Bobovac br. 202

9 771512 813006

ISSN 1512-813X

Cijena 1,50 KM • Za inozemstvo 1,50 €

LIST VAREŠKIH HRVATA

GODINA XVII. • BROJ 202 • LISTOPAD 2011.

UVODNIK

VIJESTI

Između dva broja

Z

animljiva zbivanja u najvećemu američkom gradu – New Yorku. Prosvjedi protiv korporativne Amerike. Parole su usmjerene protiv tajkuna i bankara. U početku je to izazivalo podsmijehe kod financijskih moćnika koji su s prozora promatrali demonstracije, ali poslije nekoliko tjedana pokret dobiva snagu i počinje se širiti Amerikom. Dakle, sve veća nezaposlenost i socijalna nejednakost mlade ljude isfrustrirali su do izlaska na ulice, dok bešćutni birokrati koji generiraju krize sebi isplaćuju bonuse kao u najbolja vremena. Naravno da takvih uvijek i svugdje ima, ali gramzivost je tolika da je to puno i za jednu Ameriku.

U Europi ništa bolje. Unija muku muči oko svoje raskalašene djece koja se zovu Grčka, Italija, Španjolska, Portugal...

Ekonomisti dijele savjete što učiniti da se ove države spase od bankrota kako ne bi došlo do sloma ekonomskog sustava i samih temelja EU-a. Ali političari se još uvijek ne daju pod stegu ekonomskih silnica, a analitičari upozoravaju da bi razvijeni svijet uskoro mogao otklizati u novu recesiju. Kamo li će tek onda nerazvijeni?

Evo situacije u nas. Uzet ćemo za primjer agrarni sektor, nekako je najlogičnije jer po čemu bismo se drugom uopće i mogli komparirati s razvijenim i modernim svijetom (korak držimo možda jedino s brojem mobitelâ po glavi stanovnika). Pa imamo alarmantan podatak da je pokrivenost uvoza izvozom svega 24%, a u poljoprivrednoj proizvodnji mogli bismo, objektivno, ostvarivati čak suficit. Mogli bismo – da su poten-

cijali iskorišteni i da pola obradivog zemljišta nije zaraslo u korov.

Zakorovio je odavno i naš Vareš. Politika je tako htjela i može se pohvaliti golemim uspjehom, baš smo za pokaz kako se nisko može srozati jedno po svemu perspektivno mjesto. Sad kad mu je dobrano isisan demografski potencijal, svaka se investicija mjerka s podozrenjem i, još gore nego na državnoj razini, uvoz nikako nije pokriven, nećemo reći izvozom – nego odvozom naših dobara. Ide sve niza Stavnju, što kroz primarne, što kroz sekundarne sirovine, pa kad nestane takvih, netko će vjerojatno nadoći i na pojam tercijarne. Došlo je već i do dizanja tračnica na sporednim industrijskim kolosijecima, odlično idu i pružni pragovi, i svaki onaj vijak ima po kilogram željeza u sebi. Netko bi rekao – neki jadnici nešto šeprtlje oko tih ruina, ali to je stvarni biznis suvremenog doba u Varešu.

U jeku svega toga imamo još uvijek stanovitih proplamsaja – nekima je čudno, nekima čak iritantno što su oni najizraženiji na polju kulture, ali kod toga je Vareš uvijek držao do sebe, pa sad, tko ne razumije… No, pojavila se i jedna inovativna inicijativa, s okruglim stolom u povodu 120 godina industrije. Spontano je došlo i do toga da uz ovaj broj objavimo zbornik izlaganja s toga skupa. Ohrabrujuće je da se u pokušaj oživljavanja Vareša aktivno uključuju Varešani izvana (oni mnogo toga i potiču) i snage se udružuju. Jednostavno je, izgleda, došlo vrijeme potrage za nekom lokomotivom koja bi povukla ovaj grad k peronima prosperiteta. U duhu tih osvježenih napora treba sagledati i simboliku ove parnjače na naslovnici.

Donacije za "Bobovac" Obitelj Kristić – 60 KM

Hvala lijepa!

IZ ŽUPNIH MATICA

ŽUPA VAREŠ

2

UMRLI

Marinela Peša rođ. Djaković (26), Branka Zloušić (89), Vladimir pl. Alaupović (67), Terezija Mirčić (80), Miroslav Poljaković (75), Ivo Matičević Kauboj (83), Zlatko Brković (52).

Majdani – spomenici!

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH na svojoj 51. sjednici održanoj početkom rujna 2011. godine donijela je Odluku o proglašenju 14 dobara nacionalnim spomenikom, među kojima su i oćevski majdani (danas postoje tri). Inicijativu za njihovom zaštitom u proceduru je uputila udruga "Eko turist" Vijaka-Vareš. Komisija je isto tako odbila 18 zahtjeva, a predsjedateljica Ljiljana Ševo među proglašenim spomenicima, kao osobito vrijedne, istaknula je vareške odnosno oćevske kovačnice te cincarsko groblje u Brčkom. Tako se sada na vareškom području nalazi ukupno sedam nacionalnih spomenika, od kojih su tri zaista jedinstveni i po njihovu značaju ne može im se naći usporedba na razini BiH. To su stari kraljevski grad Bobovac, najstarija sačuvana katolička crkva u BiH i ovom odlukom pridružuju im se oćevske antičke kovačnice, koje se nadasve može smatrati živim muzejima.

Nakon što su napokon ostvarili status kakav im pripada, trebalo bi sada poraditi i na promicanju majdana kao nacionalnih spomenika. Oni su, doduše, i dosad bili veoma posjećena, pa i u ime Općine često pokazivana atrakcija, ali ovo proglašenje trebalo bi na neki način kapitalizirati i, osim onoga što se podrazumijeva pod "zaštitom države", pretvoriti ga u upotrebnu vrijednost. Naime, kovači u Oćeviji, sa susretljivošću i neposrednošću kakva se susreće rijetko ili nikako, zapostave svoju normu i prepuste se pitanjima znatiželjnika te im ugađaju oko snimanja i fotografiranja. Na koncu, nađe se uvijek i čašica ljute i komad pečenice za posjetitelja. Sve besplatno, što poprilično začudi strance sviknute na komercijalni smisao turizma, a povrh svega ti pogoni i dalje služe svakodnevnoj proizvodnji i nisu u funkciji tek zbog pokazivanja. Sada bi konačno u tome trebalo pogoditi nekakav omjer.

Zasjedanje Vijeća Općinsko vijeće Vareš okupilo se dana 27. rujna 2011. godine na svom 31. zasjedanju i razmatralo 12 točaka dnevnog reda, u prvom redu prijedloge nekoliko zakonskih akata, a zatim su na red došla izvješća – koja su po svojoj tematici inače plodno tlo za dublju diskusiju – ali ovaj put nije bilo naročitih rasprava. Tek se pod posljednjom točkom – tekuća pitanja – zadržalo na sporu oko vodovoda u Dabravinama, makar je dobar dio vijećnika već umoran od forsiranja te teme posljednjih mjeseci.

U povodu obljetnice U velikoj dvorani općine Vareš 28. rujna 2011. godine održan je okrugli stol na temu "120 godina industrije u Varešu". Kao povod za njegovo organiziranje poslužila je činjenica da je u kolovozu 1891. puštena u rad prva visoka peć u Varešu i da su se od toga trenutka pred ovim gradom počeli otvarati europski obzori. Međutim, današnje stanje vareške željezare i grada općenito daleko je ispod svih europskih razina, pa je ovaj okrugli stol (uz nastojanje da se potencira zaštita – barem ostataka! – industrijskog naslijeđa) bio i svojevrsni apel, poziv da se ova sredina trgne odnosno da njezini ljudi (ne samo domicilni) ujedine svoje intelektualne potencijale, ugled i utjecaje kako bi se kvaliteta života u Varešu počela mijenjati u pozitivnom smislu. U tu je svrhu neposredno nakon okruglog stola održana i osnivačka skupština Zaklade za obnovu i razvoj regije Vareša, usvojen njezin statut i izabran predsjednik – Mladen Rudež. Upravni odbor tek će se formirati, a kao prvi djelatan potez donesena je odluka o objavljivanju Zbornika izlaganja s okruglog stola; ne samo da služi kao svjedočanstvo, nego da bi se o svemu obavijestili i animirali svi Varešani koji bi eventualno založili sebe odnosno svoja znanja i iskustva

BROJ 202

LISTOPAD 2011.

kroz različite segmente ove obuhvatne inicijative. (Publiciranje je povjereno nama i stoga Zbornik donosimo u vidu posebnog priloga uz ovaj, 202. broj lista "Bobovac", a za elektronsku varijantu zauzeo se, naravno, Vareš Home Page.)

No, vratimo se samom događaju.

U brojnim službenim i neslužbenim diskusijama na dan održavanja okruglog stola sve su se konstatacije svodile na jedno: Vareš je općina koja ima komparativne prednosti rijetko viđene na jednomu mjestu, ali odnos viših razina vlasti potpuno ih je anulirao (a za sramotu je i spomenuti u koliko je velikom omjeru tome doprinijela lokalna razjedinjenost u ključnim godinama poslije rata!). No, da se od tog odnosa viših razina vlasti prema Varešu ne stvara fama najbolje su se pobrinuli dokazati sami dužnosnici jer baš nitko od pozvanih ovu obljetnicu i ovakvu jednu inicijativu nije smatrao vrijednom svoga dolaska.

– Kao da je u pitanju neka seoska obljetnica bacanja kamena s ramena, a ne 120 godina od pokretanja industrijskog načina proizvodnje željeza u jugoistočnoj Europi! – primijetio je jedan sudionik okruglog stola s nevjericom. Treba li uopće i napominjati, upravo su federalne vlasti svojim odlukama o "izuzimanju" poduzećâ od tzv. višeg interesa i stavljanju pod svoju ingerenciju još prije jednog desetljeća raskućile Vareš i onda svojim stranačkim "privrednicima" kroz nečuvene oblike privatizacije pogodovale da ih naprosto raskupusaju. Nema sumnje da će ovo razdoblje, koje nažalost i danas traje, u povijesti Vareša biti označeno kao "doba sekundarnih sirovina", ili tako nekako.

– Mogu vam reći da sam optimista. Ovo je prvi put da smo poslije svih dešavanja, da ne spominjem sad ta dešavanja, sistemski krenuli u jednom pravcu. Imamo resurse, imamo pametnih ljudi, imamo još i mladosti iako je činjenica se u zadnje vrijeme zbog nedostatka radnih mjesta neki naši ljudi i dalje ekonomski pomjeraju. Kroz ove projekte nastojat ćemo spriječiti odlazak naših mladih ljudi. Bitna je ova fondacija koju osnivamo, pa vas molim i molit ću sve Varešane širom svijeta da se uključe – kazao je općinski načelnik Hamdo Fatić, pozdravivši inicijativu i obećavši maksimalnu potporu.

A inicijativa o održavanju okruglog stola potekla je od Varešanina Mladena Rudeža koji živi u Sarajevu i radi na mjestu pomoćnika federalnog ministra za turizam i okoliš. On je stoga bio i moderator. Uvodničar je bio akademik prof. dr. sc. Ante Markotić, Varešanin na mjestu predsjednika Hrvatske zajednice tehničke kulture, kojemu je to bio, kako je naglasio, prvi istup u rodnom gradu. I počastio je Vareš, doista; najprije nazočnošću, a napose predavanjem. No, vratit ćemo se još tome, a sada spomenimo izlagače i njihove teme: Rusmir Berberović (Programski dokumenti razvoja općine Vareš), dipl. ing. arh. Maja Pličanić (Industrijsko naslijeđe općine Vareš kao potencijal regionalnog razvoja), Brano Šurkić (Koncept "ROTIRAJ" – poticanje održive budućnosti kroz revitalizaciju prošlosti), mr. sc. Mahir Hadžiabdić (Plan sanacije obalnog i priobalnog područja vještačkog jezera na otvorenom kopu "Smreka" RŽR Vareš), Mladen Divković (Industrijska baština: povijest, međunarodna iskustva i perspektive održivog razvoja), Mladenko Marijanović (Obnova kraljevskoga grada Bobovca). Divković je bio službeno spriječen doći, pa je i njegovu prezentaciju predstavio naš urednik Marijanović. Za ova izlaganja vrijedi da su i sama pokazala koliko je neophodan sustavan pristup, jer dok su neki projektni dokumenti komplementarni, drugi se pak preklapaju, ima tu i površnih, razvidno salonskih smjernica, no što je od svega toga primijenjeno u praksi najbolje se vidi na primjeru grada Bobovca kojeg nijedan strateški dokument ne zaobilazi, a u operativnom smislu i dalje ostaje zaobiđen.

LISTOPAD 2011.

No, ovdje je primarno bila riječ o industriji, njezinoj povijesti i sadašnjosti u Varešu, koja je sada već pred odsudnim raskrižjem: ili dopustiti da se uništi i ukrade sve do posljednjeg vijka ili dio tih kapaciteta eventualno osposobiti za neku proizvodnju manjeg obima, a preostali dio zaštititi kao industrijsku baštinu – koja se, međutim, u BiH tek bori za valorizaciju.

Vraćajući se stoga uvodnom izlaganju, na temu "Industrijski razvoj Vareša 1891. – 2011.", treba reći sljedeće: suvereno i nadasve šarmantno, akademik Markotić napravio je povijesni presjek svega dobrog i lošeg što je Varešu donijela metalurgija kroz proteklih 120 godina. Nadasve, konačno su prvi put na jednome mjestu – kompetentno da kompetentnije ne može biti – prezentirane sve istine i zablude o kvaliteti vareške željezne rude i o nekim kapitalnim projektima koji se nikad nisu isplatili. Akademik Markotić također je iznio stručne ocjene o tome što bi se od željezne industrije eventualno dalo očistiti od iluzija i ponovno pokrenuti. No, ono što je sigurno: one gigantske caterpillare, što ih danas gledamo u dokumentarcima National Geographica, u "Smreci" više nikada nećemo gledati, a jednom će, valjda, biti riječi i o tome kamo su i po kojoj osnovi odvezena 22 primjerka tih grdosija (kao i njima ekvivalentnih utovarivača) čija je nabavna cijena, po onima koji se toga sjećaju, bila 2 milijuna dolara – po komadu, naravno!

Ne upućuje li to onda na zaključak da je – dok su na glavnoj pozornici uprizorene bitke za naciju, vjeru i navodne ideale – po zatvaranju rudnik željezne rude Vareš za neke postao rudnik zlata!?

NA SAJMU ZAPOŠLJAVANJA Dana 7. listopada 2011. održan je Sajam zapošljavanja u gradskoj areni u Zenici. Na sajmu je sudjelovalo više od 50 poslodavaca, uključujući i vareška poduzeća: "BBM-Amfibolit" d.o.o. i PTD "MPM" d.o.o.

Pun autobus nezaposlenih ljudi iz Vareša, organiziran od strane Biroa za zapošljavanje u Varešu, također se zaputio na spomenuti sajam, s nadom da će baš tu naći dugo čekani posao.

Prema federalnom Zavodu za statistiku, od srpnja ove godine 367.116 ljudi vode se kao nezaposleni, od kojih 60.000 dolazi iz Zeničkodobojskog kantona. Vareš u tome participira s 1.228 osoba prijavljenih na lokalnom birou za zapošljavanje (prema podacima za mjesec rujan).

Na sajmu je bilo ponuđeno oko 1.000 slobodnih radnih mjesta, a tek ćemo vidjeti je li ijedno od njih pripalo nekome iz našega grada.

Glavni ciljevi sajma bili su: potaknuti veću suradnju između ključnih partnera na tržištu rada, kao i pružiti mogućnost nezaposlenim osobama iz kantona da direktno kontaktiraju s mogućim poslodavcem i na taj način isprobaju svoje šanse za rad.

Na sajmu su također bile ponuđene četiri različite radionice poput pisanja tzv. CV-a i tehnike aktivnog traženja posla. Sve radionice su imale manje-više istu poruku, a to je da priliku za posao, kao i sâm posao, nezaposleni moraju stvoriti sami, odnosno biti aktivni, uporni i neumorni jer traženje posla je proces od kojeg, ukoliko želimo pozitivne rezultate, ne smijemo odustati. Šefica Biroa u Varešu Jasna Švinčicki-Operta izjavila je za naš list da su dojmovi nakon sajma bili jako pozitivni te da su naši sugrađani bili zadovoljni sveukupnim događajem. Ona je također istaknula kako je sajam bio pokazatelj brige za nezaposlene, što su i posjetioci sajma iz Vareša jako cijenili. Svi posjetioci sajma dobili su besplatnu ulaznicu za ZEPS (Zenički privredni sajam) koji se održavao isti dan. Ovim putem gospođa Švinčicki-Operta želi zahvaliti direktoru "Autotransa" koji je nezaposlenim putnicima iz Vareša osigurao ugodnu vožnju do Zenice, kao i općinskom načelniku koji je pokrio troškove prijevoza.

