Djeca trebaju roditelje koji se vole

Roditelji male djece i bračna ljubav: okrenite se jedan prema drugome

Idu li mala djeca i bračna ljubav zajedno? Idu! Nekada ne lako, ali ima načina da idu!

Gordana Galetić, mag.paed.soc., psihoterapeutkinja, bračna savjetnica

Prošli tjedan sam ponovo u partnerskoj terapiji imala jedan par s dvoje male djece, jedno od jedne godine, drugo dijete od

pet godina koji se muče sa svojim partnerskim odnosom. Prije djece njihov brak je bio ispunjen bliskošću, podrškom i zadovoljstvom. Također, uz prvo dijete su odlično i sretno funkcionirali zajedno. Kada se rodila njihova djevojčica, sreća je bila neopisiva, ispunio im se san da imaju dječaka i djevojčicu. Znali su da će s dvoje djece biti teže, mislili su vjerojatno i dvostruko teže, ali nisu očekivali da će biti ovoliko izazovno. No, bilo je. Toliko da su se udaljili jedno od drugoga, usmjerili na „rješavanje“ raznih važnih životnih pitanja i metaforički govoreći „izašli iz odnosa“. Nisu se razišli, međutim, umjesto da se okrenu jedan prema drugome, nisu ni primijetili da su se zapravo okrenuli jedan od dugoga. Oboje su gledali u nekom drugom smjeru, djeca, posao, vlastiti problemi... Prvi korak rješenja je da gledamo jedan u drugoga i da se doista vidimo, o čemu ću više pisati malo kasnije.

Naime, posljednjih godina, kao bračna savjetnica i psihoterapeutkinja, često čujem parove kako govore: W „Bili smo zaljubljeni, sve je štimalo i onda se rodilo dijete. Ljubav kao da je isparila.“ W „Dobro se slažemo kao roditelji, ali nema više privlačnosti.“ W „Stalno se svađamo,...“ i tako dalje. U nekim slučajevima dolazi i do nevjere te se pojedini parovi za pomoć obraćaju tek tada.

Mnoge majke čujem da se pitaju: W Da li ostati u vezi u kojoj „više nema ljubavi“ ili se razići? W Neke majčice navode da ostaju zbog djece i zato jer njihov roditeljski odnos dobro funkcionira, a one žele da djeca imaju oba roditelja uz sebe i da imaju „taj osjećaj obitelji“?

Često pitate i: W Može li se ljubav ponovo probuditi? W Što ako je nestala strast, a dobro se slažemo kao roditelji? W Da li ostati u braku bez ljubavi s partnerom i je li to dobro za dijete?

Sva ta pitanja imaju smisla. I da, što je zapravo dobro za vas i što je doista dobro za dijete?

Napomenut ću da nema potrebe za strahom da će nam dolazak djeteta narušiti odnos, ali je korisno biti unaprijed svjestan izazova i velikih promjena koje će nastati s dolaskom djeteta te se za njih pripremiti. O tome što vas očekuje i kako se pripremiti, kako sačuvati ljubavni odnos te što beba treba možete više pročitati u našim člancima na www. centarsreca.hr.

OD KUDA KRENUTI Čestitam vam, prvi korak ste napravili! Dobro je i dragocjeno za vas što si dozvoljavate da se pitate može li bolje, što je sve dobro i da tražite za sebe ono što vam treba. Ukoliko osjećate nezadovoljstvo, upravo je od pitanja dobro krenuti. Moja druga smjernica bila bi – nastavite ispipavati što vam je potrebno za sreću i pitajte se: W Što želite da dijete doživi promatrajući mamu i tatu kao par? W U kakvom braku biste željeli da jednog dana živi vaše dijete? W Kakav brak/partnerstvo želite za sebe? W O čemu maštate?

Zatim se, ako je međusobni odnos vas i partnera korektan, ponovo zaljubite! O, da, to je itekako moguće! Možda vam je komunikacija narušena, imate dojam da vas partner/ica ne razumije, nema seksualnih odnosa ili su rijetki, puno toga vas uzrujava, a možda su se dogodile i puno izazovnije okolnosti. Međutim ako nema nasilničkih ponašanja ili drugih elemenata koje vas ugrožavaju, dobra je šansa da možete unaprijediti svoj bračni ili partnerski odnos pa čak se i ponovo zaljubiti! Naravno za to je potrebno dvoje. Često pomogne kada i samo jedno od vas krene na ovo putovanje ulaganja u bračni odnos i osobni razvoj.

