Bobovac, Vareš, br. 201

9 771 512 81300 6

ISSN 1512-813X

Cijena 1,50 KM • Za inozemstvo 1,50 €

LIST VAREŠKIH HRVATA

GODINA XVII. • BROJ 201 • RUJAN 2011.

UVODNIK

D

a su ove godine opet na programu kakvi izbori aktualizirala bi se priča o europskom putu Bosne i Hercegovine, o prosperitetu i primjeni europskih standarda. Srećom, proći će ova jesen bez tog troška i bez tih floskula, ali to nije razlog da ne vidimo gdje smo u odnosu na druge europske zemlje. Izabrali smo u tu svrhu tri primjera: kupovnu moć, informatičke "domete" i nakladničku "pamet" (po pitanju školskih udžbenika, jer sada je sezona toga).

Kod kupovne moći još nekako je moguće zadržati ozbiljnost i iznijeti usporedbe.

Pa tako ona kod građana BiH iznosi 2.435 eura i gotovo je pet puta manja od prosječne kupovne moći u EU, koja iznosi 11.945 eura. Ima i gorih od nas, ruku na srce, pa je od zemalja Balkana slabije stojeća jedino Albanija, a na razini Europe na posljednjem je mjestu Moldavija, čija kupovna moć po glavi stanovnika iznosi 823 eura. Od država nastalih raspadom bivše Jugoslavije najbolje stoji Slovenija, čija je kupovna moć po glavi stanovnika 10.045 eura, u Hrvatskoj ona iznosi 4.808 eura, zatim slijede Srbija i Crna Gora.

No, naša nas kupovna moć nimalo ne sputava recimo kod kupovine mobitela i potrošnje te vrste, pa se zbog enormnih prihoda bezmalo biju bitke za mjesta u upravnim i nadzornim odborima mobilnih operatora. Kad može trošiti pojedinac koji jedva ima za večeru, zašto bi se suzdržavao i osjećao uskraćenim neki vladin dužnosnik. Evo, Uprava BiH za zaštitu zdravlja bilja, za koju nismo ni znali da je imamo a kamoli da znamo

IZMEÐU 2 BROJA gdje i kako štiti zdravlje naših biljaka, u zadnjih nekoliko godina bila jedna od državnih institucija koja je najviše kršila zakone prilikom trošenja proračunskog novca i netransparentno prikazivala troškove. Revizorsko izvješće za 2010. (i još se konstatira – kao i ranijih godina!) potvrdilo je niz nepravilnosti u radu te uprave, koja je lani na svojih 20 zaposlenih potrošila 1,1 milijun maraka! Koliko je to po glavi uposlenika izračunajte sami, a evo i šlaga koji dolazi na kraju: uvjerljivo najveći rastrošnik bio je sam direktor koji je samo na mobilni internet, i to u pola godine, potrošio 31.739 maraka. Trošak nije evidentiran u poslovnim knjigama uprave, a koga briga i da jest. Jer da se hoće povesti istraga trebalo bi uvrnuti ruku nekome s više razine tko je izmislio tu upravu i instalirao u njoj tako razmetne stranačke sinove ili pak amidžiće i daidžiće… Zato je ona priča s početka teksta o putu u Europu tako puna ironije. Ne daj Bože da se jednom dogodi ulazak BiH u EU, pa ti bi lezihljebi iz tih fiktivnih uprava

IZ ŽUPNIH MATICA

ŽUPA VAREŠ

UMRLI

Kata Mirčić rođ. Jelić (78), Dario Klezin (59), Verka Idžaković (90), Petar Božić (60).

ŽUPA VIJAKA

UMRLI

Augustin Vidović (73), Marinka Selak, rođ. Božić (72), Ana Horvatin rođ. Gučevac (83), Zita Stanarević rođ. Kokorović (67).

FOTOGRAFIJA NA NASLOVNICI: TISOVCI (FOTO: M. MARIJANOVIĆ)

2

doživjeli najveću tragediju.

Jer nema te Europe u kojoj direktor neke trećerazredne ustanove smije toliko potrošiti na mobilno surfanje. Stoga, vidite li nekad za vožnje u Hercegovinu čovjeka u direktorskom odijelu i skupim cipelama kako skače s vrha na vrh Prenja (gdje baš ima mnogo bilja) i pritom surfa, to je sigurno taj direktor – u roamingu.

Za rubriku "vjerovali ili ne" je i naš sljedeći neeuropski primjer. Učenici u BiH iz školskih udžbenika uče da ovca daje med, a krava batak te da je polarni medvjed šumska životinja, a puž veselo proljetno biće. Ima udžbenika koji čak iznajmljuju marketinški prostor te se u njima primjerice reklamiraju nutella i smoky. To dokle ide korupcija u BiH postaje već tragikomično, ali roditeljima koji su uvjetovani takve trash udžbenike kupovati nije nimalo veselo.

Damir Mašić, ministar obrazovanja u Vladi Federacije BiH, suočen s ovim blamažama u oblasti za koju je nadležan, najavio je da će izbor recenzenata ubuduće biti "transparentniji" pa će ih birati kantonalna ministarstva ili će udžbenike pregledati pedagoško-prosvjetni zavodi. – Ubuduće će biti odobravana dva udžbenika za isti razred i isti predmet, umjesto po deset, a svaki će pregledati savjetnici ministra obrazovanja –

BROJ 201

obećao je on. No, dok se ne dogodi to "ubuduće" valja roditeljima poslije nastave razuvjeravati djecu da neće jesti ovčji med, a bogme niti kravlje batke.

I kad se sve sabere i oduzme, nekako bi bilo i šteta da BiH uđe u Europu, jer gdje bi se još na bijelom svijetu našlo ovakvih primjera. Neka se stoga naša zemlja i dalje kreće kao "veselo proljetno biće" i neka ostane zemlja on line direktorâ i, Bog im zdravlje dao, zatucanih birača koji takvima omogućavaju rastrošnost do besvijesti.

Završetak ljeta u Varešu po pitanju kulture bio je potpuno u znaku nakladničkih aktivnosti "Napretkove" Podružnice i kruna je svega bila (opet) trostruka promocija, kojoj zato pripada središnje mjesto u ovom broju.

A nakon 200-tog broja, prispjela je i 15. obljetnica otkako se naš list pojavljuje na internetu. To je bio povod i za renesansu elektronskog izdanja, pa ovom prigodom zahvaljujemo uredniku vareške internetske stranice Mladenu Divkoviću koji je spremno prihvatio i proveo u djelo našu ideju o "Bobovčevom" novom e-ruhu. Ujedno je trenutak da izrazimo zahvalnost i Branislavu Trogrančiću, iz Fojnice, čija suradnja s "Bobovcem" i intuitivnost kroz računalnu pripremu traju također već 15-ak godina.

Donacije za "Bobovac" G. M., Vareš – 50 KM, N. N., Brisbane – 30 KM, N. N., Bremen – 121 KM, Antonija Božić, Vareš – 50 KM, Filip Petrović, Zagreb – 20 KM, obitelj Juroš, München – 20 KM, Vlatka Kraljević, Hamburg – 30 KM, Nenad i Matilda Kalas, Kalifornija – 60 KM, Varešani sa susreta u Pločama – 100 KM.

Svima hvala lijepa!

RUJAN 2011.

VIJESTI

Ponovno pokretanje "Veovače"?

Obilježavanje Dana nestalih

Može li se područje Vareša vratiti eksploataciji ruda, pitanje je koje se aktualiziralo potkraj srpnja prigodom jednoga radnog posjeta i obilaska terena, i čini se da ima osnove za pozitivan odgovor.

Naime, 25. srpnja 2011. godine u Vareš je došao predsjednik Vlade Zeničko-dobojskog kantona Fikret Plevljak u društvu Zlatka Bidžana, predstavnika američke tvrtke Exide Technology. Cilj ovog posjeta bio je prikupiti podatke i sagledati mogućnosti eksploatacije olova na ranijem nalazištu obojenih metala kod Vareša.

Najprije je održan sastanak u uredu općinskog načelnika Hamde Fatića, a nazočili su još stečajni upravitelj "Energoinvesta" Hazim Škapur i predstavnik "Energoinvesta" dipl. ing.

Mario Mirčić. Pokazalo se da Vareš nije nespreman za investitore, barem u onom osnovnom što podrazumijeva postojanje elaborata, pa je jedan takav – preveden na engleski jezik – Bidžan primio sa zadovoljstvom i obećao ga uručiti svojim poslodavcima u Los Angelesu.

Zatim se išlo na teren, konkretno na rudnik "Veovača" (između Pržića i Daštanskog). Modernim uređajem, što ga je Bidžan donio sobom, izvršena su očitanja i pokazalo se da svaki pregledani kamen sadrži koncentraciju raznih ruda. Zadovoljan i optimističan, Bidžan je kazao da će za konkretniju povratnu informaciju o tome hoće li se njegova tvrtka opredijeliti za reaktiviranje ovoga rudnika ipak trebati dva mjeseca.

Dotaknulo se, dakako, i pitanja odgovarajućeg kadra za rad u rudniku, jer je poznato da se većina prijeratnih radnika "Energoinvesta" rasula, ali i pitanja ekoloških mjera u procesu eksploatacije – koje je nametnuo Mirčić, dobro poznajući prijašnje probleme kao stanovnik tog područja. Odgovoreno je da ekološka zaštita, danas u vrijeme modernih tehnologija, predstavlja sastavni dio svakog investicijskog projekta i da bi se to, naravno, odnosilo i na eventualno oživljavanje "Veovače".

A u međuvremenu smo saznali da se za "Veovaču" načelno zainteresirala i jedna engleska tvrtka...

Hrvatska Udruga logoraša Domovinskog rata u BiH – ogranak Vareš, Udruga obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Vareš i Udruženje logoraša "23. oktobar '93." Vareš održali su 7. rujna u velikoj dvorani Općine Vareš okrugli stol na temu "Približavanje BiH Europskoj uniji u poštivanju ljudskih prava", a u povodu obilježavanja Međunarodnog dana nestalih osoba (30. kolovoza). Okruglom stolu prethodili su zajednički odlasci u sela koja su simboli stradanja na vareškom području (Stupni Dol i Borovica), gdje je izvršeno polaganje cvijeća kod spomen-obilježjâ. Ovo udruživanje stradalnika upriličeno je pod motom "Zajedno veličajmo ljudska prava" sa svrhom da se iznova potencira potraga za nestalim osobama, a na području općine Vareš još uvijek je 20 osoba koje se vode kao nestale u proteklom ratu.

Posjet dopredsjednika Federacije U radnom posjetu Općini Vareš dana 26. kolovoza boravio je dopredsjednik Federacije BiH Svetozar Pudarić. Na sastanku s općinskim načelnikom Hamdom Fatićem i predsjedateljem Općinskog vijeća Vareš Josipom Malbašićem informiran je o stanju i problemima u Varešu. Istaknut je zabrinjavajuće nizak stupanj razvijenosti vareške općine, spomenuti su i razni neiskorišteni potencijali, i kao poseban aspekt – dramatična eksploatacija šume.

"Ovdje smo danas razgovarali o niz otvorenih problema koje građani Vareša osjećaju na svojoj koži, od kojih neki čekaju na rješavanje i predugo, koji nadilaze mogućnosti općine", izjavio je dopredsjednik Federacije prije nego će poći u obilazak triju povratničkih sela (Višnjići, Brgule i Ravne) – ciljano odabranih po nacionalnom ključu, ali kojima je zajednička sudbina život na rubu egzistencije – te vezano za njihovu situaciju dodao: "Idem da makar simboličnom gestom pokažem da ti ljudi nisu zaboravljeni i da vidimo na koji način ih uključiti u dugoročno rješavanje problema da ne ostane samo na simbolici".

Na naše pitanje je li postignut ikakav konkretan zaključak dopredsjednik Pudarić odgovorio je tek kako će Vareš u njemu imati jednog zagovornika više kad je riječ o nadležnosti federalnih ministarstava.

RUJAN 2011.

Opadanje broja učenika Početak školske godine prigoda je da se statistički sagleda kako Vareš stoji s mladim naraštajima, pa smo prikupili podatke iz svih škola na području vareške općine.

U Osnovnu je školu "Vareš" upisano ukupno 385 učenika.

Od tog broja, prvašića je u matičnoj školi ukupno 31 (9 njih će pohađati nastavu na hrvatskom jeziku, a 22 na bosanskom), a u područnim školama svega je 8 novih učenika. Područne se škole nalaze u Vijaci, na Pogari, u Oćeviji, na Pržićima (nastava na hrvatskom jeziku), i u Ligatićima i Dragovićima (nastava na bosanskom), a pohađat će ih u ovoj školskoj godini sveukupno 44 djece (od kojih 17 hrvatske nacionalnosti), što govori o osipanju seoskog stanovništva i napose mladih obitelji – kod oba naroda. U cijelosti, OŠ "Vareš" pohađa 35 učenika manje nego lani, a 85 manje u odnosu na pretprošlu godinu.

U matičnoj osnovnoj školi "Vareš Majdan" nastavu će ove školske godine pohađati 262 učenika. No, sudeći prema broju prvašića (21) ni u ovoj matičnoj školi ni u njenim područnim školama budućnost nije nimalo blistavija. Evo kako izgleda i raspored novopristiglih učenika po tim školama: Vareš Majdan – 4 prvašića, Dabravine – 6, Budoželje – 7, Striježevo – 1, Kokoščići – 2 i Ravne – 1 prvašić.

Mješovita srednja škola "Nordbat 2" Vareš u ovoj školskoj godini ima (očekivani) rast broja novoupisanih. Lani je, primjerice, imala 319 učenika, ove godine ih ima 365. Iako se jedan broj vareških učenika poslije završetka osmogodišnje škole opredjeljuje za nastavak obrazovanja u Sarajevu, u varešku srednju škole upisao se određeni broj učenika iz susjedne Breze (zbog stručnog prometnog i PTT smjera). Tako je u prve razrede upisano 114 učenika. No, već dogodine MSŠ "Nordbat 2" Vareš računa s neizbježno malim pritjecanjem učenika iz vareških osnovnih škola.

BROJ 201

Prvašići u Osnovnoj školi "Vareš"

3

INTERVIEW

Gordan Mijatoviæ, osnivaè vareške internetske stranice

Vareš je mnogima na srcu U rujnu poslijeratne 1996. godine naš list "Bobovac" sa svojim 21. brojem prvi put se pojavio i u elektronskoj formi. Otada je prošao razne evolucije da bi, evo, o svojoj 15. on line obljetnici s 201. brojem još jedanput bio predstavljen u osvježenom izdanju. Veæ dulje vrijeme za sve naprednosti u dizajniranju i ureðivanju vareške internetske stranice (Vareš Home Page) "krivac" je Mladen Divkoviæ, s kojim smo u par navrata progovarali o tome za "Bobovac", no ovaj put naš sugovornik je Gordan Mijatoviæ, od koga je sve poèelo.

Ujedno se prisjeæamo i projekta vareške televizije, a danas je Mijatoviæ u gospodarskim vodama pa je i to jedna od tema ovog razgovora.

RAZGOVARAO M. MARIJANOVIÆ

n Poštovani gosp. Mijatoviæu, Vaše je angažiranje u pogledu medijskog razvoja Vareša poèelo još u ratno vrijeme, prije nego æe doæi do egzodusa. Za one koji su zaboravili, a i za one koji se tada nisu bili ni rodili, podsjetimo se kako je prije 18 godina postojala i vareška televizija (VTV). Kažite nam više o tom projektu. o Možda je malo preambiciozno zvati televizijom to što smo mi tada radili. Istina je da smo proizvodili i emitirali vlastiti TV program te reemitirali programe drugih televizija.

