOSNO KAKO SE POSTAVLJA DIJAGNOZA? Dijagnoza infekcije dječjom glistom se postavlja pronalaskom glista u stolici od strane roditelja. Ukoliko se dijete žali na perianalni svrbež ili ima neke druge ranije nabrojane simptome, može se pokušati pretražiti područje oko dječjeg anusa otprilike 1-2 sata nakon što je dijete zaspalo. Gliste su malene (310 mm), bijele i tanke te su vidljive prostim okom. Ukoliko se ne uspiju pronaći gliste, može se uzeti uzorak s djetetovog anusa i odnijeti liječniku. Uzorak se uzima tako da se ljepljiva strana prozirnog selotejpa prisloni na anus djeteta (najbolje 1-2 sata nakon što dijete zaspe ili ujutro), a potom se to zalijepi na predmetno stakalce i odnese liječniku, koji će pod mikroskopom utvrditi postojanje jajašaca ili glista. KAKO IZGLEDA LIJEČENJE GLISTA? U liječenju male dječje gliste se koristi lijek mebendazol na usta jednokratno, što se zbog opasnosti reinfekcije preporuča ponoviti nakon 14 dana. Zbog brzog i učestalog načina prijenosa, liječnici preporučuju liječenje svih koji su u čestom doticaju sa zaraženim (razred, obitelj, vrtić).

JESU LI DJEČJE GLISTE OPASNE? Sama bolest koja se razvija nakon infekcije nije teška i ne ostavlja trajne posljedice, ali pravovremeno prepoznavanje simptoma može drastično skratiti trajanje bolesti i ukloniti neugodne simptome. Velike gliste su opasnije jer iz tankog crijeva mogu prodrijeti u različite organe i raditi ozbiljne kliničke slike i komplikacije.

KAKO SE PREVENIRA ZARAZA DJEČJOM GLISTOM? Održavanje osobne higijene na visokoj razini značajno sprječava širenje i razvoj bolesti. Kada je o prevenciji riječ, preporučuje se redovito pranje ruku, kao i rutinsko čišćenje kućanstva, uključujući redovitu promjenu rublja, odjeće za spavanje i posteljine.

Poliklinika za dječje bolesti Helena Kneza Branimira 71, Zagreb e-mail: info@poliklinika-helena.hr tel: 01 231 0067 www.poliklinika-helena.hr

ZIAJA BABY&KIDS najnjeznija njega vec od prvog dana < < --

Nježna i osjetljiva dječja koža zahtjeva posebnu pažnju i proizvode koji će joj pružiti učinkovitu njegu i pravilnu zaštitu. Prilikom stvaranja linija Baby i Baby&Kids, stručnjaci iz Ziaja laboratorija pažljivo su odabirali blagotvorne sastojke najviše kvalitete, posebno prilagodili pH vrijednosti proizvoda prema području primjene te klinički i dermatološki testirali proizvode pod strogim nadzorom pedijatra kako bi dokazali njihovu sigurnost i učinkovitost. Najnježnija njega započinje već od prvog dana života. Ziaja Baby linija namijenjena je za njegu novorođenčadi i beba iz koje izdvajamo hidratantnu kremu za lice i tijelo, hranjivu kupku te njegujuće ulje za tijelo i mast protiv pelenskog osipa. Osjetljivu i nadraženu kožu mališana umirit će krema s 10% D-pantenolom ili hipoalergena kupka iz Baby&Kids linije, a u ponudi su i šampon s formulom bez suza za njegu dječje kose, kremaste ili uljne kupke te magična pasta za zube. Proizvodi na sebi imaju personificirane likove životinja s kojima se mališani rado poistovjećuju, a svakodnevna njega postaje izvor zabave i veselja.

U ljetnim mjesecima važno je pravilno zaštititi kožu od štetnih utjecaja sunčevih zraka, a posebice osjetljivu dječju kožu, stoga je bitno koristiti proizvode s visokim zaštitnim faktorom. Ziaja vodootporni losion u spreju sa zaštitnim faktorom SPF 50+, učinkovito štiti kožu od opeklina i iritacija te negativnog utjecaja štetnih UVA i UVB zraka.