OKRENITE SE JEDNO PREMA DRUGOME

Na partnerskoj terapiji u mom uredu ili online, par ne sjedi tako da gleda u mene, sjedi tako da gleda jedan u drugoga. To isto je ono što vam, doslovno i metaforički, preporučujem i za vaš svakodnevni život. Okrenite se jedan prema drugome. Umjesto da se udaljavate, približite se. To je svjestan odabir i svjesni postupci koje činite. Pojasnit ću to na primjeru para s početka. Imam više parova u sličnim okolnostima, ipak radi poštivanja privatnosti nazvat ću ih drugim imenima, primjerice: Ivan i Anita. Njihovo udaljavanje započelo je rođenjem drugog djeteta, kćeri. Naizgled je djelovalo da sve štima, no istina je bila da su se jako udaljili. Zanimljivo je što se događalo na većini terapijskih susreta, koje smo iz praktičnih razloga imali online: Anita i Ivan bi počeli razgovarati, vidjelo se da se zbližavaju, nježnost bi poput proljetnog sunca obasjala njihova lica, gledali bi se ravno u oči, a iz

njihovih usta izlazile su riječi ljubavi i međusobne podrške. Osjećala sam se zahvalna i počašćena što ih vodim na tom putu. Tada, baš tada, začuo bi se plač kćerkice koja se probudila. Iako su roditelji učinili sve da zaspi neposredno prije terapije, tako da se ne budi tijekom terapije. Onda bi majka išla uspavati svoju jednogodišnju kćerkicu i spontana reakcija roditelja je bila da prekinu terapiju. Zanimljivo je to da se taj obrazac pojavljivao i u svakodnevnom životu: uslijed rođenja kćeri oni su se udaljili kao par, kćer bi stavili ne samo ispred svog odnosa, nego za kvalitetan partnerski odnos nije bilo mjesta ili nije bilo kapaciteta uz sve druge izazove. Iako je suprug/otac sudjelovao u raznim obiteljskim poslovima, a supruga/majka se trudila uključiti ga koliko je moguće. Ono što smo učinili tijekom terapije, postalo je novi način, novi obrazac za svakodnevni život. Što mislite što smo uradili?

Nakon što je dijete zaspalo, pomogla sam im da nađu način da se osvježe, revitaliziraju i nastave odmah s terapijom. To što nas je dijete prekinulo i što idemo odgovoriti na potrebe djeteta ne znači da trebamo odustati od svojih potreba i njegovanja našeg odnosa.

Na zadnjem susretu ova prelijepa djevojčica je toliko zavrištala već na samom početku terapije i roditelji su pitali „što ćemo sad“. Obzirom da je majka doji, dogovorili smo da je stavi na prsa i da počnemo s terapijom, a onda ćemo vidjeti šta će biti, odlučit ćemo u hodu. Sunce malo je brzo zaspalo, trebala je samo malo nježnosti i bliskosti. Anita i Ivan su također trebali malo nježnosti i međusobne bliskosti. Anita je položila svoju „malenu“ ljubav u krevet i nastavila gledati ravno u oči svoje velike ljubavi, svog supruga. Terapija je trajala još nešto više od sat vremena. Pričali su jedno drugome o sebi, kako se osjećaju i što im treba. Dok je Anita pričala, Ivan ju je pažljivo i suosjećajno slušao, stavivši na kratko postrani sve svoje komentare i reakcije. Zatim je Anita slušala Ivana. Moj posao je bio da to vodim na ciljani način, koji omogućuje međusobno razumijevanje i povezivanje. Na kraju ovog terapijskog susreta, Ivan je iz dubine duše rekao Aniti da je voli, a Anita je rekla da nema mjesta gdje bi radije bila, nego ovdje, s njim. Rekli su da s tog susreta nose sa sobom dragocjeno iskustvo da mogu brinuti o potrebama djeteta i pritom ne zanemariti svoj odnos. Bio je to naš sedmi susret, a na početku su bili na rubu razvoda. Dogodile su se neke stvari koje su duboko pogodile njihov brak i njih kao ljude. Sada žele nastaviti raditi na izazovima, a ono što je najvažnije: opet sve više koračaju zajedno, njih dvoje i njih četvero. Što vam želim reći? W Pogledajte što češće partnera/icu u oči i meko se nasmiješite. Ubacite katkad taj vaš pogled čak i dok se bavite djecom, radite kućanske poslove ili gledate TV. W Povezivanje počinje s obraćanjem pažnje. W Pitajte je/ga kako je onda kada ćete je/ga moći doista poslušati. Tada samo slušajte i na kraju pokažite razumijevanje, bez da dajete savjet. Nakon toga, ako pita za savjet, pokušajte ga dati s ljubavlju i suosjećajno, tako da se stavite u njene/njegove cipele. W Da, djeca su nam beskrajno važna, ali i naš ljubavni, partnerski odnos nam je važan i traži da ga njegujemo. W Ono u što ulažete to raste: ako ulažete u

odbojnost ona raste. Ako ulažete u ljubav i strast ona će rasti te prekrasno i vitalno živjeti! Ako se ljubav već smanjila ili vam se čini da je čak ugasla i ipak pažljivo i svjesno ulažete u nju, ponovo će početi tinjati, a ako nastavite ulagati velika je šansa da će se i rasplamsati ! Ukoliko je kod vas ovako, potražite stručno vodstvo čim prije, nemojte čekati da postane još teže. W Zrelo je naučiti imati bolju komunikaciju i blizak odnos, potražite stručnjaka koji je supspecijalizirao upravo rad na odnosima. W Djeci su potrebni roditelji koji se vole.