Poèetak svega bio je kad sam uspio nagovoriti kolegicu Brankicu Pavliæ da stane pred kameru, što je ona vrlo profesionalno odradila. Anto Jukica te Željko Kokor takoðer su bili dio ekipe bez koje ne bi bilo ni TV Vareš.

Naša je produkcija bila dosta skromna (sveukupno nekoliko stotina sati), ali s obzirom na amatersku i nedostatnu opremu i uvjete u kojima smo radili i to je uspjeh. Cilj nam je bio zaštititi graðane Vareša od medijâ u rukama gospodara rata, èije je pogubno ratno huškanje dolazilo sa svih strana. Trebalo je dosta balansirati i snalaziti se. Trudili smo se zabilježiti dogaðaje tog nesretnog vremena.

Dragocjeni su snimci posljednje predratne svete mise na Miholjdan te drugi prilozi o ratnoj svakodnevici grada nepravedno osuðenog na propast.

4

Gordan Mijatoviæ

Kako je dobar dio arhiva nestao, radim na tome da otkupim snimke naših emisija koje se eventualno nalaze u privatnim arhivima. Molim one koji to imaju da mi se jave. n Ni nakon što se Vareš raspao i raselio Vaša inventivnost nije mirovala. Dospjeli ste na sjever Švedske i odande pokrenuli internetsku stranicu grada Vareša.

Tada još u BiH malo tko je uopæe èuo za globalnu mrežu, a kamoli da je imao konekciju, no Vareš je imao èast meðu pionirima naseliti novi, virtualni svijet. Da karikiramo, Vi ste mu zakupili plac i izlili temelje ondje. Vrijeme je pokazalo da je to bila avangardna stvar… o Pojavljivanje Vareš Home Pagea (VHP) na Internetu u to rano internetsko doba dobrim je dijelom rezultat postratnih okolnosti u kojima sam se zajedno s obitelji zatekao.

Odreðeno informatièko znanje koje sam stekao još u Varešu, kao i ukazana prilika za uèenje "u neogranièenim kolièinama", dovela me uskoro u situaciju da mi je u tvrtkiBelub Konsult povjeren razvoj usluge povezivanja naših klijenata na Internet.

Moje prezentiranje moguænosti Interneta i potrebe povezivanja ljudi bilo je vrlo vjerodostojno jer je u osnovi imalo upeèatljivu prièu o tragediji koja je snašla mnoge vareške obitelji.

Govoreæi o povezivanju Vareša rasturenog po cijelom

svijetu zapravo nisam ni bio svjestan da govorim o temeljima i konceptu neèega što æe se kasnije zvati društvenim mrežama. Zahvaljujuæi Mladenu Divkoviæu, koji veæ cijeli niz godina ureðuje VHP i daje mu profesionalni obol, cijela ta storija obraðena je na Veleuèilištu u Varaždinu te je dobila i meðunarodni znaèaj. U programu proslave desete obljetnice Instituta za globalno razumijevanje (The Institute for Global Understanding ) Univerziteta Monmouth (USA), profesor Èerepinko je prezentirao VHP kao "Facebook prije Facebooka" te kao jedan virtualni grad. Mnogi su uspostavili svoje prve poratne kontakte baš na VHP-u.

U neka vremena bilježili smo i preko deset tisuæa posjeta dnevno s vrlo zapaženim upisima mnogih Varešaka koji voðeni snažnim emocijama ostaviše lijepa svjedoèanstva o vremenima koja mnogima nedostaju.

Danas postoji mnoštvo web portala i stranica koje su daleko sadržajnije od našega VHP-a, meðutim vareška stranica ostaje upisana tamo gdje joj je mjesto. n Osim što ste, kreirajuæi stranicu, napravili tehnièki posao i Varešane potaknuli na povezivanje, pozvali ste na izdizanje iznad ratnog sljepila i u to ime iznad ulaza u virtualni Vareš (odnosno na forum) stavili "pozdrav vama koji ste s dobrim namjerama".

BROJ 201

o Taj "pozdrav onima koji su s dobrim namjerama" trebao je reæi kome su te stranice zapravo namijenjene. U poèetku je bilo muèno èitati što nekolicina podrazumijeva pod "dobrim namjerama". Uspio sam odmaknuti one koji su mislili kako se mrzeæi i omalovažavajuæi druge velièa vlastita nacija, kultura i religija. S druge strane, pisanje o specifièno hrvatskoj kulturi i tradiciji neki su doživljavali kao nacionalizam samo iz razloga što se nikada nisu potrudili saznati nešto o vlastitoj. U ovim našim krajevima, gdje je frustriranost veæ genetski ukorijenjena, nije uvijek lako dokazati da razlièitosti èine bogatstvo. Posebno kada politika tipa "moj narod u moj tor" ugatlja u naše živote. Velika mi je želja da se ne zaborave mnoge osobe koji su èinile Vareš onakvim na kakav želimo biti ponosni. n Na Vaš poticaj i list "Bobovac" vrlo rano dobiva trajno mjesto na VHP-u. o Da, vaš cijenjeni list èini okosnicu stalnih sadržaja na VHP-u. Mnogi zapravo to mjesto i zovu "Bobovcem". Sadržaj lista i koncepcija njegovog ureðivanja u potpunosti se uklapaju i èine logiènu komponentu te u današnje vrijeme su i najèešæi razlog posjeta. Žao mi je da Virtualni muzej i neki drugi sadržaji nisu u potpunosti zaživjeli. VHP je u biti platforma koja otvara moguænosti svima koji su zaista s RUJAN 2011.

dobrim namjerama te Mladenova uloga kao urednika nije uvijek jednostavna. n U međuvremenu ste u Švedskoj pokrenuli vlastitu konzultantsku tvrtku i već deset godina radite i kao predstavnik Švedske gospodarske komore za RH. Ovladati jezikom i prevladati poslovne postulate ponesene iz balkanskog socijalizma, te pokazati inicijativu i steći povjerenje... – kako ste uspjeli svoj izbjeglički status u 5-6 godina pretvoriti u takvu (međunarodnu!) karijeru? o Ta priča, gledano sa strane, izgleda ljepše nego što je u stvarnosti. Švedska je organizirana kao "zemlja znanja", a ne kao "zemlja zvanja" – što je slučaj kod nas. Znanje je usluga kojoj vrijednost najčešće određuje tržište, te zahtjevi koje nameće ubrzani tehnološki napredak. To podrazumijeva prilično odricanja kroz učenje u kontinuitetu, putovanja i poslove koje ne možete uvijek birati. Moja tvrtka u Švedskoj angažirana je uglavnom u industrijskim projektima sa specifičnim problemima za koje velike firme nemaju vremena niti resursa. Problematika je dosta široka, od projektiranja fleksibilnih sustava upravljanja konkretnim projektom pa do nabavke postrojenja te rješavanja raznih tehničkih zahtjeva. Radeći taj posao u ovih deset godina stekao sam za mene dragocjene spoznaje o švedskom industrijskom konceptu koji probleme rješava racionalno i bez grča na licu.

U Hrvatskoj, između ostaloga, vodim jednu švedsku investiciju (cca 18 mil. €). To je projekt gradnje niza objekata na obali namijenjenih konferencijskom turizmu te susretima poslovnih ljudi Skandinavije i ex-YU regije, i drugi objekti.

Kada je riječ o balkanskom socijalizmu smatram da je bilo dosta toga što je trebalo mijenjati te da taj koncept nije bio održiv na duge staze. Prije svega politički sustav koji nije uvijek promovirao znalce svoga posla. Sjećamo se pogubne kovanice "moralno-politička podobnost" kojom se RUJAN 2011.

manipuliralo po potrebama.

Moral i politika, bar na ovim prostorima, rijetko su išli zajedno. Ali, isto tako smatram da je i tada bilo vrlo vrijednih postignuća koja je trebalo sačuvati i prilagoditi. Ono što sam naučio radeći u vareškom "Zraku" dalo mi je značajne kompetencije za švedsko tržište. Bolje bi bilo da smo ponosni na ono što je bilo dobro, nego na sve budalaštine kojima uništismo sebi i djeci život na ovim prekrasnim prostorima. I opet ćemo unutar EU-a biti u jednoj državi, samo ovaj puta gologuzi i bez stvarnog suvereniteta.

Cijeli je ovaj prostor protkan kolektivnim zabludama i počesto na granici metafizike.

Kao takav pogodna je meta modernim kolonizatorima. n U Varešu se običava populistički govoriti o potrebi privlačenja stranih investicija, o očekivanjima od dijaspore u tom smislu, i to obično skonča u rezigniranom zaključku o zaboravljenosti i ostavljenosti Vareša od strane svih. No, kao netko tko je upoznao zapadne uzuse kod razvijanja gospodarskih odnosa, kompetentni ste kazati kako iz te perspektive vidite doraslost Vareša suvremenim kretanjima na tom planu. o O ovoj temi reći ću isključivo kao Varešak, a ne kroz mandat komore koju predstavljam. Ovako imam pravo i na emocije kojih se ne stidim kada se radi o Varešu. Ovo je tema koja traži puno više prostora. Neka mi bude dopušteno da napišem samo nekoliko osobnih viđenja bez namjere da pametarim i moraliziram.

Populistička priča o investicijama omiljena je na svim našim prostorima i razinama vlasti. O tome zbore najčešće oni koji ne poznaju metodologiju razvoja neke investicije, posebice stranih investitora.

Općepoznata činjenica je da se investicije dešavaju tamo gdje su uvjeti za to povoljni.

Uvjete determinira volja i znanje ljudi koji žive na tom prostoru te učinkovitost njihove lokalne vlasti. U zemlji poput BiH, koja je tako nakaradno ustrojena kao da su že-

ljeli da nikada ne profunkcionira, autonomna lokalna samouprava ima enormno važnu ulogu. Ona je osuđena da se varaka u tijesnom prostoru koji ostavlja sklerotična i samodopadna vlast višeg reda čiji su činovnici dobro plaćeni za mantre o ugroženosti i ispraznu retoriku. BiH je europska zemlja i stupanj primjene tih standarda ulazi u kalkulaciju o riziku investicija.

Vareš nije izgledao ovako jadno ni za vrijeme raznih okupatora kojih nije nedostajalo u njegovoj povijesti. Prije pedeset godina bio je obasjan neonskim reklamama dok danas izgleda kao zagnojena rana koju je neka sila zasjekla u Zvijezdu. Odgovornost za to snosi ponajviše vlast, kao i oni koji je biraju. Kada bi političari bili jedinstveni u stavovima da nema ostvarenja nacionalnih prava bez ostvarenja prava na egzistenciju dostojnu čovjeka, da zaista postoji nešto što se zove opća dobrobit, da Općinsko vijeće nije umirovljenički klub nego skup energičnih ljudi koji imaju snagu i volju pokretati stvari u vremenima izazova, da oni tamo predstavljaju građane a ne stranačke centrale i neke interesne skupine, da imaju hrabrosti donijeti i provesti neke odluke – tada bi sve izgledalo bolje. Treba samo pogledati razvoj gradića u okolici kojima je Vareš bio uzor. Rat je završen davno, ali izgleda ne i u nekim glavama.

Neshvatljivo mi je da sadašnji stanovnici Vareša pristaju da njihova djeca rastu među tim ruševinama i gomilom pasa lutalica. Neoprostiva je sramota vlasnika ruševnih objekata da su ih tako zapustili da predstavljaju realnu opasnost po život i zdravlje.

Jasno mi je da su otišli te imaju druge životne prioritete, ali nije u redu da svojom nebrigom ugrožavaju one koji su ostali. Ako ništa drugo, neka urede ili pravno dopuste da se ruševine uklone. Ponekad mi se čini da postoje i oni bolesni stratezi kojima je upravo ovakav Vareš po mjeri, a da su im ruševine spomenici trijumfa.

Ima raznih investitora kao i raznih investicija. Na žalost,

BROJ 201

sve je više investicija tipa "zdrpi i bježi", a Vareš ovakav kakav jest šalje upravo tu poruku. Iza njih ostaju dugovi, iscrpljeni radnici i obitelji, beskrajan osjećaj nemoći kojega svake godine vidim sve više u očima umornih dragih ljudi.

Tehnološki razvoj donosi mnoge zahtjeve koje nije jednostavno pratiti. Jučer jeftina radna snaga, danas postaje beskorisna radna snaga. Odlaze mladi ljudi kao najvrjedniji resurs. Vareš treba spoznati i druge mjere osim kubika i tona.

Vareš nije samo prošlost, on i te kako ima svoje resurse i svoje šanse. Proklamirana Strategija partnerstva vlasti i građana ima smisla samo ako se provodi. Donesena Strategija razvoja općine Vareš je studiozno urađen dokument kojim je napravljena kvalitetna inventura postojećeg stanja kao i želja u kojemu pravcu bi razvoj išao. Ima li nekog aršina kojim se mjeri već pređeni put ili je to pisano samo da se dopadne nekom eurobirokratu? A oni su već priča za sebe.

U Varešu je i nekolicina uspješnih poduzetnika koji sigurno imaju što reći na ovu temu. Eventualne investitore puno će više zanimati iskustvo ljudi koji su realizirali "Kuću susreta" na Bijelom Borju nego li sva slova u nakićenim paragrafima.

Svakodnevne "balvandžije" (Homo Balvanicus) kupuju "ulaznice" tamo negdje, dolaze i odvukljaše blago iz planine koja bi stanovnicima "Zvjezdangrada" mogla osigurati dostojanstven život. Ne rastu samo balvani u planini. Puno je prostora za male obiteljske projekte koji ne ovise o visokoj politici. Svaki pokušaj i ideja, pa i ona neuspješna, korak su naprijed iz kojega se uči. Nema koristi ismijavati nečiji pokušaj i neuspjeh, a istovremeno biti pasivan i destruktivan.

Sadašnja slika Vareša predstavlja ono što o sebi misle oni koji u njemu žive. Investitori će sami doći samo ako se građani Vareša odluče za to. Znanje i volja su ključevi. Vareš ima mnoge kojima je na srcu i koji bi željeli pomoći.

5

PRENOSIMO

U čast velikoj znanstvenici Časopis za umjetnost i znanost "Hrvatska misao", što ga izdaje Matica hrvatska Sarajevo, nedavno je kompletno tromjesečno izdanje posvetio znanstvenici dr. sc. Željki Bjelčić-Pavić. Povod je tomu njezin 95. rođendan, a razlog je u impresivnom životnom i radnom putu ove doktorice bioloških znanosti. Kako je rođena u Varešu, to je razlogom da i mi prenesemo barem najvažnije detalje iz njezina života i rada, iz opširnog teksta Čedomila Šilića.

Željka Bjelčić-Pavić

Ž

eljka (Mije) Bjelčić-Pavić rođena je 16. svibnja 1915. u Varešu. Poslije završetka osnovne škole u rodnom mjestu, upisuje se u Gimnaziju i Učiteljsku školu u Sarajevu. Nakon toga pohađa Višu pedagošku školu, a potom Filozofski fakultet (grupa biologija-geografija) Univerziteta u Sarajevu, gdje je diplomirala u redovnom roku.

Nakon završetka studija zapošljava se u Zemaljskom muzeju BiH u Sarajevu, točnije u njegov Prirodoslovni odjel, koji je u razdoblju od 1948. do 1958. organizacijski predstavljao novoosnovani Biološki institut. (...) Željka Bjelčić-Pavić imala je tada sreću da nekoliko godina radi kao asistentica odličnom poznavatelju naše flore, naturaliziranom Bečaninu Karlu Maliju (Carlo Malý, 1874. – 1951.), koji je na mladu suradnicu nesebično prenio svoje višegodišnje dragocjeno iskustvo i znanje, stjecano u ovoj instituciji prethodnih desetljeća.

