Bobovac br. 203

9 771512 813006

ISSN 1512-813X

Cijena 1,50 KM • Za inozemstvo 1,50 €

LIST VAREŠKIH HRVATA

GODINA XVII. • BROJ 203 • STUDENI 2011.

UVODNIK

S

ezona svrgavanja autokratskih šefova država na sjeveru Afrike završila je kobno za libijskoga pukovnika Muammara Gaddafija. Dočepala ga se pobunjenička rulja u njegovu rodnom gradu Sirtu, linčovala ga i likvidirala. Cijeli je svijet popratio tu videosnimku uglavnom bez suosjećanja, povodeći se za američkim tumačenjem stvari – planeta može odahnuti, jedan diktator manje.

Kažu da u Siriji postoji i gori diktator, Bashar al-Assad, ali Amerika ondje nikako da intervenira jer nema strateških interesa. Kažu i to da je libijski šerif, zahvaljujući crnom zlatu, većini svojih sunarodnjaka osigurao beneficije i standard kakav mi u BiH od svojih demokratskih vlastodržaca možemo samo sanjati, taman kad bismo veslali u čamcima po jezerima nafte, a trendovski smo pozdravili kraj vladavine tamo nekog diktatora o kome zapravo nemamo pojma. Ozbiljni analitičari su složni: Gaddafi nije bio cvjećka, ali njegovom smrću trostruko se profitiralo – pojedini zapadni igrači sada mogu mirno oprati ruke od inkriminirajućih dealova kakve su imali s njim, zemlja je najzad postala (još jedna u nizu) kolonija zapadnog imperijalizma, a upućeniji spominju i ogromna dugovanja za isporučenu naftu koja su sada pokopana zajedno s Gaddafijem, i to na nepoznatoj lokaciji. No prije pokopa cijeli je svijet mogao pogledati i bizarnu izložbu iz libijske hladnjače u kojoj su dobri "demokratski" pobunjenici sve do početka raspadnuća držali tijela smaknutog pu-

Između dva broja

njihov može snimati) zna biti i korisno upotrijebljen. U sarajevskom terorističkom incidentu, koji je zbio 28. listopada o.g. i koji je u svim vijestima svijeta prilično pretenciozno eksploatiran, jedna takva snimka s mobitela dovela je u situaciju lokalne strukture vlasti da se posrame i da se moraju pravdati pred, ni manje ni više, nego Amerikom. Mevlid Jašarević, vehabija iz Sandžaka, došao je najnormalnije pred zgradu američkog veleposlanstva u Sarajevu i počeo pucati iz automatske puške te ranio jednog pripadnika osiguranja. Hajde što je on došao (iako upadljivi, likovi poput njega normalna su pojava), hajde što je i zapucao (dogodi se da ljudi u nas svašta krijumčare pod običnom jaknom: recimo, ukradene novce od radničkih plaća, pa što ne bi i kalašnjikov), ali ono što je tragikomično i zbog čega su se naši veliki državnici navečer crvenjeli jest da je napadač gotovo pola sata nesmetano šenlučio u središtu glavnoga grada. Pa još po(d) Donacije za "Bobovac" američkim prozorima. Najposlije su ga specijalci ranili u D. M., Sarajevo – 20 KM, IZ ŽUPNIH MATICA nogu i svladali, no dalje je priB. K., Mostar – 25 KM, KRŠTENI Gabrijel Terzić (Borisa i Željke). ča nebitna. Bitna je neozbiljD. J., Vareš – 50 KM, nost vlasti BiH koja se očitoobitelj Dodik, Zagreb – 20 KM, Jovita Perić rođ. Babić (48), Veronika Jelić rođ. Božić (82), ŽUPA vala. Prvo treba reći kako ne Slavka Rožić, Crikvenica – 20 KM, VAREŠ Ljiljana Jačević rođ. Jukić (56), Helena Pavlica rođ. bi bilo baš promišljeno (što je UMRLI Marija i Zdravko Jurišić, Paleškić (82), Marija Šokić (69), Ivo Miočević (82), dio sarajevske javnosti, čitaj: Sarajevo – 20 KM, Janja Šimić (81), Branko Dužnović (52). čaršije, potencirao) da je ulič- Valentina Prajo, Donji Lapac – 50 KM, na policija izvukla pištolje i Dragan Miočević, Mir – 50 CHF. ŽUPA VIJAKA UMRLI Pero Martinović (66), Franjo Filipović (74). krenula se stihijski obračunaSvima hvala lijepa! vati s napadačem koji je imao FOTOGRAFIJA NA NASLOVNICI: JAVORNIK (FOTO: M. MARIJANOVIĆ)

2

kovnika i jednoga od njegovih sinova, a Libijci (osloboditelji) hodočastili s mobitelima u rukama da snime trupla. I to je bila normalna pojava, UN je tek kad su ga počeli prozivati osjetio potrebu za mlakim reagiranjem. Sve u svemu, odlično odigrana prljava partija da se skrene pažnja s pozadine libijske nazovirevolucije.

A taj bešćutni poriv da se izvadi mobitel iz džepa, uključi video mode i časkom pritisne record da se zabilježi koga unesrećenog i postavi na internet, stigao je i do nas. Primjerice, prije koji mjesec u Sarajevu, ispod jednoga mosta vatrogasci kukama izvlače mrtvaca iz Miljacke, a par stotina prolaznika usred radnog dana zaustavlja se i velika većina snima "uzbudljivu" akciju. No, ne trebamo ići dalje od svog dvorišta: snimatelji su se jednako dobro (s)našli i u Varešu kad je prije nekoliko dana čovjek pao u Stavnju.

Taj isti mobitel (premda ima i vlasnikâ koji u takvim situacijama podsvjesno posegnu u džep da pokažu kako i

automatsku pušku: tko zna kako bi to završilo i tada bi se, naravno, za sve posljedice krivilo policiju. Policija je postupila na najbolji način, samo joj je trebalo malo vremena. Ali sve ove godine, od rata naovamo, kad su incidenti poput ovog tjerali vodu na mlin tihog progona nebošnjaka iz određenih mjesta (dovoljno se prisjetiti masakra koji je u jednoj povratničkoj obitelji u Konjicu na Badnju večer 2002. izveo Jašarevićev brat po mržnji na vjerskoj osnovi Muamer Topalović), to je samo korišteno u političke svrhe. Jedni bi se mediji i političari na to senzibilizirali i zatim homogenizirali, a drugi bi to minimizirali i koji put im se znao oteti cinički podsmijeh – jer veliki dio tih naturaliziranih sumnjivaca ipak su bili borci Armije BiH i zaslužni su građani. Topalović je poslije uhvaćen i osuđen, nesumnjivo će iza posebno debelih rešetaka kao američki neprijatelj dospjeti i Jašarević, ali oni su poslužili svrsi jer poanta je u klimi nesigurnosti i netolerancije koju određeni dio političkih krugova u ovoj zemlji podmuklo odobrava. Kao produkt svega sada je američki FBI uzeo stvar u svoje ruke.

A u Varešu, neke druge teme. Iako je ovo mjesec podsjećanja na ratna stradanja, ponešto se odigrava i glede budućnosti. Naime, ako se obistine najave o otvaranju novih radnih mjesta, što izdvajamo iz sadržaja ovoga broja, moglo bi se čak dogoditi da na Birou uzmanjka radnika adekvatne stručne spreme.

BROJ 203

STUDENI 2011.

VIJESTI

Novi ugovor Općine i GAP-a Nakon što je u sklopu prve faze Projekta upravne odgovornosti (GAP) adaptirano i suvremeno uređeno prizemlje zgrade Općine Vareš, utvrđeno je što će se raditi u drugoj fazi i potpisan je novi ugovor između GAP-a i Općine. Po raspisanom natječaju u Općinu je podneseno pedesetak projekata od strane mjesnih zajednica, nevladinih organizacija i ostalih subjekata te je formirano posebno povjerenstvo sa zadaćom da izvrši vrednovanje i odabere najviše tri projekta za realizaciju, do ukupnog iznosa od 250.000 KM, a koji će u jednakom omjeru osigurati GAP i Općina. Tako je odlučeno da u financiranje uđu: asfaltiranje lokalnih puteva Strica i Zarudje s 95.000 KM (od čega će 10% biti financirano mjesnim doprinosom), uređenje i asfaltiranje lokalnog puta kroz naselje Neprivaj sa 75.000 KM i izgradnja dva mosta u Duboštici u iznosu od 80.000 KM. Ugovor su dana 20. listopada 2011. godine u Općini Vareš potpisali općinski načelnik Hamdo Fatić i direktor GAP-a Boris Maslo, a rok za realizaciju je kolovoz 2012. Značajno je napomenuti da se pojavio i poticaj Fondacije "Odraz" koja će, ako Općina uspješno osigura vlastiti udio od 125.000 KM, sa svoje strane izdvojiti dodatnih 250.000 KM za prioritetne projekte na području općine Vareš.

Dakle, za razliku od centralizirane razvojne politike u socijalizmu, a koja je vareška ruralna područja očito ostavila nerazvijenim i infrastrukturno zaostalim, danas mjesne zajednice moraju mijenjati svijest i umjesto čekanja same se izboriti za sredstva.

Misa na Bobovcu Na lokalitetu srednjovjekovnoga grada Bobovca dana 22. listopada služena je misa za domovinu, a u povodu obilježavanja spomendana smrti posljednje bosanske kraljice Katarine Kotromanić (preminule u Rimu 25. listopada 1478.). Ujedno je to bilo vojno-redarstveno hodočašće, koje je ove godine upriličeno osmi put. Misno je slavlje predvodio kardinal Vinko Puljić, a koncelebriralo je 40-ak svećenika među kojima su bili i vojni kapelani.

"Svet je osjećaj znati i pohađati grobove svojih predaka.

Došli smo ovdje kako bismo pokazali da poštujemo svoju povijest. Možda je dovoljno ne poznajemo. Nije ni čudno jer se u ovoj zemlji naučavaju tri različite povijesti", poručio je kardinal Puljić i pripomenuo: "Zato sam odlučio da molimo ovdje kako bi moj hrvatski narod shvatio i prepoznao svoje korijenje i rastao u ljubavi prema svom identitetu."

Tijekom mise pjevao je zbor Katoličkog školskog centra "Sveti Pavao" iz Zenice, a uz pripadnike vojske i policije na Bobovac su hodočastili i brojni vjernici iz raznih krajeva zemlje, no vareški je besplatni autobus, zbog neobaviještenosti ili nečeg drugog, na Bobovac vozio poluprazan.

Iz hrvatskog proračuna U ovoj godini recesije, a i parlamentarnih izbora, Vlada Republike Hrvatske uoči samog isteka mandata izvršila je ustaljenu raspodjelu sredstava za programe i projekte bosanskohercegovačkih Hrvata iz oblasti kulture, obrazovanja i znanosti, te zdravstva. Premda se to kolokvijalno imenuje kao "pomoć Hrvatima u BiH", treba ipak naglasiti da tim sredstvima nisu beneficirani isključivo Hrvati.

STUDENI 2011.

Iz ukupne mase od 16 milijuna kuna, Varešu je pripalo zamalo 1%, odnosno na račune sedam subjekata u ovom gradu, čiji su projekti podržani, stići će ukupno 150 tisuća kuna. Kao i uvijek, donosimo koliko je tko dobio i za koju svrhu: Hrvatsko kulturno društvo "Napredak" Vareš – 10.000 Kn (nabava opreme), Opća biblioteka Vareš – 30.000 Kn (nabava knjiga), Udruga "Izvorno vareško" – 15.000 Kn (radionica umjetničkih rukotvorina), Centar za socijalni rad Vareš – 30.000 (realizacija centralnog grijanja), Dječji vrtić "Vareš" – 15.000 Kn (izmjena vanjske stolarije), Osnovna škola "Vareš" – 40.000 Kn (opremanje škole suvremenim nastavnim sredstvima), Udruga građana "Majka Terezija" Vareš – 20.000 Kn (pomoć socijalno ugroženim osobama).

S Općinskog vijeća Dana 27. listopada održana je 32. redovita sjednica Općinskog vijeća Vareš na kojoj je apsolvirano 11 točaka dnevnog reda. Između ostalog, kroz raspravu se više puta, a naročito pod točkom "tekuća pitanja", govorilo o vareškim cestama i putevima. Iako se tijekom ove godine uradilo značajnog posla na polaganju novih asfaltnih dionica diljem općine (što ćemo sumirati u idućem broju), stanje na prometnicama još uvijek je daleko od zadovoljavajućeg i uvijek ga se može smatrati gorućim pitanjem. Tako je u prigodi ove sjednice inicirano da se, u skladu s najnovijom uredbom Vlade Federacije BiH, kao regionalni putevi kategoriziraju dionice Studenac–Nišići i Šimin Potok–Križevići (prva dodatno povezuje općinu Vareš s Kantonom Sarajevo, a druga općine Vareš i Olovo). Dotaknulo se i asfaltiranja prilaza do gradskih grobalja, pri čemu je općinski načelnik Hamdo Fatić izvijestio da će prilaz katoličkom groblju "Stogić" biti riješen u sklopu asfaltiranja tunela, a prilaz do muslimanskoga groblja "Glavica", gdje su već izvršeni pripremni radovi za asfaltiranje, ipak će biti na čekanju do proljeća zbog visine iznosa koji Općina trenutačno nije u situaciji izdvojiti (radi se o približno 11.000 KM). Uličica do pravoslavnog groblja također je neasfaltirana, ali nju nitko nije spomenuo(!?). Na koncu, raspravljalo se i o radu i neradu na dijelu regionalnog puta R-444 (nadomak Ivančevu), za što je Općina posve nenadležna, ali je dogovoreno da se uputi reklamacija u svezi prošlogodišnjih radova gdje se pojedina ulegnuća i pukotine već pripremaju za krpanje, a mještani tog područja nerado su primili vijest da se dionica koja je trebala biti asfaltirana ove jeseni također odgađa do proljeća.

Sjećanje na poginule Na 18. obljetnicu pada Vareša, 2. studenog, kod spomenika hrvatskim žrtvama rata na području općine Vareš, u dvorištu crkve sv. Mihovila, upriličen je ceremonijal polaganja vijenaca i paljenja svijeća. Učinili su to, kao i svake godine, predstavnici stradalničkih udruga proisteklih iz Domovinskog rata, kao i Udruge žena HDZ-a BiH "Kraljica Katarina", predstavnici vojske i policije te lokalnih političkih subjekata i Općinskog vijeća, a ovom prigodom vijenac je položio i predsjednik Federacije BiH, general HVO-a Živko Budimir u pratnji svojih suradnika.

Predstavnici udruga također su položili vijence i upalili svijeće kod spomenika u Donjoj Borovici 6. studenoga, te na spomen-obilježju kod groblja na Višnjićima 8. studenoga, nakon čega su za sve poginule i nestale služene mise.

BROJ 203

3

GOSPODARSKE TEME

M

ožda je malo pretenciozno ovakav razvoj situacije nazvati čudom, ako se zna da je Vareš pun neiskorištenih potencijala, ali budući da su sustav i politička moć ovu općinu izgurali na rub egzistencije ova bi se godina zaista mogla, kako misli i sam načelnik Hamdo Fatić, smatrati prekretnicom.

Krećemo od primjera koji je zapravo već gotova stvar.

Investitor iz Kiseljaka zakupio je u Ponikvama poslovni prostor "Autotransa" gdje planira proizvoditi tzv. europalete (standardizirana nosiva postolja od drveta, po europskim propisima). Tvrtka nosi naziv "Expal" d.o.o. Vareš i, prema najavama, primit će u radni odnos 20 osoba s vareškog Biroa za zapošljavanje.

Obišli smo objekt, trenutno se vrši montaža strojeva i priprema za proizvodnju.