Posjetite „najnježniju online trgovinu“ shop.clarusacta.hr i već danas otkrijte ekskluzivnu ponudu proizvoda iz linija Baby, Baby&Kids i Kids koji će vašim bebama i mališanima pružiti sigurnu i učinkovitu njegu, a istodobno unijeti veselje u svakodnevni ritual.

shop.clarusacta.hr https://shop.clarusacta.hr/

Doris Fumić Marijanović, mag.praesc.educ.

Važnost samopouzdanja od najranije dobi djeteta

Nepoznata okolina može rezultirati osjećajem nesigurnosti djeteta. Iz vlastitog iskustva znamo da osjećaj sigurnosti i uvjerenje u vlastite sposobnosti pozitivno utječu na naše ophođenje u okolini. Upravo iz okoline dobivamo informacije koje nam pomažu da stvorimo pojam o sebi, da doživimo pozitivna, izbjegnemo negativna iskustva te stvorimo realan osjećaj samopouzdanja. Posljednjih ste se mjeseci vi i vaši mališani pronašli u ključnim promjenama u životu. Neki su nakon dugog toplog ljeta ponovno zakoračili u odgojno – obrazovne ustanove, a neki su se upustili u nove avanture nepoznate vrtićke i školske sredine.

STILOVI RODITELJSTVA I NJIHOV UTJECAJ NA SAMOPOUZDANJE Samopouzdanje nije urođena osobina, ono se razvija od najranije dobi i jača usporedno s vlastitim postignućima. Za početnu izgradnju dugotrajnog i doživotnog procesa samopouzdanja zasluženi su roditelji koji usmjeravaju svoje dijete, pružaju mu sigurnost, oblikuju ga i služe mu kao model ponašanja. Odgojni stil uvelike utječe na razvoj samopouzdanja djece. Ukoliko dijete osjeti da je voljeno, da dobiva pozornost i pohvalu za dobre stvari koje napravi te ohrabrenje kada doživi neuspjeh, utoliko se smatra više vrijednim. Procjenjuje se da u odgoju na jednu pohvalu dolazi deset poduka ili kazni, a ostavljen trag u djetinjstvu povlači se do odrasle dobi (Lauster, 1997). Jedno je istraživanje pokazalo da prosječni roditelj od 14,5 minuta komunikacije s djetetom potroši 12,5 minuta na kritiziranje (Miljković i Rijavec, 2004). Djeca, ali i odrasli, razvijaju svoje mogućnosti jedino ukoliko imaju osjećaj

da nešto rade dobro, a povratnu informaciju dobivaju odobravanjem i pohvalom. Osjećaj da smo u nečemu dobri stvara želju za napredovanjem i ispitivanjem vlastitih mogućnosti. Postoje četiri tipa roditeljskog stila odgoja: autoritarni, autoritativni, permisivan i indiferentan. Autoritarni odgoj smatra se vrlo strogim i zahtjevnim, obilježen je velikim roditeljskim očekivanjima i zahtjevima prema djetetu te kaznama i prijetnjama ukoliko dođe do neostvarivanja istih. Strah od autoriteta i premala količina topline prema djetetu utječe na osjećaj sigurnosti pa samim time i na samopouzdanje čiji se nedostatak često manifestira u pokazivanju nesigurnosti, samozatajnosti, nepovjerenja, ali i agresivnim oblicima ponašanja i niske tolerancije frustracije. Autoritativni odgoj obilježen je dosljednošću i demokracijom u kojemu u sinergiji djeluje roditeljska kontrola i emocionalna podrška. Roditelji s takvim odgojnim stilom postavljaju zahtjeve primjerene dobi i sposobnostima djeteta te objašnjavaju svoje odluke pri kontroliranju poželjnih i nepoželjnih obrazaca ponašanja. Smatra se da je upravo autoritativni način odgoja povezan s kasnijom većom razinom samopouzdanja i samopoštovanja. Permisivan odgojni stil još se naziva i popustljiv, a podrazumijeva potpunu emocionalnu podršku uz nedostatak kontrole i postavljanja malih

zahtjeva pred dijete. U takvim se situacijama trenutno zadovoljavaju dječje želje i zahtjevi, a dugoročno rezultiraju nesigurnost i nesnalažljivost u novim životnim situacijama, niski prag tolerancije na frustraciju prilikom neostvarenja trenutnih želja, ali i agresivna ponašanja. Slaba emocionalna podrška uz nedostatak kontrole opisuje indiferentan odgojni stil koji se još naziva i zanemarujući. Roditelji takvog odgojnog stila ne pokazuju emocionalnu podršku i toplinu prema djetetu, nezainteresirani su za njegove aktivnosti i ne postavljaju granice kojima kontroliraju ponašanje. Djeca odgojena takvim stilom često su nesigurna, niskog samopoštovanja, neposlušna, promjenjivog raspoloženja i delinkventnog ponašanja.