Njihov zajednički odlazak na terensko-istraživački rad pozitivno se odrazio u svakom pogledu na budući rad vrijedne i poletne asistentice, a to je došlo do punog izražaja publiciranjem suautorskog rada pod naslovom Prilog poznavanju flore okoline Dobruna kod Višegrada, koji je objavljen 1949. na stranicama novoutemeljenog znanstvenog glasila – Godišnjaka Biološkog instituta u Sarajevu.

6

Sljedeće godine objavljuje u istoj publikaciji samostalan rad pod naslovom Prethodni izvještaj o medonosnom bilju Sarajeva i okoline koji je proizašao iz programske orijentacije tadašnjeg instituta, od kojeg su se očekivala aplikativna istraživanja i rezultati.

Iz tog razdoblja datira i mala izložbena postavka Ljekovite biljke čija je autorica Željka Bjelčić-Pavić, te izrada priručne kartoteke bosanskohercegovačkog herbara, koja je imala veliki praktični značaj pri radu s ovom izuzetno bogatom znanstvenom zbirkom. (...)

Početkom šezdesetih godina, kada je Željka BjelčićPavić bila na čelu Odjela za prirodne znanosti u svojstvu načelnice, došla je do punog izražaja njezina velika briga oko podizanja znanstvenog pomlatka. (...)

Tih godina vršene su opsežne pripreme oko obilježavanja jubilarne 75. obljetnice Zemaljskog muzeja. Na tim je pripremama Željka BjelčićPavić aktivno sudjelovala.

Na muzeološkom planu važno je spomenuti stalnu muzejsku postavku Živi svijet Bosne i Hercegovine koja je otvorena krajem 1963. godine povodom obilježavanja navedenog jubileja. Na ovoj izložbi prikazana je raznolikost i osebujnost živog svijeta Bosne i Hercegovine. Autorica bogatih florističkih i vegetacijskih sadržaja naših predjela bila je Željka Bjelčić-Pavić, što je sve prikazano na zoran i interesantan način u nekoliko dijagrama, počevši od hercegovačkog krša, preko brdskih

šumovitih predjela, pa do planinskih vrhova naših visokih planina sa živopisnim glečerskim jezerom i florom i faunom oko i u jezeru. Kroz sljedeća desetljeća, pa sve do današnjih dana, ova izložbena postavka je imala, a ima i danas, vidnu ulogu u edukaciji muzejskih posjetitelja, posebice brojnih učenika različita uzrasta.

Ova značajna stalna izložba postavljena je po svim načelima suvremene muzeologije, a od svih sudionika na njezinu postavljanju, počevši od arhitekte, preparatorâ, crtača i drugih, tražila je maksimalno znanje, zalaganje i entuzijazam. Od ideje do realizacije svim ovim poslovima koordinirala je načelnica Odjela za prirodne znanosti Željka Bjelčić-Pavić i autorica botaničkog segmenta ove izložbene postavke.

U znanstvenom pogledu ovo vrijeme je obilježeno osobnim usponom jer je Željka Bjelčić-Pavić stekla titulu doktorice bioloških znanosti, obranivši doktorsku disertaciju 1964. godine pod naslovom Vegetacija pretplaninskog pojasa planine Jahorine.

Poslije promocije u doktoricu bioloških znanosti te na osnovi brojnih tiskanih znanstvenih radova i drugih muzeoloških dostignuća, Željka Bjelčić-Pavić prolazi kroz sve faze znanstvenog napredovanja. Tako je 1965. birana u znanstvenu, 1971. za višu znanstvenu suradnicu, a 1976. za znanstvenu savjetnicu. U tom najvišem znanstvenom zvanju otišla je 1980. g. u zasluženu mirovinu.

BROJ 201

Međutim, odlazak u mirovinu nije bio kraj znanstvenog rada dr. sc. Željke BjelčićPavić.

U svojem dugogodišnjem znanstvenom djelovanju publicirala je preko 40 znanstvenih radova; prvi daleke 1948. godine u Godišnjaku Biološkog instituta u Sarajevu, a posljednji u koautorstvu pod naslovom Postojeća Flora kao temelj za izradu nove predan je za objavljivanje 2010. godine u časopisu Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine. (...)

Svoje veliko znanje i iskustvo u poznavanju flore i vegetacije Bosne i Hercegovine dr. sc. Željka Bjelčić-Pavić iskazala je kroz značajan projekt Vegetacijska karta Jugoslavije – teritorij SR Bosne i Hercegovine u kojem je sudjelovala od samog početka – 1975. godine pa sve do početka ovog rata koji je zaustavio sve znanstvene i druge aktivnosti.

Nakon završetka Domovinskog rata daje inicijativu da se, po ugledu na Sloveniju i Hrvatsku, radi na izradi indeksa flore Bosne i Hercegovine. (...)

Rezultate svojih znanstvenih istraživanja dr. sc. Željka Bjelčić-Pavić priopćila je na 10 nacionalnih i 6 međunarodnih kongresa i simpozija. (...)

Poslije objedinjavanja Prirodoslovnog odjela i Botaničkog vrta u prvobitnu muzejsku cjelinu, pokreće se 1963. godine ponovno izdavanje Sveska za prirodne znanosti (nova serija!) u okviru Glasnika Zemaljskog muzeja, koji u RUJAN 2011.

kontinuitetu izlazi još od 1889. godine. Od početka izlaženja nove serije pa sve do 1979. dr. sc. Željka Bjelčić-Pavić bila je glavna i odgovorna urednica ovog glasila te brojnih posebnih izdanja u oblasti prirodnih znanosti koja su u tom razdoblju publicirana (monografije, knjige i sl.).

Bila je i članica redakcije publikacije Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Bosne i Hercegovine.

Isto tako, bila je članica redakcije izdavačke djelatnosti internacionalnog Botaničkog društva za proučavanje flore mediteranskih zemalja Optima sa sjedištem u Berlinu. (...)

Dr. sc. Željka Bjelčić-Pavić je član Istočnoalpsko-dinarske zajednice za proučavanje flore i vegetacije južne Europe. Za vrijeme održavanja simpozija ove zajednice bila je angažirana u rukovođenju ekskurzije u Nacionalnom parku Sutjeska u jugoistočnoj Bosni.

Prilikom održavanja Međunarodnog kongresa botaničara u Berlinu 1987. godine djelatno je sudjelovala jer je bila članica tima koji je rukovodio znanstvenom ekskurzijom kroz Bosnu i Hercegovinu. (...)

I u okviru domaćih staleških organizacija bila je djelatna što pokazuje činjenica da je obavljala dužnost predsjednice Saveza muzejskih društava Jugoslavije. Osim toga, bila je članica Inicijativnog odbora za osnivanje Biološkog društva Bosne i Hercegovine, postavši članicom njegovog prvog upravnog odbora i prva blagajnica. U jednom mandatnom razdoblju obavljala je i

Dr. sc. Željka Bjelčić-Pavić u mlađim danima

dužnost predsjednice Biološkog društva Bosne i Hercegovine.

Dr. sc. Željka Bjelčić-Pavić članica je Udruženja za podsticanje uravnoteženog razvoja i kvaliteta života Fondeko, Sarajevo, od njegovog osnivanja.

Kakve su organizacijske i rukovodne sposobnosti dr. sc. Željke Bjelčić-Pavić bile pokazuje činjenica da je početkom šezdesetih godina bila voditeljica Botaničkog odsjeka, a nakon smrti tadašnjeg načelnika Odjela za prirodne znanosti dr. Adema Buturevića birana je na ovo upražnjeno radno mjesto (1962. – 1973.).

Sve znanstvene, organizacijske i rukovoditeljske sposobnosti bile su osnova da dr. sc. Željka Bjelčić-Pavić bude izabrana 1973. godine za direktoricu ove kompleksne kulturno-obrazovne i znanstvene institucije. Tako će u analima ove poznate i renomi-

rane institucije biti zapisano da je dr. sc. Željka Bjelčić-Pavić prva žena na ovoj rukovodećoj radnoj dužnosti u instituciji koja je nedavno obilježila 120. obljetnicu uspješne djelatnosti na ovim prostorima. Na čelu ove kompleksne znanstvene institucije bila je sve do odlaska u mirovinu 1980. godine.

U tom sedmogodišnjem razdoblju izvršena je detaljna sanacija sva četiri muzejska paviljona, čime su i organizatorski zadaci i poslovi bili znatno prošireni. (...)

Tijekom 1988. Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine je radno (s više muzejskih izložbenih postavki i publikacija) obilježio 100. obljetnicu.

Iako u mirovini već više godina, dr. sc. Željka BjelčićPavić je angažirana da za prigodnu Spomenicu napiše rad pod naslovom Biološki institut Univerziteta u okviru poglavlja Ustanove koje su se

razvile iz ranijih djelatnosti Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine. (...)

Još davne 1950./51. školske godine Željka Bjelčić-Pavić angažirana je na Poljoprivrednom fakultetu Univerziteta u Sarajevu kao mlada asistentica na predmetu Botanika.

Nakon osnutka Prirodnomatematičkog fakulteta školske 1953./54. pružala je pomoć prvim diplomcima studija biologije i to posebno u terenskom dijelu diplomskih radova. (...) Životni put dr. sc. Željke Bjelčić-Pavić otkriva jaku i odgovornu ličnost, koja je sve svoje sposobnosti predano posvetila razvoju Prirodoslovnog odjeljenja u sklopu Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine.

Nije onda čudo što sam joj vidio suze u očima kada je posjetila svoj Muzej u ljeto ratne 1994. i vidjela što se dogodilo u to ratno vrijeme s ovom institucijom u kojoj je ona uspješno ostvarila svoj cijeli radni vijek.

Za svoj predani i plodonosni rad dr. sc. Željka BjelčićPavić dobila je Orden rada sa zlatnim i Orden rada sa srebrnim vijencem, kao i više medalja, a za djela u oblasti biologije i za doprinos razvoju muzejske djelatnosti dobila je prestižnu Dvadesetsedmojulsku republičku nagradu.

Na kraju, izražavamo veliko priznanje i zahvalnost dr. sc. Željki Bjelčić-Pavić što je sve svoje organizacijske, stručne, znanstvene i druge sposobnosti ugradila u dobrobit Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u kojem je uspješno ostvarila svoj cijeli radni vijek.

VAREŠ, Put mira 4 mob. 061 791 133

RUJAN 2011.

BROJ 201

7

U VAREŠU SE UVIJEK LIJEPO PJEVALO

I

grajući folklor i radeći u tijelima KUD-a "Jedinstvo" pratio sam kompletni glazbeni život grada dugi niz godina. Pratio sam razvoj mnogih pjevača koji su počinjali na binama "Radničkog doma" i "Partizana". Osim što su svojom pjesmom uveseljavali Varešane i njihove goste na mnogobrojnim sijelima, bili su udarne točke programa KUD-a "Jedinstvo" koji je izvođen diljem bivše države, postali su zapaženi sudionici velikog broja festivala, a neki su uspjeli uraditi studijske snimke za arhiv Radio Sarajeva i snimili nosače zvuka.

Nemam namjeru ovim tekstom upuštati se u glazbene ocjene i terminologiju za koju nisam stručan. Znam osjetiti pjesmu, znam što je lijepa pjesma, što je lijepo i dobro otpjevana pjesma, znam što je to dobro otpjevani duet, što je to izvrsno izvorno pjevanje pojedinačno ili grupno. Stoga mogu reći, bez obzira na to što se neki možda neće složiti sa mnom, da je veliki broj Varešana izvrsno pjevao i da će i ubuduće ova naša kotlina i ova naša brda iznjedriti talente zavidnog renomea. Želim, iako upadam u zamku da možda nekog zaboravim jer se koristim samo svojim sjećanjima a ne pisanim tragovima, spomenuti one pjevače koji su se duže družili s mikrofonom i koji su ostavili dublji trag u glazbenom životu KUD-a "Jedinstvo" i Vareša. Zato i počinjem sa šezdesetim godinama prošlog stoljeća.

U to vrijeme na prostoru bivše države najpopularnija i najslušanija radijska emisija bila je "Mikrofon je vaš". Ne znam datum, ali i Vareš jednom dođe na red da se u njemu snima ta emisija. Zbog velikog interesiranja građana probna je emisija snimana u prepunoj hali Centralne radionice, a ona "prava", koja je išla u eter navečer u 20 sati u, opet prepunoj, dvorani "Par-

8

Još živi izvorna pjesma (na Pržićima 2010.)

Amateri na ponos Radeći na pripremi, organiziranju i realiziranju kultnih kulturnih događaja osamdesetih godina prošlog stoljeća na području općine Vareš, a bile su to "smotre folklora", uvjerio sam se u ono što sam i prije toga pretpostavljao – u svakom kutku naše općine pjesmi i pjevanju pridavao se veliki značaj, u svakom selu i zaseoku moglo se naći po nekoliko izvrsnih izvođača i grupa koji su se jednako dobro ogledali i u izvornom i u narodnom melosu.

PIŠE ŽELJKO FRANJKIĆ

tizana". Emisija kolažnog tipa; red pjesama afirmiranih pjevača i glazbenika, red kvizova, red turističkih naznaka o gradu domaćinu, red pjevača amatera koji su se natjecali za neku nagradu, ne sjećam se kakvu, i tako svega pomalo.

Naši pjevači amateri bili su Stipe Šola i Zdravko Šormaz.

Tko je bio bolji ne znam, ali znam da su pjevanjem izmamili ovacije i u "Centralnoj" i u "Partizanu".

Iz tog vremena sjećam se izvrsnih interpretacija Marija Markota i Kreće Romića čiji su glasovi ispunjavali dvoranu i sve druge prelijepe prostore "Partizana". Pjevali su oni i na drugim binama, ali u "Partizanu" su bili "svoji na svome".

Krajem šezdesetih KUD "Jedinstvo" bilježi sjajne rezultate u svom radu. Sekcijâ je bilo mnogo, članova sve više, pa se iz ogromne konkurencije iz svake sekcije izdvajalo ono najbolje.

Pjevačke uzdanice bili su Ivica Čondrić, Emilija Tokmačić, Mira Šormaz i Elvira Idžaković. Kako su samo prelijepo pjevali.

Izvrsni voditelji zabavnog (Josip Hinger) i narodnog (Željko Jerković) orkestra ništa nisu prepuštali slučaju.

Tko je prošao njihovu "obuku" i tko je pjevao po njihovom ukusu dobivao bi priliku da nastupi ili u programu KUD-a "Jedinstvo" ili na igranka i sijelima u "Radničkom" i "Partizanu". Tako se pojavljuju imena koja svojim pjevanjem podižu kvalitetu već spomenutih vareških sijela, novogodišnjih dočeka i nezaboravnih igranki: Zurafeta Džido, Željka Jošilo, Bajro Čolo, Bajro Selimović, Ruža Gavran, Jozo Šimić i moja malenkost.

Dolaze i osamdesete, a s njima i "neki novi klinci". Punu pjevačku afirmaciju postižu Anto Pejčinović, Rafo Duž-

BROJ 201

nović, Zehrid Cigura, Sidret Čerenić, Hasan Brkić, a nešto kasnije i Leon Dodik, Stevo Jović Buco i Mile Anđelić (vokal sarajevske grupe "Bolero").

Vjerojatno sam neke zaboravio pa im se ispričavam. Nije namjerno. Sigurno da je i njihov doprinos vareškoj pjesmi i vareškom pjevanju velik.