U Ponikvama se također planira otvaranje još jednoga, po najavama o potrebnom broju radnika, četiri puta većeg pogona. Riječ je o izgradnji pogona za primarnu i finalnu preradu drveta i to na istome mjestu gdje se nekoć nalazila "stolarija", s tom razlikom da su sada investitori odnosno vlasnici – Kinezi. Pogonom će, prema obećanjima, upravljati 2-3 njihova inženjera, a za ostala radna mjesta tražit će se lokalna radna snaga. Tvrtka se zove "Bluhend Wood" d.o.o. i ima sjedište u Sarajevu, vlasnik je Zhao Kecheng. Zemljište i nekretnine kupili su od tvrtke DI "ARZvijezda" d.o.o., o čijoj smo djelatnosti pisali u "Bobovcu" broj 194. Zainteresirani su bili i turski investitori, navodi načelnik Fatić i ističe da se obradovao kad nije prošao njihov projekt jer je proizvodnja papira, koju su planirali, uključivala i kemijske procese.

"Ovdje ne bi trebalo biti toga", prenio je načelnik svoja saznanja iz razgovora s kineskim ulagačem i dodao: "Sirovina će biti naša, što znači ponovo će se u Varešu prerađi-

4

Iduće godine kroz ovu bi kapiju trebalo prolaziti stotinjak radnika(!?)

Događa li se prekretnica?

Dok se posvud oko nas govori o potonuću u recesiju (od koje se kadšto namjerno stvara bauk, a čime se služe nečasni poslodavci da bi "legitimno" manipulirali i zakidali radnike), u Varešu se, po informacijama iz ureda općinskog načelnika, bezmalo počinje događati čudo. Tako bi se, naime, moglo nazvati ulaganja u proizvodne djelatnosti, od kojih su neka u najavi, neka u imovinsko-pravnim procedurama, a neka već u konkretizaciji.

Ovo je zbirno izvješće o tome, a kako se stvari budu dalje odvijale tako ćemo donositi svježe informacije, u nadi da će to doista biti sve češće s radilištâ i iz proizvodnih pogona.

Piše M. Marijanović vati drvo iz vareških šuma".

Pogon bi trebao proraditi početkom lipnja iduće godine.

Nakon ovih naznaka revitalizacije drvne industrije okrećemo se mineralnim sirovinama. I na tom planu aktualna su dva projekta. Prvi, o kom smo već imali jednu informaciju prije par mjeseci, tiče se rudnika "Veovača". Engleska tvrtka koju smo tada spomenuli tek načelno, pojavila se u međuvremenu s konkretni(ji)m namjerama. Riječ je zapravo o grupaciji koja nosi naziv "Mineco Ltd.", sa sjedištem u Londonu. U osnovi se bavi trgovinom obojenih metala, ali i proizvodnjom, te ima u većinskom vlasništvu tri rudnika olova i cinka na prostoru bivše Jugoslavije. Ima i svoju

topionicu, i još neke pogone, ali izvan balkanskih prostora.

Zasad je sve u fazi razgovora sa stečajnim upraviteljem rudnika Hazimom Škapurom, te općinskom i kantonalnom vlašću, pred kojima se tvrtka predstavila i iznijela svoje namjere. Kanton je u ovome zbog svojih nadležnosti oko koncesije, Općina je zagrijana za nova radna mjesta, a stanovništvo u neposrednoj blizini rudnika zanima se prvenstveno za ekološku stranu priče. Poznato je, naime, da je u rudi na "Veovači" sadržan i određeni postotak žive, čiji je postupak odvajanja i odlaganja u prijeratno vrijeme bio problematičan. Iskoristili smo dolazak predstavnikâ tvrtke u Vareš i postavili up-

BROJ 203

ravo to pitanje – na kome, u razgovorima s potencijalnim investitorima, posebno inzistira Mario Mirčić, inače predstavnik rudnika u stečaju, ali i stanovnik Pržića – na što je direktor za investicije i akvizicije Aleksandar Andrejević odgovorio kako je već upoznat s tim, ali da su danas u primjeni suvremene tehnologije koje se bitno razliku od onih prije rata, te napomenuo da njegova tvrtka još uvijek nema dovoljno podataka i da će od sastava rude zavisiti kakva će tehnologija biti primijenjena. Narednih će mjeseci postati jasno hoće li ovaj rudnik biti kupljen i aktiviran, a onda će na red doći i pitanja o kapacitetu rudnika i ekološkim mjerama.

U kolovozu 2007. ("Bobovac" broj 152) prvi put smo pisali i propitivali tadašnju ideju eksploatiranja ruda čije se ležište nalazi ponad Gornje Borovice. Slično kao na "Veovači", ondje su utvrđena nalazišta barita, olova, cinka, ali i srebra. Za otvaranje rudnika na tom području zainteresirana je tvrtka kreševskog poduzetnika Zdravka Miličevića. Saznajemo da je riječ o lokalitetu Rupice i da su u tijeku imovinsko-pravne radnje, ali i određena istraživanja. Eksploatirao bi se u prvom redu barit, čija koncentracija, po neslužbenim podacima, već u samoj rudi iznosi 56-57%.

I iz metaloprerađivačkog sektora dolaze vijesti o ulasku Tvornice rezervnih dijelova u jedan veliki posao, što bi također značilo nova radna mjesta, no više o tome u idućem broju.

STUDENI 2011.

VAREŠ I NJEGOVO ŽELJEZO

N

a području Vareša, i to na užem pojasu oko grada, tri su ležišta željezne rude: "Droškovac", kao najstarije – gdje su još stari Rimljani eksploatirali rudu, "Smreka", kao najveće – koje je doživjelo naglu ekspanziju sredinom druge polovice prošlog stoljeća, i "Brezik", nalazište ponad grada. Eksploatacija je u sva tri rudokopa zaustavljena uoči posljednjeg rata, 1992. godine, međutim, po stručnim ocjenama, isto bi se dogodilo i bez rata, i to iz tri razloga: jedan je – slaba kvaliteta rude, drugi – kratkovidnost u procesu eksploatacije (što se posebice odnosi na "Smreku"), a treći – neadekvatna tehnologija za oplemenjivanje rude (teškotekućinska separacija dovodila je koncentrat na jedva 36-38% željeza).

No, jedan je od ovih rudokopa iznimka, ima nade za njega, ali prije nego kažemo koji vratit ćemo se sedam godina unatrag, u vrijeme kad se prvi put iza rata (bilo je to ujedno i posljednji put) odlučivalo o sudbini vareških rudnika.

Naš sugovornik Vinko Franjković, dipl. ing. geologije, pozvan je – a bilo je to u kolovozu 2004. – od predstavnikâ (tada već privatiziranog) Rudnika željezne rude d.d., na jedan sastanak, kao stručni konzultant, zajedno s dvojicom vareških rudarskih inženjera: Miroslavom Brkovićem i Markom Šokićem (danas pokojnim). Franjković se sjeća da je razgovor vođen s, kako kaže, Englezima, Indijcima i Kuvajćanima, koji su zapravo stekli vlasničkoga udjela u zeničkoj željezari, pa su se tako, pored Ljubije gdje su već eksploatirali dosta kvalitetniju rudu nego što je vareška, ipak zainteresirali i za eksploataciju u Varešu. Sastanku je, dakako, nazočio i direktor Rudnika Enver Hercegovac.

Franjković je prije rata radio u Rudniku i željezari Vareš upravo na istraživanju i utvrđivanju zaliha željezne rude u STUDENI 2011.

Rudnik "Brezik"

Rudnički potencijali Okrugli stol u povodu 120 godina industrije u Varešu, održan 28. rujna 2011., osim što je načeo pitanje vrednovanja i zaštite industrijske baštine, otvorio je i pitanje perspektivnosti eksploatacije željezne rude u Varešu. Istražili smo, posebice nakon konstatacija koje je na Okruglom stolu iznio akademik Anto Markotić, koliko je realno razmišljati o oživljavanju te djelatnosti, oko koje se vrtio život u ovome mjestu – od njegova postanka do posljednjeg rata.

Vlasnik Rudnika Željezne rude d.d. Vareš je Hamzalija Ibrić, poznatiji kao Jata, poduzetnik iz Srebrenika uz čije se ime u medijima obvezatno, kao posebna "referenca", navodi bliskost s liderom Stranke za BiH Harisom Silajdžićem.

Vlada Federacije BiH (koja je iza rata donosila ključne odluke o sudbini Rudnika i željezare Vareš i preko svoje Agencije izvršila njegovu privatizaciju čuvenim "upisom dionica"), u zamjenu za poravnanje stanovitog financijskog duga prema njemačkoj vladi obvezala se investirati dužnički iznos u ekološke projekte pa su tako četiri milijuna KM trebala biti usmjerena i u sanaciju rudokopa "Smreka". Bilo je to prije desetak godina i podudarilo se s predizbornim vremenom, što je Stranka demokratske akcije (pozivajući se na utjecaj tadašnjeg premijera Vlade Federacije Edhema Bičakića) iskoristila za svoju kampanju obećavajući u "Smreci" cvijetne parkove i teniska igrališta...

Koji je trenutni status Odluke Vlade Federacije o financiranju rekultivacije rudokopa "Smreka" pokušat ćemo saznati i obznaniti u narednom periodu.

Piše M. Marijanović sva tri rudokopa, pa je i pozvan da prezentira te nalaze.

Uglavnom, prema ovjerenom elaboratu o rezervama željezne rude u Varešu, stanje po ležištima izgleda ovako: u "Smreci" su utvrđene najveće rezerve od oko 130 milijuna tona, ali je kvaliteta rude niska (32-34% željeza). Na ovom ležištu eksploatacija je neizvodljiva jer je površinski kop poplavljen i formiralo se jezero dubine 110 metara.

"Droškovac" ima zalihe od oko 40 milijuna tona, kvaliteta rude je otprilike ista kao u "Smreci", razlika je samo u tome da se do nje dolazilo jamskom eksploatacijom. Neprivlačno za budućnost, pogotovu što je i ovo ležište poplavljeno.

Preostao je "Brezik" koji pak ima najmanje zalihe, ali

najkvalitetniju rudu. One su procijenjene na oko 17 milijuna tona, s prosjekom od 3637% željeza. Od toga je oko milijun i pol tona hematita s 50% željeza, milijun tona limonitiziranog siderita s 44%, a ostatak rezervi otpada na masivni siderit s 34% željeza.

Dakle, to je jedino ležište gdje bi moglo doći do nastavka eksploatacije rude i to uz primjenu bolje tehnologije oplemenjivanja.

Svi ovi podaci o rezervama i kvaliteti rude prezentirani su zainteresiranim, a navedeni su i u ekspertizi, kazuje Franjković, te je poslije obavljenih razgovora iznesen i prijedlog redoslijeda otkopavanja hematita i siderita, kao i idejno rješenje za godišnju proizvodnju od 400 do 500 tisuća tona, što je obim s ko-

BROJ 203

jim bi vijek eksploatacije u ovom rudniku potrajao 35-40 godina. Već u fazi pripreme za eksploataciju bilo bi zaposleno preko 100 radnika, procijenili su tada vareški inženjeri.

Sastanak je završio vrlo optimistično, sjeća se Franjković, i činilo se zapravo da je pitanje dana kad će se krenuti s pripremnim radovima na aktiviranju brezičkog rudnika. No, prolazili su mjeseci, a onda je umjesto bilo kakve proizvodnje iznenada otpočela devastacija industrijskih postrojenja kroz rezanje u sekundarne sirovine. Franjković se potom osobno zainteresirao što je na stvari i potražio odgovor u Rudniku željezne rude, ali ga nije dobio niti on, niti itko dosad.

5

INTERVIEW n Gosp. Pendiću, vi niste naravno općinski predstavnik nego stranački poslanik u kantonalnom parlamentu, ali dopustite da stvari promatramo iz političke perspektive općine Vareš u kojoj uostalom i sami živite, zarađujući svoj kruh kao vozač u javnom prijevozu.

Pa, prije svega, je li i koliko ispravna slika da je naša općina u svemu marginalizirana i je li nova kantonalna vlast napravile određene zaokrete u odnosu prema općinama koje su izvan utjecaja? o Iz političke perspektive, kad promatramo kako stoje stvari za općinu Vareš, teško je pronaći neka pozitivna dešavanja. Naravno da je naša općina marginalizirana, skoro u svemu. Iako su protekli izbori rezultirali s dva poslanička mjesta u Skupštini ZDK, teško je boriti se i svladati sve dosadašnje propuste koji su rezultat prethodnih političkih dešavanja. Još posebno što stranke, iz kojih dolazimo mi poslanici u Skupštini, nemaju vijećnika u Općinskom vijeću, tako da teško komuniciramo i nailazimo na razne poteškoće.

Općina Vareš ima neprocjenjivo bogatstvo, krenuvši od čistoga zraka, reljefa, šume, rudnog blaga, divljači itd., što nam pruža priliku da budemo samoodrživi, ali to nije slučaj. Mi smo pustili da drugi poslovni subjekti dođu na naš teritorij, da eksploatiraju šume, kamen i druge sortimente, pri tome nam ostavljajući "za zahvalu" uništene ceste, odnosno kompletnu infrastrukturu, a naši radno sposobni ljudi idu na Biro za zapošljavanje ili u druge zemlje da zarade za komad kruha. Svi ti subjekti najmanje sredstava ostave za korist općine i lokalne zajednice i nije to njihova krivica nego posljedica zakonskih rješenja koja se tiču raspodjele financijskih sredstava, tako da općina veoma teško funkcionira. Nova kantonalna vlast pravi zaokrete upravo u tom pravcu kako bi se napravila preraspodjela

6

Toni Pendić, poslanik u Skupštini ZDK

Trebamo cijeniti svoja dobra Toni Pendić je jedan od dvojice poslanika u Skupštini Zeničko-dobojskog kantona s područja općine Vareš. Dolazi iz Duboštice, član je Narodne stranke „Radom za boljitak“.

Iako bi se reklo da jedna lasta ne čini proljeće, za Vareš je ipak uspjeh imati dvojicu poslanika i od toga jednoga Hrvata.

Tako je Toni postao i dopredsjednikom Kluba Hrvata u ovoj skupštini. Razgovarali smo s njime o radu u tom tijelu, o vareškom statusu u Kantonu, brizi za Dubošticu…

Razgovarao M. Marijanović sredstava i više ostajalo u općinskim proračunima. To bi našoj općini mnogo doprinijelo jer mi imamo prirodna bogatstva. I trebamo ih maksimalno cijeniti, ne dopustiti da isključivo drugi profitiraju dok mi zarađujemo kruh u tuđem svijetu. Međutim, sav taj zaokret koji Skupština razmatra ovisi o formiranju Vijeća ministara, na što se čeka već duže vrijeme. n Po kom se principu inače glasuje u Skupštini, recimo kad su u pitanju odluke od izravnog interesa za neku općinu – da li se poslanici tada dijele po stranačkoj osnovi ili pak "misle lokalno", i kako stoji Vareš u tim konstelacijama? o U Skupštini ZDK glasuje se uglavnom po principu stranačke zastupljenosti i prema interesima. U dosadašnjem radu Skupštine nismo još imali nikakvih izglasavanja direkt-

no vezanih za općine. Kroz dosadašnji dio mandata pretežno smo razmatrali izvještaje firmi, poduzeća, izjašnjavali se oko proračuna i o nekim stvarima od općeg interesa. n Narodna stranka "Radom za boljitak" pripada stranka m a o ku p l j enim o ko "Platforme", koje su preuzele vlast i pripadajuću odgovornost u aktualnom mandatu. Koje programske ciljeve zastupa i kakav je njezin odnos prema nacionalnoj ravnopravnosti, napose kada je riječ o manjinskim Hrvatima u ovom kantonu? o Narodna stranka "Radom za boljitak", kao što ste rekli, pripada strankama okupljenim oko "Platforme", a njen je programski cilj preko zajedničkih vrijednosti i interesa povezati različita stanovništva. Razlike u mišljenjima i

BROJ 203

interesima treba razmatrati na otvoren način, uz međusobnu pažnju i toleranciju.