ZALIJEVAJTE I HRANITE

Zamislite svoju dušu poput cvijeta u teglici vašeg tijela. Isto tako zamislite vaš odnos. Cvijet ako ga

ne zalijevamo počinje kopniti, ako ga i dalje ne zalijevamo, počinje se sušiti. Međutim, prije nego se potpuno osuši, kad nam se čini da je gotov i poželimo ga baciti (jer možda nam je lakše ili ljepše kupiti novi cvijet koji izgleda novo i privlačno), on se još malo drži i samo pažljivim promatranjem uočavamo da je još živ. Tada ga zalijemo, a on polako i strpljivo ponovo oživi. Kroz neko vrijeme prekrije se lijepim pupoljcima i cvjetovima te nam sa svom svojom zahvalnošću, ispuni život mirisnim užitcima i ljepotom - svaki put kada prođemo pokraj njega! Zalijevajte vaš ljubavni odnos i hranite sebe. Otkrijte što vam je potrebno da se osjećate dobro, što je to što vas kao pojedinca može napuniti tijekom dana. Svjesno spriječite da se udaljite i da izlaz iz odnosa potražite u previše posla, fokusu samo na djecu, drugim partnerima... Napravite popis svega što cijenite kod partnera/-ice i kada vam dođe da reagirate burno, kritikom ili se posvađate, recite: trebam dvije minute. Zatim otiđite u drugu prostoriju i pročitajte tu listu njegovih/njenih pozitivnih osobina i postupaka, onoga u čemu vam pomaže, kako vam olakšava život, što cijenite i što vam se sviđa kod nje/njega. Na kraju liste stavite podsjetnik što je vaš cilj, kakav odnos želite imati. Vjerojatno ne želite provoditi

zajedničko vrijeme svađajući se, nego ugodno i uživajući. Ujutro i navečer poljubite partnera/-icu. Razmijenite ili poklonite nježnost. Izađite zajedno, samo vas dvoje. Imajte svoj dan za spoj. I uredite se, osjetite se privlačno. Primijetite jedan drugoga. Potražite pomoć u čuvanju djece, smislite način kako da osigurate vrijeme za sebe. Krenite na neku zajedničku i privlačnu aktivnost: ples, trčanje, što god je zanimljivo isprobati za oboje.

UKOLIKO NE IDE ILI OSJEĆATE DA STE ZAPELI, SJETITE SE DA: W imate pravo na dobar partnerski odnos W možete biti roditelji, najbolji prijatelji i ljubavnici istovremeno W ako izazove i probleme ne riješimo u jednom partnerskom odnosu, velika je šansa de će se isti problemi pojaviti nakon nekog vremena i u ljubavnom odnosu s novom osobom W zdravo je potražiti stručno vodstvo W čak i kada se odlučite na rastavu, bitno je razriješiti probleme u odnosu: iako poslije više nećete biti par, biti ćete zajedno roditelji svom djetetu. Želite ubuduće ugodno međusobno dogovaranje oko djeteta i također želite spriječiti da se bol, frustracije i ljutnja prelamaju preko vašeg djeteta. W Sve ima smisla i služi za nešto dobro ako iz toga naučimo i to pretvorimo u podlogu za buduće ukusne plodove. Za kraj najvažnije: brinite o sebi jer sretan roditelj = sretno dijete.

Još ideja za kvalitetan partnerski odnos, rješenja potencijalnih problema kao i savjete o roditeljstvu potražite na: https://centarsreca.hr/partnerska-terapija/ Bračno savjetovanje | Facebook https://www.facebook.com/bracnosavjetovanje Youtube kanal Gordana Galetić: https://www.youtube.com/channel/UCOVV7FxKJrgf9ASYdbEMtBA https://www.instagram.com/psihoterapeutkinja.gordana.g/

Centar za osobni i profesionalni razvoj „Sreća“ Bartolovo 10, Rijeka www.centarsreca.hr www.facebook.com/CentarSreca www.facebook.com/bracnosavjetovanje www.instagram.com/centar.sreca_hr

Down sindrom i govor

Mr.sc. Nataša Šunić Vargec, prof.logoped Stručni suradnik na projektu OrdyBee

Downov sindrom je jedan od najčešćih slučajeva genetskog poremećaja. Mnogi podaci ukazuju kako se prosječno jedno od 700 novorođene djece rađa s tim sindromom.

Povijest i prve simptome Downovog sindroma opisao je 1866. godine Langdon Down na svom djetetu, a 1957. godine Lejeune je otkrio da se radi o genetskom poremećaju pri kojem dolazi do trisomije na 21. kromosomu, odnosno umjesto 46 kromosoma (ili 23 para) postoji višak jednog kromosoma ili jednog dijela kromosoma na 21. paru. Iz tih razloga danas se koriste i prihvaćeni su nazivi Downov sindrom, trisomija 21 ili samo tri 21. Važno je znati da Downov sindrom pogađa sve rasne skupine i može se javiti u bilo kojoj obitelji,

bez obzira na zdravlje roditelja, ekonomsku situaciju ili način života. Poznato je da kod žena starijih od 35 godina postoji povećan rizik da će roditi dijete s Downovim sindromom, no prema prikupljenim podacima vidljivo je da oko 80% djece s Downovim sindromom imaju majke mlađe od 35 godina. Sam Downov sindrom se u trudnoći potvrđuje analizom plodne vode tijekom prvog tromjesečja trudnoće ili amniocentezom tijekom drugog tromjesečja trudnoće.

