AKREDACIJA ZDRAVSTVENIH USTANOVA

Prof. dr Rajko Šofranac1

Pojam i ciljevi akreditacije

Akreditacija prije svega ima za cilj da unaprijedi kvalitet zdravstvene zaštite koja se korisnicima usluga pruža u jednoj zdravstvenoj ustanovi.

Pored toga, kao suštinski cilj akreditacije izdvaja se podizanje bezbjednosti pacijenata na viši nivo.Akreditacija doprinosi obezbjeđivanju djelotvornog i isplativog pružanja zdravstvenih usluga i stvaranju jednakih ili približnih uslova za pružanje usluga u cijelom sisitemu zdravstvene zaštite.

Ona ima za cilj i uspostavljanje povjerenja korisnika u sistem zdravstvene zaštite, kao i unapređenje cjelokupnog menadžmenta u zdravstvu. Još je početkom ovoga vijeka zaključeno da akreditacijski model poput međunarodnog akreditacijskog programa omogućava okvir za integraciju svih modela u zajednički model za procjenu kvaliteta zdravstvenog sistema. Akreditacija podrazumijeva da svaka zdravstvena ustanova obavlja svoj posao na najbolji mogući način i da koristi sve postojeće resurse. Na početku pokreta za akreditaciju nekoliko faktora je uticalo na zdravstvene ustanove da traže više informacija o ovoj temi i da se potom podvrgnu evaluaciji. Jedna je bila briga za sigurnost pacijenata i poboljšanje njihovog sistema kvaliteta. Drugi motivacioni faktor bila je potraga za serti katom kao načinom da se istakne konkurentska razlika institucije. U raznim zemljama akreditacijski programi provode se u organizacijama zdravstvene zaštite već decenijama. Postoji mnogo različitih sistema i načina akreditacije u zdravstvu.

Ciljevi akreditacije podrazumijevaju unapređenje kvaliteta, bezbjednost pacijenta, obezbjeđivanje djelotvornog i isplativog pružanja zdravstvenih usluga, stvaranje jednakih ili približnih uslova za pružanje zdravstvenih usluga u cijelom sistemu zdravstvene zaštite, uspostavljanje povjerenja korisnika u sistem zdravstvene zaštite i unapređnje menadžmenta u zdravstvu.

Kako je tekao evolutivni razvoj akreditacije zdravstvenih ustanova

Ukratko, smatra se da aktivnosti u vezi sa akreditacijom započinju 1917. godine, kada je Udruženje hirurga u SAD publikovalo Minimum standarda za bolnice. Zdravstvo je prolazio kroz sazrijevanje predloga za bezbjednost pacijenata i pojavu metodologija za standardizaciju bolničkih aktivnosti sa stvaranjem 1951. godine Zajedničke komisije za akreditaciju bolnica (JCAHO) i Međunarodnog društva za kvalitet u zdravstvu (ISQua) 1985. godine. Kasniji razvoj je manje više poznat.

Koje su vodeće međunarodne organizacije za certifikaciju

U Sjedinjenim Američkim Državama vodeća organizacija za akreditaciju zdravstvenih organizacija je Joint Commission on Accreditation of Healthcare Organization (JCAHO), a među vodećima u svijetu su i kanadski Canadian Council on He alth Services Accreditation (CCHSA) i Australian Council for Healthcare Standards (ACHS). Panamerička zdravstvena organizacija (PAHO) izradila je standarde akreditacije za Latinsku Ameriku i Karibe.

Zajednički sadržalac navedenih organizacija, a i mnogih drugih koje aktivno djeluju, sačinjavaju standardi, pokazatelji, ocjene, akreditacijski izvještaji i konačni rezultati koji donose ili ne donose potvrdu o akreditaciji. Na međunarodnom nivou postoji već solidno iskustvo po pitanju akreditacije u zdravstvu, a osnivanje institucija poput International Society for Quality in Health Care (ISQua) i Agenda for Leadership in Programs in Healthcare Accreditation (ALPHA) i njihovo djelovanje omogućilo je bolju uporedivost različitih programa.

Da li su sprovođena istraživanja o važnosti akreditacije

Sprovođena su i istraživanja i urađene studije u kojima je konstatovano da većina zdravstvenih ustanova smatra akreditaciju vrijednom investicijom zbog njenog efekta na povećanje kvaliteta i kulture bezbjednosti. Druge studije smatraju da je akreditacija prvi korak ka postizanju izvrsnosti u zdravstvenoj zaštiti. Što se tiče nansijske dimenzije, akreditacija bi mogla da pruži priliku za smanjenje troškova.

Sva ova istraživanja bila su orjentisana na analizu sve većeg broja organizacija u zdravstvenom sektoru koje traže akredi- taciju kao glavni mehanizam za poboljšanje kvaliteta. Istraživanja takođe pokazuju da ne postoji jedinstven pristup za uvođenje programa u različitim regionima svijeta. Takođe, i pripreme za dobijanje akreditacije se razlikuju.

Koliko traje ovaj proces

Većina istraživanih organizacija u svijetu (82,83%) izjavila je da su bile potrebne 3 godine da se pripreme za akreditaciju. Prosječan vremenski period od početka priprema za akreditaciju do dobijanja iste je bio 1 godina i 11 mjeseci.