O uspjesima mladih vareških glazbenika i pjevača u zadnjih nekoliko godina čitamo puno. Raduje pojava svakog talenta, pogotovu u situaciji kada – govorim o gradu – nema društva tipa "Jedinstva" u kom bi se stjecala afirmacija i utirao put ka uspjehu. Teško je voditi se samo ambicijom i ocjenom o vlastitom talentu bez stručne pomoći koja je u takvim situacijama neophodna. Primjer teško ponovljive Jane Šoljak to najbolje potvrđuje. Kod nje je talent neosporan, ali bez pomoći oca i drugih koji su doprinijeli da njezino pjevanje dođe do savršenstva, teško bi se afirmirala kao pjevačica s već zavidnim brojem nosača zvuka. Tu ne treba zaboraviti ni važnost glazbenih škola koje Jana pohađa.

I na kraju dvije-tri riječi o pjesmi koja je postala simbol, zaštitni znak, kako god hoćete, vareškog pjevanja – "Žute dunje". Spomeneš "Žute dunje" i to te odmah iz nekakvog nerazumljivog razloga asocira na Vareš. Goran Bregović davno reče da je pripremajući se za pisanje glazbe za film "Kuduz" negdje u Sarajevu čuo grupu vareških mladića kako pjevaju "Žute dunje" i da je isti tren znao da će ta pjesma biti glazbena podloga spomenutog filma. Mnogi od pjevača koje sam spomenuo u ovom tekstu uspješno su izvodili ovu pjesmu na svojim nastupima.

Na žalost, još nisam imao priliku uživo slušati Janu Šoljak, ali znam da je njezino pjevanje "Žutih dunja" u televizijskoj esmisiji "Pozitivna geografija" nešto najljepše što sam u životu čuo.

RUJAN 2011.

"SENSEI REI" MIRSADI

Crni pojas – treći dan Među zapaženim sportašima i sportašicama koje je Vareš dao, u današnje vrijeme posebno mjesto pripada samozatajnoj Mirsadi Operti. Pripada joj zato jer je od svih koji su se u ovom gradu bavili karateom, a bilo ih je u značajnom broju prije rata, zasad jedina dostigla zvanje majstora crnog pojasa – treći dan.

U

Neumu je potkraj srpnja ove godine održan sedmodnevni seminar za majstorska zvanja u karateu kojemu je pristupilo 60 sudionika, među kojima i trenerica Karate kluba "Vareš" Mirsada Operta. S njom je na seminar putovalo i osmoro djece iz vareškog kluba gdje su imali treninge i priliku za

usavršavanje, dok su treneri imali dane učenja nakon kojih su uslijedili usmeni ispiti i praktična polaganja majstorskih zvanja.

No, samo se četvero odvažilo izaći na ispit, a jedna od njih bila je Mirsada, i uspjela je postati majstorom crnog pojasa – treći dan.

Mirsada je rođena 1969., a

karateom se počela baviti 1985. godine. Do rata je stekla smeđi pojas i onda je nastupio zastoj, dug deset godina, no ipak se vratila sportu koji voli i postigla veliki napredak.

Stoga joj uistinu pripadaju čestitke, a k tome treba napomenuti da je na seminaru tri dana treninge i ispitivanja vodio dr. sportske medicine i

Mirsada Operta

sveučilišni profesor Ilija Jorga, majstor crnog pojasa – deseti dan, osnivač karate stila "fudokan" i jedan od najvećih instruktora karatea na prostoru bivše Jugoslavije.

M. M.

LJETO U OĆEVIJI

I

gre su trajale od 7. do 15. kolovoza, a proglašenje pobjednikâ i dodjela nagrada upriličeni su finalne večeri, na Gospojinu. Odziv je bio iznad očekivanja o čemu govori brojka od 195 prijavljenih natjecatelja, ali pošto su se neki prijavili za više igara ukupan broj sudionika bio je 115. Bilo je predviđeno sedam igara. Igre s metalnim novčićima (žetonima) na zemlji imale su šest podvrsta (šiljka, crte, koleta, rupe, radilja, ploke), a ostalih šest su: krmeta, strelice, škole, natezanje rukom, natezanje užetom i nogometni turnir. Igre strelice, škole i natezanje rukom nisu odigrane zbog nedovoljno prijavljenih natjecatelja, a igre šiljka, koleta, radilja i krmeta nisu odigrane zbog nedostatka vremena. Ostale su odigrane bez ijednog incidenta i u duhu lijepog druženja, što je i bio cilj igara. Treba napomenuti da su sve aktivnosti oko igara provedene volonterski, bez ijedne KM, a nagrade koje su podijeljene uglavnom su oćevački proizvodi. Evo i konkretnih rezultata prvih oćevskih igara.

RUJAN 2011.

Oćevci u igri ploke

Oživjele stare igre Vođen željom da ljetni susreti i druženja Oćevaca potraju koji dan duže, Ljubomir Višnjić pokrenuo je inicijativu – koju je zdušno podržao Romario Vijačkić a zatim i drugi Oćevci – da se obnove stare igre, u Oćeviji odvajkada poznate. Tako je utemeljen i odbor za organizaciju u koji su pored spomenute dvojice ušli Zdravko Barkić te Mijo i Ljuban Vijačkić i igre su mogle početi. Ponijele su naziv "Ljeto u Oćeviji", s dodatkom godine u naslovu.

PRIREDIO M. M.

Na nogometnom turniru sudjelovalo je osam muških momčadi, dvije ženske ekipe i dvije dječje ekipe (mlađi od

14 godina), s ukupno 82 sudionika. Pobjednička momčad "Opet dobro" bila je u sastavu: Romario, Oliver, Saša

BROJ 201

i Boro Vijačkić te Danijel Šimić, a nogometašem turnira proglašen je Saša Vijačkić. U igri ploke, tipičnoj za Oćeviju, prva tri mjesta osvojili su Mato Semunović, Mijo Jozeljić i Zdravko Barkić. U igri crte pobjednici su bili Mijo Jozeljić, Miki Matić i Radmilo Lovrenović, a u igri rupe Alojzije Vijačkić, Mladen Lovrenović i Goran Vijačkić. Za natezanje užeta prijavljeno je pet muških ekipa. Pobijedila je ekipa "Lovrenovići" u sastavu: Mladen, Zdravko, Radmilo, Dejan i Darko Lovrenović.

Kako ističu organizatori, igre su imale jako pozitivan odjek i probudila se želja da one postanu tradicionalne.

Dogodine se, uz sportske i druge igre, aktivnosti planiraju proširiti i na kulturu, a probuđene su i neke stare ambicije u razvoju sela, koje postoje još od prije rata: izgradnja bazena, uređenje igrališta, dvorišta škole i društvenog doma, kao i dvorišta crkve.

Stoga su pozvani svi drugi da se idejama, interesima i aktivnostima uključe u osmišljavanje i organiziranje budućih igara i druženja u Oćeviji.

9

PROMOCIJE – TRI U JEDNOJ

MOGUĆE SAMO U VAREŠU Vareška podružnica Hrvatskoga kulturnog društva "Napredak", kako se čini, više i ne kani organizirati po jednu promociju, nego samo ovako skupno – kazala je voditeljica u najavi (još jedne) tropromocije u Varešu, dana 6. rujna 2011. godine, kada su predstavljeni jubilarni 200-ti broj lista vareških Hrvata "Bobovac", publikacija "Četiri stoljeća Nauka krstjanskog fra Matije Divkovića 1611.-2011." i knjiga "Dva rata – tri dnevnika" vijačkoga kapelana fra Berislava Kalfića. Tom rečenicom nanovo je oslikano tko je nositelj kulturnih aktivnosti u Varešu, s naglaskom na književnu i nakladničku djelatnost.

S

redišnje je mjesto na ovoj promociji pripalo listu "Bobovac" i, kako je naglašeno, nije slučajno da su za promotore jubilarnog broja pozvani ljudi izvan Vareša. Prvi je od njih bio dr. fra Drago Bojić, zamjenik glavnog urednika franjevačkog mjesečnika "Svjetlo riječi", a njegov je doktorat iz područja pastoralne (praktične) teologije na temu tiskanih medija. Drugi je govorio novinar i književnik Dragan Marijanović iz Mostara. U jubilarnom dodatku 200-tog broja objavljeno je prvo poglavlje romana u nastajanju koji ovaj književnik posvećuje Varešu i to na način da ga daruje vareškim čitateljima kroz nastavke u budućim brojevima "Bobovca". U pozdravnoj riječi kazao je da još uvijek istražuje zbog čega mu je Vareš tako na srcu. Trećega promotora, ali ni po čemu posljednjega, u Varešu nije bilo potrebno dodatno predstavljati. Na to je ukazala i voditeljica Ana Šurkić kazav-ši kako će možda u budućnosti u našu župu doći neki drugi fratar po

10

imenu Mato, no jedan je bio i ostao vareški fra Mato – što je izmamilo poseban pljesak. Fra Mato Topić je pozvan kao jedan od glavnih pokretača lista i onodobni predsjednik Podružnice HKD "Napredak" u Varešu.

No, prije nego će promotori preuzeti riječ, pozdravno je obraćanje imao Mario Mirčić, aktualni predsjednik Podružnice, dok je iza promotora prigodne riječi uputio glavni i odgovorni urednik lista Mladenko Marijanović. On je zahvalio svim svojim kolegama i suradnicima na odanosti i ustrajnosti s kojom drage volje rade za "Bobovac" prepoznajući u njemu projekt za koji ima smisla davati doprinosa, te pozvao nove mlade snage da se priključe.

Neizostavno je o listu govorio i vareški književnik Željko Ivanković, podsjetivši na sve njegove jubileje i velika intelektualna imena koja su se rado odazivala "Bobovcu". Govorio je opetovano i o fenomenu učestalog izdavanja knjiga vareških autora ili vareškog sa-

držaja, te naposljetku o publikaciji posvećenoj 400-toj obljetnici "Nauka krstjanskog", čijim je urednikom bio i čije se izdavanje bez programiranja izvrsno podudarilo s "Bobovčevim" jubilejom.

Uslijedio je i promotivni govor uglednoga teologa Alena Kristića posvećen knjizi fra Berislava Kalfića "Dva rata – tri dnevnika".

Kristić je istaknuo kako ga je obogatilo osobno poznanstvo s fra Berislavom i kako ga se dojmila njegova strast za očuvanjem činjenica kroz pisanu riječ, a koje su sada dragocjene, pogotovu one koje svjedoče o nesretnom vremenu prije 66 godina. U autorskom obraćanju fra Berislav je ponaosob iznio zahvale timu iz i oko "Bobovca" koji se založio za izdavanje njegove knjige, a potom se osvrnuo na mučne okolnosti u kojima je ispisivao svoje dnevnike, ne vjerujući da će živ dočekati novi dan, a kamoli njihovo objavljivanje.

Budući da smo Kristićev prikaz fra Berislavove knjige već objavili u prošlom broju (a koji je na ovoj promociji ponovljen), to ovdje završavamo govor o njoj.

Program je obogaćen i dvjema glazbenim točkama u izvedbi Jelene Šimić i prof. Željka Sertića, a među gostima zapažena je bila prisutnost fra Nikice Vujice i fra Željka Brkića, ranijih vareških kapelana i suradnika "Bobovca".

R. R.

BROJ 201

L

okalno je jedino stvarno. Svoje izlaganje započinjem tezom da su lokalni mediji – lokalni listovi i mediji koji se vezuju za lokalnu (zavičajnu) razinu – važniji nego što su to mediji na nacionalnoj, državnoj ili međunarodnoj razini. Njihova važnost se sastoji prije svega u tome da prate život i događaje malih lokalnih zajednica – teme, o kojima, ako nije riječ o nečemu nesvakidašnjem, šokantnom, skandaloznom, veliki mediji u pravilu neće donijeti ništa. Uz ulogu lokalnih kronika, informiranja i komentiranja najvažnijih događaja, lokalni mediji imaju i vrlo važnu prosvjetiteljsku i sociološku ulogu, ali su i nezaobilazni u razvijanju (lokalne) demokracije.

Ako se vratimo u vrijeme kad se pojavljuju prvi listovi – bilo je to početkom 16. stoljeća u zapadnoj Europi, na ovim našim prostorima nekoliko stoljeća poslije – oni su u početku uglavnom bili instrumenti vladajućih političkih ili religijskih elita ili organi velikih institucija, udruga, društava. Tek kad su se počeli pojavljivati i drugi mediji (listovi), neslužbeni, često i s lokalnim pečatom, a trebalo je dugo vremena da se izbore za takvu mogućnost, započelo je u pravom smislu riječi, pluralno novinarstvo.

Stvari nisu drugačije ni danas, u naše moderno doba – doba označeno najrazličitijim vrstama medija i komuniciranja. Velikim nacionalnim i internacionalnim medijskim korporacijama, koji na krilima neoliberalističke tržišne ekonomije "proizvode" i kontroliraju društvenu svijest, na putu stoje još jedino "mali" mediji, često i oni lokalni, kao alternativa velikim nacionalnim i globalnim igračima koji nerijetko s prezirom gledaju na sve lokalno i zavičajno.

Lokalni listovi koji uspijevaju zadržati svoju neovisnost u odnosu na velike mediRUJAN 2011.

Bobovac - incident koji traje S obzirom na vrijeme i okolnosti u kojima se pojavljuje, list Bobovac je incident, koji se, zahvaljujući entuzijazmu i angažmanu malog broja ljudi uspijeva održavati svih ovih godina DRAGO BOJIĆ je, njihove politike i ideologije, imaju svoju vrijednost i na lokalnoj, ali i na široj medijskoj razini zemlje i društva u kojem se pojavljuju. Zato i smatram da je prva i najveća vrijednost lista Bobovac upravo u tome da je počeo i traje kao lokalni list s precizno utvrđenom uređivačkom koncepcijom i spektrom tema koje se odnose na lokalnu zajednicu.

Incident koji traje. Druga moja teza glasi da je list Bobovac, s obzirom na vrijeme i okolnosti u kojima se pojavljuje, na entuzijazam male skupine ljudi i podršku svojih čitatelja, u doslovnom smislu bio i ostao incident u našem vremenu i u našem društvu. Nije potrebno previše mašte da bi se predstavilo vrijeme u kojem se list pojavljuje (početak 1995.) i godine koje slijede, vrijeme koje označava završetak strašnog zla u našoj zemlji, ali i vrijeme (godine) kad su ideologije i relikti toga zla bili još uvijek snažni i kad su, potpomognuti i političkom i vjerskom ideološkom mašinerijom, pod svaku cijenu nastojali otežavati i onemogućiti normalizaciju života. List Bobovac je svih ovih godina, unatoč mnogim problemima, prije svega financijskim i kadrovskim, znao sačuvati svoju neovisnost u odnosu prema vladajućim i dominantnim političkim opcijama i njihovim ideologijama. U našoj zemlji, u kojoj je i medijska zbilja podijeljena na tri politička, nacionalna i religijska tabora, kojima kao jedina alternativa stoje takozvani nenacionalni mediji, ali koji su često jednako ideoloRUJAN 2011.

Drago Bojić

ški (partijski) obojeni, ovakvi listovi dobivaju još više na vrijednosti. List Bobovac je započeo kao pozitivni incident koji nadilazi zadane vjerske i nacionalne okvire, ne svrstavajući se ni uz jednu ideologiju. To je sigurno jedan od bitnih razloga zbog kojeg ovaj list simpatiziraju i oni koji nisu iz Vareša i njegove šire okolice.

Kad nije sve dopušteno.

