Bobovac No. 200 by Midnight Rider

9 771512 813006

ISSN 1512-813X

Cijena 2,00 KM • Za inozemstvo 2,00 €

LIST VAREŠKIH HRVATA

GODINA XVII. •

BROJ 200 • KOLOVOZ 2011.

ČESTITKE Štovana gospodo, uprskos brojnim nedaćama koje su zadesile bosanskohercegovačke Hrvate tijekom ratnih stradanja 1992. – 1995., vareški kraj je jedan od primjera kako se bori za ostanak ognjišta, a čuvanje i obnova vlastite baštine zadaća su svakog od nas. Ova činjenica treba biti poticaj hrvatskom narodu jer tek priznajući i prof. dr. Franjo Topić njegujući ono što jesmo možemo svjedočiti o vlastitom trajanju te snazi jedne kulture koja nastavlja da živi i djeluje kako kroz rad Hrvatskog kulturnog društva "Napredak", tako i kroz brojne priloge značajnog lista "Bobovac". Vaša djelatnost je uveliko doprinijela obnavljanju vrednota hrvatskog bića, posebice vareškog kraja, te stoga pozdravljam dosadašnju aktivnost koja je pokazala kako unatoč svim poteškoćama, slabostima i teškim povijesnim okolnostima život ide dalje. Stoga, obradovan Vašim dosadašnjim uspješnim radom šaljem srdačne čestitke povodom izlaska 200-tog broja mjesečnika "Bobovac" u ime Hrvatskog kulturnog društva "Napredak", svih članova Središnje uprave i svoje osobno. Nadam se kako ćete svojim daljim trudom nastaviti svjedočiti o opstanku i ostanku hrvatske zajednice kako na nekadašnjem stolnom mjestu bosanske države tako i na bosanskohercegovačkim prostorima u cjelini. Širite ljubav prema hrvatskom narodu i prema BiH. Ona je naša domovina kao i svih ljudi koji ovdje žive! Srdačno Vas pozdravlja, predsjednik prof. dr. Franjo Topić

Shodno saznanju da u Varešu postoji lokalni list orijentisan kulturi i toleranciji među ljudima, i da doživljava svoje 200. izdanje, redakciji upućujem iskrene čestitke. Vareš očito može biti vrlo ponosan kad ste o njemu ispisali tolike stranice. Vi predstavljate unikatan primjer u oblasti izdavaštva na našim prostorima i to treba biti Salmir Kaplan prepoznato u svjetlu podrške projektima za opstanak i razvoj u malim sredinama. Sa željom da nastavite impresionirati, da entuzijazam i profesionalizam ostanu sinonimi za list "Bobovac", Vama i svim Vašim čitateljima upućujem iskrene pozdrave.

Čestitali su nam... Između brojnih koji su nam čestitali izlazak jubilarnog broja, emailom, redovitom poštom ili izravno, izdvajamo barem nekoliko imena, uz ispriku što nemamo prostora prenijeti i sadržaj čestitki: Jozo Drijenčić iz Vareša, Ivan fra Žarko Ilić iz Ljubuškog, Mladen Radoš iz Malmöa, dr. Esad Bajtal iz Sutješčice, don Mato Majić iz Vidovica, Boris Kordić iz Mostara, Snježana Pehar iz Frankfurta, Dragan Marijanović iz Drvara, Angela Đurđić iz Denvera, Zdravko Barkić iz Vareša... IZ ŽUPNIH MATICA

VJENČANI Jasenko Malbašić i Sanja Nevjestić. ŽUPA VAREŠ

UMRLI

Anto Milanovski (71), Jozo Marijanović (76), Kristina Zlović rođ. Varoščić (79).

ŽUPA BOROVICA UMRLI

Kata Gluvić (74), Matilda Dreno (56).

ŽUPA VIJAKA UMRLI

Anto Filipović (65).

Donacije za "Bobovac" Miroslav Idžaković iz Vareša – 20 KM, Miroslav Božić iz Švicarske – 100 CHF, Ljubica Miočević iz Švedske – 100 KM, obitelj Andrić iz Nizozemske – 40 KM, Marija Barkić iz Nizozemske – 20 €, Zrinka Jotić iz Nizozemske – 22 KM, Mladen Zlović iz Nizozemske – 50 €, Nenad Josipović iz Kanade – 65 KM, Markhot Olivera iz Italije – 20 KM, Mladen Radoš iz Švedske – 70 KM, Zlatko Glavaš iz Švedske – 45 KM, Elvira Glavota iz Vareša – 50 KM, Josipa Čelan iz Kanade – 20 €, Ivica Lekić s Kosova – 50 KM, N. N. iz Sarajeva – 200 KM, K. R. iz Vareša – 50 USD, A. P. iz Zagreba – 5 €, Borka Marković iz Bostona (SAD) – 40 USD, Ruža i Drago Rajić iz Rijeke (Hrvatska) – 50 €, Ljerka i Boško Kasapović iz Rovinja (Hrvatska) – 50 €, Borislav i Katarina Medenčić iz Kanade – 50 KM, Varešani sa susreta u Kanadi – 100 CAD i 165 USD, MZ Javornik – 100 KM.

Svima hvala lijepa!

NASLOVNA STRANICA: M. MARIJANOVIĆ (FOTOGRAFIJA) I J. MALIĆ (GRAFIKA)

Salmir Kaplan, ministar za kulturu i sport Federacije BiH

BROJ 200

KOLOVOZ 2011.

VIJESTI

Prosvjed dužnikâ U gradu Varešu u kom sve "ide kako ide" nedavno se ipak dogodio i jedan prosvjed. Javno komunalno poduzeće počelo je potkraj srpnja isključivati vodu osobama čiji su neplaćeni računi postali enormni – 123 osobe duguju preko 120 tisuća KM. Korisnici na koje se odnosi(la) ova mjera okupili su se pred zgradom Općine i uspjeli ishoditi sastanak s načelnikom općine te nadležnima. Postignut je kompromis da se voda ponovno pusti onima koji su bili isključeni, a da oni bar počnu izmirivati svoje obveze prema mogućnostima (jer nitko neće biti oslobođen duga), te da Općinsko vijeće donese Odluku o kriterijima za socijalno ugrožene građane i subvencioniranje istih.

Sjednica Vijeća Dana 28. srpnja 2011. Općinsko je vijeće Vareš održalo nastavak svoje 30. sjednice, a na dnevni se red nagomilalo 20 točaka. No, to kao da nije bilo dovoljno pa su vijećnici gotovo sat i pol raspravljali o usvajanju istog, odnosno o (ne)uvrštavanju na dnevni red Odluke općinskog načelnika o kreditnom zaduživanju Općine Vareš (u iznosu od 100 tisuća KM, na godinu dana, a u svrhu participiranja Općine u infrastrukturnim projektima GAP-a i "Odraza" koji se odnose na asfaltiranje lokalnih cesta i krakova gradskih ulica). Na koncu je načelnik povukao svoj prijedlog, a onda su vijećnici počeli ekspresno prelaziti točke dnevnoga reda i sve ih apsolvirali. Mahom su to bili prijedlozi određenih Rješenja, te nekoliko Izvješća i Informacija.

Susreti i zbivanja Ponetko je možda zapazio da je i ove godine izostala manifestacija "Vareško ljeto". – Mislim da smo ove godine imali najbolju ideju do sada, koja je još proljetos prezentirana predstavnicima privatnog i nevladinog sektora i koja im se svidjela, ali naša ekonomska situacija i punjenje proračuna s oko 35% od planiranog nisu dopustili realizaciju – pojasnio je pomoćnik načelnika za

društvene djelatnosti Rusmir Berberović. Trebao je, naime, biti postavljen paviljon na prostoru iza pijace sa sajmom različitih vareških proizvoda. Kulturno-zabavnu komponentu pokušao je svojim entuzijazmom spasiti Zoran Pejčinović, organizirajući u klubu "Jazz in the house" rock večeri i kamernu izložbu u suradnji s akademskim slikarom Dubravkom Tokmačićem. Vrijedi spomenuti i (dobro posjećenu) amatersku kazališnu predstavu "Akif i Anka", što su je u vareškoj kinodvorani izveli mladi okupljeni oko – u Varešu već duže godina aktivne i s raznim nevelikim projektima prisutne – nevladine organizacije "Narko-ne". No, čini se da se druženje više povuklo na sela i da danas svako selo svoju feštu ima. Što, naravno, uopće nije loše. Iskoristili smo prigodu u jednoj večeri (30. srpnja) nakratko pribivati takvim susretima na tri mjesta: u Vijaci, na Javorniku i zatim na Pržićima. U toj noći odjekivale su tri glazbe uživo, a na Javorniku je priređen i vatromet. Posebno su specifični Javornik i Mir, dva nevelika sela, ali se njihovi mještani okupe i zbiju kao jedna velika obitelj, objeduju o zajedničkom trošku, a radosno i srčano dočekuju i svakoga gosta. Bilo je susreta i u nekim drugim selima za koje smo saznavali naknadno, a mahom su se i podudarali s drugim događanjima kojih je (uobičajeno) ponajviše bilo potkraj srpnja.

Paketi ugroženim U Vareš kao središte svoje misije – kao i svake godine – početkom kolovoza stigli su i dobrotvori iz Njemačke, već dobro znana imena: Theresia, Alfons, Günter i Christel, dakako uz Miju Vidovića. Ovaj put svoj su dolazak vezali za blagoslov crkve u Borovici, ali to je bio i standardni radni posjet. 450 paketa humanitarne pomoći otišlo je u svim pravcima općine Vareš na adrese socijalno ugroženih, ukupne vrijednosti 10 tisuća eura. Sve kupljeno i spakirano u Varešu, da se i na taj način pomogne ovoj zajednici. Popis ugroženih kojima su podijeljeni paketi načinjen je u koordinaciji udruge "Majka Terezija" i Centra za socijalni rad Vareš. Upriličeni su i brojni susreti s obiteljima čija djeca primaju kumstva ili stipendije.

PROIZVODNJA, PROMET I USLUGE

PROFI

VAREŠ, Put mira 4 mob. 061 791 133

PRODAJA MODNE METRAŽE I KONFEKCIJE NA VELIKO I MALO Vareš, ul. Zvijezda br. 25, (poslovna zgrada Bobovac)

mob.: +384 (0)61 / 794 715 tel./fax: +387 (0)32 / 843 094 +387 (0)32 / 849 300

e-mail: profitex@yahoo.com e-mail: profitex@bih.net.ba KOLOVOZ 2011.

• KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA • PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU tel. +387 (0)32/ 843-083 BUKETI • SVJEŽE CVIJEĆE • LONČANICE 061/ 753-522 SVADBENI BUKETI • POGREBNI VIJENCI 061/ 783-326

BROJ 200

REPORTAŽA

PROJEKT LJETNOG KAMPA

Drvar – izgubljeni grad U vihoru ratnih godina nemali broj Varešana, protjeranih sa svojih ognjišta, nastanio se u Drvaru, gradiću na zapadu BiH koji je u bivšoj državi bio poznato turističko odredište zbog toga što se na tom teritoriju skrivao Tito za vrijeme Drugog svjetskog rata. Piše Nikolina Pavlić

anas slava Drvara sve više blijedi i grad postaje identičan desecima drugih malih gradova u BiH koji iz dana u dan propadaju. Glavni je razlog sveopćeg sivila loša ekonomska situacija, manjak radnih mjesta i veliki postotak stanovništva starije životne dobi. Slika Drvara danas bitno se razlikuje od slike grada u periodu procvata od 1998. do 2004 godine, iako u gradu obnovilo mnogo stambenih objekata, izgradio hotel i obnovio Radnički dom. Zlatne godine U prvim poslijeratnim godinama većinsko stanovništvo činili su prijeratni žitelji Vareša i Kaknja, ali danas ih tu živi tek nekolicina i to isključivo zbog posla. Najveći broj njih zaposlen je u poduzeću "Finvest" (koje je u tim poslijeratnim godinama bilo simbol Drvara), u obrazovnim ustanovama i u javnom poduzeću "Šume Herceg-Bosne." U tom "nesretnom periodu" od 2004. godine značajan broj Varešana, u potrazi za boljom budućnošću, seli se u Korenicu, Glinu i Golubić u Republici Hrvatskoj. Varešani su se od samih početaka uglavnom okupljali oko crkve. Svećenici koji su bili zaduženi za drvarsku župu Sveti Josip mnogo su radili na ujedinjenju svih Hrvata u ovoj općini, kako u prvim poslijeratnim godinama tako i kasnije. Godinama se obećavala i najavljivala gradnja katoličke crkve u Drvaru, ali sve

Zgrada crkve sv. Josipa u Drvaru

je ostalo na praznim riječima. Svete mise i dalje se služe pod krovom nekadašnje sportske dvorane "Partizan", a stali su i radovi na župnoj kući. Udruga Hrvata danas ne postoji, iako je nekada HKD "Napredak" imao svoju podružnicu u gradu, a predsjednik podružnice bio je Varešanin Zoran Krivošić. Sijela Varešana, lovačke večeri i druga okupljanja u hotelu "Bastašica" odavno su prestala, a s povratkom domaćeg stanovništva promijenjen je i naziv Vareške ulice. Devedesetih godina počelo je emitiranje programa radio "Drvara" koji je uređivala Jadranka Lovrenović, jedna od prvih članica ekipe radio "Bobovca" u vrijeme kada se program radija emitirao jedan sat dnevno iz studija u Kiseljaku. Radio "Drvar" bio je veoma slušan, s dobrom programskom shemom, ali nije izdržao neka unutarnja previranja. Iz godine u godinu sve manje djece upisuje se u osnovne i srednje škole, a mali je broj i parova koji su se vjenčali u drvarskoj crkvi a koji su ostali živjeti u gradu.

"Loše je, primanja su neredovita, mladi odlaze, a mi koji smo ostali tu, ostali smo samo jer nemamo gdje drugo otići. Oni koji su imali mogućnosti, oni su se i snašli, a za nas ostale nitko puno i ne brine", komentar je jedne Varešanke koja od 1996. godine živi u Drvaru. Drvar danas Cilj ovog teksta nije ocrniti bilo koga ili lopticu krivnje prebacivati s jedne na drugu stranu. Cilj je skrenuti pažnju na ljude koji su u ovaj grad dovedeni jer im je štošta obećano. Ali zaboravljeni su jer njihovi glasački listići više nisu neophodni za političku igru. Stariji će se prisjetiti prvih predizbornih kampanja u Drvaru, kada su tadašnje vladajuće elite hrvatskom narodu koji se nastanio u Drvaru obećavale brda i doline. Nije prošlo mnogo, a svoje su riječi zaboravili oni koji su ih izrekli. Suživot u ovom gradu postoji, ali ljudi koji su ostali ovdje uglavnom su ogorčeni; nemaju perspektive, a ni mogućnosti da ostvare nešto više od onoga što već imaju.

BROJ 200

ana 28. srpnja 29 mladih iz Njemačke, Poljske, Srbije, Crne Gore, Hrvatske i Bosne i Hercegovine stiglo je u Vareš pod okriljem nevladine organizacije Campus 15, osnovane u Njemačkoj 1997. Jedna od osnovnih aktivnosti ove organizacije jest okupljanje mladeži na takozvane summer camps (ljetne kampove). Mladi su uzrasta između 16 i 17 godina i dolaze iz zemalja koje su jedna s drugom često u konfliktu ili unutar koje su narodi u konfliktu, i susreću se s mladima iz drugih europskih zemalja. Cilj ovih kampova jest upoznavanje i zbližavanje s mladima drugih nacionalnosti te izgradnja "mostova" tolerancije i razumijevanja, te naravno i prijateljstva. Vareš su izabrali inicijativom jedne nevladine organizacije iz BiH, koja nosi naziv Wings of Hope (Krila nade). Wings of Hope surađuje s Campusom 15 od samog početka te su njemačkoj udruzi predložili Vareš kao prvu lokaciju njihovog boravka u BiH. Emir Slatina, član organizacije Wings of Hope i jedan od voditelja Campus 15 summer camp reunion u BiH, ističe da su izabrali Vareš cijeneći da se ovoj u maloj sredini treba dogoditi jedno takvo druženje kako bi se mladi Vareša osjećali kao dio svijeta, a ne kao odsječeni od njega. Tijekom sedam dana svog boravka u Varešu mladi su bili uključeni u razne aktivnosti vezane za ekologiju i očuvanje okoliša. Naime, ekologija i pitanje okoliša, kao i ljudska prava i diskriminacija, bile su teme ovogodišnjeg susreta. Prvi dio projekta, ekologija i okoliš, održan je u Varešu putem predavanja vezanih za pitanja okoliša, gledanje filmova poput Wastelanda koji je studente osvijestio o problemima okoliša, a i sami su morali pripremiti prezentacije vezane za probleme okoliša koji su aktualni u njihovim rodnim gradovima. Te prezentacije, kako kaže Miriam Schmitz, jedna od voditeljica susreta, pokazale su da su KOLOVOZ 2011.

Campus 15 i Wings of Hope izražavaju zahvalnost ljudima s kojima su izvrsno surađivali i koji su omogućili da boravak mladih u Varešu bude ugodan i pozitivno upamćen, a to su: Damir Petrović, direktor srednje škole Vareš (gdje su sudionici spavali i boravili), te Rusmir Berberović, Brano Šurkić i Tarik Kovač koji su pomogli oko organizacije programa.

Za uspomenu iz Vareša

Vareš domaćin mladima Često čujemo da je Vareš poput zaboravljenog grada, rijetko posjećen od strane ljudi koji za njega nisu vezani na bilo koji način. No, dolazak skupine mladih iz šest različitih zemalja upravo u Vareš dokazao je da situacija nije tako siva i da se u Vareš, kao i u bilo koji drugi grad, može doći, a da u njemu nemaš ni rodbine, ni kuće, a niti financijskog interesa. Piše Ana Šurkić problemi vezani za okoliš itekako veliki u svijetu i da treba učiniti više kako bi se oni barem smanjili, ako ne i nestali. Mladi su također sudjelovali u radionicama te su tom prigodom šili pamučne torbice na kojima su naslikali razne motive kako bi pokazali da postoji alternativa za plastične vrećice, koje baš i nisu dobre za okoliš. Također su izrađivali kreacije od upotrebljivog otpada (od boca i kartona) ukazujući kako i smeće može biti iskorišteno dva ili više puta. A najznačajnija aktivnost bila je čišćenje površine oko jezera u Smreci, kao i izrada drvenih klupa na stepenicama pored jezera kako

bi posjetitelji mogli pristojno uživati u tom nesvakidašnjem ambijentu. Sve ovo zainteresirani građani imali su priliku vidjeti iz prve ruke dana 3. kolovoza u sportskoj dvorani srednje škole u Varešu, gdje su mladi Campus 15 pripremili prezentaciju svojih radova, a nakon čega su svi zajedno prošetali do jezera kako bi i tamo pokazali plod svojih aktivnosti. Najljepše što su od smeća napravili jest most koji je nosio poruku da mostove treba graditi, a ne rušiti. Sve svoje uratke, zajedno s mostom i torbicama, Campus 15 darovao je vrtiću u Varešu nadajući se da će djeci to biti interesantno, a i

poučno – da nije baš sve za bacanje. Campus 15 također ima za cilj spojiti ljude i kroz aktivnosti na kampovima nastoji među studentima stvoriti povjerenje te proširiti njihove poglede na svijet, kao i učiniti da se poštuju i budu otvoreni jedni prema drugima. Miriam ističe da do sada nisu imali nijednog sudionika iz Vareša pa ovim putem pozivaju sve zainteresirane mlade, dobi od 15 do 17 godina, da se prijave na poziv koji Campus 15 putem svoje web-stranice objavljuje početkom svake godine. Izabrani će imati priliku sudjelovati u tri različita kampa, od kojih će svaki unaprijediti

Niti zekan, niti vranac, na bazen ću, na kupanac! Priredio J. Klarić

KOLOVOZ 2011.

BROJ 200

njihovo znanje po određenim temama, kao i utvrditi prijateljstva koja već u prvom kampu steknu, jer cilj je da sudionici prvog ljetnog kampa, koji se održava u Njemačkoj, budu sudionici i sljedeća dva koja se održavaju u jednoj od šest gore spomenutih zemalja. Sve u svemu, za mlade jedno neprocjenjivo iskustvo. Campus 15 u BiH je osnovan poslije rata, kada je jedan bivši vojni pilot, kako navodi Miriam, došao do zaključka da "spajanje ljudi može funkcionirati jedino na lokalnoj razini, u smislu osobnog kontakta s ljudima, upoznavanja i stjecanja prijateljstva, a ne kroz hijerarhije gdje samo predsjednici zajedno sjede i dogovaraju se". Prvi summer camp održan je 1998. i to jedino sa sudionicima iz Njemačke i BiH. Prvi reunion održan je 2001. upravo u BiH, a iste godine Campus 15 odlučuje pozvati druge zemlje iz regiona da se uključe u projekt. Poslije Vareša sudionici kampa produžili su u Sarajevo da ondje provedu još sedam dana i sudjeluju u raznim aktivnostima vezanim za drugi dio teme, a to su ljudska prava i diskriminacija. Mladi iz organizacije Narko Ne u Varešu imali su prigodu družiti se sa sudionicima ovoga kampa i vjerovati je da su naučili nešto novo, te da će svoje prijatelje i kolege potaknuti da budu više aktivni u zajednici, a možda i sami pokrenuti neku organizaciju koja bi mladima u Varešu ponudila nešto novo. Campus 15 je dokaz da kada su mladi složni i uporni može biti napretka.

JEDAN FRATAR, JEDNA POVIJEST

Fra Berislav Kalfić

ZAPISIVANJE KAO POSLANJE U Vijaci je u župnoj crkvi 30. srpnja 2011. predstavljena knjiga "Dva rata – tri dnevnika" domaćeg svećenika fra Berislava Kalfića, a promotori su bili Mladenko Marijanović, urednik našeg lista, koji je pročitao prikaz Alena Kristića, i Boško Andrić iz Vijake. Kao i obično, donosimo ovdje u cijelosti ono što je izgovoreno na promociji. Nazočne je prigodnim uvodnim riječima pozdravio župnik fra Željko Brkić, dok je posljednju riječ imao autor fra Berislav Kalfić. Vidjelo se da je dirnut jer je dočekao trenutak da pred svojim "narodom Vijake" predstavi svoje prvo pisano djelo, za koje je skupljao elemente u raznim fazama svog života. Sâm je naglasio kako je više puta bio "kandidat smrti", ali da je uvjeren kako "Bog za svakoga ima namijenjeno poslanje koje za života mora ispuniti". On je svoje poslanje vidio u vrijednom zapisivanju svega što je doživio kroz dva rata i sada je to okrunjeno, no tek zahvaljujući činjenici da je privatno našao podršku, u malom timu ljudi na čelu sa Željkom Ivankovićem, a koji su cijenili nedopustivim da takva građa stoji neobjavljena i angažirali se da bude "ukoričena", na čemu im je više puta zahvalio. Treba još naglasiti da fra Berislav Kalfić dogodine slavi 60 godina misništva, ali treba spomenuti i to da na promociji knjige ovog marljivog i ni po čemu kontroverznog fratra od svećeničke subraće (izuzev fra Željka) ne bijaše nikoga.