Stranka "Radom za boljitak", kao što stoji u njenom nazivu "narodna", nastoji zastupati sve ljude bez obzira na naciju i vjersku pripadnost i potaknuti ih da rade te time doprinose zajedničkoj dobrobiti. Osobno ću se boriti, kao dopredsjednik Kluba Hrvata u Skupštini ZDK, da ostvarimo svoja prava i zahtjeve kakva imaju i ostali narodi. Sve kako je propisano zakonom. n Na koncu, da se dotaknemo i Vaše rodne Duboštice kao, na žalost, vrhunskog primjera zapostavljenosti i nebrige društva. Vi ste zacijelo u nezahvalnoj poziciji jer se selo (koje je iz mandata u mandat bez ikog svog u Općinskom vijeću) sad može podičiti da ima skupštinskog poslanika, međutim može li skupštinski poslanik išta učiniti, može li ikako pomoći svojemu selu?

Dakako da nije ispravno tako lokalistički postavljati stvari, ali one uglavnom tako funkcioniraju… o Kada je riječ o mome mjestu, gdje sam rođen, odrastao, školovao se na razne načine, preživljavao dobre i loše trenutke, imao bih mnogo toga kazati. Ali ukratko, Duboštica je selo udaljeno od Vareša dvadesetak kilometara, broji oko 60 stanovnika, nadmorska je visina 550-600 metara.

Po prestanku ratnih dešavanja pa do unatrag godinu dana, bilo je relativno otpisano što se tiče interesa lokalne strukture, tj. Mjesne zajednice, a tako i od strane općinskih organa koji su se minimalnim djelovanjem osvrtali na situaciju u MZ Duboštica.

Na prošlogodišnjim općim izborima dobio sam povjerenje birača za poslanika u skupštini ZDK, a odmah poslije toga došlo je do izbora novog rukovodstva u MZ Duboštica. U tom rukovodstvu sam i ja kao član Savjeta MZ, a na mjesto predsjednika MZ izabran je gosp. Tihomir Pendić, koji je bio na tom mjestu i prije ratnih dešavanja, koji je sa STUDENI 2011.

IZ UDRUGE DIJABETIČARA svojim trudom, znanjem i povjerenjem naroda mjesne zajednice uspostavio autobusnu liniju Vareš–Duboštica 1991. godine, prvi put u povijesti Duboštice. Tako da je pružena prilika da gosp. Tihomir Pendić opet počne djelovati i to se vidi na pomacima postignutim za godinu dana, a oni se ogledaju u sljedećem: asfaltirano je 250 metara puta od Pogari prema Duboštici, obnovljen je objekt MZ Duboštica, projektovan je put kroz naselje, urađen je projekt izgradnje mosta kroz centar sela, zatim izgradnja nove visokonaponske mreže od Pogari do Duboštice i izgradnja BH-mobile repetitora i uspostavljanje fiksne telefonije, te još mnogo stvari iza kojih stoji zalaganje i rad novog upravljačkog tima u MZ Duboštica. Što je najvažnije, svi ovi pomaci i djela u korist su naroda i zajednice, a ni u kom slučaju osobni interesi.

Kao poslanik u Skupštini ne mogu direktno utjecati na bilo što u mjesnoj zajednici, jer bilo bi to, kako ste i sami kazali, previše lokalistički.

Ono što želim spomenuti jest da su sve ove aktivnosti realizirane uz veliku pomoć načelnika općine Vareš Hamde Fatića i predsjedavajućeg Općinskog vijeća Josipa Malbašića, te pojedinih vijećnika i dobrih, razumnih ljudi, kojima ovom prilikom i zahvaljujem.

I još samo da napomenem da se za javni prevoz na relaciji Vareš – Duboštica zauzeo gosp. Nikola Šimić, kod kog sam osobno uposlen 9 godina, i da taj prevoz očito nema profitabilnosti, ali ima humanih ljudi koji žele pomoći opstanku hrvatskog naroda.

Sustavan pristup U travnju ove godine u Varešu je osnovana Udruga dijabetičara. Od njezina predsjednika Ivana Lučića doznajemo o širokom spektru aktivnosti i prvim rezultatima djelovanja, usprkos financijskoj neimaštini M. Marijanović

P

rema podacima dobivenim od Doma zdravlja Vareš, na području općine imamo oko 300 oboljelih od ove bolesti, od čega je stotinjak ovisnih o inzulinu – naveo je Lučić, za početak. On kaže da Udruga, prije svega, planira formirati bazu podataka i učlaniti sve te oboljele, te ih obići i vidjeti kakvim aparatima za mjerenje šećera raspolažu. Planira se svima njima osigurati aparate, ali kvalitetne jer ih na tržištu ima svakoraznih, često i nepouzdanih, što je produkt borbe nezajažljivih farmaceutskih kuća za udio na tržištu. No, ni nabavom kvalitetnog aparata briga oko propisnog praćenja bolesti (što je od ključne važnosti za određivanje terapije) još uvijek nije riješena jer poseban problem predstavljaju trake za mjerenje šećera. Kako je većina oboljelih u Varešu slabijeg imovinskog stanja, Udruga će nastojati osigurati im i što veći broj besplatnih traka. Jedan od ciljeva svakako je i razvijanje suradnje s kantonalnim udruženjem, a na području kantona već traje akcija pod nazivom "Ujedinjeni mijenjajmo dijabetes".

Tijekom naredne godine planirane su dvije edukacije s dijabetologom iz Kantonalne

bolnice, na temu upoznavanja s ovom bolešću odnosno njezinim dijagnosticiranjem.

To su sve planovi za naredni period, no bilo je dosad i konkretnih poteza Udruge.

Primjerice, dogovoreno je s Domom zdravlja da jedan liječnik prati sve oboljele od dijabetesa, čime će se izbjeći da dijabetičari čekaju u gužvama nego će liječnik prema evidenciji u zdravstvenom kartonu znati kad je kom pacijentu vrijeme za produženje terapije, a i samo produženje će se odsad vršiti svaka tri mjeseca. Nadalje, tromjesečna kontrola kojom se detektira ispravnost liječenja dosad se vršila na način da je pacijent morao otići u Visoko i uraditi nalaz na komercijalnoj osnovi, a odsad bi se taj nalaz trebao uzimati srijedom u Domu zdravlja Vareš i rezultat bi stizao iz Zenice već narednog dana.

To su, dakle, bila i unapređenja kod liječenja oboljelih od dijabetesa, koja je Udruga ishodila, a na koncu treba kazati nekoliko riječi i o statusu same udruge. Ona prije svega nema prostorije za rad, pa se zasad služi uredom Dječje ambasade. Nema niti financijskih sredstava, a ako joj i bude išlo po planu – da dobije 1000

KM iz općinskog proračuna, iz redovite stavke dotacije udrugama, to će, po riječima predsjednika Lučića, biti u cijelosti utrošeno na nabavu traka najugroženijima. Dosad je Udruzi konkretnu pomoć pružio dr.

Midhat Mujić koji je donirao deset aparata. Udruga se planira dijelom i samofinancirati, kroz članarinu koju će uvesti dogodine i njezina će visina iznositi 5 KM na godišnjoj razini, što je opet (sukladno vareškoj situaciji) najniža članarina u kantonu. Ovih dana Udruga je otvorila račun kod UniCredit Bank Vareš (broj: 3385702218774004), pa tko želi biti solidaran s ovom populacijom može to iskazati i određenom uplatom. Udruga zaista zavrjeđuje ne samo pohvalu nego i potporu zbog sustavnog rada s oboljelima i edukacije bolesnika, pa i onih potencijalnih. Naime, u povodu Dana dijabetičara (14. studenoga), a u svrhu pravovremenog otkrivanja bolesti (jer, kako ističe Lučić, za dijabetes se obično sazna slučajno) tijekom ovog mjeseca u gradu će na dva punkta biti organizirano besplatno mjerenje krvnog tlaka i razine šećera, naravno uz potporu Doma zdravlja Vareš.

AMI

TR

Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor STUDENI 2011.

BROJ 203

7

SLIKOM I RIJEČJU

Vatrogasna vježba U sklopu dana zaštite od požara u Varešu je 28. listopada izvedena koordinirana pokazna vježba u kojoj su uz pripadnike profesionalne vatrogasne jedinice Vareš, sudjelovali službenici Policijske stanice i Doma zdravlja, te aktivisti Crvenog križa.

Po izjavi voditelja Općinske službe za civilnu zaštitu Željka Franjića, ovakva vježba nije izvedena od prije rata, a demonstrirano je gašenje požara i saniranje posljedica prouzročenih požarom. U sklopu vježbe vozila ovih službi kretala su se gradom pod sirenama, a budući da je to u Varešu – srećom – rijedak događaj građani bili uznemireni, ali samo zakratko.

Vježba je uspješno koordinirana

Izgrađen dječji park

Djeca su jedva dočekala svoj park

Pripadnici turskog bataljuna SFOR-a iz Zenice, u čiju je zonu odgovornosti uvršten i Vareš, nakon niza projekata u drugim gradovima koje provodi njihov sektor za suradnju s civilnim društvom realizirali su konačno i jedan konkretan u Varešu. Riječ je o izgradnji zabavnog parka za djecu na otvorenom, a u vrijednosti od oko 24.000 KM. Majke možda i nisu najsretnije izborom sitnog pijeska za podlogu, ali djeca zasigurno jesu plastičnim spravama.

Kako ne bi završio kao prethodni (drveni) park, koji su odrasli školarci pretvorili u svoj borbeni poligon, odlučeno je postaviti nadzorne kamere.

AKCIJA NA JAVORNIKU

Elektrifikacija zvona

O

zvonaru Mići "Bobovac" je pisao u broju 184 i još tada se zbog njegovih godina nad Javornik nadvelo pitanje – hoće li se Mići naći kakav nasljednik ili će zvono pak zamuknuti!? Rješenje je nađeno u elektrifikaciji, premda je Mića i 5. studenog, kada je zvono prvi put zazvonilo bez njegovih ruku, bio spreman priskočiti ako tehnika zakaže.

Koordinator poslova oko elektrifikacije bio je Jozo Grubešić, prakaratur, u čije ime prenosimo zahvale svima koji su na različite načine sudjelovali u ovoj akciji. Posebna zahvalnost upućena je Katharini Cools Redding iz Belgije, te Patricku i Sandri Dorselar iz Nizozemske, koji su preko Javorničana u tim zemljama dali novčane donacije za zvono. Zatim, po Grubešićevu redoslijedu, zahvale idu

8

Posljednji vareški zvonar Mića Divković 5. studenog ove godine otišao je "u mirovinu" i u povijest; Javorničani su, naime, uradili elektrifikaciju svoga zvona S.P. sljedećima: mještanima Strice i Zarudja, te mjesnom povjereniku Ivici Babiću; mještanima Osoja i Zvijezde; ljudima dobre volje koji su pomogli a nisu mještani Javornika; tvrtki "Grivi" iz Kaštel Kambelovca i radionici Ilije Benića iz Čatića kod Kaknja za majstorski dio posla; mještanima Javornika koji su u iseljeništvu; načelniku općine Kiseljak Mladenu Ramljaku; župniku fra Boni Tomiću, povjereBROJ 203

Zvonik i kapela na Javorniku

niku MZ Javornik Ljupku Divkoviću, i još jedna posebna zahvala – zvonaru Mići.

Zvono s Javornika nakon elektrifikacije oglašavat će se u 7 sati ujutro, u podne i u 19 sati.

STUDENI 2011.

ZAŠTITA BAŠTINE

Vareški stećci Iako smo više puta o tome pisali, uvijek iznova fascinira podatak o 500 stećaka koji se nalaze na vareškom području S.P.

N

edavno je na području sela Mir, osobnim angažiranjem Mladena Radoša, a u društvu književnika Željka Ivankovića, u obilasku tamošnjih nekropola stećaka boravio predsjedatelj Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH prof. dr. Dubravko Lovrenović. Za tu su prigodu mještani uredili teren oko stećaka, a prof. je Lovrenović sugerirao podnošenje peticije za njihovo uvrštenje na listu nacionalnih spomenika, kazavši da to bez sumnje zaslužuju.

A kad je riječ o stećcima na području općine Vareš, treba

reći da su doživjeli i svoje predstavljanje kroz zasebni turistički katalog što ga je izradilo Udruženje za očuvanje tradicije Bošnjaka "Šejh Hajdar-dedo Karić" Vareš. Financiran je sredstvima Federalnog ministarstva turizma i okoliša, a uz podršku općinskog načelnika Hamde Fatića.

Kao voditelji projekta navedeni su prof. Mirnes Hrvat i prof. Nehrudin Muftić.

Katalog donosi kratak opis stanja nekropola i njihove specifičnosti te ih locira prema najbližim naseljima, a pojedini primjerci stećaka predstavljeni su na fotogra-

Naslovnica kataloga

fijama u boji. U katalogu se također iznosi zbirni podatak o "oko 40 evidentiranih nekropola sa blizu 500 stećaka –

PROMOCIJA NA BISTRIKU

PISMA ČITATELJA

Susret sa znanstvenicom

M

atica Hrvatska Sarajevo upriličila je dana 29. listopada 2011. u Sarajevu, u Maloj galeriji samostana svetog Ante na Bistriku, za svoje članove i privilegirane goste, promociju časopisa "Hrvatska misao" posvećenog dr. Željki BjelčićPavić (čiju smo impresivnu biografiju predstavili u "Bobovcu" broj 201, referirajući se upravo na spomenuti časopis).

Među nazočnima bilo je i nekoliko viđenijih Varešana, a na promociji je u najkraćem predstavljen život i rad dr. bioloških znanosti Željke Bjelčić-Pavić i potom je prof. dr. sc. Vladimir Beus održao prigodno predavanje na temu "Specifičnosti šumske vegetacije u BiH". Bila je svakako velika čast osobno susresti ovu znanstvenicu koja je smogla snage i obratiti se s nekoliko rečenica zahvale.

STUDENI 2011.

nadgrobnih spomenika srednjovjekovne Bosne" na području općine Vareš.

Varešani i Vareš

S

Dr. Željka Bjelčić-Pavić: vitalnost i u 97-oj!

Dr. Bjelčić-Pavić na vrhuncu svoje znanstvene karijere imenovana je direktoricom Zemaljskog muzeja BiH 1973. godine i na čelu te kompleksne kulturno-obrazovne i znanstvene institucije, kao prva žena na toj funkciji, bila je sve do odlaska u mirovinu 1980. Rođena je u Varešu 1915. godine.

M. M.

uvremenik sam Mutije trgovca – Hrvata, vjernikakatolika, Memije krojača – muslimana, islamskog vjernika, i Gojka kovača – Srbina, vjernika-pravoslavca.

Njih trojica su živjeli u Varešu i bili veliki prijatelji. Svake nedjelje su se u isto vrijeme nalazili za istim stolom u tadašnjem hotelu "Zvijezda".

Poslije polusatnog prijateljskog razgovora i ispijene rakijice i kave odlazili su svaki u svoju bogomolju. U Varešu su ove tri bogomolje i danas u neposrednoj blizini, a ujedno su simboli kroz vijekove normalnog zajedničkog života. U kasnijem periodu, s vremena na vrijeme, pridruživao im se i dosta mlađi, komunistički odgojen – Ahmed. Nije ih kritikovao što su vjernici, a ni oni njega što je komunist i ateist.

Oni su slika prošlosti, a i sadašnjosti, jer takav je Vareš i danas.

BROJ 203

Uvriježeno je mišljenje da su općina i grad Vareš zapostavljeni, zaboravljeni i besperspektivni, a u stvari nije tako – samo su žitelji uspavani. Istina, mnogo je stanovnika raseljeno s područja općine, a pogotovu iz grada. Istina je da su uništeni skoro svi privredni kapaciteti od kojih su živjeli stanovnici općine Vareš, ali ostala je ipak realna mogućnost razvoja grada i općine u cjelini ako se ljudi probude. Zar nije nebo nad Varešom još plavije, a zrak još čišći? Zar nije rječica Stavnja sada bistra? Zar nije ostalo dovoljno zelenih šuma i četiri izrazita godišnja doba? Sve to daje izvrsnu perspektivu za stvaranje jedinstvene ekološke općine i grada u Europi.

