12 minute read
Razvojni poremećaj koordinacije ili nespretno dijete
Godinama su djeca s lošom motornom koordinacijom smatrana samo nespretnima, bez posebnog razumijevanja problema s kojima su se takva djeca suočavala, mada je već posljednjih 100 godina loša motorička koordinacija u djece prepoznata kao razvojni problem. Od tada su korišteni brojni termini kojima se pokušalo obuhvatiti djecu s takvim razvojnim problemom. Najčešće korišteni bili su sindrom nespretnog djeteta, senzorna integracijska disfunkcija, developmentalna dispraksija, minimalna cerebralna disfunkcija i dr. Takva neujednačena terminologija otežavala je svakodnevni rad kliničara kao i proučavanje samog razvojnog problema. Nakon Internacionalne konferencije o dječjoj nespretnosti 1994. godine počeo se rabiti termin “razvojni poremećaj koordinacije” (engl. developmental coordination disorder, DCD) kako bi se opisalo ovo stanje u djece s motoričkom inkoordinacijom.
Advertisement
DEFINICIJA
Razvojni poremećaj koordinacije (RPK) se definira kao oštećenje motoričke koordinacije koja utječe na svakodnevne životne aktivnosti i akademska postignuća, a koje nije poslijedica intelektualne nesposobnosti, pervazivnog razvojnog poremećaja ili općeg medicinskog stanja.
KLINIČKA SLIKA
Simptomi razvojnog poremećaja koordinacije značajno variraju od djeteta do djeteta. Glavna karakteristika je abnormalan razvoj jedne ili više tipova motoričkih vještina pri čemu se u obzir uzme djetetov kvocijent inteligencije i dob. Djeca s razvojnim poremećajem koordinacije često imaju poteškoće u zadacima koji uključuju male i velike mišiće, poput oblikovanja slova prilikom pisanja, bacanja ili hvatanja lopte ili zakopčavanja gumbiju. Po nekim autorima postoje različiti tipovi poremećaja sa šest generalnih gupa simptoma.
To su:
1. općenita nestabilnost ili lagano drhtanje
2. snižen mišićni tonus
3. povišen mišićni tonus
4. nesposobnost stvaranja glatkog pokreta zbog problema u spajanju dijelova pokreta u cjelinu
5. nesposobnosti stvaranja pisanih simbola
6. problemi u vizualnoj percepciji vezani uz razvoj očnog mišića.
Poremećaj može dovesti do socijalnih i akademskih problema u djece. Zbog nerazvijene koordinacije, djeca ne žele sudjelovati u aktivnostima u kojima su loši. Izbjegavanje može dovesti do konflikata ili odbacivanja od strane vršnjaka. Također, djeca koja imaju problema u pisanju ili crtanju mogu biti obeshrabrena i odustati od akademskih ili umjetničkih želja unatoč svojoj normalnoj inteligenciji. dr.sc. Andrea Polovina, dr.med, specijalist za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju
EPIDEMIOLOGIJA I ETIOLOGIJA
Tijekom godina raslo je zanimanje i znanje o djeci s RPK-om. Tako se danas pretpostavlja da se RPK pojavljuje u 5 do 8% školske djece. Ono što otežava točnu procjenu stvarnog stanja je činjenica da još uvijek postoji neujednačena terminologija i klasifikacija, kao i činjenica da se RPK još uvijek ne
dijagnosticira u svakom pojedinom slučaju. Uzrok RPK-a je nedovoljno jasan. Postoje različite teorije koje pokušavaju objasniti etiologiju. Nekoliko njih spekulira da se ona nastavlja na cerebralnu paralizu, da je sekundarna prenatalnom, perinatalnom ili neonatalnom oštećenju ili je sekundarna oštećenju neurona na staničnoj razini u neurotransmiterskim ili receptorskim sustavima.