BROJ 202

A. Šurkić

3

TREBALO JE I TO DOČEKATI

T

unel ne samo da je bio bolna točka za vrijeme jakih kiša, nego je sve ove godine – tijekom kojih je bilo značajnih investicija na polaganju asfalta kroz Zvijezdu – pobuđivao najjednostavnije logičko pitanje: zašto ga se preskače (u smislu rekonstrukcije) i kako je moguće da izvođači, i to baš asfalteri, unaprijed pristaju na amortizacijske troškove pri teškim transportima kroz njega izlokanoga!? A u pitanju je 390 metara...

Pitanja su to na kakva odgovore u ovoj zemlji nitko ne daje, nego se naprosto usadilo da je to "kod nas tako" i neshvaćen je u stvari onaj tko uzaludno propituje. No, upućeniji u stranputice balkanskog poslovanja reći će ipak da se upravo na takvim stvarima znalački poskupljuje projekt, ako ne kroz predračun, a onda kroz anekse ugovora zbog "nepredviđenih faktora koji utječu na realizaciju". Naravno, nije isto lomiti teretnjake kroz tunel pet minuta i provesti se kroz njega za pola minute, ali godinama se svjesno biralo ovo prvo.

Bilo kako bilo, radovi na sanaciji konačno su u tijeku, a izvođač je Javno komunalno poduzeće Vareš koje se za ovaj posao vrijedan 166.200 KM izborilo na natječaju između 11 tvrtki. Investitor je Kantonalna direkcija za ceste pri Ministarstvu za prostorno uređenje, promet, komunikacije i zaštitu okoliša Zeničkodobojskog kantona. Tunel ko-

Špilje mame sve dublje

4

Radovi u tunelu

Sanacija tunela Tunel na izlazu iz Vareša prema Šiminom Potoku na regionalnom putu R-444, koji predstavlja fenomen zbog toga što je u osnovi riječ o pećini, s podlogom koja je (pre)dugi niz godina bila u derutnom, često i jedva prohodnom stanju, napokon se sanira. Obilazeći radove, obišli smo i neke od njegovih špilja.

PIŠE M. MARIJANOVIĆ

ji je pretvoren u radilište, prvih je nekoliko dana zapravo bio čistilište jer je riječno korito uz cestu bilo u velikoj mjeri zatrpano i zakrčeno.

Naime, kad nikakvi nasipi od vreća (što se dovodi u vezu još s davnom i neslavnom misijom pakistanskog bataljuna Unprofora na području Vareša) niti od šljunčanog materijala nisu pomogli, poduzimalo se još i podizanje razine ceste nasipanjem novih makadam-

skih slojeva. Tako je odstojanje od tla do stropa tunela na kritičnim mjestima svedeno znatno ispod propisanih 4,5 metra. Sada se poradilo i na tome i pritom ustanovilo da je za neke gromade bilo samo pitanje trenutka kad će otpasti sa stropa!? Osim čišćenja iskoristivih dijelova korita, radnici JKP-a preostali su dio nanovo betonirali i duboko u glavnom bočnom hodniku, otkud dolazi voda, iščistili sve

Dok se izvode radovi i nema vode u tunelu stvorila se prilika zajedno s direktorom i nadzornikom radova ući u pokrajnje špilje i trenutačno isušene kaverne. Inače, rijeka na ulazu u tunel nestaje u šupljinama i cirkulira među stijenjem, da bi se na polovici tunela pojavila s lijeve strane i nastavila teći pripravljenim betonskim koritom onkraj ceste, no naravno ispod njezine razine. Tunel, kako ga mi zovemo otkako se njime služimo u tu svrhu, zapravo je pećinski kompleks koji obiluje šupljinama i hodnicima kamo god se pogleda. Kroz jedan uski otvor pogledom se, pod dobrom rasvjetom, može dokučiti bistra zelenkasta voda na 20-ak metara nižoj razini. Pogled uz stropove također otkriva čitave komore špilja i prolaza. No, sve te prirodne vrijednosti, kao i arheološke koje su ovoj pećini već dokazane, još uvijek nisu dovoljne da se tunel razmotri u kontekstu moguće turističke atrakcije, a on je to već zbog podatka, kojim se tu i tamo u javnosti barata, o svega četiri ili pet ovakvih tunela u svijetu – koji vode kroz pećine.

BROJ 202

Makar je po definiciji javno poduzeće, Komunalno se mora boriti na tržištu za posao i s privatnim tvrtkama. Da nije takvog načina privređivanja, prihodi od komunalnih naknada i pristojbi ne bi bili ni približno dovoljni za normalnu funkcioniranje poduzeća, a kamoli za ulaganja. No, prema riječima direktora Kamenjaša, svaki posao se, pa i onda kad je dokonim kritizerima nevidljiv, radi propisno. To se potvrdilo i prigodom nedavnog posjeta predstavnika Svjetske banke, pri obilasku vodovodnih objekata duboko u šumi. Osim što se taj Njujorčanin oduševio položajem Vareša i prirodom koja ga okružuje, u svom će završnom izvješću po pitanju utroška namjenskog kredita koji je ova banka odobrila JKP-u zavesti odličnu ocjenu. Iskorištena je prilika, kako navodi Kamenjaš, da se na osnovu te ocjene dalje lobira za podršku projektima, a jedan od kapitalnih – procijenjen na sedam milijuna KM – jest i rješavanje kanalizacijskog sustava u Varešu.

Problem je što oko takvih poslova mešetare i drugi, u pravilu površni projektanti, konzultanti i slični, mirišući iz svojih ureda golemu investiciju, dok naravno ne mirišu ljetni zadah Stavnje niti njih bodu u oči "topovske cijevi", nonšalantno probijeni ispusti kroza zid nad koritom rijeke.

nakupine granja i drugih nanosa od poplava, a za prevenciju su izgrađene dvije brane koje će odsad zaustavljati nanose prije ulaska vode u tunel.

Radovi su počeli 26. rujna, a trebali bi završiti do 23. prosinca. Vrši se potpuna obustava prometa u dva intervala, tako da se omogućuje prolazak između 13 i 16 sati u danu, te od 19 sati navečer do 8 sati ujutro. U ostalo vrijeme (kao i za poplava u tunelu) alternativni je pravac preko Pržića i Alijina korita, ali zaobilaženje je više nego veliko i zamorno pa treba svakako nastojati uklopiti se u navedeni režim prometa. No, dobra je vijest za sve one koji prometno ovise o ovom tunelu da će radovi, po najavi direktora Javnoga komunalnog poduzeća Vareš Zafera Kamenjaša, zasigurno biti završeni prije roka.

LISTOPAD 2011.

OĆEVIJA NA PUTU PROCVATA Dio ceste asfaltirane vlastitim sredstvima

U akciji, koja još traje pa koji se žele priključiti – još uvijek to mogu, sudjeluju i domaći i raseljeni Oćevci, a dosad je prikupljeno oko 35.000 maraka! Dijelom toga novca financirano je asfaltiranje odvojka od škole prema dijelu sela u kom se nalazi crkva, a u idućoj fazi planira se nastaviti asfaltiranje prema crkvi, te asfaltirati parkiralište u središtu sela i ujedno kratku dionicu prema domu kulture.

Asfalt – davnašnji san U Oćeviju polako, možda i presporo, ali sigurno, pristiže asfalt. Ovo selo pod planinom Zvijezdom, znamenito po brojnim povijesnim ličnostima, ali i prastarim kovačnicama na vodeni pogon, time se najzad približava ispunjenju elementarnih preduvjeta za iskorištenje svojih razvojnih, prije svega, turističkih potencijala. A veliki korak na tom putu svakako je i nedavno proglašenje oćevskih majdana nacionalnim spomenicima!

PIŠE M. MARIJANOVIĆ

P

olaganje pet i pol kilometara asfaltnog puta na početku 21. stoljeća na području općine Vareš još uvijek je velika vijest. Drugdje bi možda bila beznačajna ili je ne bi niti bilo, ali u selu, koje je nadasve simbol povijesnog značaja vareškog kraja, to je sudbinska stvar i san koji ni sada nije do kraja dosanjan.

Naime, preostala su još 4,5 kilometra makadama.

Na prigodnoj svečanosti održanoj 14. rujna 2011. godine u oćevskom domu kulture, koja je upriličena prigodom završetka radova, kroz obraćanja predstavnika općinske i državne vlasti dalo se razaznati da Oćevija ipak nije izoliran slučaj, kako na općini tako niti u državi, ali dalo se pokupiti i lekciju o tome kako sami stanovnici mogu igrati aktivnu ulogu u naporima za održivost svoga sela. Naime, asfaltirane su tri dionice. Dvije sredstvima resornih ministarstava s državne, federalne i kantonalne razine (od Lovačkog doma na Zvijezdi prema LISTOPAD 2011.

Oćeviji u dužini od 2,6 km i odvojak iz Oćevije prema Ligatićima i Mižnovićima u dužini od 2,7 km), a treća, jedna manja dionica unutar sela, sredstvima samih Oćevaca.

Ona je pokazala inicijativu mještana nakon koje se institucije nisu mogle oglušiti na zahtjeve mjesne zajednice.

Treba naglasiti da je – makar je uvriježeno reći: put za Oćeviju – riječ o cesti od šireg značaja, zapravo o regionalnom pravcu kojim se (najkraćim putem) povezuju Vareš i Olovo, a na dobitku su, kako je već rečeno, i mještani Ligatića i Mižnovića (predstavnici njihove mjesne zajednice također su bili na svečanosti). Treba, doduše, naglasiti i to da širina asfalta ne odgovara standardima regionalne ceste, ali već je poznato da je pri-

mat regionalnog pravca (u povezivanju Sarajeva s Tuzlom preko Vareša) dobila cesta koja izlazi na rijeku Krivaju preko Vijake (da li i kroz Vijaku? – još se odlučuje, a zasad je nadomak Ivančeva i ondje se trenutačno izvode radovi na jednoj dionici).

Izvođač radova na spomenutim dionicama bila je "Krivajagradnja" iz Zavidovića, a nadzorni organ bio je "TZIInženjering" iz Sarajeva. Značajno je da se u nadzor osobno uključio Zdravko Barkić, predsjednik organizacijskog odbora koji je poticao i vodio oćevsku akciju "samodoprinosa" kao i ukupnu inicijativu namicanja sredstava, te detaljno pratio izvođenje radova. Mještani Oćevije naposljetku su upriličili svečani ručak za sve radnike, a ne samo

Ono što ostaje kao generalni problem kod asfaltiranja ovakvih cesta jest dosljedno praćenje postojeće makadamske trase pa se pojedini zavoji sada pri iole većoj brzini doimaju neočekivanim i neprikladnim, ali to je cijena kompromisa – bolje dobiti asfaltnu podlogu na postojećoj cesti, nego inzistirati na novom projektu trase prema propisima. Jer to bi bio golub na grani tko zna još koliko godina.

BROJ 202

za dužnosnike iz vlasti i predstavnike izvođača i nadzora, ali su, dakle, prethodno su od njih tražili da svoj posao urade kvalitetno. Prema obećanjima nadležnih koja je iznio Zdravko Barkić očekivati je da bi preostala 4,5 kilometra mogla biti asfaltirana možda već iduće godine, ili najkasnije 2013., što je, po njegovim riječima, bio davnašnji san Oćevaca, ali mnogi ga nisu dočekali doživjeti.

Općinski načelnik Hamdo Fatić u svom je obraćanju na svečanom ručku apostrofirao činjenicu da je općina Vareš u poslijeratni proces obnove ušla s naslijeđem od oko 160 kilometara neasfaltiranih lokalnih cesta, naglasivši da je njegova dužnost bila i ostala zagovarati ravnomjerni razvoj, te da se godišnje asfaltira prosječno 12 km tako da je ukupna dužina makadama sada upola manja. Najviši dužnosnik i glavni gost na ovoj svečanosti bio je državni ministar za raseljene osobe i izbjeglice Safet Halilović, kojemu je Barkić zahvalio na činjenici da je ministarstvo kojemu je on na čelu izdvojilo inicijalna sredstva pa je kasnije bilo lakše animirati federalno i kantonalno ministarstvo. Ministar Halilović je izjavio da potrebe građana BiH uvelike nadilaze proračunske mogućnosti, ali da se nastoji ulagati posvuda kako se nitko ne bi osjetio ostavljenim i zapostavljenim, te je uzgred konkretno nabrojio desetak projekata na području općine Vareš koji su (su)financirani od strane tog državnog ministarstva, te je na koncu ocijenio Vareš jednim od najatraktivnijih mjesta u BiH.

5

TURISTIČKA TRADICIJA STRICE I ZARUDJA

S

provedbom projekta krenulo se sredinom svibnja.

Recept je naoko jednostavan: razraditi projekt i aplicirati, ali iza njega treba stajati dobra zamisao i dovoljno onih koji su je spremni realizirati. Nijedna ideja i nijedan iznos koji se uloži u nju nisu beznačajni, makar se ovdje govori upravo o manjim sredstvima, ali na njih se dodaje trud vlastitih ruku. I tako je Centar za promociju civilnog društva, kome je povjereno upravljati donatorskim sredstvima Švedske razvojne agencije (SIDA), podržao projekt "Koračajmo zdravim putem" s 2.750 KM. Projektom je obuhvaćeno čišćenje dviju divljih deponija smeća, izrada mape puta, izrada kanti za otpatke i postavljane istih te naposljetku promocija "puta zdrave hrane". Ideja o "putu zdrave hrane" došla je od Marinele Božić jer su gosti često pitali: gdje bismo mogli prošetati, što je iza ove šume, gdje možemo kupiti ovaj sir, i sl.

Stoga je predložila ženama da se ponuda svakog domaćinstva, koje se želi priključiti, istakne na određenoj ploči ispred kuće i da se usto označi šetnica od ribnjaka "Sirena" kroz oba sela, koja bi sve uvezala. Ideja se većini dopala, domalo se krenulo u pregled terena i zacrtavanje rute, no već na početku pojavila se prepreka u vidu divljih deponija smeća. Ali nije nastalo obeshrabrenje, pogotovo što se u tom trenutku slučajno saznalo za dodjelu sredstava od strane gore spomenutih organizacija. Napisan je projekt, koji je prošao selekciju i ušao u uži krug da bi na kraju

Put zdrave hrane Aktivnosti na selima Strica i Zarudje, a ekološka osviještenost prije svega, pokazuju ozbiljne namjere mještana ovih sela da se vrate na staze svoje tradicije vezane uz seoski turizam. U svrhu toga realiziran je i projekt koji u svom nazivu jasno poručuje: "Koračajmo zdravim putem" PIŠE M. MARIJANOVIĆ

Zarudje i Strica s idejom "puta zdrave hrane" bili među 20 dobitnika sredstava. No, i bez tih sredstava, MZ Strica-Zarudje i Forum žena "Strica-Zarudje" organizirali su čak volonterskih 14 akcija na području svojih sela. (O tome je dijelom već pisano u "Bobovcu" broj 199) Većinom su to bile ekološke akcije na čišćenju terena od otpadaka i granja koje su sjekači šume nepropisno ostavljali za sobom, a nakon toga radilo se na izgradnji igrališta i izradi te postavljanju korpi za otpatke i klupa za odmor. Uz akcije, svima koji su radili, bilo je osigurano

osvježenje i po završetku zajednička večera. Predsjednica Foruma žena Olivera Franjić ističe da je Marinela ponovo prednjačila: o vlastitom trošku izradila je ploče i natpise o ponudi domaćinstva, markirala put te tiskala nešto prospekata.

Sve što je bilo predviđeno projektom glatko je odrađeno, međutim stvorio se problem s jednom od deponija.

Oko toga je postignut dogovor s JKP-om Vareš, koje je izašlo u susret i podržalo ovakvu eko-inicijativu lokalnog stanovništva, a i općinski se načelnik Hamdo Fatić uključio

oko angažiranja strojeva za čišćenje deponija jer sredstva iz dobivenoga granta nisu bila dostatna s obzirom na veličinu deponije, koju su volonteri, kako rekoše, podcijenili.

Uglavnom, projekt je uspješno realiziran, a 28. rujna 2011. u domu kulture održana je završna manifestacija na kojoj su žene prezentirale ponudu svojih domaćinstava.