S promocije u Vijaci

Prosvjed protiv ratnog ništavila (Fra Berislav Kalfić, Dva rata – tri dnevnika, Župa Vijaka – HKD "Napredak", Vareš, 2011.) Alen Kristić

bujmom nevelika, ali u više pogleda jedinstvena knjiga fra Berislava Kalfića, naslovljena "Dva rata – tri dnevnika", sučeljava nas prije svega sa zagonetnim fenomenom pisanja usred ratnog ništavila, pa čak i onda kad je svaki pisani trag o ratnim događanjima pisca mogao koštati života. Doista, što to nekoga pokreće na pisanje usred rata kad život ne znači ništa, kad je, kako to ustvrđuje na jednom mjestu fra Berislav, život jeftiniji i od mušice i od crva? Nakon što sam sa znatiželjom pročitao sva tri fra Berislavova ratna dnevnika – "Jedan dnevnik o bleiburškoj tragediji 1945.", "U Titovoj vojsci 1945." i "Olovske ratne godine 1992. – 1996." – obogaćen k tomu nizom prijateljskih susreta s fra Berislavom, čija raskošna osobnost neodoljivo podsjeća na paradigmatične fratarske likove iz Andrićevih pripovijetki, ne mogu se oteti uvjerenju da je fra Berislavovo pisanje usred rata skopčano s njegovom potrebom pružanja otpora ratnom ništavilu. Čin pisanja u ratu, koliko god iz ratne perspektive mogao izgledati besmisleno, samom ratu oduzima privid ap-

solutnosti, umišljaja da će rat zauvijek trajati i da su ratne "kreposti" temelj na kojem je moguće izgraditi osobno i zajedničarsko "sutra" s obilježjima ljudskosti. Pisanje u ratu čuva otvorenim horizont nade da ratno ludilo mora uminuti i da je do tada važno ne samo preživjeti nego prije svega "sačuvati obraz" odnosno plam ljudskosti ili, ako hoćete, iskru božanskoga u svojim grudima. No, čin pisanja u ratu nije samo način obrane vlastitog duha od ratnog virusa mržnje i uništavanja, svojevrsna osobna katarza, nego i gesta solidarnosti s onima koje je ništavilo rata progutalo jer zaboravu otima nijeme krikove nevinih žrtava, prokazujući lažnost povijesnih prikaza koje pišu zločinci zaogrnuti plaštem pobjede, neovisno o tome kojom se ideološkom značkom samozadovoljno kitili. Naposljetku, pisanje u ratu, jer ocrtava zločinačko lice rata bez uljepšavanja svojstvenog nacionalno-patriotskom romantizmu, proročka je gesta koja nas čuva trijeznim i budnim pred lažljivim propovjednicima rata, koji nas, svako malo, a posebice našu mladost, kušaju uvjeriti da je rat povlašteno, čak isključivo

BROJ 200

mjesto na kojemu možemo zadovoljiti svoju iskonsku potrebu za avanturizmom, odanošću, solidarnošću i, nadasve, čašću. To su neke od misli s kojima sam samome sebi pokušao barem donekle odgonetnuti fra Berislavovu cjeloživotnu odvažnost i ustrajnost da pisanom riječju svjedoči o ratnim strahotama usred ratova koji ga sustigoše na njegovom životnom putu. Svoj prvi ratni dnevnik, onaj o bleiburškoj tragediji 1945., fra Berislav ispisuje kao đak visočke franjevačke gimnazije sa svega 16 godina. Obuhvaćajući vremensko razdoblje od 5. travnja do 1. lipnja 1945., fra Berislav na njegovim stranicama svjedoči o onome što je kao mladić doživio tijekom povlačenja pred partizanima: prvo, iz Visokog do Zagreba, a potom, nakon što je u Zagrebu unovačen u "Časničku gospodarsku školu", tijekom "marša smrti" na ruti "Bleiburg – Maribor – Koprivnica – Đurđevac – Koprivnica – Varaždin", sve do "privođenja" u varaždinski partizanski logor. Dnevnik je, riskirajući život, fra Berislav pisao krijući se od stražara. Listove koje je pri tome koristio nosio je privezane na listu noge što su olakšavale vojničke hlače. Potresno je to svjedočanstvo 16-godišnjaka prije svega o zločinima počinjenim tijekom "marša smrti" od strane partiKOLOVOZ 2011.

zana, o ubojstvima, kako sam fra Berislav piše, počinjenim iz osvete, ali i iz samog uživanja, u "pijanstvu od pobjede", ali i u pijanstvu "od rakije", dajući još jednu potvrdu uvidu Simone Weil da pravda ne boravi u "šatoru pobjednika". Fra Berislavov bleiburški dnevnik objavljen je prvi puta u emigrantskoj "Hrvatskoj reviji" u rujnu 1983. u Barceloni. Do sada neobjavljivan, fra Berislavov dnevnik u "Titovoj vojsci 1945.", nadovezujući se vremenski neposredno na onaj bleiburški, obuhvaća razdoblje od 1. lipnja do 6. kolovoza 1945. Započinje, da se poslužim piščevom formulacijom, "vrtoglavim zaokretom". Na temelju novog zakona i mladenačke dobi, fra Berislav je, skupa sa svojim suputnikom još od Visokog, Varešaninom Antom Slugićem, oslobođen iz logora i kao dopunska prinova priključen partizanskoj "Udarnoj brigadi Jože Vlahovića". Nedugo potom, a na temelju za to doba zavidne školske spreme, i jedan i drugi će u brigadi čak dobiti službe od iznimnog povjerenja. Fra Berislav će postati "ćato" odnosno pisar pri kabinetu komandanta divizije, generala Terzića, i urednik "džepnih novina" za svaki bataljun u brigadi, dok će Anto postati inspektor "divizijskog kuhanja". Fra Berislavove i Antine bezmalo pustolovine u Titovoj vojsci okončavaju neobičnim i neočekivanim povratkom u visočku franjevačku gimnaziju, za što je posebice zaslužan Varešanin i tadašnji ravnatelj gimnazije fra Lujo Zloušić, i obnovljenim opredjeljenjem za fratarski poziv,

koje je okrunjeno oblačenjem fratarskog habita u Kraljevoj Sutjesci nakon kratkog novicijata i duhovnih vježbi 2. kolovoza 1945. To je, kako ustvrđuje i sâm fra Berislav, bio prvi novicijat i prvo fratarsko oblačenje u novonastaloj državi FNRJ, ali, po svemu sudeći, i na Balkanu po okončanju II. svjetskog rata. Pišući ga kao slobodan čovjek, što fra Berislav svjesno ističe, dnevnik "U Titovoj vojsci 1945." obiluje s daleko više detalja, koji pokazuju ne samo fra Berislavovu osobnost nego i njegovu pripovijedalačku nadarenost koja nije lišena niti smisla za dramatično, niti smisla za humor. Dnevnik "Olovske ratne godine 1992.-1996.", fragmentarno objavljivan u listu "Bobovac" tijekom 2010. i 2011., fra Berislav ispisuje kao čuvar Gospinog svetišta u Olovu. Tu su prikupljena njegova svjedočanstva koja sačinjavaju ratnu dramu olovskog kraja, usko povezanu s onom vareškog i sutješkog Nisu zato suvišne riječi zahvale svima koji su na različite načine omogućili da fra Berislavove ratne dnevnike dobijemo među koricama jedne knjige, počevši od njezina urednika Željka Ivankovića, preko izdavača Župe Vijaka i HKD "Napredak" Podružnice Vareš, do fra Željka Brkića, Mladenka Marijanovića i Jelene Jurić, zaslužnih za unos, priređivanje, lekturu i korekturu teksta. Na koncu, objavljivanje fra Berislavovih ratnih dnevnika, poziv je da propitamo svoj odnos prema zavičaju i ljudima koji ga na različite načine utjelovljuju, neovisno je li riječ o njegovoj prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti.

Dobri duh Olova i Vareša Boško Andrić

ako započeti priču o životu fra Berislava i njegovih gotovo 85 godina života? Upustiti se u opisivanje nekoga tko je preturio dva rata, živio u staroj i novoj Jugoslaviji, i ovakvoj troglavoj Bosni, i doživio gotovo 60 godina misništva u vječno trusnoj balkanskoj krčmi sizifovski je posao. Sizif je onaj koji je nekada davno gurao kamen uz brdo i uvijek se ponovno vraćao u dolinu. Imao je kamen, ali nije dosegnuo vrh. Ja svoj još uvijek, eto, guram k'o Sizif, a fra Berislav je odavno osvojio vrh, još ga jedino nebo čeka. Manje bih govorio o dnevniku, više o životu, jer je knjigu iznjedrio ispunjen život, a ne obratno. Prateći njegov hod po ovozemaljskim mukama, učeći od njega i slušajući pametnije od mene, kako god skontam, fra Berislav je uspio u životu iz nekoliko razloga koji su usko vezani za prostor i ljude iz vijačke okolice. To su: 1. kućni odgoj, 2. višečlana obitelj, 3. odrastanje u, kako se to danas često govori, zdravoj prirodnoj sredini i 4. fratarsko školovanje. 1. kućni odgoj – u vrijeme fra Berislavovog djetinjstva roditelje se štovalo i slušalo i zbog toga je malo bilo promašenih života. Djecu je svatko odgajao i "dotjerivao" u red. Od susjeda, prijatelja, rodbine, pa preko trgovaca, šumara, do paroka. 2. višečlana obitelj – pojaviti se na ovom svijetu u višečlanoj obitelji nekada je bila prednost. Doduše, to se shvaćalo tek po odrastanju. S dje-

Kapetanović Pilana, prerada, uslužno rezanje drveta i gradnja drvenih kuća KOLOVOZ 2011.

d.o.o.

BROJ 200

com se nije moglo previše natezati. Život u obitelji bio je kao vojnički. Znalo se tko naređuje, a tko sluša. Znalo se tko tuče, a tko dobiva batine. Život je bio svakodnevna borba, čak se i za komad kruha i mjesto uz siniju otimalo. 3. odrastanje – jačati tijelo i razvijati dječački duh uz rječicu Tribiju, pomagati na jednoj od stupa za valjanje sukna ocu i sve ostalo, samo je dio ondašnjeg života. Odrastati u prirodnom ambijentu baš onakvom kakvog ga je Bog stvorio davalo je snagu koja će se akumulirati u fra Berislavovim žilama i godinama kasnije biti pokretačka snaga u svim njegovim aktivnostima, bolima i patnjama do današnjeg dana. 4. fratarsko školovanje – fratar nikada nije bilo lako postati. U vrijeme kada je fra Berislav krenuo hoditi u vjeri, fratri su još uvijek bili nositelji pismenosti i nasljednici kulturne baštine, svoga i krajeva u kojima su službovali. Zašto sve ovo navodim? Uvjeren sam da su ovo ključni faktori koji su fra Berislavu davali snagu da preživi udarac ovna predvodnika, ujed zmije, križni put u Bleiburg, mobiliziranje u vojsku, ratne godine u Olovu, kostolome i, evo, da doživi izlazak svoje prve knjige. Kada čovjek napiše knjigu i ona ostane svjedočiti o njegovom životu, teško je izraziti njezinu vrijednost. Ona dolazi do izražaja nekada poslije. Fra Berislav je od onih kojima je nekako cijeli život bio vezan uz rat. Od partizanskog vodiča, preko odlaska iz novicijata u Visokom prema Blei-

Zvijezda br. 27 71330 Vareš Bosnia & Herzegovina fax: +387 32 843 142 mobile: +387 61 189 915 7

JEDAN FRATAR, JEDNA POVIJEST

burgu, pa do posljednjeg rata proživljenog pod granatama u Olovu. Partizanima je kao vodič pobjegao bos ispred nosa u planinama iznad Olova, križni put je preživio, a u Olovu je bio "na vi" s gelerima. Bio je, kažu, "dobri duh Olova i Vareša", a na jednom internetskom forumu jutros ugledah i zapisah riječi nekog od forumaša: "Nama jedini uvaženi sugovornik može biti gospodin fra Berislav Kalfić, ostali javite se za riječ uz dopuštenje". Ovo uvaženi i gospodin, napisano je velikim slovima. Bio je svjedokom stradanja stanovništva Vijake i prostora oko nje. Svašta je vidio, mnoge spasio i kardinalu preko radio amatera poručio za nas možda povijesnu (da li i proročku) rečenicu: "Uzoriti, ne brinite, dolina Krivaje je u punom sastavu!" Hrabrio je vjernike i prognanike da ostanu, gajio je ljubav prema susjedima u Olovu. Gospino svetište čuvao je fratarskim ponašanjem, a ne oružjem. I sačuvao ga. Sačuvao je i oćevačke svetinje. Na crkvištu na svaku Gospojinu dugo je uobičavao govoriti i pozdravljati goste i zahvaljivati svojim susjedima – drugima i drugačijima. Tada mi se urezala i jedna lijepa riječ koju sam prvi put čuo – misa uočnica. Taj njegov međususjedski kontakt išao je mnogima "na vijuge". Međutim, fra Berislav je sve vrijeme samo to propagirao. Traume jesu ostale, ali njegova upozorenja prije i u ratu identična su s pogledima današnjih europskih političara. Da smo slušali ovakve kao fra Berislav, nit' bi nam trebao Dayton, a kamoli Vijeće ministara. Radeći na knjizi "Župa Vijaka" imao sam prigodu svjedočiti fra Berislavovom sjećanju na vrijeme Drugog svjetskog rata. Nisam sreo, a sumnjam i da ću, čovjeka s takvim pamćenjem i pričanjem do u detalje o tim teškim vremenima. Sva sreća da je kao živi svjedok progovorio o mnogim nepoznatim činjenicama iz