Najčešća karakteristična obilježja djeteta s Downovim sindromom:

- kosi položaj očiju - okruglo lice (plosnato lice) - malena usta i nos s neproporcionalno velikim jezikom (makroglotija) - malena glava - široki i kratki vrat koji može biti obložen s previše kože i masnog tkiva - abnormalni oblik uški - kraći prsni koš - kratke šake sa specifičnom poprečnom brazdom na jednoj ili obje ruke - kratke noge, često postoji velik razmak između nožnog palca i susjednog prsta - mišićna hipotonija (smanjena napetost mišića) GOVOR I JEZIK KOD DJECE S DOWN SINDROMOM

Postoje razlike u prelingvalnoj fazi (razdoblje prije prve riječi) djeteta urednog razvoja i djeteta s Down sindromom, a one su: 1. prosječna dob početka brbljanja kod djece s Down sindromom počinje otprilike s 9 mjeseci, u prosjeku dva mjeseca kasnije u usporedbi s djecom urednog razvoja

2. brbljanje je razmjerno nestabilno što se pripisuje deficitima na području motorike djece s Down sindromom

3. period brbljanja kod djece s Down sindromom traje dulje te se često proteže i tijekom druge godine života.

Djeca urednog razvoja i djeca s Down sindromom prolaze iste segmente razvoja govora, no znatno sporije i teže, te se dulje zadržavaju na pojedinome stupnju razvoja.

Djeca s Down sindromom najprije produciraju vokale, a frikativi su im iznimno zahtjevni za artikulaciju. Evidentno im je otežano razumijevanje govora okoline, osobito kada im se govori duljim rečenicama. Razumljivost govora mnogih

pojedinaca s Down sindromom i nakon djetinjstva ostaje slaba. Mnoga djeca s Down sindromom počinju koristiti prve znakove u svrhu komunikacije oko prvog rođendana, a prve riječi u dobi između druge i treće godine. Međutim, neka djeca s Down sindromom mogu početi koristiti govor u dobi od četiri ili pet godina. Neka od njih koriste znakovni jezik pa onda naprave prijelaz na govor. Druga mogu i dalje napredovati kroz period u kojem ponekad istodobno koriste i govor i znakovni jezik. Kada dijete s Down sindromom progovori, vrlo dugo se koristi samo jednom riječi kojom izražava većinu svojih potreba i misli. Slijedi period da dijete krene koristiti dvočlane izraza te nakon što dijete neko vrijeme kontinuirano koristi dvočlane izraze, može ga se početi poticati na korištenje tročlanih iskaza. Kao i ranije, dijete će koristiti riječi koje poznaje i kombinirati ih u iskaze. Kako bismo djetetu pomogli u prijelazu iz faze dvočlanih u fazu tročlanih iskaza, možemo koristiti ponavljanje njegovih dvočlanih iskaza s dodavanjem riječi. Važno je napomenuti da lakše usvajaju i koriste imenice nego glagole, a prilikom formiranja rečenica često izostavljaju veznike, priloge i prijedloge. Komunikacija ove djece ograničena je na kratke rečenice s dvije do četiri riječi. Važno je napomenuti da zbog respiracijskih problema i neadekvatnog usmjeravanja zračne struje potrebne za fonaciju, kod djece s Down sindromom česta je pojava nazalnog prizvuka u govoru. Kod djece s Downovim sindromom je iznimno važna rana intervencija, jer dijete u prvoj godini života iznimno napreduje, od bebe koja je u trenucima vrlo nemoćna, postaje dijete koje je u većoj ili manjoj mjeri pokretno i može s nama komunicirati. To je doba najintenzivnijeg razvoja mozga.

Sljedeće važno razdoblje je treća godina, a smatra se da je razvoj mozga završen do šeste godine. To ne znači da se nakon šeste godine ne može ništa učiniti, ali treba biti svjestan da je napredak teži i sporiji.

Što ranije se krene s rehabilitacijom i radom na segmentima koji su u odstupanju, to su veće šanse za bolji i brži napredak.

LOGOPED - Terapija glasa i govora Belostenčeva 3, Zagreb Mr.sc. Nataša Šunić Vargec, prof.logoped Stručni suradnik na projektu OrdyBee logoped9@gmail.com 091/ 321 9777, 01/ 46 66 222

MAST M4

MAST M4 – jedna kolica za svaku priliku

Roditelji za jedno dijete obično kupuju barem dvoje kolica. Nakon djetetovog rođenja, obično su najčešći izbor klasična 2u1 kolica sa sportskim sjedalom i košaricom. Kasnije, takva kolica zamijenimo kišobran ili kompaktnim kolicima. Kišobran kolica zauzimaju manje prostora i u usporedbi s klasičnim kolicima, su mnogo lakša.

Postoji i kategorija, koja udružuje najbolje karakteristike klasičnih i kompaktnih kolica. To su HIBRIDINA KOLICA koja izgledaju gotovo poput klasičnih kolica, samo što su nešto manja, lakša i posljedično praktičnija!

MAST M4 su kolica nove generacije. Praktična, udobna i sigurna, MAST M4 su jedina kolica koja će vam biti potrebna! MAST M4 kolica kombiniraju udobnost klasičnih kolica s praktičnošću kišobran kolica, što ga čini izvrsnim izborom za moderne roditelje brzog načina života koji žele koristiti samo jedna kolica od rođenja pa sve dok ih beba više ne bude trebala.

