Bobovac br. 237

9 771 512 81 300 6

ISSN 1512-813X

Cijena 1,50 KM Za inozemstvo 1,50 €

LIST VAREŠKIH HRVATA

GODINA XX. • BROJ 237 • RUJAN 2014.

UVODNIK

U

sprkos snažnoj međunarodnoj podršci i milijardama dolara pomoći Bosna i Hercegovina polako klizi ka raspadu, a stalni izvor krize su različiti interesi tri naroda jer Ustav ne ispunjava potrebe ni Bošnjaka, ni Srba ni Hrvata, upozorava se u najnovijem izvješću Međunarodne krizne skupine (ICG). Kako ističu, politička elita ima u svojim rukama sve razine vlasti i najveći dio ekonomije, a glasači nemaju praktičnog načina kako da ih smijene. Za to vrijeme, Europska unija nameće BiH zadatke koje ona nije u stanju ispuniti.

Srce problema je u Daytonskom ustavu i njega bi trebalo redizajnirati, smatraju u ICG. Međunarodna je krizna skupina donijela i niz preporuka vlastima u BiH i građanima, Europskoj uniji i Vijeću za implementaciju mira, predlažući pritom ukidanje Ureda visokog predstavnika i kantona, temeljnu ustavnu reformu i žurno podnošenje zahtjeva za članstvo BiH u EU i NATO-u.

Međutim, kompromitirana politička bratija – a ne elita – u BiH odavno ne zazire ni od kakvih izvješća i preporuka, njezine su glavne preokupacije kako i dalje skretati javni novac u željenom pravcu te kako održati pod kontrolom pravosudna tijela. Ovako u predizborno vrijeme preostane im teatralni dio posla, tj. organiziranje predstava za birače. Primjer: pitanje uvjeta rada u bh. rudnicima nijednom liku s predizbornih lista tijekom kampanje ne bi palo na pamet, još kamoli da siđe u neku jamu, a nedavni gorski udar u zeničkom rudniku "Raspotočje" i pogibiju petorice rudara mnogi dočekaše s izljevima sućuti i lažne brige, dok u stvarnosti odr-

IZME\U 2 BROJA žavaju daleko bliže veze s kriminalnim podzemljem.

No, dobro, političari su inače oportunisti. Daš nekome vlast i on pokaže tko je.

Problem je što vojske sastavljene od slijepo odanih birača ne žele progledati i vidjeti koliko su njihove omiljene stranke sa svojim kadrovicima doista bile efikasne. Od ukupno 693 obećanja danih 2010. godine stranke koje su bile u vlasti na svim razinama (SDP, SNSD, SDA, SDS, SBB, HDZ BiH i HDZ 1990) tijekom četiri godine mandata ispunile su tek 13, što iznosi bijednih 2 posto. Rezultati su to monitoringa koji je provela građanska inicijativa "Istinomjer za mandat", a kola se ovih dana lome jedino preko leđa Lijanovićeve "Stranke za (vlastiti) boljitak". Narod zahtijevao neku krupnu ribu i netko je morao u lisice.

U našu zavjetrinu pod Stijenama stigla jesen rana, stižu drva iscijepana... Općina se, tempirano uz proslavu njezina Dana, obogatila novim slojem asfalta na "glavnom kolodvoru", a i to uz dvije bizarnosti.

Prvo je, s nepredvidljivim ishodom, par sati obarano crnogorično stablo koje je ondje zasmetalo, a izvođači se ni u završnici nisu profesionalno ponijeli, s isto toliko sati potpune obustave prometa na putu koji je regionalni. To su "standardne procedure" na bosanski način.

Tema ovog broja su prvačići i njihova realnost na povratničkim selima. A srednjoškolac Vladimir Ruf, o kojem smo pisali u prošlom broju, sa svojim esejom u europskoj konkurenciji zauzeo 11. mjesto, natječaj je osvojio tinejdžer iz Poljske.

Na polju kulture priprema se sada niz koncerata klasične glazbe u povodu nadolazećeg Miholjdana...

IZ ŽUPNIH MATICA

ŽUPA VAREŠ

Kršteni:

Matej Andrić (Petra i Katice), Filip Divković (Anđelka i Ane), Elena Klarić (Zdravka i Jelice).

Vjenčani: Andrija Grgić i Sonja Grabovac.

Umrli: Marica Antičević rođ. Tokmačić (1927.), Janja Ivić rođ. Josipović (1939.), Dragica Idžaković rođ. Varoščić (1946.), Ljudevit Miletović (1938.), Marijan Marijančević (1938.), Ranko Gvozdenović (1944.), Mato Kokor (1931.), Božo Josipović (1934.).

ŽUPA BOROVICA Umrli: EVIDENCIJA MUJE ČURTIĆA

Ruža Matić rođ. Nikolić (1936.).

Umrli u kolovozu: Almedin Hodžić (45), Nakšija Ljevaković (51), Abdulah Rožajac (75), Meho Brkić (70).

Poštovano uredništvo!

Hvala Vam što postojite!

S nestrpljenjem čekam izlazak svakog Vašeg novog izdanja jer, zahvaljujući Vama, informisana sam šta se dešava u mom dragom Varešu i kako žive moji dragi Varešani.

Vi ste ogroman tračak radosti u mojim starim godinama, u ovoj dalekoj zemlji. Šaljem Vam pregršt lijepih želja za uspješan rad u svim predstojećim vremenima i mnogo srdačnih pozdrava za sve moje Varešane, ma gdje se nalazili u svijetu.

Borka Marković s porodicom, Boston, Massachusetts, USA Fotografija na naslovnici: U Kutima (foto: M. Marijanović)

2

BROJ 237

DONACIJE ZA "BOBOVAC" Stjepan Pavlić, Njemačka – 20 KM, Ilija i Kata Deanović, Njemačka – 50 KM, Boro i Katica Barkić, Nizozemska – 50 KM, Borislav i Katarina Medenčić, Kanada – 50 KM, Igor i Žan Božić, Njemačka – 30 KM, Franjo A. Zlović, Hrvatska – 40 KM, Anto Miletović, Australija – 100 AUD, Mladen Ilić, Australija – 100 AUD, Čedo Jakić, Australija – 100 AUD, Cvijeta Kokor, Vareš – 20 KM, A. P., Hrvatska – 5 €, N. N., Vareš – 10 KM, M. F., Vareš – 30 KM.

Svima hvala lijepa!

Udruga Majke Terezije Vareš zahvaljuje Oliveri Josipović i ostalim Varešanima u Kanadi za donaciju od 300 CAD. Pozivaju se članovi i simpatizeri Hrvatskoga kulturnog društva "Napredak" na izbornu skupštinu Podružnice Vareš, koja će biti održana 19. rujna 2014. u velikoj dvorani Općine Vareš s početkom u 19 sati.

RUJAN 2014.

VIJESTI DAN OPĆINE Dan Općine Vareš, 16. kolovoza, obilježen je i ove godine svečanom sjednicom Općinskog vijeća, te programom za građanstvo, ali uz protokolarne i organizacijske manjkavosti koje bi trebalo ispravljati. Sjednicu je opečatilo obraćanje općinskog načelnika Avdije Kovačevića, sa široko postavljenim akcentima koji su, uz stanje lokalne zajednice, obuhvatili i kritiku prepucavanja preko internetskih foruma i osudu raketiranja u pojasu Gaze.

U ovoj prigodi Općina je dodijelila zahvalnice za ostvarenu suradnju te pruženu materijalno-tehničku i humanitarnu pomoć kod spašavanja ljudi i materijalno-tehničkih dobara u proljetnim poplavama, ali nije uspjela osigurati nazočnost većine predstavnika institucija i gospodarskih subjekata koji bi ih primili. A prozivani su: predstavnici Grada Dubrovnika, UNDP ured za BiH, Federalna uprava za civilnu zaštitu, Kantonalna uprava civilne zaštite, Općine Novo Sarajevo i Sarajevo Centar, Udruga za prevenciju ovisnosti "Narko-NE" Sarajevo, zatim tvrtke "Agrariacoop" Mostar, "Bekto Precisa" Goražde, "Lišćevica Promet" Ilijaš, "Pero" Zenica, "Sitotisak" Rijeka, "Telemach" Sarajevo, "BBM" Vareš, "MPM" Vareš i "Profitex" Vareš. Zahvalnice su na lokalnom planu dodijeljene i vareškom župniku fra Mirku Majdandžiću, Odredu izviđača "Zvijezda" Vareš, Karate klubu "Vareš", te Mjesnim zajednicama Dabravine, StricaZarudje i Striježevo.

Među uzvanicima bili su predsjedatelj Skupštine Zeničkodobojskog kantona Sretko Radišić, pomoćnik federalne ministrice okoliša i turizma Mladen Rudež, bivši veleposlanik BiH u Maleziji prof. dr. Muhamed Ramadanović, a isti je status uživao i kontroverzni Naser Orić.

Sjednicu su glazbenim točkama izvedenim na klaviru razgalile talentirane vareške polaznice Muzičke škole u Brezi, Edna Halkić te Lamija i Iman Bisić, a također i veterani, članovi Sarajevske filharmonije Željko Sertić i Rajmund Likić, uz poznati lokalni duo Igor Hinger i Rusmir Berberović, i gostaglazbenika Mišu Zlovića iz SAD-a, koji se u Varešu zatekao na odmoru. Kao najdojmljiviji detalj ovog dijela programa valja izdvojiti Likićevu maestralnu izvedbu "Emine" na klarinetu.

Nakon sjednice u neformalnoj povorci i uz ćaskanje krenulo na polaganje vijenaca kod sva tri spomen-obilježja u gradu: poginulim pripadnicima HVO-a i hrvatskim civilnim žrtvama rata u dvorištu župne crkve, poginulim pripadnicima Armije BiH kod gradske džamije i žrtvama NOR-a ispred osnovne škole.

Ondje je već bilo privedeno kraju natjecanje u pripremanju najbolje peke, uz glazbeni program preko ozvučenja, i čin polaganja protekao je uz manjak općeg digniteta. Vijence su na sva tri mjesta položili, uz načelnika Kovačevića, predsjedatelj Općinskog vijeća Vareš Zdravko Marošević i voditelj Službe za društvene djelatnosti i braniteljsko-invalidsku zaštitu Rusmir Berberović, ali im se prateća skupina dužnosnika i gostiju sa sjednice nije priključivala nego ostajala na upadljivoj distanci.

Na koncu su se svi okupili na domjenku u predvorju osnovne škole gdje je, uz "švedski stol", bilo predviđeno i kušanje pečenja ispod peke, ali to je uspjelo samo rijetkima jer je kod podjele jela građanima nakon natjecanja bilo stihije kojoj se nije znalo stati u kraj. Dovoljno je kazati da ni pobjednice nisu uspjele okusiti svoju peku. Ovom natjecanju ide i opaska zbog održavanja na zelenoj površini parka ispred škole: iako su ložišta bila pripravljena od cigli, ipak su ostali "ožiljci" na travi.

Kruna svega, a i kruna svih propusta, bio je večernji glazbeni program na ljetnoj pozornici. Dok na bini u čast Općine i za gušt njezinih građana besplatno svira jedan profesor (Sertić), ne RUJAN 2014.

umanjujući pritom ni angažman ostalih glazbenika (Hingera, a ponovo je tu bio volonter Zlović, pa i Berberović na koncu svih svojih obveza toga dana), dotle su se ispred bine bez jasne potrebe, tek da se okrenu na igralištu ili ispred osnovne škole, vozikali brojni nekulturni i dokoni. I odziv publike te večeri bio je takav kao da se samo jedva čekalo završetak svega – i Dana Općine, a i ljetnog festivala zajedno s njim.