Očita je ljubav stanovnika općine i grada Vareša prema rodnom kraju, posebno stanovnika u dijaspori, čiji su dolasci sve učestaliji i masovniji.

Zajedno možemo ovu općinu i ovaj grad učiniti prvoklasnim turističkim krajem u Europi.

Stanislav Likić Dom staraca u Nedžarićima – Sarajevo

9

IZABRANA DJELA, PRVI TOM

Bez mistifikacije i mitologizacije

Podsjetnik za buduće generacije

Ivan Lovrenović

U Franjevačkom medijskom centru u Sarajevu 7. studenog 2011. promovirana je knjiga "700 dana opsade / Tko Željko Ivanković je upalio mrak?" istaknutog bh. pjesnika, prozaika i esejista Željka Ivankovića. Riječ je o prvom od šest svezaka Ivankovićevih izabranih djela, koja u zajedničkom projektu objavljuju izdavačke kuće "Ex libris" iz Rijeke i "Synopsis" iz Sarajeva.

Ideja za objavljivanje izabranih djela Željka Ivankovića potekla je od Zorana Grozdanova, mladoga urednika u izdavačkoj kući "Ex libris", kojeg su se ove prve dvije knjige, kako je istaknuo, dojmile ne samo kao literarno djelo nego i kao zapisi jednoga vremena. "Ovo je dobar dokument vremena i vrlo je važna činjenica da je način razmišljanja usred rata i nacionalnog ludila kod Ivankovića ostao takav kakav jest.

Nadam se da će ova knjiga za buduće generacije ostati kao dobar podsjetnik za razmišljanje o onome što se ovdje događalo", kazao je Grozdanov i najavio da će svake naredne godine biti objavljen po jedan svezak, a nakon ovog prvog uslijedit će izabrani eseji, potom priče, poezija te roman.

O knjizi su promotorski govorili Ivan Lovrenović, urednik prvog izdanja iz 1995., te sveučilišni profesori Nedžad Ibrahimović i Enver Kazaz. Njihove govore integralno donosimo.

U autorskom obraćanju Željko Ivanković je najprije zahvalio svima koji su pomogli kod objavljivanja knjige, te istaknuo kako je tijekom rata imao snažnu potrebu zabilježiti ono što mu se osobno događalo, s uvjerenjem da će u obje ove knjige svatko ponovno moći pronaći sebe, dio vlastite istine i onoga što je na njihovom tijelu, duši i emocijama ostavilo ožiljke. "Ožiljci nisu baš nešto čime se treba hvaliti, ali su dobri ako nas nečemu nauče", rekao je Ivanković, i dodao: "Nakon što sam ponovo čitao ovaj dnevnik, nisam htio ispravljati nikakve greške niti dirati u autentičnost prvog izdanja, dakle niti u pojedine zablude, želeći da sve ostane onako kako sam o tome tada mislio".

Promocija je održana u nazočnosti brojnih istaknutih osoba iz društvenog života, među kojima su bili akademici, umjetnici, profesori, a pojedine valja spomenuti i poimence – ugledni Raif Dizdarević, biskup Pero Sudar, glumica Mira Furlan… Knjiga je tiskana na 670 stranica i tako je dobro opremljena (već smo pisali u tome) da je odabrana za svojevrsni "svjetski sajam ljepote knjiga" što će se održati u Leipzigu u proljeće iduće godine.

10

Željko Ivanković je pisac sada već jednog ozbiljnog opusa i po kvaliteti i po kvantiteti, a i po žanrovskoj raznovrsnosti, i unutar toga opusa ova knjiga se ponaša kao nešto zasebno, rekao bih kao zaseban entitet – da taj izraz danas nema jednu sasvim trivijalnu konotaciju. Ova knjiga je svoju premijeru imala netom nakon što je napisana, još dok je rat u Sarajevu trajao, 1995., a sada se ponovo objavljuje nakon šesnaest godina. Tih šesnaest godina je u nama svima, pogotovu u ljudima koji nisu upamtili rat i opsadu, ili su je upamtili slabo, mnogo štošta ili izbrisalo ili preinačilo ili deformiralo, i zbog toga ova knjiga danas biva važnija nego onda, iako je i onda bila silno važna. O tome bih mogao govoriti iz prve ruke, jer smo sve to zajedno proživljavali, a imao sam čast i zadovoljstvo toj knjizi biti urednik i pomagač izdavaču koji ju je objavio (Durieux Nenada Popovića), i znam dobro kakav je efekat književni, intelektualni, pa i politički izazvala tada. Usuđujem se, dakle, reći da je ona danas važnija i na neki čudan način istinitija nego što je bila onda.

Kako je to moguće? Jedan razlog zbog kojeg ta knjiga ne gubi na važnosti i na istinitosti je u Ivankovićevu prosedeu, a taj prosede je zaista nešto potpuno neobično. Danas imamo obiman korpus knjiga o ratnom Sarajevu – svjedočanstava, dnevničkih zapisa itd., i Ivanković se od njih sviju, rekao bih, razlikuje jednom crtom, jednim načinom u pristupu toj stvarnosti, a ona bi se najjednostavnije mogla opisati kao odsutnost patosa, odsutnost egzaltacije. To je ono što je neobično, što je vrijedno – u takvom jednom mjestu u kojem je postalo pakleno, u kojemu najedanput ljudski odnosi bivaju nešto sasvim drugo nego što su inače, autor ove knjige u svemu tome sudjeluje kao živa osoba, kao čovjek kojemu se to događa, i u isti čas o tome svjedoči na način potpuno oslobođen od patosa, od egzaltacije, od mitologizacije i od mistifikacije. Bilo koje vrste. To je, dakle, ono što je neobično i što ovoj knjizi danas, u pravoj poplavi mitologizacijskih i mistifikatorskih svjedočanstava, pridodaje na vrijednosti u odnosu na onu vrijednost koju je i onda imala.

Konačno, to ovu knjigu sigurno svrstava, bez obzira što je ona istovremeno i dokument, svjedočanstvo, u uzorna književna djela o toj temi i o toj stvarnosti.

Drugi način zbog kojega je ova knjiga važna i kao primjer i kao konkretni tekst je nešto što se tiče Sarajeva samoga. O tome je meni malo teško govoriti jer to podrazumijeva trpak govor, ali se to mora reći. Sarajevo je jedno posebno mjesto, mjesto koje je strašno automitotvorno. To samo po sebi ne mora biti loše, dapače to može biti izvanredno kada su posrijedi gradovi koji umiju od sebe napraviti velike historije, velike i sadržajne mitove. Sarajevo je to u određenim slučajevima uspijevalo, ali bojim se da češće nije. A naročito je, ozbiljno kritički gledano, Sarajevo podbacilo u odnosu na ono što mu se događalo između 1992. i 1995. O tome bi se dalo govoriti na mnogo načina, s mnogo primjera, ali ostaje činjenica da svoju užasnu tragediju, patnju, a i herojstvo Sarajevo nije uspjelo pretvoriti u veliku svjetsku priču na onaj način na koji bi ta priča nosila istinsku katarzu i istinski viši horizont do kojega se takva mjesta-mučenici moraju vinuti da bi sami sebi stvorili sa-

BROJ 203

STUDENI 2011.

tisfakciju, i ljudsku, i historijsku, i etičku. O primjerima toga podbačaja nije vrijeme ni mjesto da se govori sad; to samo spominjem u kontekstu predstavljanja ove knjige, jer ona kao pojedinačan primjer govori kako je moguće i u najgorim okolnostima kada čovjek sam na svojoj koži i na koži svojih najbližih, a ta priča je kod Ivankovića strašna, ona je jedna od najstrašnijih priča ratnog Sarajeva, kako dakle u svemu tome čovjek pisac, čovjek intelektualac, ili najjednostavnije, čovjek koji ima odgovornost da misli i zapaža, može pisati odgovorno, može pisati kritički, može pisati bez mistifikacije, ali u velikoj odgovornosti prema onome što piše kao prema faktu i kao vjerodostojnoj činjenici. Time, naravno, neću reći da je Željko Ivanković u ovoj knjizi samo bilježnik događaja, ne, upravo obrnuto, on piše na taj način da sve o čemu piše proživljava intenzivno, sve to prolazi kroz njega, ali uspijeva sačuvati taj važni moment – moment odgovornosti prema onome što se oko njega događa, a što postaje sadržajem njegovoga teksta.

Dosljednost i moralna čvrstina prof. dr. Nedžad Ibrahimović Moje osobno suočavanje s ovim dnevnikom, moram priznati, bilo je vrlo dramatično. Nakon toliko godina od početka rata u Bosni i Hercegovini, najednom su sve te slike, sve te dileme, sav taj bol, ponovno ušli u moju kuću i bio sam primoran, kao svi vi koji ovo budete čitali, misliti o sebi u tom vremenu. Samo po sebi, to mišljenje nosi jednu vrstu čitalačke drame, i o toj drami bih ja mogao nadugo pričati, ali, evo, ovdje i večeras, samo ukratko. Kaže Ivanković na jednome mjestu: „Sarajevo ne razumije Bosnu jer ono nikad nije bilo tipična Bosna. Možda će zato i bolje proći u ovom ratu“. Naime, kada smo se rastajali, moja najbliža obitelj i ja, kada smo se opraštali u Gunji, pitali su me kada će se vratiti, kada ćemo se ponovno vidjeti? I tada sam rekao ono što sam sa sigurnošću tada jedino mogao znati: "Onda kada stane rat u Sarajevu!"

Kada iz današnje perspektive mislimo o vrijednostima, moćima i, ako hoćete, o informatičkoj snazi – s obzirom na to da su svi mediji u Sarajevu, da se novac poreskih obveznika slijeva u Sarajevo, pa potom dijeli po BiH – onda je sasvim jasno kako je ta priča o Sarajevu koje Bosnu ne vidi danas još realističnija. Mi, koji ne živimo u Sarajevu, i danas možemo pratiti kako se ta drama između Sarajeva i "periferije" zbiva na traumatičan i bolan način. Ako bismo uradili kulturološku analizu i statistiku onoga o čemu mediji u BiH pišu, pretpostavljam da bi se pokazalo kako su osamdeset posto tekstova i informacija različitoga tipa i sadržaja, one o Sarajevu. O tom rezultatu se može pričati, možemo se baviti analizama, a da se stvari skoro neće promijeniti. Ovo se, naravno, tiče opće demokratizacije u društvu, i ničega drugoga.

1992. godine, 8. maja, u intervjuu "Hayatu" Ivanković će se zapitati: „Gdje su muslimanski intelektualci? Uplašeni, u mišjim rupama, kakav je to narod? Njihovi momci su se borili za Hrvatsku, sad su u HVO-u, a inteligencija u mišjim rupama.“ To je pitanje i danas aktualno: gdje su, zapravo, muslimanski intelektualci danas u odnosu na 1992. godinu? Šta su radili tada i šta rade danas? Ivankovićevo pitanje otvara čitav jedan kulturološki, društveni i ideologijski prostor oko koga bi se STUDENI 2011.

moralo misliti pokoljenjima. A sve u namjeri da se odgovori na to šta se desilo 1992. godine. Zašto su muslimanski momci išli u HVO, zašto su muslimanski intelektualci bili u mišjim rupama, šta su očekivali kako će se rat završiti, zašto je „Oslobođenje“ pisalo tako kako je pisalo, o čemu Željko vrlo iscrpno piše u svom dnevniku – to su pitanja o kojima čovjek ne može i danas ne misliti.

I, možda, evo, treća stvar u vezi sa svim ovim mojim "dramskim i recepcijskim činovima" jeste pitanje „Yutela“. I sâm sam, sa svojim prijateljem, 1991. godine, bio gost u jednoj Yutelovoj emisiji u kojoj smo pokušavali obrazložiti jedan ironijski projekat unutar koga je moj prijatelj iz Lukavca napravio svoju samostalnu državu, ako se netko toga sjeća, dakle rekao je: "Ja se razdvajam od Bosne i Hercegovine, razdvajam se i od Jugoslavije, i želim da se moja kuća i moja okućnica smatraju mojom državom. U njoj živimo moja supruga, moja djeca i ja." Taj obiteljsko-individualni ironijski projekat će se, potom, uskoro pretvoriti u sarkazam, i u tragediju. Na tragu Ivankovićevih opservacija o ideologiji Yutela, danas se i sam pitam koliko smo moj prijatelj državnik i ja, kao njegov ministar inostranih poslova, bili instrumenti jedne medijske politike i ideologije o kojoj tada uopće nismo razmišljali? Eto, još jednoga čina moje čitateljske drame nad ovim dnevnicima.

Dozvolite da spomenem samo dva moguća temeljna koncepta po kojima se dnevnik piše. Jedan je, npr.: ja vodim dnevnik da bih se približio svijetu, da bih pokušao razumjeti moju susjedu ili gospođu koja pretrčava ulicu tako što je skinula cipele, pretrčava mjesto na kojemu je mogla biti pogođena od strane snajperiste, pa ponovo nazuva cipele i nastavlja svoj damski hod. Dakle, empatijski pokušavam razumjeti svijet u kom figuriram kao ljudsko biće, ili ga, pak, mogu pisati kao svoje nerazumijevanje svijeta. U ovom drugom slučaju moj je dnevnik neka vrsta evidencije mojih nesporazuma sa svijetom.

Zato se između mene i svijeta nadaje jedna distanca. Ivanković upravo na ovome nastoji – na očuvanju i građenju distance!

Zbog toga se na nekim mjestima u njegovu dnevniku može postaviti pitanje: da li taj čovjek doista nešto osjeća, jer distanca ne gradi nikakvu vrstu empatije. Zbog toga sam se i sâm pitao, pobogu Željko, živi li netko u tvom ulazu, šta se zbiva u obitelji, kako se svi skupa nosimo sa tim da nemamo vode, kako se kupamo...? Ova bi pitanja mogla interesirati nekoga ko od 1992. do 1995. godine nije živio u Sarajevu. Međutim, cijelo vrijeme Ivanković preko drugih pokušava govoriti o sebi i na takav način zadržati distancu o kojoj govorim.

I sada dolazimo do ključnoga pitanja ovoga "dnevnikovanja": kako je moguće da nekih datuma u dnevniku nema?

Dnevnik se vodi pet dana, pa onda tri dana ne, pa onda opet deset dana, pa nedostaje cijeli tjedan, itd... Kada o tome razmislimo dolazimo do zaključka kako su te pauze, kako je ta aritmija dnevnikovanja, zapravo, ono ključno u dnevniku. Čemu ta aritmija, šta se, dakle, dešava u danima kojih nema? Na samo par mjesta, Ivanković nam sugerira neke od razloga – bio je, veli, na putu – ali na mnogim mjestima mi ne znamo zašto je on prestao voditi dnevnik. Ta aritmija dnevnikovanja podiže čitalačku znatiželju i gradi neku vrstu recepcijske napetosti, kvari nam već usvojeni horizont očekivanja. Doista, šta se s njim dešava, šta se dešava u Sarajevu u tom vremenu koga nema?

Potrefilo se da sam u isto vrijeme čitao dvije knjige: ovu Ivankovićevu i knjigu u kojoj Jergović razgovara s Ivanom Lovrenovićem, „Bosna i Hercegovina, budućnost nezavršenog rata“. I onda, u jednom trenutku, dok čitam Ivankovićev dnevnik osjetim neku skoro podsvjesnu podudarnost. Kao da se radi o,

BROJ 203

11

IZABRANA DJELA, PRVI TOM formalno i suštinski, sasvim sličnim tekstovima. Naime, Ivankovićev dnevnik sam, osjetim to, cijelo vrijeme osjećao kao razgovor. I onda mi se nametne jedan teorijski zaključak: pa, dnevnik nije ništa drugo nego razgovor. Razgovor koji svoju informacijsku energiju i snagu crpi iz slaganja između onoga koji priča i onoga koji je željan slušanja. Proces proizvođenja empatije figurira na razini pisac – čitalac, a ne na razini pisac – svijet! U dnevniku se kontinuirano uspostavlja i aktivira jedna konsenzualna radost slaganja. Ovdje je, dakle, Ivankovićev dnevnik sličan Lovrenovićevom intervjuu – oba su razgovori.