MAST M4 kolica se mogu koristiti od djetetovog rođenja do 22kg. Ovjesi na sva četiri kotača omogućuju okretnost i laku upravljivost. Teška su samo 8 kg i jednostavno se sklapaju i otvaraju. Oslonac za noge je podesiv a nagib leđa spušten u vodoravni položaj. Veliki podesivi krov štiti od UV zraka sa ZF 50+. a dva mrežasta prozora osiguravaju optimalan protok zraka i omogućuju da vam dijete uvijek bude na oku.

Krov košarice za novorođenče nudi UV zaštitu ZF 50+, a na leđima ima otvor za protok zraka, čemu također pomaže zračni dvoslojni madrac. Za dodatnu UV zaštitu mrežasta tkanina se može navući preko košare.

Kako osamostaliti dijete

u izvršavanju školskih obveza

Prvi problem se javlja u 5. razredu, međutim situacija se može prepoznati mnogo ranije. Početkom 3. razreda gradivo u školi se

bitno mjenja. Najviše u predmetima kao što su priroda i engleski jezik. Važnost matematike i hrvatskog jezika se od početka zna te se njima pridodaje velika pozornost dok priroda i engleski jezik vrlo naglo dođu s predmeta koji se lako savladavao samo slušanjem na satu do predmeta koji treba dodatno proraditi i doma. Situacija je zapravo bitna od početka školovanja. Već u vrtiću je važno uvoditi djetetu pravo izbora. Dozvoliti da se osjeti odgovornim za nešto veće od njega. To se u našim očima čini kao mala i nebitna stvar, međutim davanjem izbora dijete će shvatiti i naučiti da je njegov osjećaj po pitanju njegovog života – važan. To su sitnice poput robice za vrtić, igračke koje nosi taj dan, odabir obuće ili spremanja igračaka.

ŠTO ZNAČI IZBOR? Dati pravo na izbor je zapravo uvod u dječje

Unazad nekog vremena često nam u učionicu dolaze roditelji s učenicima koji vrlo teško vladaju svojim zadaćama i obvezama.

Anja Rendulić

funkcioniranje. Kada je vrijeme pospremanja nakon igre, roditelj će uglavnom imperativom izraziti kako se igračke moraju spremiti. Međutim, ukoliko se promijeni samo jedna stvar, situacija se shvaća potpuno drukčije. Prijedlog bi bio nabaviti dvije kutije različite boje i dati djetetu na izbor u koju kutiju danas želi spremiti igračke. Bez ikakvog prostora za negodovanje dijete će shvatiti da je to nešto normalno i drukčije ne može te će osjećati važnost sebe u toj situaciji, smatrat će da nitko drugi to ne radi dobro kao ono. U tom smjeru odlazimo na sve ostale izbore. Ponuditi izbor između nekoliko vrsta odjevnih kombinacija, igračaka za ponijeti u vrtić, pri izboru doručka itd. Prvi izbori po pitanju škole kreću pri kupnji bilježnica, olovaka, torbe i ostalog školskog pribora. Dijete koje dolazi u prvi razred mora naći svoje mjesto kako u učionici tako i među prijateljima iz razreda. To je situacija koja mu nije nimalo laka te je važno da dijete bude emotivno zadovoljno i samopouzdano. Ne misli se pritom da materijalno znači i veće samopouzdanje već da samim time što je dijete za sebe odlučilo, ono osjeća veću sigurnost i ide s uvjerenjem da ono to može!

PRVE ZADAĆE Prve obveze s kojima se dijete susreće u školi su čekanje u redu, slušanje učiteljice i boravka na jednome mjestu izgledno vrijeme, uloga redara te pripremanje i spremanje dvorane za sat tjelesnog. Prvo plugodište najčešće prođe u učenju kroz igru kao i pripremama za ocjene u drugom plugodištu. Zadaće koje se nose doma uglavnom su zanemarive. Međutim, je li to razlog da se roditelj postavlja prema tome kao da je nevažno? Ne. Moramo osvijestiti da je škola djetetov „posao“ na kojem boravi većinu dana, daje sve od sebe, uči, gradi se, igra, stvara prijatelje, osjeća milijun emocija te procesuira milijun misli u danu. Bitno je znati da se o tome mora pričati, da se svaki dan nakon škole uzima sat vremena gdje će se o školi pričati i u početku kada nema domaćih zadaća. Tako će dijete stvoriti naviku da svakog dana barem sat vremena dodatno odvoji za učenje. Tako kada dođu prave zadaće dijete neće imati stres i otpor prema izvršavanju. Domaću zadaću roditelj treba

kontrolirati i gledati međutim ne kada dijete to vidi. Tako možemo poslati poruku da mu ne vjerujemo te ono neće vjerovati ni samo sebi. Uzmite 15 minuta vremena kad je dijete u drugoj aktivnosti da provjerite kako je napisalo zadaću. Ukoliko primjetite nešto krivo zamolite dijete da vam pokaže što je bilo za zadaću te mu dajte priliku da samo uvidi svoju grešku. Sve kreće iz kućnog odgoja. Ako se djetetu usadi važnost izvršavanja nečega što je započeto tako će se i odnositi prema zadaćama.