U DOMU KAO NEKAD tog, po Vijaku, kobnog perioda. Drugi svjetski rat bio je po mnogo čemu, izgleda, odrednica za dalji život. Od Ante je postao Berislav. Ime je dobio po tadašnjem župniku vijačkom fra Berislavu Laciću koji mu je pomogao oko odlaska u svećenike. U knjizi Ivana Tomislava Međugorca čitam kako su starija godišta od 1928. g. mobilizirana u partizane. Spominje i fra Berislava Kalfića i godinu rođenja 1927. Veli Međugorac da mlađa godišta nisu uzimali u vojsku jer su premlada, a starija su smatrali ustašama pa su ih po kratkom postupku. Izgleda da je fra Berislav potrefio i kad će se rodit'. Posljednjih nekoliko godina vratio se kući. U Vijaku. Po prvi put na službu. Iduće godine trebali bismo obilježiti 60 godina fra Berislavovog misništva. Dijamantni jubilej. Malo je onih koji to dočekaju. Vjerujemo i molit ćemo Boga da fra Berislav ostvari još jednu pobjedu vrijednu divljenja. Fra Berislav je svoju životnu šansu iskoristio i ostavio dubok i neizbrisiv trag, a kako mu je bilo, to samo on zna. Iako ostaje pitanje zašto ovaj ratni dnevnik nije ugledao svjetlo dana mnogo, mnogo ranije, najvažnije je da je sada dostupan svima nama. Osobito mi je drago što se promocija održava u okviru Drugog susreta Vijačana. Niti je bilo niti će biti zgodnije prigode. Nas dvojica izdali smo po jednu knjigu. Tražimo trećeg. Da nastavi gdje smo mi stali. Da svjedoči o vremenima prošlim i vremenima budućim. O Vijaci i Vijačanima. O nama kakvi smo i zašto smo još uvijek tu. Fra Berislave, hvala ti lijepa za sav trud koji si uložio u ovu knjigu, hvala ti što još uvijek stojiš na braniku domovine i našeg vijačkog kraja. Hvala ti što se ne daš. S naše strane sve ćemo učiniti da dogodine obilježimo tvoj dijamantni jubilej i da ti samostan u Sutjesci još zadugo ne bude dom.

Susret Vijačana Na blagdan sv. Ane i Joakima u Vijaci 26. srpnja 2011. središnje je misno slavlje predvodio definitor Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Mato Topić. On je u svojoj homiliji govorio o tome kako se s riječima može postupati na dobar i rđav način i kako ljudi mogu postati žrtve riječi. Posebno su to tzv. mali ljudi, kao da postoje mali i veliki ljudi, kao da postoje mali i veliki Hrvati, kao da nismo svi pred Bogom jednaki – upozorio je fra Mato. A kao vrhunac druženja i zajedništva 30. srpnja upriličen je II. susret Vijačana. Piše fra Željko Brkić

vima nam je poznato da svake godine u srpnju i kolovozu, u vrijeme godišnjih odmora, grad Vareš i okolna mjesta počnu živjeti jednim drukčijim ritmom života. Neki onda s razlogom čekaju ljeto kako bi razbili svakodnevnu monotoniju koja vlada u ostalom dijelu godine, drugima to pak ne odgovara jer im oni drugi narušavaju njihov mir na koji su navikli. Kako god bilo, to je prilika da se susretnemo najprije sa svojim najbližima, a onda i s

drugima koje možda nismo dugo vidjeli. Osim toga, već duži niz godina na području općine baš u tim mjesecima održavaju se tradicionalni zavičajni susreti na kojima se zna okupiti velik broj kako domaćih tako i iseljenih Varešana. Što se tiče Vijake, tradicionalno najveći broj Vijačana svake godine dolazi uoči sv. Ane, drugotnog patrona ove župe. Tih dana u Vijaci se broj stanovnika poveća barem za dvije trećine, a tri dana prije zbog tradicionalnih igranki

SUSRETI NA VRANKOVCIMA

Potočka tradicija Već su četiri desetljeća otkako je zbog proširenja rudnika željezne rude iseljeno i na vareškoj mapi brisano selo Potoci. Ali Potočani se okupljaju i njeguju spomen na njega

elo Potoci bilo je najbliže gradu i njegovim manirama. Kupalo ga je pet potoka, obasjala ga električna sijalica prije nego ijedno drugo... Iz jednoga od ranijih zapisa prenosimo: "Ljepota se uočavala već na samom ulazu u

BROJ 200

Samo slika i sjećanje...

selo, gdje je bilo prekrasno jezero oko kojega su se gnijezdile brojne ptičje vrste. S desne strane jezera bio je park s ribnjakom, a s lijeve, u ono vrijeme, markantna zgrada mjesnog odbora. U blizini se 1952. godine otvara i prva KOLOVOZ 2011.

U svojoj, kako su mnogi rekli, nadahnutoj propovijedi, prigodom mise s kojom je počeo II. susret Vijačana župnik fra Željko Brkić istaknuo je: "I kada se čini da život na ovim prostorima nema nikakve šanse, ipak ima nade u ljepšu i sretniju budućnost". Stoga je pozvao okupljene da ne dižu ruke od svega, da ne zapuštaju svoj rodni kraj, nego da gaje želju za povratkom i na taj način gaje nadu u bolje sutra za svoju Vijaku.

Fra Mato za propovijedi u Vijaci

koje se organiziraju u vijačkom domu kulture i na sam dan taj broj zna biti daleko veći. Tako je bilo i ove godine. Kada su u pitanju ti tradicionalni zavičajni susreti, župa Vijaka svoj zavičajni susret nije imala do ove godine. Naime, prošle godine na inicijativu Mjesne zajednice Vijaka i Župnog ureda Vijaka u rujnu mjesecu održan je na Lazetovici prvi susret Vijačana koji je trajao tri dana. Na njemu je sudjelovalo oko 50 uglavnom domaćih Vijačana. Tada je odlučeno da se ove godine nakon sv. Ane upriliči prvi pravi

susret Vijačana na kojem će sudjelovati i Vijačani koji sada žive razasuti diljem svijeta. Unatoč bojazni da susret možda neće uspjeti i da se neće okupiti dovoljan broj Vijačana, naprotiv pokazalo se suprotno. Kao što je običaj i na većini drugih mjesta susret je započeo misom, a nakon nje susret je nastavljen na igralištu kod osnovne škole gdje se okupio veliki broj ljudi. Najprije je održana ženska malonogometna utakmica koja je izazvala veliko oduševljenje i smijeh okupljenih. Nakon toga uslijedio je muški malono-

četverorazredna osnovna škola. Prve plesne večeri (igranke) održavale su se u zgradi koja se nalazila u parku na ribnjaku. Poslije je ta ista zgrada (bila je montažna) prenesena gotovo u središte sela. Tako zgrada dobi naziv 'Društveni dom sa čitaonicom'. Tada se osniva i prvo kulturno-umjetničko društvo s brojnim sekcijama od kojih su najistaknutije bile plesna, folklorna i dramska. U samom domu postojala je i pozornica (bina) sa 'suflerajem' ispred nje, gdje su se pripremale i održavale 'priredbe'. S tako pripremljenim programom društvo je gostovalo u svim selima vareške općine koja su imala društvene domove." Stoga se Potočani kao pojam i kao zajednica ni nakon iseljenja ne dadoše precrtati. Svoga su zaštitnika sv. Iliju nakon nekog vremena odlučili izmješteno štovati i tako se počeli okupljati u prigodi toga blagdana na Vrankovcima ponad Semizove Ponikve, na koju su se Potoci teritorijalno naslanjali. Svoje druženje nazvaše susretom Potočana, ustanoviše traKOLOVOZ 2011.

gometni turnir za odrasle i za djecu na kojem su sudjelovale momčadi iz Krčevina, Donje Vijake, Ivančeva, Radoševića, Gornje Vijake, a najuspješnija je na kraju bila momčad s Ivančeva. Osim nogometa, održana su i natjecanja u potezanju konopca, trčanju u vrećama, bacanju kamena s ramena itd. Drugi dio susreta, u večernjim satima, započeo je u župnoj crkvi promocijom knjige "Dva rata – tri dnevnika" autora fra Berislava Kalfića. Nakon promocije, u domu kulture uslijedila je igranka koju su mnogi očekivali, a razlog tomu je što su na njoj prvi put nakon rata, točnije nakon 21 godine, nastupili domaći glazbenici. Mnogi su rekli da su se te večeri vratili u dane svoje mladosti uživajući do ranih

diciju, i ono je unatoč kratkom poremećaju što ga je izazvao rat već premašilo punoljetnost, a s vremenom je broj gostiju koji se priključuju višestruko nadmašio brojku samih Potočana. Pa i kad vremenske prilike ne pogoduju, a treba imati u vidu da su Vrankovci na oko 1300 metara nadmorske visine, ne izostaju redoviti sadržaji kao što su glazba uživo, mobilni šank, tombola... U tomboli, primjerice, uvijek se nađe i pokoja knjiga kao dobitak, što govori o razini do koje drži ovo okupljanje i s kog onda, razumljivo, izostaje bilo kakva sirova zabava, a kamoli tučnjava. Izletište se i pripremi i raspremi, drugim riječima bude većim dijelom pokošeno, a tjedan dana poslije susreta počišćeno od smeća i otpada... Tako je bilo i na 22. susretu održanom 24. srpnja. Premda je već drugu godinu zaredom kišilo, u analima ostaje zapisano da potočka nostalgija nadživljava i ostaje uzorom drugim susretima i okupljanjima slične vrste, kakvih se nakon rata bilo namnožilo, ali i pogasilo. S. P. BROJ 200

jutarnjih sati u izvedbi poznatih rock hitova iz tih vremena, a najviše igrajući prepoznatljivo vijačko kolo. Na kraju, što reći, susret je prošao i bolje od očekivanog. Ovim putem zahvaljujemo svima onima koji su u njemu sudjelovali, a posebice ekipi ljudi koja je uložila najveći trud oko organizacije susreta. Posebne riječi zahvale upućujemo našim glazbenicima, a to su Vito, Slaviša, Gaga (Franjkići), Miri Šimiću i Zdravku Miletoviću s nadom da se vidimo i dogodine, i to u većem broju. Zasigurno će to zahtijevati više truda i napora što onda znači i ljude s entuzijazmom, ljubavlju prema svome rodnom kraju i ljude koje će povezivati isti cilj i zajedničko dobro.