Predsjednica Foruma pozdravila je goste (funkcionare iz Općine i sudionike okruglog stola održanog toga dana u Varešu, koji su nakon prezentacija u općinskoj dvorani odreda pozvani pridružiti se prvorazrednoj gastronomskoj prezentaciji) te ukratko predstavila projekt, ali i prospekt koji je nastao kao produkt svih tih aktivnosti. Na njemu je "put zdrave hrane" prikazan mapom, a navedeni su i brojevi telefona onih 15 domaćinstava koja su dakle označena pločama ispred, pa se s markirane i pedantno uređene šetnice može svratiti i kupiti proizvod po želji. No, to svakako ne znači da gost kroz Stricu i Zarudje može samo prošetati i otići nego u ponudi se nalaze i apartmani i vikendice za višednevni boravak. Prednost je ovih sela i u činjenici da se nalaze na 3 km od grada i imaju asfaltnu cestu barem do doma kulture kao središnjega mjesta.

Ovim se definitivno sklapa mozaik turističke budućnosti ovog kraja, kako bi se prestalo samo pozivati na turističku prošlost, preostaje još pozvati na razum sjekače šume koji su inače skloni sve razbucati uopće ne razmišljajući da je šuma (i) mjesto za šetnju.

VAREŠ, Put mira 4 • KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA • PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU tel. +387 (0)32/ 843-083 BUKETI • SVJEŽE CVIJEĆE • LONČANICE 061/ 753-522 SVADBENI BUKETI • POGREBNI VIJENCI 061/ 783-326

6

BROJ 202

mob. 061 791 133

LISTOPAD 2011.

AKCIJA HRVATA U MZ DAŠTANSKO

Gradnja nove kapele Nova kapela u višnjićkom groblju

D

ogovori oko izgradnje kapele pokrenuti su u lipnju, a najviše posla bilo je oko pribavljanja dozvola tako da je izgradnja intenzivno počela tek od kolovoza mjeseca. Formiran je odbor za izgradnju u koji su ušli: Jozo Josipović (Nikole), Pero Josipović (Vinka), Jasenko Josipović kao blagajnik i Ciprijan Josipović kao prakaratur.

Mještani u početku gotovo da

Na području mjesne zajednice Daštansko, pod koju potpadaju i Višnjići, živi 21 hrvatska-katolička obitelj s ukupno 36 članova. Sredinom ove godine donijeli su odluku pokrenuti aktivnosti oko uklanjanja stare i ruševne kapele na višnjićkom groblju, te izgraditi novu.

NIKOLINA JOSIPOVIĆ

nisu vjerovali kako će na višnjićkom groblju niknuti nova kapela, no ona je 23. rujna već bila pokrivena.

Novac za izgradnju, tj. za prve korake prikupili su mještani. Podršku u prikupljanju donacija dobili su i od mještana koji su davno otišli u inozemstvo, i tako je prikupljeno 6.057 KM, 720 eura, 120 kuna i 200 kanadskih dolara.

Načelnik općine Hamdo

Fatić i Općinsko vijeće Vareš donirali su građevinski materijal – na čemu im se veoma zahvaljujemo jer nakon te donacije moglo se krenuti u prvu fazu realizacije – a Vlada Zeničko-dobojskog kantona potpomogla je donacijom od 5.000 KM, koja je utrošena za krov i stolariju. Zahvaljujemo kantonalnoj Vladi, kao što zahvaljujemo i našim mještanima te njihovim obiteljima u

ZAJEDNO NAPRIJED

INICIJATIVE

Pomaci na Pogari

Na izletištu iznad Zarudja

Dana 1. listopada 2011. na Pogari su simbolično otvorene prostorije etno muzeja, a također i ured Mjesne zajednice. I jedne i druge prostorije dio su kompleksa doma kulture.

O

LISTOPAD 2011.

Partneri ovoga projekta bili su Općina Vareš, kao i sama MZ Pogar, pošto sredstva dobivena od ministarstva nisu mogla pokriti sve radne i materijalne troškove.

Kao rezultat dragovoljne akcije u kojoj su sudjelovali mnogi mještani, MZ Pogar sada ima pristao uredski prostor, opremljen inventarom i računarom, kao i sanitarni čvor. U sklopu objekta čitaonice, MZ ima u planu urediti još jednu veliku prostoriju koja će služiti za sastanke i manja okupljanja, kao i urediti fasadu oko objekta, što će svakako doprinijeti cjelokupnom estetskom ugođaju. No, da bi se te aktivnosti mogle realizirati bit će potrebno namaknuti dodatna sredstava koja MZ trenutno na raspolaganju nema.

Ovom prilikom predsjednik MZ Pogar Ivo Mutić izražava zahvalnost svima koji su se odazvali na ranije akcije te se nada da će se mještani Pogari i u budućim akcijama odazvati u još većem broju jer je svrha ovog objekta služiti svim mještanima.

Susret žena vareškog kraja

Posljednjeg ljetnog vikenda, 18. rujna 2011., na izletištu Obla glava ponad Zarudja uz glazbu uživo i natjecanja zabavnog karaktera održan je prvi susret žena vareškog kraja. Na ideju da ga organiziraju došle su aktivistice udruge "Strica-Zarudje", kojima ovo nije prva akcija i kojima je misao vodilja gajiti otvorenost prema svima.

ANA ŠURKIĆ

vaj dvostruki iskorak, kako se pokazalo na svečanosti otvorenja, iznijele su tri generacije: od Ranke Miletović, predsjednice Foruma žena, preko Ive Mutića, predsjednika Mjesne zajednice, do mlađahne Nikoline Marčić koja lijepo odrađuje onaj dio posla kad treba progovoriti o postignutom. Upravo je to segment koji bi sada na Pogari, uz ideje o turističkoj ponudi, trebalo snažnije razvijati.

Na to je u govoru na svečanosti otvorenja potaknuo i općinski načelnik Hamdo Fatić, i to zbog tranzita prema Bobovcu koji, kako je rekao, "mora proraditi".

Proteklih mjeseci mnogo se toga radilo na Pogari. Dok se Forum žena "Pogar" bavio poslovima oko formiranja etno muzeja, i Mjesna zajednica Pogar, na čelu s Ivom Mutićem, također je bila vrlo aktivna. Projekt za obnovu čitaonice kojim je MZ Pogar aplicirala federalnom Ministarstvu poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva 2007. godine i za koji je dobila sredstva priveden je kraju početkom listopada ove godine.

inozemstvu, svim dobrim ljudima na donacijama. Naravno, ne smijemo izostaviti ni marljive mještane koji su sudjelovali u radnim akcijama koje je provodio odbor. Dok su jedni marljivo radili, drugi su bili moralna podrška. Pa hvala i svima njima koji su pomagali novčano, radom ili moralno.

Zahvalu dajemo i svećenicima župe Vareš koji su svojim blagoslovom dali još jednu potporu u izgradnji kapele.

I na koncu, da ne zaboravimo ni stručne ljude: projekt je uradio mr. Davorin Lončarić, uz asistenciju dipl. ing. Pave Vidovića, koji je i nadzorni organ.

Ovime su završeni grubi radovi, a na proljeće slijedi nastavak posla na fasadama i uređenju.

OLIVERA FRANJIĆ

P

rvi susret žena protekao je prilično dobro, bilo je veselo, zabavno i za svačiji ukus ponešto. Odziv je bio solidan, možda je mali problem bio nedostatak prijevoza iz Vareša – što ćemo naredni put, nadam se, dogovoriti s "Autotransom". Žene su nam organizirano došle iz Foruma SDP-a, Foruma žena "Pogar", Udruženja "Stupni Do" i Udruženja "Budoželje", a osim članica udruga došle su i žene s Javornika, iz Vareša, Vijake, s Ivančeva, Pogari, iz Sarajeva i Breze.

Osim uživanja u druženju, velika većina njih uzela je udjela i u raznim natjecanjima, a evo i rezultata: pobjednica u trčanju s jajetom u žlici bila je Munira Pajt s Budoželja, u finalnom potezanju konopca žene iz Foruma SDP-a uspjele su nadjačati žene s Javornika, u disciplini

BROJ 202

trčanja u vrećama pobijedila je Emina Pajt s Budoželja, najbolje u plesu s loptom bile su Marija Babić i Šejla Mustafić iz Udruge "Strica-Zarudje", a kao pobjednice nogometnog turnira slavile su žene iz udruženja "Budoželje".

Zahvaljujemo Općini Vareš koja je zajedno s nama bila pokrovitelj ove manifestacije, a također želimo zahvaliti našim sponzorima uz pomoć kojih smo organizirali tombolu, dok smo jedan dio financirali sami. Zahvaljujemo se na koncu i našim muževima, prijateljima i svima koji su nam izašli u susret i pomogli da organiziramo ovo okupljanje.

P. S. Kroz nekoliko dana "patent" su primijenile žene Budoželja i organizirale uspješan susret, pri čemu su im žene Strice i Zarudja uzvratile posjet.

7

KNJIŽEVNE AKTUALNOSTI

PJESNIČKI POHODI

U Stocu je potkraj rujna promovirana nagrađena poetska zbirka "Hajduci stupaju u štrajk" Mladenka Marijanovića, a u Travniku je Željko Ivanković početkom listopada primio nagradu za najbolju pjesmu inspiriranu likom Ive Andrića.

Tako je izgledao početak jeseni dvojice vareških laureata

Stolac, drugi put

– Pjesnički prvijenac Mladenka Marijanovića "Hajduci stupaju u štrajk" koji sadrži 47 pjesama, podijeljenih u 7 ciklusa, predstavlja osebujan individualni ali kolektivni odraz stanja društva u tolac je, već 40. put, bio do- kojem živimo – kazala je Jurićeva, maćin književnoj manifesta- i pojasnila – Marijanović kao pjeciji "Slovo Gorčina", a kojom snik reagira na promjene u druse kroz dodjelu nagrade koja štvu, na sve devijacije koje jedno nosi ime Maka Dizdara (1917. – društvo umije sebi priuštiti. On to 1971.) u njegovu zavičaju njeguje radi na sebi svojstven način: subsjećanje na ovoga velikog pjes- limirajući prošlost i sadašnjost, nika i njome ujedno motivira ne- ono što jest i ono što je bilo, kreira afirmirane pjesnike da se bore za pjesničku zbilju kao individualan svoje mjesto pod suncem. Među izraz, ali kako je već spomenuto i ostalim sadržajima ovogodišnje kao izraz kolektivne svijesti drujubilarne manifestacije održana štva u kojem živimo. Iako njegova je i promocija zbirke "Hajduci lirika više sugerira nego što govostupaju u štrajk" vareškog pjes- ri, upućuje i fascinira znatno više nika Mladenka Marijanovića, nego što izaziva estetski užitak, prošlogodišnjeg dobitnika Mako- ona je istinski posrednik između ve nagrade, u sklopu koje mu je svijesti i zbilje. Podjednako je trapripalo i objavljivanje zbirke u dicionalna i suvremena – navela nakladi "Slova Gorčina". Zbirka je je, između ostalog, Sonja Jurić.

Promociju Marijanovićevih tako ugledala svjetlo dana u proHajduka, kojoj je nazočio i varesincu prošle godine i dosad je bila ški umjetnik u Stocu Stjepan Šipredstavljena u Varešu i Sarajemić Pepi, uveličao je pjesnik Advu, a u Stocu ju je, u opuštajućem miral Mahić i dojmljen poezijom ambijentu Makove hiže, 25. rujna mlađeg kolege uskočio u protopromovirala mostarska pjesnikol te pročitao dvije pjesme iz, kinja Sonja Jurić. kako ju je nazvao, "nirvanske zbirke". Po Mahiću, neke Marijanovićeve pjesme naći će se u besplatnim književnim novinama "Republika Poezija", a Marijanović je uvršten i u Godišnjak "Slovo Gorčina" 33/2011 s tri pjesme i recenzijom doc. dr. Sanjina Kodrića. Marijanović je na kraju uputio zahvalu organizatorima manifestacije koji su ga i ove godine, kako je istaknuo, dočekali vrlo profesionalno i toplo, te se predstavio pjesmom "Posljednji naivac", koja nije dio zbirke, ali jest očiti dio odnosno nastavak njegova autoironičnog i sarkastičnog poetskog stila.

Iz mostarskoga Dnevnoga lista R. R.

S

8

BROJ 202

Osvojen i Travnik

P

ovodom 50. obljetnice dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću i 100. obljetnice njegove književne pojave u javnosti, Podružnica HKD "Napredak" u Travniku utemeljila je godišnju književnu nagradu u tri kategorije – za pjesmu inspiriranu Andrićevim likom, Andrićevim djelom i pjesmu inspiriranu Travnikom – i raspisala natječaj. Na njega je pristiglo 80 pjesama od 72 autora iz 7 zemalja. Svečanost dodjele nagrada održana je 8. listopada u amfiteatru Sveučilišta "Vitez" u Travniku.

U kategoriji poezije inspirirane likom Ive Andrića nagrađena je pjesma "Ovčarevo – korizma 1915." Željka Ivankovića.

Za pjesmu inspiriranu Andrićevim djelom, koja nosi naziv "Taze haber iz proklete avlije" nagrađen je Rajko Glibo, a Nihad Mešić River proglašen je laureatom u trećoj kategoriji, s pjesmom "Andrić, Travnik i ja". Pobjednici su nagrađeni prigodnim darovima i novčano, s po 200 KM – novčanicama na kojima se nalazi upravo lik Ive Andrića.

Toliko iz Travnika. A iz Zagreba smo također primili vijest da je, na natječaju koji je raspisala Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, prva knjiga iz edicije Ivankovićevih izabranih djela "700 dana opsade"/"Tko je upalio mrak?" (iz koje smo prenijeli predgovor Miljenka Jergovića u "Bobovcu" broj 199) ušla u izbor od ukupno 17 naslova

kojim će se hrvatski nakladnici predstaviti na izložbi Book Art International, što se održava u sklopu Međunarodnog sajma u Frankfurtu od 12. do 16. listopada 2011.

Ova Ivankovićeva knjiga (u izdanju riječkog "Ex librisa" i sarajevskog "Synopsisa") na isti će se način naći i na izložbi Best designed Books all over the world, tijekom ožujka iduće godine u Leipzigu.

Riječ je o izložbama na kojima se predstavljaju dosegnute razine kreacija likovnih urednika, dizajnera te tiskarskog umijeća. Preko 35 zemalja iz cijeloga svijeta predstavlja svoju godišnju produkciju knjiga u sedam kategorija. Kategorije su književnost, znanost, monografije o umjetnosti i umjetnicima te fotomonografije, knjige za djecu i mladež, školske knjige, bibliofilska i reprint izdanja te katalozi.

Hrvatske lijepo oblikovane knjige na ovim izložbama prisutne su već 20 godina, a odabrane knjige nakon sajmova u Frankfurtu i Leipzigu postaju dio fonda German Book and Type Museum, koji je dio njemačke Nacionalne knjižnice (Die Deutsche Bibliothek).

M. M. LISTOPAD 2011.

"DANI FRA MATIJE DIVKOVIĆA" U VAREŠU

Kultura u slici i riječi U Varešu su 22. i 23. rujna 2011. godine održani "Dani fra Matije Divkovića" čiji je inicijator i realizator bio Ivica Mlivončić, novinar i publicist iz Splita (rođen u Varešu, 1931.). Time je, nakon izrade i promoviranja publikacije "Četiri stoljeća Nauka krstjanskog fra Matije Divkovića 1611. – 2011." (pod patronatom HKD "Napredak" i lista "Bobovac", o čemu smo pisali u prethodna dva broja), na još jedan svjetovni način u Varešu obilježen spomen na lik i djelo fra Matije Divkovića, po rođenju Varešanina.

Ujedno je u Varešu predstavljena i najnovija, četvrta Mlivončićeva knjiga.

M. MARIJANOVIĆ

U

strajni je Mlivončić Divkovićeve dane u Varešu podijelio na dvije manifestacije. Prije svega treba reći da je, sukladno svojoj početnoj zamisli, uspio obogatiti vareško kulturno blago s dvije slike. Riječ je, naime, o portretima fra Matije Divkovića, što su ih po svojoj umjetničkoj predodžbi izradili slikari Ivica Vlašić iz Livna i Josip Botteri Dini iz Splita. Slike su predstavljene u vareškoj maloj crkvi i pridružene likovnoj galeriji koja je tu našla sklonište, a treba se podsjetiti da je i formirana Mlivončićevim zalaganjem (za vrijeme "Hrvatskih dana kulture Splitsko-dalmatinske županije u Varešu", koji su se održavali od 1996. do 2000. godine).

Predstavljanju je osobno nazočio i kratko se obratio, ističući svoje vareško podrijetlo, slikar Ivica Vlašić.

