Kako se djeca nose s kritikom?

Još od najranije dobi djeca putem svoje okoline dobivaju povratne informacije o svojim akcijama, postupcima koje su poduzeli. Pa tako primjerice dijete koje pokloni majci lijep crtež za rođendan, dobije povratnu informaciju od majke kako lijepo crta i kako je dobro jer se potrudilo. U vrtiću, ako primjerice to isto dijete otme igračku drugom djetetu, dobije povratnu informaciju od odgajateljice kako je trebalo pristojno pitati prijatelja za igračku, a ne oteti je. Ili pak dobije povratnu informaciju od svog vršnjaka kroz vikanje i urlanje neka mu vrati igračku. Do polaska u školu svako dijete bi se trebalo znati nositi s kritikom. Katkad mi odrasli onemogućujemo djetetu taj proces na način da mnoge stvari do određene dobi radimo umjesto njega i ne pružamo mu mogućnost da uči iz svojih postupaka i da se pritom susreće s povratnim informacijama (ili kako ih često volimo nazivati – kritikama) nas odraslih ili pak vršnjaka. Iz najbolje namjere, kako ne bismo prerano opteretili svoje dijete, do četvrte pa čak i pete godine oblačimo djecu, hranimo ih, pospremamo njihove igračke… I onda polaskom djeteta u školu očekujemo da ono odjednom sve to čini potpuno samostalno. I kada to dijete ne ispuni, slijede kritike s kojima se taj mališan vrlo vjerojatno ne zna niti nositi.

Abraham Lincoln rekao je da pravo na kritiziranje ima onaj koji je spreman pomoći. U kontekstu struke, rekla bih da kritika koja je usmjerena na identitet djetata i kojom djetetu poručujemo da je zločesto, nasilno, bezobrazno, smotano, nesposobno jer je nešto učinilo, u sebi ne sadrži niti djelić konstrukitvnosti, a kamoli želje da pomognemo djetetu da to što je učinilo drugi put izvede na drugačiji, bolji način. Ovakve kritike za posljedicu mogu imati razvoj ograničavajućeg uvjerenja kod djeteta, koje se i samo počne doživljavati takvim pa se onda i njegovi postupci počinju podudarati s tim očekivanjem koje ono ima o sebi. Primjerice, dijete koje je dobivalo poruke od roditelja da je smotano, jednog dana izraste u osobu koja se ne bavi sportom jer je uvjerena da je smotana. I tako se stvara začarani krug u kojemu ograničavajuće uvjerenje formatira ponašanje te osobe da u konačnici ista počinje izbjegavati sve što ima veze sa sportom „jer je i tako smotana i nema smisla ulagati trud u to“.

Ako od djeteta očekujemo mnogo i pritom sve što ono napravi nikada nije dovoljno dobro, dijete se na takvu kritiku može adaptirati na dva načina: jedan je da se počne (pre)žestoko boriti za sebe i svoje stavove, a drugi da se konstatno, neizmjerno i po svaku cijenu trudi zadovoljiti nerealna očekivanja roditelja (koja naravno nikada ne uspije zadovoljiti).

Ako pak od djeteta ne očekujemo ništa, odnosno nemamo jasne kriterije što je dobro ili loše, dijete se može razviti u malog perfekcionista koji se trudi sve raditi savršeno kako bi bilo sigurno da će roditelji biti zadovoljni. No kako savršenstvo nije tako lako postići, javlja se njihovo nezadovoljstvo koje itekako može utjecati na njihov daljnji razvoj.

U konačnici, nijedan od ta tri tipa djeteta neće se znati nositi s kritikom, a svaka upućena kritika će ih duboko povrijediti. Što roditelji trebaju činiti kako bi njihov mališan jednog dana izrastao u osobu spremnu prihvatiti kritiku i iz nje izvući samo najbolje za sebe?

U prvom redu, vjerujem da je bitno poticati djetetovu samostalnost od najranije dobi. Jedino na taj način dijete može učiti vještine koje će mu trebati u kasnijoj dobi, a koje nije moguće naučiti „preko noći“. Ako djetetu od tri godine omogućimo da zajedno s nama primjerice stavlja posuđe u perilicu suđa, ako mu omogućimo da se samo odjene, da si natoči vodu iz vrča u čašu - tada će dijete imati priliku osjetiti na vlastitoj koži što znači uspjeh te kako do njega doći.

Kada želimo da dijete nešto nauči iz svojih postupaka koji možda nisu bili u redu, važno je da kritiku usmjerimo na njegovo ponašanje, a ne identitet. Kada kritiziramo dijete kao osobu, jedino što ono u toj situaciji vidi jest da je on takav i takav i da se to ne može promijeniti. Kada kritiziramo ponašanje (primjerice, ne sviđa mi se kada činiš ....) dijete uviđa da njegov postupak nije u redu (a ne on sam kao takav) i da može nešto učiniti po tom pitanju. Stavljajući se u kožu tog djeteta kojemu je kritika izrečena, uočavamo da je ona doista izrečena kao povratna informacija, s namjerom da pomognemo a ne s namjerom da napadamo i kritiziramo njegovu osobnost. U tom slučaju ono se nema potrebe braniti, ne narušavamo njegovo samopouzdanje, ne činimo ništa zbog čega bi se ono osjećalo loše. A samim tim i motivacija da nešto doista promjeni, raste.

Da bi odnos bio dobar, znanstvenici kažu da je nužno da pozitivni trenuci nadjačaju negativne. Kako su i roditelji ljudi od krvi i mesa i kako nije za očekivati da će uvijek i u svakoj situaciji u odnosu s djetetom moći reagirati „školski“, bitno je da osvijeste da na svaku negativnu reakciju na djetetovo ponašanje treba doći barem deset pozitivnih kako bi upravo ti pozitivni trenuci nadjačali one negativne. Drugim riječima, ako dođemo umorni s posla i želimo malo mira u kući, a dijete trčkara oko nas i glasno viče, ljudski je da možda viknemo na dijete „Daj se više smiri, dosta mi je tog urlanja!“. Ukoliko je naš odnos s djetetom takav da smo prije toga tijekom dana bili pozitivni, podržavali dijete, ohrabrivali ga, grlili, ljubili, igrali se s njim i slično, ova naša neadekvatna reakcija neće značajno utjecati na taj odnos i razvoj djetetova samopouzdanja. No ukoliko pretežno neadekvatno reagiramo, a rjeđe ih grlimo, ljubimo, mazimo, razgovaramo s njima, igramo se i slično, to može biti ozbiljan problem za djeteov razvoj i može izuzetno negativno utjecati na naš odnos s njim. Dobra namjera i znanje kako djetetu dati povratnu informaciju ključni su za zdrav razvoj i napredak djeteta. Vjerujem da je to što većina roditelja želi za svoje dijete, a put do toga zapravo i nije toliko kompliciran, zar ne?

U

DO 99% SASTOJAKA PRIRODNOG PODRIJETLA

BIOAKTIVNE BILJNE FORMULE

VEGANSKI PROIZVODI

NJEŽAN, PUDERAST MIRIS