Zlatni pir Fanika i Tomislav Lovrenović 50 godina braka proslavili u domu na Pogarima 23. srpnja 2011. 9

IZA KULISA JUBILEJA

Veze Jelašaka s ostalim svijetom (iz predavanja dr. fra Stjepana Duvnjaka)

U novoizgrađenom domu kulture

Ponosni Jelaščani

Male sredine velike povijesti, poput Jelašaka, izvrsno nam služe kad hoćemo uzveličati svoju (u ovom slučaju katoličku) tradiciju i kulturu pa reći kako smo s njima nadmašivali daleko veća i urbana mjesta. Predbacujemo drugima kada te naše vrijednosti ne vide ili prešućuju, ali u vlastitom "zauzimanju" za takva mjesta ne odmičemo nimalo od verbalnog. U takvom su se ozračju, naime, odvijali "Dani fra Matije Divkovića" 23. i 24. srpnja 2011. godine u Jelaškama, barem prvoga dana kojemu smo nazočili. Priredio M. Marijanović

isu to bili nimalo obični "Dani fra Matije", bili su upriličeni u povodu obilježavanja 400-te obljetnice tiskanja prve bosanske knjige (katekizma) na narodnom jeziku! No, ta brojka i taj raspon od četiri stoljeća nisu u širemu smislu imali značajnijeg odjeka. Prepuštene same sebi, Jelaške, odnosno Jelaščani iz iseljeništva na čelu s Vitomirom Pejićem iz Beča, poduzeli su se organizirati dvodnevnu manifestaciju kako bi dostojno obilježili taj neusporedivi jubilej u svom rodnom mjestu koje dijele s fra Matijom. I, doista, svojom su razinom i gostoljubivošću nadmašili sva očekivanja. Akreditirano i jednoobrazno odjeveno osoblje ljubazno je skrbilo o svemu, od dočeka gostiju na parkiralištu i registriranja, do svih aspekata usluživanja u domu kulture gdje su se smjenjivali razni sadržaji. Posebno izrađen logotip, prigodno vezeni stolnjaci, umješna voditeljica programa – sve je to moglo zasjeniti i jednu gradsku paradu kao što

je, primjerice, razvikani Sarajevo film festival koji se održavao tih dana. No, na "crveni tepih" u Jelaškama nisu kročili mnogi koju su po raznim osnovama trebali ili, štoviše, bili obećali doći. S gorčinom koju nisu krili, primijetili su to i

Poslije Bečkog rata, nestankom samostana u Olovu, Jelaške spadaju u područje samostana Kraljeve Sutjeske iz kojega je koordinirana pastoralna skrb za prostor između rijeka Drine, Save i Bosne. Jelaške su najprije bile u sastavu župe sv. Mhovila u Varešu, a zatim u sastavu župe Vijaka, osnovane 1838. godine. Tako od početka 18. st. put za katolike s ovog područja, dakako i za Jelaščane, u svijet znanosti vodi kroz samostan u Kraljevoj Sutjesci sve do kraja 19. st. I zabilježbe o Jelaškama od tada gotovo isključivo nalazimo, uz izvješća apostolskih vikara, u samostanskoj arhivskoj građi. Kratku povijest Jelašaka nalazimo u rukopisu IV. sveska Arkive fra Mate Mikića(…)

domaćini, iznoseći zahvalu svima "kojima nije bilo iz poniženja doći". Sve u svemu, referenti u ministarstvima za kulturu, čini se, slabo išta znaju o Divkovićevu značaju, a kamoli zavičaju. Od političara i funkcionara bili su nazočni

općinski načelnici iz Vareša i Olova. Od najavljenih predavača osjetio se izostanak Ivana Lovrenovića i dr. Nele Rubić. Od "običnog" puka, tek rijetki sa strane. Niti domaći nisu svi došli jer je istog popodneva bila svadba u selu.

Političko i kulturno obzorje u vrijeme fra Matije Divkovića (iz predavanja dr. fra Andrije Zirduma) Što reći o životu i zbivanjima prije 400 godina na tlu gdje je živio i djelovao Matija Divković? Tijekom svoga relativno dugog života od 68 godina (život je onda prosječno trajao 35-40 godina) fra Matija Divković je doživio – premda on toga, kao ni njegovi suvremenici, nije bio svjestan – vrhunac i ozbiljno urušavanje Osmanskoga Carstva. U vrijeme fra Matijine mladosti područje bivše srednjovjekovne Bosne bilo je zahvaćeno pojačanom islamizacijom. (…) Spomenuta događanja utjecala su i na odgoj klera o kome je ovisilo dušobrižništvo katolika. Teško, skupo i nesigurno je bilo slanje mladića na studij u inozemstvo poglavito u Italiju u tamošnje samostane i na veleučilišta. Zato su uz njih franjevci ustanovili manja pokrajinska učilišta s četverogodišnjim nastavnim programom u nadležnosti Provincije. (…) Uz navedene raznovrsne neprilike fra Matija se imao teškoća i sa životnim prostorom u kome je radio, putovanjima te načinom pisanja. Stambene teškoće možemo naslutiti iz arheoloških ostataka samostana u Olovu te opisa samostana u Gradovrhu/Tuzla u kojima je živio i djelovao. Opisi zbivanja u Gradovrhu i oko njega svjedoče da je teško mogao imati konja na raspolaganju za putovanje. A što se pisma tiče, latinica nije bila pristupačna bosanskom puku, a niti ranije salivena slova crkveno-pravoslavne ćirilice, kojima su već bila tiskana neka djela za kršćane slavenskih naroda, koji su Brestlitvanskom unijom (1595.) pristupili katolicizmu. Divković se odlučio za bosanicu. U vezi s tim u posveti Nauka krstjanskog (velikog) 1611. piše: "Ne budući štampe ni slova od našega jezika ja moiemi rukami činih svekoliko iznova i istemelja svakolika slova. Neka je sve koliko na hvalu, na slavu i na poštenje G[ospodi]na Boga, na umnoženje vjere i zakona Isukrstova. Na veliko urešenje jezika slovinskoga. Na spasenje i na razgovor duhovni pravovjernie krstjana". BROJ 200

KOLOVOZ 2011.

Što je nama fra Matija Divković danas?

Književna vrijednost Divkovićeva djela

(iz predavanja Ivice Mlivončića)

(iz predavanja Željka Ivankovića)

Danas možemo ponavljati dobro poznatu činjenicu da je fra Matija otac bosansko-hercegovačke i hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini. Bio je prvi nakladnik, tipograf, urednik, autor prvog katekizma u Bosni, i tako redom, što neki znaju i ne znaju, prihvaćaju i prešućuju, ili čak zatiru. Ali on je u svoju Bosnu unio malu enciklopediju duhovnog štiva ondašnje Europe. A 400-ta obljetnica tiskanja njegova dva prva djela u svojoj srži je prvorazredan događaj, važan za povijest, kulturu, pismenost, opći razvitak društva i svakako za Katoličku crkvu i hrvatski narod, franjevački red, posebno za svijest i samoodrživost svoga naroda u svojoj domovini Bosni i Hercegovini. On je izdanak onoga naroda koji je u "zemljici Bosni" uspijevao preživjeti i nadživjeti svaki dio svoje mukotrpne povijesti, koja traje već čitav milenij.

Divkovićeve književne vrijednosti, odčitavane u njegovu vremenu i iz poetike njegova vreme-na, a onda valorizirane snažnim Divkovićevim utjecajem u desetljećima nakon njega, učinile su ga i čine rodonačelnikom "pisaoca bosanskih". Ne samo u domeni retorike, nego i u domeni pripo-vjedne književnosti, ali i u pojedinim segmentima onoga što je pjesništvo, pa i scensko-dramska, tj. prikazivačka dimenzija književnosti. Nedvojbenu vrijednost njegovim je pričama, kao dijelu propovijedi (besjeda) ili pripovijedi (prilika), dalo njihovo ponarodnjenje, pričanje na način narodnog kazivača. Dakle, Divkovićeva recepcija tog modela i njegovo potpuno ukorijenjenje u narodnu tradiciju, omogućila je potom da njegove besjede i prilike budu prihvaćene kao domaće, koje se pripovijedaju ili mogu pripovijedati uz kućna ili pastirska ognjišta kao svojevrsna bosanska "božanstvena komedija", bosanski varijetet priča o raju, paklu, čistilištu... To bi svakako bilo nemoguće da Divković nije imao dar (urođen i naučen!) uhvatiti i trajno držati ritam narodnog pripovijedanja, njegov leksik, sintaksu, praviti zanimljive i intrigantne parabole, i sve to recipijentu upakirati kao iznimnu stilsku poslasticu. Stoga nimalo ne čudi da su Divkovićeve knjige izišle u toliko izdanja, da su ih potom prepisivali popovi glagoljaši po Dalmaciji i dalmatinskim otocima, da su ih podjednako čitali njegova subraća bosanski franjevci, ili do stanovite mjere obrazovani trgovci u sarajevskom Latinluku gdje su napisane, ali i tek opismenjeni pastiri uz stada po bosanskim vrletima, ili da su vjernici ispravljali svećenike koji bi se poneku od besjeda ili prilika drznuli preinačiti, skratiti ili neadekvatno interpretirati za nedjeljnih propovijedi, otprilike onako kako danas i najmanje dijete ispravi oca ili majku koji mu uz uzglavlje prije spavanja po 101. put priča jednu te istu bajku, a ako mu je slučajno ne priča posve identično kao prethodnu noć. Ta "valorizacija" po kojoj ono eminentno autorsko, potom putem Divkovićeva "u jedno stisnuto i složeno", postaje narodnom svojinom, gotovo anonimnom književnošću, najveći je kompliment svakoj literarnosti. A ona je do naših vremena, unatoč beznačajnosti Divkovićeva djela u usporedbi s recentnim djelima tadašnjih europskih književnosti, sačuvala i donijela ime i književnu vrijednost Divkovićevu do naših dana. Da je to na našim prostorima uopće bila kadra, Divkovićeva je književnost ipak morala biti "kruh svagdašnji za ljudsku dušu", kako je književnost okarakterizirao talijanski književnik devetnaestog stoljeća Francesco Guerazzi.

No, ne može se reći da događaj nije uspio. U nazočnosti solidnog broja franjevaca, među kojima su bili i provincijal fra Lovro Gavran te urednik "Svjetla riječi" dr. fra Ivan Šarčević, te dijecezanaca, nekolicine kulturnih djelatnika i predstavnika medija, manifestacija je započela izložbom pod nazivom "Vrelo fra Matije Divkovića", a uz nju je bio i postav o župi Jelaške, što je sveukupno osmislio i pedantno postavio učitelj iz Jelašaka (danas u Puli) Nikola Kamenčić. On je bio i jedan od preda-

vača, s temom "Moj doživljaj fra Matije Divkovića". Iz tema ostalih predavača donosimo po jedan fragment, uz napomenu da je zbog njegova službenog boravka u Francuskoj dijelove iz predviđenog izlaganja književnika Željka Ivankovića na znanstvenom skupu u Jelaškama pročitao urednik lista "Bobovac" Mladenko Marijanović. On je uzgred, a kao jedan od priređivača, nazočnima ukazao i na publikaciju koju je u povodu jubileja dala tiskati vareška Podružnica HKD "Napredak".

Zirdum, Duvnjak, Mlivončić, Marijanović, Kamenčić KOLOVOZ 2011.

BROJ 200

VELIKI DANI ZA BOROVICU

Mržnja je srušila, ljubav je obnovila I to je dočekano. Gornja i Donja Borovica povezane su asfaltnom cestom. No, do njih se još dolazi makadamom. Ali to nije bilo važno 5. kolovoza kada se činilo da doista svi putevi vode u Borovicu. Veliki broj gostiju, posebno iz Borovici susjednih župa Vareš i Vijaka uspeo se toga dana na Požeblje. Na kotačima naravno, ali podvucimo još jedanput – nikad udobnije. Borovičana također odasvud. To je tako svake godine početkom kolovoza kad se približava patron – 6. kolovoza. No, ovaj put se jedan veliki događaj zbio i uoči patrona. Blagoslov novosagrađene crkve. Kardinal Puljić s ključem borovičke crkve

rethodna je borovička crkva poživjela od 1926. do 1993., kad su je, po ulasku u prazno selo, oskvrnuli i zapalili pripadnici formacija Zeničkog korpusa Armije BiH. Selo je također spaljeno. I to ne jedna Borovica, nego dvije. Grumenja zgusnutih kuća bila su naprosto izbrisana iz krajolika. Izgorjelo je sveukupno oko 400 objekata. Stoga se svakome tko je prvih godina iza rata došao na područje Borovice činilo da je tu život rekao – zbogom. A onda je ipak uslijedio preokret. O tome može svjedočiti samo netko tko je otpuhivao pepeo sa zgarišta Borovice poput don Mate Majića, ratnog i poratnog župnika. On nije mogao doći i nazočiti blagoslovu crkve koju je započeo graditi, prije deset godina, ali svojim se Borovičanima obratio preko njihove internetske stranice: "Od 29 godina svećeničkog služenja – punih 15 godina (1989. – 2004.) radosno sam ljubio i služio povjereno mi stado župe Borovice. Ne samo da su to bile i moje najljepše godine života, svećeničkog zanosa, entuzijazma i moje prve župe koja mi je povjerena kao župniku – već su to bila milosna vremena koja mi je Bog povjerio da ih prokoračam zajedno s njima i podijelim usud njihova života", naveo je, između ostalog, i u najkraćem opisao što je sve za njegova vremena u Borovici prethodilo ovom povijesnom 5. kolovozu.