Treći aspekt o kojem želim govoriti odnosi se na etičnost i profesionalnost urednika i uredništva ovog lista. U današnjem svijetu medija, unatoč i medijskim zakonima i uredbama, čini se da je sve dopušteno: i laži i dezinformacije, i insceniranje zbilje i obmanjivanje javnosti, i difamiranje drugoga i sotoniziranje neistomišljenika… U svijetu koji tako funkcionira – a naše društvo je upravo jedan takav svijet – nije uopće jednostavno zadržati etičnost i profesionalnost. U jednom lokalnom mediju koji se obraća publici u kojoj svatko svakoga zna to je još teže jer

podrazumijeva konstantno stajanje između zahtjeva da se javnost informira o svemu bitnom, da se kritički uhvati u koštac i s bolnim i teškim temama zavičaja, ali i odgovornosti da se pritom ne prijeđu granice, da se zaštiti intima onih kojih se odnosni tekstovi, komentari ili kritike tiču. Čini mi se da Bobovac i ovom slučaju uspijeva zadržati pravu mjeru i onda kad uredništvo ili pojedini suradnici ulaze ili bivaju uvučeni u polemike s neistomišljenicima. Odsutnost teških riječi, nastojanje da se sve argumentira, daje ovom listu još jedan važan kompliment – etičnost i profesionalnost.

List koji "uzbuđuje". List Bobovac je u svojim prvim brojevima imao kolumnu pod nazivom – Događaji koji su uzbudili Vareš. Mislim da nije pretjerano kazati, nakon 200 brojeva, da je upravo ovaj list svih ovih godina iz broja u broj uspijevao uzbuditi Vareš i sve one koji se zanimaju za sudbinu ovoga grada, njegove okolice i ljudi kojima se ob-

BROJ 201

raća. Ako je u ovakvim prigodama – povodom obljetnica – primjereno izreći i neku želju s obzirom na budućnost, neka Bobovac i ubuduće bude uzbuđenje, s onu stranu senzacionalizma i skandala. Neka to bude uzbuđenje koje je povezano sa stvarnim životom – ovim krajem i njegovim ljudima, uzbuđenje koje će pozitivno provocirati svoje čitatelje, koje će se temeljiti na angažmanu za vrijednosti i zauzimanje stava, na intelektualnoj čestitosti i poštenju i onda kad je jednostavnije i unosnije djelovati drugačije.

Ustrajavanje na kvaliteti. Završit ću ovo kratko izlaganje riječima američkog novinara Johna Nicholsa, suosnivača organizacije Free Press, koja je s više od pola milijuna članova najveća organizacija za slobodu medija u Americi.

Budući da je slobodno, neovisno i kvalitetno novinarstvo temelj demokracije, njegovu sudbinu – smatra Nichols – treba vratiti u ruke demosa (naroda) i pronaći način financiranja koji bi novinama (časopisima, listovima) omogućio trajanje, jer će u suprotnom njihovim nestankom potonuti i demokracija.

Nichols također smatra da su časopisi (listovi) ključna komponenta novinarstva i "kad bismo izgubili časopise, izgubili bismo usredotočen kolektivni razgovor". Časopis je prema njemu ključna komponenta novinarstva i može preživjeti i u elektroničkom i komercijaliziranom dobu ukoliko čitateljima bude nudio najbolji i najkvalitetniji materijal za čitanje. Pritom se manje treba opterećivati time hoće li se časopisi očuvati u tiskanom ili internetskom obliku. Važnije od toga jest ustrajavanje na kvaliteti, želja za istraživačkim duhom i oslobođenost za kulturu duha, mišljenja i stvaralaštva. To želim i listu Bobovac, njegovom uredništvu, suradnicima i čitateljima u budućnosti.

11

PROMOCIJE – TRI U JEDNOJ

Racionalnost i ozbiljnost DRAGAN MARIJANOVIĆ

Z

ašto je meni "Bobovac" važan i zašto mi je Vareš važan? Prvo ćemo ovo što je fra Drago elaborirao, dakle evoluciju demokratske misli, veliki mrak u ovom dijelu Europe koji nije zahvatila renesansa nego mač, pa ću se osvrnuti na odnos Hrvata prema zavičaju. Kad pogledate televizijske dnevnike, obično kad počinju ratovi ili izbori, onda slušamo Thompsona, što je tipično idiotski odnos i tipično idiotski rezultat kojeg u mojoj svijesti potiče nacionalni medij koji zloupotrebljava moju naklonost mom narodu. Za razliku od zapadnih Hercegovaca koji polako uče biti kao ja sada, a evo ja u 54. godini pokušavam biti mladi novinar i razmišljati sve iz početka. Tako je to u Bosni, sve u nevakat i sve u nevrijeme. Moj kolega Željko Ivanković ovdje će vam govoriti o nekom drugom književnom pojavnom obliku koji sam s oduševljenjem pročitao, kao i ovaj treći koji će se danas spominjati, a ja sam u sarajevskim godinama s Ivankovićem surađivao u barem pet hrvatskih časopisa koji su imali famozni nulti broj. Uvjet bi obično bio: nema Srba, nema Muslimana, i nema druge misli nego misli HDZ-a. Da vam pravo kažem ja sam tad bio simpatizer HDZ-a, to mi je nešto bio pokret. Nije trebalo puno vremena da shvatimo o kakvoj se gluposti radi, a ovaj Ivanković me živcirao do uvrede. Zašto to unaprijed govorim? Ja spadam u onu vrstu Hercegovaca koji volim da me netko pljune pa se volim pokajati nego onoga koji me na vrijeme upozorio da će me taj pljunuti. U tome je razlika između Ivankovića i mene zato što je on racionalan. Tu jednu racionalnost i ozbiljnost u shvaćanju problema lokalne zajednice koje su prouzročile šire zajed-

12

nice i velike ideologije, osobito "pametni" nacionalni lideri, ja vidim u ovom "Bobovcu" i mogu vam reći da smo imali jedno grizodušje na vijest da je u tom Daštanskom, tamo negdje, pokrenut jedan list. A fra Mato Topić je taman bio došao u Hercegovinu s jednom ponositom grupom vareških žena i muškaraca koji su odigrali u župi Kočerin jedno vareško kolo – fra Mato imao tada jednu "veselu" gradonačelnicu tada pa izašao uhvatiti malo zraka – i ja sam tada s velikom tugom primio komentare neupućenih Hrvata u zapadnoj Hercegovini, koji rekoše: "pa, one igraju u dimijama". Bile su to vaše crne vareške nošnje, prepune onog veza i ornamentike nastale strpljivim radom, o čemu ovaj vaš fotograf ili fotoreporter Klarić pravi fantastične fotografske ilustracije, i onda sam shvatio da ni ovaj rat neće biti dovoljan da hercegovački Hrvati shvate bosanske, a vi sami vidite shvaćate li vi eventualno njih. Ali sam tad bio posebno ponosan što me nekad Bog, a nekad možda i vrag, navodio kroz ovaj grad u neka preteška vremena. No, nisam stizao dovoljno obratiti pažnju "Bobovcu" i svojim sjećanjima na "Bobovac" pa evo sad pokušavam oprati tu savjest, jer ja sam ipak katolik, i mislim da ću sada zajedno s vama Varešacima napisati roman, a ovdje sam razgovarao s najmanje deset ljudi koji su poznavali mog junaka zbog čega sam jako sretan.

Svi ti nulti brojevi i časopisi koje smo radili mi Hrvati posustajali su vrlo brzo, u par njih Željko je bio urednik, a u jednom smo dogurali čak do 30 i nekog broja. Časopis se zvao "Herceg-Bosna", a onda su pred sarajevskom katedralom naši dečki koji su to prodavali iza mise malo dobili po

glavi, malo po guzici, bilo je šamara na sve strane, rekli su im: "idite u Grude i tamo pravite Herceg-Bosnu" i bogme smo mi vrlo brzo odustali pogotovu što smo imali jedan žestoki napad zdesna, kao što ste vi imali ovdje umalo s neba, na ovaj časopis, pa sam vidio da ste još živi kad sam primijetio preko četiri stotine potpisa i imena, od kojih znam barem dvije stotine, i ponosim se što sam bio potporom, tako reći, maloga lista, maloga uredništva i urednika, u malom, napuštenom, zaboravljenom gradu Varešu. I tu je ovaj dio o kom je govorio fra Drago dobio svoje značenje, dakle osjećamo grizodušje jer svuda gdje smo mogli raditi novine mi ih nismo radili, a vi ste pokazali da se one mogu raditi tamo gdje se obično ne može. U trenutku kad je stigao "Bobovac" u Sarajevo, bila je opća konsternacija i šutnja, u najmanju ruku zbunjenost jer nama je upravo tada prestao izlaziti "Stećak", list kojemu je uredništvo 20 metara od kardinala, od predsjednika "Napretka" 25 i od nas svih po 5 metara. "Stećak" je prestao izlaziti i nikada se nije oporavio.

Još uvijek tražimo urednika i nekog ovako ambicioznog i skromnog i tihog i šutljivog kao što je Mladenko, i možda mi njega i možemo naći, ali nećemo naći ljude kao što su Varešaci. Ljudi koji od Arizone i cijele Australije, Skandinavije, po ovim pismima čitatelja očito pozorno prate sve što se u Varešu događa, jer ste vi napravili jedan nevjerojatan medijski most. Neka je i ovih drugih internetskih stranica, neka se ljudi bave čak i glupostima, ali je činjenica da mene sutra recimo jedan Norvežanin upita tko si i što mi možeš reći o svojoj zemlji, ja bih mu odmah ovo turnuo (svezak od 50 brojeva "Bo-

BROJ 201

bovca"). Ja bih mu pokazao "Bobovac" zato što je njemu svejedno, jer enciklopedija norveškog naroda je pretpostavljam tolika, povijest Hrvata stala bi otprilike u toliko, a ako su vareški Hrvati, grad Vareš i njegova povijest recimo kao neki parametar za neko istraživanje onda bi mu dovoljno pročitati ovih 200 brojeva da sazna sve, ama baš sve o povijesti i Hrvata u Bosni i Hercegovini, na temelju povijesti Hrvata u Varešu, i o njihovom nekad radosnom, nekad tužnom suživotu s drugim ljudima, i nekad radosnom i tužnom suživotu drugih ljudi s njima, što također treba pošteno priznati.

I na koncu mislim da je ovaj 200. broj "Bobovca" jedan iskreni, radosni, intelektualni i skromni šamar hrvatskome narodu uopće, da ga podsjeti da ne zaboravlja male sredine, da je jedno ministarstvo, koje je čas polucrno, čas polucrveno – a ovo drugo u Bosni i Hercegovini nikad mu ne mogu upratiti boju – napravilo jedan golemi grijeh što je linearno ukinulo pomoć svim hrvatskim novinama.

Hajde što pomoć nekom ustaškom glasilu u predgrađu Toronta, nekim starim emigrantskim glasilima koja su davno trebala biti ukinuta jer nije to to, ali mi smo emigraciju doživjeli u Varešu i na stotinu drugih mjesta, kao što su neki drugi ljudi, zahvaljujući nekim drugim Hrvatima doživjeli svoje emigracije iz svojih gradova u Bosni i Hercegovini, i mislim da je ovo stvarno na diku i ponos hrvatskom narodu. Iskreno žalim i ovdje to javno govorim što neki ljudi koji bi prvi trebali razumjeti ovo što je govorio fra Drago nisu razumjeli što se ovdje radi, već ga popljuvali pa nas nasekirali svuda, a da oni nemaju pravo govori vaš sastav s te strane, kao i neki dobri ljudi s ove strane stola. Ja vam mogu reći da vas volim, premda ne znam zašto, ali otkrit ću to ovih dana.

RUJAN 2011.

Bobovac - graditelj mostova MATO TOPIĆ

P

rije svega čestitam uredništvu i Varešu 200 brojeva lista Bobovac. Tko bi rekao onda, kada smo i u kakvim okolnostima započeli izdavati list, da će ih biti 200 brojeva?!

Poučno je čuti što Mali princ kaže o brojevima: "Odrasle osobe vole brojeve. Kad im pričate o nekom novom prijatelju, nikad vas neće zapitati o onom što je bitno. Nikad vam neće reći: 'Kakva je boja njegova glasa? Koje su mu najomiljenije igre? Skuplja li leptire?' Nego vas pitaju: 'Koliko mu je godina? Koliko ima braće? Koliko je težak?

Koliko zarađuje njegov otac?'

Tek tada smatraju da ga poznaju. Ali, naravno, mi koji shvaćamo život, mi ne marimo za brojeve."

Mi koji smo došli obilježiti veliki jubilej, 200-ti broj Bobovca, ne možemo reći da ne marimo za brojeve. Možda bismo mogli jednostavnije matematički i statistički prikazati list prebrojavajući njegove brojeve, stranice, rubrike, reportaže, godine izdavanja, suradnike i mnogo što drugoga i uvjerljivo prikazati vrijednost u brojkama. Puno je teže i sigurno nemoguće prikazati ono što je bitno, ono što je duboko ušlo u jednu malu lokalnu zajednicu, ovu varešku, koja nije prestala pričati svoje priče iz nikada do kraja istraženih temelja bogate tradicije i upečatljive ostavštine duha, pričati o svojim neproživljenim radostima i svojim nedovršenim patnjama.

"Sve je u životu most, jedna reč, jedan osmeh koji po-

klanjamo drugome", zapisa Andrić. Iz takvog bogatstva riječi zabilježenih i posloženih u tolikim brojevima lista, želio bih samo ukazati na vrijednost Bobovca kao medija koji je gradio mostove od riječi. Kad čovjek čovjeku pruži ruku, onda oni grade most između sebe, premošćuju provaliju koja ih dijeli: most povezuje različite svjetove, da se ne bi udaljili i razišli. A vi koji poznate Vareš i prije rata i u ratu i poslije sve do sada, znate koliko je ovdje bilo različitih svjetova i koliko ih još ima. Svjetovi ove stare ponosne varoši s bogatom tradicijom i kulturom i svjetovi vareških sela; svjetovi različitih župa Vareša, Vijake, Borovice; svjetovi različitih svjetonazora one radničke i one katoličke; onih koji su dijelili sudbinu vojnika po vareškim planinama i onih koji nisu bili tu, onih koji su izbjegli i protjerani i onih koji su ostali tu, onih i onih... mogli bismo još puno toga nabrajati.

Kolikogod su spočetka neki imali strah od Bobovca, list je sve ovo vrijeme doista gradio male i velike mostove čije su nam obale često izgledale nepremostivo: • Mostove između grada Vareša i svih vareških sela, i za sve je postao naš Bobovac.

• Mostove između vareške, borovičke i vijačke župe koje su u svojim nevoljama i slavljima, bez razlike prisutne u Bobovcu i Bobovac u njima.

• Mostove za razmjenu adresa, susrete, pozive i najave za dolazak na vareške susrete i sijela, poveznica između puka

koji je ostao živjeti na prostorima vareške općine i onih koji su se razišli po svijetu.

• Mostove između onih koji su zbog različitih okolnosti stajali u redovima povlaštenih i privilegiranih i onih običnih malih ljudi za koje se uvijek imalo mjesta u listu, pogotovo za one čiji je život bio pozitivna poruka svima.

• Mostove između onih koji su darivali dio svoje ljubavi u raznim humanitarnim, razglašenim i skrovitim akcijama i siromašnih i potrebnih adresata ove ljubavi.

• Mostove između vjernika, onih istinskih svjedoka vjere u Boga i onih koji imaju drugačiji svjetonazor vrijedan ljudskog poštovanja, nikada ne manipulirajući vjerničkim osjećajima.