KOJA JE ULOGA GREŠAKA? Marija Montessori je rekla: Poštujte dijete i kad napravi grešku, tako će je brže znati ispraviti. Greške su krucijalni dio odrastanja svake osobe. U manjoj dobi dijete nije svjesno svoje greške, a naše reakcije na njegove greške mogu biti pozitivne ili negativne. Treba težiti pozitivnim reakcijama. Tako će se stvoriti povjerenje i dijete će shvatiti da u bilo kojem problemu može doći roditelju s pitanjima i tražiti pomoć. Mnogo puta sam znala naići na roditelja koji nema razumijevanja za grešku s tim da tu osobinu uopće nisam stigla prepoznati u samom roditelju. Djeca roditelja takvih osobina su često nesamopuzdana, anksiozna u učenju i puna su otpora. U takvim slučajevima radim na samopouzdanju kroz učenje, a tek onda na ovladavanju gradiva s djetetovim maksimumom.

ALPHANOVA Dermo gel štiti kožu beba od isušujećeg djelovanja klora iz vode!

Bebe se zbog higijene peru bar jednom dnevno, a ljeti i češće. Voda je prepuna klora koji isušuje kožu bez da se upotrebljavaju ikakvi šamponi i kupke na bazi sapuna koji će isušivanje samo ubrzati. Upotreba ALPHANOVA Dermo gela za pranje bebe neutralizira isušujuće djelovanje klora iz vode, a bebina koža će uz pomoć nevena, kamilice i ljiljana ostati zaštićena, mekana i nježna!

Pravu prirodu u Alphanova Dermo gelu potvrđuju:

18,3/20

ALPHANOVA Dermo gel za pranje potražite trgovinama

Ocjena nije prioritet u tom slučaju već osjećaj djeteta da može pogriješiti i dalje biti uspješno. Ne postoji savršen čovjek pa tako ne postoji ni savršen učenik, tj. dijete.

KAKO ORGANIZIRATI VRIJEME PISANJA ZADAĆE? Do sada smo već usvojili važnost izbora, vrijeme za školu u samom domu te pravo na greške. Sada sve treba ukomponirati u samostalno pisanje domaće zadaće. Važna misao kroz sve je da je vaše dijete osoba koju kroz cijelo djetinjstvo pripremamo za odrasli život. Prvo ćete dati djetetu pravo izbora kada želi pisati zadaću. Vrlo je važno da je dijete u tom trenu emotivno zadovoljno. Te rečenice nikada dosta spomenuti: emotivno zadovoljno dijete je magnet za uspješni razvoj. Ukoliko djetetu treba odmor nakon škole, treba poštovati tu želju međutim to ne znači da ne postavljate granice kao roditelj. Djeca granice trebaju. Pogotovo ako se radi s djecom koja imaju poremećaje u pozornosti ili hiperaktivnost. Takvoj djeci red i granice ulijevaju sigurnost. Možete mu opet dati pravo izbora pitanje: Želiš li pisati zadaću odmah nakon ručka ili se želis prvo odmoriti? Ako je dijete zaželilo odmor, vi ćete opet ponuditi granice i reći: U redu, želiš li pisati zadaću u 15h ili u 16h? Aktivnost koja se dogodi u vrijeme odmora neka bude djetetov izbor. Prvih

nekoliko dana ili čak tjedana budite podrška, nudite izbor. Kada uđe u naviku, dijete će tako funkcionirati samo. U svemu tome će naučiti da mislite na njega i njegove osjećaje, da ste tu kada god nešto treba ali da vjerujete u njega kako sve može odraditi samo, kako se obveze koje dolaze svaki dan moraju redovito izvršavati te kako ima pravo na slobodno vrijeme uz školu. Što ako je u pitanju dijete s teškoćama u učenju? Tijekom trećeg razreda kristaliziraju se djeca specifičnih teškoća učenja. Elementi se vide i puno ranije međutim djeca automatiziraju jezik do devete godine života. Ako dijete ima problem s automatizacijom čitanja tijekom drugog razreda ne treba paničariti već obratiti pozornost te započeti lagane vježbice kako bi spoznali odnos slovo - glas te slog. Glasovna analiza i sinteza bi trebala do perioda drugog razreda biti svladana. Ukoliko nije, potrebno je također obratiti pozornost. Tijekom trećeg razreda može se obaviti timska obrada koja će onda pokazati ukoliko postoji teškoća. U tom slučaju često se događa otpor prema školi, suze, nepisanje zadaća itd. Dijete s teškoćama u svom školskom funkcioniranju treba još veću podršku. U školi i doma. Jedan od brojnih primjera koji se može preporučiti je podrška u vidu rasporeda koji će dijete napraviti u paru s roditeljem. Neka bude na velikom hamer papiru gdje će pisati raspored za cijeli dan, školske i izvannastavne aktivnosti. Posebno mjesto u rasporedu neka ima vrijeme za učenje i pisanje zadaće. Djeca s teškoćama u učenju vole granice više no djeca koja nemaju tu problematiku. To je uputa koju dajem svim roditeljima koji dođu u AULU, funkcionira u 95% slučajeva. Važno je napomenuti da podršku treba i roditelj. Prvi korak je priznavanje da dijete ima određeni problem, a nakon toga dolazi praćenje uputa i savjeta edukatora-rehabilitatora. Treba si dati prostora, vremena, shvatiti da ni roditelj nije savršen. I to je u redu.