KAKO RAZVIJATI SAMOPOUZDANJE DJETETA? Sredina djetetova odrastanja i ophođenje prema njemu od najranije dobi uvelike utječe na osjećaj sigurnosti, samopouzdanja i samopoštovanja te optimizma. Vama je, kao roditeljima, pružena mogućnost sudjelovanja u stvaranju jedinstvenog ljudskog bića s izraženim osjećajem samopouzdanja na čijim temeljima može graditi ostale vještine i sposobnosti kroz život. Petra Stamer – Brandt (2002) ističe tri vrlo važna pravila u ophođenju roditelja s djecom tijekom različitih situacija i igri kako bi se doprinijelo razvoju samopouzdanja: 1. Uvijek naglašavajte snagu svoga djeteta 2. Kažnjavanje i kritiziranje preoblikujte u pozitivno govorenje, u nuđenje izbora i omogućavanje samostalnog odlučivanja („Želiš li jesti jabuku ili krušku?“), davanje jasnih uputa što se od djeteta očekuje („Ne trči po sobi!“ možete preoblikovati u „Po sobi hodamo, a vani trčimo, sjećaš se?“) 3. Zajednički postavite pravila

Knjiga 55 savjeta kad vašem djetetu treba samopouzdanje autorice Petre Stamer – Brandt donosi primjere igara i interakcija koje možete prilagoditi dobi djeteta i uz malo mašte smisliti nove aktivnosti. Kako bi se vaše dijete obogatilo spoznajom da je jedinstveno upustite se s njim u istraživanje sebe pomoću ogledala, fotografija, crteža, naglašavajući pri tome njegove specifičnosti, pričajte o emocijama koje su zabilježene i one koje dijete trenutno osjeća. Ukoliko se radi o manjem djetetu mogu vam pomoći emotikoni različitih izraza lica koje možete zajedno nacrtati, preuzeti iz slikovnica ili internetskih stranica. Prepoznavanjem i prihvaćanjem vlastitih slabosti dijete razvija senzibilitet za drugu djecu i njihove različitosti. Stidljivost djece treba prihvatiti jer se osjećaj vlastite vrijednosti razvija kroz vrijeme, a svakako je pozitivno što stidljivost djecu štiti od određenih pogrešnih odluka. Osjećaj vlastite vrijednosti moguće je jačati kreiranjem različitih situacija s nepoznatim osobama, poput odlazaka u trgovinu, organizacijom

igre u poznatom prostoru, prepoznavanju njegovih jakih strana i omogućavanjem da ih iskaže. U takvim situacijama vrlo je bitno da dijete osjeti vašu podršku i da fizički budete u blizini ukoliko osjeti potrebu za sigurnošću. Poželjno je naglašavati različitost u sposobnostima kako bi dijete uvidjelo da ne mogu svi učiniti što požele. Kao što je već spomenuto, djetetu je potrebno omogućiti pravo na izbor i samostalno odlučivanje. Svakako da je razina odlučivanja ovisna o dobi djeteta, ali dijete od najranije dobi može odlučiti koju će od dvije majice (koje ste vi prethodno odabrali) obući, što će od dva moguća izbora pojesti ili koga će pozvati na igru. Donošenje odluka djetetu daje na važnosti, razvija autonomiju, osjeća da ga se čuje i vidi te da se njegovo mišljenje poštuje. Takve mu sposobnosti pomažu da nametne svoje interese, a istovremeno da sudjeluje u dogovoru i kompromisu, da s vama i putem vašeg primjera uče kada je vrijeme za prilagodbu, a kada za pružanje otpora. Tijekom odrastanja svaki je trenutak idealna situacija za učenje nečeg novog, za svladavanje novih izazova i jačanje već postojećih vještina i sposobnosti. Na vama je, kao roditeljima, da prepoznate takve trenutke te tehnikama koje najviše odgovaraju vašem stilu roditeljstva i individualnim potrebama djeteta, radite na važnoj potrebi za samoostvarivanje pojedinca – samopouzdanju.