• Mostove između poznatih, u raznim okvirima promoviranih ljudi iz vareške općine i onih anonimnih koji se raduju uspjehu svakoga tko je Varešanin, Vijačanin, Borovičanin, svakoga tko god je "naše gore list".

• Mostove između duhovne, vjerske, crkvene riječi i one svjetovne, krute, političke riječi, a da nije postao niti propovjednički niti ideološki list vladajućih struktura.

• Mostove između starijih i mlađih bez primisli i želje za indoktrinacijom nadolazećih mladih generacija.

• Mostove između vrijednosti iskopane iz bogate vareške kulturne tradicije i vrijednosti otkrivene u svim drugim naseljima i župama, ne zaboravljajući ništa od svega što se može nazvati vrijednost.

• Mostove između rata i mira, predratne povijesti i poratne prošlosti, a da nije propagirao povijest samo od devedesetih i otišao u ideologiju.

• Mostove između kronike minulih godišta i planiranih kalendarskih obljetnica.

• Mostove između živih, onih koji se rađaju, školuju, žene i čestito rade i mrtvih koji nisu nigdje tako, na jednom mjestu ispisani, kao u Bobovcu.

• Mostove između lokalne vareške sredine, i zadovoljne i opterećene, i globalnih događanja i njihovih utjecaja na omeđeni vareški prostor.

• Mostove između jednog zajedničkog zavičaja i pojedinačnih krajolika uokvirenih u idilu prelijepih predjela i sela, zbijenih u izgled stare vareške kuće, u tolike sitne bisere izvučene iz rudarske jame, livnice, majdana, iz starog izrezbarenog sanduka kao detalj starinske nošnje ili dobro čuvanog predmeta kao drage uspomene na mnoge, smrću ili selidbom, rastavljene ali nezaboravne ljubavi koje su nastajale i živjele na padinama i obroncima Zvijezde, Peruna i Bobovca, Zorkovice i Javorja. Čestitam svima vama u uredništvu (važno je za opstojnost lista što od prvog broja do zadnjega postoji kontinuitet u najvećem dijelu uredništva!), čestitam svim stanovnicima općine Vareš i svima onima koji su ugradili poneki kamen u trajne i čvrste mostove koje je sagradio, gradi i još će graditi, list vareških Hrvata, Bobovac! Ponosan sam što sam i sâm ugradio dio sebe u temelje ovoga projekta – mostova mira i ljubavi za svakog dobronamjernog čovjeka.

Neka vam je svima mir i dobro!

D. Marijanović, M. Topić, M. Marijanović RUJAN 2011.

BROJ 201

13

PROMOCIJE – TRI U JEDNOJ

Biti dostojan predaka ŽELJKO IVANKOVIĆ

Z

a ovu sam večerašnju prigodu zavirio malo u osobni dnevnik i otamo izvadio nekolicinu datuma i činjenica kako bismo se svi zajedno na njih podsjetili, budući da na njima želim utemeljiti svoje večerašnje, prigodno govorenje. Moja je temeljna teza ona koju sam, ne bez ponosa, izrekao u ovoj dvorani 17. prosinca 2010.: "Ovakvo što je od cijele BiH moguće samo u Varešu." Podsjećam vas, riječ je o tropromociji na kojoj smo Mile Babić i ja promovirali knjigu Religija i moć Alena Kristića, Emir O. Filipović i Mile Babić moju knjigu Na svoji baštini, a Sanjin Kodrić i ja Mladenkovu knjigu Hajduci stupaju u štrajk.

I večeras je, također, riječ o tropromociji. No, vratimo se malo unatrag da bismo se uvjerili kako to za Vareš nipošto nije nešto neobično. Evo, primjerice, 20. ožujka 1999., kad je održana promocija 50. broja Bobovca, ja sam govorio o listu, Ivica Mlivončić o knjizi fra Ignacija Gavrana, fra Petar Anđelović o zborniku posvećenom fra Vitomiru Slugiću, fra Stjepan Lovrić o knjizi Ivice Mlivončića, a Tvrtko Gavran o mojoj knjizi. Bilo je to ne samo slavlje Bobovca nego i dan "trijumfa" intelektualnoga Vareša i vareške pisane riječi.

U međuvremenu su bile, pošto je ovdje primarno riječ o Bobovcu, i još dvije sjajne promocije Bobovca. Sjetimo se i njih. Na promociji 100.

broja lista, 16. svibnja 2003., govorili su: Čedomir Jelić, fra Mato Topić, Željko Ivanković, Srećko Džaja, Dubravko Lovrenović i fra Stjepan Duvnjak.

Koji intelektualna reprezentacija! Podsjećam, svirao je Rajmund Likić, a k tomu, ugledni fra Ignacije Gavran bio je u publici!

Podsjetit ću nas i na promociju 150. broja, 27. lipnja 2007., kad je dr. Esad Bajtal iz Breze rekao ključnu rečenicu: "Ako je išta u Bosni bosansko, onda je to Vareš!" i time komplimentirao Varešu kako do tada nitko nije. I ne bez razloga. Komplimentirao je ne samo vareškoj prošlosti, nego i vareškoj sadašnjosti koja je, kao rijetko koja, obilježena kulturom, tj. knjigom, pisanom riječju!

Promocija 200. broja pada u vrijeme kad obilježavamo 400. obljetnicu prve (Divkovićeve) tiskane knjige u BiH na narodnom jeziku i bosanskom pismu. Uz Nobelovu nagradu Ivi Andriću, riječ je o vjerojatno najvažnijem datumu u svekolikoj povijesti naše književnosti (a ove se godine obilježava i 50. obljetnica te nagrade Andriću!). Prvi je datum njezina početka, a drugi njezine konačne, pa i međunarodne verifikacije!

Kako središnje mjesto i večeras pripada Bobovcu, koji je valjda jedino u Varešu ovakav i moguć, evo već 200 mjeseci, otuda toliko govorim o Bobovcu prije nego prijeđem na ovu knjižicu posvećenu jednom nezaboravnom datu-

mu! I ovdje sve nas želim podsjetiti da je naš list na sličan način obilježio i 300. obljetnicu Lastrićeva rođenja kojom je prigodom, 2000. godine, objavljen svečani broj Bobovca (br. 67) posvećen tom značajnom datumu. Bilo je, dakako, posve normalno da se i Divkovićevoj (Ustvari našoj!

Uvijek je riječ o našim obljetnicama!) obljetnici dade značajno mjesto tiskanjem prigodne publikacije. Sretna je, međutim, okolnost da smo za ovu prigodu mogli podariti Varešu, koliko i njegovu autoru i svekolikoj našoj javnosti, i ratni dnevnik našega uglednog fra Berislava Kalfića. Zapravo tri dnevnika o dva rata, kako sam, budući urednikom, naslovio ovu knjigu, a koja je našega fra Berislava uvrstila, sad govorim kao pisac i autor knjižice Pisci franjevci vareškog kraja, u red svih vareških uglednika i velikana pera. Ujedno je ovo prinos impresivnom nizu knjiga o Varešu ili vareških autora, koji iz godine u godinu obogaćuje ovaj prostor kao nijedan ne samo u BiH, nego i u daleko širim okvirima.

A sad kratko o ovoj publikaciji, budući da je Bobovac već objavio moj predgovor ovoj knjižici u kojemu sam ukazao na značenje njezine pojave.

Na žalost, nije se samo šira društvena zajednica pokazala premalo zainteresiranom za ovu iznimnu obljetnicu i nije samo ona neinformirana o vrijednosti i značaju Divkovi-

ćeva pothvata, nego smo i svi mi počesto premalo informirani o svojim velikanima, što zbog prešućivanja u prethodnom sustavu, što zbog rata i onoga što je on donio, a što, bit će to ponajviše, zbog ukupne naše indolentnosti…

Naime, bili smo iznenađeni jednim neformalnim istraživanjem koliko malo našeg svijeta, osobito mlađeg, ima ili, bolje rečeno, nema pojma o osnovnim činjenicama vezanim za svoj zavičaj, pa onda i za njegove velikane poput Divkovića. Zato smo mu odlučili za ovu prigodu podariti ovu skromnu knjižicu, učiniti da ona uđe u svaku našu kuću i tako postane trajno vrelo osnovnih činjenica o veličanstvenosti Divkovićeve pojave i njegova silnog kulturološkog značenja.

Ova nevelika i nepretenciozna knjižica, hommage jednom velikom datumu u našoj povijesti, sadrži tekstove dr. fra Andrije Zirduma, dr. fra Luke Markešića, akademika Dalibora Brozovića i književnika Željka Ivankovića. Uz priloge koji govore o Divkovićevu vremenu, djelu, utjecaju, kulturnoj i povijesnoj važnosti, tu je i poezija inspirirana Divkovićem i njegovim djelom, iscrpni biobibliografski podaci o Divkoviću, jedan Divkovićev tekst, te faksimili iz njegovih djela i fotosi iz njegovih rodnih Jelašaka. Vidljivo je da je riječ o publikaciji koja je, premda živi sama za sebe, itekako dijelom priče o Bobovcu i zato njezina promocija uz ovaj broj!

Ona je naš mali napor da budemo dostojni velikih predaka. Barem u spomenu na njih.

Ž. Ivanković, A. Kristić, B. Kalfić

14

BROJ 201

RUJAN 2011.

SVJEDOČANSTVA

OLOVSKE RATNE GODINE (IX)

Na rubu gladi Ovo su zapisi koji se odnose na četiri burne godine u Olovu – od 1. siječnja 1992. do 1. siječnja 1996. – kojima su obuhvaćena ratna zbivanja na području te Varešu susjedne općine. Dramatična storija o stradanju ljudi toga kraja obiluje pikanterijama i ratnim preokretima kakvi su mogući valjda samo u Bosni, a osim Olova, u fokusu se nalaze i hrvatska-katolička sela Magulica i Jelaške, te Vijaka i Oćevija.

PIŠE FRA BERISLAV KALFIĆ 1. siječnja 1994.

U novogodišnjoj noći zvonila su olovska zvona. Zvonilo se i u župnoj crkvi Jelaške.

Ušlo se i u ovu novu godinu sa strahom i zebnjom. Što li će nam donijeti? Ušlo se i s ovim opterećenjem: nevolje na putevima, blokade, posvemašnja nestašica goriva, mnogi i strogi kontrolni punktovi, pljačkaške horde na putovima prema selima vareške i vijačke župe, isto i Oćevije...

Sve se uzima, sve se nosi, a ono što se ne može nositi – to se uništava! I ova, još bolnija slika: muslimani – izbjeglice iz istočne Bosne (pa čak i oni koji su već našli svoj smještaj – napuštaju ga) useljavaju u kuće i sela vijačke župe. Oćevija je već naseljena! Na žalost, ima mnogo i onih muslimana iz okolnih sela koji ostavljaju vlastite kuće i useljavaju u oćevačke.

U novu 1994. godinu Olovo ulazi još porušenije, nema kuće koja nije pogođena, neke već i nekoliko puta. Naša svećenička kuća također je sve oštećenija. Tako, dakle, uđosmo u treću ratnu godinu, a ne

nazire se nikakvo svjetlo "na kraju tunela" kojim bi se ulila nada da će biti bolje. U Božje ruke sve!

26. siječnja 1994.

Poginuli su jedan pokraj drugoga Mladen Grgić i Stjepan Pendić, obojica iz Stipina Hana. Poginuli su na koti "Mrki trn" od četničke puške.

Obavio sam pokop dva dana kasnije na groblju Gornja Dištica, uz veliko mnoštvo vojske, i Armije i HVO-a. I naroda...

23. veljače 1994.

Putovanje u Vareš. Pješke!

Natjerala potreba. Posjetiti župni caritas vareški i vidjeti što oni mogu učiniti i pomoći vjernicima župe Jelaške koji su već došli na rub gladi. Isto i vjernici filijale Magulica, kao i katolici u Olovu.

Pješačio sam punih šest sati jer je duboki snijeg otežavao kretanje. Najteže bijaše preko prijevoja PodzarudjeZarudje. Putem je bilo i susreta licem u lice s pljačkašima. Žalosno je bilo vidjeti i žene i djecu. Grabi se i tovari sve, ama baš sve. Pred kućom Mije Andrića u Tribiji imao sam i

oštar nastup protiv trojice pljačkaša, samo malo je trebalo pa da dođe do fizičkog obračuna s tim tipovima...

U Vareš ipak stigoh sretno.

Vareški župnik fra Mijo Mrljić i njegov pomoćnik fra Ilija Piplica ukazaše srdačan prijem, pravi bratski. Također i obećaše pravu bratsku pomoć. Izdvojit će oko 2,5 tone raznih živežnih namirnica. Brašna nije moguće dobiti ništa jer je Armija BiH uzela sve brašno (oko 20 tona) "za svoje potrebe". Dogovoreno je da osiguramo prijevoz i dođemo što prije. I, nakon konačenja, sutradan opet istim putem i istim mukama po kozjim putevima: Vareš-ZarudjePodzarudje-Tribija-Careva Ćuprija-Stojčići-Stipin Han. 7. ožujka 1994.

Dovezena hrana iz caritasa Vareš. Dovezeno 3,5 tone raznih namirnica. Teško je bilo naći kamion za prijevoz jer je sve uzeto za potrebe Armije BiH. Nađen je kamion u muslimanskom selu Kamensko – rashodovan. Nije bio u upotrebi već dvije godine, ali nekako je osposobljen. "Progutao" je 60 litara nafte. Sa mnom je za ovu prigodu išao u Vareš Nikola Bartolović, prakaratur magulički. I još dva vojna policajca iz Careve Ćuprije. Kao osiguranje protiv pljačkaša raznih vrsta, civila i vojnika koji "operiraju" duž cijelog puta kroz planinu Zvijezdu. Sretno smo putovali.

Dovezena hrana podijeljena je odmah!

10. travnja 1994.

Krenuo je združeni konvoj "Merhamet – Caritas" pod

Kapetanović Pilana, prerada, uslužno rezanje drveta i gradnja drvenih kuća RUJAN 2011.

BROJ 201

d.o.o.

imenom "Put ljubavi i mira".

Krenuo je iz Soluna. Tu je vozni park, u Olovu nema ništa jer je Olovo pod stalnom topničkom vatrom "onih s brda". Govori se da operacijama na olovskom ratištu rukovodi osobno Karadžićev general Ratko Mladić.

Spomenuti konvoj krenuo je za Split po hranu za sav narod općine Olovo. Deset kamiona, vozači su izmiješani. I pratnja, po kriteriju – u svakom kamionu jedan musliman i jedan katolik...

Konvoj se vratio u Solun u centralni logistički magazin nakon 18 dana doživljenih i proživljenih muka, raznih peripetija i problema, raznih maltretiranja od strane ekstremista, kako u Splitu, tako i cijelim putem kroz BiH...

22. svibnja 1994.

Ponovno vožnja kolima – fićom za Jelaške i za Magulicu.

Posljednja je vožnja bila 14. studenog 1993. Od tada pa sve do danas viša sila prekinula je vožnje: snjegovi, a putevi nisu čišćeni. Još je jedan uzrok iznad svih: sukob između Armije i HVO-a. Osim što je uzrokovao suze i jade, i nove grobove, donio je i totalnu blokadu protoka roba, i goriva... Uglavnom, u spomenutom vremenskom razdoblju, pokrivajući pastoralno Jelaške i Magulicu propješačio sam ukupno 1255 kilometara!

