List Bobovac Vareš br. 204

LIST VAREŠKIH HRVATA

9 771512 813006

ISSN 1512-813X

Cijena 1,50 KM • Za inozemstvo 1,50 €

GODINA XVII. • BROJ 204 • PROSINAC 2011.

Sretni lb agdani!

Svim našim kupcima i poslovnim prijateljima želimo čestit Božić i sve najljepše u Novoj godini!

PROFI

Sve najljepše u 2012. godini želi Vam

Vareš, ul. Zvijezda br. 25, (poslovna zgrada Bobovac)

mob.: 061 794 715 tel./fax: 032 843 094, 032 849 300 e-mail: profitex@yahoo.com profitex@bih.net.ba

PRODAJA MODNE METRAŽE I KONFEKCIJE NA VELIKO I MALO

Obilje sreće, mira i blagosti za Božić i Novu godinu želi Vam TRGOVINSKA RADNJA VAREŠ, ul. Zvijezda 032/844-224

Čestit i blagoslovljen Božić, te puno zdravlja, sreće i uspjeha u 2012. želi Vam

IK

V A R E Š tel./fax 032 783 512 mob. 061 448 399

Čestit Božić i sretnu Novu godinu želi Vam STR

"Dućan"

Vareš vl. Bruneta Radman tel./fax 032 845 067 mob. 063 992 922, 063 992 923

Čestit Božić i sretnu Novu godinu želi Vam

vl. S. Đukić tel. 061/431-352

Poslovnica Vareš

UVODNIK

G

odina završava turbulentno. Posljedice krize vidljive su napose kod stare dame Europe. Masovni štrajkovi i ulični prosvjedi sve su češća slika, a mozak običnog čovjeka nafilan je fiskalnom retorikom, govorom o mjerama za spas eurozone, o obveznicama, kreditnom rejtingu... Kod nas kuka čak i estrada, kukanje je naprosto u modi. Mjere štednje i racionalnog ponašanja doživljavaju se kao pogrom. Nitko ih ne želi prihvaćati, a kako i bi kad vlastodršci ne daju nikakav primjer. Riječ odricanje u leksikonu političara nemoguće je pronaći u prvom licu jednine niti množine. Na sve to u nas dođe i javni kriminal zabilježen u tajnom dokumentu američkog veleposlanstva, a koji je objavio već glasoviti internetski portal WikiLeaks, gdje se navodi: "Kriminalni klanovi povezani s političarima i političkim strankama u BiH i dalje napreduju te su najveća prepreka za pristup Europskoj uniji". No, kad se opet primaknu izbori naši bi političari, u svrhu minimiziranja posljedica katastrofalnog upravljanja zemljom, od toga još mogli izvući argument: "Ma, nije ni ta Europa nešto, vidite li vi neredâ u njoj i još se radi od jutra do mraka". A nije teško našeg čovjeka ni zastrašiti recimo prispodobom da će, dođe li do usklađivanja našeg zakonodavstva s europskim, on morati nešto učiniti sa svojim obradivim a zapuštenim zemljištem ili će plaćati penale. WikiLeaks ne popušta: "Vodeće nacionalističke stranke u BiH godinama su zlorabile svoje pozicije u glavnim vladinim institucijama,

Između dva broja poduzećima u državnom vlasništvu i privatnim kompanijama kako bi priskrbile privatnu i političku korist..." Pa se u obrazloženju razlaže rad naših dužnosnika na "gušenje pravosuđa usporavanjem istraga i sudskih procesa, pomaganje ratnim zločincima, napuhivanje tržišta nekretnina, pranje novca kroz upravljanje kompanijama u BiH koje uključuju banke, benzinske crpke, kladionice, restorane, draguljarnice, zaštitarske tvrtke, restorane, kompanije za razminiranje, građevinske tvrtke, telefonske kompanije, te tvrtke za uvoz i izvoz. Većina korupcije na političkoj razini bila je usmjerena na zloporabu institucija, poput carine, porezne uprave, sektora drvne i energetske industrije", nabrajaju oni neumorno.

U susjednoj Hrvatskoj pojave ove vrste na nedavnim parlamentarnim izborima kažnjene su smjenom vlasti.

IZ ŽUPNIH MATICA

ŽUPA VAREŠ

UMRLI

ŽUPA VIJAKA UMRLI

Mijo Dujanović (89), Ljubica Zlović rođ. Šimkić (50), Željko Mijatović (61), Josip Filipović (76), Snježana Plejić rođ. Mutić (61), Dragutin Čović (68), Anto Šimundić (73), Marija Franjić rođ. Grabovac (67), Anica Suljuzović (85), Slavko Dodik (79), Mijo Čović (71), Katarina Ljevak (88).

Matilda Franjkić (88).

FOTOGRAFIJA NA NASLOVNICI: M. MARIJANOVIĆ PROSINAC 2011.

HDZ odlazi u oporbu, a nova vlada lijevog centra, uključujući liberale i regionaliste, morat će se nositi s katastrofalnim gospodarskim naslijeđem, s nacionalnim dugom koji se penje prema razinama talijanskog i belgijskog, s nezaposlenošću do 20 posto i depresivnim raspoloženjem naroda, konstatiraju inozemni mediji. Pa ipak, Hrvatska 2013. godine ulazi u EU. "Patriotski" bh. mediji rasipaju energiju radujući se da je odziv bh. Hrvata na hrvatskim izborima ovaj put bio rekordno nizak – svega 15% (što zbog smanjenja broja biračkih mjesta sa 124 na 30 u samo četiri grada: Sarajevo, Mostar, Banja Luka i Tuzla, što zbog činjenice da se tri zastupnika u Hrvatski sabor iz BiH biraju uglavnom zbog njihovih privilegija i umirovljenja, jer zanijeme čim zakorače na Markov trg), dok recimo propuštaju ukazati na činjenicu da naše gospodarstvo uopće nije spremno pratiti ulazak Hrvatske u EU i standarde koji će tada vrijediti, a najveći smo izvoznik u Hrvatsku. Neozbiljnost i neodgovornost naših vlasti (državna još nije ni uspostavljena, a godina je dana od izbora!) vidljiva je na svakom koraku. Zbog neriješenog pravnog statusa i neusvajanja državnog proračuna

BROJ 204

Zemaljski muzej BiH (kao jedna od najvećih i najuglednijih znanstveno-kulturnih institucija u jugoistočnoj Europi) nakon 125 godina svoga postojanja mogao bi prestati sa radom, i uz njega još nekoliko poput Muzeja književnosti i kazališne umjetnosti, Povijesnog muzeja, Umjetničke galerije, Kinoteke… Te institucije uputile su alarmantan apel da nisu u mogućnosti platiti režije, održavati eksponate, niti osigurati plaće svojim uposlenicima, dakle situacija ništa bolja od one u ratu.

U Varešu bi se 2011. mogla ocijeniti godinom probuđenih nada. Nešto se radilo oko putova, nešto oko industrijske i druge baštine, nešto oko novih investicija koje bi trebale dati prve rezultate u idućoj godini. Ako Vareš ovim tempom jednom ponovo procvate, pravo je pitanje hoće li to imati tko dočekati i hoće li imati tko raditi? No, i u proizvodnim halama gdje se već radi nije lako, o čemu u ovom broju donosimo prilog iz Tvornice rezervnih dijelova kroz razgovor s novom direktoricom, a pokušali smo ga napraviti još s bivšim direktorom.

A kako i priliči, glavnina je ovoga broja u blagdanskom duhu i ruhu: red stvarnosti, red književnosti, red memoara, red marketinga. I kad više ništa nije kao nekad, ono što sa sigurnošću jest zove se – majčina božićna sarma. Svim našim čitateljima u Varešu, kao i diljem svijeta ali sa srcem u Varešu, želimo čestit Božić i sretnu Novu godinu uz, kao i uvijek, kalendar na dar.

Donacije za "Bobovac" Varešani u Brisbaneu – 240 AUD, Mirjana Džoja, Brisbane – 240 KM, Josipa Čelan, Toronto – 80 CAD, Nikica Franjić, Trossingen – 65 KM, Varešani u Sydneyju – 650 AUD, M. L., Vareš – 20 KM.

Svima hvala lijepa!

3

VIJESTI

Sjednica općinskog vijeća Općinsko vijeće Vareš održalo je dana 30. studenog 2011. godine svoju 33. sjednicu i na njoj uspjelo razmotriti obiman dnevni red od 18 točaka. Prva, i svakako jedna od važnijih, bila je Nacrt proračuna Općine Vareš za 2012. godinu. Općinski načelnik Hamdo Fatić obznanio je da je proračun za narednu godinu povećan za svega 100.000 KM u odnosu na ovogodišnji te da će iznositi 2.609.000 KM, a dodatni prihodi očekuju se iz sredstava indirektnog oporezivanja. Načelnik je izvijestio i o tome da je napokon profunkcionirala naplata sredstava po osnovi Zakona o šumama, te da se tijekom ove godine u proračun slilo 115.000 KM tih sredstava, ali ostaju potraživanja za ranije godine. Nacrt, kao i prateći proračunski dokumenti, usvojeni su uz 7 suzdržanih glasova, a vijećnici SDA uzdržali su se i od bilo kakve diskusije o proračunu. Predstoji javna rasprava, ali je izražena skeptičnost da će ona išta donijeti, jer građani koji se odazovu obično se mogu izbrojiti na prste.

Usvojen je i Nacrt odluke o utvrđivanju Dana općine; s 15 glasova 'za' i 6 'protiv' prihvaćeno je da taj datum bude 16. kolovoza (datum potpaljivanja prve visoke peći u Varešu). I ovaj nacrt po proceduri uskoro dolazi na javnu raspravu.

Najviše je rasprave bilo oko točke koja je najposlije povučena od strane predlagača, a riječ je o inicijativi za donošenje odluke o utvrđivanju cijena komunalnih usluga. Bit svega je u činjenici da je prije godinu dana cijena vode za domaćinstva smanjena na ekonomski neodrživih 0,95 KM/m³ i sada se želi vratiti je na 1,12 KM/m³, što se onda tumači kao poskupljenje i izaziva otpore, no po nekim vijećnicima nerealne otpore jer riječ je o objektivnoj cijeni pri čemu se još zanemaruje činjenicu da je i u ovoj izrazito sušnoj godini vodoopskrba na vareškom području bila neupitna. U svakom slučaju, odlučeno je, o cijeni vode bit će još rasprave, no najprije na jednom užem sastanku kod općinskog načelnika.