Mladena Jurkić i Danijela Šimić

NAJBOLJA PEKA U povodu obilježavanja osvojenog prvog mjesta na natjecanju za najbolju peku organiziranog prigodom Dana Općine, koje su izborile Danijela Šimić i Mladena Jurkić kao članice udruge "Vrijedne ruke" Vijaka, ova je udruga sedam dana kasnije upriličila druženje s uzvanicima s kojima je željela podijeliti uspjeh te ujedno zahvaliti svima koji na različite načine podržavaju njezin rad. Ni kiša nije mogla pokvariti veselo raspoloženje koje je obilježilo cjelovečernje druženje u Vijaci, a članice udruge ovim putem žele uputiti i pojedinačne zahvale vlasnicima privatnih poduzeća "MPM" i "Šimić-prom", listu i radiju "Bobovac", Branku Romiću i Goranu Selaku, te ostalim gostima koji su došli makar naknadno kušati peke "s okusom pobjede". Također je izražena zahvala za podršku načelniku općine Avdiji Kovačeviću, vijačkom župniku fra Marinku Štrpcu, te Miji Vidoviću, kao i glazbenicima koji su te večeri gostima upriličili odličnu zabavu.

U izjavama za lokalne medije pobjednice su odale da se baš i nisu nadale pobjedi, u konkurenciji sa znatno iskusnijima u spravljanju peke, ali da su u pripremanju bile vođene savjetima koje su usvojile od starijih. Mladena Jurkić je istaknula da nije bilo nikakvoga tajnog sastojka koji bi pospješio okus peke i da u pečenje nisu dodavale vino, kako to mnogi čine, nego običnu vodu. Danijela Šimić, koja je bila "glavna kuharica", nadovezala se šaljivom opaskom da je, osim vode, potrebno znati i s vatrom, tj. žarom ispod i iznad peke.

– Naša je pobjeda označila dokidanje tradicije po kojoj se smatra da je spremanje peke muški posao – ponosno su naglasile pobjednice, uistinu vrijednih ruku.

Na natjecanju je bilo 13 timova koje je, nakon dva sata vremena za pripremu peke, ocjenjivao žiri sastavljen od profesionalnih kuhara iz Sarajeva. Drugo mjesto pripalo je timu LG "Zvijezda", a treće su podijelili Forum žena Pogar i Udruga sportskih ribolovaca Vareš.

BROJ 237

3

Biciklisti pred utrku (preuzeto s facebook stranice kluba)

O UTRCI – IZNUTRA

B

iti član Kluba ekstremnih sportova "Perun-Va" Vareš, te pronaći se u nizu sportskih oblasti kojima se bavi ovaj klub – zaista je teško objasniti. To treba živjeti, disati i, zapravo, bitisati u tom klubu te donijeti vlastitu percepciju o svim njegovim aktivnostima i sekcijama.

Vjerujem da sama leksička konstrukcija "ekstremni sport" navodi na pomisao da je riječ o učešću u sportu koji je "na granici" opće sigurnosti i možda opasnosti po vlastiti život. Naprotiv! To je uživanje u sportu unutar kluba u kome se ništa ne radi stihijski niti prepušta slučaju. Tu je, u svakoj oblasti, jasna organizacija, preventivna briga za sigurnost svakog člana kluba, i učenje – ne samo kako se baviti sportom, nego i kako ga istinski zavoljeti!

Dan je općine Vareš, 16. 8. 2014. godine. Nakon upisa, dobivanja registracionog broja i jasnih uputa od strane predsjednika Kluba ekstremnih sportova Velimira Gavrana, te predsjednika brdsko-biciklističke sekcije pri tom klubu Mirze Zeca, krećemo u takmičarsku utrku "Biciklom do zdravlja". Vidim mnoštvo učesnika, divimo se dobrim biciklima, pa čak, na osnovu iskustava iz prethodnih učešća u utrkama, prognoziramo pobjednika.

Start je ispred caffe bara "City" Vareš u 16 sati i pedale se konačno zavrtješe. Napor je već pri prvoj uzbrdici prema Ljepovićima. Do raskrsnice prema tunelu dolazimo uz uzbuđenje jer – prešli smo prvu etapu i na kontrolni list prolaska dobili pečat. Uzbrdica prema Strici navodi me da stanem.

Ne stajem potpuno, nego guram bicikl pored sebe i idemo dalje. Ribnjak "Sirena" je pred nama i tu dobivamo drugu ovjeru prolaska... Poznam mnoge krajeve svoje općine. Volim ovu rodnu grudu i većina nas treba obići vareške ljepote. Onima koji to dosad nisu učinili evo, usput, i savjeta da se općina obiđe, pa i poziva da prođemo bar poznatim krajevima naše općine.

Kada kažem da poznam svoju općinu, govorim to jer znam da me sada od ribnjaka ponovno čeka uzbrdica. Mnogi biciklisti projure, popratim ih pogledom s divljenjem. Idem svojim tempom. Strica. Pored društvenog doma nova oznaka na papiru koji posmatram. Još je mnogo kilometara do cilja... Malo šale s omladinom koja je tu prisutna i krećem dalje. Ispred mene je

Biciklom do zdravlja Utrka "Biciklom do zdravlja" imala je za cilj promovirati biciklizam svim generacijama na najbolji mogući način: svi zajedno u "utrku", prema svojim sposobnostima, i ne "gubiti glavu". Nije bilo razloga za to, važno je bilo osjetiti draž i dobiti ovjeru prolaska barem na jednoj kontrolnoj točki, da ostane kao potvrda i podsjetnik na sudjelovanje Branko Romić, prof. moj prijatelj Saša Dužnović. Čeka me povremeno, drugarski, jer vidi da sam manje sposoban ići velikom brzinom kojom su mnogi prošli. Prolazimo s desne strane gledajući ski-lift "Lijepa voda" na Zarudju.

Prisjećam se nezaboravnog "bordanja" koje nas čeka, nadam se, i ove zime. Idem dalje i ubrzo sam na izletištu "Obla glava".

Prijatelj čeka, dodaje komad čokolade "da se popravi šećer" i krećemo dalje. Vareš je specifičan, i, kažu, kada se negdje uputiš, moraš uvijek uza se imati kremu za sunčanje, kišobran i toplu jaknu. I zaista je tako. Još jedna kontrolna tačka i novi pečat. Silazimo prema Sjenokosu i tada počinje kiša. Hladne, krupne kapljice pokvasile su našu odjeću veoma brzo. Hladno.

Toliko da očekujemo da proleti koja pahuljica... Žurno se spuštamo prema asfaltnom putu pa ćemo na skretanje prema Semizovoj Ponikvi. Tu je pretposljednja kontrolna tačka. Od prijatelja Admira saznajem da je biciklista Murto Hamdo (Vareš) već stigao na cilj, a za njim Mirza Muftić (Breza)... Bože, a ja sam na pola puta.

Idem ipak zacrtanom stazom. Silaz prema Semizovoj Ponikvi, kroz šumski put, mnogo je blata, vode... Kiša ne prestaje.

Spuštamo se, pa je lakše. Ispred mene je i dalje na pristojnom odstojanju prijatelj Saša, iza mene također takmičari koji žele odvesti ovu utrku do kraja. Kroz prostor preduzeća "BBM" prolazimo s oprezom.

Kamenčići mogu lako prouzročiti proklizavanje točka... Stižem se našaliti sa čuvarom kojeg susrećemo na putu: "Jesam li prvi ili drugi?". Čovjek blijedo gleda, ne zna da li se šalim ili ozbiljno pitam. Ipak, iskreno čestita na učešću u ovome zdravom događaju. S desne strane je jezero "Nula". Predivan pogled...

Dolazimo konačno na asfalt. Kiša polako prestaje, ljudi okolo pomalo s divljenjem, a pomalo i s čuđenjem gledaju u nas. Kasnije saznajem zašto. Blatnjavi smo za neprepoznati. Dolazim na cilj i gledam na sat – 19.30. Svaki biciklist se dočekuje sa oduševljenjem. Prešli smo do cilja 27 kilometara. Slikanje i utisci. Tu su i ona dvojica – Hamdo i Mirza, osvajači prvog i drugog mjesta. Razmišljam: došli su dva sata prije mene. Brišem lice jer sam sav uprskan blatom. I upućujem se kući jer se treba spremiti za druženje koje nas čeka do kasnih sati. Dolazim u svoj Vareš Majdan...

Utrka "Biciklom do zdravlja" zaista je ostvarila svoj cilj. "Vareška željezna dolina", kako je staza nazvana, svladana je.

Osjećam se kao da sam odvezao stotine kilometara. Čestitke mojim prijateljima prvacima. Čestitke organizatorima i svim ostalim učesnicima. Nakon svega, "vraćam film" s puta koji sam u utrci prešao. Vareš je, zaista, prelijepa općina.

Podržimo Zakladu/Fondaciju za obnovu i razvoj regije Vareš Donacije se mogu uplatiti na: Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH, račun broj: 154-160-20036145-76 (za BAM i EUR) SWIFT: UPBKBA22 l IBAN: BA 39 1541602003614576

www.fondacija.vares.info

4

BROJ 237

RUJAN 2014.

INICIJATIVE

REALIZACIJE

Poziv na džudo kamp Dogodi se često da u naše krajeve, uz Varešane izvana, dođu i njihovi prijatelji koje su u međuvremenu stekli. Poneki od njih iz nekog razloga otprve zavole ovo mjesto i kasnije mu se vraćaju ili pak požele nešto učiniti za njega i njegove stanovnike, osobito djecu. Tako se nedavno pojavila i jedna inicijativa na sportskom planu.

Srećko Čulo Primopredaja ključeva u Althofenu

S

rećko Čulo, rodom je Sarajlija, a u Nizozemskoj se sprijateljio s Tomom Franjkićem i stjecajem okolnosti put ga je doveo u Vijaku. Prije rata je bio članom džudo kluba "Bosna" (koji je dva puta osvajao prvenstvo Jugoslavije), a slijedom toga nastupao je i za državnu reprezentaciju na par svjetskih kupova i međunarodnih turnira. Kroz rat se nastavio baviti ovim sportom, dosegnuo Europsko prvenstvo, te na turniru u Tunisu osvojio prvu internacionalnu medalju za BiH. Poslije rata počinje novi život u Nizozemskoj gdje se kroz nastojanje da vlastitog sina animira za ovaj sport i sâm ponovo aktivira. Sa skupinom istomišljenika osniva klub koji nosi naziv "Baci ga" i otad, između ostaloga, redovito sudjeluju na turniru što se održava svake godine u Mostaru, na koji dođu džudisti iz desetak zemalja. U Nizozemskoj se, kako kaže, bavljenje ovim sportom odvija više na rekreativnom planu a manje natjecateljski pa se njegov klub orijentirao na organiziranje džudo seminara, koji se održavaju ljeti u jednom kampu pored Trogira. Ondje su osnovali "Jadran judo fondaciju" s pomoću koje dalje populariziraju ovaj sport i obučavaju mlade koji se žele baviti njime. Čulo je s Franjkićem bio blizu ostvarenja ideje da uz podršku općinskog načelnika već ovoga ljeta organiziraju par treninga u Varešu, a za narednu godinu iznosi prijedlog da se vareška djeca, s roditeljima koji bi za to vrijeme boravili u primorju, uz minimalne troškove priključe kampu odnosno seminaru u Trogiru. Pritom Fondacija nastoji pokriti troškove ishrane, te ugovoriti minimalne cijene za smještaj. Kroz seminar prođe stotinjak djece iz regije, od deset godina starosti do seniorskog uzrasta, a kamp posjeduje kapacitete i za bavljenje drugim sportovima. Dakle, kome se ova ideja učini zanimljivom, preko internetske stranice (www.jjl.nl) može stupiti izravno u vezu s Čulom i predbilježiti se za kamp ili koju drugu džudo aktivnost, kakvih će zacijelo biti.