U sljedećem broju: Proslava Ilindana u Jelaškama * U Split po hranu * Treća ratna Gospojina

Zvijezda br. 27 71330 Vareš Bosnia & Herzegovina fax: +387 32 843 142 mobile: +387 61 189 915 15

IZ PRVE RUKE

Z

apravo, sišao sam s Jakovom do ceste koja je povezivala Čapljinu i Metković, bez nekog posebnog razloga, osim što sam želio biti s njim. Ta nedjelja i blagdan Male Gospe u Doljanima, uvijek je imao isti scenarij; ujutro bi se cijelo selo spustilo do male crkve na Dubini; prastara je to crkvica koja je samo jednom na godinu bila puna, kao i ledina oko nje, tada bi puno svijeta rodom odavde a sa životom tko zna gdje došlo tu za blagdan, i crkvu bi seoske žene očistile i ljudi bi donijeli klupe za stare Doljance, i misno slavlje bi trajalo neobično dugo, a ljudi bi se stiskali pod krošnjama golemih topola što su rasle uz Neretvu; bile su debele i razgranate, s puno drhtavoga lišća koje je žutjelo puno poslije nakon drugih vrsta topola, ove su imale bijelu koru i žile su im crpile vlagu iz vode te su zato bile toliko otporne na sunce i uglavnom bi cijeli rujan bile pune lišća, s jedne strane posve bijelog, a s druge zelenog. Tako bismo znali koji vjetar puše: ako bi se na vjetru okrenula bijela strana lista znali bismo da puše južni vjetar.

No, kako selo o tom blagdanu ima najmanje deset puta više stanovnika nego inače, kada je tijekom godine gotovo pusto, Doljanke bi rano pristavile ručak i sve što je za doček rodbine izdaleka potrebno. Završile bi sve do prije jedanaest sati, onda bi se lijepo odjenule i krenule k misi, muški bi skopčali bijele košulje pod grlo, i malo koji Doljanac nije nosio kapu, 'micu', onakvu kakvu nose i drugdje po Hercegovini, premda su Doljani graničili s Metkovićem i Dalmacijom. I, kako je ručak rano bio gotov, Jakov i ja jeli smo ranije nego drugi; Mara je znala da će njemu biti teško sjediti i sudjelovati u onoj vrsti obiteljskih razgovora u kojima se razmjenjuju informacije o zdravlju, uvjetima života tamo gdje ga tko već živi,

16

Jakov

-roman u nastajanjuDragan Marijanović pa bi mu ranije servirala, jer on će ionako smisliti neki razlog za poći onda kada najviše gostiju dolazi!

Posrkali smo juhu, malo goveđu, malo kokošju, pojeo sam nešto mirisnoga pršuta što ga je ujko Niko čuvao za ovu prigodu, kao što je uvijek imao ni burilo vina iz svog škrtog vinograda, i već bih bio sit, osobito što bih pojeo puno kruha ispod sača, tankog i širokog kao traktorski kotač.

Jakov je s neviđenim apetitom jeo sve što bi mu Mara servi-

rala, a osobito je uživao u grickanju i sisanju kostiju pijevca na lešo, kuhanoj govedini i siru. Zanimljivo, popio bi tek čašu vina, jer imao je ogroman respekt prema Marinim roditeljima i svim Mustapićima, jer oni su u svemu bili umjereni, te nije htio eventualno sramotiti Maru i djecu, premda se to za količine pojedene hrane ne bi moglo reći.

– Mali, što si tako malo jeo, daj smaži ovaj batak!

– Ne mogu više, Jakove, već me drob boli...

BROJ 201

– E, to ti ja oću kazat; mene pitaju što toliko jedem, a ne vide koliki sam. To ti je ko u auta: ti si naprimer fićo ili reno četeri, a ja sam mercedes ili dajc. Znaš li ti, Isusa ti, koliko goriva treba mercedesu, a koliko fići?!

– Ih, to se ne more ni poredit!

– Jašta vego nemore – bio je Jakov posve zadovoljan mojim razumijevanjem situacije, te me piknuo malo nogom ispod stola, nakašljao se te izvijestio Maru i obitelj: – Odo ja malo s malim, imam neka posla...

– E, neka ti, Jakove, imaš posla, pa makar i na Malu Gospu – dobroćudno je primijetio dajo Niko, Marin otac, tih čovjek, radišan i smjeran, koji bi tek nedjeljom skidao plavu radničku bluzu, uvijek poprskanu modrom galicom kojom RUJAN 2011.

je prskao lozu, a malo koji prst na njegovim rukama nije bio natučen alatom, čekićem, stisnut francuskim ključem ili onom teškom macolom kojom je dajo (dajo je naša lokalna inačica za ujaka) mrvio kamen u prah.

– Nek iđe svak za svojim poslom – obično bi kazala dainica Janja, kojoj je rijetko tko znao ime, jer žene su se zvale po muževima, pa smo i mi nju zvali dainica Nikinca.

Dainica bi već dotle spakirala mojoj materi u mrežasti ceker svega sa stola, da ponese doma, otkuda smo stigli pješice, jer majci je bio luksuz plaćati autobus, pa sam u tankim japankama gazio vreli asfalt od Čeljeva do Doljana.

– Jakove, koji autobus čekamo, gdje ćemo? – pitao sam dok smo sušili njegovu košulju i potkošulju.

– Jebe nam se, koji prvi naiđe, taj je naš, đe goć išo, ili u Metkovće ili u Čapljinu. A, što je vako upeklo, sunce mu jebem!

– Ajmo mi, Jakove, ispred crkve, pod one topole, uz Neretvu, tamo je hlad...

– E, svaka ti je na mjestu!

Pokupio sam odjeću s grana, te njegove cipele i čarape.

Jakov je podvraćao nogavice hlača, i teško je prešao cestu i tih nekoliko metara do livade pred crkvom. Teško je disao.

– Šta je, Jašo, dušu ćeš ispustit!

– Pumpa, jebo joj ja mater, pumpa!

– Kakva pumpa?

– Ja sam, kad sam u Vareš došo, prvo na pumpi u rudniku radio. Povazdan izvlačio vodu iz jame, ta oće li se ljudi doli podušit... E, tu su me noge počele izdavat. Onda u željezaru, u livnicu. Tu sam bio pomoćnik, tu sam dibidus strado.

Nekako se Jakov spustio na polusuho busenje, pred nama se otvorila Neretva, kao modra knjiga. Opazih debele izbočine po njegovim potkoljenicama, kao tamne debele gliste. Te žile izgledale su kao da će svaki čas pući.

RUJAN 2011.

– E, da je Vrešu Neretva, i nju bi u govna pretvorili – živnuo je. – Ima u nas rijeka Stavnja, ma to je čudo od govana, cijeli se Vareš sasire u nju, plus industrija, to se crni ko ugarak, ko ćumur...

– Kakav je, koliki je Vareš, Jakove?

Ustao je i teatralno raširio ruke. Poza tipična za njega, jedna od onakvih zbog kojih su ga ljudi obožavali gledati i slušati. Svako njegovo ustajanje i objašnjavanje bilo čega bila je bolja monodrama od one kojom je glumac Pejaković po cijeloj Jugoslaviji punio kazališta, tvorničke hale i radničke domove.

Raširio je ruke kao galeb krila, nagnuo je ulijevo: – Vidiš ono brdo nad Doljanima, na istoku?

– Vidim!

– E, to je k...c od brda kakav je naš Perun, pun šuma i ledina, ođe ovca do podne iščupa stručak trave, a tamo stada pasu i nikad popas ne mogu koliko Perun može uzgojit.

Vidi ove kupine – sagnuo se i ubrao malu, gotovo posve bijelu od prašine, kupinu. – Ovo nije kupina, ovo je ovčji brabonjak. Kupine su po Perunu ko oko u časne sestre, a sve ove topole mogle bi se smjestit pod tri perunske jelike... A, vidi ono brdo nad gabelom!

Sad se okrenuo prema zapadu...

– U Varešu niko ne bi primjetio da je to brdo ikako, ovo bi možda mogo bit kakav kamenolom na našoj Zvijezdi planini, jebeš Bjelašnicu, jebeš Jahorinu, sve je to, mali, fino ljepo, ali nema vode. A po Zvijezdi pršće voda ko krv kad se krme kolje, po Zvijezdi ima više međeda i vukova vego ođe ljudi... nu, ko je ono? – najedanput je prestao opis kraja u kojemu je živio, i objašnjavao ga onako kako se objašnjava nekomu tko nikada Vareš nije vidio.

Ugledasmo maleni čunj, tipičan južnoneretvanski čamac, kakvoga koriste lovci i

ribari, jer je bio lak i brz, i ništa se u njemu nije moglo prevoziti. Ribar je vadio mrežu, i premda kontra suncu, vidio sam kako se ribe bjelasaju dok je on, pod golemim slamnatim šeširom, nastojao što brže dovršiti posao.

Jakov je naškiljio oči, više lijevo nego desno, okrenuo malo brke ulijevo, a takvu je grimasu uvijek pravio kada nešto procjenjuje ili ubrzano razmišlja. Uto je i veliki bič kose lijevom rukom premjestio nad gustu obrvu nad desnim okom. Kada to uradi, znači da je donio odluku: – Mali, odo ja pod onu topolu, samo neka je izvan crkvenog posjeda, sramota bi bila, malo ispraznit creva, a ti dobro pazi na ovog škutora, ne daj mu ić, jer ako on more lovit na Malu Gospu, moremo i mi od njeg, Gospe mi, malo ribe jamit...

Pratio sam ribara kao da će mi biti lovina. (kraj drugog nastavka)

Svatko svoga miša čeka, a moga nigdje!

Priredio J. Klarić

OGLAS

ISPRIKE

Prodajem stan 64m² u ulici Put mira, blok D/2.

Sve informacije na telefon: 00385 91 729 0636 e-mail: zt31@net.hr

U listu "Bobovac" broj 200, u tekstu Susret Vijačana (str. 8-9), nesvjesno i krajnje nenamjerno prilikom nabrajanja domaćih glazbenika koji su sudjelovali na spomenutom susretu izostavljeno je ime Ljubiše Jurkića. Ovim putem autor spomenutih redaka upućuje zahvalu na sudjelovanju te riječi isprike njemu i njegovoj obitelji.

Također u broju 200 potkrala se pogreška u rubrici In memoriam na 17. stranici, gdje je tijekom računalne pripreme izostavljena fotografija Katarine Džeba. Ispričavamo se obitelji pok. Katarine i ispravljamo pogrešku ponovnim objavljivanjem osmrtnice u ovom broju.

ZAHVALA Udruga "Majka Terezija" Vareš zahvaljuje Ani Tomas iz Kaštela Starog i Mladenki Golder iz Züricha na doniranih 100 KM za udrugu, kao i Mladenu Idžakoviću za doniranih 30 KM. BROJ 201

17

PRISJEĆANJE S POVODOM

Pržićko zvono U župnoj filijali Pržići, koja u ovom mjesecu slavi svoj patron, prigodno se sjetiti i jednoga značajnog trenutka za žitelje tog kraja: naime, ove jeseni navršava se 80 godina od postavljanja i posvete crkvenog zvona. U to ime, donosimo par fotografija koje sjećaju na taj događaj, ali i zanimljive fragmente iz zapisnika o osnivanju pržićkoga groblja koji je sačuvan iz 1953. godine.

Okupljeni na posveti zvona u Pržićima 15. studenog 1931.

M. MARIJANOVIĆ

U

blagajničkoj knjizi i zapisnicima što ih je u ime mjesnog odbora za nabavu zvona vrlo pedantno vodio Ivan Mirčić stoji da se s prikupljanjem doprinosa za zvono počelo 10. kolovoza 1930. Uredno je uvedeno preko dvije stotine imena domicilnih ljudi koji su donirali novac. "Blagajnička knjiga, potvrde o izdatku, kao i svi računi pregledani od Radnog i Nadzornog odbora, u potpunom redu pronađeni i potpisani", navodi se u zapisniku koji svjedoči o stupnju organiziranosti i transparentnosti ljudi onoga doba. Zvono, težine 265 kg, naručeno je iz Zagreba. Sačuvan je i račun što ga je izdala Prva umjetna ljevaona crkvenih zvonova i sviječnjaka Kvirin Lebiš Zagreb, Selska cesta 21 s datumom 22. rujna 1931. godine.

Cijena mu je bila 12.050 dinara, a odbor je u svojim akcijama prikupio 13.775,50 dinara, tako da mu je preteklo za materijal i za radove oko zvonika.

Posveta je obavljena 15. studenog 1931., i s tim je danom rasformiran i odbor, a stanovita je nadležnost ostavljena samo onima "koji imaju nadzor nad zvonom".

Prvi je zvonik bio postavljen "kod Prskalove kuće" 1931., drugi na istome mjestu 1937., a godine 1953. zvono je premješteno i dobilo je novi zvonik uz tek formirano pržićko groblje. O tome je marljivi Ivan ostavio svjedočanstvo u drugom zapisniku, u kom za početak navodi: "Godinama se je pokretalo pitanje za postavljanje groblja u selu Pržići, a naročito kad bi bio koji sprovod na groblje u Diknjiće ili kad bude sv.

Misa na groblju u Diknjićima. Odma bi se pokrenuo razgovor kako je daleko nositi mrtve u groblje na Diknjiće, zašto mi Pržićani nemamo posebno groblje itd.". Ivan zatim prenosi i suprotna (prevladavajuća)

18

razmišljanja: "Drugi bi opet govorili nije potrebito posebno groblje iz razloga toga kad su se kopali u Diknjićko groblje naši pradjedovi, naši djedovi i očevi, zašto i mi da se ne možemo tu kopati, kad je po pričanju Diknjićko groblje jedno najstarije groblje u našoj Župi Vareš, osim Župnog groblja kod male crkve u Varešu." Iako je postojalo i rješenje: "Prija par decenija godina izjasnio se je pokojni Lekić Juro Šimin da daje svoje vlastito zemljište za groblje, i to zvano Bučje, ako su mještani Pržića voljni da to prime i osnuju svoje groblje." Nadalje Ivan bilježi pomalo rezignirano: "Poslije davanja zemljišta od strane pok. Jure opet bi nastali razni komentari i kritike od pojedinaca da je i to daleko, da ne odgovara za tu svrhu, da je tvrdo i kamenito te da se uopće ne može tu kopat, kao još neke primjedbe koje ne dolikuju da se ovdje i spominju." Tako je ponuda stajala neiskorištena, čak i nakon što je industrijalizacija područja stvorila poremećaje: "Prilikom proširenja rudnika Brezik, gdje se je otvorijo veliki rad s mehanizacijom i raznim postrojenjima, razrovljeni su ili upropa-

Fra Tugomir Gelić, kapelan i kuma zvona Anđa Malbašić BROJ 201

šteni svi glavni putevi i prolazi koji vode prema Diknjićkom groblju zvanom 'Javor', tako da ni pješaku samom nije omogućen prolaz, a kamoli jednom sprovodu. Šta da se radi dalje? Još se čeka, misli i razgovara o toj stvari", izvještava Ivan o neodlučnosti da se mijenja tradicija, sve dok jedan sprovod nije ponukao Pržićane na konačno donošenje odluke. "Jednog dana (u svibnju 1953.) umre jedna stara žena, žena krupna i teška, koju valja nosit u groblje na Diknjiće. Nije se moglo uopće preko Brezika, već se je nosilo preko Drpinog dola", zapisao je Ivan precizno i potkrijepio kako se s velikim naporom prošlo do groblja nakon čega je istog dana "u kući iz koje je mrtvac pokopan", gdje se "dadne večera, zvana Sedmina", poveden razgovor koji je urodio dogovorom o osnivanju groblja. I već tijekom ljeta podignuta je ograda oko budućega groblja, izgrađeni su "koljeba i zvonik", a 20. rujna 1953. groblje je blagoslovljeno, kada je na njemu služena i prva misa. Budući da se groblje nalazi na dominantnom položaju, to je otvorilo pitanje premještanja zvona kako bi ga i žitelji okolnih sela bolje čuli. "Iako smo mi u Pržićima pripremili materijal za zvonik, to ipak nijesmo htjeli sami da odlučujemo za zvonik, bez ostalih sela. Ostala sela, Višnjići, Daštansko, Tisovci, Diknjići itd. voljni su i pristaju da se zvonik postavi, ako ne u groblje, a ono bar u blizini groblja." Tako se zvono 25. listopada 1953. prvi put oglasilo sa zvonika kod novoga groblja na Pržićima.