I još jedna zanimljiva informacija – o provođenju kadrovske politike u organima Općine Vareš i pravnim subjektima čiji je osnivač Općina Vareš, s akcentom na konstitutivne narode BiH prema popisu iz 1991. godine. U tu svrhu napravljen je zbirni tabelarni prikaz gdje je uspoređeno današnje stanje sa stanjem od prije 10 godina, iz kog je razvidno da se nacionalna struktura u vareškim javnim ustanovama i poduzećima nije značajnije mijenjala, što u brojkama izgleda ovako: Bošnjaci – 270 uposlenika (72,28%), Hrvati – 82 uposlenika (22,10%), Srbi – 13 uposlenika (3,50%) i "ostali" – 6 uposlenika (1,62%).

Samo su "ostali" napredovali u proteklih deset godina i dobili 100% veću zastupljenost, dok su Hrvati s 95 uposlenih 2001. godine pali na sadašnjih 82, pa je u tome i najveći disbalans u odnosu na posljednji popis iz 1991. godine, a što će tek idući donijeti...

14,5 km novog asfalta Kako smo najavili u prošlom broju, iz općinske Službe za prostorno uređenje i obnovu pribavili smo podatke o radovima na putnoj infrastrukturi u godini koja je na izmaku, prema kojima je lokalna putna mreža bogatija za 14.173,5 metara asfalta, a za koje je utrošeno ukupno 1.244.829,09 KM. Asfaltom su povezane Gornja i Donja Borovica u dužini 6400 m, Šimin Potok–Oćevija–Ligatići u dužini od 5390m, Striježevo–Brda 900m, Križ–Duboštica 200m i Luke–Pomenići u dužini 1283,5m. Pored navedenog, asfaltiran je i tunel u dužini 390m (mjesec dana prije postavljenog roka). Rekonstrukcija pojedinih krakova gradskih ulica (Novakovići, Glavica…), koja

4

Je li moguće: asfalt u tunelu?!

također podrazumijeva asfaltiranje, odgođena je do proljeća, kao i dionica regionalnog puta (do Ivančeva), a kao razlog navedene su niske temperature.

Još jedna optužnica U "Bobovcu" broj 137 prenijeli smo agencijsku vijest da je 25. travnja 2006. pred Kantonalnim sudom u Zenici potvrđena optužnica za ratni zločin protiv šest pripadnika 322. lake (vareške) brigade Armije BiH, za krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika i kršenje Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima, i zatim u "Bobovcu" broj 154 od listopada 2007. da je proces završio oslobađajućom presudom "zbog nedostatka dokaza". No, vijest koju su posredstvom agencije FENA 2. prosinca ove godine prenijeli bh. mediji iznova je podsjetila na događanja u Varešu nakon što su u njega prodrle snage Armije BiH. U vijesti je navedeno: "Tužitelj Posebnog odjela za ratne zločine Tužiteljstva BiH podigao je optužnicu protiv Muhidina Bašića, rođenog 13. studenog 1961. u Olovu, nastanjenog u Sarajevu, zaposlenog u Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH (OSA), državljanina BiH, i Mirsada Šijaka Šikija, rođenog 21. lipnja 1959. u Varešu gdje je i nastanjen, državljanina BiH. Bašić i Šijak sumnjiče se da su za vrijeme ratnog stanja u BiH i oružanog sukoba na području općine Vareš između Armije BiH i HVO-a, konkretno 25. siječnja 1994., zajedno s još dva N. N. pripadnika Armije BiH, prekršili odredbe člana 3. Ženevske konvencije o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata, nasrtajem na osobno dostojanstvo prema civilnoj ženskoj osobi", priopćeno je iz Tužiteljstva BiH. "Muhidin Bašić je u spomenutom periodu bio načelnik Ratnog odjeljenja službe Državne bezbjednosti Olovo, a Mirsad Šijak je bio vojni policajac, pripadnik 122. lake brigade Armije BiH", dodano je u priopćenju uz napomenu da je optužnica proslijeđena na potvrđivanje Sudu BiH.

ZAHVALA Iskreno hvala Varešanima okupljenim na susretu u Brisbaneu (Australija) na donaciji od 1150 AUD koje su prikupili za potrebe štićenika naše Udruge.

BROJ 204

UG "Majka Terezija" Vareš PROSINAC 2011.

PROJEKTI

Škola i društvo U Osnovnoj školi "Vareš" u sklopu projekta "Obrazovanje za socijalnu koheziju i BiH na putu ka EU" kojeg implementiraju Save the Children Norway i Prosvjetno-pedagoški zavod Zenica jesen je bila bogata aktivnostima, a ugošćena su i dva vareška uglednika – Željko Ivanković i Željko Sertić.

R.R.

P

o informacijama od ravnateljice škole Alme Mandić, dana 26. listopada 2011. godine u OŠ "Vareš" održan je Okrugli stol na temu "Slobodno vrijeme mladih kao izazov" s 25 sudionika iz reda nastavnika, pedagoga, ravnatelja, roditelja i skrbnika, iz OŠ "Vareš", OŠ "Vareš Majdan" i MSŠ "Nordbat 2", a uključujući i djelatnike Prosvjetno-pedagoškog zavoda iz Zenice. U dane 11. i 12. studenog održan je seminar za uposlenike škole, predstavnike roditelja i lokalne zajednice OŠ "Vareš" i OŠ "Vareš Majdan" na temu "Interkulturalizam".

Dana 18. studenog održan je "Susret s piscem Željkom Ivankovićem".

Prisustvovali su učenici od prvog do osmog razreda OŠ "Vareš" – oba programa, te njihovi roditelji i nastavnici. Željko je Ivanković pročitao svoju priču "Dva oblačka" i jednu svoju pjesmu, a zatim odgovarao na mnoga pitanja

učenika. Kao pisac koji je odrastao u Varešu, gdje je završio i osnovnu školu, djeci je pričao o svom djetinjstvu, o nastajanju njegovih djela i usput učenike upozorio koliko je bitno da čitaju knjige, da manje provode vrijeme uz internet i sl.

Dana 24. studenog održana je "Glazbena večer sa Željkom Sertićem", vareškim glazbenikom, članom Sarajevske filharmonije. Željko je Sertić završio studij za engleski rog u Ljubljani i svira puhačke instrumente. Udjela u ovoj glazbenoj manifestaciji, između ostalih, uzeli su i učenici glazbene sekcije OŠ "Vareš" pod vodstvom Igora Hingera. Glazbenik je nazočne roditelje, učenike i nastavnike upoznao s glazbenim instrumentima, kako se dijele, kako proizvode zvuk, a posebno je govorio o oboi i engleskom rogu te izveo skladbe "Panis Angelicus", "Ave Marija" i "Ljubavnu priču".

USPJEH VAREŠKE FRIZERKE

U dalekoj Kambodži U azijskoj državi Kambodži, u glavnom gradu Phnom Penhu, vareška frizerka sudjeluje na Fashion weeku. Ne, nije riječ o rubrici "Vijesti iz nesvijesti" koju smo nekoć imali, nego o još jednoj stvarnoj priči iz života naših sugrađana u bijelome svijetu.

M.M.

M

ijana Berberović, sa suprugom koji se nalazi u međunarodnoj misiji i sinčićem koji je još uz Stojkoviće govorio engleski jezik jednako kao i materinji, posljednjih par godina s adresom je boravka u Kambodži. U Varešu se, u vlastitom frizerskom salonu, poslijeratnih godina isticala avangardnošću koja je već onda nadrastala ovo mjesto. Put u svijet, koliko god to bilo uobičajeno za službenike međunarodnih misija i njihove obitelji, ipak je veliki PROSINAC 2011.

izazov kad je u pitanju jedna ovakva zemlja, o kojoj se obično zna malo ili nimalo. Pa i u takvim podnebljima, naše gore listovi znaju se adaptirati i iskazati. Tako je i Mijana stekla priliku za sudjelovanje na Tjednu mode koji je prvi put održan u toj zemlji. Rame uz rame s dizajnerima iz raznih krajeva svijeta i u korak sa svjetskim trendovima. Rad s modelima između dva izlaska na modnu pistu. Na ispitu je bila kreativnost, spretnost, brzina…

BROJ 204

ODLIKOVANJE MARKOTIĆU Prigodom Dana hrvatske neovisnosti predsjednik Republike Hrvatske prof. dr. sc. Ivo Josipović uručio je 11. listopada 2011. godine odlikovanja istaknutim pojedincima s područja gospodarstva, kulture, znanosti, umjetnosti, sporta, te za sudjelovanje u Domovinskom ratu. Predsjednik Josipović je u obraćanju odlikovanim, između ostaloga, naglasio: "Odlikovanja su dodijeljena osobama koje su na različitim područjima pridonijele – od borbe za slobodu i neovisnost, gospodarstvu, znanosti, umjetnosti, kulturi pa do očuvanja narodne baštine."

Redom Danice Hrvatske s likom Nikole Tesle za osobite zasluge u inventivnoj djelatnosti i promociju Hrvatske u svijetu odlikovan je i prof. dr. sc. Anto Markotić.

M. M.

Akademik Markotić s hrvatskim predsjednikom

Uspomene i čestitke...

Zagazili smo već u prosinac, blagdani nam kucaju na vrata, a mi u nevjerici: "Zar već…?"

Dok žurimo za životnim obavezama i bavimo se sitnicama, u misli se polako uvlače uspomene. Pomalo se grijemo na ognjištima davno ugašenim, sretnemo draga lica koja odavno ne bismo prepoznali, grlimo davno izgubljene prijatelje. Lagano šetamo dragim nam gradom i ulicama gdje su neki davni snjegovi naše tragove zameli…

Mi se eto, uporno, makar kroz uspomene vraćamo voljenom gradu, rodnom selu, ulici staroj. Vraćamo se dragim ljudima, familiji, starim prijateljima i susjedima. Vraćamo se onima kojima bismo izmamili osmijeh, kao i oni nama, svima koji nas se bar još malo sjećaju.

Svima onima koji očekuju radost Božića neka ih ta radost obasja, neka tu radost imaju s kime podijeliti. Svima onima koji očekuju dragog gosta, neka im on pokuca na vrata, neka im polaznik bude. Svima onima koji vape i nadaju se boljem sutra, neka im to bolje sutra svane, neka ga Nova godina donese.

Udruga Varešana "Bobovac" Sydney želi vam sretan Božić i sretnu Novu 2012. godinu! Članovi Udruge "Bobovac" Sydney poslali su i božićnu donaciju za list "Bobovac", i to: Zlatko Jakić, Čedo Jakić, Jasenko Jakić, Blaženko Barkić, Zdenko Mijatović, Bernard Vijačkić, Mladen Ilić, Tomo Ilić, Josip Josipović, Anto Miletović, Mišo Marjanović, Ambroz Nikolić i Paula Bešlić – svi u iznosu od po 50 AUD.