Tog 22. rujna u staroj crkvi predstavljena je i Mlivončićeva knjiga "Vareš od početaka do rata i poraća (1991. – 2000.)". Promotivno slovo napisao je prof. Ante Ivanković, splitski novinar i publicist kojega je zdravstvena situacija onemogućila u dolasku na promociju (njegov prikaz, kao

Ivica Mlivončić

i svaki drugi kad je u pitanju neka vareška knjiga, donosimo u cijelosti). U ime nakladnika Varešanima se obratio dr. fra Robert Jolić, urednik časopisa "Naša ognjišta" iz Tomislavgrada, naglasivši kako je posebna vrijednost svakog Mlivončićeva djela, pa i ovog, dokumentarna građa i faksimili koji čine sastavni dio knjige. U nastojanju da što bolje rasvijetli ratna zbivanja oko Vareša, Mlivončić je, po riječima Jolića, dio dokumenata pronašao i nadasve otkupio na crnom tržištu. Na koncu je govorio i autor knjige, Mlivončić, obrazloživši kako je motiv za njezin nastanak našao u osobnom opažanju da se o Varešu dosad uvijek pisalo fragmentarno pa je stoga odlučio sve poznate povijesne činjenice o gradu povezati u jednu nit, zaustavivši se kod 2000. godine.

Drugoga dana, odnosno večeri, u Hrvatskom domu u staroj jezgri grada Vareša povedeni su "Razgovori o životu fra Matije Divkovića". Razni su razlozi, no najviše je spominjana bolest, zbog čega je nekoliko govornika izostalo, no ipak je to bio uspješan skup na koji je vrijedilo doći

već i zbog samog predavanja dr. fra Marka Karamatića (iz kojeg pak donosimo fragmente, izostavljajući ponavljanje onoga što je o fra Matiji već više puta kazano ili prenošeno u "Bobovcu"). Tom prigodom, Ivica je Mlivončić uzgred govorio i o projektu Hrvatske enciklopedije u BiH (o kojoj je inače pisano u "Bobovcu" broj 175), navodeći koji su sve pojmovi i koje ličnosti s područja Vareša dobili natuknice u prvom svesku (A – Đ), ali i one koji su propustom izostavljeni, primjerice selo Duboštica (što će ipak biti ispravljeno dopunskim, petim sveskom).

Prešavši na govor o fra Matiji, Mlivončić je istaknuo da iza tog fratra nije ostao nikakav trag o njegovu liku, te je naveo autore ukupno pet portreta Matije Divkovića (od kojih je jedan u kamenu u Jelaškama) urađenih prema njihovim vizijama. On je ponovio svoje izlaganje koje je imao u Jelaškama 23. srpnja na tamošnjoj manifestaciji, a u kojem okosnicu čini teza da se fra Matijinu liku i djelu sve do par desetljeća unatrag u sveukupnoj bh. javnosti posvećivalo neprimjereno malo prostora.

Govoru o fra Matiji na koncu

se pridružio Igor Divković, podrijetlom Tuzlak koji danas živi u Zagrebu, s ponosom ističući svoje prezime uz osobni podatak da je jedini suvremeni Divković koji po uzoru na slavnog predšasnika djeluje na polju pisane riječi. Govorio je svoju poeziju, inspiriranu Bosnom, te spomenuo i pjesmu "Presveta avlija" posvećenu fra Matiji Divkoviću (iz svoje zbirke "Đe si@ba.bih" objavljene prošle godine).

Razgovori o fra Matiji Divkoviću uzveličani su poezijom koju je kazivala Sonja Brković, a riječ je o jedinim dvjema pjesmama koje predstavljaju hommage fra Matiji u bh. književnosti (njihovi su autori Nikola Miličević i Željko Ivanković). Druženje je zaključeno Mlivončićevim pozivom na akciju za prikupljanje novčanih sredstava kako bi se izradio spomenik fra Matiji Divkoviću u Varešu, te predstavljanjem idejnog rješenja koje je uradio akademski kipar Stipe Sikirica. Na koncu je Mlivončić zahvalio javnim ličnostima koje su popratile skup, posebno načelniku općine Vareš Hamdi Fatiću i fratrima iz župe Vijaka fra Željku Brkiću i fra Berislavu Kalfiću.

95,

LISTOPAD 2011.

Hz

01 3 i 1 ,1 M

BROJ 202

9

PROMOTIVNO SLOVO

Knjiga dokumentarne vrijednosti (Ivica Mlivončić: Vareš od početaka do rata i poraća (1991. – 2000.), "Naša ognjišta" Tomislavgrad – Župni ured Vareš, Tomislavgrad, 2011.)

Besjedu o najnovijoj knjizi uvaženog kolege novinara, ponajprije, Ivice Mlivončića o njegovu rodnom Varešu započinjem neuobičajeno za ovakve prigode s fra Grgom Ilijićem Varešaninom upravo stoga što mi se čini da bi Ivici Mlivončiću posve pristajao dodatak Varešanin, ne samo zbog knjige, već i zbog mnogo toga što je učinio za svoje rodno mjesto.

I još nešto u uvodu ovog prikaza: neupućeni ekonim Vareš, zbog slične glasovne strukture, izvode od imenice varoš, koja je ungarizam. Međutim nije to tako, jer Varešu nikako ne pristaje odrednica varoš, već mu posve odgovara grad sa značenjima te imenice.

ANTE IVANKOVIĆ

B

iskup ruspenski i namjesnik apostolski fra Grgo Ilijić (1736. – 1813.), koji je ostao zapamćen kao temperamentno-svadljivi i egzotični biskup i fratar, rado se potpisivao s dodatkom Varešanin stoga jer je bio rođen u Varešu. Slijedi digresija koju s izvjesnom dozom ponosa dodajem: upravo sačuvani portret biskupa Grge izradio je vjerojatno moj Duvnjak fra Mijo Čuić (1751. – 1809.), poznat i kao Najstariji, jer su bila trojica Duvnjaka franjevaca koji su zvali fra Mijo Čuić. Iako bez akademskog obrazovanja postao je "jedan od najglasovitijih slikara u povijesti velike franjevačke Bosne Srebrene." I autor ovog prikaza je rođeni Duvnjak.

Neka mi bude dopuštena još jedna digresija, naslonjena na slikare i slikarstvo. Upravo je Ivica Mlivončić 1995. godine osmislio i do 2000. godine na svojim leđima iznio Dane kulture Splitsko-dalmatinske županije u Kraljevoj Sutjesci i Varešu, u sklopu kojih je prikupljeno oko 170 uradaka (slika i skulptura) hrvatskih i inozemnih umjetnika.

To istinsko blago kao da je Varešu postalo teretom koji sve više pritišće savjest grada i njegovih građana: nikako pronaći prostor, gdje bi se, recimo još jednom, to blago ču-

10

Naslovnica knjige

valo kako spada i dolikuje toj i tolikoj vrijednosti. Čini se da isprike o siromaštvu osiromašenog Vareša, ipak, rekao bi naš narod, nimalo ne piju vodu. Volio bih nešto prišapnuti onima koji vode grad.

Ipak, vratimo se najnovijoj Mlivončićevoj knjizi, koja je ustvari četvrti dio autorove tetralogije s tematikom rata u Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995. godine, a kojoj su prethodila njegova sjajna djela: Zločin s pečatom – Genocid i ratni zločini bošnjačko-muslimanskih snaga nad Hrvatima Bosne i Hercegovine 1992. – 1994. godine (1998. i drugo prošireno izdanje 2001.), Al Qaida se kalila u Bosni i Hercegovini (2007.) i Muslimanski logori za Hrvate u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995. godine (objavljena 2008.).

Ipak, nakon čitanja i iščitavanja knjige, koju sam – da se malo pohvalim – i lektorirao, čini mi se da je autor pri pisanju uvoda o Varešu od prapovijesti do devedesetih godina 20. stoljeća upravo uvod "proširio" na dvije trećine stranica knjige, pa je Vareš dobio cjelovito djelo o sebi, a ne samo o ratu od 1991. do 1995. godine. Dakle, ako je Vareš dobio svoju knjigu, knjigu koju je čekao i dočekao, Ivica Mlivončić Varešanin napisao je još jednu dobru knjigu, što je od njega i očekivano.

Kad je riječ o Varešu, nigdje prostorno tako tijesnoga grada, koji je, da bi odrastao, morao rasti u dužinu, jer tada gradovi nisu (srećom!) rasli u visinu, iako se Vareš može pohvaliti svojom nadmorskom visinom od 829 metara. Mlivončić je u knjizi na svoj način obradio geografski položaj i smještaj Vareša, a meni se, neka mi bude dopušteno primijetiti, Vareš čini kao golema koka koja leži na zlatnim jajima, iako je u pitanju željezo, iz koje izrastaju neprocjenjivo vrijedne crnogorične šume.

Iako su iznad gradova posve uobičajeni rojevi zvijezda i sazviježđa, Vareš ima i dodatak: izravno je iznikao iz Zvijezde, kako se zove istoimena planina poviše grada.

Dopustite, kakav bih ja bio Ivanković, a da ne citiram Željka Ivankovića Varešanina, istaknutog bosanskog izdanka suvremenog hrvatskog pjesništva, koji je o svom Varešu zapisao i ovo: Vareš je nastao nakon pada Bosanskog Kraljevstva, u vrijeme kad je na stolici bosanskog sandžakbega (1492. – 1494.) sjedio Jakub-paša i to na mjestu Oglaviću, kad su tu naseobinu podigli doseljenici s okolnih mjesta. Inače, do tada se taj kraj veže uz toponim Duboštica koji se u literaturi spominje 25. siječnja 1425. godine, a koja je, Duboštica, bila sijelo rudarstva tog kraja, a za kralja

BROJ 202

Tvrtka je na određen način i jedno od ekonomskih središta Bosne. Vareški kraj je i središte iz kojeg se "regrutira" jedina onodobna inteligencija, bosanski franjevci, a među njima oni koji su ostavljali snažniji trag za sobom, ponajprije pisci.

O svemu tome opširno piše u najnovijoj Mlivončićevoj knjizi, a pogotovo o bosanskim, općenito i vareškim franjevcima. Povijest pamti četiri biskupa franjevca iz Vareša: fra Grgu Ilijića Varešanina, dvojicu Barišića: fra Gabrijela i fra Rafu iz Oćevije, i fra Jeronima Lučića Bogoslavića iz Brgula, kojem su se trojica braće poturčila kad je on u Rimu postao biskupom na izričiti prijedlog Vatikana. Možemo samo pretpostaviti kako su bile žestoke tužbe protiv biskupa Jeronima od njegove subraće iz Bosne Srebrene, u kojima je neprestance naglašavana skandaliziranost naroda koji je bio svjedokom kako su "pomiješale mitre i turbani". Samo zanimljivosti radi recimo da je biskup Jeronim najprije djelovao kao misionar u Slavoniji, gdje je, kažu njegovi životopisci, bio dva puta kamenovan. To kamenovanje u prostorima gdje nema kamena ni za lijeka vjerojatno je bilo surovo zlostavljanje do krvi.

Vareš je zapamtio i dvojicu svojih franjevaca, istinskih LISTOPAD 2011.

velikana kulture hrvatskog naroda: fra Matiju Divkovića (1563. – 1631.) iz Jelašaka i fra Filipa Lastrića (1700. – 1783.) iz Oćevije. Filip Lastrić je bio najučeniji Bosanac svog vremena, a ono što je Ivan Lucić Trogiranin bio u 17. stoljeću za Hrvatsku, to je Lastrić za Bosnu i Hercegovinu, dakle istinski otac bosanske historiografije. Lastrićev Sažetak starina Bosanske provincije je povijest Bosne, ali ne kao dotada pisane samo s crkvenih motrišta, već i sa svjetovnim i građanskim pogledima, koji su bili nazočni i u povijesti Bosne i Hercegovine.

Matija Divković, bosanski Marulić ili otac bosanske književnosti, koja je bila i ostala sastavnim dijelom hrvatske književnosti, rodio se 1563. godine. Iste one, primjećuje Slobodan Novak Prosperov, kad su u Rimu proglašeni zaključci Tridentskog koncila, čijoj će provedbi u najosjetljivijem prostoru tadašnje Europe posvetiti cijeli svoj život i neosporni književni dar. U Divkovićevim djelima najčešće spominjana riječ je vatra: ona svijetli u raju, ali plamti oko ljudskih tjelesa i u paklu.

Svijetli, primjećuje taj povjesničar književnosti, i ondje gdje su nastajali piščevi književni tekstovi, oko ognjišta.

"Tu su se začinjale priče što ih je Divković uključio u svoje knjige, uz oganj, i u čudu jezika pričalo se o Apokalipsi, o svršetku svijeta, o Posljednjem sudu, a plašilo se utvarama i vješticama, zmajevima i Turcima, požarima i nasilnicima." Najkraće, o svemu onome što je Bosnu i njezin Vareš zadesilo i krajem 20. stoljeća.

Dakako, Vareš bez svojih crkava ne bi bio ono što jest, jedno od najvažnijih središta katoličanstva u Bosni i Hercegovini, o čemu pisac knjige o Varešu posebno vodi računa.

U 18. stoljeću, u jeku turske vladavine, u cijeloj Bosni i Hercegovini bilo je samo pet crkava: samostanske u Kreševu, Fojnici i Kraljevoj Sutjesci, te župne crkve u Varešu i Podmilačju pokraj Jajca.

Mlivončić posebnu pozorLISTOPAD 2011.

Presudni utjecaj Divkovića (izdvojeno iz izlaganja dr. fra Marka Karamatića) Za uvod želim ukratko kazati što je značio tisak za cijelu Europu i cijeli svijet, pa tako i za ove krajeve, i u kojem je povijesnom kontekstu djelovao fra Matija Divković. Tisak je otkriven 1450. godine, to je učinio Johann Gutenberg u Mainzu i to je bilo epohalno otkriće; smatra se za najveće otkriće u drugom tisućljeću poslije Krista i da nije bilo većeg otkrića po njegovim posljedicama jer je učinilo znanje pristupačnim veoma velikom broju ljudi. Prva tiskana knjiga jest Biblija, tzv. Biblija od 42 retka. (...)

Dakle, pođemo li od te činjenice da je Europa mogla koračati takvim koracima naprijed, dolazimo do pitanja kako se moglo dogoditi da fra Matija Divković to učini unutar osmanskoga carstva – gdje nije postojala tiskara i nije se smjelo tiskati knjige jer se smatralo da nakon što je napisana sveta knjiga muslimanska ne treba nikakvih drugih knjiga i da se ta knjiga ne smije tiskati, i ona se ustvari nije ponovno tiskala sve do 19. stoljeća. Naime, u takvim okolnostima jedan dio knjiga tiskanih u Europi, zahvaljujući isključivo franjevcima, dospio je i na ove prostore. Danas u Bosni i Her-

cegovini ima sačuvanih 60 knjiga iz toga vremena, tzv. inkunabula, i sve su one mahom u franjevačkim samostanima, a Sveučilišna biblioteka u Sarajevu ima četiri te knjige. U takvim specifičnim okolnostima fra Matija Divković objavljuje svoju prvu knjigu 1611. godine i postaje rodonačelnik književne riječi na tlu Bosne i Hercegovine, na narodnom jeziku, dakle ne samo hrvatske nego u općem smislu, jer to nitko prije njega nije učinio. (...)

Divkovićev jezik je u osnovi ona štokavska ijekavština koji se sreće na prostoru srednje Bosne između Olova, Sutjeske, Kreševa i Vareša uz primjese ikavice, ali on ga je nadograđivao čitajući dubrovačku hrvatsku srednjovjekovnu glagoljsku književnost. Jezik se nazivao, to je tada bilo uobičajeno, bosanski, slovinski, ili jednostavno naški. Inače, Divkovićev je književni jezik narodni govor i on u taj jezik integrira jezične tradicije slavonske, dalmatinske i dubrovačke, dakle cijeli taj štokavski prostor koji je bio zahvaćen unutar osmanskoga carstva, a njihove su se knjige čitale – Divkovića i ostalih franjevaca – i kroz to vri-

nost poklanja najstarijoj sačuvanoj crkvi u Bosni i Hercegovini. To je crkva svetog Mihovila arkanđela koja je tu postojala u vrijeme Bosanske države, a temeljito je obnovljena 1819. godine. Crkva je neugledne vanjštine, s veoma niskim vratima, koja su upravo tako građena da bi se spriječilo Turčina da na konju uđe u crkvu. Pri ulasku iznenađuje i prostranost i visina i širina unutrašnjosti zdanja, pa se čini da je prostor gotovo udvostručen. Nadalje, izvana se ne vide prozori, a po ulasku unutra pokažu se po dva s južne i sjeverne strane i jedan na zapadu. Oni najprije probijaju strop pa tek onda krov i sustavom "badže" dovode umjereno ugodno i prigušeno osvjetljenje. Da bi primila što veći broj vjernika, crkva ima prostrani kor, koji doseže do sredine bogomolje.