Nakon molitve, narodno veselje

Priredio M. Marijanović A sad konačno i o samoj ceremoniji (odnosno dvjema). Blagoslov crkve rijedak je događaj. Na području sutješkog dekanata posljednji je bio upravo u Borovici daleke 1926. Sve je počelo pred zatvorenim ulaznim vratima, simboličnom predajom ključeva kardinalu Vinku Puljiću, posvetitelju crkve. Ključ je predao Grga Vukančić, pionir povratka u Borovicu, odjeven u narodnu nošnju (a imali su je svježe sašivenu i svi drugi borovički govornici toga dana) nakon srčanog obraćanja kardinalu pred okupljenim vjernicima. U crkvi su za vrijeme mise obavljeni obredi blagoslova oltara, pod njega je ugrađena netom potpisana povelja, a tijekom homilije kardinal je napose borovičkim vjernicima uputio sljedeće poruke: "Neka vas ova crkva veže za vaš kraj, za vaš zavičaj. Dra-

go mi je čuti za vašu ljubav prema Borovici. Ono što se voli, za to se žrtvuje. Zato vas potičem neka u toj ljubavi bude i spremnost da ovdje ima života kako pišete: 'Borovica živi'. Neka živi, da u nju ulažete i budućnost gradite. Zato vas hrabrim u ljubavi prema svojim korijenima, prema grobovima svojih predaka, prema ovoj grudi koja je toliko natopljena i krvlju i znojem i suzom. I da ovdje ostavite tragove svoje ljubavi prema Bogu. Da ona ima svoju budućnost." Potkraj mise, aktualni župnik don Perica Majić, koji je poslove na gradnji i opremanju crkve doveo do kraja, istaknuo je posebnu zahvalu ženi koja je svojom donacijom najviše pridonijela obnovi crkve i zapravo potaknula na njezinu izgradnju. To je frau Theresia Pfänder iz njemačkoga grada Lahra i spomen njezina imena, a i njezina na-

Svečani trenutak otvaranja ceste BROJ 200

zočnost blagoslovu, izazvali je golemi pljesak. Potom se prešlo na ceremonijal simboličnog otvaranja asfaltne ceste koja je dovedena do župne kuće. Kod toga su se kardinalu priljučili načelnik Općine Vareš Hamdo Fatić i dužnosnik HDZ-a BiH Niko Lozančić. Po presijecanju vrpce prvi je govorio načelnik Fatić. "Danas je za Borovicu i sve Borovičane veliki dan, jer otvaramo obnovljenu crkvu i u promet puštamo asfaltirani put Gornja Borovica – Donja Borovica – Luke. Drago mi je što sam sa svojim timom učestvovao u realizaciji oba ova projekta, istina više u asfaltiranju puta nego u obnovi crkve." Fatić zatim je zahvalio projektnom uredu "Perspektiva" iz Visokog, tvrtkama koje su izvodile radove – "Trgošped" Kakanj i "Krivaja" Zavidovići, nadzornim organima "TZI" Sarajevo i "Stil-projekt" Zavidovići, te iznio podatak da je rekonstrukcija puta koštala 780.000 KM, a financirana je sredstvima federalnog i kantonalnog ministarstva prometa. Na koncu je dodao: "Budući da su ovim projektima značajno poboljšani uvjeti življenja na ovom području, vas Borovičane pozivam na povratak u što većem broju, a sve potencijalne ulagače i biznismene da neizostavno investiraju u ovaj prelijepi kraj." Niko Lozančić kazao je sljedeće: KOLOVOZ 2011.

HUMANOST SE NASTAVLJA Na blagdan Preobraženja svečanu je misu predvodio fra Mato Topić. Našalio se na račun poziva koji je dobio, pa ipak ga prihvatio, kazavši da je posljednji put predvodio misu na patron u Borovici 1993. godine, poslije čega se desio egzodus, i da je stoga 'riskantno' baš njega zvati. No, u propovijedi je govorio o simbolici koju gore imaju kroz biblijska kazivanja i poručio Borovičanima da na svoju goru, svoje Požeblje, trebaju doći svake godine i propitati svoju kršćansku savjest. Borovica je ionako polupusta, poput mnoštva sličnih mjesta u Bosni nakon rata, i ako joj ne biste navraćali bar na patron tada bi bila izgubljena – naglasio je on. Poslije mise upriličen je koncert klasične glazbe koji su izvele sestre Nikolić (Andrea, Ivana i Doris), podrijetlom iz Borovice, a danas žive u Varaždinu.

dr. Sandra Lazarević, ultrazvučni pregled stomaka

Besplatno pregledano 57 pacijenata

Medicinski tim iz Banje Luke nastavlja s praksom besplatnih liječničkih pregleda u selu Pogar kod Vareša, među ljudima koje su zavoljeli, a svi su izgledi da će se akcija i proširiti na nabavu neophodnih aparata i dolazak "Prije 18 godina ovdje je nakratko drugih specijalista. ljudska mržnja preuzela inicijativu i iza sebe je ostavila ono što je ostavila. Ljubav, prije svega vas Borovičana spram svog rodnog kraja, ljubav koju ste probudili u drugim ljudima dobre volje spram Borovice je rezultirala ovim danas prelijepim danom, ovim rezultatima, ovim vidljivim tragovima te ljubavi. Vjerujući da će ovom cestom ubuduće dolaziti u Borovicu samo ljudi dobre volje, ispunjeni ljubavlju, želim da vas sve više bude ovdje u vašoj i našoj Borovici." Zajedničko je za sve tri poruke da su se dotaknule potrebe povratka u Borovicu, a u kojoj danas živi osamdesetak stanovnika. Poslije nekoliko odigranih kola i zajedničkog ručka za sve goste, program se nastavio dijeljenjem zahvalnica i dodatnim obraćanjima. Posebno je upečatljiv bio govor predsjednika Zavičajne zajednice Tomislava Matoševića, a koji je naglasio: "Borovički čovjek danas je ponosan i radostan, te nakon puno godina boli, patnje i stradanja, ima se čemu radovati. Naša borovička kraljica, naša crkva Preobraženja Gospodnjega, ponovno svijetli na gori. No, želim vam reći za većinu nas: oprostili jesmo, ali zaboravili nismo! (...) Želimo znati gdje su naši nestali i što je s njima, a imamo pravo znati. Nećemo se umoriti od pitanja gdje su ti naši najhrabriji ljudi koji su ostali u selu vjerujući da im ništa neće biti. Njih danas nema, i što je najtragičnije, ni istine o njima." Na koncu treba istaknuti i besprijekornu organizaciju cijelog događaja, od parkiranja do posluge, a u režiji Zavičajne zajednice Borovičana iz Zagreba. KOLOVOZ 2011.

ana 30. i 31. kolovoza 2011. na Pogar je ponovo došao medicinski tim u sastavu: prof. dr. Aleksandar Lazarević, internist-kardiolog, prof. dr. Sandra Lazarević, internist-hematolog, te više medicinske sestre Mira Bojić i Mladenka Stojanović, i tom prilikom pregledao 57 bolesnika. Ovo je prvi put da je medicinski tim i prespavao na Pogari. Smještaj je bio odličan, kako je kazao dr. Lazarević – "West In" Pogar, kod gospođe Tomislave, a u organizaciji Jasne i Filipa Petrovića. Pregledi su organizirani u dva dana kako bi se pregledalo što veći broj pacijenata, a oni su dolazili ne samo iz Pogari, nego i okolnih sela i gradova. Ti pacijenti su imali priliku, pored općih internističkih pregleda (koji uključuju mjerenja tlaka i snimanje elektrokardiograma) obaviti i kardiološki i hematološki pregled, ultrazvučni pregled srca i ultrazvučni pregled abdomena (jetra, slezena, pankreas), bubrega, mokraćnog mjehura. Ovi humanitarni pregledi postaju već tradicionalni i sljedeći dolazak je najavljen u jesen ove godine. Čak su se i drugi liječnici javili i izrazili spremnost doći na Pogar. Po riječima dr. Lazarevića, ove godine na kongresu u Kielu (u Njemačkoj) doc. dr. Harun Drljević, kirurg iz Zenice i Odmah po dolasku tima (navečer 30. srpnja) pregledano je 12 pacijenata koji su nastanjeni blizu doma kulture, a u čijem se prostoru vršeni pregledi. I samo zato su oni pregledani "prvi" – naglašeno je iz MZ, čiji je predsjednik Ivo Mutić imao potrebu iznijeti ovu reakciju. BROJ 200

predsjednik Liječničke komore Zeničkodobojskog kantona, ponudio se doći i vršiti kirurške preglede, a njegova je specijalnost kirurgija dojke. Dr. Lazarević ističe da imaju u planu tijekom jeseni ili zime pokušati pokrenuti akciju nabave novog aparata za mjerenje parametara zgrušavanja krvi koji je potreban za bolesnike s umjetnim valvulama i u bolesnika s pretkomorskim treperenjem (atrijalnom fibrilacijom). Bolesnici takve pretrage trenutno obavljaju u Visokom ili Zenici, a ubuduće, nadati se, moći će u Varešu ili čak na Pogari. Postoji značajan broj bolesnika koji zbog nemogućnosti adekvatne kontrole parametara "razrjeđenja krvi" ne uzimaju preporučenu terapiju i u tim stanjima postoji veći rizik za moždani udar – ističe dr. Lazarević. To će biti sljedeći projekt za poboljšanje dijagnostike i terapije, koji bi se realizirao dogodine, a bolesnicima će uštedjeti vrijeme i novac koji su im potrebni za odlazak u okolne gradove. Domaćini, Ivo Mutić, predsjednik Mjesne zajednice Pogar, kao i Jasna i Filip Petrović bili su i ovaj put izvanredni. Prof. Lazarević je naglasio da se medicinski tim svaki put raduje i biva iznenađen novim kulinarskim specijalitetima s Pogari. Pored starih i provjerenih kao što su pituljica i dimljeni sir, bilo je tu novih iznenađenja, jelâ koja se mogu naći samo u kuhinjama najboljih svjetskih hotela. Iako u skromnim uvjetima, medicinski je tim imao priliku uživati u vrhunskim jelima Jasne Petrović i Nine Mutić, a bolesnici su imali priliku obaviti kvalitetne preglede iz oblasti interne medicine. R. R.