5

INTERVIEW

SEVLEDINA GONDŽO, v. d. direktorica TRD-a Vareš

Doprinositi modernom projektu n Poštovana direktorice, Tvornica rezervnih dijelova je izgrađena u desetljeću uoči rata. Možete li nas provesti kroz njezin historijat; koliko je zapošljavala u ono vrijeme, kada je izvršena privatizacija, kakva je danas njena vlasnička struktura i, prije svega, kakve dijelove izrađuje? o Tvornica rezervnih dijelova je izgrađena 1985. godine sa ciljem da se u njoj organizira proizvodnja specijalnih mašinskih rezervnih dijelova i sklopova za potrebe RMK-a, industrije i rudarstva BiH na održavanju proizvodne opreme, prije svega inostranog porijekla. U to vrijeme Tvornica je zapošljavala oko 400 radnika.

Danas je u okviru TRD-a Vareš organizirana, na savremenim alatnim strojevima i drugoj proizvodnoj opremi, proizvodnja strojnih rezervnih dijelova, kao i proizvodne opreme po dokumentaciji i uzorku kupaca, ali i po vlastitim konstruktivnim rješenjima.

Organizacija proizvodnje u TRD-u podržana je savremenim sistemom upravljanja, praćenjem i kontrolom procesa proizvodnje, što omogućava efikasno ostvarivanje ugovorenih rokova isporuke proizvoda. Osim izrade novih proizvoda, TRD Vareš posvećuje značajnu pažnju reparaturi masivnih rezervnih dijelova, što korisnicima naših usluga omogućuje znatne uštede. U pogledu asortimana najzastupljeniji proizvod TRD-a su ozupčeni i drugi elementi za prijenos snage. To su, prije svega konusno-tanjirasti parovi sa ciklopaloidnim ozubljenjem po sistemu klingeberg, pužni prijenosnici, čeoni i zupčanici sa unutrašnjim ozubljenjem itd. Pored elemenata za prijenos snage, TRD

6

Tvornica rezervnih dijelova organizirana je kao dioničko društvo i sa svojim proizvodnim asortimanom etablirala se već i na međunarodnom tržištu.

Trenutno ima 170 zaposlenih radnika, a odnedavno se na mjestu vršiteljice dužnosti direktorice poduzeća nalazi Sevledina Gondžo. Netipično za naše društvo, ali svakako za primjer: šansa je povjerena mladom kadru i to u prilog ravnopravnosti spolova.

Sevledina Gondžo

Razgovarao M. Marijanović izrađuje i druge mašinske elemente najrazličitijih oblika uz primjenu klasičnih i novih tehnologija.

Tvornica je locirana u Varešu iz više razloga, prije svega duga tradicija u preradi metala nosila je sa sobom permanentnu izobrazbu vlastitih kadrova jer je u Varešu i prije izgradnje Željezare, koja je puštena u pogon 1891. godine, bila razvijena predindustrijska proizvodnja čelika i raznih oruđa, alata i drugih artikala od čelika za potrebe domaćinstava. Tradicija obrade metala u Varešu seže do davnih vremena. Tu se kovalo oružje za rimske legije, a kasnije su karavani hitrih bosanskih konjića odnosile tovare željeza i proizvoda u zamjenu za dubrovačku, carigradsku i drugu robu. I danas, kao svjedoci prošlih vremena, postoje stari majdani gdje se na tradicionalni način topi, kuje i kali željezo i izrađuju oruđa i alati. Na tim i takvim tradicijama izrasle su generacije vrsnih majstora.

Privatizacija TRD-a je izvršena 2004. godine, kada je italijanska firma Siderimpes SRL postala većinski vlasnik kapitala, od tada se vlasnička

struktura mijenjala nekoliko puta u korist većinskog vlasnika. Danas je TRD dioničko društvo sa privatnim kapitalom, koje trenutno zapošljava 170 radnika. n Za koja tržišta radite i kako se Tvornica nosi s općeprisutnom nelikvidnošću u BiH? o Proizvodnja Tvornice je orijentisana u velikoj mjeri na ino-tržište, Tvornica trenutno radi kompletnu valjaoničku liniju za Meksiko i rezervne dijelove za Tursku. Što se tiče domaćeg tržišta, jedan od naših najvećih kupaca trenutno je "Arcelormittal" Zenica sa kojim imamo dugogodišnju poslovnu suradnju.

Nelikvidnost sistema i opća obustava plaćanja postali su toliko velik problem da su zbog njega postali nervozni i najjači igrači na tržištu, a ne samo "sitne ribe". I "veliki" se još uvijek pokušavaju dogovoriti iza zatvorenih vrata zbog očuvanja poslovnih odnosa i eventualnih budućih dobrih poslova, ali i ti razgovori postaju sve mučniji. Na našim prostorima vlada nezapamćena kriza, koja je u velikoj mjeri izazvana krizom dužničko-povjerilačkih odno-

BROJ 204

sa zbog nemogućnosti servisiranja obaveza prema bankama, jer su privredna preduzeća bankarskom politikom dovedena u poziciju nelikvidnosti, zbog čega ne mogu da vraćaju kredite, koji su uglavnom investirani u razvoj. Vlasti u Bosni i Hercegovini morale bi shvatiti da više nije moguće neproduktivnom politikom čuvati socijalni mir i moraju hitno mijenjati svoj odnos prema sveukupnom bankarskom sektoru. Vlada i banke, ukoliko ne budu imali dovoljno sluha da pomognu na način da se prioritetno reprogramiraju obaveze privrednih subjekata-dužnika, u tom slučaju će morati preuzeti dio rizika i odgovornosti za moguća socijalna gibanja i nemire do kojih ovakva politika sigurno vodi.

U 2010. Tvornica nije imala kontinuitet u poslovanju, čak sve do polovine 2011. godine nije mogla dobiti poslove zbog teške situacije na tržištu u ovoj branši. To vrijeme je iskorišteno za investiranje u proizvodnu halu i bolju organizaciju proizvodnje. Nije bilo otpuštanja uposlenika, te se je optimistički gledalo na budućnost i svim snagama se PROSINAC 2011.

borilo za posao na domaćem i svjetskom tržištu. Isplata plaća je redovna, uposlenici nisu niti jedan mjesec ostali bez svojih zarađenih plata uprkos teškoj situaciji u Tvornici.

U prošloj godini smanjen je broj poduzeća što se direktno odražava na stanje u oblasti zapošljavanja, a uz to bilježi se pad ekonomičnosti i povećanje nelikvidnosti. Nakon teškog perioda recesije u našoj zemlji je 26.521 poduzeća Tvornica rezervnih dijelova ili 15,33% s blokiranim računima; 3.270 poduzeća ili dovno vrši obučavanje mla- je inače sklono naše dru1,89% s dijelom blokiranih dih kadrova za određene pos- štvo? računa; 33,27% odobrenih love, da bi nakon nekoliko o Samim tim da je Tvornica bankarskih kredita u strukmjeseci imali uposlenike za velika firma, sasvim je jasno i turi problematičnih. Usljed kojima imamo potrebu. Ali, da su problemi veliki, ali bez toga dolazi do drugih problemladi uposlenici nakon neko- velikih problema nema ni vema i uzroka nelikvidnosti, neliko mjeseci obučavanja tre- likih uspjeha. Naravno da je razumijevanje posljedica, subaju još nekoliko godina da bi zadovoljstvo raditi u okužeprotstavljeni interesi unutar postali iskusni majstori, što nju gdje sve funkcionira bespoduzeća, izostanak planiraiziskuje vrijeme tako da je i prijekorno, bez problema, sa nja i analize likvidnosti što je ovo jedan od velikih proble- divnim ljudima, ali se ne osjeti u trenutnom stanju gotovo ma u našoj Tvornici. Tvornica sreća niti zadovoljstvo u mjeri nemoguće. Posljedice neliktrenutno upošljava 170 uposvidnosti su pritisak povjeri- lenika, a u slučaju potrebe za u kojoj se osjeti kada se uspilaca, rast troškova nabavke, novim proizvodnim radnici- jeva raditi i rješavati problegubitak suvereniteta u odluči- ma prvo će se obratiti vareš- me uz velike poteškoće. Što se vanju, stresno poslovanje, vri- kom Birou za zapošljavanje. U tiče predrasuda, teško ih je jeme i troškovi sudskih spo- toku su poslovi za Meksiko i mijenjati jer su one duboko rova. Dolazi do pojava nena- Tursku, a pripremamo se i za ukorijenjene u svijesti čovjeplativih potraživanja, te po- veliki projekt za Kuvajt. TRD ka. To su negativni sudovi ili većanja troškova uposlenika. konstantno radi na osposob- mišljenja o nekoj osobi, grupi Ne postoje univerzalni stan- ljavanju kadrova i edukaciji, ili pojavi stvoreni prije realdardi likvidnosti, zahtijeva se organizira kurseve stranih je- nog, direktnog iskustva s tom individualni pristup svakom zika jer je komunikacija jako osobom, grupom ili pojavom, poduzeću. važna u poslovnim odnosima. ili bez poznavanja ili istražin Odnedavno se vaši pogo- n Na koncu, pomalo osob- vanja činjenica o tome. Nani nalaze i u prostoru Cen- no, ali neizbježno; najmla- ravno da se susrećem sa predtralne radionice, a Tvorni- đa direktorica na čelu naj- rasudama samim tim što sam ca, kako smo načuli, u ovom većeg radnog kolektiva u žena, a žene u našoj zemlji trenutku ulazi u velike pos- gradu. Većina bi se uplašila moraju raditi deset puta više love. Hoće li postojeći kapa- takve odgovornosti. Vi ste od muškaraca da bi ih se pošciteti biti dovoljni i hoće li se prihvatili opravdati uka- tovalo. Ali, nije samo kod nas biti primanja ovih radnika? zano povjerenje makar po- tako, iako je u drugim zemljaJe li ih moguće naći na va- slovni ambijent nije sjajan. ma ta predrasuda zastupljena reškom Birou za zapošlja- S kakvim se poteškoćama u mnogo manjoj mjeri. Takovanje? susrećete, nailazite li mož- đer je interesantno da se reo U Centralnoj radionici se da i na predrasude kakvima dovno susrećem sa iznenađeradi dio poslova od velike važnosti tako da Centralna radionica predstavlja veoma važan segment i bez ovog prostora bi bilo teško održati proizvodnju. Što se tiče proizvodnih radnika, jako teško je danas naći iskusne majstore tokare, varioce, bravare. U školama je • KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA sve manje zastupljeno profili- • PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU tel. +387 (0)32/ 843-083 BUKETI • SVJEŽE CVIJEĆE • LONČANICE 061/ 753-522 ranje učenika u ovom segSVADBENI BUKETI • POGREBNI VIJENCI mentu, tako da Tvornica re061/ 783-326 PROSINAC 2011.