DIJAGNOZA
Dijagnoza razvojnog poremećaja koordinacije se obično postavlja kada roditelj ili učitelj primjeti da dijete zaostaje za vršnjacima u učenju, ima problema u školi ili se često ozlijeđuje zbog svoje nespretnosti. Liječnik prvo treba pregledom isključiti druge moguće bolesti i stanja koja bi mogla rezultitati motornom nespretnošću. Potrebno je učiniti i pregled edukatora-rehabilitatora koji će isključiti druge tipove poteškoća u učenju. Ključ dijagnoze leži na djetetovoj abnormalnoj nespretnosti što se zaključuje u usporedbi djeteta s djecom iste dobi i inteligencije. Razlika između djeteta s razvojnim poremećajem koordinacije i samo nespretnog djeteta teško se može utvrditi. Ali, da bi se dijagnoza postavila potrebno je da nespretnost ima značajne negativne posljedice. Negativne posljedice mogu biti vidljive u školi, igri ili drugim aktivnostima koje se svakodnevno odvijaju. Isto tako, motorne poteškoće ne smiju biti uzrokovane nekom drugom definiranom bolesti ili biti posljedica mentalne retardacije.
PROGNOZA
Usprkos novim saznanjima još uvijek je rašireno mišljenje da nespretna djeca svoju nespretnost jednostavno “prerastu” i da nije potrebno time razbijati glavu. Ako je to u prošlosti možda i bilo tako, današnji su zahtjevi društva sve veći i od djeteta se očekuje sve više, što samo po sebi zahtjeva također i dobru motoričku koordinaciju.
Danas osim toga znamo da djeca svoj deficit ne prerastu sama po sebi, nego, naprotiv, rastu uz njega. Postoje studije koje pokazuju da djeca koja su bila nespretna u dobi od 6 ili 7 godina, bez intervencije, ostaju takva i nakon 10 godina. Same vještine se vremenom poboljšavaju, ali u usporedbi s vršnjacima uvijek budu lošije. Zapravo umjesto da prolazi, možemo reći da se problem povećava. Bez intervencije motoričke poteškoće u većini djece nastavljaju utjecati na svakodnevne funkcije i do adolescencije i mogu imati značajne edukacijske, socijalne i psihološke poslijedice. Studije su pokazale da loša motorička koordinacija može utjecati na dječje samopouzdanje, uspješnost unutar grupe, školski uspjeh te u izbor slobodnih aktivnosti. Studija učinjena u Callgariu u Canadi 2002. ispitivala je vezu između djece s RPK i rizičnima za RPK i problemima u pažnji, učenju i psihosocijalnoj prilagodbi, u usporedbi s djecom bez motoričkih problema. Pokazala je da su sva djeca s motoričkim odstupanjima rizična za navedene probleme. Teško je dati prognozu u djeteta s RPK-om. Vrlo je često preklapanje RPK-a s drugim poremećajima. Smatra se da istovemenu prisutnost RPK-a i ADHD-a (attention-deficit-hyperactiviti disorder) nalazimo čak u 50% djece. Djeca s udruženim RPK-om i ADHD-om imaju lošiju prognozu i dugoročno teže smetnje nego djeca s samim RPKom. Možemo reći da kompleksniji oblik RPK-a ima za poslijedicu lošiju prognozu. Ne smijemo zanemariti važnost djetetove okoline u prognozi djetetova razvoja. Sigurno je da će dijete s RPKom koje je u školi izloženo bullingu imati značajno niže samopouzdanje od djeteta koje je prihvaćeno i uvažavano u svojoj okolini. Isto tako, ne smijemo zanemariti uvjete u kojima dijete odrasta kao ni zainteresiranost roditelja za svoje dijete i njegov prosperitet.
TERAPIJA
Nema jedinstvene terapije za svu djecu s razvojnim poremećajem koordinacije. Nužno je prepoznati ključne probleme i njima odgovarajuće pristupiti. U neke djece to znači staviti naglasak na pisanje, dok u druge djece glavni problemi su vezani za opću motornu koordinaciju. Po potrebi se uključuju stručnjaci različitog profila: fizijatri, fizioterapeuti, radni terapeuti, edukator-rehabilitator, psiholog i dr.