S. P.

Donirano vatrogasno vozilo

V

eć nekoliko godina traju kontakti vareške župe sa župom iz Althofena, iz Austrije. Njihovi predstavnici bili su kod nas u gostima, a također je grupa naših framaša bila u posjeti u Althofenu. Naravno da su ti susreti bili prelijepi, nadahnuto organizirani s puno zanimljivog sadržaja. Župnik iz Althofena pater Johannes bio je naš gost, a kako je član DVD iz Althofena želio je vidjeti što ima naše vatrogasno društvo. I tako je došlo do ideje da vatrogasno vozilo, koje će oni razdužiti zbog daljnje modernizacije parka, daruju našim vatrogascima. Uz izraženu želju i potrebu naših vatrogasaca za ovakvim vozilom krenuli smo u realizaciju ove donacije.

Na put su pošli Nikola Šimić, Dubravko Hinger, dr. Matijas Odenwald i fra Mirko te kad su stigli u Althofen prvo su nazočili prezentaciji vozila i njegovih mogućnosti, a sutradan, nakon nedjeljne mise u župnom centru, gradonačelnik Althofena Manfred Mitterdorfer i zapovjednik vatrogasaca predali su im ključeve vatrogasnog vozila Styer 690 TLFA 2000 uz želje za sretan put i što manje teških intervencija.

Po povratku, u istom sastavu, dana 9. rujna 2014. ključevi ovog vozila, sa svim dobrim željama, uručeni su vareškim vatrogascima u nazočnosti načelnika općine Avdije Kovačevića.

Iako vozilo nije novo ipak je dobrodošlo u vareški vozni park jer je opremljeno pogonom na sva četiri kotača te kao takvo pogodno za našu općinu zbog uskih ulica i brdovitog terena.

Vatrogasci sretno!

M. M.

ŠAHOVSKI TURNIR Pod pokroviteljstvom predsjedatelja Općinskog vijeća Vareš Zdravka Maroševića, dana 6. rujna 2014. godine odigran je drugi tradicionalni Miholjdanski šahovski turnir u Varešu. Na turniru se okupilo 40 šahista iz cijele Bosne i Hercegovine.

Nakon dugih i teških partija pobijedio je FM Muris Konjičanin, ispred FM Tigrana Kojića, a najbolje plasirani domaći šahist bio je MK Srđan Zlobec koji je osvojio šesto mjesto. Osim njega također su nagrađeni domaći igrači Melkior Brđanović i dr. Anto Jelić.

Organizator turnira osigurao je osvježenje i ručak za sve sudionike u domu kulture "Soca". Vrijedno je spomenuti i sponzore turnira: poduzeće "MPM", stomatologinju Svjetlanu Dželetović-Miodrag i caffe bar "Roma".

S. Z. RUJAN 2014.

BROJ 237

Vatrogasno vozilo na odredištu

5

NaŠ SUGOVORNIK

Zlatko Prkić već dugi niz godina kroz nevladin sektor djeluje na nekoliko polja. U vremenu kad se svi klone nekomercijalnih projekata i svega što zahtijeva voluntarizam i altruizam, Prkić ostaje uz svoje opredjeljenje i nekako još opstaje. Ovim razgovorom obuhvatili smo cijelu lepezu njegovih aktivnosti.  Počnimo od Dječje ambasade koja je svoje začetke imala još prije rata u zgradi na Zabrezju. Kako je pokrenut taj projekt, koja je bila njegova misija svih ovih godina i u kojoj je fazi danas?  Dječja ambasada je međunarodna, vanstranačka, anacionalna asocijacija za zaštitu prava i interesa djece svijeta. Mi smo Dječja ambasada, i samo dječja.

Daleke 1989. godine, kao predsjednik Samostalnog sindikata RIŽ Vareš, idući na sastanke sindikata diljem BiH uvidio sam težak položaj radnika i približavanje gladi u naše domove. Znajući da će najviše patiti djeca koja nisu nizašto kriva, razmišljao sam kako da ih pokušam zaštititi uz pomoć dobrih ljudi. Pošto je svaka ambasada posebna oaza mira i sigurnosti došao sam na ideju da i ja osnujem dječju ambasadu i da to budu prostori po cijeloj BiH i Razgovarao M. Marijanović šire, gdje neće moći ući nijedna naoružana osoba i gdje će biti zajamčena zaštita vareškog stanovništva i tada je krenula vanje Dana mira na starom gradu Bood strane UN-a. Ubrzo počinje realizacija akcija pomoći za našu općinu, iz Tuzle, bovcu. Pokazuje li društvo imalo sluha ideje i tada saznajem da u Sarajevu jedna Sarajeva, Mostara i od raznih radnih orga- za takve manifestacije? grupa isto tako pokušava realizirati sličnizacija s prostora BiH. Pomoć se dijelila  Djelujući i radeći u NVO sektoru više od nu ideju, ali na nivou cijele planete. Stusvima, bez obzira na tada i sada "popu- 40 godina, kako na prostoru BiH tako i u pam u kontakt s njima i održavamo nekolarne" podjele. Treba znati da je Vareš već Varešu, posebno sam se divio ženama u liko sastanaka u Varešu. Na prvom mitinu tom periodu prihvatio između 15 i 17 Borovici i okolici, a isto tako onima koje gu u Varešu djeca su rekla nećemo rat, netisuća izbjeglica. Drago mi je da sam su- su nosile narodne nošnje na prostoru vaćemo tenkove i topove. Tada su naša djeca djelovao u preko 2000 izvlačenja djece i reške općine. Kako sam uvijek volio povioduševila djecu iz Sarajeva i Zenice. Dada su se svi vratili u BiH. No, koliko mi je jest, dobio sam jedanput od pok. profesonas su to odrasli ljudi sa svojom djecom. poznato u BiH je stradalo svako osmo di- ra Pave Anđelića njegovo predavanje o To je tada stvorilo toliko poleta da je Vareš jete i jako mi je žao da su i u mom Varešu Kraljici Katarini i pozitivno sam se izdobio prvi Dječji konzulat u svijetu i kondjeca propatila tokom ovog bezumnog nenadio činjenici da je u 14. stoljeću imazula. Skupština u Sarajevu izabrala je za rata. la tako vizionarski pogled i neumorno raprvog dječjeg ambasadora Stefana MilenDječji konzulat Vareš imao je u svojim dila za dobrobit stanovnika Bosne. Danas kovića, violinista svjetskog glasa, a mene tijelima multietničku zastupljenost. Iako u nas ne može ništa proći bez dnevne poza dječjeg konzula. U Senatu ambasade danas nisam zadovoljan radom Dječje litike, a uz to i dođoše ove silne nepogode i bili su akademici, sveučilišni profesori i ambasade mogu reći da smo stvorili do- siromaštvo, pa se još na sve nadovezuje i istaknuti javni djelatnici. bre osnove za buduće generacije, da dalje nezainteresiranost kod ljudi koji bi se treDječji konzulat Vareš odigrao je pozirazvijaju pokret za zaštitu prava i interesa bali baviti vizijom Vareša i stvaranjem tivnu i značajnu ulogu u opskrbi Vareša djece svijeta. brenda budućeg razvoja Vareša. Kao našu hranom i bio je karta za prolaz djece iz ratom zahvaćenih područja na sigurne teri-  Kroz djelovanje na čelu hrvatske jedinstvenost u svijetu stalno ističem 700 torije. U tom periodu često sam gostovao udruge logoraša općine Vareš prije ko- godina dugu tradiciju poštovanja koje vana TV BiH gdje sam isticao težak položaj ju godinu uspjeli ste inicirati obilježa- reške žene iskazuju noseći crne marame

Zlatko Prkić

Borba kroz civilno društvo

Vijaka b.b., 71330 Vareš, Bosna i Hercegovina

tel. +387 62 184 730 info@krcma-fm.com 6

BROJ 237

RUJAN 2014.

za svojom kraljicom i dobrotvorkom, učiteljicom i prosvjetiteljicom – Katarinom. Žao mi je da ćemo ove godine, po svoj prilici najskromnije dosad, proslaviti Međunarodni dan mira "Bobovac 2014.".

Nadam se da će bar mladi prepoznati napore nekolicine nas na ovom planu i da će prepoznati pravog i istinskog borca za bolje sutra kakva je bila kraljica Katarina, da nastave susrete na Bobovcu i trajno obilježavaju Međunarodni dan mira. Proslava na Bobovcu ujedno bi trebala biti i godišnje okupljanje civilnog društva kako Vareša tako i cijele BiH.  Nitko se, na općinskoj razini, nije sustavno bavio pitanjem nestalih osoba u posljednjem ratu. Vi ste objedinili evidenciju te potencirali i obilježavanje Dana nestalih, no konkretnih rezultata na njihovu pronalaženju još nema?  U ovim današnjim vremenima zanemarene su opće vrijednosti i čovjek kao središte svega. Takav je slučaj i s nestalima na prostoru Vareša. Mnogi su to pokušavali zataškati, a slobodan sam reći i omalovažavali one koji su svoje živote u ovom ratu dali za sve nas. Ja ne ulazim u to tko je počinio zločin, ali se zalažem za realizaciju prava svakog čovjeka da bude sahranjen po običaju ili volji njegove obitelji, te da ima dostojno počivalište.

Upoznat sam da na prostoru naše općine ima dovoljno krvnih uzoraka u MK za nestale osobe. Isto tako osobno sam stvorio bazu podataka o nestalim osobama na prostoru Vareša, koja je prečišćena i točna. Sve sam to radio dragovoljno i bez naknada.

Međutim, ove godine u Varešu nismo obilježili Međunarodni dan nestalih zbog nedostatka interesa nadležnih za financijsku podršku. Bio sam sudionik na obilježavanju Dana nestalih u Sarajevu o svom trošku. Najteže je to što su neke obitelji već izgubile nadu i posustaju u nastojanju da dođu do istine gdje su njihovi najmiliji.

Vidite i sami, gosp. Marijanović, Hrvatska udruga logoraša Vareš realizirala je toliko projekata na korist stradalnika rata na prostoru naše općine, ali se preko toga jednostavno prelazi ili o tome šuti.

Recimo, već duže od tri godine dva tima liječnika i stručnjaka u oblasti psiho-so-

cijalne pomoći dolaze u Vareš, pregledaju ljude, daju besplatno lijekove, savjetuju...

To je doprinijelo da udruženja logoraša (hrvatsko i bošnjačko) rade zajedno i provode aktivnosti od interesa za sve. Članovi smo Mreže za izgradnju mira, Fondacije lokalne demokracije i neformalne mreže za podršku ženama u sudskim postupcima za ratne zločine, zatim udruženja "Viva žene" Tuzla, "Trijal" i drugih.

Demokratičnost civilnog društva je daleko veća u Varešu nego drugdje i na tom polju odavno idemo naprijed, na iznenađenje onih čija je taktika bila i ostala: "zavadi pa vladaj".  Vodite i Udrugu oboljelih od dijabetesa na području općine Vareš. U tom segmentu također ste ustrojili evidenciju, potpuniju od one službene u Domu zdravlja. Na koje načine i u kom obimu udruga pomaže pacijentima?  Za tri godine djelovanja Udruge dijabetičara Vareš, krenuli smo u radu težim putem jer smo željeli da stvorimo potpunu i točnu bazu podataka o oboljelim od šećerne bolesti. Na sjednici predsjedništva Udruge donijeli smo plan i po njemu smo obišli sva sela i zaseoke. Obišli smo 5200 stanovnika i svima koji su to željeli mjerili smo krvni tlak i šećer u krvi.