BROJ 204

nim licima u raznim poslovnim komunikacijama jer poslovni ljudi očekuju da će se umjesto mene pojaviti neko ko ima 50-60 godina života, iza sebe bar 20 godina radnog iskustva na rukovodećoj poziciji, jer je to praksa u našem okruženju, u što se ja ne uklapam. Ipak, vlasnici TRD-a i Nadzorni odbor TRD-a su odlučili da ja mogu predstavljati TRD i sa svojim skromnim radnim iskustvom u struci, poštenim i savjesnim radom, te se iskreno nadam da ću to povjerenje i opravdati. Dajem sve od sebe da svoje zadatke ispunim u što većoj mogućoj mjeri iako je situacija zaista teška, svjesna sam da bi mnogi odustali ali ja sam prihvatila, te ću se potruditi da svojim doprinosom učestvujem u ostvarivanju jednog novog, modernog projekta. Još bih napomenula da mi je jako interesantno što je, u ovih par mjeseci od kad sam na funkciji vršiteljice dužnosti direktora, Tvornica imala nebrojene posjete od raznih inspekcija, svakih deset dana su dolazili u razne kontrole, tako da je to postala normalna pojava u našoj Tvornici. To me navodi na pomisao da bi neki ljudi zaista bili sretni ako bih odustala u svojim namjerama, ali ipak neću odustati, Tvornica posluje po propisima i zakonima, te uprkos teškim uslovima radimo na našem projektu. Nije lako imati na umu 170 porodica, ali uz vlasnike koji mi daju punu podršku i menadžment Tvornice nadam se boljim vremenima za TRD.

7

REPORTAŽA

Proslava patrona

Oj, Varešu, da ti nije Breze, ne bi im'o sa Saraj'vom veze…

Ovaj bećarac, koji bi se tu i tamo zapjevalo u piću, a za koji su Varešani domislili uzvratni stih, nikad nije našao uporišta u stvarnosti osim u zemljopisnom smislu. Za Brezane svijet završava kod motela "Bosna", za Varešane je Breza samo tranzit. Ne pamte se, doduše, ni neki animoziteti, jednostavno je svatko živio svoj život. Takav je slučaj i s Hrvatima ovih dvaju mjesta. Četvrti je prosinac. U nevelikoj brezanskoj crkvi, uz glavnu ulicu, koja je posvećena sv. Barbari, slavi se patron.

Hrvati Breze Vareš i Brezu dijeli 20 kilometara vijugave ceste uz rijeku Stavnju, kroz sure i mahom nenaseljene krajolike, naročito naočite ujesen. No, osim što ih se stavlja u isti koš kao rudarska mjesta, ova dva grada imaju malo što zajedničkog i nikad nisu bili upućeni jedan na drugoga.

U Brezi egzistira i malobrojna hrvatska zajednica, doslovce desetkovana što ratom što nezaposlenošću, a okuplja se oko župnoga ureda i podružnice Napretka.

Piše M. Marijanović Među prisutnima svega par vareških lica: za oltarom fra Ilija Božić, gvardijan sutješki u čijem je dekanatu i brezanska župa, i u klupama Tvrtko Gavran, vareški pjesnik s adresom na jednom živopisnom brezanskom brijegu. S kora odzvanja dirljivo pjevanje župnog zbora "Sveta Barbaro,

vrati nas…" (iz rudarske jame, op. aut.) svjedočeći o težačkom životu katolika ovoga rudarskoga grada. Sveta se Barbara, zaštitnica rudara, štuje i u filijali Vareš Majdan, pa možda i to donekle objašnjava, za vjernike netipičan, neodlazak na susjednu župu kad je njezin patron. Breza je inače dije-

Vinko Pandža

cezanska župa, a predvodi je vlč. Zdravko Mandić. Duhovit i neposredan, iako narušena zdravlja, opslužuje svoj puk čija se brojnost neumoljivo smanjuje. Prema njegovoj evidenciji, katolika je u Brezi približno 250. Župnik je iznio i precizniju (još porazniju) statistiku: od ukupnog broja brezanskih katoličkih obitelji, 73 otpadaju na samce, a u 51 obitelji živi po dvoje ljudi. Župnik na vjeronauku ima samo dvoje djece uzrasta od prvog do osmog razreda, a dvoje ih je imao i prigodom darivanja na blagdan sv. Nikole, dvoje katoličke, no uz njih je u "pojačanje" došlo i petnaestak djece iz susjedstva. Simpatično, ali i pohvalno za suživot koji se u ovome mjestu nije narušavao ni u najcrnjim ratnim danima, što je zaista jedan od rjeđih primjera u BiH.

VIJAKA PROSLAVILA PATRON

Crkva sv. Barbare

8

Župa Vijaka 8. je prosinca 2011., na svetkovinu Bezgrešnog začeća Blažene djevice Marije, proslavila svoj prvotni patron. Iako vremenske prilike i nisu bile baš najbolje, zbog snijega koji je to jutro padao i stvorio probleme u prometu, to nije spriječilo vjernike iz vijačke župe da se okupe u župnoj crkvi i proslave svoj patron. Misno slavlje, uz koncelebraciju sedmorice svećenika, predvodio je dr. fra Drago Bojić, zamjenik glavnog urednika "Svjetla riječi". U nadahnutoj propovijedi fra Drago je govorio o četiri vrste vjere koje su krasile i život BDM: vjeri u samoga sebe, vjeri u druge i bližnje, vjeri u ideale i vjeri u Boga. Misno su slavlje svojim sviranjem i pjevanjem uljepšali bogoslovi s Franjevačke teologije u Sarajevu na čelu s meštrom fra Marinkom Pejićem. Treba napomenuti da je u prigodi patrona dolazak u Vijaku i župni ured najavio i dopredsjednik Federacije BiH Svetozar Pudarić, međutim njegov posjet otkazan je u posljednji trenutak. Na kraju misnog slavlja vijački župnik fra Željko Brkić zahvalio je svima, osobito svećenicima koji su svojom nazočnošću uveličali proslavu patrona. Po starom vijačkom običaju svi nazočni su se zadržali ispred župne crkve uz razgovor i čašicu rakije, a druženje za goste i svećenike nastavljeno je u župnom uredu. Ž. B. BROJ 204

PROSINAC 2011.

IN MEMORIAM Informacije o političkom i kulturnom životu, i općenito položaju Hrvata u Brezi, pruža Vinko Pandža, nekoć mašinski inženjer i direktor separacije, danas predsjedatelj Općinskog vijeća Breza i predsjednik HKD "Napredak" – Podružnica Breza. Na čelu obje ove institucije obnaša već drugi mandat. Vinko je umirovljenik i upravo kao kandidat Stranke umirovljenika, u kojoj je nadasve predsjednik Glavnog odbora, osvojio je treći vijećnički mandat zaredom, a onda po nacionalnom ključu izabran i na funkciju predsjedatelja Vijeća. Među 20 brezanskih vijećnika još je jedan Hrvat, iz SDPa, a u gradu nijedna stranka s hrvatskim nacionalnim predznakom nije formirala svoju organizaciju. Stranka demokratske akcije ovdje ima apsolutnu većinu pa tako i općinskog načelnika. Pored dva vijećnika, Hrvati zauzimaju još svega dva mjesta u izvršnoj vlasti. To definitivno nije sukladno čak niti sadašnjem postotku Hrvata u Brezi, a kamoli prijeratnom, pa je očito da prava na papiru ne znače ništa ako se nema tko izboriti za njihovu primjenu. Hrvata je u Brezi do rata bilo oko 2500, danas tek nešto više od jedne desetine tog broja. A Srbi su prije rata bili čak i brojniji od Hrvata, no njih je sada svega stotinjak. Općina Breza trenutačno ima oko 17.000 stanovnika. Od toga oko 1800 zaposlenih, i isto toliko nezaposlenih. Unatoč tako golemoj stopi nezaposlenosti jedini vidljivi projekti su izgradnja velike bogomolje u centru i podizanje spomen obilježja poginulim borcima u glavnom parku. U poslijeratnom vremenu izgrađen je pogon "Perutnine" Ptuj koji zapošljava oko 400 radnika, a rudnik mrkog ugljena s 1250 zaposlenih, što je polovica od prijeratnog broja, i dalje predstavlja gospodarsku okosnicu ovoga mjesta. Kako Hrvata gotovo i nema u radno spoPROSINAC 2011.

sobnoj dobi, tako ih nema niti na radnim mjestima niti na Birou za zapošljavanje. Tek među nastavnim kadrom, opet dvoje, i još se može spomenuti par privatnih poduzetnika. Upravo je besperspektivnost u pogledu zapošljavanja navela i posljednje mlade Hrvate u iseljeništvo, najčešće u Hrvatsku i Njemačku.

Hrvatsko-katoličko stanovništvo koncentrirano je na gradskom području, a za vrijeme rata – za razliku od većine katoličkih župa u mjestima s muslimansko-bošnjačkom većinom – nije imalo problema. Određena se napetost osjetila tek onih dana kad su se vodile borbe Armije BiH i HVO-a oko Vareša, u čemu su sudjelovale i brezanske postrojbe.

Na planu kulture i društvenog života općenito 'alfa i omega' je Napretkova Podružnica, koja je, zanimljivo, aktivnija od bošnjačkoga "Preporoda". Zato i nastupa svake godine za Dan općine (6. travnja) i u sklopu kulturnog programa "Bazenijade", a Hrvatima-katolicima obvezatno organizira dva koncerta – o sv. Barbari i za Božić – u Radničkom domu. Tako su i ove godine za patron tradicionalno nastupili tamburaši Franjevačke klasične gimnazije iz Visokog. Budući da Hrvati Breze gotovo nemaju mladih, nemaju ni dovoljno potencijala za samostalne priredbe, s izuzetkom triju učenica – solistica koje nastupaju u spomenutim prigodama.

Jedna od njih svira i klavir. U gostovanje je iz Vareša dosad dolazila jedino Jana Šoljak, druge suradnje nije bilo niti na ovom planu.

Brezanska podružnica Napretka formirana je nakon rata i broji 112 članova. Ima svoj ured i knjižnicu. Ne može se, na žalost, konstatirati da napreduje, osim u pogledu starosne dobi članstva, ali može se reći da ne odustaje. I na tome treba čestitati.

TUŽNO SJEĆANJE

MIJO VODOPIJA

MATO VODOPIJA

(9.XII.1997. – 9.XII.2011.)

(22.XII.1989. – 22.XII.2011.)

FRANJO DUSPER

MILE ĐORĐEVIĆ

(2.XI.1993. – 2.XII.2011.)

(15.IV.1991. – 15.XII.2011.)

BLAŠKO POGARČIĆ

SOFIJA POGARČIĆ

(2.XI.1992. – 2.XII.2011.)

(6.V.2002. – 6.XII.2011.)

ILIJA BABIĆ

SLAVKO MARTINOVIĆ

(10.XI.1993. – 10.XII.2011.)

(1948. – 2008.)

BROJ 204

Počivajte u miru Božjem!