Kad je kasnijih godina uz groblje na Pržićima podignuta filijalna crkva zvono je premješteno u njezin zvonik gdje je i danas u funkciji, nad počivalištima onih koji su ga, držeći do sebe i do svoje pobožnosti, davnih godina nabavili.

RUJAN 2011.

IN MEMORIAM

POSLJEDNJI POZDRAV

POSLJEDNJI POZDRAV

našoj dragoj mami

Dana 13. kolovoza 2011. blago je u Gospodinu preminuo u 81. godini života

VERKI IDŽAKOVIĆ

ANTO OBRDALJ

(1922. – 2011.)

Zauvijek ostaješ u našim srcima i mislima.

Počivala u miru Božjem!

(1930. – 2011.)

Zauvijek ostaješ u našim srcima i mislima.

Počivao u miru Božjem!

Sin Franjo, kćeri Karolina, Franciska i Marijana, snaha Azra, unuci i unuke

Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE (25.VIII.2006. – 25.VIII.2011.)

SJEĆANJE na našu najmiliju majku, sestru i kćerku

Dana 25. kolovoza navršilo se pet godina od smrti moje drage

KATARINU DŽEBA (16.VIII.2010. – 16.VIII.2011.)

Hvala ti za sve dobro što si učinila za nas, za tvoju bezuvjetnu ljubav i za sve lijepe trenutke koje si provela s nama.

S ljubavlju se sjećamo tebe, majko. Volimo te.

BERNARDE KOLAKOVIĆ rođ. Prskalo Draga Bernarda, s tobom je otišla sva ljubav, sreća i veselje, a ostala beskrajna tuga u mom srcu. Znaj da te volimo i da te nikad zaboraviti nećemo.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

Tvoj suprug Pero, djeca i unučad

IN MEMORIAM

U SJEĆANJE

FERDINAND MIRČIĆ (20.II.2010. – 20.VIII.2011.)

"Naš deda već dugo ore nebeske njive, ali baka još uvijek čuva sve stvari i sliku našeg sveca...“ Godina i pol nije dugo, ali nama je mala vječnost jer ju prolazimo bez tebe. Još uvijek osluškujemo tvoj glas, nadamo se tvome osmijehu, željno iščekujemo tvoj lik, a tako je teško pomiriti se s istinom... Ne možemo te vratiti, ali možemo veličati tvoj lik, čuvati uspomenu na tebe, sjećati se kakav si čovjek bio i s ponosom te nositi u srcu.

Hvala ti na prelijepom djetinjstvu provedenom uz tebe!

ANTO ANTIČEVIĆ ANTARICA (1951. – 2010.)

Ponosni smo što si bio s nama.

S ljubavlju i poštovanjem uvijek te se rado sjećamo, naš dragi prijatelju.

Tvoji: Marko, Matea, Mateo i Goran

Tvoji: Boro, Osman, Senad, Amela, Dragica, Mira, Jasna i Lucija

TUŽNO SJEĆANJE (6.IX.1990. – 6.IX.2011.)

IN MEMORIAM

Navršila se 21 godina otkako nije s nama naš dragi

Ti nas potičeš da tražimo radost hvaleći Tebe, jer si nas stvorio za sebe i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi.

ILIJA ZLOUŠIĆ TICI S ljubavlju i ponosom čuvamo spomen na tvoj lik, plemenitost i dobrotu koju si poklanjao svima.

Ostat ćeš vječno u našim srcima.

Počivaj u miru!

Tvoji: supruga Branka, djeca Zrinka i Darko s obiteljima, te ostala familija

Sv. Augustin

TUŽNO SJEĆANJE (6.III.2010. – 6.IX.2011.)

JOSIP GAVRAN (JOZO)

ANICA GAVRAN rođ. Zekić

na voljenu suprugu

(1905. – 1986.)

(1911. – 1987.)

KATU DODIK Teška bolest te je istrgnula iz mog zagrljaja, ali iz srca nikad neće. Život bez tebe je ništa.

Počivaj u miru!

Suprug Pero RUJAN 2011.

BROJ 201

Prije 25/24 godine, naši dragi roditelji su se preselili u Očev dom. S ljubavlju i ponosom čuvamo uspomenu na naše drage pokojnike.

Zahvalna djeca sa svojim obiteljima

19

IN MEMORIAM

TUŽNO SJEĆANJE (8.IX.2010. – 8.IX.2011.)

TUŽNO SJEĆANJE (9.IX.2005. – 9.IX.2011.)

Dana 8. rujna navršila se godina dana otkako nije s nama naša draga

BRANKO MIJIĆ

IRENA SPREČKIĆ

Rado ga se sjećaju i nikad ne zaboravljaju njegovi najmiliji.

Počivaj u miru!

Uspomena na tebe vječno živi u našim srcima.

Hvala ti za svu pruženu ljubav i dobrotu.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji: Ružica, Marinela i Blaženko s obiteljima

Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE (9.IX.2007. – 9.IX.2011.)

Na moje voljene roditelje

JELKU BOŽIĆ

Dana 9. rujna navršile su se četiri godine otkako me napustio moj dragi suprug

(8.VIII.1980. – 8.VIII.2011.)

BLAŠKU BOŽIĆA (9.IX.2007. – 9.IX.2011.)

BLAŠKO BOŽIĆ

Vrijeme prolazi, ali ne donosi zaborav.

Nedostajete mi, voljeni moji.

Vaša kćerka Marijana s obitelji

Počivaj u miru Božjem!

Tvoja supruga Ljubica

TUŽNO SJEĆANJE (11.IX.1998. – 11.IX.2011.)

TUŽNO SJEĆANJE (13.IX.2005. – 13.IX.2011.)

Dana 11. rujna navršilo se 13 godina od smrti našega voljenog supruga, oca, djeda, punca i svekra

Dana 13. rujna navršilo se šest tužnih godina otkako nije s nama naš dragi

IVANA MARIĆA

ZORAN ŽUROVEC

S ljubavlju i poštovanjem čuvamo te u srcima.

Počivaj u miru Božjem!

Uvijek ćemo te pamtiti.

Počivao u miru!

Tvoja obitelj

Vole te: tvoja mama Zrinka, seka Maja i ujko Tiho

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

na naše drage roditelje

BERNARDICU DUSPER

Dana 14. rujna navršilo se 25 godina otkako nas je zauvijek napustio naš voljeni sin i brat

(13.IX.2006. – 13.IX.2011.)

ŽELJKO KOLAKOVIĆ Branka

STJEPANA DUSPERA

(19.I.1963. – 14.IX.1986.)

(8.IV.2009. – 8.IX.2011.)

Voljet ćemo te zauvijek.

Počivaj u miru, sine i brate!

Počivali u miru Božjem!

Tvoji: mama Marica, sestre Željka i Marina, braća Zoran, Marin i Mihovil s obiteljima, te ujko Ivan

Sinovi: Bruno, Brano i Boris

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE (19.IX.1999. – 19.IX.2011.)

Na naše roditelje

RUŽU JELIĆ (1936. – 1986.)

na našeg dragog oca

LJUPKA JELIĆA

DRAGU KRISTIĆA

(1932. – 2006.)

S ljubavlju i poštovanjem uvijek ste u našim srcima i sjećanjima. Počivali u miru Božjem!

Postoji nešto što umrijeti ne može, a to su ljubav i ponos što smo te imali. U našim srcima ostat ćeš vječno voljen, a u mislima nikad zaboravljen.

Vaša zahvalna djeca s obiteljima

Tvoji najmiliji

IN MEMORIAM

IN MEMORIAM

Dana 19. rujna navršava se 11 godina otkako je preminuo naš dragi otac, suprug, djed i punac

RAJMUND MONDI RAJKOVIĆ

Dragi Andrija, od smrti te nisam mogla oteti, a od zaborava ću te vječno čuvati.

Počivaj u miru Božjem!

(21.VIII.1924. – 19.IX.2000.)

Sjećamo ga se s ljubavlju.

Počivao u miru Božjem!

Kćerke, unučad i zetovi

20

ANDRIJA KASAPOVIĆ (25.X.1925. – 20.III.1994.)

BROJ 201

Tvoja supruga Jelkica

RUJAN 2011.

SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

na naše voljene roditelje

VOJISLAV JAZIĆ

MILOVAN BANDOVIĆ MIŠO

(22.IX.2009. – 22.IX.2011.)

(25.IX.1988. – 25.IX.2011.)

Počivao u miru!

SLAVICA BANDOVIĆ rođ. Ausić

Sestra Dušanka, braća Duško, Boro, Čedo i Beto sa porodicama

(24.V.2011. – 24.IX.2011.)

Osluškujemo vaše korake u našim srcima, jer otišli niste, samo sad koračate u nama.

S ljubavlju, Darko i Sanja

TUŽNO SJEĆANJE

SJEĆANJE

na naše drage roditelje

MIJO JOSIPOVIĆ

ANU JARČEVIĆ

(4.II.1937. – 28.VIII.2007.)

ANA JOSIPOVIĆ

MARKA JARČEVIĆA

(15.III.1939. – 24.IX.2010.)

te sestru

Vrijeme prolazi, a uspomene na vas ne blijede.

Počivajte u miru!

Vaši najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE (24.IX.2010. – 24.IX.2011.)

ANA JOSIPOVIĆ rođ. Dodik Prošla je godina, ali tvoja plemenitost, humanost i dobrota neće nikada.

Počivaj u miru Božjem!

KATARINU ŽULJIĆ Počivali u miru!

Sinovi i braća: Vladimir i Bonaventura, te sestrići Srećko, Marcel i Mladen

Tvoj brat Radoslav s obitelji

TUŽNO SJEĆANJE (29.IX.2006. – 29.IX.2011.)

TUŽNO SJEĆANJE (28.IX.2002. – 24.IX.2011.)

Dana 28. rujna navršit će se devet godina otkako je preminuo naš dragi

JOZO BOŽIĆ

BRANIMIR ČOLIĆ Pet godina nisi s nama. S ljubavlju i sjetom sjećamo se divnih trenutaka zajedničkog života.

Počivaj u miru!

Sjećanje na tebe ostaje živjeti u nama.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji: Jelkica, Davor i Davorka s obiteljima

Tvoji najmiliji

SJEĆANJE

SJEĆANJE

Na roditelje i brata

Na drage roditelje

PERU TURBIĆA

LADISLAVA PETROVIĆA

(1912. – 1963.)

Pere (1915. – 1943.) umro u logoru u Staljingradu

MARICU TURBIĆ (1920. – 1992.) i sestru

JELENU PETROVIĆ rođ. Kajić (1917. – 1955.) umrla u Zagrebu

PERU PETROVIĆA Ladislava (1935. – 1996.) umro u Melbourneu

NADU MILORADOVIĆ rođ. Turbić

Filip Petrović s obitelji

(1938. – 2006.)

Jasna, Tomislava i Melita, s obiteljima RUJAN 2011.

BROJ 201

21

SKANDINAVKA

Autor: Č. Jelić

NAŠ JUBILEJ

ONI I ...

POTPUNO SRUŠITI

JAKO TEĆI

PAKLENI RUKOMETAŠ, IGOR

ČELIK, NADO

NICOLAS CAGE

GLUMAC FLEMING

SVRŠETAK, KONAC

SLATKO POVRĆE IZ POR. BUNDEVA

ČOVJEK IZ USORE

NAŠ JUBILEJ

EX EMISIJA \URE TOMLJENOVIĆA NA HTV-u SLAVNI TALIJANSKI OPERNI PJEVAČ TITULA INDIJSKOG VELIKAŠA

KAZALIŠTE

"METAR"

NORVEŠKA

SLIKAR SVEČNJAK

JERONIM ODMILA

ZGULITI KOŽU

ŽITELJ DREVNE AONIJE, AONJANIN

RAJ U STARIH SLAVENA

NOVINAR ŠKOVRLJ

"INDIAN NATIONAL CONGRESS"

DIO TENISKE IGRE

AMERIČKA OBAVJEŠTAJNA AGENCIJA

27 : 9

GLUMICA SHERIDAN

BIVŠI SLOVENSKI SKIJAŠ, BORIS

JEDNOSTANIČNA PRAŽIVOTINJA

GALIJ

VRHOVNI GERMANSKI BOG

OTILIJA ODMILA

IZBIJELJENI PAMUK

MJERA ZA OTPOR (množ.)

PJEVAČICA KOVAČ

IZRAVNI MUŠKI POTOMAK

SJAJNI PORTUGALSKI NOGOMETAŠ

URAN BARSKE PATKE

SUSTAV CIJEVI ZA ODVOD DIMA

NAJTANJE SLOVO

"AMPER"

GL. GRAD ITALIJE SIR IZ EDAMA

OPREKA MIRU

ALPHONSE DAUDET

JOAN BAEZ

PREKO MJERE POVISITI VRIJEDNOST PROIZVODA RIJEKA DUBROVAČKA

GRAD U TURSKOJ

15

RJEŠENJE SKANDINAVKE, vodoravno: poslovni klub, enrico caruso, teatar, nabob, n, vilim, jero, aon, nav, edi, inc, set, cia, tri, ann, ga, a, ota, sin, dimovod, utve, i, edamer, rat, nabiti cijenu, adana, ombla.

LIST VAREŠKIH HRVATA

Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda

22

osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš ● za izdavača: Mario Mirčić ● adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 ●  internetska adresa: http://www.vares.pp.se ●  e-mail: listbobovac@hotmail.com ●  žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac"  ● račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 ●  cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM ● naklada: 1000 primjeraka ● izlazi jedanput mjesečno  glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović ● uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović ●  računalna priprema: "Art company" d.o.o.

Kiseljak ● tisak: "Yoker" Busovača BROJ 201

RUJAN 2011.

IZ STARIH ALBUMA

60 LJETA UNATRAG Uz ove fotografije nismo dobili preciznijih podataka otkad datiraju, no smatra se da su iz ranih pedesetih. Na gornjoj je dio ulice Nikovac, koji se nije bitno promijenio do danas, a na donjoj izgradnja tzv.

Jojića mosta.

Na fotografijama je i par lica koja bi se možda mogla prepoznati...

PROFI PROIZVODNJA, PROMET I USLUGE

PRODAJA MODNE METRAŽE I KONFEKCIJE NA VELIKO I MALO

Vareš, ul. Zvijezda br. 25, (poslovna zgrada Bobovac) mob.: +384 (0)61 / 794 715 tel./fax: +387 (0)32 / 843 094 +387 (0)32 / 849 300

e-mail: profitex@yahoo.com e-mail: profitex@bih.net.ba

95,

Hz

01 3 i 1 ,1 M

• KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA • PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU tel. +387 (0)32/ 843-083 BUKETI • SVJEŽE CVIJEĆE • LONČANICE 061/ 753-522 SVADBENI BUKETI • POGREBNI VIJENCI 061/ 783-326 RUJAN 2011.

BROJ 201

23

POSU\ENA TURISTIČKA RAZGLEDNICA

, a š e r . . a .

V o k h e a D al d o m a t , e j d neg

Priredio: J. Klarić