Posljednja trećina ove Mlivončićeve knjige posvećena je ratu od 1991. do 1995. godine, kao i poraću u Varešu i Bo-

sni i Hercegovini. U spomenutom razdoblju, ali podosta i prije rata, zapaža se težnja da se najmalobrojniji narod – Hrvati u Bosni i Hercegovini, dekonstituira, politički marginalizira i svede na nacionalnu manjinu. Nažalost, u tome se već dobrano i uspjelo, i to zahvaljujući i neprimjerenom stavu međunarodne zajednice i razjedinjenosti bosanskohercegovačkih Hrvata.

Bez obzira na demografsku sliku i grada i općine Vareš, kojoj temeljni ton daje većinsko hrvatsko i katoličko stanovništvo, Armija BiH je okupirala 1993. godine Vareš i prouzročila najveći egzodus domicilnog stanovništva u njegovoj višestoljetnoj povijesti. I grad i općina gotovo su ostali bez Hrvata, a u njihove kuće smjestili su muslimane iz vareških muslimanskih sela i istočne Bosne. Dakako, zauzimanje Vareša od strane muslimanskih snaga pokušalo se opravdati kao odgovor na ratni zločin, što su ga počinile

BROJ 202

dr. fra Marko Karamatić

jeme su bitno utjecale na stvaranje jezika, jezičnoga standarda, i to je ovo što mi danas imamo, jezik koji nazivamo hrvatskim jezikom. Naime, činjenica je da je u vrijeme Divkovića Bosna Srebrena, franjevačka provincija, pokrivala cijeli ovaj prostor: od dalmatinske obale preko Hercegovine, Bosne i Slavonije sve do Budima, gdje su živjeli katolici, i činjenica je da se Divkovićeva knjiga na cijelom tom prostoru čitala. Iz te činjenice nastaju oni zaključci modernih lingvista, jezikoslovaca hrvatskih koji kažu da je Divković, kao i uopće književnost bosanskih franjevaca bitno i presudno utjecala na oblikovanje modernog hrvatskog jezičkog standarda. snage Hrvatskog vijeća obrane, ali ne one iz Vareša. Uslijedio je ratni zločin i genocid nad Hrvatima Vareša, za zločine koji su počinili neki drugi.

Poznati događaji u ratu nastavljaju se u još opasnijim oblicima i u poraću, jer iz Vareša odseljavaju i Hrvati i Bošnjaci i Srbi, jer nemaju posla, bez kojeg se ne mogu osigurati iole podnošljivi uvjeti za preživljavanje. Sve je to u Mlivončićevoj knjizi utemeljeno na dokumentima, koji kao dodatak na kraju knjige predstavljaju njezinu najveću vrijednost. Uostalom, to je bio dio stvaralačkog postupka i u trima prethodnim knjigama ovog autora.

Umjesto zaključka recimo još jednom Vareš je dobio knjigu kako zaslužuje i ne treba sumnjati da će se ona naći u domovima svih Varešana, kako onih malobrojnih koji su ostali u zavičaju, tako i onih koje su vjetrovi života razasuli diljem ove naše planete.

11

MIHOLJSKI KONCERT

U

povodu obilježavanja patrona naše župe, sv.

Mihovila, imali smo prigodu uživati u istinski vrijednim kulturnim zbivanjima, bogatim likovnim, literarnim i glazbenim sadržajima, jedinstvenoj kulturnoj manifestaciji koju bih kolokvijalno (naglašavam riječ kolokvijalno kako bih otklonio bilo kakvu parafrazu, paralelu ili asocijaciju na neinventivnu i već presahlu "kulturnu" manifestaciju Vareško ljeto) nazvao Miholjski dani. Nakon što je ljeto i kalendarski minulo nastupila je, na kulturnom planu, bogata vareška jesen. Šestoga rujna, u povodu jubileja 200-og broja lista "Bobovac", prezentirana su nam i dva književna ostvarenja u organizaciji HKD "Napredak" – Podružnice Vareš, a potom, u povodu obilježavanja patrona, priređena je likovna izložba u staroj crkvi (22. rujan), književna večer u (bivšoj) "Soci" (23. rujan), i na koncu, kao kruna svega, 24. rujna u velikoj crkvi sv. Mihovila održan je "Miholjski koncert", klasične glazbe, koji su omogućili župni ured i prijatelji "Miholjskog koncerta", a koji je bio vrhunski glazbeni događaj, kakav bi zadovoljio i najizbirljivije glazbene poklonike.

Prijatelji "Miholjskog koncerta" jesu neformalna skupina entuzijasta kroz koju su udružili snage ponajprije naši bivši sugrađani, danas rasuti diljem svijeta, i Varešani u Varešu. Materijalnom potporom kojom omogućavaju organiziranje koncerta već treći put zaredom, ovi se ljudi na zaista plemenit način odužuju svom zavičaju, zbog čega smo im duboko zahvalni. Na čelu svih, kao spiritus movens, je gosp.

Petar Jelić koji živi u Varaždinu. U organizacijsko-tehničkom, marketinškom i svakom pogledu, organizaciju je obavio zaista besprijekorno.

Zahvaljujući inventivnoj koncepciji gosp. Jelića, koncert je u programskom smislu bio na simboličan način u znaku Vareša i Varešana. Pored gostiju iz Zagreba (tenor Ivan Jelić), Varaždina (violinistica

12

Andrea Nikolić

Dubravka Vukalović

Divan dar Varešana Varešu PIŠE PROF. ŽELJKO SERTIĆ

Andrea Nikolić i pijanistica Dubravka Vukalović) i Sarajeva (gudački kvartet "Musica Viva", čiji su članovi ujedno i članovi Sarajevske filharmonije) nastupile su i "domaće snage": Igor Hinger, te Rafo Dužnović i Željko Sertić (oba stalni članovi Sarajevske filharmonije), i Rajmund Likić, umirovljeni profesor sarajevske Muzičke akademije i vanjski suradnik Filharmonije – jednom riječju, vrhunski glazbenici.

Na početku je vareški župni zbor pod ravnanjem s. Ružice Marijić veoma nadahnuto izveo skladbu "Molitva" za koju je tekst i glazbu napisao naš pokojni fra Vitomir Slugić, i to je bila sjajna uvertira za sâm koncert. Našem župnom zboru možemo čestitati ne samo na dobroj izvedbi, nego i zato što su tog dana bili izloženi iznimnom naporu jer su svojim pjevanjem uveličali svečani čin beatifikacije časnih sestara "Drinskih mučeni-

Svečanost Miholjdana Dana 29. rujna 2011. proslavljen je patron župe Vareš, sv. Mihovil. U župnoj crkvi okupio se tradicionalno veliki broj vjernika, kako domaćih tako i iz susjednih župa i mjesta. A u pratnji nekadašnjeg vareškog župnika fra Leopolda Rochmesa iz Beograda je stigao msgr.

Stanislav Hočevar i bio predvodnikom misnog slavlja. U svojoj homiliji on je istaknuo: "Ovo vrijeme koje sada živimo posebno je opasno. Iako oko nas nema rata, ipak je ovo vrijeme možda opasnije od samoga rata. Zašto? Jer današnje vrijeme, kultura našega vremena,

više nas ne poziva na budnost, na to da bismo uvijek duhovno stajali pred Bogom. Nego, ovo vrijeme konzumizma poziva nas: jedi, pij, uživaj. Sva kultura je u tome da se na neki način stavimo u fotelje i da gledamo ne istiniti svijet, već lažni svijet koga nam prikazuju mediji. I tako smo se svi mi uljuljali u želju da bismo uživali. A uživanje uvijek ide ka tome da postajemo sebični."

Nakon mise, na platou pred crkvom upriličeno je narodno veselje, a to je uobičajena prigoda da se Vareške odjenu u narodne nošnje, no broj takvih, s godinama, sve je manji.

M. M.

BROJ 202

ca" u sarajevskoj "Zetri". (Iz Vareša su pošli rano kako bi stigli na generalnu probu, sâm čin beatifikacije trajao je oko tri sata, i još su potom zbog velike prometne gužve u posljednji trenutak stigli u Vareš – umorni, ali smogli su snage otvoriti "Miholjski koncert").

Program koncerta, odnosno djela koja su izvođena pripadaju različitim stilskim epohama u razvoju glazbene umjetnosti, i to kronološkim redom: baroka (G. F. Händel, T. Albinoni, L. Bocherini), klasike (W. A. Mozart), ranog i kasnog romantizma (F. Schubert i J. Brahms) do glazbe suvremenog doba (Cipra, Šuplovski, itd.). Program je, dakle, bio raznovrstan i dobro osmišljen, a kao "centralnu točku" posebno bih izdvojio skladatelja M. Cipru.

Milo (službenim imenom Emil) Cipra se ubraja među najistaknutije hrvatske skladatelje suvremene glazbe.

Svojim je stvaralaštvom stekao međunarodnu reputaciju, pa se tako njegovo ime može naći u svim svjetskim enciklopedijama. Rođen je 13. listoLISTOPAD 2011.

pada 1906. u Varešu (i stoga smatram nužnim pisati podrobnije o njemu) u obitelji profesora Franje Cipre. Majka, Maria Bacheiner, bila je Austrijanka iz Koruške. Nakon završene osnovne škole u Varešu i klasične gimnazije u Sarajevu odlazi u Zagreb gdje studira paralelno na filozofskom fakultetu i muzičkoj akademiji. Godine 1931. diplomira germanistiku i filozofiju, a 1933. kompoziciju na muzičkoj akademiji. Kratko vrijeme je radio kao gimnazijski profesor, predavao njemački jezik i filozofiju, a 1941. godine postaje profesor muzičke akademije u Zagrebu, i tu službu je obnašao do umirovljenja 1977. godine.

Dobitnik je brojnih priznanja za svoj stvaralački i pedagoški rad, a 1976. postaje član tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, dakle akademik rođen u našem gradu. Umro je 9. srpnja 1985. u Zagrebu, a Republika Hrvatska je njemu u spomen izdala i poštansku marku s njegovim likom. Milo Cipra je stvaralac pretežito komornog

lirskog izraza. U ranim djelima služi se elementima bosanskog i hrvatskog folklora, kasnije dominira neobarokni stil, da bi se u najzrelijoj fazi stvaranja približio atonalnoj i serijalnoj, tj. avangardnoj glazbi. Njegova suita za puhače, klavir, harfu i udaraljke pod nazivom "Sunčev put" uvrštena je u standardni repertoar svih velikih svjetskih orkestara. Ovog značajnog skladatelja rođenog u našem Varešu imali smo prigodu prvi put slušati na ovogodišnjem "Miholjskom koncertu" u sjajnoj izvedbi mlade i perspektivne glazbenice Andree Nikolić, nekadašnje naše sugrađanke.

Sveukupno, divan dar Varešana Varešu.

Uz dužno priznanje svim izvođačima koncerta, posebno bih istaknuo nastup Andree Nikolić (violina) i pijanistice Dubravke Vukalović kao najmlađih sudionica koncerta, koje su izvele "Meditaciju in Re" M. Cipre i "Madžarski ples" br. 2 J. Brahmsa.

Andrea Nikolić, premda još uvijek studentica glazbene akademije, izvedbi Ciprine

"meditacije" pristupila je sa serioznošću zrelog umjetnika, duboko ponirući u kontemplativni karakter samog djela. Instrumentom vlada suvereno, tehnički superiorno, dinamički izbalansirano s rafiniranim osjećajem za gradacije, otkrivajući nam raskošnu zvučnu paletu i plemenito topli ton svoga instrumenta (usuđujem se proreći joj blistavu glazbenu karijeru), a sve u savršenoj sinergiji s mladom pijanisticom Dubravkom Vukalović (s 26 godina je diplomirala i magistrirala na zagrebačkoj glazbenoj akademiji, potom se usavršavala u konzervatoriju u Moskvi u istoj klasi iz koje je ponikao i slavni Ivo Pogorelić, a trenutno je na subspecijalizaciji na Kraljevskoj akademiji u Madridu). Vareš je u svojoj dugoj i bogatoj glazbenoj tradiciji, u kojoj je doduše bilo i perioda diskontinuiteta, ovisno o društveno-povijesnim (ne)prilikama, iznjedrio nekolicinu akademskih glazbenika i afirmiranih umjetnika, a indikativno je da nikada nije imao (a nema ni danas) glaz-

benu školu, pa nekolicina naše djece pohađa osnovnu glazbenu školu u Kiseljaku i obližnjoj Brezi (za razmišljanje gradskim ocima).

Na koncu bih odao priznanje i posjetiteljima koncerta. Članovi gudačkog kvarteta "Musica Viva", moje kolege iz Filharmonije, zamolili su me, rekavši: "Ako budeš u prilici, pozdravi i zahvali se u naše ime divnoj vareškoj publici".

To su glazbenici koji iza sebe imaju bezbroj nastupa, s orkestrom Filharmonije koncertirali su diljem Europe i u SAD-u, i zasigurno imaju dobro "izoštrene senzore" kojim osjete puls i senzibilitet publike, a kažu da su rijetko kad naišli na topao prijem kao što je to bilo u Varešu. Također se zahvaljujem župnom uredu kao suorganizatoru koncerta i posebice župniku fra Boni Tomiću koji je dao sredstva da se reparira i osposobi klavir kako bi koncert bio što uspješniji. Još bih jednom ponovio da je koncert bio prvorazredni glazbeni događaj, a to je naš Vareš i zaslužio.

jedini predstavnik iz BiH, zahvaljujući snalažljivosti tadašnjeg predsjednika Društva Miroslava Markotića.

Tada je nastala i ova gornja fotografija na kojoj se nalaze: I. Krnjić, A. Pejčinović, (?) Kostelac, (?) Lovrenović, (?)

Džoja, S. Lonco, D. Krnjić, Z. Dužnović, R. Berberović, (?)

Librić, D. Džoja, I. Bernadić, D. Pogarčić, M. Turić.

Na drugoj fotografiji je posljednji snimak članova vareške limene glazbe iz 1987. godine, od kojih se u Varešu

danas nalaze samo trojica. A evo i sastava: B. Rukavina, S. Milutinović, M. Dejanović, B. Stjepanović, (?) Bradić, G. Mrljić, D. Grgić, D. Krnjić, M. Grgić, I. Krnjić, A. Pejčinović, M. Turić, B. Pejčinović, M. Markotić (predsjednik Društva), B. Krivošić, C. Dejanović.

Inače, čitav kulturno-zabavni život Vareša odvijao se u Radničkom domu, koji je građen 1934.-36. godine. Kulturno-zabavni život u Varešu je zamro kada je ovaj dom izgorio. Tako je i dandanas.

IZ RIZNICE VAREŠKE KULTURE Tamburaši KUD-a "Jedinstvo" Vareš, 1987.

ZLATNO DOBA AMATERIZMA Naši sugrađani/suradnici kojima je na srcu vareški glazbeni amaterizam i njegov zenit dostignut sredinom druge polovice prošlog stoljeća nastavljaju nas opskrbljivati prilozima koji sjećaju na to razdoblje i ljude koji su personificirali taj segment vareške kulture.

Zbog dužine priloga za koji nemamo prostora u ovom broju primorani smo iznimno prekinuti kontinuitet tekstova Željka Franjkića, ali nećemo prekinuti tematiku. Donosimo stoga jedan kraći prilog.

ZDRAVKO KRNJIĆ

Prema pisanim podacima, tamburaški orkestar je djelovao u Varešu još od davne 1910. godine. U sklopu KUD-a "Jedinstvo" na festivalu u Zenici 1957. godine tamburaški i zabavni orkestar bili su amaLISTOPAD 2011.

terski prvaci BiH. Na XIII. festivalu tamburaške glazbe "Zvuci Panonije" u Osijeku, od 15. do 17. svibnja 1987. godine od 14 eminentnih sudionika festivala KUD "Jedinstvo" Vareš bio je BROJ 202

Vareška limena glazba 1987.

13

OBLJETNICE U OĆEVIJI

Habiti i nošnje

Trećoreci i framaši

Djelovanje franjevačke karizme

P

roslavu je s Oćevcima organizirao fra Gabrijel Tomić, upravitelj Gospina svetišta u Olovu, koji pastoralno djeluje u ovoj vijačkoj filijali od 2000. g. Oćevskim trećorecima pridružili su se i članovi FSR-a "Fra Ljudevit Zloušić" sa svojim voditeljem fra Berislavom Kalfićem, vijačkim župnim vikarom.