Nikada Vas neće zaboraviti, Vaši najmiliji

9

ADVENTSKA POSLANICA

NAŠA PRIČA Čarobnost Adventa

Otvorimo srca Božiću fra Željko Brkić

U

božićno vrijeme spominjemo se Božjeg dolaska k nama. Međutim, Bog nije samo jednom došao. On uvijek dolazi čovjeku, jer uživa biti čovjeku na raspolaganju kao što je otac sretan kada može biti na usluzi svome djetetu. Predbožićno vrijeme, odnosno vrijeme Došašća obilježeno je radosnim darivanjem, kićenjem, običajima koji učvršćuju naše zajedništvo. Svi ti lijepi običaji nastali su iz radosnog vjerskog iskustva pojedinaca i zajednica. One noći kada su anđeli zapjevali "Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima njegovim miljenicima" ljude je zahvatilo svjetlo Božje objave. Veliki, tajanstveni i nevidljivi Bog uzeo je lik čovjeka, postao jednak nama, proživio je jedan ljudski život, a nama pokazao put u drugi, vječni život. Slaveći taj događaj, ljudi su i na vanjski način pokušali izraziti puninu svoje radosti.

Tako su nastali božićni običaji koji su bili plod Božića doživljenog u srcu. Nažalost, tijekom vremena kod vjernika je to unutarnje iskustvo Božića izblijedjelo. Mnoge generacije su se rađale bez tog iskustva, a običaji su ostali. No, običaji bez doživljavanja njihovog značenja gube snagu i postaju prazni bez sadržaja. A često se pretvaraju i u nešto suprotno.

Npr. potreba za darivanjem pretvorila se u reklame s ciljem da se što više robe proda i teži se samo zaradi.

10

Svatko od nas na svoj način slavi Božić i u tom slavljenju ima svoj određeni stav.

Pitanje je da li je taj naš stav i praksa slavljenja Božića ispravna. Da bi slavljenje Božića bilo ispravno trebamo ispuniti određene uvjete, a oni su: nutarnja otvorenost prema istini i plemenitosti, drugim ljudima i njihovim potrebama. Da bi se čovjek tako otvorio prema bližnjemu potrebno je da se oslobodi tjeskobnih briga, sebične skučenosti, zarobljenosti u svoj osobni svijet. Treba pobijediti pesimistično gledanje na život i događaje, prihvatiti vanjsku skromnost koja prihvaća da nemam sve ono što bih rado imao. Božja Riječ naglašava da je Isusovo rođenje djelo Duha Božjega. Naglašava njegovo poslanje: bit će Spasitelj ljudskoga roda. Oslobodit će ga od najvećega zla, od sebičnosti koja je čovjeku tako privlačna ali ga sigurno vodi u propast. Emanuel – s nama Bog – jamstvo je da će dobro ipak pobijediti zlo. Anđeo Božji i nama poručuje danas da će taj isti Isus spasiti nas od najvećeg zla: robovanja vlastitoj sebičnosti. Riječ Emanuel označava Božju namjeru da uvijek bude s nama – kako bismo i mi mogli uvijek biti s njime. Dođi, Gospodine Isuse!

Nastani se u mom i u svakom ljudskom srcu. Ispuni ga svojom pravednošću, svojim mirom, svojom radošću.

– Jesam li te šta pito, Jagoda?! – iskrenu se djed Tadija na svoju životnu družicu.

Sjedila je na otomanu i nad zdjelom u krilu križala glavicu kiselog kupusa s koje se u slinama cijedio rasol. A on je već frtalj sata kuburio sa zatezanjem žica na violini pa svako malo gudio sebi na uho, i, kako koji put zagudi, načini sve živčaniju grimasu.

– Ma, više si dodijo s tim, oćeš li je ikad uštimat? Dojak bi neko uštimo onu veliku tamburu što je Slavko svira u "Jedinstvu" – nastavlja Jagoda predbacivati.

– Eto vidiš kolko ti znaš, a oćeš da se petljaš! Ono je u Slavka kontrabas.

– Briga me šta je. I u tebe je to kontraviolina. Da si čestit, sviro bi s njima, a ne s onim nesmajnikom Mijatom.

– Prekini, čuješ, dok te nisam ošino ovim gudalom! – graknu djed, te baba i ušutje.

Tako su provodili Badnjak.

Na šporetu se krčkao grah za kombos i do njega sarma, pečeno janje od tijesta hladilo se izvađeno iz kalupa, u kutu se nalazila jelka koju će se nakon večere kititi, a vatra iz smolave aromatične smrčevine razgorjela se toliko da su svi prozori zarosili. Pa i onaj na gornjem dijelu vrata kroz koji se pogledavalo na prtinu što je vodila u selo. Jedini je spas od bugije bio otvoriti ta vrata i upustiti malo ledenog prosinačkog zraka u prostoriju.

Kad je Jagoda to učinila, studen se u vrtlozima pare počela žestoko sukobljavati s ustajalom vrelinom unutar staromodnog dnevnog boravka.

Nagla je promjena temperature učinila da u tren oka orose stakla na kredencu, ali i na Tadijinim naočalama. Također je zamaglila i špigla na zidu kod izlaznih vrata, ispod koje su iz vezenoga platnenog džepa stršili češljevi.

– Zatvaraj, bona, šta si odjapila, meščini mi sve zainad činiš! – reče Tadija razdražljivo i skide naočale da ih obriše.

Jagoda jest bila ters žena.

Mogla je prigušiti vatru, ali ona ju je namjerno raspalila da bi morala otvoriti. "Ljuta

BROJ 204

ko 'ren, a gorča od pelina!", govorio je Tadija za nju kad se okuraži kojom čašicom više, a da se iz toga nije dalo razaznati da li se jada ili šegači.

Uzeo ju je uspoređivati s biljem stoga što je bila vrsna travarka i nadaleko nije bilo žene koja bi znala spravljati čajeve i meleme bolje od nje.

Njoj se dovodilo ili donosilo one koji se posijeku, osakate, iščaše koji zglob. Nerijetko su joj dolazili i iz drugih sela.

Baba se srdila jer čim djed štima žice njoj je jasno da se sprema za božićno bančenje s Mijatom, koje traje danima. A taj Mijat uvijek pogosti Tadiju najgorom brljom i ne samo da se ovaj nikada nije vratio trijezan, već počne halucinirati.

"Izrod je to" – čorotala je Jagoda – "da je valjo pet para ne bi se zavadio s ćaćom, braćom i s cijelom familijom, pa onda bjež iz Sutjeske nama u Zvijezdu! I baš se ovde našo zaustavit!"

Kad je stigao u selo, Mijat je sebi kupio kućerak i bio priveo neku ženicu, koja ga je međutim ubrzo napustila.

Imao je mirovinu, ali nikome nije bilo jasno gdje ju je takav bećar uspio zaraditi. Jer, čim se domogne novca, on osedla konja, stavi mu žita u zobnicu i spusti se u čaršiju gdje neprestance pije tri-četiri dana.

Ustvari, koliko mu dotekne novca. Samo u gornjemu džepiću kaputa sačuva posljednju paru za onoga tko će mu pomoći da se popne na svoga dorata.

Eto u kome je Tadija našao sebi ortaka. Povezalo ih tobože sviranje, jer Mijat je iz svog kraja donio kucanje u šargiju.

Doduše, njihovo muziciranje nije loše zvučalo, bilo je tu neke usklađenosti. Pili su i mezili, gudili i tamburali, nadglasavali se u pjevanju, uglavnom zvjerad u bližoj okolici nije mogla s mirom zanoćiti zbog njih.

Znala je Jagoda da će joj i ovaj Božić biti upropašten.

I, zaista, na sâm blagdan, Tadija još nekako izdrža pola dana, a onda se, unatoč Jagodinu gunđanju, odjenu, obu svoje kundure, uspravi se i PROSINAC 2011.

Jagodin Božić Mladenko Marijanović

podignu hlače, natuknu šešir, uze violinu, te ode niz Ferdinu luku – čestitati Božić Mijatu.

Dalje se događalo uvijek isto.

Ondje će se oni zapiti i prenoćiti skupa. Pa će sutradan Mijat dopratiti Tadiju, da bi se kod njega nastavilo piti. Jagoda im pripravi sve na stol – ne bi dala obraz domaćinske kuće ni pred takvim ugursuzom – a onda se uspne uz basamke u sobu i ljutito spusti kapak za sobom. Odozgo ih iz sobe ignorira pa neka piju dok ne pocrkaju. Ima ona drugi izlaz napolje, kroz čardak, tako da ih uopće ne mora gledati. A zna, uostalom – kad pojedu i popiju sve što je na stolu – opet će se odvesti k Mijatu, vucajući sobom svoje instrumente; samo ih valja trpjeti dok ne utihnu. Tek kad se dobro uvjeri da su otišli, ona siđe i pospremi nered, te nanovo potpaljuje vatru koju su joj zapustili. Konačno, drugoga jutra, Tadija će se vratiti sâm i strašno mamuran.

Tako je dosad bilo. Ali kad Jagoda vidje da ovoga puta ponovo idu zajedno k njoj, bauljajući više po snijegu nego po prtini, pomami se.

– Vjeru vam vašu, vodate se ko dvije subudale, nalet vas PROSINAC 2011.

odnio dabogda! – planu na njih s praga i ode smjesta gore u sobu, uz svoje basamke, ostavivši ih neuslužene, a rakiju Tadija zna naći; kad mu pripne izrovi on nju i sa dna sanduka u kome je mlivo.

Bili su ovoga puta bučniji no inače, lažući jedan drugome o ratnim pothvatima. Tadija je kazivao kako je udavio jedne noći dva Čerkeza u isti mah, a Mijat će na to kako je njemu ponestalo streljiva na solunskoj fronti, pa je isto tako morao dohvaćati za vratove po dvojicu neprijateljskih vojnika i lupati im glavu o glavu, i još je to demonstrirao šireći svoje krakate ruke da bi onda svom silinom pukao pesnicom o pesnicu. Članci na šakama pri takvom krešendu zvečali su mu kao suhe cjepanice.

Svirke više nije bilo jer je Tadija putem izgubio gudalo.

"E neka, fala ti, Gospo blažena, dabogda ga i ne našo!", likovala je Jagoda u sebi, osluškujući odozgo.

– Šta nam ovo tvoja Jaga ne tjede nikakva mezeta uzdurisat? – pitao je Mijat kao da ima pravo negodovati, no Tadija mu izrazom lica stavi do znanja da je nemoćan utjecati na

to. Nakon beznadnog sjedenja još neko vrijeme, Mijat se pokupi i najzad pođe svojoj kući, a Jagoda i Tadija durit će se jedno na drugo cijeli ostatak dana, sve dok bez riječi ne pođu i u postelju.