PREVENCIJA
Vrlo često čujemo od roditelja čija su djeca vježbala zbog neadekvatnog motornog razvoja da su im djeca spretnija u usporedbi s vršnjacima koji nisu morali vježbati. Stoga, iako se službeno smatra da se razvojni poremećaj koordinacije ne može prevenirati, mi vjerujemo da se pravovremenim prepoznavanjem neadekvatnog motornog razvoja i njenog ispravljanja, značajno može utjecati na motoričku spretnost.
Poliklinika za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju
Prof.dr.sc. Milena Stojčević Polovina
Kosirnikova 14,
Zagreb
01 3769 001, poliklinika@zg.t-com.hr poliklinika.org
Povišena temperatura
Povišena temperatura ili vrućica jedan je od najčešćih simptoma bolesti u dječjoj dobi
Mirjana Kolarek Karakaš dr.med. spec. pedijatar
Povišena temperatura nastaje uslijed obrane organizma u kontaktu s uzročnicima infekcija, virusima ili bakterijama. Može
nastati i zbog dehidracije ili predugog zadržavanja na suncu bez pokrivala za glavu. Blago povišene temperature ili granične temperature znaju pratiti nicanje zubića, mada to struka nije potvrdila. Praksa nameće iskustvo da u toku visoke temperature zubići brže izbijaju.
KADA SE ZAPRAVO RADI O VRUĆICI? Normalna temperatura tijela mjerena u pazušnoj jami ne prelazi 37oC. Do 38 oC govorimo o subfebrilnom stanju, koje nije opasno, ne treba davati antipiretik, to zapravo čini prirodnu zaštitu organizma jer takva temperatura tijela ne odgovara uzročnicima bolesti. Febrilno stanje ili vrućica je stanje kada je aksilarna temperatura tijela preko 38oC, a rektalna (u guzi) 38,5oC. Infracrveni toplomjeri za mjerenje na čelu također pokazuju temperaturu za 0,5 stupnjeva višu. Mjerenje temperature u uhu nije uvijek najmjerodavnije, osobito ako pokazuje različite vrijednosti između lijevoga i desnoga uha. Najbolje ga je primjenjivati noću kada dijete spava, za orijentaciju, bez da ga budimo. O visokoj temperaturi govorimo kada ona prelazi 39oC i više.
Visina temperature nije uvijek srazmjerna težini bolesti. Osobito povišene temperature znaju biti kod virusnih bolesti, tako da i kod obične viroze mogu prelaziti 39oC. Skidanjem temperature gubi se tekućina iz organizma, ona brzo hlapi s površine kože, gubi se ubrzanim disanjem, kašljem, tako da je jako važno nadoknađivati tekućinu. I to postupno, osobito kod povraćanja, gutljaj po gutljaj. Najbolji napitak je voda ili dječji čaj. S druge strane, moramo biti svjesni da i teža bolesna stanja ne moraju biti popraćena visokom temperaturom. Svaku promjenu u ponašanju djeteta treba prihvatiti s oprezom. Neobičan plač djeteta, gubitak apetita, pospanost ili razdražljivost treba nas navesti, da mu prije svega, izmjerimo temperaturu. Ako prelazi preko 38oC dajemo antipiretik, lijek za skidanje temperature.
KAKO MJERITI TJELESNU TEMPERATURU? Osnovno je imati kod kuće toplomjer bilo koje vrste. Klasični, infracrveni, digitalni. Ne mora biti skup, važno je da pravilno pokazuje temperaturu
tijela. Klasični toplomjer sadrži obojeni alkohol. Prema direktivi EU živini toplomjeri više nisu u prodaji. U pazušnoj jami klasičnim toplomjerom temperatura se mjeri 4 do 5 minuta. Stoga je zgodniji digitalni toplomjer, koji već nakon manje od minute zvučnim signalom označava kraj mjerenja. Infracrveni toplomjeri za mjerenje na čelu i u uhu su danas popularni. Rektalno (u guzi) mjerena temperatura tijela viša je za 0,5oC od aksilarne (ispod pazuha). Dakle normalna rektalna temperatura je do 37,5oC. Kod djece je zabranjeno mjerenje temperature u ustima.