Standardi koje je potrebno zadovoljiti da bi se prišlo procesu ocjenjivanja, naprimjer u bolnicama

Na osnovu zahtjeva osam standarda ISQua i pet principa mogu se de nisati «Standardi dobre prakse» za bolnice. Standardi „dobre prakse za bolnice“ saglasno zahtjevima dekomponovani su najčešće u sedam dijelova (podsistema): l. Menadžment bolnicom

2. Menadžment rizikom

3. Usmjerenost na pacijenta (korisnika)

4. Put pacijenta

5. Upravljanje organizacionom jedinicom

6. Speci čne kliničke usluge

7. Procesi podrške

Svaki podsistem se dalje dekomponuje na procese. U svakom od ovih procesa «ugrađeni» su zahtjevi standarda na način koji je prihvatljiv i ostvariv u postojećoj praksi. Procesi su opisani procedurama i uputstvima koja se sprovode u praksi i koji su podložni kako samo-ocjeni (internoj provjeri), tako i eksternoj provjeri.

Kao što je već rečeno, svaka država kreira sopstvenu strukturu saglasno svojim potrebama. Na narednim slikama 1 i 2 prikazane su strukture standarda Argentine i Čilea.

Nije suvišno naglasiti da ovaj model ima 7 standarda,13 komponenti, 35 karakteristika i 108 elemenata za veri kaciju. Vjerovatno ove strukture su se u međuvremenu promijenile, jer one nijesu statička kategorija.

Koraci koje je potrebno sprovesti da bi proces akreditacije zdravstvenih ustanova bio efikasniji

Veliki broj aktivnosti neophodnih za akreditaciju bolnica i uopšte zdravstvenih ustanova grupisan je i radi lakše realizacije podijeljen u sljedeće faze:

1. Stvaranje institucionalnog okvira

2. Priprema za promjene

3. Proučavanje i usvajanje standarda

4. Implementacija standarda

5. Samoocjenjivanje - Interna evaluacija

6. Eksterna evaluacija - Akreditacija

Svaka od ovih faza sadrži veliki broj procesa i aktivnosti, od kojih neki mogu da se odvijaju nezavisno, dok se drugi kontinuirano nastavljaju i međusobno su zavisni. Mislim da je od svih faza najvažnija prva, jer treba formirati subjekte odgovorne za sprovođenje, de nisati njihove nadležnosti i izraditi i usvajiti standarde.

Svaka država treba da usvoji sopstvene standarde za kvalitet u zdravstvu na osnovu smjernica i preporuka međunarodnih standarda uz očuvanje kulturnih, jezičkih, nacionalnih i ostalih speci čnosti. Namjena osnivanja nacionalne ustanove je povezivanje, usmjeravanje i stimulisanje neprestanog poboljšavanja kvaliteta u zdravstvu. Bez nje su djelatnosti za kvalitet usitnjene, nepovezane ili ih uopšte nema. Činjenica je da skoro sve države Evropske Unije imaju svoje samostalne nacionalne institucije za kvalitet. Nacionalne institucije uglavnom čine: nacionalni savjet, agencija za akreditaciju i provjeru kvaliteta i resorno ministarstvo. Savjet i agencija treba da izrade standarde, kako bi akreditacija zdravstvenih ustanova bila u skladu sa preporučenim standardima i smjernicama za unapređenje kvaliteta zdravstvene zaštite.

Posebno bih se osvrnuo na Agencija za kvalitet i akreditaciju. Ona treba da bude subjekt čija se nadležnost na području osiguranja i unapređenja kvaliteta zdravstvene zaštite i akreditacije u zdravstvu utvrđuje zakonom. Pored podrške formiranju nacionalnih kliničkih smjernica i kliničkih puteva i pomoć pri njihovom uvođenju u svakodnevni rad, Agencija treba da obavlja i niz drugih aktivnosti. Prostor nam ne dozvoljava da ih nabrojimo, ali oni su detaljno prezentirani u knjizi. Konstituisanjem pomenutih subjekata u sastavu nacionalne institucije, de nisanjem njihovih nadležnosti, usvajanjem standarda i uputstava (koje priprema Agencija a usvaja Ministarstvo) stvoren je potreban institucionalni okvir za uspostavljanje kvaliteta u zdravstvu.

Šta je u Crnoj Gori urađeno iz ove oblasti

Crna Gora je dosta uložila u poboljšanje zdravstvene usluge. Ako napravimo paralelu sa devedesetim godinama prošlog vijeka osjeća se vidan napredak. Normalno, sa time ne možemo biti zadovoljni i lično smatram da je moglo da se uradi više. Što se tiče ove oblasti dovoljno je reći da smo jedna od rijetkih zemalja koja nema akreditovanu ni jednu ordinaciju, dom zdravlja a da ne govorimo o bolnicama. Evidentni su bili neki pokušaji, ali po mom dubokom ubjeđenju oni nijesu dali očekivane rezultate. Mora se shvatiti da je ovo proces za koji treba de nisati logički redosljed koraka i onda ići korak po korak. Preskakanje bilo kojeg koraka ili faze prouzrokuje disproporciju sa referentnim zahtjevima standarda. Nedavno su počele da se sprovode aktivnosti na ovom polju i to treba pohvaliti. Nadam se da će ovoga puta sve to ići e kasnije.

1 Prof. dr Rajko Šofranac, dipl. inžinjer, ekspert za kvalitet, prvi je u Crnoj Gori usaglasio poslovanje preduzeća prema standardu za kvalitet ISO 9001, kao i menadžment životnom sredinom prema standardu ISO 14001. Odbranio je prvu disertaciju iz ove oblasti u Crnoj Gori i de nisao referentni TQM model, koji se može analogijom primijeniti u raznim oblastima pa i medicini. Napisao je knjige iz oblasti menadžmenta kvalitetom u medicini; Menadžment kvalitetom u medicini, Menadžment kvalitetom u domovima zdravlja, Menadžment kvalitetom u bolnicama, Menadžment kvalitetom u farmaciji i Integrisani menadžment sistemi.