Ali kako je Tadiju u noći popuštao alkohol, on se vrpoljio i spopali ga hropci, pa kad Jagoda to više nije mogla slušati, sišla je niz basamke i prenoćila na otomanu.

Ujutro trećeg dana Božića, usuo gust snijeg, a Tadija, sav razbarušen, neobrijan i s patničkim izrazom lica, naredi unuku Stjepanu da ide duž prtine tražiti gudalo pa ako ga nađe dat će mu za nagradu da probere i pojede najljepše bombone s krizbana.

– E jesi pametan, đuturume jedan! – morade Jagoda napokon progovoriti. – Biva da dijete stomak obatali. Te je šećerke moja pokojna mati zamotala u ćageta i Boga pitaj otkad se kite po krizbanu.

– Samo ti iđi, nemoj nju slušat – skrati Tadija.

Stjepan je revno tražio, stopio i nogavice i rukavice rovinjajući po snijegu, ali gudalu ni traga. Najgore je što je ono ostalo u Ferdinoj njivi. Taj nije volio da se hoda čak niti

BROJ 204

po njegovu snijegu. Kako je onuda vodio prečac, zimi je bio tobože velikodušan, ali čim se ukaže proljeće on čvrsto zakuje vratnice i bodljikavom žicom onemogući prelazak preko ograde.

Jagoda je s Ferdom kao prvim komšijom ionako vodila tihi rat. Zadnji put su povod bile njegove kokoši. Jesenas joj raščeprkale cvijetnjak i gladiolama potkopale korijenje. Kad su se zbog toga porječkali preko ograde, Ferdo je još bio i drzak: "Ibogati, Jago, đe piše da su to bile moje kokoši? Eto ste zbili parmake da se ne mere ni vrabac kroz ogradu provuć!"

Jagoda je kiptjela, danima ju to držalo, dok se najzad nije dosjetila kako će sama stati Ferdi na kraj, jer džaba se žaliti Tadiji i miješati ga u taj spor kad se on naprosto nije znao svađati. Po kući se jogunio, ali prema komšiluku nikad. Čuvao je imidž dobričine i veseljaka.

Probušila je iglom zrno kukuruza, kroza nj provukla konac kojim je prethodno uvezala jednu ceduljicu s porukom za Ferdu i svezala čvor da se konac ne izvuče. Zatim je zagrabila šakom još kukuruza iz vreće, no zaključila je da je to mnogo, pa ponijela tek desetak zrna i prosula ih uz cvijetnjak, među kojima i ono s ceduljicom. Kad je navečer Ferdo pošao zabraviti kokošinjac, pa posvijetlio karabitušom da vidi jesu li sve kokoši na broju, vidje da u pirge viri iz kljuna neki papirić. Uze ga, pritom joj izvukavši konac skroz iz želuca, odmota te imade što i pročitati: Bila sam kod Jagode u zijanu. Glasno opsova, na što su se kokoši počele uznemireno rakoliti, a jedna je i zakokodakala.

Dugo je sanjao osvetu i upravo se osjetio blagoslovljenim kad je u njivi našao Tadijino gudalo. Oko žice mu je, sve se cereći, vezivao papirić s porukom za vlasnika. A u njoj je klimavim rukopisom bilo napisano: Vala sam se odmorilo kod Ferde u njivi, deder mu štagod za kiriju priznaj!

11

IZ PRVE RUKE

N

isam s posebnom pozornošću slušao kočijašev i Jakovljev razgovor o politici jer sam sličnim razgovorima već bio istraumiran u našoj kući; u našem dvorištu skupljalo se znatno manje ljudi nego obično, kada stariji susjedi dođu popiti kavu i puno više rakije obično bi razgovarali o poljoprivredi i otkupu, ribi i Neretvi, ali to mistično Hrvatsko proljeće uvuklo se u našu stvarnost kao miš među vreće sa žitom, znaš da je tu i da čini štetu, a ne možeš ga se riješiti. Majčin brat Božo živio je u Metkoviću, ondje je bio direktor riječne luke, bio sam jednom u njegovom uredu koji je gledao na rijeku i brodove na njoj i kojim je dominirao golemi globus i pomorska karta svijeta; dajo Božo bio je najomiljeniji među svima nama, ali ćaća kad god bi se nadrmao rakije, a drmao ju je stalno, spominjao bi da treba otići u Bože i svakako 'stati iza njega', jer komunisti znaju da je on 'dobar sa Savkom i Tripalom' i da će sigurno nastradati, jer je čuo da je Tito rekao da će Zagreb pomesti željeznom metlom. Sve to bilo mi je nerazumljivo, ali evo i Jakov čovjeku sa zapregom govori kako nema jedne jedine jebene table s ijednom hrvatskom riječi i da su u tom Varešu Hrvati većina, a opet na ploči zgrade općine piše 'Skupština opštine Vareš'. Zapravo, to i nije bio razgovor, više je to bio Jakovljev govor kočijašu koji je na kolima imao razbacane gajbe i prazne džakove, bio sam žedan i kad sam u jednoj gajbi vidio bocu s tankocrvenom tekućinom, potegao sam nekoliko gutljaja. Nije bilo vino, ali nije bio ni sok kako sam se nadao, bio je to prošek i to slatko piće odmah me omamilo. Jakov je objašnjavao starcu da u planini Zvijezdi nad Varešom ima selo Vijaka u kojemu je milicijska stanica veća od one u Ilijašu, a to je samo zato što tu žive Hrvati, a oni su vazda nešto krivi, pa eto tolika milicija gore po toj planini nadzire naš narod u velikom selu s gole-

12

mom crkvom i najvećim hrastom u Bosni pred njom. Shvatio sam da je to Hrvatsko proljeće vezano za pravo na govor našim jezikom, ali nisam bio svjestan ikakve razlike između tog i svih drugih jezika naših naroda i narodnosti o kojima govore na televiziji, ako bi se išta od ćaće i moglo čuti. U Metkoviću su govorili da govore hrvatskim jezikom, tako je govorio moj dajo Božo, dainica Rajka i moj rođak Mato, a mi smo u osnovnoj školi u Višićima govorili hrvatskosrpski i češće srpsko-hrvatski jezik, kojemu nas je učila nastavnica Zora Juras, pa mi je u glavi sve vrilo od nelogičnosti, ali i od ovog slatkastoga i ljepljivoga pića koje je žućkaste jablanove pobodene kao guščja pera uz cestu pretvaralo u nebeske nemani koje samo što ne ubiju nas trojicu i konja.

Konja je, slušajući Jakova, seljak tukao do iznemoglosti.

Prolazili smo kroz selo Dračevo gdje sam išao na vjeronauk kod staroga dume Jakova Barbarića, koji je imao crno nalivpero i kojim je u debele knjige upisivao sve važne podatke u našoj velikoj župi: tko se rodio i kada, kada je kršten, tko je umro i kada, te sve podatke o primanju svetih sakramenata, pa sam i ja tako prva dva sakramenta primio u staroj maloj crkvici pod čempresima u brdu, do koje je vodio put pun zmija, a krizman sam u novoj crkvi u Dračevu, izgrađenoj na maloj zaravni uz put, do koje se s obje strane valja malo uspinjati i preznojiti. U našem selu se baš te godine počelo praviti novo groblje, rečeno je da ćemo dobiti svoju župu, pa ovi dripci koji su mlađi od mene, neće više morati ići u Dračevo po sakramente.

Seljak je mlatio po konju kao da ga mrzi i taman kad smo se uspeli do vrha i do crkve Jakov je naglo sišao sa zaprege, bio je iznenađen i kočijaš i ja i konj, a on je rekao: – Sram te bilo, mrcinjače stari! Kako te bola odboga nije stid pa kandžijaš po njemu ko da nije živo biće?!

Jakov

-roman u nastajanjuDragan Marijanović To je i za mene značilo da je vrijeme da sletim sa zaprege; seljak i konj su produžili, a Jakov je još ljutito mrmljao za njim.

– Je svidi budale. Ja mu govorim o ozbiljnim stvarima, ma to je strašni sud kako su ovo ozbiljne stvari, a on ubi onog jadnog konja.

BROJ 204

– A, jebi ga, klize mu potkovice, asfalt je vruć, a valjalo je malo i uzbrdo...

Naslonili smo se na ogradu malog nadvožnjaka nad prugom koja je izbijala iza crkve i išla preko mosta u Gabelu. Kad bi išli na vjeronauku, pili bismo puno vode i mučili svoje mjehure samo da bi

VAREŠ, Put mira 4 mob. 061 791 133

PROSINAC 2011.

sačekali staroga ćiru i kladili se tko će moći dulje pišati po njemu. Nikada nisam pobijedio.

– Eto vidiš – reče Jakov, radoznalo zagledajući sepet s jeguljama – ukidaju i ovu prugu; ništa to nije bez veze, sve je to planski. Kad ljudima doli ukineš prugu on više neće moć živit nako kako je prije živio. Ta nije Franjo Josip bio manit kad je naredio da se ovuda prosječe željeznica, dragog ti Isusa poljubim, ja i prije nego si se ti rodio sjeo u ćiru i pravac: Vareš! I tamo car bio došo, naredio odma visoku peć. Đe li Beč, đe li Vareš...

Eno, da nije to uradio, Vareš bi i sada ko za Turaka živio. Ima više Ercegovaca u Varešu nego što će ji bit vamo kad se pruga ukine!

Podbacio je ruke pod rebra. Otpuhnuo u smjeru zaprege koja je nestajala sa silaska na neki poljski put.

– E, što me nasekira mrcinjak. Volio bi da je mene zvizno onom kandžijom, nego konja.

– A vazda se konja kandžijom ćeralo, Jakove... U nas u Čeljevu, dok Kordići nisu dovezli traktore, samo su kandžije po polju radile...

– Ima gori, oko Vareša, jaka šuma. Šta jaka, niko ne zna dokle je to. S jedne strane prema Zavidovićima, s druge prema Olovu. Moja Mara kuha za radnike. Đe oni, tud i ona... E, tamo đe ne more mašina, more konj. Išo ja jednom. Dvadest-trides konja odjednom izvlače. To su trupci ko visoka peć. Ma, da jednog ođe u polje zabodeš, jedino bi se on vidio između brda. Vlače oni jadni konji, to pjeni na usta, udaraju zadnjim nogama u vagire, sve doli đe čekaju fapovi trineske.

Mlate one konje, mi pekli janje. Taman bilo gotovo kad je to počelo ozgar silazit. Ja taman da odlomim onaj zaporak, ma taman da zagrizem, ali mi prisjelo kad sam vidio kako mlate konje. Samo jedan stari, zadnji je on, stari i konj i on, pa iđu ozadi da ne bi nastradali u onoj gužvi. Valjaju se oni trupci niz potok ko ljudi PROSINAC 2011.

u nas o pazarnom danu. A stari sve polako. Nema ni kandžije! Drži konja desnom pod vratom, a lijevom rukom mu pomalo briše čelo i miluje ga.