KADA SE JAVITI DOKTORU? Uvijek vječna tema. Sve ovisi o dobi djeteta, vrijednosti povišene temperature i općem stanju djeteta, kako se ponaša kada mu temperaturu skinemo. Ako se padom temperature dijete igra, normalno ponaša, tada nije znak za uzbunu) i da li postoje još drugi popratni simptomi bolesti ( jak, intenzivan, laringealni kašalj, povraćanje, proljev, osip po tijelu).
LIJEKOVI ZA SKIDANJE TEMPERATURE
Paracetamol 10 do 15 mg po kilogramu djeteta po dozi, kod iznimno visokih temperatura i 20 mg na kg. Najmanji razmak između primjene lijeka 4 sata, optimalan barem 6 sati. Ibuprofen 10 mg po kg po dozi, uz razmak 6 do 8 sati. Acetilsalicilna kiselina (andol, aspirin se ne preporučuje primjenjivati do 18 godine života zbog mogućih neželjenih pojava od strane jetre i
živčanog sustava tkz. Reyeovog sindroma. Antibiotik ne skida temperaturu! Dakle, bez obzira što dijete dobiva antibiotsku terapiju, temperaturu preko 38oC moramo skidati antipireticima, sredstvima za skidanje temperature. Paracetamol i ibuprofen mogu se koristiti naizmjenično, kod svakog novog porasta temperature dajemo antipiretik druge vrste, ali između jednog i drugog mora proći barem 2 do 3 sata. U novije vrijeme primjenjuju se istovremeno oba lijeka kod izuzetno visokih temperatura koje se nikako drukčije ne mogu sniziti, no ja bih to ipak ostavila za primjenu u zdravstvenim ustanovama. Moramo pripaziti da ne pothladimo dijete. Važno je temperaturu tijela održavati malo nižom od 38oC. Voltaren je bio nekada vrlo popularan, ali se danas koristi rijetko i samo po preporuci liječnika jer nije registriran za primjenu kod djece. To je zapravo lijek za reumatske bolesti, a snižavanje temperature je samo popratna pojava. Kao što je važno u kući ili na putu imati toplomjer tako je još važnije u kući imati sredstvo za skidanje temperature, da se ne dovedete u situaciju u pola noći trčati u apoteku. Ne treba podcjenjivati fizikalne metode skidanja povišene temperature, koje treba primijeniti odmah poslije davanja antipiretika. U tu svrhu koristimo mlake kupke, dijete uronimo u toplu vodu, ali dodajemo hladniju i tako postupno skidamo temperaturu. Preporučena toplina vode je od 29 do 32oC. Od koristi su i oblozi umočeni u mlaku vodu (obično koristima pelenu presavijenu toliko da prekrije prsni koš malo iznad trbuha, jer trbuh ne hladimo, i leđa). Preko toga stavimo suhi ručnik da djetetu ne bude hladno. Obloge mijenjamo svakih 15 do 20 minuta. Kada se oblog ugrije i posuši, ponovno namočimo u hladnu vodu, istisnemo višak vode da se ne cijedi i ponovno omotamo oko prsiju i leđa. Nekada su najjednostavnija rješenja najbolja. Pelena, hladna voda i suhi ručnik uvijek su nam pri ruci.
Alkohol ne primjenjujemo jer se apsorbira kroz kožu Lijeku treba 10 do 20 minuta da djeluje, često i duže, stoga dijete treba hladiti mlakom vodom, kupkama ili tušem odmah. Najbolje je održavati temperaturu tijela oko 38oC. Kada dijete spava, temperatura raste, zato ga trebamo probuditi, razodjenuti, primijeniti antipiretik i fizikalne metode hlađenja
ZAŠTO MORAMO SKIDATI POVIŠENU TEMPERATURU?