U ČAST SVIM VAREŠKIM GLAZBENICIMA

eliki dio druge polovice prošlog stoljeća Vareš je sa svojim građanima i sa svim dobronamjernim gostima živio punim plućima u pravom smislu tih riječi. Ekonomski jak, neovisan, materijalno situiran, ulagao je u unapređenje svih sfera ljudskog života, pa tako i u oblast društvenog, kulturnog i zabavnog života. Ovdje govorim o zabavi, odnosno o ljudima bez kojih bi taj dio nadgradnje čovjekovog života bio nezamisliv. Da, pogađate, govorim o glazbenicima koji su na bilo koji način doprinijeli da Vareš dugi niz godina bude vodeći grad u regiji po organiziranosti i kvaliteti društvenog i zabavnog života. Za vareška sijela i za vareške igranke daleko se čulo. S pojmom igranka susrećem se kao dječak gledajući plesne parove na podijima ljetnih bašti DIT-a i Radničkog doma. Ne znam zašto, ali plesni parovi i glazba koja se čula u tim baštama za mene su bile tako jak magnet, jači i od spoznaje da će mi moje gledanje i slušanje iz nekog mračnog kuta bašte donijeti u najmanju ruku prijekor, a ponekad i batine zabrinutih roditelja, bake ili djeda. Divio sam se svim glazbenicima, a posebno puhačima. Kasnije ću spoznati da se radilo o članovima revijalnog plesnog orkestra KUD "Jedinstvo" među kojima su se isticala braća Likić. O njihovom doprinosu prepoznatljivom glazbenom životu grada zna se sve. Bili su i ostali glazbena vertikala nepomućenog sjaja. Rastao sam u i oko "Partizana". Subotom, kad su bile igranke, igrao bih se na igralištu i povremeno kroz prozore gledao ljude kako plešu i igraju kolo. Ne sjećam se tko je svirao, ali sam upamtio kako je bilo dovoljno da dođe Krešo Romić sa svojom harmonikom i igranka je mogla početi. Taj isti Krešo u gimnaziji uči nas prve plesne korake i dolazi vrijeme da naučeno oprobamo u praksi.

Hvala im za lijepu mladost "Ovaj ples dame biraju!" Koja čarobna rečenica. Četiri čarobne riječi koje su odredile tijek života stotinama, ma što stotinama – tisućama Varešanki i Varešana u drugoj polovici prošlog stoljeća. Imale su magičnu, gotovo proročansku moć da određuju sudbinu dvoje mladih koji su, eto, suđeni jedno drugom, ali bez njih i onoga što bi iza njih slijedilo, to nisu znali. Izazivale su strah i bojazan – kod djevojaka od pomisli kako otići po momka kada svi gledaju, a kod momaka od razmišljanja – hoće li i koja će doći po mene ili ću, opet, na piće. Izazivale su radost, sreću i zadovoljstvo – kod djevojaka što su uspjele u svom naumu, a kod momaka što su, eto, između mnogih baš oni izabrani i to baš od one kojoj se potajno nadalo. Izazivale su te sudbonosne riječi katkad i svađe, netrpeljivost i ljutnju – kod djevojaka jer su im prijateljice stizale do "njenog" prije njih, a kod momaka ako je "njegova" izabrala njegovog prijatelja, a ne njega. Izazivale su suze, smijeh, ogovaranja, cinizam, gluposti…, što sve ne. No, kakogod, oko njih se vrtio svijet naše mladosti. Piše Željko Franjkić Pojaviše se električne gitare. Pojaviše se "The Beatles". Pojaviše se "Indexi". Vareš ne bi bio Vareš da se ne pojaviše "Metali". Brano Đurić, Brano Dumančić, Vlado Mirčić, Slobodan Babić i Ivica Markot. Čulo se za "Metale" daleko pa ubrzo "Partizan" postade pretijesan da primi sve pristigle iz Sarajeva, Breze, Visokog i drugih mjesta. Svi smo se ponosili našim momcima. Svojom izuzetnom svirkom ostavili su neizbrisiv trag u zlatnoj eri "Partizana". "Partizan" subotom, Radnički dom nedjeljom, postadoše sinonimi za najbolje igranke u regiji. U Majdanu svi-

raju Željko Jerković, Rudo Fišer, Andrija Majstorović, Vlado Andrijević i čovjek po imenu Ranko, čijeg se prezimena ne sjećam, koji je iznimno dobro svirao saksofon. U Varešu majstor do majstora – Josip Hinger, Dado Žuljić, Željko Sertić, Šimo Dodik i Ivica Štambak Điđa. Postave su se vremenom mijenjale, posebno u Majdanu, ali dvije konstante i dvije veličine su uvijek bile na čelu glazbenih grupa – Josip Hinger (klavir) i Željko Jerković, (harmonika). Ne bih želio bilo koga uvrijediti, posebno ne magistra Rajmunda Likića koji je radom u Srednjoj muzič-

Današnje stanje bine u "Partizanu" BROJ 200

koj školi i na Muzičkoj akademiji u Sarajevu stvarao generacije i generacije iznimnih glazbenika, ali ono što su ova dva glazbena znalca učinila na polju izobrazbe brojnih generacija glazbenika, pjevača, plesača, folkloraša i drugih glazbenih skupina jest nemjerljivo i predstavlja ogromno bogatstvo vareške povijesti, pa i sadašnjosti i budućnosti jer njihovi učenici i dalje su aktivni i svoje znanje prenose na nove generacije. Igranke u "Partizanu" i Radničkom domu imale su svoja nepisana pravila. Plesalo se pri prigušenim svjetlima, a kolo se igralo s upaljenim (svim) svjetlima. Počinjale su s tri sentiš plesa, onda nešto brži ritam, pa kolo. Slijedila bi stanka koja se provodila uglavnom za šankom kod Adema i Jele. I na jednoj i na drugoj vrhunac uzbuđenja nastajao bi kada se svjetla priguše i kada glazbenici odsviraju tuš da bi se najavilo: "Ovaj ples dame biraju" (kako je to Điđa dobro radio…). U "Partizanu" se sviralo nešto sentiša, (skladbe bi se mijenjale), a u Radničkom taj je ples uvijek počinjao s neponovljivom "Moniom". Što su značili ti plesovi, već napisah. KOLOVOZ 2011.

NEKOĆ BILO...

KOLOVOZ 2011.

Blaško Malbašić, Josip Malbašić, Oto Božić, Josip Hahn, Željko Grabovac

Melodije i zvuci s Vr(h)ovine Po završetku Drugog svjetskog rata, po direktivi vlasti, kulturu je trebalo usmjeriti na sela, a sposobne mještane na rad u tvornice. Za mnoga sela vareške općine tu mjeru uopće nije trebalo uvoditi jer ih kultura nije ni napuštala, a svi su bili zaposleni u industriji ili u rudarstvu. Trebalo je samo obnoviti škole, domove kulture i aktivirati kulturna društva. Piše Jozo Drijenčić

r(h)ovini su gravitirali Diknjići, Mlakve, Gojčevac, Tisovci, Bijelo Borje, Daštansko, Višnjići i Mir sa središtem u Pržićima, gdje je poslije oslobođenja formirano kulturno-umjetničko društvo "Branko Jelić". KUD se brzo afirmirao pa predsjednik Šimo Lekić iz Ljubije poziva Šimu Mirčića, naše gore list, koji je bio alfa i omega u

Društvu, a najviše na polju dramske, recitatorske i glazbene kulture. Šimo je odgojio čitavu plejadu vrsnih glazbenika među kojima su bili: Josip Malbašić Čaruga (gitara i prim), Josip Glavočević (harmonika), Oto Božić (prim), Anto Grabovac Adža (gitara), Željko Grabovac (bas), Ferdo Mirčić Zulfo (harmonika), Blaško Malbašić (bas, gitara i

95,

01 3 i 1 ,1 M

Na pozornicama ova dva kultna mjesta prodefiliralo je mnogo glazbenika, teško ih je sve nabrojati, ali spomenut ću samo neke – Zlatko Šoljak, Rafo Dužnović, Darko Ivandić, Mišo Zlović, Petar Karadžić, Mladen Bradić, Zehrid Cigura, Leon Dodik, Brano Mijatović... Jedno od nepisanih pravila bilo je i to da se po završetku igranke u Majdanu odlazilo (posebno momci) na igranke koje su se organizirale u društvenim domovima u Vijaci i na Pržićima, Zabrezju, Pogari i Strici. Vijaka i Pržići imali su svoje glazbenike, dok su u ostalim selima gostovale grupe iz grada. Treba se podsjetiti na Pržićane – Piltešu, oca i sina Grabovce, braću Franjić, nekoliko Malbašića…, na Vijačane – Marcela, Miju Hodžu, Hajrudina, Benkića, braću Franjkić, Deliće i Andriće, a sa Zabrezja na Ivicu Borasa, Franju Jarčevića i Andriju Čovića. One koje ne spomenuh neka se ne ljute. Mlađi su i siguran sam da će i oni u budućnosti zaslužiti da se o njima napiše koje slovo. No, svi oni, i navedeni i nenavedeni, svojom su nas svirkom uveseljavali, tjerali na radost i na suze, duboko prodirući u naše duše koje su se u to vrijeme spremale da nekoga zavole i vole cijeli svoj život. Tisuće i tisuće onih koji su se zaljubljivali uz njihovu glazbu bili su im i ostat će zahvalni za posebne trenutke njihove mladosti u kojima su baš ONI ostavili neizbrisiv trag. Sadašnje generacije mladih, koje vrijeme provode po kafićima i diskotekama, siromašne su za jedno lijepo iskustvo koje neće obilježiti njihovo sazrijevanje i odrastanje, a to su igranke. Znam, neki će mi pripisati konzervatizam, ali nema veze. Svakako da se mladi i dalje zaljubljuju, između ostalog uz "skakanje" po diskoteci, ali za brže upoznavanje i efikasnije upućivanje "amorovih strijela" dobro bi im došlo ono – tuš, i "ovaj ples dame biraju".

BROJ 200

prim), Ilija Malbašić (prim), uz već afirmirane Iliju Gavrana Piltešu (violina), Marka Gavrana Dekana (harmonika), Iliju Bogeljića Šoku (bas) i Ferdu Grabovca (gitara). Prateći ovu glazbenu elitu, s pravom se nametala i talentirana srednja generacija u kojoj su bili: Nenad Grabovac (gitara), Ranko Mirčić (harmonika), Rudo Josipović Triša (harmonika), Ferdo Jurica (prim), Željko Franjić (harmonika), Bruno Gavran (harmonika), Mladen Franjić (harmonika), Alojzija Franjić (gitara), Fabijan Malbašić (harmonika), Ciprijan Josipović Cipro (frula) i Josip Grabovac (gitara). Svi ovi glazbenici su na igrankama svirali ne gledajući materijalnu dobit, nego iz gušta. Redatelj Šimo je potencirao izvorni melos gdje su svoje glasovne kvalitete predstavili Vinko Malbašić, Ruža Gavran, Franjo Grabovac, Berta Malbašić, Anica Jelić, Jelka Prskalo Joškinica, Nikola Malbašić i drugi. Društvo su uvijek vodili dobri i ažurni predsjednici, a najuspješniji su bili Marko Drmešić, Slavko Gavran i Josip Piljić, predstavljajući Društvo na festivalima kulturnog stvaralaštva diljem domovine. Vrhunac glazbene prezentacije Vr(h)ovine bila je snimljena ploča "Rudarsko kolo", čije je snimanje pomogao radnički savjet pogona "Brezik" i "Energoinvest" u osnivanju. Obnovom i proširenjem doma pojavili su se novi mladi glazbenici među kojima su bili: Olja Drmešić (harmonika), Željko Malbašić (gitara), Josip Mirčić Jopa (gitara), Velimir Gavran (gitara), Goran Sprečkić (gitara) i Dalibor Malbašić Dača (harmonika). Svi one koje nisam spomenuo također su dio ove kulturne baštine, a svima onima koji nisu više među nama ovo je mali spomen, ali veliko hvala jer njihove svirke i pjesme još odzvanjaju u nama.