Samo mu tepa: 'Oj, Mrkune, ooj, polako, polako, tako Mrkune...' Odma sam mu odnio zaporak i pivu, a konju vode.

Bilo je tries metara u jeli...

– Ima li tamo onih pravi jela, što se na televiziji kite pred Božić?

– Koji si ti ono razred?

– Sad ću u osmi...

– Pa ja sam mislio da si ti pametan! Pa Vareš ti je, bola ne bio, jedna velika jela, najveća u Bosni. Cijela Zvijezda svijetli pred Božić. Ljudi i konji prte snijeg i dolaze na polnoćku. Rođak Goran ti je ministrant, a rodica Gordana pjeva u zboru. A Mara ti je i bez Božića stalno u crkvi.

Znaš šta ja mislim, mali...

– Ja mislim da ću ja pas od umora, ne mogu više sam vuć sepet, daj pomozi ovih dvjesto-tristo metara do Ivankovića...

Kao da me nije čuo. Češkao je brkove. Pljunuo, što je za njega prava rijetkost, za razliku od naših ljudi koji čuče pod murvama i vazda pljuckaju.

– Mali, mislim da kandžijaš nije bio Hrvat! On je od muke što ništa ne smije reć mlatio po konju.

– Ko da je konj Hrvat!

– Pa to je strašni sud. Vako ti je i u Varešu. Čim spomeneš Hrvatsko proljeće, sve se raziđe. Ko da je neko prno, da oprostiš...

Napokon smo prepuzali most preko rijeke Krupe i dobacili do Ivankovićeve krčme; tu je vazda puno vozača kamiona, tu se vrte janjci i preskupo pečenje za nas, ali vozači sigurno imaju novaca, tu je i par konobarica u koje bi po cijeli dan i noć buljili momci, a i meni nije bilo mrsko pogledati kratke dlačice po crnkinim nogama, koja je umjesto grudi pod košuljom skrivala dva šipka glavaša, u svakom je kilo do kilo i pol, pa sam par puta poručio pivo i širio oči kad se ona naginje da mi ga otvori, a oni šipci se crvene i naginju prema van.

Sad nisam mogao poručiti pivo jer je Jakov s ceste odmah zavukao ruku u kameno korito pod starom murvom i izvadio sok. Žut i neodoljiv. Otvorio sam čep zubima i sasuo ga u grlo. Jakov je dotucao bocu kiseljaka, a podrignuli smo zajedno, različitom jačinom.

Ljudi su stajali iza stolova i radosno se rukovali s Jakovom, on je legenda i svuda ga svi znaju, svi mu se raduju, to je očito. Veliko korito prskalo je kao talijanska fontana na televiziji, bilo je vazda puno vode i svih mogućih pića koja su se hladila, a šarani i neke druge ribe tiskale se između boca, čekajući da ih stari Ivanković baci na roštilj, što se obično događalo uvečer.

Nitko nije obraćao pažnju na mene, ni ona zanosna Bosanka koja povremeno živi u mojoj nedužnoj mašti, pa sam izvrnuo sepet s jeguljama i ugorom u korito. Neke jegulje

su ispale pokraj korita i gmizale po betonu, Bosanka je podvrisnula kao da sam bacio zmije na nju, a Jakov je sjeo i rekao: – Ovo je moj pomoćnik.

Usto se jutros u četeri i lovio, evo sve do sad. Ivankoviću, vagni ribu i plati malom!

Ovaj je oduševljeno buljio u, kao ruke debele, jegulje i pozvao sina: – Nikica, donesider vagu, a mater neka donese pare! Zna ona đe su.

Nikica je išao sa mnom u razred, bio je visok i tanak, nekako ženski nježan. Nosio je debele naočale, s jednim staklom uvijek pričvršćenim hanzaplastom. Pogledao me kao neznanca i nestao u kući.

Jakov je već iz janjeće glavušice vadio oko i ponudio me jednim. Povratio sam i prošek i sok, sve me boljelo, a najviše mi se smučilo to mrtvo janjeće oko.

Polili su me vodom, crnka mi je pridržavala čelo, nazvala me velikim momkom, pa sam učas opet bio dobro, jak ko ona jela sa Jakovljeve planine Zvijezde gdje ćemo i mi jednom morati poći, čim nam ukinu to hrvatsko proljeće i prugu!

Narednih dana, što bi žešće peklo, sve intenzivnije sam maštao o tom gradu i toj mističnoj šumi, Božiću u dubokom snijegu, o visokoj peći za koju nisam znao čemu služi.

Na koncu bih malo promislio i o konobarici, pa lako zaspao. (kraj petog nastavka i prvog poglavlja)

ZLATNI PIR Dragi mama i tata!

Godine su samo vrijeme što teče kraj vas, za sve puno vam hvala od sviju nas.

Pedeset godina prođe kao u snu, jer je vaša ljubav bila uvijek kraj vas tu.

Mijo i Marica Lekić

Prije 50 godina (1961.) Mijo Lekić iz Pržića i Marica Bogeljić iz Tisovaca sklopiše brak u župnoj crkvi u Varešu. Ovom svijetu podariše nas petero djece: Žana, Manuela, Renata, Silvano i Danijela, dvanaestero unučadi: Dolores, Dejan, Kosana, Tea, Tina, Manuel, Lorena, Tea, Mia, Flora, Roko i Filip, i tri praunuka: Luka, Antonio i Tibor. Na dan 6. kolovoza 2011. okupismo se da proslavimo njihovu borbu, tugu, boli, a ponajviše radost koju i mi osjetismo skupa s njima. Hvala Bogu što vas imamo za roditelje.

Vaša djeca BROJ 204

13

IZ ANALA KUD-a "JEDINSTVO" (II)

D

iže se teška zavjesa, a narodni orkestar pod ravnanjem Željka Jerkovića izvodi kolo. Publika odmah pljeskom podržava ritam kola. Svi su kao jedno. Vidno uzbuđen za mikrofon izlazi naš Šimo i biranim riječima pozdravlja goste i posjetitelje, i želi im ugodnu zabavu uz rudare i rudarsku djecu KUD-a "Jedinstvo" Vareš. Rudari pozdraviše rudare na nogama. Svi su ustajali i pljeskom nam zaželjeli dobrodošlicu. Večer za nezaborav je tek počela, a već se događaju spektakularne stvari. Ta pozitivna energija koju su gledatelji prenijeli na nas izvođače utjecala je na to da smo svi od sebe davali i više nego što smo mogli i znali.

Redoslijed izvođenja programa nije bitan. Bitno je ono što se kasnije događalo. Uz narodni orkestar svoje dvije programom predviđene pjesme otpjeva Mira Šormaz. Ali, program je jedno, a zbilja drugo. Publika traži još. Pjeva Mira još jednu pjesmu. Zahvaljuje se publici koja traži još.

To još će biti nešto kasnije. Za mikrofon izlazi Elvira Idžaković i pjeva pobjedničku pjesmu s netom održanog festivala narodne glazbe Ilidža '68.

"Ah, ljubav, ljubav". U dvorani ovacije. Elvira završi pjesmu, jedva se dotetura do iza zavjese i od uzbuđenja pade u nesvijest. Publika viče: "Još, još".

Voditelj objašnjava situaciju i obeća da će se Elvira opet pojaviti. Tako je i bilo pred kraj programa.

Izlaze folkloraši predvođeni neponovljivim koreografom Šabanom Lulićem, izvode igre iz Bosne. Ritam glazbe publika prati pljeskom. Po završetku opet "još". Ponovi se nekoliko završnih taktova kola.

Večer na "bis" Piše Željko Franjkić

Dijelove prekrasne "Pjesme nad pjesmama" izvode Mladenka i Petko. U dvorani muk. Stihovi su se nizali, a izvrsni Petkovići su ih sjajno govorili. Kraj? Ma kakav kraj!

"Još". I glumci ponoviše završni dio svog recitala.

Na bini su članovi muškog okteta. Samouvjereni. Dominantni. U crnim odijelima, bijelim košuljama i crnim leptir-mašnama zapjevaše Filip, Ljubo Pejčinović, Ivica i Mladen Andrijević, Rajmund i August Rajković, te Ljubo Rajić i Cane Marinčić. Dvorana opet na nogama. Tri predviđene skladbe za tako zahtjevnu publiku malo je, izveli su još dvije. Kasnije će opet pjevati.

Ponovo folklor. Rugovo – igre s Kosova. Opet briljiraju i opet igraju na "bis".

Pojavljivanje zabavnog orkestra pod ravnanjem Josipa Hingera izaziva ovacije. Izlaze Emilija Tokmačić i Ivica Čondrić i oduševljavaju svojim pjevanjem. "Plave španske oči" Ivica mora dva puta pjevati. Emilija ne izvodi samo dvije nego tri pjesme.

"Luda", pjesma ne znam kojeg autora, ali u maestralnoj izvedbi glumca Slobodana Miletića Ćuleta ponovo je digla publiku na noge. Ćule je na zahtjev nezasite publike morao ponoviti gotovo pola stihova ne tako male pjesme.

Do kraja programa svi su još po jedanput nastupili, i svi su morali svirati, pjevati, glumiti i igrati na "bis". Predviđenih dva sata pretvorilo se u četiri sata programa. Bila je to

večer na "bis". Bila je to nezaboravna noć za amatere KUD "Jedinstvo" i za naše domaćine, stanovnike Ljubije. Svakako i za našeg Šimu Mirčića.

Zavjesa je spuštena. Prelazimo u drugu dvoranu, predviđenu za igranke. I tu je mnoštvo svijeta. Posebno mladog.

Na igranci svira naš zabavni orkestar. Zbog produženog trajanja programa i zbog povratka u Vareš igranka je trajala nešto kraće. Stiglo se zaplesati i porazgovarati s domaćinima, kao i osjetiti oduševljenje koje je iz velike dvorane preneseno u ovu manju.

Pohvale i samo pohvale. Za amatera su to najbolje nagrade.

Oko 22 sata već smo bili kod našeg "Sanosa", spremni za put. Ljubazni domaćini donesoše dvije ogromne kartonske kutije sendviča. "Za puta", rekoše. Pozdravi, zagrljaji, poljupci. I, naravno, zahvala za sve što smo doživjeli, i poziv rudarima da dođu u Vareš sa svojim kulturnim društvom i budu naši gosti.

Franjo svirnu i krenusmo ka Varešu. U autobusu žamor.