Analizom prikupljenih podataka došli smo do saznanja da u Varešu ima 136 ovisnih o inzulinu, 270 na tabletama i pretpostavljamo da ima 70-100 onih koji ni ne znaju da su oboljeli ili sami sebi ne žele priznati da su dijabetičari. Naša udruga za novootkrivene dijabetičare ima dovoljno glukomjera – aparata za mjerenje šećera u krvi. Članovi udruženja dijabetičara mogu nabaviti tzv. trakice za mjerenje šećera u krvi po nabavnoj cijeni.

Radimo na tome da osnujemo savjetovalište za dijabetes u Varešu i svakih 15 dana imamo emisiju na Radio "Bobovcu". Iz naših prostorija nijedan član nije izašao nezadovoljan, ako ništa drugo imali smo vremena da ga saslušamo i popričamo.

Pored ovih aktivnosti obavljam dužnost dopredsjednika kantonalnog udruženja dijabetičara i djelujem u organima federalnog i državnog udruženja.  Iz osobnih kontakata koje ste ostvarili s predsjedateljem Skupštine ZDK-a Sretkom Radišićem zakotrljala se oz-

biljna inicijativa za pomoć povratnicima u zapuštenim mjesnim zajednicama. O čemu je konkretno riječ?  Tokom jednog prijema kod predsjedatelja Skupštine u kantonu Sretka Radišića, na pitanje kako je u Varešu razmišljao sam što da mu odgovorim. To je gosp. Radišić primijetio i ponovo postavio pitanje, dodavši ipak da dobro zna stanje u Varešu. Ja sam mu tada rekao da ima još uvijek takvih povratničkih primjera gdje je duže od godinu dana jedna žena živjela u šupi bez struje i osnovnih uvjeta, i da sada ima kuću u kojoj nema struje. Tog trenutka mi je obećao da će doći i posjetiti Vareš, kao i Udrugu dijabetičara jer je već čuo za naš rad. Njegovim dolaskom u Vareš i sastankom s načelnikom općine dogovorene su aktivnosti da zajednički pozovu Federalnog ministra za socijalni rad i izbjeglice te kantonalnog ministra iz te oblasti kako bi pokušali koordinirano riješiti probleme s kojima se susreću povratnici. Za desetak dana dolaze oni svi zajedno kod gosp. Kovačevića i postižu dogovor da odu vidjeti stanje na licu mjesta. Kad su stigli na Brgule upravo se bilo okupilo oko 150 mještana na čelu s predsjednikom MZ Brgule i u jednom konstruktivnom i prijateljskom razgovoru utvrdili su slijed radnji na popravljanju tamošnjih uvjeta za život.  Civilno društvo čini napore, ali koje bi bilo sustavno rješenje za bolji Vareš?  Po mojoj skromnoj procjeni u svijetu je oko deset tisuća raseljenih Varešana, a već je stasala i druga generacija, koja nije rođena u Varešu. Ako se zna da su naši iseljenici bili vrlo dobri radnici i odlični majstori i da se velika većina njih snašla po svijetu, zašto im ne ponudimo naše viđenje izlaska iz krize u Varešu i zajednički biznis na fer osnovi? Varešani u razvijenom svijetu prihvatili su vrlo brzo novu ekonomsku logiku i oni ne posjećuju svoj grad da bi slušali o tome kako nam netko treba osigurati egzistenciju dok mi ništa ne poduzimamo. Ne zaboravimo da sada imamo vani dobrostojećih ljudi s dodatnim iskustvima i znanjima, i da oni u sebi nose srce Vareša, ali je potrebno da i mi postanemo kooperativni i konkretni.

POGREBNO DRUŠTVO & CVJEĆARNA VAREŠ PRIJEVOZ U ZEMLJI I INOZEMSTVU

vl. Snježana Tomić

tel. 032/ 843 465 843 321 mob. 061/ 793 032

SVJEŽE CVIJEĆE  BUKETI  VJENČANI BUKETI  ARANŽMANI LONČANICE  VIJENCI  POGREBNA OPREMA I USLUGE

RUJAN 2014.

BROJ 237

7

PRAVAC – OĆEVIJA

Tradicionalne igre

Putanja nebitna V R. Vijačkić

eć devetu godinu održavaju se susreti Oćevaca koji su na svojim ognjištima i onih koji su raseljeni po cijelom svijetu. Upriličeni su kao i uvijek oko blagdana Velike Gospe i popraćeni mnoštvom zanimljivih događanja. Ono što motivira organizatore da svake godine ulože što više truda oko manifestacije jest činjenica da za tu prigodu raseljeni Oćevci potegnu do rodnog kraja iz raznih zemalja: Hrvatske, Njemačke, Nizozemske, Švicarske, Švedske, Amerike, i posebno Australije. U organizaciji svega sudjeluju: Mario, Alen, Zdravko i Boris Barkić, Toni i Romario Vijačkić, Ljubomir i Zdravko Višnjić te Blaženka Jakić, naravno podržani ili moralno ili financijski od ostalih.

Prvoga dana, 13. kolovoza, u dvorištu škole održano je natjecanje u starim igrama na zemlji. U igri "ploke" prvo mjesto je osvojio Velibor Jakić, drugo Mijo Semunović i treće Jasenko Jakić. Mijo Semunović je bio ovogodišnji prvak u igri "rupe", a drugo i treće mjesto pripalo je Gabrijelu i Boži Jakiću. U igri "crte" najspretnijim se pokazao Marijan Nikolić, drugo mjesto zauzeo je Goran Barkić, a treće Mijo Jozeljić.

Drugoga dana uslijedio je događaj koji najviše pažnje izmamljuje, a danima prije i poslije zbijaju se šale i vode rasprave oko njega. Riječ je o malonogometnom turniru "Bernard Barkić". Na njemu sudjeluju timovi oćevskih obitelji ili zaseoka.

Na igralištu u zaseoku Dobrić ove godine okupilo se pet takvih "reprezentacija": "Jakići", "Vijačkići", "Dobrić", "Jozeljići" i "Torovi". Kao najbolji su se ovoga puta pokazali "Jakići", pobjedivši u finalu "Vi-

8

jačkiće" raspucavanjem penala. Najbolji igrač turnira bio je Zoran Babić (nastupao za "Jakiće"), a najbolji strijelac Ivica Oroz (pet pogodaka za "Vijačkiće"). Istog dana, prije turnira, održano je i natjecanje u trčanju, po prvi put. Ono je imalo posebnu draž u tome što je putanja do cilja bila nebitna, pa kako se tko snađe. Kod oćevskih igara inače je u prvom planu zabava pa tek onda natjecanje. Prvim pobjednikom ove utrke postao je Saša Dužnović, slijedili su ga Velibor Jakić na drugom i Dorotea Višnjić na trećem mjestu.

Na sam blagdan (15. kolovoza) nakon mise u Olovu diljem Oćevije održavaju se obiteljski skupovi, a navečer se na igranci

Usporedno s igrama u oćevskom (sve uređenijem) domu kulture održano je i natjecanje za izbor najukusnijeg kolača, koje je u osnovi dobrotvorna akcija. Njega već treću godinu organizira i vodi Blaženka Jakić, koja inače živi u Stuttgartu. Žene pripremaju domaće kolače i daruju ih, ti kolači se prodaju, kušaju i ocjenjuju. Za tri kolača koji dobiju najviše ocjene žene koje su ih pripravljale dobiju nagrade prikladne za domaćinstvo.

Prilozi skupljeni od prodaje kolača prve su godine darovani za crkveno zvono, druge godine mladiću koji čisti snijeg kroz selo, a ove godine Blaženka je novac namijenila jedinom oćevskom prvačiću. Akcija je uspjela i svi kolači bili su vrlo brzo rasprodani.

Uz kupovinu i degustaciju kolača u domu se moglo razgledati i skupnu izložbu slika oćevskih autora: Karla Višnjića i Valentine Višnjić, iz Darmstadta u Njemačkoj, te Augusta Jakića, koji je danas u Francuskoj. (M.M.) uručuju nagrade pobjednicima turnira i igara. Ovogodišnje igranke, prema riječima mnogih, bile su najbolje dosad, a goste su zabavljali Amer i Alen Suljić, "Rima bend" iz Zenice, dok su svi bili naročito oduševljeni posljednjom igrankom 16. kolovoza, kada su uz starog majstora Ciguru vatrenu atmosferu napravili i mladi Oćevci: Dinko i Ivana Gogić te Toni Barkić.

Već se razmišlja o jubilarnom susretu dogodine, kada bi se u program trebao vratiti i nogometni turnir između sela. Uz zahvalu svima na sudjelovanju i podršci, organizatori pozivaju na još masovnije iduće "Ljeto u Oćeviji".

U žaru turnira BROJ 237

RUJAN 2014.

KAD SJEĆANJA UZAVRU

S proslave pedesete obljetnice, Šimin Potok 2014.

Ispred Gimnazije na desetu obljetnicu mature (1974.)

PANTA RHEI* (uz pedeset godina mature)

Anno Domini MMXIV, mjeseca VII, dana 5-og, nakon okupljanja u objektu "Jazz in the House" u Varešu, maturanti Gimnazije "Ivan Goran Kovačić" školske godine 1963/64. nastavili su druženje na izletištu "Šimin Potok" u planini Zvijezdi, a u objektu Josipa Klarića, poslovično prijatnog domaćina i dobrog ugostitelja (nije reklama).

Pribilježio: Planda

P

rvo je izvršena prozivka svih 32 davnašnja maturanta te potom minutom šutnje odana počast preminulim kolegicama, kolegama i razrednici, a potom je nastavljeno druženje.

S obzirom da je ovo bilo tek drugo okupljanje ovih maturanata (prvo i jedino druženje bilo je u hotelu "Ponikve" davne 1974. godine) imali smo puno i puno toga jedni drugima kazivati, na mnogo toga se podsjetiti, oživjeti davne uspomene i osvježiti sjećanja na nepovratno prohujale mlade dane jer većina nas smo bake i djedine.

Uz aperitive i hladno predjelo pod tendom Klarinog objekta nastavlja se s pričom i pričama, prepričavanjem zgoda iz đačkog doba. Razmjenjuju se adrese i brojevi telefona – mobitela, jer smo kao "rakova djeca" razasuti diljem svijeta: od Australije do Amerike, te širom Evrope, izuzev nas petoro koji smo još uz ognjišta, tj. u Varešu.

Uz fotokopije slika upriličeno je prisjećanje na matursku ekskurziju 1963. u

Dubrovniku i na desetogodišnjicu mature 1974., kad smo se fotografirali u učionici i ispred zgrade Gimnazije koje danas nema, a to je ujedno bio dodatni motiv za podsjećanje na dane od prije pola stoljeća, i kusur...

Druženje se dalje odvija uz svečani ručak: specijalitet kuće – peka oćevska, zna se! A onda se i zapjevalo i zaigralo uz harmoniku, sve do rastanka i dogovora za sutrašnje prijepodnevno druženje uz kafu pa ispraćaj gostiju van Vareša.