Zbog opasnosti od pojave febrilnih konvulzija. To je posebna reakcija živčanog sustava na visoku temperaturu preko 39oC (moguće i na 38,2). Javlja se u svega 2-5% djece u dobi od šest mjeseci do pet godina, ali je vrlo dramatično za svakoga roditelja. Kod toga dijete izgubi svijest, ima ukočeni pogled, okrenut prema gore, mogući su trzajevi cijeloga tijela ili mlohavost, usne su cijanotične (plavkaste). Sve to traje minutu, dvije, ali za roditelja cijelu vječnost i to je jedna od najtežih kliničkih slika
za roditelja. Nakon toga dijete samo dođe k sebi i utone u duboki san. Ako prethodno niste primjenili sredstvo za snižavanje temperature, sada obavezno staviti čepić. Prije odlaska liječniku svakako treba dati nešto za skidanje temperature i ne trčati liječniku kod prve pojave temperature ako nije previsoka i dijete nije malo! Dajmo organizmu priliku da se sam izbori. Djeca su u velikoj mjeri sklona samoizlječenju. Tako se stiče imunitet i jača organizam. Posebnu pozornost treba obratiti na vrućicu kod dojenčeta mlađega od 3 mjeseca, ako vrućica ide iznad 40oC bez obzira na dob i ako povišena temperatura traje više od 3 dana. Jednako ako se radi o djetetu koje ima kroničnu bolest (srčanu grešku, DM, astmu, zloćudnu bolest). Pojava osipa koji ne blijedi na pritisak (petehije) znak je za uzbunu. Glavobolja, pospanost, neuobičajeno ponašanje, zbunjenost, otežano disanje u smislu ubrzanog disanja i hvatanja zraka (ne začepljeni nosić), jaki bolovi u trbuhu, loše opće stanje djeteta. Važno je kako se dijete ponaša kada mu skinemo temperaturu. Ne moramo težiti temperaturi od 36oC, važno da je ispod 38oC Ako se dijete igra, jede, pije, nema razloga za paniku. Ako izgleda loše, mlitavo je unatoč normalnoj temperaturi, pospano, izgubljeno, treba se što prije javiti liječniku. Svaki roditelj najbolje poznaje svoje dijete i najbolje može procijeniti kada su nastupile neke promjene u ponašanju i izgledu djeteta. Najvažnije je promatrati svoje dijete i surađivati sa svojim pedijatrom uz povjerenje, strpljenje i međusobno razumijevanje, bez kojega nema dobre suradnje i uspješnog liječenja. A sve je to za dobrobit djeteta!
Specijalistička pedijatrijska ordinacija Mirjana Kolarek Karakaš, dr. med. spec. pedijatar Kolodvorska 20, Varaždin tel: 042 398 540 www.pedijatrija.com.hr
Poremećaj može dovesti do socijalnih i akademskih problema u djece. Zbog nerazvijene koordinacije, djeca ne žele sudjelovati u aktivnostima u kojima su loši. Izbjegavanje može dovesti do konflikata ili odbacivanja od strane vršnjaka. Također, djeca koja imaju problema u pisanju ili crtanju mogu biti obeshrabrena i odustati od akademskih ili umjetničkih želja unatoč svojoj normalnoj inteligenciji.
EPIDEMIOLOGIJA I ETIOLOGIJA Tijekom godina raslo je zanimanje i znanje o djeci s RPK-om. Tako se danas pretpostavlja da se RPK pojavljuje u 5 do 8% školske djece. Ono što otežava točnu procjenu stvarnog stanja je činjenica da još uvijek postoji neujednačena terminologija i klasifikacija, kao i činjenica da se RPK još uvijek ne