I, ono što, na kraju, moram istaći, jeste Ivankovićev intelektualni angažman. Njegov intelektualni stav vrlo je dosljedan, on čuva tu svoju, spomenutu, intelektualnu distancu koja mu omogućava nepristrasan uvid u sarajevsku stvarnost u periodu od 1992. do 1994. godine, u vrijeme u kojem je glava kupusa bila skuplja od insanske glave. Eto, u tom vremenu, Željko Ivanković uspijeva sačuvati sav svoj moralni integritet. Ta njegova moralna čvrstina jeste ono u čemu je cjelina njegova angažmana, i to ne samo u ovom dnevniku, nego u njegovim prozama, njegovim intervjuima, njegovim javnim nastupima...

A znamo kako je tako malo osoba koje u BiH nisu presvlačile košulje onako kako su vjetrokazi pokazivali, tako je mali broj onih koji od rata do danas nisu mijenjali svoj politički stav. To je ono zbog čega pred Ivankovićem treba skinuti kapu i pokloniti mu se.

U drugom dijelu ovog toma, pod naslovom "Tko je upalio mrak? – sarajevski pojmovnik", Ivanković je svojoj duhovitosti, svojemu umjetničkom talentu, dopustio svu slobodu koju je susprezao, gradeći distancu, u svojemu dnevniku. To je i duhovito i ironično i cinično, i cijeloj knjizi danas daje poseban šarm. Mislim da će se ona zbog ovoga, možda i ponajviše, čitati.

Transetnička memorija rata prof. dr. Enver Kazaz Teško je u ovom prostoru govoriti o ove dvije knjige zato što ovaj prostor u gradu Sarajevu ima određeni simbolički potencijal. Ovo je na neki način ograđen prostor unutar jednog znatno šireg u kojem danas u uvjetima entopolitizacije kulturnih ideniteta postoji stalni pokušaj potčinjavanja i dominacije nad onim što simbolički ovaj prostor predstavlja. Da to prevedem na jednostavni jezik. Mi živimo u postratnom, postkonfliktnom, retraumatiziranom društvenom trenutku u kojem se politički, društveni, kulturološki, religijski identitet društva i čovjeka izvodi iz militarističke etnopolitičke interpretacije rata. Rat je temeljni označitelj svih društvenih praksi i na osnovu njegovih interpretacija stiče se društvena pozicija i u religijskim zajednicama, i u akademskim zajednicama, i u književno-znanstvenim zajednicama, a naročito u okviru akademskih zajednica, potom i u javnom prostoru, i u političkom prostoru. Zato je rat neka vrsta metaoznačitelja koji kapilarno prožima ukupnu društvenu scenu od vrha do dna njene hijerarhije moći. Otud mi živimo u stanju rata poslije rata, gdje interpretacije rata u Bosni i Hercegovini proizvode bezbroj falsifikata.

No, da se vratim na simboliku ovog prostora. On je marginaliziran u Sarajevu, koje je simbolički religizirano ponajprije

12

Za promotorskim stolom

religijskim objektima, te time označeno kao dominantno islamski prostor koji kao takav i jest proizveden u ratu. Zato religijska arhitektura dobija dvoznačno značenje: s jedne strane ona je nacionalni znak ili znak nacionalnog zaposjedanja i vlasništva nad prostorom, a s druge, ona je direktno prevođenje Božjeg autoriteta u politički jezik i prostor, neka vrsta nacionaliziranja Boga. Zato se u religijskom jeziku danas u BiH namjesto metafizičkog neprestano pojavljuje posve politički Bog. Međutim, Sarajevo tu nije izuzetak. Na identičan način se ponašaju svi etnocentri u BiH, u troetničkoj dejtonskoj državi, pri čemu postoje hrvatski, bošnjački i srpski centri, nacionalistički definirani, pa se oni ukazuju i kao onaj prostor gdje je etnički drugi puka manjina, nešto što se dvostruko stigmatizira – na religijskoj i etničkoj osnovi.

Upravo to se zbiva i sa bosanskim franjevcima. U javnom diskursu postoji pseudopatriotska lijepa priča o bosanskim franjevcima koji su sama sol Bosne, kako ih je jednom prilikom, ali sa sasvim drugačijim ciljem, odredio jedan sjajni bosanskohercegovački spisatelj. Istodobno s tom, razvija se priča o našim franjevcima koji u zadnje vrijeme, otkako je uspostavljenja nova federalna "idealna multietnička vlast" postaju primjer onoga kakvi bi trebali biti i svi drugi Hrvati – spremni na potčinjavanje volji vlasti. Nije teško uvidjeti da se iza takve pseudomultietničke političke mantre začas može preći granica koja označava uvod u neku vrstu asimilatorske, i političke i kulturološke prema bosanskim Hrvatima u cjelini. Zato ovaj prostor u kojem promoviramo knjige Željka Ivankovića višestruko danas i ovdje obavezuje, jer bi iz njegovog simboličkog potencijala mogao otpočeti govor u kojem etnička i religijska manjina artikuliranjem svojih vrijednosti dekonstruira etnopolitički, etnokulturni, etnogetoizirajući i arhaizirajući, klerikaliziran projektivni centar sva tri etnička ideniteta u današnjoj BiH. Govoriti o ratu i njegovom predstavljanju u književnosti danas u BiH podrazumijeva preuzeti višestruki rizik. Možete govoriti npr. kao Dževad Karahasan, u Dnevniku selidbe, koji je učas od strane bošnjačke akademske elite proglašen za kanonsko djelo ovdašnje ratne književnosti, pri čemu ćete se postaviti narcistički kao neka vrsta nacionalnog mesije, i iz mesijanske perspektive koja esencijalizira i metafizicira udaljiti priču o stvarima rata iz ideološkog i povijesnog konteksta, da bi ste ih učinili nebitnim i nerazumljivim za račun vlastitog mesijanstva i narcizma. U takvom dnevniku važniji postaje esej o vlastitom namještaju nego suočavanje sa društvenim kontekstom rata.

Na koncu možete, kako to on čini u svom glasovitom, također

BROJ 203

STUDENI 2011.

kanonskom eseju o Sarajevu, izvesti strukturalističku interpretaciju grada i postaviti jednu u osnovi lažnu relaciju između, kako Karahasan predlaže, dijalektičkih gradova Zapada, koji sve razlike melju i gutaju kako bi monocentrirali identitet grada, i tzv. dramatskih gradova Istoka, koji sve razlike uvažavaju, čuvaju i konzerviraju, kako bi ostvarili pluralni identitet grada.

Nije li u takvom izvođenju opozicije gradova Istoka i Zapada, Sarajevo u Karahasanovoj verziji uvučeno u prostor Istoka zamišljenog kao prostor kulturne i svake druge tolerancije, a isključeno iz strukture gradova Zapada, konceptualiziranog u Karahasanovoj projekciji kao prostor kulturne asimilacije i netolerancije za račun nekakvoga jedinstvenog imaginarija grada. Nije li, nadalje, time teorija interkulturnog dijaloga sa nužnošću akulturacije u njemu prevedena u idealnotipsku formulu, gdje Sarajevo čuva svaki svoj identitet, obezbjeđujući mu da ostane unutar svoje ortodoksne forme, bez obzira što je u svakodnevnom kontaktu i sa simboličkim i sa realnim "drugim". Nije li, u konačnici, zauzimanje mesijanske pozicije u tumačenju rata, dnevnik postao forma narcizma koja se ironično pregiba nad ratnom stvarnošću, potpuno suprotna onoj interdiskurzivnoj, hibridnoj formi dnevnika kakvu ostvaruje maestralno Ljubo Lucić u svom djelu Između neba i granata, bilježeći kronički dane i događaje, neprestano uključujući plurimorfnost identiteta Sarajeva u ratnoj drami. Dnevnik selidbe, kao da je napuštanje ratnog Sarajeva obična selidba, tako postaje Karahasanu dokaz da je vlastita istina iznad istine društvene diskurzivne mreže, dok dnevnik Između neba i granata za Ljubu Lucića predstavlja pokušaj da se memorira svaka vrsta i individualne i kolektivne traume, gdje je naslov uputio na poziciju grada i njegovih identiteta raspetu između očekivanja spasa s neba i saznanja da odozgo dolaze samo granate. Ili možete govoriti o ratu na način na koji to čini Željko Komšić, povišenim patriotskim tonom, pri čemu politička osoba militarizira politički diskurs i pojavljuje se u javnom prostoru kao neko ko svoj simbolički politički kapital zasniva na ratnim, vojničkim zaslugama, gdje činjenica da je dobitnik zlatnog ljiljana ne potvrđuje samo njegov stalni patriotizam, nego ovjerava i njegovu stručnost, njegovo znanje na svim poljima, a neupitnost zlatnog ljiljana daju mu pravo da, opet narcistički, postane paradigma za ponašanje svakog građanina, a pogotovu svakog Hrvata. On je, tako konstruiran u političkom samopredstavljanju, tek puki primjer da ovdašnja politika ne može izaći iz simboličkog kapitala rata, te da odsustvo svake svoje vizije prikriva militarističkom formom patriotizma. Idealnotipski postratni politički moćnik, on je puni dokaz, stvarni ovjeritelj STUDENI 2011.

teze da ovdašnje političke elite rat koriste za provedbu mentalne okupacije podanika.

Možete govoriti o ratu na način koji se u akademskoj instituciji govori, npr. kao Rešid Hafizović na sarajevskom univerzitetu, pri promociji publikacije posvećene šesnaestogodišnjici Srebrenice, naglasivši pritom da su Srbi obilježeni genocidnim genom i da je taj gen nagrađen u svim mogućim evropskim centrima gdje evropocentrična ili zapadnocentrična ideologija na koncu pokazuje svoje antimuslimanstvo. Možete govoriti o ratu na način na koji se rat obilježava u ukupnoj južnoslovenskoj kulturi, pa ćemo "mi" imati naše spomenike, a "oni" će svoje. Na kraju će se u BiH realizirati idealnotipske troetničke spomeničke kulture u kojoj naše žrtve i naši heroji treba da su nasuprot njihovim žrtvama i njihovim herojima.

Društveno pamćenje, kaže Paul Connerton, počiva na tome da njime upravlja, u komemorativnim ili nekim drugim društvenim ritualima, određena moć. Društvenim pamćenjem u današnjoj BiH upravljaju tri centra moći. Prvi je svakako religijski, gdje religijska moć u svojoj memorijskoj fantazmi rat izdiže na razinu religijske podloge, nerijetko ga tumačeći i kao puki vjerski sukob. Na bošnjačkoj javnoj sceni dogodila se šehidizacija boraca poginulih u ratu, što je direktno implicitna poruka da je to bio vjerski rat, jer šehid ne gine, prema njoj, u borbi za npr.

Domovinu, fabriku, kuću, nego na Alahovom putu. Smrt se iz povijesnog konteksta izdiže u figuru Alahovog puta, baš kako se napr. žrtvama Bleiburga upisuje figura križnog puta.

Takva vrsta sakralizacije smrti proizvodi religocentrični viktimološki diskurs pri čemu se ne briše samo povijesni kontekst, nego se i ukida mogućnost da se žrtva memorira u društvenom polju u okvirima svoje ljudske osobnosti, a ne kao puki broj nacionalne ili religijske zajednice. Na kraju, u takvoj komemorativnoj kulturi, svi poginuli, djeca, očevi, sinovi, sestre, braća, funkcioniraju kao broj – to ćete obavezno čuti na našim medijima – ubijenih Bošnjaka, Srba i Hrvata. U takvom nominiranju i normiranju žrtava njihova ljudska osobnost se potpuno obezvređuje da bi se izgubila i metafizička supstanca čovjeka. Gubi se pritom i lični emocionalni odnos prema poginulim, pri čemu npr. poginulog oca, brata, sina treba doživljavati isključivo u opsegu njegove nacionalne određenosti. Ne postaju li na toj osnovi naši poginuli predmet političke zloupotrebe?

Viktimizacija na način na koji se proizvodi u Bosni i Hercegovini krajnja je negacija ljudske osobnosti. Komemorativni ritual pritom funkcionira kao repolitizacija žrtava, pri čemu

BROJ 203

13

IZABRANA DJELA, PRVI TOM politički moćnici i religijski moćnici u zajedničkim komemorativnim ritualima na žrtvama stiču svoje javne poene, učvršćuju svoj društevni ugled i moć, da bi se sve pretvorilo u konačnici u svakodnevnu društvenu grotesku. Naši su televizijski dnevnici prepuni kostiju, svaku noć ih tamo možemo gledati, a cilj takvog medijskog predstavljanja rata jest to da se društvo oubliči kao potpuno nekrofilijsko. Izlazak iz te i takve nekrofilije nije moguć.

Istodobno sa viktimizacijom odvija se i heroizacija društvenog pamćenja. I to ne samo u društvenim ritualima, u javnom govoru, u zakonodavnim procedurama, dakle u kapilarnoj obuhvaćenosti društva herojskim diskursom u kojem se gradi simbolički poredak naših heroja koji su branili nas od njih.

Heroizacija ide dotle da za učešće u ratu trebate biti posebno nagrađeni pri čemu vam se apsolutno upućuju svi moralni afirmativi kao učesnicima rata. Istodobno, društveno pamćenje se počinje kolektivizirati do te mjere da postoji teza da tri ratne naracije direktno proizvode tri nacije. Međutim, unutar tog društvenog pamćenja dolazi do konflikta, na primjer, u podjeli na Alijine Srbe i Radovanove Srbe, na Tuđmanove i Alijine Hrvate, na Alijine i Abdićeve Hrvate, na Posavljake i Hercegovce, na Sarajlije i ostale, i odjednom ćete vidjeti kako unutar koncepta društvenog pamćenja odnosno interpretacije rata postoji stalna borba za prevlast u društvenoj diskurzivnoj praksi, pri čemu onaj diskurs koji najviše podilazi stereotipiziranoj ideologiji odnosi prevlast. Ne treba na ovom mjestu posebno isticati da je to diskurs etnoreligije kao sveobuhvatnog govora koji u potpunosti oblikuje mentalnu situaciju društva. Etnoreligija u konačnici postaje sveobuhvatna svakodnevna mitologija, ili mitologija svakodnevnih životnih i društvenih praksi, a ona svoj autoritet gradi upravo na temelju vlasništva nad interpretacijom rata.

Ivan Lovrenović je govoreći o ovoj knjizi rekao da Sarajevo nije iskoristilo svoj simbolički kapital, nastao u ratu. Nije ga ni moglo iskoristiti. Centralni spomenik poginuloj djeci Sarajeva na svom postamentu ima natpis koji, parafraziram, kaže da se taj spomenik podiže poginuloj djeci opkoljenog Sarajeva. Demonizacijska gesta na koju gotovo niko, osim rijetkih pojedinaca, ne upozorava, na ovom spomeniku pokazuje koliko je viktimizacija i koliko je društvena emocionalizacija ideološki postamentirana i koliko je ideologija prisutna u svakodnevnom životu. Koja je to demonizacijska gesta? Djeca neopkoljenog Sarajeva su "njihova" djeca, dakle "nedostojna našeg" pamćenja, ona ne mogu biti žrtve rata. Takve demonizacijske geste zapravo pokazuju koliko je politika postala neka vrsta vampirske djelatnosti. Dodatno ubijanje najnevinijih. Na ulazu u Sarajevo postoji spomenik pripadnicima moje brigade, u obliku monumentalnog nišana, i tamo se nalaze imena nekih mojih prijatelja ateista, a ulaz u Sarajevo je simbolički obilježen nišanom kao ulaz u šehidizirani grad. Slični spomenici prisutni su svuda po Bosni i Hercegovini; u Prozoru na primjer, spomenik tamošnjoj brigadi HVO-a sav je podređen monumentalnom križu s implicitnom porukom da su poginuli pripadnici te brigade bojovnici pod križem, a ne etničkom ili nacionalnom zastavom. Križ tako postaje supstitucijom za nacionalne simbole, baš kao što je slučaj sa ornamentima u znaku pravoslavnog krsta na velikom spomeniku, kako se na njemu podcrtava, herojima otadžbinskog rata, koji dominira centrom Bosanskog Broda.