Dozvoljavam sebi slobodu, uz vaše dopuštenje, kao i uz izvinjenje za dvomje-

sečno zakašnjenje (a opet bolje ikad nego nikad), za objavljivanje ovog teksta i da abecednim redom nabrojim prisutne ili nazočne, kako kome odgovara, ali i odsutne, kao i preminule kolege i kolegice, napominjući još jednom, maturante Gimnazije "IGK" Vareš 1963/64.

Prisutni: Brđanović Jelena, Franjković Mihovil, Franjković Vinko, Kamenarević Ibrahim, Kasapović Ivan, Kevešević Stanko, Miočević Marija, Parić Halida, Redžepagić Đulizara, Stefanović Radmila, Šimić Gordana, Vukolević Marinko, Zlobec Vesna.

Odsutni: Deronjić Neda, Dodik Ilija, Franjkić Lena, Lauš Anđelko, Lekić Tugomir, Miličević Nada, Miočević Gabrijela, Pavić Zvonimir, Piragić Safija.

Našim preminulim kolegicama i kolegama imena prilažem u In memoriam.

Drugi dan uz kafu i poneko osvježenje na "Čaršiji" dogovorismo da buduća druženja – susrete upriličujemo svake godine i to posljednje subote u mjesecu julu – srpnju, obzirom da je tada sezona godišnjih odmora.

Tako dođe i rastanak uz želje za dobro zdravlje i ponovno viđenje. Živi bili!

IN MEMORIAM Đokić Lazar Ponjević Leopold Mulalić Amira Zlović Krešimir

Mamonov Gvidon Musa Hasan Šolak Ratko Jarčević Viktorija Petrović Petar Širić Rešad prof. Katica Đukić, razrednica

Počivali u miru!

Vaše kolegice i kolege iz generacije 1963/64.

* Naslov teksta: Sentencija iz udžbenika "Elementa Latina", inače grčkog mudraca Heraklita: "Sve teče – sve se mijenja", pa i mi naravno!

IZLETIŠTE - ŠIMIN POTOK ZVIJEZDA/VAREŠ

ORGANIZIRAMO:

IZLETE • SUSRETE • SVADBE MATURE • ZABAVE • RUČKOVE vl. J. Klarić • 032 593 053 • 061 781 802 SMJEŠTAJ • KOMBI PRIJEVOZ

RUJAN 2014.

BROJ 237

9

U POVRATNIČKIM SELIMA

Početak školske godine bio je pogodan moment da se pođe u jednu, nazovimo je, patrolu do područnih škola u povratničkim selima. U toku jednoga prijepodneva u smjeru suprotnom od kazaljke na satu – s Pržića u Oćeviju pa preko Vijake do Pogari – na uzorku od ove četiri škole ukratko smo sagledali situaciju u vareškom ruralnom školstvu.

Kakav je rezultat? U svakoj od njih đake se može izbrojiti na prste jedne ruke i od cijele škole dovoljna im je samo jedna učionica!

S razredima kombiniranim u jednoj prostoriji nije lako organizirati nastavni proces jer to zahtijeva dosta prilagođavanja i sinkronizacije. Nastavni kadar u spomenutim školama čine mahom učiteljice, a nalazimo ih uredne, pedantne, ljubazne... Znaju već da će ih zima staviti na dodatnu kušnju jer da bi očuvale radno mjesto moraju se dokazati i kao prosvjetne radnice i kao spretne vozačice.

Kad je već o studeni riječ, prvi su dani rujna, kalendarski još traje ljeto, a vatra u školskim kaminima već pucketa, jer Zvijezda je to.

U spomenute škole u određene dane – zbog jednoga ili dva sata i zbog jednoga ili dva đaka – također dolazi vjeroučiteljica, te putujuća učiteljica engleskog jezika.

Tako je propisano programom i to se mora ispoštovati sve dok postoji jedno dijete u razredu, a ove četiri škole totalni su primjer toga. U njima je, naime, posljednjih godina prava rijetkost da se nađe dvoje djece u jednom razredu i to je zapravo prava slika održivog povratka – o kojemu ofucani političari samo što nisu počeli opet prodavati maglu pred skore izbore!

10

Na Pržićima

Jedno dijete – jedan razred P Tekst i fotografije: Mladenko Marijanović

ržići. U golemoj zgradi osnovne škole koja je prije rata bila kapacitirana za djecu iz nekoliko sela, s područja uvriježeno nazvanog Vrovina, odjekuje graja petero đaka. Zapravo, nije odjekivalo ništa, banut ćemo im usred sata, ali to je dio imaginacije koja vam odjekne u glavi kad se nađete nasred predvorja i nagađate iza kojih bi vrata oni mogli biti. Kat ispod i kat iznad po logici otpadaju, školarci moraju biti tu negdje, samo na kojem krilu...? Lijevo na kraju, jedna učionica odškrinuta, unutra "kozlić", strunjače i lopte. Znači, to je dvorana za tjelesni odgoj.

Kuc-kuc na prva vrata do nje i otvoriše se.

Učiteljica Darjana Grgić izražava dobrodošlicu i upoznaje đake sa situacijom u koju su iznenada upali, tj. da bi mogli završiti na stranicama "Bobovca". To ih je opasno uozbiljilo pa su tek kod treće fotografije opustili lica i pokazali osmijehe.

Ema Ahmedović s Daštanskog jedini je prvačić u pržićkoj školi. Darjanini đaci su još Antonela i Dominik Bogeljić, koji pohađaju drugi razred, u trećem razredu ima Ajlu Ahmedović, u četvrtom nikoga, i u petome Kenana Sadikovića.

Oćevija. Školica uz rječicu. Uređena je u novije doba. Nastava se izvodi na katu, u dvije uredske prostorije jer njih je lakše grijati. A i kome bi trebala učionica kad je BROJ 237

unatrag dvije godine jedini oćevski školarac bio Alaris Gogić. Sada je ovaj, kako mu se sve vrijeme čitalo na licu, urođeni veseljak učenik trećega razreda i uvelo mu engleski jezik u nastavu, a dojučer nije imao s kime čestito progovoriti ni naš.

Ipak, više nije samac u školi, ove godine prispio je za sjedanje u klupu i Antun Krešić. Zatičemo ih obojicu u neprilikama kakve su đacima u prijašnje vrijeme bile nepoznate. Naime, dok se u jednom uredu Antun kroz tepanje bori s raspoznavanjem boja, sva je pažnja učitelja Fadila Kadrića usmjerena na njega, a u drugom uredu Alaris nikako da se prisjeti engleske riječi koji je minutu ranije usvojio i ni on nema kud jer učiteljica Marinela Hafizović čeka samo njegov odgovor.

Nikoga da im šapne, a na to da bi jedan od njih utekao s nastave kad bude kontrolni iluzorno je i pomisliti. No, strpljivom učitelju Kadriću (o kojem smo ranije pisali u sklopu reportaže s Brgula, "Bobovac" broj 179) to nije prvo takvo iskustvo i zacijelo bi mogao završiti specijalizaciju na temu izvođenja nastave s jednim đakom.

Vijaka. Prijeratna školska zgrada danas je preglomazna, premda joj uz Vijaku (Gornju) gravitira još pet sela. Iz svih njih za ovu školsku godinu sabralo se pet đaka. Do najvišeg, petog razreda nije stasao RUJAN 2014.

U Vijaci

U Oćeviji

još nitko, a u nižim su Leo Erlbek kao prvačić, u drugome Mario Šimić, u trećemu Sandra Šimić i u četvrtom Ana-Marija Putnik i Valentin Jurkić. Dok učiteljica Ivona Marijančević odvaja vrijeme da pruži nekoliko informacija o svojim đacima i samoj školi, pesimistični je prvačić požurio sam sebi kraj uratka u svesci upisati negativnu ocjenu. Ali tek je četvrti dan u školi pa mu je oprošteno i taj nesporazum biva riješen gumicom te upisanim smješkom. Također zanimljiv detalj: kako se u pomalo zabačenom objektu škole ne bi osjetili izolirano, učenicima se naruče sendviči u jedinoj seoskoj trgovini i tako si oni ujedno kupuju dojam da imaju bar nešto od ugođaja kakvoga imaju gradska djeca.

Pogar. Još jedna od područnih škola u kojima se pokazuje nemogućim nadmašiti famoznu brojku od petero učenika.

Ovdje je, doduše, razlika u tome što je prvačića dvoje, to su Magdalena i Srđan Pendić, i oni dolaze iz Duboštice. Ova škola nema nikoga u drugome razredu, u trećemu je Anita Karivan, u četvrtom Mihael Zekić i u petome Petar Marčić. Nastavu izvodi Mersida Hajdarević, ističući da su đaci na selima u pravilu mirniji i zahvalniji za rad, pa je tako sasvim zadovoljna i pogarskom djecom. Ipak, nešto opuštenijem fotografiranju nije puno pomogao ni pokušaj redakcijskog motiviranja bombonama. Kod njih se za vrijeme naše "vizite" zadesila i časna sestra Tihoslava radi vjeronauka. Na raspolaganju imaju više solidno uređenih prostorija, ali RUJAN 2014.

i ovdje su za sve nastavne kombinacije dovoljne svega dvije. Škola se inače nalazi pod zajedničkim krovom sa seoskim domom kulture.

Ono što ostaje svim učenicima zajedničko, a napose onima iz nižih razreda, jest kilavljenje pod teretom duplih knjiga (udžbenika i vježbenice) po jednom predmetu. Takvi su, eto, moderni prosvjetni standardni, a time zapravo nezajažljivi nakladnici i knjižari – kao i stotine "autora" udžbenika koji su gdjekad i nekompetentni, ali su dio uhodanog lobija bliskog resornim ministarstvima – počet-

kom rujna zavlače ruke duboko u džepove roditelja. Također je teško suzbiti kupovanje školskoga pribora nikakve kvalitete, poglavito onog "made in China", koji ima prođu jer mu je i cijena ispod normalne, čak iako se u medijima upozoravalo na sumnju da tu ima koječega izrađenog od toksičnih materijala. Navedenim pojavama unatoč, a na temelju viđenog u obiđenim područnim školama, mora se odati priznanje trudu i savjesnom radu nastavnog kadra u tako reduciranim uvjetima i nerijetko apatičnim okolnostima.

Na Pogari BROJ 237

11

EKSKLUZIVNO

PRIČA O VAREŠKOM FRATRU, ŽIDOVU I RATU Obilježavajući 60 godina života književnika Željka Ivankovića, "Bobovac" prvi donosi njegovu najnoviju priču, temeljenu na povijesnim događajima I stvarnim ličnostima, koja će biti objavljena kroz iduće brojeve u nastavcima.

1.

Iste godine kad je fra Miroslav Milošević u svom rodnom Varešu imao mladu misu, iskusni se apotekar Haim Altarac odlučio preseliti iz Sarajeva u Vareš i ondje otvoriti ljekarnu. Lokalnom kroničaru, da ga je Vareš tih godina kojim slučajem imao, to svakako ne bi promaknulo zabilježiti, premda te dvije činjenice ničim nisu bile u vezi.

No sudbina će, kako to obično bude u životu, i prije nego je to itko mogao i pomisliti, početi plesti prste oko ove dvojice naizgled običnih, malih ljudi, kakvi u balkanskoj provinciji svoju izdvojenost i po-

sebnost duguju samo poslovima koje rade ili pričama koje se oko njih počnu plesti i tako dugo pletene, a nikad završene, isprate ih čak i na onaj svijet.

A gle, obojica su, a da to jedan o drugome i nisu ni pomislili, samo liječili ljude.

Liječili? Ma zajednički će ih početi liječiti u Varešu tek kad fra Miroslav, nakon kapelanske službe u Sivši i Kraljevoj Sutjesci, bude postavljen za vareškoga župnika.