Svečanost je započela euharistijskim slavljem u 11 sati u mjesnoj crkvi, koju su ispunili članovi FSR-a, Frame i drugi vjernici. Posebnom su ugođaju doprinijeli vjernici obučeni u narodnu nošnju ovog kraja, što je ujedno govorilo o važnosti tog događaja za njih. Gosti proslave bili su fra Mato Topić, definitor franjevačke provincije Bosne Srebrene i duhovni asistent Frame i FSR-a, s. Nives Kanevčev, nacionalna ministrica FSR-a, b.

Ivan Šekelja, ministar FSR-a bosanskog bratstva kraljice Katarine, s. Ljerka Mikić, učiteljica formacije i s. Ana Cvitanušić, član vijeća FSR-a.

Jedanaestoga dana mjeseca rujna 2011. godine najaktualnije je bilo sjećanje na teroristički napad u New Yorku, uz TV kanale ili web portale, a koji se dogodio istog datuma deset godina ranije. Istoga se dana mještani Oćevije, malog mjesta ispod planine Zvijezde, nisu puno zanimali za obilježavanje te obljetnice. Oni su svečano obilježavali svoju obljetnicu, također desetu, ali osnivanja franjevačkog svjetovnog reda (FSR) pod imenom mjesnog velikana fra Filipa Lastrića, i franjevačke mladeži – Frame.

PIŠE FRA ŽELIMIR GOGIĆ Misno je slavlje predvodio fra Mato, u koncelebraciji fra Gabrijela i fra Berislava, a prikazao ga je za sve oćevske i vijačke članove FSR-a i Frame.

U propovijedi, fra Mato je govorio o važnoj ulozi trećoredaca u današnjem svijetu koji je pogođen raznim krizama, od kojih je najopasnija kriza odnosâ. U toj krizi trećoreci trebaju biti promicatelji mira i sloge, osobito u malim mjestima, kazao je fra Mato.

Nakon propovijedi uslijedila je obnova krsnih obeća-

nja koju su trećoreci i framaši obavili držeći u rukama upaljene svijeće. Zatim je obavljen obred primanja jednog člana u Framu, a ostali framaši su obnovili svoja obećanja na godinu dana.

Na kraju sv. mise fra Gabrijel je zahvalio svima koji su došli uzveličati slavlje te pozvao na druženje u dom MZ Oćevija. Prisutne su također pozdravili s. Nives i b. Ivan, naglasivši kako je ovo važna proslava za ovo mjesto te poželivši ih još za ovo mjesto.

KAD SE S PRUGE POGLED PRUŽI...

Ambijent Botićevih

14

Uživanje vozača u dolasku do kraja uzane ulice koju se danas i službeno zove Pruga (jer je nekoć njezina trasa služila toj svrsi) sigurno nije tako veliko, ali sam dolazak jest vrijedan užitka koji se odande pruža s pogledom na grad. Zbog toga za sunčanih dana Pruga služi i kao šetalište, a povlaštenim se napose mogu osjećati njezini stanovnici koji sa svojih terasa imaju Vareš kao na dlanu. Još kad se terasi pridoda cvjetnoga ugođaja, kao što je na ovoj fotografiji zabilježeno kod Abdulaha i Hamide Botić, a takvih je na Pruzi puno, onda je i zadovoljstvo potpuno.

S. P. BROJ 202

Svečano i veselo ozračje iz crkve preneseno je u dom gdje je druženje nastavljeno do večernjih sati uz jelo, piće, pjesmu i razgovor. Za ručak su vrijedni Oćevci pripravili domaći specijalitet, tzv. oćevske peke. Glazbeno su prisutne zabavljali mladi Oćevci, talentirani glazbenici kojima želimo uspješnu glazbenu budućnost.

FSR je inače ustanovljen po nadahnuću i djelovanju sv.

Franje Asiškog. Otvoren je svim vjernicima i pripadaju mu muževi i žene, kao i klerici: đakoni, svjetovni svećenici i biskupi. Frama je zajednica mladih koji se osjećaju pozvani Duhom Svetim da žive kršćanskim životom u svjetlu poruke sv. Franje Asiškoga, a čine ju mladi od 14. do 30. godine.

Datum nastanka ovih dvaju franjevačkih zajednica u Oćeviji je 1. srpnja 2001. godine, kada je u FSR primljeno sedam, a u Framu šest članova. Nakon duge i marljive pripreme 2007. godine u FSR je primljeno 21 novih braće i sestara. Danas, nakon deset godina, ima ih 23 člana i imaju formirano vijeće. U Framu su također pristizali novi članovi tako da danas ima 14 framaša.

Brojke, kako vidimo, nisu velike, ali ako uzmemo u obzir da ova vijačka filijala ima tek sedamdesetak vjernika, one su vrijedan pokazatelj djelovanja franjevačke karizme na ovim područjima.

LISTOPAD 2011.

SVJEDOČANSTVA 20. srpnja 1994.

Ilindan. Proslavljen je ovaj blagdan svečano, ove treće ratne godine. Održana je trodnevnica s misama i prigodnim propovijedima. Na sam blagdan misu imao fra Ilija Piplica, koncelebrirali smo fra Željko Filipović i ja. Fra Iliji – propovjedniku Jelaščani donesoše pečeno janje. Nazočnog naroda relativno velik broj sa svih strana jelaške župe, ali i iz susjednih mjesta, iz Oćevije i vijačke župe. Isto, iz Vareša grada i vareških sela.

Dakle, može se reći da je bilo i mnogo svijeta u odnosu na teška i bolna vremena, i sve ratne neprilike u kojima se živi. No, i ove godine bio je prigodni domjenak za sve goste – prijatelje iz bliže i dalje okolice. Pokrovitelj je jelaški HDZ na čelu s Nikolom Kamenčićem, kao i jelaški HVO na čelu s Ivicom Filipovićem. Oni su i dalje ostali u svome mjestu. I nitko ih ne dira. Neki imaju i dalje kod sebe zaduženo oružje. Posebno je uočljiva nazočnost zapovjednika vareške HVO pukovnije "Bobovac". To je Mario Andrić i njegovi suradnici, koji su došli s Daštanskog kraj Vareša gdje sada žive kao na svojoj zemlji, u svom "rezervatu", i dalje kao vojna formacija. Zapažena je i nazočnost novog komandanta olovske brigade Armije BiH Osmana Plećana, koji je isto došao sa svojim suradnicima.

24. srpnja 1994.

Kao v.d. voditelj župe Jelaške danas sam dobio pismo (pristiglo preko raznih ruku) od "kanonskog" jelaškog župnika vlč. Ivana Tomića. Piše u pismu – dobro je i zdravo je.

Dobio je novu župu. Na poluotoku Pelješcu, Dubrovačka biskupija. I pozdravlja sve!

25. srpnja 1994.

Nakon mnogih napora i obilazaka vrata "od Poncija do Pilata" realizirano je putovanje u Split po hranu, tražiti živežne namirnice za Hrvatekatolike u dolini Krivaje. A to LISTOPAD 2011.

OLOVSKE RATNE GODINE (X)

'Od Poncija do Pilata' Ovo su zapisi koji se odnose na četiri burne godine u Olovu – od 1. siječnja 1992. do 1. siječnja 1996. – kojima su obuhvaćena ratna zbivanja na području te Varešu susjedne općine. Dramatična storija o stradanju ljudi toga kraja obiluje pikanterijama i ratnim preokretima kakvi su mogući valjda samo u Bosni, a osim Olova, u fokusu se nalaze i hrvatska-katolička sela Magulica i Jelaške, te Vijaka i Oćevija.

PIŠE FRA BERISLAV KALFIĆ je: kompletna župa Jelaške, filijala Magulica, Olovo, kao i reliquiae reliquiarum župe Vijaka (oko 60). Ukupno oko 700 usta koja traže jesti. Najteže je bilo naći prijevoz (kamione), jer su sva vozila mobilizirana za vojsku. Ipak, uspjelo se naći tri kamiona.

Ustupila ih vareška HVO pukovnija "Bobovac". Njezin zapovjednik, bojnik Mario Andrić učinio je zaista sve da se kamioni osposobe, da se otklone razni kvarovi, i pripreme za vožnju. Dao je on isto i svoje vojnike – vozače.

Svakako, u odijelima građanskim jer valja prolaziti i područjima pod kontrolom Armije BiH. Ipak, krenulo se na rizik jer prometne pločice na vozilima bile su s HVO-oznakama. Zato sam ja odlučio biti

u svom habitu. Na veliko i ugodno iznenađenje, prolazeći kroz "muslimanske teritorije", odnosno punktove Armije BiH, bili su posebno ljubazni, davali su prolaz bez ikakvih problema, čak i više, ukazivali su svu moguću pomoć, puštali nas prioritetno kroz barikade svoje. Moram spomenuti, istini za volju, još i ovo: imali su posebnu blagonaklonost prema fratru kao vođi puta. Jednom riječju: sretno se stiglo u Split!

A onda je, do utovara hrane, bilo izvjesnih neugodnosti. Nakon mnogih obilazaka i kucanja na mnoga vrata Caritasa Nadbiskupije Vrhbosanske, kao i Kruha sv. Ante, uspjelo se nekako napuniti dva kamiona. Za treći kamion nije bilo više ni kilograma bilo

čega... Situaciju je spasio hercegovački Caritas Mostar, odnosno ravnatelj toga Caritasa, moj dobri kolega iz Bogoslovije Sarajevo, fra Leonardo Oreč. On je "uskočio" i dao živežne namirnice te napunio treći kamion (8 tona!).

Povratak bijaše s mnogo peripetija, odmah na graničnom prijelazu Vinjani Donji, ulaz u Herceg-Bosnu. Ipak, bijaše i tu dobrih, razumnih ljudi i sretno se završi...

Dovezeno je ukupno oko 28 tona. Istovareno je u Jelaške, u prostorije mjesnog Caritasa. Hvala Bogu za sve. Isto i svim dobrim ljudima za sve pomoći iskazane!

15. kolovoza 1994.

Proslava blagdana Velike Gospe. I ove treće ratne godine, u okolnostima okruženja te blizine bojišnica i borbi, nije prekinut niz stoljetnih tradicionalnih misa i proslave blagdana u olovskom svetištu. Na glavnoj misi bila je puna crkva. Pričesti isto veliki broj. No, svećenika "sa strane" nije bilo nijednoga. Ratno stanje...

U sljedećem broju: Blaženi božićni mir * Stradanje u prometu * Kardinalov posjet Olovu

Posljednji plemić Dana 18. rujna 2011. u 67. godini života preminuo je Vladimir pl. Alaupović. Rođen je 20. travnja 1945. u Sarajevu. Podrijetlom je iz Fojnice. U Vareš dolazi 1970. godine. Kako je jednom kazao – nesuđeni arhitekt, u Varešu je radio kao medicinski djelatnik.

Hobi mu je bila karikatura. Surađivao je tako u "Oslobođenju", "Venu", "Kolektivu", "Glasu Vijake" i najposlije u "Bobovcu".

Nadasve, bio je članom Uredništva "Bobovca" od 1. do 149. broja.

S oduševljenjem je prihvatio najavu izlaska prvog broja "Bobovca" u siječnju 1995. na Daštanskom gdje je bio pripadnik sanitetske službe HVO-a i skromno ponudio svoju suradnju, koja je potom potrajala 12,5 godina.

Na temelju istraživanja obiteljskih korijena objavio je knjigu s relevantnim dokazima svoga podrijetla i odlukom Hrvatskoga plemićkog zbora u Zagrebu 3. srpnja 1996. proglašen je članom toga zbora kao (u to vrijeme) prvi Hrvat iz BiH s takvom titulom.

R. R. BROJ 202

Vladimir pl. Alaupović

15

OD SOKOCA DO BOSTONA

IZ PRVE RUKE

Američki san R Mnogo je primjera o tome koliko je mladih Varešana nakon rata, koji ih je trajno otpuhao s rodnog praga, uspjelo u novim sredinama, u drugim državama, na novim kontinentima. Donosimo kratku priču o dr. znanosti Goranu Riđiću, koji je svoju titulu stekao u Americi i radi na bostonskom univerzitetu kao profesor.

G

oran Riđić, rođen u Varešu 1978., pošao je na izbjeglički put kao 15-godišnjak. Sa Sokoca na Romaniji prometnuo se preko Beograda i Sombora do Mađarske i konačno Njemačke.

Premda se u Varešu izvodila nastava i u školskoj 1992./93. godini, to sasvim sigurno nisu bile normalne okolnosti za rad i učenje, kao što ni znanje njemačkog jezika nakupljano od 4. do 8. razreda nije bilo dostatno za normalno uključivanje u njemačke škole.

Stoga je, kako kaže, tu prvu godinu prebrodio prilično teško, ali ipak završio deveti razred i već 1995. upisao se u Geschwister Scholl Gymnasium. Uspio je završiti i tu školu, upravo do trenutka dobivanja useljeničke vize za SAD, kamo odlazi skupa s roditeljima i starijim bratom. I nastavlja se školovati. Najprije upisuje studij ekonomije i njemačkog jezika na Trinity Collegeu u

Goran Riđić

Hartfordu, u saveznoj državi Connecticut, a potom je magistrirao menadžment tehnologije na UConn univerzitetu i doktorirao pravo i politiku u Bostonu na Northeastern univerzitetu. Na tom je univerzitetu danas zaposlen kao docent profesor i predaje poslovno pravo. U rodni Vareš dolazi od 2001. godine svakog ljeta. Kao ljubitelj off road vožnje drži da Vareš ima odlične prirodno i turističke potencijale.

M. M.

UČENICA GENERACIJE

S

onja Brković došla je na svijet u vrijeme kad je počinjao rat u Bosni i Hercegovini. U izbjeglištvo morade tek što je prohodala. Koliko god su to bila mučna i neobećavajuća vremena, toliko je danas veći svaki uspjeh nakon njih. Sonjin se ogleda u činjenici da je proglašena učenicom generacije u školi koja svojim nespretnim imenom ("Nordbat 2") nepotrebno budi asocijacije na ratne dane.

No, to nema veze s činjenicom koju ovdje treba podcrtati: Sonja je završila gimnaziju s prosjekom ocjena 5,0! Dobila

16

Sonja Brković

je zato novčanu nagradu od općinskog načelnika i od "Triglav osiguranja". Upisala potom studij arhitekture u Sarajevu. A u međuvremenu stigla još i volontirati na radio "Bobovcu" i postati predsjednicom Frame u Varešu...

ibar je spretno manipulirao priborom; kad je izvadio jednu, krenuo je vaditi drugu mrežu, i ta je bila puna ribe: pastrva, klenova, svalova, podustve... Jer do nekidan padale su kiše, riba je živnula i pokrenula se za razliku od kolovoza, kada su žege strašne, voda plitka a riba anemična i skrivena pod sigama i žilama, a Neretva je ovdje puno dublja nego li koji kilometar uzvodno i riba je u ovo doba godine uglavnom tu.

To znam jer sam pravi mali divljak s rijeke, na kojoj provodim cijelo ljeto i svaki dan u druga godišnja doba kad ona nije previše nabujala i kad nije nevrijeme.

– Vidider, ima li jegulje? – oglašavao se Jakov iza debele topole, za čije se dvije grane pridržavao dok je obavljao nuždu.

– Neće jegulja u mrežu, Jakove! – rekao sam i skočio u Neretvu, te nabrzinu obavio to što Jakov obavlja evo pola sata, držeći se za one dvije grane što se vršcima spuštaju do površine vode, na nekom od krupnih kamenova koje je vodoprivredno poduzeće, ili netko drugi, dovezlo ovdje da zaštiti obalu od pobješnjelih proljetnih poplava koje odvaljuju čitave livade i pretvaraju ih u sitni pijesak koji se neće zaustaviti do mora.

Ribar nas je napokon ugledao.

– Ej, mali, oli si poludija! Di skačeš u vodu, poplašit ćeš mi ribu...

– Donesider mi mali nešto da se otarem!

Dršćući sam hitro optrčao crkvicu, malo se grijući, a malo se saginjući za papirićima ostalima iza naroda na prijepodnevnoj misi.

Dodao sam ih Jakovu kroz gustiš, glave okrenute na drugu stranu i palcem i kažiprstom začepljenog nosa.

– Nema ništa bolje za dobru probavu od lešo pijevca! – ustvrdio je i prignuo se oprati ruke. Oprao se i do pojasa, zalizao kosu, zatražio da mu dodam potkošulju, s dlana je usrknuo gutljaj vode, glasno ga je držao na ulazu u grlo, glave okrenute k nebu, a potom glasno ispljunuo u smjeru ribara koji ribu uopće nije vadio iz mreža; tek ih je slagao

BROJ 202

u pripremljene jutene vreće i smještao u usku krmu.

Ribar kao da ga je tek tada posve primijetio. Bio je kost i koža, već posve crn od sunca.