O dekonstrukciji takvih spomenika nije moguće govoriti danas u Sarajevu. Ovo je grad koji iz samoga rata nasljeđuje potpuno suprotne diskurse o njemu. U književnosti, u dnevnicima, kakav je maestralni dnevnik Ljube Lucića, u likovnoj

14

umjetnosti utemeljena je mogućnost transetničke memorije rata.

Ovdje bi trebalo zapravo postaviti pitanje – da li sve to nabrojano zaista nudi mogućnost da prevladamo granice proizvedene radom kleronacionalizma, klerofašizma, klerikalizacije ideologije i obnove rasističkih diskursa u akademskom i javnom prostoru? Da li nam te knjige nude mogućnost etničke katarze ako realiziramo njihov potencijal transetničke memorije rata?

Ovdje je više puta isticana distanca Željka Ivankovića u odnosu na pisanje o ratu njegovom dnevniku. No, Ljubo Lucić kao dnevničar ne želi imati takvu distancu, pa je on emocionalno zainteresiran za ratni užas, baš kako se emocionalna zainteresiranost utemeljuje npr. u dnevničkoj poeziji Poljska konjica Marka Vešovića. No, bez obzira na te diksurzivne razlike, osnovno je pitanje da li nam knjige kakve su 700 dana opsade i Tko je upalio mrak nude mogućnost da konstituiramo transetničku memoriju rata? Odgovor je nedvosmislen – da. Da li ćemo ih konstituirati? Odgovor je pesimističan – ne. Ne možemo ih konstituirati zato što je mentalna okupacija našeg društvenog prostora instalirana ne samo s prijestolja ove moći koja je vidljiva: univerzitetske, religijske, političke, medijske, nego zato što se ona internalizirala. Način na koji etničke memorije pamte rat kodiran je i potpuno kontaminiran ideologijom. Čak se ona ukazuje i u eksplicitnosti parole: oprostimo, ali zapamtimo. Mi, dakle, živimo u etničkom trodruštvenom prostoru obilježenom stalnim zahtjevom da se pamti, pri čemu postoji najlicemjerniji mogući poziv da se pamti, ali i da se oprosti. Ne želim da praštam. Ne želim da praštam pogotovu što je poziv na praštanje postavljen u ime Boga, jer nas to Bog u toj klerikalnoj paroli tjera da oprostimo, kako bismo zaslužili njegovu milost. Ne praštamo, dakle, iz našeg jasperovski shvaćenog moralnog preobražaja, nego iz potrebe da nam Bog upiše zasluge zbog oprosta ubicama. Neću da praštam na taj način, niti da uvažim poziv na kolektivno praštanje kao dodvoravanje Božjem autoritetu. Ne želim ni da praštam ako me na to poziva politička moć koja se licemjerno iza tog praštanja mimikrira sa svojom željom da se tobože pomirimo. Ne želim da praštam ako nisu zadovoljeni pravni normativi, ako na jasperovskom modelu nije moguća denacifikacija troetničkog društvenog polja, ako nisu dekonstruirane ideologija i kultura koje su pripremile zločin te omogućile institucijama sistema da ga izvedu; neću da praštam u društvenoj situaciji u kojoj je ratni zločinac uzdignut na razinu ključnog etničkog heroja, samo našeg simbola o nama, u kojoj je žrtva kolektivizirana i politizirana; neću da praštam u situaciji u kojoj je jedan cijeli sistem diskursa koji nudi katarzičku mogućnost uspostavljanja transetničke memorije rata potisnut, zaboravljen; u kojoj grad o kojem govorimo i u kojem govorimo ne može intervenirati na onom spomeniku da bi mogao upamtiti žrtve drugih; da se grad, koji je bio kozmopolitski simbol i sveplanetarni simbol, vrati onome što je imao u ratu... A šta je imao u ratu?

Bilježi u Istoriji bolesti Tvrtko Kulenović poziv Velimiru Miloševiću s one strane fronta. Velimir Milošević, jer je ovo društvo političke simbolike imenâ, je označen u tom pozivu kao Srbin, izdajnik nacije u koju se kune pozivatelj i u čije ime Miloševića i poziva. Na kraju, kad Milošević odbije da se odazove pozivu, da se svrsta u ideološki konstrukt velikosrpstva, pozivatelj mu prijeti: "Ubićemo te kao izdajnika". Velimir Milošević na to odgovara: "Ja sam pisac, ja sam besmrtan". Tako nekako je uobličena scena u Kulenovićevom romanu. Ovaj grad je imao takve ljude i takve pisce kakav je, između ostalih, Velimir Milošević. Danas su, za elite ovog grada, takvi pisci pisci drugih.

BROJ 203

STUDENI 2011.

OBLJETNICE

ZLATNI PIR

Katarina i Radoslav Dodik dana 30. listopada 2011. proslavili su 50 godina braka u nazočnosti djece, unučadi, rodbine i prijatelja.

ČESTITKA Dana 29. listopada 2011. i dana 30. listopada 2011., Kati i Radoslavu Dodiku 50. godišnjicu braka, a njihovom sinu Leonu i snahi Mirjani 23 godine braka, uz lijepo zdravlje i mnogo sreće u životu žele prijatelji iz Sarajeva, Marija i Zdravko Jurišić. Čestitci se pridružuje i Vesna Mijić iz Vareša.

50 GODINA BRAKA

Jelka i Ivica Terzić Na jednoj potočkoj igranci dalo se naslutiti da će ljubav, koja je tek iskrila, između vragolaste kreševske djevojke i stasitog potočkog momka završiti brakom koji, evo, traje do današnjih dana – punih 50 godina.

ISPRAVKE U prošlom broju "Bobovca" (br. 202, listopad 2011.), u tekstu "Divan dar Varešana Varešu" (moj osvrt na "Miholjski koncert") prilikom redigiranja rukopisa za tisak, omaškom je došlo do previda pojedinih dijelova rečenica koje, u skraćenom i nepotpuno tiskanom obliku, mogu sugerirati, eventualno, pogrešan dojam kod čitatelja. Uz ispriku, navodim sljedeće: "Andrea Nikolić, premda još uvijek studentica glazbene akademije...", a trebalo je stajati "Andrea Nikolić, premda studentica postdiplomskog studija nakon završene glazbene akademije" (naime, A. Nikolić je diplomirala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i stekla akademsko zvanje, a sad je postdiplomant prestižnog konzervatorija u Beču, što je na ponos nama Varešanima).

Također, pijanistica Dubravka Vukalović, nakon subspecijalizacije na konzervatoriju u Moskvi, trenutno živi u Madridu gdje prati subspecijalizaciju svog dečka, također pijanista na Kraljevskoj akademiji.

Pri unosu teksta je pogrešno navedena godina kada je Milo Cipra diplomirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, umjesto 1993. trebalo je stajati 1933.

Još jednom se ispričavam čitateljima, A. Nikolić i D. Vukalović. Ž. Sertić ----------------------------------------------------------

Sretni brak im iznjedri troje prekrasne djece (sina i dvije kćeri) koji im darovaše nevjestu – ženu čiji svaki životni potez ima svoj smisao, i dva zeta – jednog tihog mirnog čovjeka i drugog temperamentnog veseljaka. Svi skupa im podariše četvero unučadi – unuku mezimicu i tri nadarena unuka koji im dugi i lijepi bračni život još više uljepšaše i dopuniše najljepšim međusobnim susretima, koji trebaju ljudima tih godina. Veliku životnu dionicu prošli su sa željom da u zdravlju, sreći i međusobnom razumijevanju svladaju još barem upola toliko.

U prošlom broju "Bobovca" na stranici 13, u prvoj rečenici teksta "Zlatno doba amaterizma" autora Zdravka Krnjića, pri unosu teksta dogodio se lapsus calami pa je umjesto "davne 1910. godine" u tiskanom izdanju lista pogrešno stajalo "davne 2010. godine".

Ispričavamo se čitateljima i autoru teksta.

Uredništvo

OGLAS Prodajem stan 64m² u ulici Put mira, blok D/2.

Sve informacije na telefon: 00385 91 729 0636 e-mail: zt31@net.hr

ČESTITKA

Đurđica i Jozo Malić 95,

01 3 i 1 ,1 M

Hz

dana 25. studenog 2011. obilježavaju 50 godina braka.

Uz iskrene čestitke, dobro zdravlje i svaku sreću žele im prijatelji iz Vareša.

STUDENI 2011.

BROJ 203

15

IZ PRVE RUKE

P

rihvatio sam krmu. Ribokradica je skinuo šešir kao u berača riže, provukao ga kroz vodu i polio tjeme. Ostavio je mokar šešir na glavi. Dodao mi je veslo i privukli smo obje krme. Čamac je bio pod Jakovljevim nogama.

– Isusova majko! – reče Jakov, ruku oslonjenih na kukove. Ne vidi ti se dno od jegulja. Kakav je to piton?

– Ugor, ugor, Jakove – rekoh i sam blenući u mrkog zmijolikog tvora oko kojega su se plele njegove riječne sestre. Ogroman, ogroman komad.

– Oćete li kilo-dva? – progovorio je ribar nesigurno, sluteći nevolju.

I Jakov je bio pomalo zbunjen. Dok je ribar obavljao svoje na rijeci činilo se nekako drukčije. A sada je valjalo obaviti nakanjeno, pa su Jakova očito počele mučiti moralne dvojbe. Nije volio vlast, nikakvu silu podnosio nije, a sad ovaj nesretnik misli o njemu kao o komunističkom siledžiji, stoposto!

– Da je ove jegulje svezat, moglo bi se uže do Čapljine protegnut! – tek je progovorio.

– Vako ćemo, ljudino... – preuzeo sam na sebe ulogu djelitelja pravde, što je, i danas sam u to uvjeren, bilo ispravno, jer jedina pravda bila bi u tom da se svu ribu vrati u Neretvu, ili da ju se nekako podijeli, s tim da Jakov ništa ne mora lagati, jer on se u jednom trenu pretvori u zbunjenoga dječaka, nespremnog da završi ono što je iz zajebancije započeo. A jegulju je volio gotovo kao pečenu janjeću plećku ili pijevca na lešo, možda i više jer se do nje daleko teže dolazilo i zato što je živio u tom Varešu kroz koji protječe ta nekakva Stavnja puna crne pjene i s ponekom mrtvom ribom.

Nikada Jakov nije bio bliže golemom broju jegulja, niti ih je ikada toliko vidio. Ali, zašutio je i samo buljio u tu sluzavu pletenicu koja je gmizala po čamcu, pa rekoh:

16

– Vako ćemo, ljudino; ti nama daj jegulju i ugora, a sve drugo nosi, pa ćemo se pravit da se nikada nismo sreli!

– Isusa ti, Isusa ti, ma di ću vam dat ovliku jegulju, čekaju ljudi...

– A, moremo i drukčije! – napokon je progovorio Jakov.

Riječ drukčije sledila je čovjeka koji se kupao u znoju.

– Nama jegulja, tebi ostalo.

I ugor! – rekao sam zapovjedno, osjećajući kako bi me lik najradije zviznuo veslom po leđima, ali Jakovljeva tajnovitost ga je prestravljivala, te je izrekao jedini adut, pokazujući na živu mrku gomilu koja se kotrljala čamcem: – Nije, lipi moji, jegulju lako uvatit, to gmiže iz ruka ko govno, da prostite, e...

Jakov uopće nije sumnjao u to. Vidio sam to po izrazu nemoći i razočaranja na njegovom licu. No, ja sam mali divljak s velike rijeke. Otišao

JAKOV

-roman u nastajanjuDragan Marijanović sam do prve samonikle smokve, nabrao velikih listova, uskočio u čamac, iskrenuo pleteni sepet u kojemu je bila mreža puna ribe, frajer je izišao na kamenje i stajao pokraj Jakova kao osuđenik, i oba su gledali kako grubim stranama lista koji je sličio šmirgl-papiru, spretno punim košaru jeguljama. Jakov je pripalio kratku mostarsku moravu, otpljunuo u rijeku i obratio se zabrinutom kradljivcu kao da je ovaj sto metara od njega: – Isusa ti, život jer pun iznenađenja! Evo, sve je sudbina; da nisi radio ovo što si radio, ko zna bi li se ikad sreli.

A vazda se ljudima bolje sres nego ne sres. A da nismo malo

BROJ 203

povirili na vodu, ne bi ovi mali sad gonjo ove jegulje po lađi, je li tako. Dašta vego jes! Život do podne daje, od podne jamlja, život je taki i nije se s tim zajebavat! Evo, ti si cijelo jutro lovio i ulovio. Došlo podne i mi s njim. Moraš malo i dat, je li tako? Jes, Isusa mi... Evo, vidi mene, ja kad sam dobio prvi poso bilo je daj šta daš. A onda sam se školovo, za livničara. I završio. Taman počeo radit, a golema mi metalna šipka zdrobi koljeno. Ne da se lako usranu do potoka... Čovjek je šutio, Jakov je ionako rekao sve. A nijednom nije spomenuo nikakvu vlast, nikakvu ovlast, ništa baš nije rekao niti slagao, pa ni ovo što je o životu rekao. Čovjek je napokon skužio da nas je mogao mirne duše otpiliti i ne prilaziti obali, ali bilo je prekasno, ja sam već držao sepet.

– Daj mu nešto za sepet! – rekao sam i jedva izvukao taj teret na ledinu.

STUDENI 2011.

Jakov je tutnuo par novčanica nijemcu za pojas, pružio mu ruku, a kako s druge strane nije bilo otpozdrava, dohvatio ju je sam, pljesnuo ga lopatom od ruke po ramenu i rekao: – Eto, baš mi je drago da smo se fino sporazumili!

Već sam se uspentrao na cestu, jegulje su se kao gliste stisnule jedna uz drugu, njihova sluz je pjenila i ključala, a uopće nisam znao što ćemo s njom. Okrenuo sam se prema rijeci niz koju je klizio neznanac nestajući u kasnoljetnom suncu. Jakov mi je prilazio živahno, za njega i preživahno: – Mali, ovo si izveo, kao bi reko, maestralno, ko Kulje Vladić kad nabacuje loptu Dušku Bajeviću.

Tu je slijedio pokret za kojega je Jakov bio uvjeren da sliči skoku Duška Bajevića, slavnog napadača "Veleža" iz Mostara, a prethodno je bolesnom nogom odglumio Kuljin centaršut.

– To se zove kompromis, jesi čuo ikad za kompromis?

– Jesam. Znam šta je to....

– A, kako si ono znao sa lišćurinama?

– To zna svako dijete u nas...

– Bio sam se grdno zabrinuo, u crne misli me bacilo kad sam vidio kako one gmižu, a ne daju se rukom ščepat.

Oće li nam sad krepat?

– Neće.

– Kako neće, po ovoj vrućini?

– Ih, jegulja može preć deset kilometara bez vode.

– Isusa ti, mali, ja ne mogu pola od toga bez vode, ma ne mogu ni da neko gemišt za

mnom nosa, a đe bi riba mogla?!

Govorio sam istinu Jakovu, jer sam čuo od oca, a i od drugih ljudi koji žive na vodi, da jegulje, za rosnih jutara prolaze široko polje između rijeke Krupe, Hutova blata i Neretve, uglavnom se drže uz obalu, a seljaci to znaju pa im, ondje kuda prolaze sipaju lug, on im posuši sluz i one su bespomoćne.

– Znači, važno je da ima sluzi?