Zbilo se to nekako spočetka drugoga velikog rata.

A rat, znamo to, vjerojatno više nego bilo što drugo, učini da se obične male ljudske sudbine počinju splitati u velik i

AMI

jedva razmrsiv životni čvor, pa i ne htijući postanu dijelom slučajnih priča, koje su nezamislive u drugim i drukčijim vremenima a koje, baš zbog rata, koji kao metlom pomete ljudske živote i sudbine, rijetko kad uopće imaju prigodu biti ispričane.

No, ovoj priči kao da je od samog početka bilo suđeno da bude upamćena, da bude ispričana. Ona jednostavno nije mogla, nije smjela ostati skrajnuta u maglama prošlosti, na nekom slijepom kolosijeku povijesti, nije smjela ostati neispričana, otići u neprozirnu tamu zaborava.

A da bi došla na red biti ispričana, da bi uopće zavrijedila biti ispričana, morali

TR

95,

Hz

3 i 101,1 M

Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor 12

BROJ 237

RUJAN 2014.

su izgleda prije toga pomrijeti svi njezini akteri, pa i cijela jedna država kojoj se ni mogućnost takve priče nije dopadala, a kamoli njezino oživotvorenje. Pa i sad kad evo biva pričana, pričaju je ustvari sve bljeđa rijetka svjedočenja onog vremena i također ne baš brojni i ne uvijek pouzdani dokumenti koji su doprli do nas, a najmanje pričalac koji se ovdje trudi biti što manje vidljiv, čak nevidljiv, barem onoliko koliko su njezini junaci u državi koju spomenusmo to uspijevali biti.

No, vratimo se mi godini u kojoj je Vareš napokon dobio apoteku. Godine su trebale da bi to, za Austrije tako ugledno bosansko mjesto ponovno dobilo ljekarnu i ljekarnika. Znano je da je vareški čovjek, premda svjestan društvene važnosti doktora i apotekara ili advokata i financa, svoju djecu radije slao u inženjere, ili, da ih oslobodi i rudnika i željezare, u fratre, pa da, brate, ako već hoće školu, budu gospoda, ko što su odvajkada gospoda bili, misli su vareški ljudi, fratri ili ljudi zaposleni u državnoj službi. Zbog toga valjda Vareš desetljećima nije imao svoga, baš vareškog liječnika i baš vareškoga ljekarnika. Tako da je to u dobroj mjeri, da je kome trebalo objašnjenje kako to Vareš izvan kruga Gradske bolnice nema apoteku, nema gradsku ljekarnu i svoga ljekarnika, moglo zadovoljiti svaku radoznalost.

2.

Vlast koja je smijenila Austriju, u mislima starijih žitelja Vareša, valja reći – nikad prežaljenu Austriju, premda je, ta vlast, bila naša, kako je oduševljeno dočekana i pozdravljena, ubrzo se pokazala maćehinskom, što Varešanima i ne bi bilo toliko neobično da im, uzimajući jedno po jedno od obilježja grada i poseljačujući ga, nije dirnula i u posljednje – u njihov

ponos. A poznato je odvajkada da Varešanima možeš u sve dirnuti, ali u ponos ni slučajno, jer onda proradi tvrdoglavost, inat i kapric kakvih, govorilo se nekad, nema nadaleko, od Stambola do Beča.

Stoga i ne čudi da je dolazak u Vareš Haima Altarca, iskusnog sarajevskog ljekarnika, vratio među Varešane mrvu nade da bi se u ovaj grad možda opet mogao početi vraćati nekadašnji sjaj. Onaj sjaj koji ga je činio posebnim u odnosu na sva okolna mjesta, pa čak i ona koja su brojem stanovnika odskakala od Vareša i njegove surove zbijenosti u kotlinu, koja i kad je prijeteći zatvarala horizontalne vidike, tješili su se mudriji među Varešanima, širom otvara one vertikalne. Čuj – apoteka! Pa to je ono mjesto razlike koje gradu daje neki novi štih, šarm, baš kao što ga daje i hotel, kao što ga daje frizeraj za žene ili cvjećarna, što ga daje lokalna limena glazba ili koncert kakvog kamernog orkestra, mudrovalo se jednako poslije nedjeljne mise pred crkvom kao i po vareškim kavanama, koje bi baš nakon blagdanske mise bile pretijesne primiti sve to muškinje koje je tu dolazilo bistriti politiku, kako su im se rugale njihove žene ili samo potvrditi svoj muški ponos, što je potajice o sebi mislio svatko tko je iole držao do sebe.

– No, je li baš apoteku morao otvoriti Židov? – pitali su ispotiha oni što svemu traže neku manu.

– A tko će, kad se zna da nad Židova nema apotekara – odgovarali bi drugi, što su koji put otišli dalje i od Sarajeva, a ne samo od Vareša.

– I ne samo apotekara! – dodalo bi se kao usput, tek da se zna.

A bilo je itekako onih kojima je otići do Zagreba ili Beča bilo kao nekome ući u Zdravljak, kako se zvala najposjećenija kavana. Čuj ti samo lukava imena za ka-

vanu – Zdravljak – znalo se reći. No, vratimo se apoteci i njezinu ljekarniku.

Zaboga, nema tko u zadnjih pedeset godina, dokle seže obično ljudsko sjećanje, nije prošao kroz Vareš... – mudrovalo se. – Bilo je tu Austrijanaca, Čeha, Poljaka, Nijemaca, Slovenaca, Hrvata, Galicijana, ali nikad nitko nije upamtio da bi u Varešu bio i neki Židov. Još eno ih na pripišaj hoda, u Sarajevu, koliko hoćeš...

Pa i u Visokom ih ima... Ali im Vareš nikad nešto nije mirisao...

Je li im to Vareš, zatvoren brdima, bio previše mračan? Ili su željezna ruda i njezini proizvodi za njihov ukus bili malo preveć prljavi? Što li? A ako je Židov, domišljali su oni što bistre i svjetsku politiku, tu nanjušio prostor za sebe, to mora na dobro slutiti. Doduše, oni sumnjičaviji su, vrteći glavom, govorili: E, baš je u Varešu bilo svijeta odasvud, i nema tko sve nije kroz njega prošao, ali se nije upamtilo da je ovdje ikad bio ijedan Čifut... Neće to na dobro... Jednostavno ne može... Još doveo i sestru. A nit je on, brzo se pročulo, oženjen, nit mu je sestra udana... Ne može to na dobro. Još su oboje u godinama kad pitanje braka prestaje biti samo osobna stvar svakog stvora, nego postaje predmetom podozrenja, a onda i priče cijeloga mjesta...

Ali, bez obzira na sve, svi Varešani odreda bili su obradovani da su napokon dobili apoteku i tako srdačna i kulturna čovjeka za svojega sugrađanina. Ma odavno, još otkako je otišla Austrija, nije u Varešu bilo tako uljudna čovjeka... Svakoga ljubazno pozdravi uz dobar dan i dodir ruba šešira muškarcima, a ljubim ruke i blagi nakon uz skidanje šešira ženama.

Brate, pravi gospodin... Nekako ga, brate, milina sresti, govorili su, čak i oni koji sami nisu držali do tih finih manira ostalih od Austrije.

Šetnja objektivom Kultura stanovanja i doprinos imidžu grada teme su iz kojih bi se u poslijeratnom Varešu stalno trebalo ponavljati gradivo. Nije uvijek u pitanju novac, često zapravo fali mašte i ukusa, a nerijetko i osnovnog reda. Kad iz ocvale zapuštenosti i sivila u živom koloritu prosine neki cvijetnjak i pristojna fasada, to bi trebalo biti ne samo lijepo nego i poticajno, da "zarazi" još koga, ali...

Ne želeći se utopiti u sliku općeg stanja, onaj dio građana koji staje na stranu estetike čini to uljepšavanjem vlastitih okućnica ili balkona do posljednjeg detalja. U svakoj ulici može se naći primjera koji predstavljaju svijetle točke, a jedan od takvih je u Stojkovićima, naspram pravoslavne crkve, gdje je kao poseban ukras balkona Mehe i Hane Zanović našem objektivu pozirala Mia...

R. R. RUJAN 2014.

BROJ 237

13

IN MEMORIAM

Veliki broj vjernika, prijatelja i subraće došli su 13. kolovoza 2014. u Kraljevoj Sutjesci izraziti posljednje zbogom fra Bernardinu Matiću. Sv. Misu zadušnicu u samostanskoj crkvi Sv. Ivana Krstitelja predvodio je uzoriti kardinal Vinko Puljić, uz koncelebraciju provincijala Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Lovre Gavrana, sutješkoga gvardijana fra Zorana Jakovića te oko šezdeset svećenika.

Na prigodan ali i tradicionalan način, unutar franjevačke zajednice od fra Bernardina se u osobno ime, ali i u ime fratara sutješkog samostana i fratara samostanskog područja, oprostio gvardijan fra Zoran Jaković – govorom koji u cijelosti prenosimo sa stranice www.kraljeva-sutjeska.com.

Fra Bernardin je, između ostale literature koju je volio, bio vjerni čitatelj i dugogodišnji pretplatnik "Bobovca".

D

ana 12. kolovoza 2014. zajedno s jutarnjim sunčevim zrakama u redovničku sobu fra Bernardina Matića, nestora Franjevačke provincije Bosne srebrene, ušla je i smrt, i u njegovoj 93. godini života otvorila mu vrata u Vječnost. Za svoju smrt se fra Bernardin izdaleka pripravljao i dočekao ju je s njemu svojstvenom smirenošću, sabranošću i posve svjestan do zadnjeg časa. U pozadini takva držanja stajala je duboka vjera u uskrsnuće i fra Bernardinova istaknuta duhovna izgrađenost. Kad je osjetio da mu snage počinju malaksati zatražio je sakrament bolesničkog pomazanja, iako nije prestao vršiti svakodnevne obveze koje je dragovoljno preuzeo. Redovito je otvarao i zatvarao crkvu, pripremao sve potrebito za svakodnevnu jutarnju misu, predvodio naše redovničke molitve, budno pazio na vrijeme zvonjenja kako radnim danima, tako nedjeljom i blagdanima. Uvijek je bio na raspolaganju za sakrament svete ispovijedi. Naizgled sitni poslovi, ali valja znati da su oni bili sva-

Fra Bernardin Matić (25.XI.1921. – 12.VIII.2014.)

kodnevni i uvijek u točno vrijeme, a fra Bernardin ih nikada nije propustio. Takva ustrajnost i točnost je svjedočila njegovu zadivljujuću i primjernu samodisciplinu.

Fra Bernardin se rodio 25. studenog 1921. u selu Krčevine, župa Vijaka, od oca Ante i majke Agate-Jagode r. Ivić. Na krštenju je dobio ime Pavao. Osnovnu školu je završio u Vijaci od 1928. do 1932. Nižu i višu gimnaziju je pohađao u Visokom od 1932. do 1941. U okvir ovog obrazovanja je bio uključen i novicijat koji je obavio na Gorici-Livnu 1938-1939. Studij teologije je završio u Sarajevu od 1941. do 1945.