Tipičan Neretljanin iz delte, jer oni nose takve šešire, potkošulje koje su davno bile modre, a sada sivobijele i s bezbroj rupica, vozili su takve trupice, a uskoro ću vidjeti i njihove tipične vrše, spretno urađene od tanke trske i povezane nečim što ne trune, izgledale su kao duge, uske krletke za ribu, za razliku od naših pravljenih od žičanih konstrukcija, presvučenih tankom aluminijskom mrežom kojom su ograđivani kokošinjci. U našim se vršama, kad je voda bistra, riba prostim okom mogla vidjeti, a ove su ulov otkrivale tek kada ih se okrene – Oće li, majstore? – pitao ga je Jakov.

– Oće-neće, moja stvar, e...

Takav odgovor, s primjesama drskosti i ignorancije nipošto se nije svidio Jakovu.

Palčevima je zalizao guste brke, uhvatio zrak kao da namjerava roniti: – Poslušaj me, ljudino: sve je naša stvar; i ova voda, i ovaj mali je naš, nebo i ova crkva iza nas, i ova cesta; pa, moreš li ti zamisliti da neko nekom kaže: ne moreš ti preko ove ceste, ona je – naša, naša, naša i samo naša... E, nije u redu.

Eto, ti, vidim da si fin čoek, loviš, malo raniš familiju, a više prodaješ po restoranima od Metkovića do Ploča, oni doli nemaju vake ribe, pa si ti fino našo mjesto ođe, ođe je ni tamo ni vamo, niz vodu Dalmacija, uz vodu Ercegovina, pa ti ko veliš ovo bi moglo bit tvoje. I riba tvoja... I pare tvoje.

Ko da ja ne znam pošto je porcija pastrve doli. A mreža ođe zabranjena... I ti meni oćeneće, tvoja stvar! K...c krasni je to tvoja stvar. To je opća društvena, božja, državna i zakonska stvar! – zaključio je Jakov i udjenuo pištolj u pojas pod pupak.

Dok je govorio, s istom zapanjenosti promatrali smo ga i neznani ribar i ja, jer kad je spominjao nebo, Jakov mu se okretao uzdignutih ruku, okretao se meni i cesti, saginjao do vode. To govorništvo mi je bilo znano, ali svaki put LISTOPAD 2011.

Jakov

-roman u nastajanjuDragan Marijanović opet novo, zbog toga su ga voljeli svi koji su ga znali, moj brat Niko nastojao bi ga oponašati, ali ni njemu niti ikomu drugom to nije uspijevalo, osim u naznakama, jer su oni nekoga morali oponašati a Jakov nikoga, jer to je bio on, iskreno i neponovljivo, i kad je dalmoški ribar čuo prve rečenice i vidio kako se Jakov uspravlja pod topolama, kao crni grizli na Aljasci koje sam gledao na televiziji, obezvoljio se za svaku diskusiju i držao zubatka u ruci, krupnu grabljivicu koja se otimala, ali se on naprosto ukočio i kao da je odjednom zaboravio da je u čamcu na rijeci, da su mu čamac i ruke pune ribe, jer vjerojatno do sada u karijeri ribokradice nije naišao na ovako zagonetne likove, bezveznog dječaka koji sere u Neretvu i postavlja mu posve privatna pitanja. No, krupni brko ga je očito prestravljivao strogoćom i mogućom riješenosti da ga ne pusti da s mirom obavi svoj krivolov, ovdje gdje ga nikada nitko nije pitao što radi s tolikim mrežama po vodi.

Eno ga, gospe mi, vadi pistolu!

Ovi je sigurno vlas, samo čovik iz vlasti smi vako nosit pistolu, srat di oće i kontorlirat vađenje ribe.

– Još si iskoristio nebudnost čuvarske službe – dodavao je Jakov gole činjenice – jer je neđelja i Mala Gospa, a LISTOPAD 2011.

Doljanci ne iđu u ribu ni Malom, ni Velikom, ni nikakvom Gospom; oni nikad ne bacaju mreže, njima samo da je raštike i špeka, krtole i govedine, nisu ljudi od vode, a ti uranio i veslo dovle tri sata da jamiješ od nji ono što oni pušćaju da živi!

– Još da te ufate Ratko ili Meho, najebo bi ti ko žuti! – ohrabrim se i ja, prijeteći dvojicom ljudi u zelenim odorama, na motorima trobrzincima marke tomos, koji obilaze dio naše doline, i nema tog boga koji će, osobito Ratka, Srbina iz Prebilovaca natjerati da oprosti krivolov ili lov bez plaćene dozvole. Meho je bio iz Čeljeva, i kad je rijeku obilazio sâm i pod uvjetom da nije neki teški prekršaj, s njim se moglo nekako. Ali taj Ratko bio je napast. Ovo ovdje nije bila njihova zona nadzora,

ako je ovaj široki riječni pojas uopće imao čuvarsku službu...

– Jes čuo, njima nečuo, šta ti mali reče! – Očito je Jakov bio zadovoljan mojim udjelom u zastrašivanju Dalmoša.

– Znaš li ti, nesretniče, da se ova riba ođe čuva da se rasporedi i po drugim rijekama, tamo đe je nema. Nema je u Stavnji u Varešu, i treba država odavlen gori prebacivat i pastrvu i jegulju, i... šta no mali još?

– Zubatke, svalove, kljenove, podustvu...

– Vidiš koliko je toga. A osobito jegulju, pa i kojeg ugora ako se nađe...

– Jakove, jebote, još nije vadio vrše, još nema jegulje – tiho sam ga informirao, jer vrše sam vidio gotovo ispod naših nogu, vrše se bacaju uz kamenje, uz žile topola, jegulje se tuda drže...

– A ja jadan čitav ovaj cirkus zbog jegulje!

– Ima pet vrša, vidiš one komade stiropora? – pokazivao sam Jakovu mjesta koja je ribar obilježio za vrše privezanom bijelom tvari da bi znao gdje mu se nalaze, i da bi, kad voda naglo dođe i pomjeri ih, opet znao gdje su. – Tu su mu vrše, pet ih je, i ako ima jegulje, samo u njima će je nać...

Ribar je i dalje stajao nepomično i nepripravno za ovakav dijalog, zubatak mu se oteo s njedara i pljusnuo po Neretvi kao odbačeno veslo.

– Pa šta ću sad, čoviče božji? – napokon je progovorio, i izgledao mi je još mršaviji i sitniji, još crnji.

– Ništa, izvadi vrše, pa ćeš se dogovorit s čojekom, ja se s njim ne bi zajebavo...

– Odma ću ja – bio je pomirljiv ribokradica i stalno is-

pod trulog oboda buljio u crnu dršku pod Jakovljevim pupkom.

Za vađenje vrši trebalo mu je manje od pol sata.

Jakovu je sve ovo bilo nepoznato. S njegove Gorice Neretva se odlično vidjela, zaselak je to koji se spuštao do polja u Strugama koje je sjekla rijeka Trebižat, i tu je bilo odličnih ribara i gadnih ribokradica, bilo ih je i u susjednoj Gabeli južno, bilo ih je osobito u mome Čeljevu i Višićima, ali Gorica, Doljani i slična sela u okolici, koja su imala kuće u brdu i malena polja, jednostavno nisu bila sklona ribolovu.

Ribokradica je istresao vrše, i zmijaste jegulje plazile su po stranicama čamca, zavlačile se ispod sepeta s mrežama, on ih je nastojao zatući vrhom vesla, ali ih je bilo previše. U posljednjoj vrši našao je golemog ugora, možda je imao i pet kila; zapravo je ulovio desetak kila jegulje plus tog ugora.

Jakov je prizor promatrao otvorenih usta.

– Ovo je bogastvo, Isusa ti dragog poljubim. Da ovo sad istresem pred DIT u Varešu, sve bi se razbježalo! Jes gotov? – oštro je upitao ribara koji nam je sad bio toliko blizu da sam osjetio zadah njegova znoja, miris ribe u čamcu.

– A, jesan, što je tu je... e.

– Naglo dođi vamo!

Jakov je držao ruke na bokovima, kao kauboj koji je spreman za dvoboj, i nastojao sam predvidjeti njegov plan.

Znao sam samo da je puknuo na tu jegulju. (kraj trećeg nastavka)

Naš put u Europu!

Priredio J. Klarić

BROJ 202

17

IN MEMORIAM

POSLJEDNJI POZDRAV

POSLJEDNJI POZDRAV

Dana 13. rujna 2011. godine u gradu Almelo, u Nizozemskoj, u 89. godini života preminula je naša draga

Dana 5. augusta 2011. prestalo je kucati srce naše drage

BRANKA ZLOUŠIĆ Sjećanja na tvoju plemenitost i dobrotu zauvijek će živjeti u nama. Počivaj u miru!

Ožalošćeni: kćerka Zrinka i sin Darko, zet Ilija, snaha Kristina, unuci Tomislav, Slaven, Zvonimir i Ivan, sestre Terezija i Katarina te ostala rodbina i prijatelji

POSLJEDNJI POZDRAV

KRISTINE ZLOVIĆ rođ. Varoščić (1933. – 2011.)

S poštovanjem i zahvalnošću čuvaćemo uspomenu na tvoj vedri, plemeniti lik. Hvala ti za svu ljubav koju si nam pružila kroz život.

Počivala u miru!

Ožalošćeni: suprug Vjekoslav, djeca Smiljka, Matilda i Mišo, unučad Sanja, Goran, Tanja, Lana i Errol, nevjesta Dina, zetovi Nenad i Milan

S velikim bolom i tugom javljam rodbini i prijateljima da je moj dragi suprug

VLADIMIR pl. ALAUPOVIĆ (1945. – 2011.) nakon teške bolesti preminuo 18. rujna 2011. u 67. godini života, te ovim putem zahvaljujem svima koji su u bolnom trenutku bili uz mene i koji su mi uputili iskrenu sućut.

Dragi Vlatko, počivaj u miru Božjem!

Tvoja supruga Olga

POSLJEDNI POZDRAV

IN MEMORIAM Našem nekadašnjem kolegi i suradniku, dragom i tihom prijatelju

Dana 24. rujna 2011. u Denveru, USA, nakon kratke bolesti, preminula je naša voljena

VLADIMIRU pl. ALAUPOVIĆU

(26.XII.1956. – 24.IX.2011.)

(1945. – 2011.)

Počivao u miru!

Uredništvo "Bobovca"

ANA KRISTIĆ-POPARA Za njom tuguju: suprug Jovo, djeca Romana i Rebeka, mama Anđelka, tata Tadija, sestre Sidonija Mrljić i Edita Gudat, brat Ivan Kristić, snahe Branka i Ana, nećaci Igor, Robert, Marko, Hrvoslav i Andrija, nećakinje Inga, Izabela, Iva, Marinela i Tamara, svekrva Novka, svekar Pero, te Jovanka i Milica s obiteljima, kao i ostala mnogobrojna rodbina i prijatelji

Počivala u miru Božjem!

IN MEMORIAM Ne postoji zaborav već samo ljubav i sjećanje na našeg voljenog

POSLJEDNJI POZDRAV Našem dragom ocu i djedu

ANDRIJU KRISTIĆA

MIROSLAVU POLJAKOVIĆU ŠUCI

(19.X.1995. – 19.X.2011)

(3.I.1937. – 27.IX.2011.)

Dragi tata!

Nismo te mogli sačuvati od smrti, ali ćemo te sačuvati od zaborava.

Počivaj u miru!

Tvoja djeca

Supruga Ana s djecom, mama Anđelka, tata Tadija, brat Ivan s obitelji, sestre Edita i Sidonija, te nećaci i nećakinje Počivao u miru Božjem!

TUŽNO SJEĆANJE (14.X.2000. – 14.X.2011.)

SJEĆANJE Na naše drage roditelje

BERNARDICA POLJAKOVIĆ Draga mama!

S ljubavlju i poštovanjem čuvamo uspomenu na tebe. Vječno ćeš živjeti u našim srcima i mislima.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoja djeca

TUŽNO SJEĆANJE Dana 13. listopada navršilo se 40 dana od smrti naše voljene mame

VERKE IDŽAKOVIĆ

KATA DELIĆ

FRANJO DELIĆ

(15.IV.2011. – 15.X.2011.)

(1993. – 2011.)

(1922. – 2011.)

S ljubavlju i poštovanjem čuvamo uspomenu na tebe.

Počivaj u miru!

Tvoji najmiliji

18

BROJ 202

Vrijeme prolazi, bol ostaje.

Počivali u miru!

Irenko i Smiljka, Kornelija, Irena i Miriam, i Nena LISTOPAD 2011.

TUŽNO SJEĆANJE (25.IX.2008. – 25.IX.2011.)

TUŽNO SJEĆANJE (23.IX.2007. – 23.IX.2011.)

Dana 25. rujna navršile su se tri godine otkako nije s nama naš dragi

na našeg dragog

VINKA JOSIPOVIĆA

SLAVKO MALBAŠIĆ

Po tvojoj dobroti ćemo te pamtiti, a u srcima zauvijek čuvati.

Počivao u miru Božjem!

Djeca s obitelji

Hvala ti za svu ljubav, podršku, strpljenje i sve dobro koje si nam pružao, za svaki zagrljaj. Vrijeme prolazi, a mi s ljubavlju i poštovanjem čuvamo sjećanje na tebe.

Počivao u miru!

Supruga Irena, djeca Vedrana i Dražen, zet, nevjesta i unučad

SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE LJUBOMIR DODIK

na našeg dragog

MARKA KOLAKOVIĆA (28.IX.2010. – 28.IX.2011.)

Navršila se tužna godina otkako više nisi s nama.

Vrijeme je nezaustavljivo, a sjećanje na tebe ostaje trajno u našim mislima i našim srcima.

Počivao u miru Božjem!

Tvoji najmiliji: supruga Ana, kćeri Regina i Mirjana s obiteljima, sestra Beba, braća Pero, Jozo, Mato i Franjo, nevjeste i ostala rodbina

(18.X.2001. – 18.X.2011.)

KATARINA MARIĆ rođ. Dodik (5.IV.2010. – 5.X.2011.)

Postoji nešto što umrijeti ne može, a to su ljubav i ponos što smo Vas imali. U našim srcima ostat ćete vječno voljeni, a u mislima nikada zaboravljeni. Počivali u miru Božjem!

Vaši najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE (6.X.2002. – 6.X.2011.)

TUŽNO SJEĆANJE (8.X.2004. – 8.X.2011.)

Na našeg dragog

DRAGU ANDRIĆA S ljubavlju i ponosom čuvamo Te u našim srcima.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji: supruga, djeca, snaha i unuci

Dana 8. listopada navršilo se sedam tužnih godina od smrti naše drage majke, bake, sestre, punice i svekrve

ANĐE KOKOR rođ. Marijančević Sjećanja na tebe ostaju vječno.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE Dana 9. listopada navršilo se šest godina od prerane smrti našeg voljenog supruga i tate

TUŽNO SJEĆANJE

ZVONKE ILIĆA (1967. – 2005.)

Ne može se naša tuga na papir prenijeti, ni vrijeme ranu izliječiti. A bol nije u suzama i riječima, bol je u našim srcima gdje ostaješ zauvijek voljen i nikada zaboravljen.

Tvoja supruga Gordana, kćerka Matea i sin Ivan

TUŽNO SJEĆANJE

ZVONKO ILIĆ (1967. – 2005.)

U srcima našim ostat će zauvijek i nije prošao niti jedan dan da ne mislimo na našeg voljenog brata Počivao u miru!

Brat Franjo i sestre Željka i Ivanka

TUŽNO SJEĆANJE

KATA IVANKOVIĆ rođ. Sabljo (9.X.2010. – 9.X.2011.)

Navršila se godina dana otkako nisi s nama. Hvala ti za sve dobro što si nam pružila i za sve trenutke koje si provela s nama.

Počivala u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE (10.X.1993. – 10.X.2011.)

KATA IVANKOVIĆ (2010. – 2011.)

Navršila se godina dana otkako nisi s nama. Hvala ti za sve što si učinila za mene, za tvoju ljubav.

Ponosna sam što sam te imala, a tužna sam što sam te izgubila.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoja Marinka s obitelji

U SPOMEN

Dana 10. listopada navršilo se 18 godina otkako je preminuo naš dragi

MIJO BARKIĆ Sa svim ljudskim i plemenitim osobinama koje su te krasile zaslužio si vječno pamćenje.

Počivao u miru!

Tvoji najmiliji LISTOPAD 2011.

Dana 9. listopada navršilo se šest godina otkako je preminuo naš dragi brat

BROJ 202

na našu dragu

LJILJANU LEKIĆ rođ. Bogeljić (14.X.2003.– 14.X.2011.)