– Tako je! Jer da nema, morali bi svaku odmah zaklati iza glave, jer jegulje imaju nekakav otrov koji se mora ispustit ako ugine... A ni sluzi neće biti dugo, morat ćemo svako malo posipat vodu po sepetu, ne znam šta planiraš...

– Pa to je cijela nauka! Ja sam vazda mislio, jegulja, šta jegulja, jegulja ko jegulja, narežeš je na deset centi, nabiješ na ražanj ili baciš na roštilj, ona masnoća fino okapa, evo sad bi je živu pojeo, a, vidiš ti, ima tu zajebancije...

– Zato i jest tako skupa, jegulja ti je vazda stabilna, ko njemačka marka, vazda je kilo jegulje pedeset maraka...

– Onda mi imamo pun sepet maraka, a ako nam krepaju, nemamo ništa.

Jakov je malo zastao, počešao se po glavi, onako kako to rade ljudi koji ubrzano razmišljaju: – Ajmo mi sa sepetom kod Ivankovića!

Ovo "mi" nije imalo veze s njim, jer sam sepet vukao sâm, bolio me desni kuk jer sam vukao nakrivljen na desnu stranu, a koža po potkoljenici mi je brzo prokrvarila od vrhova drvenoga pletiva

koji ubadaju kao nož. Jakov me svako malo pitao mogu li.

Ali se nije dohvaćao sepeta.

Sigurno ga boli noga, pomislio sam pitajući se što je ta livnica gdje je on radio, i što sve Jakov nije radio, sve bih o njemu volio znati, jer sve mi je tajanstveno, i ovaj njegov pištolj i taj njegov Vareš.

Kao da mi je pročitao misli, izvadio je novčarku iz stražnjega džepa, zastao i malo pretraživao, spustio sam sepet da predahnem, a on je izvadio nekakav dokument ili nešto slično, jer sve što ima žućkastu boju zastarjeloga papira uvučena u futrolu od prozirne plastike meni je dokument. Tako izgledaju svi dokumenti u našoj kući, osim osobnih karata koje su bile mrkocrvene.

– Slušaj: Jakov L tačka Mrvalj, rođen trinesti dvanestog devestotrideste tačka, u Gorici, s prebivalištem u Varešu, znaci navoda S crtica četeri, znaci navoda, onda ide ovo, pa ono, ali ukratko, ovo ti je oružni lis' za ovi moj pištolj, browning, sedam šeset pet milimetara, fabrički broj taj i taj, godina izdavanja šeset deveta, eto... Mali, ja ti tamo radim važan poso, odgovoran, ja sam ti zadužen za svakog samca koji je morao zanoćit u Željezari, ima tu ko 'otel ko motel, tu spavaju oni što tek dobiju poso dok se ne snađu, a samci se nikad ne snađu, a i što bi, ta nisu maniti, dobiju bonove za is'ranu u restoranu, spavali su tu radnici iz sela sa Zvijezde planine, a nakon posla im je bilo daleko nazad gori pa bi ostajali u krugu Željezare sve do prvog slobodnog dana, ja jih zadužim posteljinom i jastučnicama, ali zna se

tuda po noći vrtit svaki vrag, kokad ljudi piju i svašta za sobom vuku u krug Željezare, pa zato moram imat pištolj.

Ma, i ne moram, ali neka meni njega...

Spustio sam se opet do Neretve, uronio sepet u nju i vratio se na cestu, zbunjeniji nego što sam bio prije ovoga objašnjenja. Jegulje su živnule.

Ivanković drži krčmu par kilometara uzvodno, čim se prijeđe most na rijeci Krupi koja se tu odmah ulijeva u Neretvu, pred krčmom je imao veliku kamenicu u koju stalno curi svježa voda iz česme, i jegulje će sigurno izdržati dotle. Hoći li i ja, u to nisam mogao biti siguran. Kako bi se sad osvetnički smijao onaj ribokradica!

Da me vidi ovako krvava. I Jakova kako mi gestikulira nad glavom, a svako objašnjenje zahtijeva i zaustavljanje pod opterećenjem, jer Jakov nikada ništa ne govori tek usputno i bez zaustavljanja i gledanja u oči.

Iza naših leđa začuo sam spasonosno cviljenje konjske zaprege, mučno proklizavanje potkovice na asfaltu. Iz sunca je izronio čovjek s uzdama i bičem. I s puno mjesta za nas...

Jakov je stao u pol priče, podigao ruke prema njemu: – Ko da sam te poručio, ma ko da sam te poručio!

Imao sam četrnaest, bilo je Hrvatsko proljeće o kojemu nisam znao ništa, Jakov je s kočijašem psovao vlast, i nije mi bilo jasno kako se o proljeću, makar ono i hrvatsko bilo, tako gorljivo pričalo o blagdanu Male gospe, kada svršava ljeto. (kraj četvrtog nastavka)

VAREŠ, Put mira 4 mob. 061 791 133

STUDENI 2011.

• KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA • PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU tel. +387 (0)32/ 843-083 BUKETI • SVJEŽE CVIJEĆE • LONČANICE 061/ 753-522 SVADBENI BUKETI • POGREBNI VIJENCI 061/ 783-326 BROJ 203

17

IZ ANALA KUD-a "JEDINSTVO"

Z

a amatera nema veće nagrade nego nastupiti i doživjeti pljesak zadovoljnih gledatelja. K tome, ako se radi o nastupima izvan grada, gdje ste prezentator tradicije, kulture i vrijednosti svoje životne sredine, zadovoljstvo je još veće. Ovdje govorim o jednom takvom nastupu koji se dogodio početkom studenog 1968. godine u Ljubiji kod Prijedora. Na poziv KUD-a iz Ljubije i naše gore lista, Šime Mirčića, koji je tada živio i radio u Ljubiji, krenuli smo da pokažemo što znamo i umijemo.

Riječ je o najkompletnijem, najraznovrsnijem i najkvalitetnijem programu koji je jedno društvo moglo pripremiti.

Na ponos svoga grada.

Novi, tek kupljeni autobus "Sanos", vodeći u kategoriji turističkih autobusa, s vozačem Franjom Semunovićem, stigao je pred Radnički dom da bi primio putnike, članove KUD-a "Jedinstvo" i njihovu opremu za put u Ljubiju, gdje smo imali zakazano gostovanje s cjelovečernjim programom. Društvo malo, ali odabrano. Krenulo se s onim što je u tom trenutku bilo najbolje za pokazati iz bogate i raznovrsne ponude Društva. Dugo se pripremalo ovo gostovanje.

Probe su se održavale gotovo svakodnevno mjesec dana.

Ništa se nije prepuštalo slučaju. I u glazbenoj i u dramskoj i u folklornoj sekciji sve je dovedeno do perfekcije. Osjećali smo se tako moćno i znali smo da će ovaj nastup biti po svemu poseban. To jednostavno osjetiš. Ali da će biti baš, baš poseban – to nitko od nas nije očekivao.

Vođa puta bio je profesor Marko Komarica. Prekrasni bijeli "Sanos" poveze nas u našu amatersku avanturu. Kako to obično biva s autobusima koji prevoze amatere, s pjesmom se počelo već od Majdana i tako gotovo cijelim putem. Iz Vareša smo pošli po suncu. Dan je bio prekrasan kakav u jesen može biti samo u Varešu. No, približavanjem Prijedoru poče nas pratiti ki-

18

Put u Ljubiju KUD "Jedinstvo" Vareš, nositelj kulturno-umjetničkog i društvenog života tijekom svog dugogodišnjeg postojanja, uglavnom je bilježilo uspjehe koji su se ogledali u mnogobrojnim kvalitetnim nastupima diljem bivše države i u samom gradu, te u ogromnom broju onih koji su prodefilirali sekcijama Društva ne žaleći trud da istaknu svoj talent i doprinesu općem dobru.

Piše Željko Franjkić ša. I to jaka kiša. Na samom ulazu u Prijedor pored puta čovjek, čije se lice ne vidi ispod kišobrana, zaustavlja autobus. Franjo stade, otvori vrata i u autobus uđe naš domaćin, naš dragi Šimo Mirčić, mokar do kože. Pozdravi se s vodstvom i vozačem, te uze mikrofon i obrati nam se riječima dobrodošlice. Koliko je samo riječi dobrote bilo u tom obraćanju. Pa i sama činjenica da nas je čekao dva sata na kiši, 12 kilometara prije Ljubije, uvjerila nas je da smo dobro došli i dragi gosti. Šimo nas je odveo u planinske bungalove, na nekom brdu između Ljubije i Prijedora, gdje smo proveli noć. Kiša je ne-

prekidno padala. Ujutro, za doručkom, opet pozdrav domaćina Šime i upoznavanje s rasporedom našeg gostovanja.

Poslije doručka krenuli smo na Mrakovicu, vrh Kozare, na kojem tada još nije bilo spomenika i prema kojem je put bio tek u izgradnji. Imali smo dosta problema u dolasku do vrha jer je autobus bio dugačak i nije mogao svladati pojedine krivine na putu koji se, kako rekoh, gradio. Nekoliko puta smo izlazili iz autobusa u blato i, skupa s vojskom koja je radila na putu, rukama zanosili stražnji kraj autobusa kako bi mogao nastaviti vožnju. Na Mrakovici

zajednički ručak s našim domaćinima iz Ljubije. Povratak s Mrakovice i put do Ljubije protekao je s manje problema.

Stigli smo najzad pred zdanje Društvenog doma u Ljubiji. Zgrada je ogromna, puno veća i od Radničkog doma i od "Partizana". Bina i dvorana su duplo, ako ne i više, veće od bine i dvorane u "Partizanu". Prostorije za goste velike. Svaka sekcija je imala svoju sobu. Na pozornici je bilo spremno ozvučenje. Proba je mogla početi.

Veličina bine i pogled na klupe ogromne dvorane u amateru bude pozitivnu tremu, laganu jezu u stomaku koju smo osjetili i za vrijeme večere pred nastup. Sat prije početka programa svi smo bili u svojim sobama i spremni za nastup – folkloraši u nošnji za prvu točku, glazbenici iz zabavnog i narodnog orkestra u tradicionalnim crvenim sakoima i tamnim hlačama, članovi muškog okteta u tamnim odijelima, bijelim košuljama i tamnim leptir-mašnama. Pjevači i članovi dramske sekcije nisu bili uniformirani.

Iz dvorane je dolazio žamor. Publika je ulazila i zauzimala svoja mjesta. Šimo je očekivao popunjena sjedala, ali je i te kako bio iznenađen, kao i mi, kad je vidio da je dvorana krcata. Na nekim sjedalima sjedilo je po dvoje, a sav prazni prostor dvorane bio je popunjen gledateljima koji su stajali. Sve do bine.

Počinje program... (nastavak u narednom broju)

Kad se izgubi kompas...

Priredio J. Klarić

BROJ 203

STUDENI 2011.

IN MEMORIAM

POSLJEDNJI POZDRAV

SJEĆANJE

Dana 17. listopada 2011. prestalo je kucati dobro i plemenito srce moje supruge i naše dobre majke

na moga dragog brata i našeg dobrog ujaka

IVU MATIČEVIĆA (24.VI.1929. – 28.IX.2011.)

Tvoja sestra Antonija s djecom Mirjanom, Filipom, Marijanom i Dubravkom Počivao u miru Božjem!

VERONIKE JELIĆ rođ. Božić (4.VI.1930. – 17.X.2011.)

Ovim putem zahvaljujemo svim prijateljima i poznanicima koji su nam izrazili sućut u našoj žalosti i koji su prisustvovali sahrani pokojnice, njenom posljednjem putu s ovoga zemaljskog svijeta na vječni počinak u miru Božjem.

Zahvaljujemo i svima drugima na iskrenoj i dobroj želji da prisustvuju sahrani pok. Veronike, a koji to iz objektivnih i zdravstvenih razloga nisu mogli učiniti.

Zahvaljujemo svim uposlenicima Doma zdravlja Vareš koji su svi direktno i indirektno, pored medicinske pomoći, davali moralnu podršku i nama, obitelji bolesnice, da lakše podnosimo brigu oko njezinog liječenja i njege.

Iskrenu zahvalnost dugujemo i gospođama: Ivanki H., Gini G., Aldijani M. i Nadi T., koje su naizmjenično u posljednjih pet godina bolesti moje supruge i naše majke s nesebičnom i iskrenom ljubavlju, požrtvovano i strpljivo njegovale bolesnicu.

Još jednom, draga suprugo i naša majko, hvala ti za svu dobrotu i blagost koju si nam s ljubavlju u životu pružala. Voljeni nikad ne umiru, ti ćeš vječno živjeti u našim srcima.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najdraži i ožalošćeni: suprug Stjepan i djeca Anto, Željka, Marica i Anita

POSLJEDNJI POZDRAV Dana 28. listopada 2011. u 82. godini života preminuo je naš dragi

IVO MIOČEVIĆ (1929. – 2011.)

Pamtit ćemo te s ljubavlju i poštovanjem.

Počivaj u miru Božjem!

Ožalošćeni: supruga Anđa, sinovi Juro, Stanko, Dragan, Ratko i David, nevjeste, unučad i ostala mnogobrojna rodbina

ZAHVALNICA U povodu smrti našeg dragog

IVE MIOČEVIĆA (1929. – 2011.)

Zahvaljujemo svoj rodbini, susjedima i prijateljima koji su u najtežim trenucima bili uz nas, izrazili nam sućut i pružili utjehu.

Ožalošćena obitelj

TUŽNO SJEĆANJE (25.III.1971. – 23.X.2010.)

TUŽNO SJEĆANJE

VLATKO MIOČEVIĆ

(19.X.2006. – 19.X.2011.)

Navršilo se pet godina od smrti dragog nam supruga, oca i djeda

Prošla je tužna godina dana otkad nisi s nama.

Ostala je bol i tuga u srcu, suze u očima i sjećanje na provedeni život s tobom. Teško je gledati svijet, a u njemu ne vidjeti tebe. Kažu da plemeniti ljudi kratko žive, a dugo se pamte. Ne postoji zaborav ni utjeha. Sjećanje na tebe ostat će vječno.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji: sin Petar, kćer Ana, supruga Sanela

ANTE MIOČEVIĆA Jure Vrijeme koje prolazi ne može umanjiti našu veliku bol i tugu za tobom. Ponosni smo na sebe jer smo dio tebe. Beskrajno nam nedostaješ.

Počivaj u miru Božjem!

S ljubavlju i poštovanjem, tvoji: supruga i djeca s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE (2.XI.1993. – 2.XI.2011.)

Dana 2. studenog navršilo se 18 tužnih godina otkako nije s nama naš voljeni i neprežaljeni sin i brat

TUŽNO SJEĆANJE LUKA DIVKOVIĆ

ANDRIJA DODIK

(10.IV.1939. – 27.VII.2009.)

Pamtimo te s ljubavlju i poštovanjem.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

(7.XI.2007. – 7.XI.2011.)

Dana 7. studenoga navršile su se četiri tužne godine od smrti našeg dragog

(2.XI.1993. – 2.XI.2011.)

FRANJO ZLOUŠIĆ Dana 2. studenog navršilo se 18 tužnih godina otkako ostadosmo bez tebe. Ne postoji zaborav, nego ostade ljubav i sjećanje na tvoj dragi lik. Ponosni smo što smo te imali. Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

STUDENI 2011.

Ne postoji utjeha ni zaborav, samo tuga i sjećanje.

Vječno ćeš živjeti u našim srcima i biti dio naših najljepših uspomena. Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

BROJ 203

MIJE MIŠKA MRLJIĆA Voljeni naš, počivaj u miru Božjem, a mi ćemo vječno čuvati uspomenu na Tebe i svu dobrotu koju si nam pružio.

Tvoji najmiliji: supruga Katica, sin Tomislav, kćeri Tanja i Dajana, te zet, snaha i unučad

19

IN MEMORIAM

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

Dana 8. studenoga navršile su se dvije godine od smrti

Dana 10. studenog navršile su se dvije godine od smrti dragog oca, djeda, punca i svekra

MATE PAVLIĆA

STANISLAVA KOKORA (1935. – 2009.)