Svečane redovničke zavjete položio je 1942. u Sarajevu, a za svećenika je zaređen u Mostaru 1945. Poslije ređenja je vršio službu župnog vikara u Tuzli 19451947. U srpnju 1947. odlazi na redovito služenje vojne obveze gdje je obolio od tuberkuloze i vraćen je kao trajno nesposoban za vojsku. Od bolesti se oporavljao ovdje u Kraljevoj Sutjesci i u Gučoj Gori. Ta bolest je trajno ograničila njegove fizičke snage, ali ne i snagu duha. Poslije oporav-

ka započinje razdoblje njegova odgojnog djelovanja. U Kraljevoj Sutjesci od srpnja 1948. do 1955. vrši službu pomoćnika meštra novaka, a 1955-1961. službu prvog meštra. Od 1961. do 1968. vrši službu meštra bogoslova na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. U to vrijeme (1961-1964) postiže i licencijat iz teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Ljubljani i predaje na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu Duhovnu teologiju, Crkvenu glazbu, te Moralnu i Pastoralnu teologiju sve do 1973. Službu gvardijana ovdje u Kraljevoj Sutjesci vrši u periodu 1973-1976. Poslije svršenog gvardijanstva postaje upravitelj Gospina svetišta u Olovu do 1988., a poslije toga pomoćnik upravitelja istog svetišta do 1994. Od 1994. do 1996. boravi u samostanu u Visokom i u srpnju 1996. dolazi u ovaj samostan u kojem ostaje do svoje smrti.

Fra Bernardin je u više navrata bio član uprave Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Dva puta je vršio službu definitora, prvi put od 1955. do 1958., a

KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA • PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU

tel. +387 (0)32/ 843-083 061/ 753-522 061/ 783-326

14

BROJ 237

BUKETI • SVADBENI BUKETI LONČANICE • SVJEŽE CVIJEĆE POGREBNI VIJENCI

RUJAN 2014.

drugi put od 1964. do 1967. Službu provincijskog vikara, provincijalova zamjenika, vrši od 1967. do 1973. Uživao je i povjerenje središnje uprave Franjevačkog reda u Rimu te je od 1965. do 1966. imenovan generalnim pohoditeljem Slovenske provincije.

Sve spomenute i zahtjevne obveze u Provinciji fra Bernardin je obavljao odgovorno, savjesno i predano. Zadnjih 18 godina je proveo u ovom samostanu u koji se vratio u poodmakloj dobi. Unatoč tome nije se prepuštao dokolici. Posvetio se pisanju povijesnih crtica o Kraljevoj Sutjesci i Gospinu svetištu u Olovu te o istaknutim franjevcima našega kraja. U 75-oj godini se počeo koristiti računalom te je računalno obradio naš samostanski Nekrologij, knjigu u koju se upisuju pokojni franjevci Provincije Bosne Srebrene. Napisao je i uvezao nedjeljne propovijedi za sva tri godišta iako ih nije izgovorio. Pozorno je pratio periodičnu teološku literaturu te nije gubio koraka sa suvremenom teološkom mišlju. Kad više naočale nisu pomagale, služio se povećalom.

Fra Bernardin je bio izrazito glazbeno nadaren. Bio je zaljubljenik u orgulje. Nije samo na njima svirao već ih je brižno održavao i otklanjao kvarove. Također je opisao početke orgulja u našoj Provinciji.

Posve istančana sluha, znao je za slabe orguljaše kazati: ne zna mu desnica što mu radi ljevica.

Uza sve kazano, kao svaki čovjek, i fra Bernardin je imao osobine po kojima ga pamtimo i prepoznajemo. Kod njega su to bile istaknuta pobožnost i duhovitost.

Naizgled nespojiva svojstva, ali su ona itekako povezana.

Težište njegova duhovnog profila bila je ona kršćanska dimenzija koja se iskazuje kao vertikala. Odnos prema Bogu. To se očitovalo u njegovu odnosu prema sakralnim prostorima, obrednim i sakramentalnim činima, osobito sakramentu pomirenja i euharistije. Tu je do kraja bio vjeran odredbama Crkve i liturgijskim propisima. Nije to bio legalizam već vjernost i svijest da je njegovo poslanje u službi Crkve. Uz molitvu Crkve fra Bernardin je njegovao i privatnu molitvu.

Provodio je vrijeme u razmatranju kako u Crkvi tako i prirodi. Ako bi ga netko iz bilo kojeg razloga tražio i nije ga našao u sobi, mjesta gdje ga je mogao naći bila su ili crkva ili njegov osobni kutak u prirodi izvan samostanskog Gaja. Mi smo to mjesto u šali zvali Carceri, po mjestu gdje se sveti Franjo povlačio u osamu i razmatranje.

Taj ambijent je fra Bernardin u poodmaklim godinama postupno uređivao i napravio svojevrsni sakralni prostor. Na stablima uz usku stazu su bili fiksirani meditativni tekstovi i križevi s brojevima postaja Puta križa koji su vodili do povišena mjesta gdje je fra Bernardin sjedio, čitao i meditirao. Na jednom bagremu je bio prikovan uokviren sljedeći latinski tekst: A serpentibus necesse est hic cavere/ sed etiam opus dest in mente hoc habere/ Ad Chistum qui mons est (Dn 2, 35) multo melius ascenditur asperas per semitas/ quam per vias pice munitas (Ovdje se treba čuvati zmija, ali treba imati na umu i ovo: bolje se uspinjemo Kristu, koji je vrhunac, po hrapavim stazama nego po glatkim putovima). Fra Bernardinova duboka i iskrena pobožnost bila je preporu-

ka za njegovu odgojnu službu koju je vršio 18 godina, kao i za službu čuvara drevnoga Gospina svetišta u Olovu, gdje je također proveo 18 godina.

Iz fra Bernardinove pobožnosti izrastalo je i njegovo drugo svojstvo, njegova duhovitost. U društvu fra Bernardin nije spadao među one tipove od kojih se nije moglo doći do riječi. Također se nikada nije služio ispraznim riječima. On je bio pozorni slušatelj i pažljiv promatrač. S takvim stavom je znao nenametljivo izaći sa šalom koja je bila primjerena trenutku i temi razgovora. Nije sa svojim šalama istupao ako za njih nije stvoren kontekst.

Bio je prava riznica šaljivih zgoda koje su nastajale u raznim prilikama i koje je on pohranjivao u svoje pamćenje, koje ga nije napustilo ni u njegovoj 93-oj godini života.

Fra Bernardin nije bolovao od neke posve konkretne bolesti. Njegove su se snage jednostavno prirodnom zakonitošću trošile. S vremena na vrijeme ih je povraćao odgovarajućim lijekovima, na čemu srdačno zahvaljujemo dr. Miroslavu Spasojeviću i medicinskoj sestri Lidiji Pezer.

S fra Bernardinom odlazi fratar staroga kova, gasi se pamćenje na kojemu se moglo nadahnuti i iz kojega se moglo učiti. Otišao je tiho i neprimjetno kao što je i živio. On je znao kamo ide. Otišao je Gospodinu kojemu je služio, komu se molio i u koga se uzdao. Neka mu On daruje svoj vječni mir i neka mu bude milosrdni i dobri Otac. Počivao u miru Božjem. Amen!

IN MEMORIAM BRANKA ZLOUŠIĆ rođ. Obučić TUŽNO SJEĆANJE

(6.IX.2011. – 6.IX.2014.)

Dana 26. kolovoza navršila se godina dana od kada naša draga mama i baka

(9.IX.1990. – 9.IX.2014.)

ILIJA ZLOUŠIĆ TICI

VERONIKA CURIĆ

S ponosom i poštovanjem čuvamo uspomene na vas.

Počivali u miru!

nije više s nama.

Počivala u miru Božjem!

Tvoja djeca i unučad

Vaši najmiliji

SJEĆANJE (11.IX.2012. – 11.IX.2014.) na našeg dragog tatu, didu i brata

U SPOMEN

MIROSLAVA MARKOTIĆA Baštinili smo od tebe puno priča i znanja. Pitali bismo te i sada nešto, ali tebe više nema. Živiš s nama na drugi način i moramo se s tim pomiriti. U sjećanjima putujemo s tobom kroz sadašnjost. Počivao u miru!

Tvoja obitelj RUJAN 2014.

BROJ 237

Na našeg dragog

BOŽU JOSIPOVIĆA (29.VI.1927. – 24.IX.1984.)

Vrijeme prolazi, a sjećanja na tebe ne blijede.

Tvoji najmiliji

15

IN MEMORIAM POSLJEDNJI POZDRAV

U SPOMEN

Našem dragom

Dana 9. rujna navršila su se dva mjeseca od smrti naše drage supruge, mame, bake i punice

MARCELU VAROŠČIĆU (14.I.1967. – 18.VII.2014.)

Hvala svima koji su nam izrazili sućut i bili uz nas u teškim trenucima.

Počivao u miru!

BARBARE DUŽNOVIĆ rođ.

Kokorović (1947. – 2014.)

Draga naša, dostojno si nosila svoj križ. Zauvijek ćeš živjeti u našem sjećanju i našim srcima.

Počivaj u miru Božjem!

Ožalošćeni: supruga Mladenka, sinovi Goran, Dinko i Danijel, brat Marin s obitelji

POSLJEDNJI POZDRAV U dubokoj boli i tužnim srcem javljamo da je nakon kratke i teške bolesti zauvijek svoje oči sklopio naš dragi

ZORAN STJEPANOVIĆ (25.VIII.1962. – 23.VIII.2014.)

Tuga, praznina i bol ne prestaju. Uvijek si s nama, u našim srcima i mislima. Počivaj u miru Božjem!

Hvala svim prijateljima, rodbini i poznanicima koji su bili uz nas u najbolnijim trenucima i uputili nam riječi utjehe i sućuti.

Tvoji najmiliji

Ovim putem želimo zahvaliti svima koji su nam pružali pomoć i davali podršku u svim godinama bolesti naše drage supruge, mame, bake i punice.

Posebno zahvaljujemo djelatnicima Satelitskog centra za hemodijalizu Visoko na čelu s dr. Indirom Zukić, Kantonalnoj bolnici Zenica, djelatnicima Doma zdravlja Vareš i Hitne pomoći Vareš.

Hvala i svima koji su je posjećivali. Velika hvala Nebojši, Mufidu, Leopoldini (Seki) i pok. Ranku (Roči).

Također zahvaljujemo svima koji su nam uputili riječi sućuti i utjehe u danima nakon smrti naše drage pokojnice i svima koji su je s nama ispratili na posljednji počinak.

Hvala pogrebnom društvu "Sveti Mihovil", cvjećarni "Orhideja" i župniku fra Mirku na lijepom posljednjem ispraćaju.

S ljubavlju: suprug Zdravko i kćerke Mirjana i Irena s obiteljima

IN MEMORIAM

POSLJEDNJI POZDRAV Našem dragom bratu, ocu, ujaku i djedu

LJUBICA ĐURIĆ (1931. – 2014.)

Zauvijek ostaješ u našim srcima, hvala ti za svu dobrotu i ljubav koju si nam pružila.

Počivala u miru!

Tvoji: sin Slobodan i unuka Ankica

LJUDEVITU MILETOVIĆU

POSLJEDNJI POZDRAV

(24.XI.1938. – 25.VIII.2014.)

Dana 1. rujna u 80. godini života preminula je naša draga majka, baka i sestra

ANA PILJIĆ rođ. Lekić

Uspomena na tebe ostaje živjeti u nama.

Počivaj u miru!

S ljubavlju: sestre Marija i Terezija, sin Ivica, kćerka Sanja, s obiteljima, te ostala rodbina

POSLJEDNJI POZDRAV

IN MEMORIAM

Dana 3. rujna u 84. godini života preminuo je naš dragi

JOZO BOŽIĆ

MATO KOKOR (12.VII.1931. – 3.IX.2014.)

Zauvijek ćemo Te pamtiti i u srcu nositi s ljubavlju i poštovanjem. Zahvaljujemo svima koji su bili s nama u teškim trenucima.

Tvoji: supruga Cvijeta, sin Srećko, unučad Nikolina i Matija, nevjesta Snježana

16

Pogreb je obavljen u Varaždinu.