Kad sumiramo sve, biti roditelj danas nije lako. Vremena su se promijenila, rađaju se djeca nove svijesti. No jedno je istina, ništa nam nije došlo niti nam je dano, a da ne možemo izdržati. Upravo suprotno. Svako dijete zna kome je došlo još mnogo prije nego se rodilo. Na nama je samo da mu pokažemo kako je učinilo savršen izbor.

AULA – POMOĆ U UČENJU, CENTAR ZA EDUKACIJU I SAVJETOVANJE ZA RODITELJE I DJECU SOBOLSKI PUT 28A, ZAGREB 099 7666 031 anja.rendulic@gmail.com anjinaula@gmail.com www.facebook.com/anjinaula

Zašto fizičko kažnjavanje djece nije opcija?

U mojem djetinjstvu te djetinjstvu naših roditelja i djedova i baka, fizičko kažnjavanje djece bilo je gotovo uobičajena praksa roditelja. Iako sama nisam bila nikada fizički kažnjena, sjećam se da je bilo posve normalno da roditelji „daju po guzi“, da prijete pljuskama, malo „navuku uho“ i slično. Razlog zbog kojega moji roditelji nisu primjenjivali fizičko kažnjavanje bio je taj što su oni sami bili „žrtvama“ istoga i što su donijeli čvrstu odluku da to nikada neće učiniti svom djetetu. Možda su bili među rijetkima koji nisu nastavili dobro ustaljeni obrazac – no srećom, nisu pokleknuli kolektivnom uvjerenju da „malo po guzi nikome ne škodi“ ili da je „batina iz raja izašla“.

Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener

ZAŠTO RODITELJI FIZIČKI KAŽNJAVAJU DJECU? Suprotno uvjerenju da su roditelji koji fizički kazne dijete grozni ljudi koji zlostavljaju svoju djecu, srećom većina ipak to nije. Uglavnom se radi o ljudima koji nisu zlostavljači već ljudi koji u pojedinim situacijama „pokleknu“ i primjene staru odgojnu metodu. Metodu kojoj se nekada pristupalo kao uobičajenoj i normalnoj. I to je često razlog zašto se fizička kazna smatra normalnom: generacijsko uvjerenje da je „batina iz raja izašla“, „da malo po guzi ne šteti“, „da je strah dobar“ i slično, može biti toliko jako da roditelji nikada nisu ni preispitali ovu odgojnu metodu. Posebno ako ona urodi plodom (a postoji šansa da kratkoročno urodi). No, koliko god imali poriv u situacijama kada smo na krajnjim granicama – a s djecom to nije rijetkost – i koliko god bili umorni i iscrpljeni, bilo bi dobro u takvoj situaciji napraviti jedan „time – out“ i ipak ne reagirati u prvotnom porivu. Iako niste zlostavljač djeteta ako ste nekada grubo primili dijete ili ga lupili po ruci kako bi mu pokazali da se to ne smije i da nije lijepo tući druge, sjetite se da ta odgojna metoda zapravo nije odgojna metoda i da neće polučiti željene rezultate.

BATINA IPAK NIJE IZAŠLA IZ RAJA

Ako razmišljamo u kontekstu odnosa između nas odraslih: je li prihvatljivo kada vas kolega na poslu naljuti ili ne odradi svoj dio zadatka malo ga pljusnuti? Ili dati šefu „po guzi“ kada se ne ponaša ok prema vama? Je li prihvatljivo prodavačicu u dućanu „potegnuti za uho“ kada primjerice ne pozdravi? Vjerujem da bi se većina – ako ne i svi – složila da to nije prihvatljivo. Možda nam je došlo da to učinimo no većina to nikada nije učinila. A ako i jest, tada je vjerojatno ta osoba snosila posljedice. Ako ste ošamarili kolegu na poslu, pretpostavljam da je vrlo brzo usljedio otkaz. A možda i kaznena prijava. Ako sve to nije dopušteno ni prihvatljivo u odnosu s drugim ljudima, zašto bi takvo ponašanje bilo prihvatljivo prema djetetu? Zašto bi bilo u

redu udariti dijete, a nije u redu udariti drugu odraslu osobu? Bi li vam bilo ok da i vi dobijete šamar ili udarac kada netko nije zadovoljan vašim postupkom, kada se ne ponašate ok? Bi li vam bilo ok da jednog dana kada budete stari i nemoćni i kada budete radili stvari koje možda vašem djetetu neće biti ok da vas dijete tretira na isti način – kroz udarce? Tako da dobro zapamtite da to više ne smijete ponoviti? Da, ne radi se o istoj situaciji ni o istom odnosu. No, ukoliko tijekom djetinjstva primjenjujemo fizičke kazne da izrazimo svoju ljutnju zbog djetetova ponašanja, postoji velika šansa da će dijete iz toga naučiti da je u redu udarati druge kada smo ljuti na njih i kada se ne ponašaju ok prema nama. Pa možda tako Pero koji je dobivao malo po guzi kada nije slušao mamu i tatu, u osnovnoj školi bude udario Marka jer je prekršio pravila igre. Ili Anu zato jer je strgala njegovu igračku. I onda će mama i tata tog istog Peru sada učiti da nije u redu udarati druge i da ne smije tući Marka ni Anu. I Pero će biti zbunjen: kako to sada odjednom nije u redu? Možda to Pero neće verbalizirati mami i tati, ali će najvjerojatnije biti jako zbunjen. Odgojna metoda su naša djela, a ne stvari koje govorimo djeci. Ako želimo da naša djeca reagiraju ok čak i kada su ljuti, ako želimo da se izbore za sebe, ali ne kroz agresiju (a pogotovo ne fizičku), onda moramo krenuti od sebe i svojih postupaka i pokazati im kako da to čine. Oni uče od nas. Udarci nisu odgojna metoda Većina onih koji fizički kažnjavaju djecu smatraju