S ponosom i poštovanjem čuvat ćemo uspomene na Tebe.

Počivaj u miru Božjem!

(1943. – 2009.)

Sjećanje na tebe ostat će vječno.

Počivaj u miru Božjem!

Supruga Marija

Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

(11.XI.2008. – 11.XI.2011.)

(17.XI.2009. – 17.XI.2011.)

Dana 17. studenog navršavaju se dvije godine od smrti dragog nam

Dana 11. studenog navršile su se tri bolne godine otkako nas je zauvijek napustio naš dragi, voljeni i nikada prežaljeni suprug, otac, svekar i djed

TOMISLAVA BRĐANOVIĆA Prošlo je i prolazi vrijeme, još puno će proći, ali ti nikad nećeš biti zaboravljen u našim srcima.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

VINKO GAVRAN Prošle su tri tužne godine otkako si završio svoj plemeniti život. Vrijeme koje prolazi ne može izbrisati sjećanja na tebe i tvoj dragi lik. Uz ljubav koju smrt ne prekida i tugu koju vrijeme nikada neće izliječiti, najdraže naše, zauvijek ćeš ostati u našim srcima.

Počivao u miru Božjem!

Tvoji najmiliji: supruga Lucija, djeca Ranko, Darko i Gabrijela, nevjesta Stanislava, unuke Monia, Kristina i Klara

TUŽNO SJEĆANJE (19.XI.2001. – 19.XI.2011.)

Dana 19. studenog navršit će se deset tužnih godina od smrti našeg dragog

ROBERTA FRANJKOVIĆA Vrijeme će prolaziti, ali sjećanje i bol za Tobom neće izblijediti.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

(22.XI.2008. – 22.XI.2011.)

Dana 22. studenog navršit će se godina dana od smrti naše drage

BOŠKO BRKIĆ

JOZEFINE MARTINOVIĆ Mije

Uvijek ćeš živjeti u našim mislima i srcima.

Počivaj u miru Božjem!

Supruga s djecom

(19.III.1953. – 22.XI.2010.)

Vrijeme koje je prošlo samo je povećalo osjećaj praznine koju je tvoja smrt ostavila u nama.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najbliži

TUŽNO SJEĆANJE

SJEĆANJE

(23.XI.1993. – 23.XI.2011.)

Dana 23. studenog navršit će se 18 tužnih godina otkako nas je napustila naša draga

na našu voljenu

MARIJA BRĐANOVIĆ Uspomena na tebe živi u nama. Hvala ti za svu ljubav i dobrotu koju si nam za života podarila.

Počivala u miru Božjem!

Obitelj Brđanović

NADU KALFIĆ

TUŽNO SJEĆANJE

(24.XI.2008. – 24.XI.2011.)

IVO TURBIĆ (1.III.1928. – 29.XI.1986.)

25 godina je otkako nisi među nama, ali tvoj lik je stalno prisutan i ne blijedi.

Supruga Ljubica, kćeri, zetovi, unučad i praunučad

20

BROJ 203

s ljubavlju koju smrt ne može prekinuti, s tugom koju vrijeme ne može izliječiti.

Tvoji: sestra Kaća i Onjegin, braća Željko i Miro s obiteljima, sestrična Silvana s obitelji

STUDENI 2011.

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

(28.XI.2010. – 28.XI.2011.)

na dragu prijateljicu

Dana 28. studenog navršit će se godina dana od smrti naše drage, voljene osobe, majke, bake

LUCIJU BABIĆ (28.XI.2010. – 28.XI.2011.)

LUCIJE BABIĆ

Počivaj u miru!

Uvijek ćeš ostati u našim srcima, nikada te nećemo zaboraviti.

Kuma Željka

Zauvijek tvoji najmiliji: tvoj Braco, kćerke Sanela i Jelena i tvoji unuci Uma i Tian

TUŽNO SJEĆANJE TUŽNO SJEĆANJE (30.XI.2006. – 30.XI.2011.)

Dana 30. studenoga navršit će se pet godina od smrti našeg dragog

ZVONKE MARIĆA Prošlo je pet godina, proći će i mnoge, ali uvijek će boljeti tvoj odlazak.

MARIJANA I MARINKO FRANJIĆ

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE Na naše voljene roditelje i sestru

Draga mama, kad smo bile bolesne bila si uvijek uz nas, milovala nam kosu, sjedila pored. Nikad nas nisi iznevjerila!

Samo ti si mogla zagrljaj poslati poštom i osmijeh slati telefonom.

Dragi tata, nosao si nas na plećima otkad smo vidjele svijet.

Podizao si nas da dodirnemo grane i stabla kestena i bio naše utočište kad bi nešto krenulo po zlu.

Vaše: Marijeta i Marijela

SJEĆANJE VINKA DELIĆA

JELENU DELIĆ

(5.IV.1929.

– 29.XI.2010.)

(26.VIII.1932.

– 12.XI.2010.)

LJUBICU DELIĆ (23.VIII.1955. – 8.IV.2008.)

Smrt nije pitala koliko vas volimo, koliko ćete nam nedostajati. Nismo vas mogli zadržati, ali vrijeme nije zaborav.

Počivali u miru Božjem!

KATA ŠIMIČEVIĆ

ILIJA ŠIMIČEVIĆ

(1913. – 1952.)

(1912. – 1983.)

MIJO ŠIMIČEVIĆ

Vaši: Gabrijel, Ignjac i Ljilja s obitelji

(28.I.1950. – 4.XII.2004.)

Uvijek se s poštovanjem sjećamo vašeg lika.

Počivali u miru!

SJEĆANJE

Vaši najmiliji

JOZO DUŽNOVIĆ (1932. – 1968.)

SJEĆANJE

KATA DUŽNOVIĆ (1930. – 1998.)

ANTO KOHUT (1979. – 2011.)

Hvala Vam za dobrotu i ljubav koju ste nam podarili. S ljubavlju i poštovanjem čuvat ćemo uspomene na Vas.

MARIJA KOHUT (1999. – 2011.)

Počivali u miru Božjem!

Počivaj u miru Božjem!

Vaši sinovi s obitelji STUDENI 2011.

Obitelji Dusper i Bunjevac BROJ 203

21

SVJEDOČANSTVA 25. rujna 1994.

Poslije pučke mise u Jelaškama u 11 sati donesena je vijest da je imenovan novi župnik za župu Jelaške. To je vlč.

Marko Stipić. "Dragovoljac" koji nadbiskupu msgr. Vinku Puljiću, u njegovoj dilemi i brizi koga poslati u župu Jelaške, reče: "Evo me, pošalji mene". Rodom je iz Žepča. Prošlih godina bio je na službi misionara u Africi, u državi Zambiji, gdje je proveo šest godina. Vratio se u domovinu zbog bolesti i došao u matičnu Nadbiskupiju Vrhbosansku.

Narod jelaški radostan je da opet ima svog "redovitog" župnika. Nije precizirao vrijeme svog dolaska.

25. prosinca 1994.

U šest sati služena je božićna misa zornica u olovskom Gospinom svetištu. Nazočnih bijaše: 22. U taj broj uključeno je i nekoliko muslimana i pravoslavnih (njih 7).

Poslije mise, po tradiciji, svi svratiše u našu kuću, ogrijati se, čestitati "parocima" Božić, odnosno u dirljivom ozračju božićnog blagdana blagovati zakusku – agape...

"Oni s brda" miruju. Nisu pucali jučer, evo ni svu noć. A hoće li danas, sutra...? Valjda neće. Ta, sigurno doživljavaju i oni čarobnost i milinu "tihe, svete božićne noći", jer slavit će i oni svoj Božić.

Jest, molimo danas posebno, svi ljudi dobre volje: "Duše Sveti, omekšaj ćudi kamene, zagrij grudi ledene" – svim zlim ljudima u ovim ratnim prilikama i neprilikama, koji u crno zavijaju lice ove naše zemlje Bosne, evo već treću godinu ovog groznog rata.

29. prosinca 1994.

Dogodila se nevolja, prometni udes. Stradala je moja malenkost, fra Berislav Kalfić.

Stradao sam vraćajući se iz Tuzle za Olovo. U Tuzlu sam išao u franjevački samostan, dogovoriti se s braćom u vezi s mojom pomoći njima za božićni blagoslov kuća. U istu svrhu bio sam i kod vlč. Šime Janjića, dugogodišnjeg župnika u župi Živinice. Dogovorili smo sve na obostrano zadovoljstvo, no ispalo je posve drugačije...

22

OLOVSKE RATNE GODINE (XI)

Izbačen iz stroja Ovo su zapisi koji se odnose na četiri burne godine u Olovu – od 1. siječnja 1992. do 1. siječnja 1996. – kojima su obuhvaćena ratna zbivanja na području te Varešu susjedne općine.

Dramatična storija o stradanju ljudi toga kraja obiluje pikanterijama i ratnim preokretima kakvi su mogući valjda samo u Bosni, a osim Olova, u fokusu se nalaze i hrvatskakatolička sela Magulica i Jelaške, te Vijaka i Oćevija.

Piše fra Berislav Kalfić Rekoh, dogodio se prometni udes, u ratnoj zoni Ribnice, mjesta koje je već prvih dana okupirala YU-armija s Karadžićevim vojnicima, među kojima su bili i mjesni Srbi iz Vozuće (Ribnici susjedno mjesto). Držali su oni pod svojom okupacijom lijevu stranu Krivaje i imali su svoje rovove na obližnjim uzvisinama odakle su kontrolirali sve pa i cestu kroz Ribnicu, odnosno raskrižje Tuzla-Olovo. Prolaz je stoga bio moguć samo noću, i to bez svjetala (na kontrolnom punktu su iskopčavali sve osigurače u kolima!). Vozilo se brzinom od 4 km/h. Uspostavljen je režim prometovanja – puštana su vozila u jednom smjeru pola

sata, pa onda vozila iz drugog smjera. S kontrolnog punkta Željeva točno u 18.30 krenuo sam prvi, jer sam prvi i došao do punkta te čekao. Već sam bio prošao "smrtonosnu zonu" kroz Ribnicu, kada je trebalo još samo kojih 100 metara da budem posve izvan dometa četničkih položaja, pa da se opet može nastaviti vožnja pod svjetlima. No, iz suprotnog smjera naišao je vojni kamion (vozio vojnike u pojačanje na vozućko ratište).

Osioni vozač, pripadnik 210. živiničke brigade muslimanske Armije BiH, nije htio poštivati uspostavljeni režim prometa i dogodi se... Da ne duljim: posve su uništena moja kola "zastava 750" odnosno

BROJ 203

"fićo". Mene su prevezli nekim vojnim kombijem u Banoviće, u bolnicu. Nakon ukazane prve pomoći i bolničkog pregleda zaključeno je da je nužan operacijski zahvat na desnoj nozi...

Više od moje "havarisane" noge boljela me spoznaja da ću, dakle, biti izbačen iz stroja na neodređeno vrijeme i iznevjeriti povjerene pastoralne obveze. Bože svemoćni i milostivi, molim Ti se za one koje si mi dao u ovim teškim vremenima čuvati ih od zlih ljudi i hrabriti – da ne čekaju dugo na moj povratak.

S ovim, ujedno, prekidam do daljnjega i vođenje svojih bilješki...

29. srpnja 1995.

Točno u 9 sati bio je susret u Carevoj Ćupriji s nadbiskupom vrhbosanskim kardinalom Vinkom Puljićem. Dočekao sam ga kao upravitelj svetišta i preuzeo ulogu njegova vodiča. Redali su se punktovi koje drže muslimani iz postrojbi Armije BiH. I zastoji jedan za drugim, ali svuda lijep doček. Problema nikakvih, prepoznaju svi "kardinala Vinka". Sretno se stiglo do Olova, a sretno je prošla i vožnja kroz grad Olovo. Nije doletio nijedan projektil, hvala Bogu.

Točno u podne služili smo misu u olovskoj crkvi. Nazočni su bili samo: kardinal Vinko Puljić, predvoditelj mise, ja – upravitelj svetišta, kao koncelebrant, i časni brat fra Marko Dunđer.

Nakon mise, u sakristiji povjerio sam kardinalu "slučaj" (casus!) koji graniči s crkvenom disciplinom. To je ono kad sam u travnju 1992. u Velikom trodnevlju na osobnu odgovornost, a na zamolbu muslimanskih branitelja Olova, dopustio da zvone crkvena zvona. Odgovor kardinalov bio je kratak i jasan: dobro, lijepo je učinjeno, prema odgovarajućoj potrebi!

U sljedećem broju: Svečanost Velike Gospe * Zlatna misa fra Bernardina Matića * "Niz Olovo sitna kaldrmica" * Dolaze Amerikanci * Kraj rata i novogodišnji vatromet STUDENI 2011.

IZ STARIH ALBUMA

DAVNIH LJETA...

PROFI

Na gornjoj fotografiji su kosci na Salakuši, snimljeni 1952. godine.

Ona je iz arhiva Radinka Zekića, a da dođe do naših ruku pobrinula se Janja Mutić s Pogari.

Godine 1947., grupa učenika tadašnje Niže realne gimnazije u Varešu na temelju dobrog uspjeha upućena je na ljetovanje u Prčanj (crnogorsko primorje) i na donjoj je fotografiji ovjekovječen taj njihov prvi susret s morem. Ustupio ju je Momir Stefanović iz Sarajeva, a na njoj se nalaze: Anto Gavran, Branka Čolić, Mubera Mulalić, Olga Žuk, Terezija Lekić, Antonija Jarčević, Marko Lekić, Miroslav Franjković, Josip Glavočević, Momo Stefanović, Marko Brđanović i Zdravko Cetić.

PROIZVODNJA, PROMET I USLUGE

PRODAJA MODNE METRAŽE I KONFEKCIJE NA VELIKO I MALO

Vareš, ul. Zvijezda br. 25, (poslovna zgrada Bobovac)

mob.: +384 (0)61 / 794 715 tel./fax: +387 (0)32 / 843 094 +387 (0)32 / 849 300 e-mail: profitex@yahoo.com e-mail: profitex@bih.net.ba

LIST VAREŠKIH HRVATA

Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda

STUDENI 2011.

osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš ● za izdavača: Mario Mirčić ● adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 ●  internetska adresa: http://www.vares.pp.se ●  e-mail: listbobovac@hotmail.com ●  žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac"  ● račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 ●  cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM ● naklada: 1000 primjeraka ● izlazi jedanput mjesečno  glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović ● uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović ●  računalna priprema: "Art company" d.o.o.

Kiseljak ● tisak: "Yoker" Busovača BROJ 203

23

TURISTIČKA RAZGLEDNICA VAREŠA

U turističkoj ogrlici koja okružuje Vareš jedno zrno predstavlja i selo Osoje, koje nudi nekakvu posebnu sjenovitost, iskazanu u miru i spokoju njiva i šuma. U svojoj pomaknutosti od glavne prometnice živi skupina ljudi svoju svakodnevicu, bez buke i strke, tek s vremena na vrijeme planinski spokoj upotpuni cilik "bronze" ili kravlje klepetuše. Žene, nositeljice svih kućnih i okolokućnih obveza, nikada ne gube osmijeh s lica dok pripremaju raznorazne "mljekarije" i jela od domaćeg prirodno uzgojenog povrća sa zvjezdanske zemlje, začinjena raznim šumskim plodovima i darovima prirode.

Tu je stari karavanski put, austrijska poravna cesta, nekoliko stećaka, prirodna pećina, panoramski pogled na kotlinu Vareša, vijugavu rječicu Stavnju koja svoju bistru vodu sakuplja i taloži upravo u Osoju.

Tu je i čudnovata, uzbuđujuća pješačka staza koja vodi preko stjenovitog sedla prema selu Javornik, jednako zapostavljenom kada su u pitanju općinske turističke ambicije.

Priredio: J. Klarić