S ljubavlju i poštovanjem čuvamo spomen na tebe, na tvoju ljubav, dobrotu i plemenitost koju si svima nesebično poklanjala.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

19

IN MEMORIAM

TUŽNO SJEĆANJE (13.X.2007. – 13.X.2011.)

IN MEMORIAM MARIJA BLEKAČIĆ

Dana 13. listopada navršile su se četiri godine od smrti naše drage majke, bake, svekrve i punice

(2.II.1944. – 13.X.2007.)

Prošle su duge četiri godine otkad te nema među nama. S tugom i ponosom čuvamo uspomenu na tvoju plemenitu dušu, dobrotu i ljubav koju si nam poklanjala. Počivaj u miru Božjem!

MARIJE BLEKAČIĆ S poštovanjem i ljubavlju čuvamo uspomenu na tebe. Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji: sinovi Vinko, Darko, Slađan i Mario te kćerka Hermina s obiteljima

Tvoji: sin Dario, nevjesta Andrijana i unuke Tamara i Gloria

IN MEMORIAM

IN MEMORIAM TOMISLAV RADOŠ

Dana 13. listopada navršile su se četiri godine od smrti

(15.X.2009. – 15.X.2011.)

Po dobru te pamtimo, s ljubavlju i poštovanjem spominjemo. Bilo je tako, Bog je tako htio. Na nama je samo da mu zahvalimo što si s nama bio, barem toliko. Zauvijek u našem sjećanju, počivaj u miru Božjem!

Supruga Marija, sinovi Marko i Matej

MARIJE BLEKAČIĆ (13.X.2007. – 13.X.2011.)

Počivala u miru Božjem!

Obitelj Franjković

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE (18.X.1993. – 18.X.2011.)

SVJETLANA BLEKIĆ rođ. Krištić

Dana 18. listopada navršit će se 18 godina od smrti dragog nam

(16.X.2008. – 16.X.2011.)

Ti si trag koji ne možemo izbrisati, ti si bol koju ne možemo preboljeti, ti si plamen koji se ne može ugasiti, ti si ona koju možemo voljeti.

Počivaj u miru Božjem!

BRANIMIRA LOVRENOVIĆA S ljubavlju i tugom čuvamo te vječno u našim srcima i mislima. Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji: otac Anto, majka Marija, sestre Jasna, Roza, Sanela, svak Marfi, Stjepan, Miro, sestrići Arnold, Damir, Dražen, Mario, sestrične Jelena, Ivana, Sanja

Majka Jozefina, otac Vinko, brat Narcis s obitelji

TUŽNO SJEĆANJE (18.X.2006. – 18.X.2011.)

TUŽNO SJEĆANJE (18.X.2006. – 18.X.2011.)

Dana 18. listopada navršit će se pet godina od smrti naše drage

Dana 18. listopada navršit će se pet godina od smrti našeg dragog

ANKICE GOGIĆ rođ. Pavlić S ljubavlju i poštovanjem čuvamo te u našim mislima i srcima. Počivala u miru Božjem!

Kćerka Vedrana, sinovi Mario i Vedran, unuka Martina i zet Eugen

JOZE ĆORLUKE Uspomene na tebe ostaju živjeti u nama.

Počivao u miru Božjem!

Tvoja obitelj

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE (18.X.2007. – 18.X.2011.)

Dana 18. listopada navršavaju se četiri godine otkako nije s nama naš voljeni

ZORAN ČABRAJIĆ JUP Vrijeme prolazi, ali bol i tuga za tobom nikada neće prestati. Zauvijek ćeš biti u našim srcima i mislima.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

Djede, oče, Pavo naš, dvije su godine prošle od tvog odlaska, a još si s nama i zauvijek ćeš živjeti u našim sjećanjima.

Sin i kćer s obiteljima

Tvoji: Dado, Danijela, Tea, Ela i Mia

SJEĆANJE PAVAO MIOČEVIĆ (19.X.2009. – 19.X.2011.)

20

VLATKO MIOČEVIĆ (25.III.1971. – 23.X.2010.)

Dragi naš Vlatko, prošla je godina dana otkako nisi s nama, a svaka pomisao na to da te više nećemo vidjeti stvara ogromnu tugu i prazninu.

Sjetimo te se svaki dan i znamo da si na ljepšem mjestu, ali... nedostaješ nam, sve na tebe podsjeća i ništa više nije kao nekada kad si ti bio tu s nama. S ponosom i tugom čuvat ćemo sjećanja na tebe i tvoja djela. Počivaj u miru Božjem!

BROJ 202

LISTOPAD 2011.

SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE (23.X.2004. – 23.X.2011.)

VATROSLAV BOŽIĆ (23.X.2004. – 23.X.2011.)

Dragi Vatro, već je sedam godina kako vatra u nama tinja bez tvoga plamena i kako tvoje tijelo ne korača našim poljima, ali u zraku oko nas još uvijek lebdi tvoj lik i tvoje djelo, koje će zauvijek ostati uz nas.

Ujko, ujna, Igor i Goran

VATROSLAV BOŽIĆ Život piše romane. Mnogi rekoše da je tako, ali živjeti epizodu koja traje, evo, punih sedam godina; isto tešku, isto zamornu, tužnu i tragičnu kao prvog dana tvog odlaska, možemo samo mi koji moramo. Taj isti život nas svojevrsno tjera živjeti bez tebe, ali ti si uvijek među nama; tvoju dušu osjećamo oko sebe, srce kao tvoje nama je uzor, tvoja veličina za sve nas apsolutno nedohvatljiva, a ljubav koju uzajamno darivasmo jedni drugima nemoguće je opisati ni na jednom jeziku ovog svijeta.

Tako prolaze naši dani, mjeseci i godine, ispunjavamo ih uspomenama na idilična vremena koja smo skupa živjeli, svi na okupu i punom snagom, sve do dana kad se dogodi nenadoknadivo. Nenadoknadivo će zauvijek i ostati, isto kao što su vječni naša ljubav i ponos na tebe i prepuno srce nekoga koga samo fizički više nema među nama.

Neka te sunce vječno obasjava, bor iz neposredne blizine tvog groba širi najljepše mirise, a vjetar iz daljine donosi one prelijepe stihove napisane vještom rukom a posvećene sredini čiji si bio nezamjenjiv dio: S lipe treperi pokoj im duši, Brdo nad Međom u suncu Gaj, Eho na Sofri kad Grič pjevuši, S neba se čuje ovo je raj

TUŽNO SJEĆANJE (24.X.2010. - 24.X.2011.)

DRAGICA HINGER rođ. Kristić Draga mama, znaš koliko nam nedostaješ i koliko je čežnje za tvojim glasom, osmijehom i dodirom. I kao što su se tvoje čežnje za roditeljima ostvarile prije godinu dana, tako će i naše, jednog dana. Do tada ćemo naći utjehu u tvojoj radosti u nebu, u zajedništvu u molitvama i u nadi da ćemo vječnost provesti zajedno hvaleći i blagoslivljajući Boga. Boga koji nam je dao tebe za suprugu i majku.

Suprug August i djeca Helena, Marija, Manuela, Valerija, Dajana i Ivan s obiteljima

U tvom raju vječno ostani, a iz ovoga zemaljskog koji je takav jer ga živimo uz tvoje potomstvo i sve ono što si nam ostavio iza sebe, ljubavi koliko samo ti zaslužuješ šalju ti tvoji:

IN MEMORIAM

Klara, Leo Vatro, Slavka, Miro, Blaženka, Dorian, Tiana, Sanja i Vjeko

SJEĆANJE VLATKO MIOČEVIĆ (23.X.2010. – 23.X.2011.)

DRAGO MATIĆ

Violino, ne sviraj, boli ne diraj… Čovjek ne umire dok postoje oni koji ga se sjećaju.

Ti ćeš, Vlado, živjeti vječno.

MARIJA MATIĆ rođ. Divković

(27.X.2010. – 27.X.2011.)

(15.X.2000. – 15.X.2011.)

Josip, Dragica, Igor i Goran

SJEĆANJE Na naše drage

KATA MARKOTA (1922. – 2007.)

JADRANKA GRABOVAC rođ. Matić

DRAGO MARKOTA

(4.XI.1996. – 4.XI.2011.)

(1933. – 2000.)

Neka vam je vječna slava. Počivali u miru Božjem!

Počivali u miru!

Tugujući: djeca, sestre, unučad, praunučad te obitelji Franjkić, Duno i Grgić LISTOPAD 2011.

Vaši najmiliji BROJ 202

21

IN MEMORIAM

TUŽNO SJEĆANJE (25.X.2002. – 25.X.2011.)

TUŽNO SJEĆANJE (27.X.2010. – 27.X.2011.)

Dana 25. listopada navršit će se devet godina otkako nije s nama naš dragi

KATU DJAKOVIĆ

na našu dragu majku

SLAVKO MIRČIĆ

S puno ljubavi čuvat ćemo uspomenu na tebe.

Ostaje nam da žalimo i tugujemo za tobom i da se ponosimo što smo te imali.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoja djeca s obiteljima

S poštovanjem i ljubavlju čuvamo uspomenu na tebe.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE (27.X.2010. – 27.X.2011.)

TUŽNO SJEĆANJE (28.X.2007. – 28.X.2011.)

na moju dragu baku

na našu dragu

KATU DJAKOVIĆ

MIRJANU IDŽAKOVIĆ

Hvala ti za dobrotu i ljubav koju si mi podarila. S tugom i poštovanjem nosit ću te u svom srcu.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoj unuk Mario s obitelji

S ljubavlju i poštovanjem čuvamo te u našim mislima. Vječno ćeš živjeti u našim srcima.

Počivaj u miru Božjem!

Suprug Nikola, sinovi Damir i Luka

TUŽNO SJEĆANJE (30.X.2009. – 30.X.2011.)

SJEĆANJE JOZO SPREČKIĆ

Dana 30. listopada navršit će se dvije godine od smrti našeg supruga, oca, svekra i djeda

(14.I.1928. – 19.IX.2006.)

ANA SPREČKIĆ rođ. Nikačević

JOSIPA MIRČIĆA S vječnom ljubavlju i poštovanjem čuvat ćemo uspomene na tebe. Čuvali te anđeli, počivaj u miru Božjem!

Tvoja supruga Antonija (Tonica), sinovi Mijo, Marko i Antonio, nevjeste Anđelka i Vedrana, unučad Mirna, Matija, Filip i Josip

(2.IX.1932. – 30.X.1987.)

Uvijek se s poštovanjem sjećamo vašeg lika.

Počivali u miru!

Obitelj Sprečkić

DRUGI O NAMA

Grad s kraja srca U sarajevskom "Oslobođenju" od 24. rujna 2011., str.

32-33, objavljena je reportaža o Varešu novinara i književnika Dragana Marijanovića iz Mostara. Zbog naših ambicija glede bavljenja turizmom, korisno je gdjekad saznati kako nas vide drugi...

Priredio M.M.

V

areš je jedan od naših najstarijih gradova. Netko će reći da je ime dobio po kovačkoj varelici, netko će pak za korijenom imena tragati dublje, tražiti izvor njegova imena u nekom drugom jeziku, a meni se čini jednostavnim objasniti njegovo ime riječju varoš, jer ni kasaba ni čaršija nije, nipošto u onom smislu kakvim smo takva naselja naučili imenovati. Tko će znati, ovdje su kroz dugu povijest traganja za rudama dolazili odsvuda, pa se možda bio pojavio i kakav Ugar, današnji Mađar, uopće Panonac koji je zborio mađarski, pa nekoj skupini kuća uz planin-

22

sku rječicu načičkanu kovačijama spomenuo ime varoš, kako je i varaždinu netko nekada da ime varoš din, što bi značilo lijepi grad, pa eno Varaždina koji nema problem u objašnjavanju nastanka svoga imena. Ne znam zašto me baš to spopalo dok sam ulazio u ovaj gradić, daleko i od srca i od svijeta, premda je davno usađen u ovu zemlju, u usku raspuklinu između Zvijezde i Peruna, presječenu rijekom Stavnjom, zauzdanom kamenim koritom, usađen u srce Bosne, ali, opet, usađen tako kao da je danas idealan za zaobići i ne dolaziti mu, pa i oni koji se tu rodiše, nikada

kroz povijest kao u zadnjih dvadeset godina tako ne odlaze iz njega. (...)

No, lovci na isključivo horor priče o Bosni kao da zaborave produžiti kilometar-dva (od željezare, op. prir.), i ugledati još živu varoš, ne bijelu kao nekada, ali još lijepu i nekako posebnu, ma koliko i ona odaje znakove teške zapuštenosti, ali pusta nije, niti će ikada biti napuštena, preduga je njezina povijest, ma kakva ona bila: u Varešu žive ljudi i po tko zna koji put dijele sudbinu grada koji je s vrhunca industrijske moći spao na prostački štap, ali čuva svoj ponos. Danas je to uglavnom grad nemoćnih staraca i djece, te i nešto onih koji još nigdje drugdje nisu našli posao.

Hrvati sposobni za rad otišli su davno, moglo bi se reći da

su otjerani. Bilo je to vrijeme kada su u nas u istom trenutku gradovi 'padali' i 'oslobađani'. (...)

Vareš ima prekrasnu prirodu, umal' ne rekoh – netaknutu! Vraga netaknutu! Ovdje kanton pljačka vlastitu općinu. Šumska bogatstva odvoze se bez ikakve kontrole. Ne poštuje se ni ona zakonska obveza oko povrata 2% općini. A po njoj još plakati nekih davnih izbora; s ispucanih i derutnih fasada govore o budućnosti. Bože, ironije. Vozeći se od Vareša do Careve Ćuprije preko Zvijezde planine (čisto radi obaranja teze o 'jedinoj cesti') izbrojio sam dvadeset sedam tegljača s trupcima. Pa to je cijela jedna šuma. Kakva li je onda budućnost vareškoj crnogorici?

ISPRIKA U prošlom broju "Bobovca" u rubrici In memoriam, str. 20., kod unosa teksta potkrala se pogreška u imenu supruge pok. Andrije Kasapovića, gdje je trebalo stajati Jelica umjesto Jelkica.

Ispričavamo se gospođi Jelici zbog ove nenamjerne pogreške.

BROJ 202

LISTOPAD 2011.

IZ STARIH ALBUMA

KAKO SE ODIJEVALO NEKAD Ove tri fotografije iz davnih vremena pružaju nam uvida u negdašnji način odijevanja, ali i s koliko se pažnje i ozbiljnosti odnosilo prema činu fotografiranja – kako od strane fotografa, tako i od osoba koje su fotografirane. Dodatnu vrijednost ovih fotografija imamo u činjenici da su datirane i da znamo imena osoba na njima. Kod najstarije imamo čak i precizan datum njezina nastanka – 15. rujna 1907. Njezino je mjesto u ovoj rubrici bilo neupitno, ali iznimno smo zamoljeni uz nju (u vidu plaćenoga oglasa) staviti i sljedeći tekst privatne naravi: Sjećanje na moje drage, baku Luciju i djeda Blašku Zlovića, za svu ljubav koju su mi pružili u djetinjstvu. U potpisu: Unuka Slavka Hrgić-Rožić.

Dalje, prema vremenu nastanka, imamo fotografiju iz 1927. godine; na njoj je (nedavno preminula) Branka Zloušić, fotografirana u Korovinjićima.

Na preostaloj fotografiji, snimljenoj u Sarajevu "na Duhove" godine 1936., nalaze se Ljubica Bogeljić i njezino kumče (na Krizmi).

I još napomena: fotografiju Branke Zloušić ustupila je njezina obitelj, a treću fotografiju u ovom nizu posudila nam je Jelena Sprečkić).

LIST VAREŠKIH HRVATA

Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda

LISTOPAD 2011.

PROFI PROIZVODNJA, PROMET I USLUGE

PRODAJA MODNE METRAŽE I KONFEKCIJE NA VELIKO I MALO

Vareš, ul. Zvijezda br. 25,

mob.: +384 (0)61 / 794 715

(poslovna zgrada Bobovac) tel./fax: +387 (0)32 / 843 094

+387 (0)32 / 849 300 e-mail: profitex@yahoo.com • e-mail: profitex@bih.net.ba osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš ● za izdavača: Mario Mirčić ● adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 ●  internetska adresa: http://www.vares.pp.se ●  e-mail: listbobovac@hotmail.com ●  žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac"  ● račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 ●  cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM ● naklada: 1000 primjeraka ● izlazi jedanput mjesečno  glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović ● uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović ●  računalna priprema: "Art company" d.o.o.

Kiseljak ● tisak: "Yoker" Busovača BROJ 202

23

TURISTIČKA RAZGLEDNICA VAREŠA

Priredio: M. Marijanović