da je udarac jedini način kako će dijete dobiti poruku i zapamtiti da to što radi nije ok i da se taj postupak više ne smije ponoviti. Sva psihološka istraživanja su pokazala da kroz udarce dijete neće primiti tu poruku. Možda će zbog straha kratkoročno udarac imati efekta, no poruka sigurno neće biti prenijeta. Ako se to zna, zašto onda roditelji i dalje pribjegavaju nečemu za što sigurno znaju da neće uroditi njihovom intencijom, a to je da ograniče ili spriječe određeno ponašanje djeteta? Rekla bih da je to uglavnom zato jer se sami osjećaju nemoćno, nemaju strpljenja, ne znaju drukčije, zadovolje se kratkoročnim efektom, umorni su, iscrpljeni… Razloga je mnogo. Iz perspektive roditelja zaista imam razumijevanja za sve roditelje koji pokleknu. Iz perspektive stručnjaka pozivam roditelje da preispitaju svoje reakcije i da krenu drukčije. Jedan udarac djetetu možda neće nanijeti tešku traumu, no ako vas se dijete boji, ako su udarci česti – tada postoji velika vjerojatnost da to dijete izraste u nesigurnu osobu, bez samopouzdanja, iskrivljene slike o svijetu i drugima.

ŠTO PORUČUJEMO UDARCIMA Sjetite se da mala djeca nemaju sposobnost racionalizacije kao mi odrasli i da na svijet ne gledaju isto kao i mi odrasli. Mi si možda možemo objasniti zašto je partner prema nama bio neugodan i zašto se izvikao (bio je umoran, stresno mu je na poslu i slično), no spektar djetetova razmišljanja nije takav. Djetetovi zaključci koji mogu proizaći iz batina koje je dobilo mogu biti sljedeći: • udarac je prihvatljiv (jer to čine roditelji, a sve što oni čine je ok – tako bar rezoniraju mala djeca)

• ljubav roditelja je uvjetna („roditelji će me voljeti samo ako…“) • ljubav boli (pa možda jednog dana djevojčica koja je dobivala batine jer je to bilo „za njezino dobro“ nađe supruga koji će joj jednako tako pokazivati ljubav)

• dijete nije vrijedno ni važno (ako ga tako tretiraju roditelji kojima bi trebao biti najvažniji, očito da nešto s njim nije u redu)

• i još niz uvjerenja koja dovode do manjka samopuzdanja, agresije, bunta, povlačenja…

Udarci mogu ostaviti trajne posljedice na dijete i velikim djelom odrediti njegov život u budućnosti uslijed nedostatka samopouzdanja i uvjerenja koja će dijete stvoriti što o sebi, a što o drugim ljudima i svijetu. Ako jednom udarite dijete po guzi, ono sigurno neće imati iste posljedice kao i ono dijete gdje je fizičko kažnjavanje prisutno svakodnevno. No, zašto uopće udarati dijete? Ako se sjetite da to nije odgojna metoda, da nema efekta (tj. da neće dovesti do promjene ponašanja djeteta), čemu i taj jedan udarac? Sjetite se da je taj udarac vaš gubitak kontrole i strpljenja, vaš osjećaj nemoći, vaša slabost. I na tome se može raditi. Smijete biti ljuti, smijete se osjećati nemoćno, no sjetite se da ste vi odgovorni i glavni i da kontrolu možete uspostaviti. Možete izabrati otići u drugu sobu dok vas poriv ne prođe, možete duboko disati, možete brojati do 20… Opcija je puno. Ako se možete iskontrolirati s odraslima, možete i s djetetom – a vjerujem da ste imali situacija u životu gdje vam je zaista došlo da nekoga udarite (ali niste). U konačnici, uvijek možete zatražiti i savjet stručnjaka – nekada ne možemo sami jer djeca ne dolaze s priručnikom - i to je sasvim u redu.

www.budisvoj.eu

Dr.Organic Neven linija za bebe i djecu sve je što Vam treba za prirodnu i potpunu njegu mališana od prvog dana.

Proizvodi sadrže probrane sastojke organskog i prirodnog porijekla, dermatološki su ispitani i ne sadrže parfeme, boje i alkohol. Ujedinjuju jedinstvena i obnavljajuća svojstva cvijeta nevena s umirujućom aloe verom, uljem sjemenki bijele limnante i biranom mješavinom biljnih ekstrakata te su posebno blagi i nježni prema osjetljivoj dječjoj koži.

Linija se sastoji od dječje hidratantne kreme, gela za kupanje od glave do pete te losiona za tijelo. www.drorganic.hr