Počivala u miru!

Ožalošćeni: kćeri Olgica i Tanja, unuke Andrea, Ivana, Doris i Izabella, unuk Luka, zetovi Stjepo i Richard, sestre Agata, Jela i Franciska, braća Vlado i Franjo

BROJ 237

(2002. – 2014.)

Sjećanje na tebe ostat će vječno.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

RUJAN 2014.

IN MEMORIAM

TUŽNO SJEĆANJE

Dana 19. kolovoza 2014. navršile su se dvije godine otkako nije s nama naš dragi

Dana 25. kolovoza navršilo se osam godina otkako više nije s nama

BERNARDA KOLAKOVIĆ rođ. Prskalo Ostaješ u našim sjećanjima.

Počivala u miru Božjem!

Tvoja djeca i unučad

TUŽNO SJEĆANJE

ILIJA BARIŠIĆ

(25.VIII.2012. – 25.VIII.2014.)

(1936. – 2012.)

Usamljenost rađa misao, misao rađa tugu...

Dvije godine bez tvoje ljubavi i tvoje prisutnosti rađaju uspomene...

U našim si mislima i srcima, tu ćeš zauvijek i ostati.

Dana 25. kolovoza navršile su se dvije godine od smrti naše drage

MIROSLAVE MIRE ZLOUŠIĆ Uspomene na tebe čuvamo s poštovanjem i ljubavlju.

Tvoja supruga i djeca

IN MEMORIAM

SJEĆANJE

Dana 31. kolovoza navršila se godina dana otkako nije s nama naš dragi

(6.III.2010. – 6.IX.2014.)

Na moju dragu suprugu

MIJO LEKIĆ (1937. – 2014.) Čuvamo te u svojim sjećanjima s ljubavlju i poštovanjem. Počivao u miru Božjem!

Supruga Marica, sin Silvano, kćeri Žana, Manuela, Renata i Danijela, unučad Dolores, Dejan, Koni, Tea, Tina, Manuel, Lorena, Lea, Mia, Flora, Roko i Filip, te praunuci Luka, Antonio, Tibor i Milo

KATU DODIK Ne postoji zaborav, samo lijepa sjećanja na tvoju dobrotu i plemenitu dušu.

Počivaj u miru!

Suprug Pero

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

Dana 8. rujna navršile su se dvije godine od smrti našeg dragog

Na naše voljene roditelje

ZDRAVKA MIJATOVIĆA

(8.VIII.1980. – 8.VIII.2014.)

(1939. – 2012.)

Premalo je riječi, a previše tuge i boli da ti napišemo koliko nam nedostaješ, ali uspomene zauvijek ostaju.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoja supruga Mira i brat Melkior, Darko i Sanja s obitelji

JELKU BOŽIĆ BLAŠKU BOŽIĆA (9.IX.2007. – 9.IX.2014.)

Vrijeme prolazi, ali ne donosi zaborav.

Počivali u miru!

Sinovi Branko, Zoran i Zdenko, te kćerka Marijana, s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

(11.IX.1998. – 11.IX.2014.)

Dana 11. rujna navršilo se 16 godina od smrti našega voljenog supruga, oca, djeda, punca i svekra

na naše voljene i nikad zaboravljene

IVANA MARIĆA

(12.IX.2012. – 12.IX.2014.)

S ljubavlju i poštovanjem čuvamo te u srcima.

Počivaj u miru Božjem!

(13.IX.1987. – 13.IX.2014.)

NEVENKU MUJAGIĆ rođ. Zloušić SAFETA MUJAGIĆA

Tvoja obitelj

Vaši najmiliji

IN MEMORIAM

SJEĆANJE

Dana 19. rujna navršit će se 14 godina otkako je preminuo naš dragi otac, punac i djed

(22.IX.2009. – 22.IX.2014.)

RAJMUND MONDI RAJKOVIĆ

Dana 22. septembra navršit će se pet godina od smrti našeg

VOJISLAVA JAZIĆA

(1924. – 2000.)

Sjećamo ga se s ljubavlju i poštovanjem.

Počivao u miru Božjem!

Sjećanje na tebe ostaje živjeti sa nama.

Počivao u miru!

Tvoji najmiliji RUJAN 2014.

Tvoji najmiliji

BROJ 237

Sestra Dušanka, braća Duško, Boro, Čedo i Beto

17

IN MEMORIAM SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

(22.IX.2013. – 22.IX.2014.)

Dana 22. rujna navršit će se godina dana otkako je preminula naša draga

(23.IX.2007. – 23.IX.2014.)

Dana 23. rujna navršilo se sedam godina otkako nas je napustio naš dragi

VINKO JOSIPOVIĆ

NEVENKA KOLAKOVIĆ

Tvoj dragi lik ostaje živjeti u nama i našim uspomenama.

Počivao u miru Božjem!

Zauvijek ostaješ živjeti u našim srcima i mislima.

Počivala u miru Božjem!

Ožalošćeni: suprug Franjo, kćerka Elena, zet Tihomir, unuk Andrej

Vole te tvoja djeca s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

Dana 24. rujna navršit će se 19 godina od smrti naše drage majke

Dana 24. rujna navršit će se četiri godine od smrti drage nam

LENKE DUSPER

ANE JOSIPOVIĆ rođ. Dodik

(15.III.1940. – 24.IX.1995.)

(1939. – 2010.)

Počivaj u miru Božjem!

Uspomene na tvoju ljubav i dobrotu ostaju zauvijek.

Brat Radoslav s obitelji

Oliver i Zoran

TUŽNO SJEĆANJE

SJEĆANJE JOZO SPREČKIĆ

(25.IX.2008. – 25.IX.2014.)

Dana 25. rujna navršit će se šest godina otkako nije s nama naš dragi

(14.I.1928. – 19.IX.2006.)

ANA SPREČKIĆ rođ. Nikačević

SLAVKO MALBAŠIĆ Vrijeme prolazi, a mi s ljubavlju i poštovanjem čuvamo sjećanje na tebe. Počivao u miru!

Supruga Irena, djeca Vedrana i Dražen, zet, nevjesta i unučad

(2.IX.1932. – 30.X.1987.)

Uvijek se s poštovanjem sjećamo vašeg lika.

Počivali u miru!

Obitelj Sprečkić

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

(28.IX.2011. – 28.IX.2014.) na našeg dragog supruga, tatu, djeda, punca, svekra i pradjeda

(29.IX.2006. – 29.IX.2014.)

BRANIMIR ČOLIĆ

IVU MATIČEVIĆA U tišini vječnog mira s tobom su naša ljubav i sjećanja.

U srcu tuga, na grobu tišina, a u našim srcima velika praznina. Počivaj u miru Božjem!

Tvoji: supruga Lucija, djeca Silva, Franjo, Marijeta i Tatjana s obiteljima

Supruga Jelkica, Davor i Davorka s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE ANĐA KOKOR rođ. Marijančević

Našim dragim, s ljubavlju.

U SPOMEN

(8.X.2004. – 8.X.2014.)

(30.VIII.1914. – 11.XII.1994.)

JOSIP ŠTAMBAK

STANISLAV KOKOR

VLADIMIR ŠTAMBAK

(10.XI.2009. – 10.XI.2014.)

S ponosom i poštovanjem čuvamo uspomene na vas.

Počivali u miru Božjem!

(12.II.1944. – 10.IV.1988.)

Obitelj

Vaši najmiliji

SJEĆANJE S ljubavlju, poštovanjem i tugom.

SONJA KIŠ rođ. Brajović (17.I.1924. – 13.V.1974.)

18

ANDRIJA KIŠ

NIKOLA KIŠ

(21.XII.1912. – 19.III.1991.)

(15.VIII.1949. – 4.VII.2006.)

Ivan (Điđa), Bruno i Dinko Štambak BROJ 237

KATARINA ŠTAMBAK rođ. Kiš (22.VII.1948. – 20.III.2014.)

RUJAN 2014.

IZ STARIH ALBUMA

Školarci, pedesetih Osnovna škola Vareš, učenici četvrtog razreda, 1958. godina, s učiteljicom Sofijom (Sonjom) Kiš. Fotografiju (koja je desno) ustupila Nada Piljić. Čuče: Nada Mirković, Vukica Trišić, Ljiljana Čađo, Katica Marijančević, Nada Franjić, Antonija Dodik, Elvira (Dragica) Idžaković, Sonja Pejčinović, Katarina (Rinka) Kiš, Ljiljana Andrić, Jelena Jarčević, Marija Čingel, Ljubica Franjković, Miroslava Marjanović.

Stoje: Tomislav Slugić, Ljiljana Likić, Vinko Suljuzović, Zdravko Prkić, Josip Juroš (Tinac), Rade Sekulić, Vjekoslav Crnković, Drago Čović, Ibrahim Bešić, Ibrahim Odobašić, Eugen Grgić (Braco), Ćamil Ajanović, Franjo Varešković, Nijaz Šahman, Alojz Krajinović, Mićo Anđelić.

LIST VAREŠKIH HRVATA

Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda

RUJAN 2014.

Prvi razred gimnazije u Varešu,1950. godine. Ovu fotografiju je ustupila Zrinka Jotić, a na njoj su (između ostalih...) Jelena Andrijević, Zrinka Markanović, Hilda Vojčuh, Josipa Kokor, Verkica Kevešević, Mirjana Franjkić, Kornelija Suljuzović, Janja Pejčinović, Željka Krajlih, Vlatko Rohmes, Džafer Hasanagić, Ivona Migić, Željka Krajlih, Ljilja Masal, Nevenka Bjelogravić...

osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM • naklada: 1000 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica BROJ 237

19

TURISTIČKA RAZGLEDNICA VAREŠA

Priredio J. Klarić

Šuma spomenika Svake godine o Maloj Gospi na obroncima planine Zvijezde, koji naliježu na dolinu rijeke Krivaje, u mjestu zvanom Bakići održava se skup zagriženika u prošlost, gdje se tom prigodom obavi i blagoslov vozača te njihovih automobila. Ovaj zanimljivi lokalitet mami intrigantnom poviješću.

Na karavanskom putu koji je spajao Vareš i Olovo, vrludajući kroz mrke zvjezdanske šume, nalaze se ostaci kamene kaldrme, a na blago valovitoj zaravni koja dominira okolicom, poveliko mramorje, grčko groblje, te usred svega dobro očuvani temelji crkve sv.

Roka koju sagradiše vješti dubrovački neimari na korist i potrebe naseobine saskih rudara i Dubrovčana, zakupaca rudnika olova i srebra.

Još uvijek vidljivi, iako razasuti stećci pričaju nijemu priču o bogatstvu i prošlosti ovoga kraja. Jedan kao odbjegao od ostalih, nalazi

se podalje usamljen sred guste jelove šume.

Uspravan i gord obelisk podsjeća na zagonetnu smrt kralja Tvrtka II., koji izgubi život u lovu na divlje svinje, al' ne umrije od lova već od noža urotnika željnog bosanskog prijestolja. Prazna polja na obelisku ostadoše neispisana zbog naše bosanske površnosti.

Mještani Vareša i okolice svojedobno su ga nazivali i "krastava baba" te plašili svoju djecu da, ako ne budu dobra, za pokoru moraju poljubiti ovaj kamen koji odiše nekom vrstom strahopoštovanja. U nedavnoj svekolikoj pomami gradnje i obnove vjerskih objekata nitko se nije ni pokušao dosjetiti da od daljnjeg propadanja zaštiti ovaj spomenik, podsjetnik na burnu i zanimljivu bosansku prošlost.