IN MEMORIAM POSLJEDNJI POZDRAV

POSLJEDNJI POZDRAV

Dana 18. srpnja navršilo se 30 dana od smrti našeg dragog supruga, oca, brata, djeda i punca

Obavještavamo rodbinu i prijatelje da je u 76. godini preminuo i sahranjen u Gvozdu (Hrvatska)

VASE JOTIĆA

JOZO MARIJANOVIĆ

(1938. – 2011.) Zauvijek ostaješ u našim mislima, srcima i nikada nezaboravljen. Počivao u miru! Tvoji: supruga Zrinka, kćerka Sanja, unučad Barbara i Nino, zet Marijano i ostala rodbina

(1936. – 2011.) Hvala svima koji su izrazili sućut i došli na njegov posljednji ispraćaj. Počivao u miru! Ožalošćeni: supruga Kata, sinovi Zoran i Dragan, kćeri Marjana, Sanja i Dragica, nevjeste, zetovi i unučad, te obitelji Marijanović, Divković, Cicnjak i Javor

SJEĆANJE

IN MEMORIAM

na našu dragu majku koja je preminula prije 20 godina

Dana 16. kolovoza navršava se 40 dana otkako je preminuo naš dragi suprug i otac

LJUBA IVKIĆ

KREŠIMIR FILIPOVIĆ

(8.VII.1991. – 8.VII.2011.) S ljubavlju i poštovanjem čuvat ćemo uspomenu na Tebe. Nama ostaje da za Tobom žalimo i tugujemo, ali i da se ponosimo što smo Te imali. Počivaj u miru Božjem! Tvoja djeca

(1958. – 2011.) Hvala Ti za svu ljubav i dobrotu koju si nam podario. Uvijek ćeš živjeti u nama. Samo mi koji te volimo znamo koliko nam nedostaješ, a voljeni nikad ne umiru. Počivaj u miru! Tvoji: Greta, Goran i Bojan

ZAHVALNICA

TUŽNO SJEĆANJE (23.VII.2001. – 23.VII.2011.)

U povodu smrti našeg dragog

KREŠIMIRA FILIPOVIĆA

Dana 23. srpnja navršilo se deset godina otkako nije s nama naš voljeni suprug, otac, djed, punac i svekar

(1958. – 2011.) izražavamo iskrenu zahvalnost rodbini i kumovima koji su bili uz nas i pružili svaku pomoć, kao i susjedima i prijateljima koji su nam u trenucima žalosti i boli uputili riječi utjehe i sućuti.

PETAR KOKOR S ljubavlju i poštovanjem čuvamo te u srcima i mislima. Počivao u miru Božjem!

Supruga Greta, sinovi Goran i Bojan

Supruga Ana, djeca Ljerka i Dario s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE

MARICA PAVLIĆ

BRANKO PAVLIĆ

(1922. – 2001.)

(1953. – 2004.)

JOZO PAVLIĆ

AUGUST PAVLIĆ

(1910. – 1992.)

(1945. – 2004.)

Prošlo je mnogo vremena otkako ste nas napustili. Ali niste napustili naša srca i misli. Zauvijek ćete ostati u njima. Počivali u miru!

Prošlo je sedam godina otkako ste nas napustili. To vrijeme nije izbrisalo ni bol ni tugu u našim srcima. Zauvijek ćete ostati u našim mislima. Počivali u miru! Vaši najmiliji

Vaša djeca i njihova obitelj

IN MEMORIAM TUŽNO SJEĆANJE Dana 30. srpnja navršit će se sedam godina otkako nije s nama naš dragi

BRANKO PAVLIĆ (29.XI.1953. – 30.VII.2004.) Počivao u miru! Vječno tugujući: supruga Marija, sin Danijel i kćerka Danijela, s obitelji

VINKO MALBAŠIĆ

ALBERT MALBAŠIĆ

(17.VII.1930. – 2.VIII.2009.) (20.XI.1956. – 13.III.2011.)

TUŽNO SJEĆANJE (2.VIII.2006. – 2.VIII.2011.) DUNJA ANDRIJEVIĆ rođ. Ćurčić Već pet godina nisi s nama. S ljubavlju i sjetom, ostaju najljepše uspomene i trajno sjećanje. Tvoji: Darko, Vidan, Kaća i Tomija, Zlata i Mejna

BROJ 200

Ponosni smo što ste utkali sebe u naše živote. Čuvamo toplinu vaših bića duboko u našim srcima, mislima i molitvama. Jer, tko u srcima svojih voljenih živi, taj nije mrtav, nego je samo u daljini. Vaši najmiliji

KOLOVOZ 2011.

TUŽNO SJEĆANJE (3.VIII.2008. – 3.VIII.2011.)

Dana 3. kolovoza navršile su se tri godine otkako nas je napustio naš dragi

Dana 3. kolovoza navršile su se tri godine od smrti našeg dragog brata

MARKO ĆURAKOVIĆ

MARKA ĆURAKOVIĆA

Iako nisi više s nama, živiš u našim srcima, mislima, u našim molitvama... Ponosni smo što smo te imali, čuvamo uspomene na tebe.

Vrijeme prolazi, a sjećanje na tebe ne blijedi. Počivaj u miru Božjem! Sestra Jela, braća Mato, Jozo i Tomo

S ljubavlju: supruga Anđa, djeca Dražan, Alen, Marijana i Borjana s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE

U SJEĆANJE

na voljenog oca i supruga

Našem dragom

JOZI ŠIMIČEVIĆU JOZARI (6.VIII.2002. – 6.VIII.2011.) Zauvijek ostaješ u našim srcima i mislima. Počivaj u miru Božjem! Tvoji najmiliji: supruga i djeca s obiteljima

IN MEMORIAM

MIRKA ĐURIĆA (9.VIII.1939. – 9.VIII.2010.)

ANĐA IDŽAKOVIĆ rođ. Čulić (1.IX.1936. – 14.VIII.2010.) Počivala u miru! Ožalošćeni: suprug Mirun, sin Boris, unuk Davor i nevjesta Dušanka

Dana 9. kolovoza navršila se godina dana od smrti voljenog oca i supruga: "Nekad na današnji dan radost, osmijeh, uz puno ljubavi slavili smo tvoj rođendan, a danas tuga, suze i bol u grudima što nisi više s nama". Ponosni smo što smo te imali, a žalosni što smo te zauvijek izgubili. Zauvijek ćeš ostati u našim srcima i biti dio nas. Počivao u miru! Tvoji najmiliji koji te puno vole: supruga Mirjana i kćerka Svjetlana

IN MEMORIAM

TUŽNO SJEĆANJE (16.VIII.2010. – 16.VIII.2011.)

RUDOLF DODIK (16.VIII.2005. – 16.VIII.2011.) Uspomena na tebe ostaje vječno u mom srcu. Tvoja sestra Borka

TUŽNO SJEĆANJE ZDRAVKO DODIK (16.VIII.2010. – 16.VIII.2011.) Godina dana je prošla otkako se tvoj život i pogled ugasio, ali u našim sjećanjima, snovima i molitvama još uvijek si tu. U tišini vječnog doma počivaj u miru Božjem! Supruga Božana, sinovi Dario i Mario s obiteljima

PAVAO LOVRENOVIĆ

SJEĆANJE na našu najmiliju majku, sestru i kćerku

KATARINU DŽEBA

Počivao u miru Božjem!

(16.VIII.2010. – 16.VIII.2011.) Hvala ti za sve dobro što si učinila za nas, za tvoju bezuvjetnu ljubav i za sve lijepe trenutke koje si provela s nama. S ljubavlju se sjećamo tebe, majko. Volimo te.

Tvoji najmiliji

Tvoji najmiliji KOLOVOZ 2011.

BROJ 200

IN MEMORIAM TUŽNO SJEĆANJE (26.VIII.1991. – 26.VIII.2011.)

TUŽNO SJEĆANJE Na naše najmilije

Prošlo je 20 godina, a kao da je jučer bilo

MIHOVIL DODIK Joze

JOSIP DODIK Mihovila

(1930. – 1993.)

(1968. – 1993.)

LJUDEVIT BRĐANOVIĆ ŠUKUR Živiš i uvijek ćeš živjeti u našim srcima.

Uvijek ćete živjeti u našim mislima i srcima. Počivali u miru!

Počivaj u miru Božjem!

Vaši: supruga i majka Genoveva, kćeri i sestre Dinka, Marina i Ljilja s obiteljima

Tvoji: supruga, djeca, zet, nevjesta i unuci

TUŽNO SJEĆANJE

Na naše najmilije

MARKO LOZANČIĆ

STJEPAN LOZANČIĆ

(14.II.1903. – 15.VI.1982.)

(5.II.1931. – 30.V.1976.)

PAULA LOZANČIĆ

RUŽA LOZANČIĆ

(29.VI.1912. – 24.IX.2001.) Počivali u miru!

(20.IV.1928. – 23.III.2007.)

Unuke Marija i Jelica, s obiteljima

Kćerka Marija, unuka Danijela, s obiteljima

Počivali u miru!

TUŽNO SJEĆANJE (20.VIII.2009. – 20.VIII.2011.)

TUŽNO SJEĆANJE

Dana 20. kolovoza navršavaju se dvije godine od smrti našeg dragog

RUDOLFA KRISTIĆA Kako proći bol i tugu u tišini sada, kada ne prestaje već dvije godine... Počivao u miru!

Dana 31. kolovoza navršit će se godina dana od tragične smrti našeg oca

VLADIMIRA ANDRIJEVIĆA (1941. – 2010.) Sjećanje na tebe ostat će vječno. Počivaj u miru Božjem! Tvoja djeca: Jesenko, Dijana, Dalibor i Nataša s obiteljima

Supruga, sin, kćerke, nevjesta, zet, unuci, rodbina i prijatelji

IZ POŠTANSKOG PRETINCA U 199. broju Bobovca na 3. strani donosite doslovno uvod Željka Ivankovića u knjigu Četiri stoljeća nauka krstjanskog fra Matije Divkovića 1611. – 2011. Tu se nalazi i sljedeća rečenica: "Obilježavanju velikog datuma neusporedive Divkovićeve kulturne akcije iz 1611. godine svoj su obol dosad dali jedino Svjetlo riječi, franjevački vjerski mjesečnik svojim posebnim dodatkom posvećenim tom jubileju, Franjevačka provincija Bosna Srebrena svečanom akademijom u tom povodu, te HPT Mostar prigodnom poštanskom markom." A ipak je istina, da je krajem prošle 2010. godine u Hercegovačkom informativnom zborniku Kršnom zavičaju objavljen ozbiljan i opširan prikaz fra Matijina djela pod naslovom Četiri stoljeća Divkovićeva Nauka krstjanskoga i nadnaslovom 400. obljetnica. To je napisao i znanstvenim bilješkama popratio prof. dr. fra Marko Karamatić. (43. Kršni zavičaj, Humac, 2010., str. 31. – 44.) Urednik Kršnog zavičaja Ivan fra Žarko Ilić

ZAMOLBA

Molimo sve poznate i nepoznate sugrađane Vareša koji posjeduju dio ostavštine pok. Josipa Tokmačića (monografija Vareša) da se jave u ured lista "Bobovac", a s ciljem da se ostvari dugogodišnja želja pok. autora i njegove obitelji i da se njegovo djelo koje je veoma značajno za povijest i razvoj Vareša napokon objavi. Unaprijed hvala. Obitelj autora BROJ 200

Zahvala Udruga građana "Majka Terezija" zahvaljuje gosp. Fikretu Musi na donaciji od 40 KM i gospođi Greti Prajo na donaciji od 50 eura za potporu našeg rada, Varešanima iz Kanade na donaciji od 530 CAD i Caritasu iz Offenburga za 450 paketa pomoći socijalno ugroženim.

KOLOVOZ 2011.

IZ STARIH ALBUMA

Prije 113 godina

LIST VAREŠKIH HRVATA

Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda

KOLOVOZ 2011.

Ove su fotografije objavljene u časopisu "Nada" od 3. rujna 1898. godine. Ispod gornje je naznačeno "Pogled na Kralupe", a ispod donje "Ulaz u Vareš", i za obje se navodi: "Po fotografiji Fr. Tomića". Navedeni je časopis izlazio pod okriljem zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu od 1895. do 1903. godine, kada se ugasio zbog nedostatka financijskih sredstava. Hvala djelatnicima Arhiva BiH koji su nam omogućili uvid u sva izdanja "Nade".

osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš ● za izdavača: Mario Mirčić ● adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 ●  internetska adresa: http://www.vares.pp.se ●  e-mail: listbobovac@hotmail.com ●  žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac"  ● račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 ●  cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 42 KM, Sjeverna Amerika – 63 KM, Australija – 75 KM ● naklada: 1200 primjeraka ● izlazi jedanput mjesečno  glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović ● uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović ●  računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak ● tisak: "Yoker" Busovača BROJ 200

TURISTIČKA RAZGLEDNICA VAREŠA

Fotografije: Paola Zečević (spomenik), Mladenko Marijanović (jezero)