Na licima još uvijek ushićenja doživljenim. Prepričavaju se dojmovi, zgode i osjećaji. Jedu se sendviči. Netko od starijih konstatira kako se zaboravilo kupiti piće. "Kupit ćemo u Banjoj Luci", reče netko, ali se nade raspršiše jer su svi ugostiteljski i trgovački objekti u Banjoj Luci bili zatvoreni. Bliži se ponoć. Neki razočarani uvališe se u naslone svojih sjedala sa željom da zaspu i

Na kraju ovog serijala o glazbi i amaterima našega grada dopustite mi da, uz ispriku što to nije napisano pravovremeno, navedem imena onih kojih se nisam sjetio pišući prethodne tekstove, a koji su zaslužili biti spomenuti: Miodrag Gučevac Migan, Mediha Šišić, Ratko Pantić, Nikola Malbašić i Davorin Javor.

Svuda žicâ, trolejbusa nigdje...

Priredio J. Klarić

14

prespavaju put do Vareša. Na radiju označiše točno vrijeme – 24 sata. Cane Marinčić uze gitaru i odsvira tuš. Svi pogledaše prema njemu. "Dragi moji, upravo je počeo moj rođendan. Pozivam vas na piće", reče i članovi okteta ispod sjedala izvukoše nekoliko kartona vina. Autobus živnu. Čestitke, pjesma... Ne sjećam se da je itko spavao do Vareša.

Ulazimo u Majdan. Tek je svanulo. Dan će biti vedar. Ljudi hrle na posao.

Profesor Komarica uze mikrofon u ruku i reče: "Zaslužili ste nagradu. Nitko danas ne mora na posao, niti đaci u školu. Sve ćemo opravdati." Divno jutro!

Istovarismo opremu u prostorije Doma. Svatko krenu na svoju stranu zaokupljen razmišljanjima o doživljenom. Nas nekoliko, s ostatkom vina i gitarom pođosmo u prizemlje Doma, u bife "Kod Maleckog". Zauzeli smo stol u kutu i uz dopuštenje vlasnika zapjevasmo.

Ulazili su i odlazili drugi gosti. Žurili su na posao. U to vrijeme privodili su se kraju poslovi oko izgradnje i puštanja u rad separacije u Varešu. Malecki za stol donese oval mezeta i dvolitru vina.

"Od inženjera", reče i pokaže na čovjeka za šankom. Zovnemo ga za stol, zahvalimo se i otpjevamo nekoliko pjesama po njegovoj želji. Slovenac je i radi na separaciji, a pjesmom smo mu dirnuli dušu. Ubrzo dođoše novi ovali mezeta i nove boce vina. Od inženjera.

Od gazde. Od onoga za drugim stolom...

Prekrasna večer na "bis" prereste u prekrasan dan ispunjen mezom i vinom na "bis".

I to je amaterizam...

BROJ 204

PROSINAC 2011.

IN MEMORIAM

POSLJEDNJI POZDRAV

POSLJEDNJI POZDRAV

našem dragom

našoj dragoj

MIJI DUJANOVIĆU

SNJEŽANI PLEJIĆ rođ. Mutić

(9.IX.1923. – 12.XI.2011.)

Zauvijek ćeš živjeti u našim sjećanjima.

Počivaj u miru Božjem!

(6.VIII.1951. – 16.XI.2011.)

S ljubavlju i poštovanjem čuvamo uspomenu na tebe.

Počivala u miru!

Supruga Ana, sin Dejan, kćerka Gorana, sestre Ranka i Jelena, zet Danijel, sestrići Gorazd i Sanja, te ostala rodbina

Sin Nikola i suprug Željko

POSLJEDNJI POZDRAV

POSLJEDNJI POZDRAV

dragoj

Obavještavamo naše drage Varešane diljem svijeta da je naš dragi suprug i otac

SNJEŽI od Igora, Nataše, Nikoline i Josipa.

Počivaj u miru Božjem!

POSLJEDNJI POZDRAV Dana 23. studenog 2011. u 67. godini života preminula je naša draga

ANTO ŠIMUNDIĆ – ŠIMUNDIJA

MARIJA FRANJIĆ rođ. Grabovac (31.III.1945. – 23.XI.2011.)

Teška bolest istrgnula te iz naših zagrljaja, ali iz srca nikad neće. Počivala u miru!

Suprug Franjo, sinovi Valentin i Zdenko, nevjeste Ivana i Željka, unuk Igor te ostala rodbina

POSLJEDNJI POZDRAV našem dragom, plemenitom, hrabrom i ljubljenom suprugu, ocu, bratu i djedu

SLAVKU DODIKU (1933. – 2011.)

Riječi su posve nedovoljne da bi smo ti odali poštovanje i iskazali zahvalnost za tvoju dobrotu.

Ostat ćeš zauvijek u našim sjećanjima.

Hvala svima koji su nam izrazili sućut i bili uz nas u teškim trenucima. Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

tragično izgubio život dana 22. studenog 2011.

Sahranu smo obavili po njegovoj želji u rodnom mu Kreševu.

Ovim putem želimo zahvaliti cvjećarni "Palma" na velikoj pomoći i profesionalno odrađenom poslu.

Velika hvala dragoj rodbini, susjedima i prijateljima koji su nam pomogli u ovim teškim trenucima.

Zahvalnost do neba dugujemo Radoslavu i Anti Dodiku koji prođoše našu golgotu draga srca.

Hvala svima koji su imali želju, ali nisu znali ili nisu mogli prisustvovati sahrani.

Ožalošćena obitelj Oprosti mu Gospodine što je pokleknuo noseći svoj križ.

Voli te tvoja Josipa

POSLJEDNJI POZDRAV

TUŽNO SJEĆANJE

našem dragom, plemenitom, hrabrom i ljubljenom ocu, djedu, svekru

Dana 28. studenog navršila su se dva mjeseca otkako nije s nama naš dragi

SLAVKU DODIKU (1933. – 2011.)

S vječnom ljubavlju i poštovanjem čuvat ćemo uspomenu na tebe. Čuvali te anđeli.

Počivaj u miru Božjem!

IVO MATIČEVIĆ Mije (24.VI.1929. – 28.IX.2011.) (umro i sahranjen u Nizozemskoj) Tuga i bol za tobom ne mogu prestati nikad... nikad.

Počivaj u miru Božjem!

Sin Ljudevit s obitelji

IN MEMORIAM

TUŽNO SJEĆANJE

Dana 14. prosinca 2011. navršava se 40 tužnih dana od smrti naše drage mame

Dana 14. prosinca 2011. navršavaju se tri godine od smrti našeg dragog oca

JANJE ŠIMIĆ rođ. Jurić Draga naša majko, tvoj dragi lik, dobrotu i plemenitost vječno ćemo nositi i čuvati u našim srcima, a tvoj vječni dom kititi cvijećem i zalijevati suzama.

S ljubavlju i poštovanjem, tvoja djeca: Jozo, Luka, Marija i Zorica PROSINAC 2011.

Tvoji najmiliji

BROJ 204

MARIJANA ŠIMIĆA Bio si nam uzor i ponos. Dok mi postojimo, postojat će i uspomena na tvoj dragi i plemeniti lik.

Hvala ti, tata!

S ljubavlju i poštovanjem, zahvalna djeca

15

IN MEMORIAM

TUŽNO SJEĆANJE

IN MEMORIAM

(1.XII.1999. – 1.XII.2011.)

Navršilo se 12 godina otkako nije s nama naša draga

mojoj dragoj sestri

KATI JOSIPOVIĆ rođ. Divković

LUCIJA RADOŠ

(6.XII.2000. – 6.XII.2011.)

Sjećanja na tebe zauvijek ostaju u našim srcima.

Počivala u miru!

Vrijeme prolazi, ali sjećanja na tebe ostaju.

Počivaj u miru Božjem!

Brat Ivan s obitelji

Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

(6.XII.2002. – 6.XII.2011.)

Dana 6. prosinca navršilo se devet godina od smrti naše kćerke, sestre i unuke

(6.XII.2006. – 6.XII.2011.)

Dana 6. prosinca navršilo se pet tužnih godina otkako nas je napustila naša draga sestra

NIKOLINE PAŠALIĆ

MARICA DUJANOVIĆ

Vrijeme prolazi, ali bol i tuga nikada. U našim sjećanjima i srcima živjet ćeš zauvijek.

Sjećanje na tvoj lik i dobrotu živi zauvijek u našim srcima i molitvama.

Majka Božana, sestra Mihaela, baka Barbara

Počivaj u miru Božjem!

Tvoje sestre Ranka i Jelena s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE (8.XII.1996. – 8.XII.2011.)

Dana 8. prosinca navršilo se 15 godina otkako nije s nama naš dragi

TUŽNO SJEĆANJE (8.XII.2010. – 8.XII.2011.)

JOSIP MALBAŠIĆ

DRAGAN DUSPER

Od smrti te nismo mogli oteti, ali od zaborava ćemo te sačuvati. Počivaj u miru Božjem!

Tvoja obitelj

Prošla je godina dana otkako nisi s nama. Svaki dan mislimo na tebe i uvijek ćemo te se sjećati.

Počivaj u miru Božjem!

S ljubavlju: Marijana, Danijela, Darija i Davorka

TUŽNO SJEĆANJE (8.XII.2010. – 8.XII.2011.)

Dana 8. prosinca navršila se godina dana od smrti naše drage majke, zaove, bake, svekrve, prabake

TUŽNO SJEĆANJE (11.XII.2006. – 11.XII.2011.)

Na našu dragu

MARIJE MIOČEVIĆ

MARIJU GAVRAN

S vječnom ljubavlju i poštovanjem čuvamo uspomenu na tebe. Vječno ćeš živjeti u našim srcima i mislima. Počivaj u miru Božjem!

Bila si i ostala uzor dobrote, ljubavi i beskrajnog poštovanja. Po dobroti ćemo te pamtiti, a s ljubavlju i poštovanjem spominjati.

Tvoji najmiliji: sin Pero, zaova Slavica, nevjesta Ljuba, unuk Mario sa suprugom Kristinom, unuka Ana sa suprugom Željkom, praunuci Ivan i Ilija

Suprug Božo s djecom

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

(12.XII.2004. – 12.XII.2011.)

Dana 12. prosinca navršilo se sedam godina od smrti moga dragog supruga

na drage i voljene roditelje

LJUBOMIRA GRABOVCA Uspomena na tebe uvijek će biti u mojem srcu i mojim molitvama.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoja supruga Zora

U SPOMEN na moje drage roditelje

IVU MARKANOVIĆA

LJUBICU MARKANOVIĆ

IVU MARKANOVIĆA

(8.XII.1914. – 4.XII.1986.)

(4.XII.1919. – 15.XII.2009.)

(4.XII.1986. – 4.XII.2011.)

LJUBU MARKANOVIĆ

Ljubav prema vama je vječna.

(15.XII.2009. – 15.XII.2011.)

Počivali u miru Božjem!

Počivali u miru Božjem!

Vaša Draženka s familijom

Vaša kći Zrinka s obitelji

16

BROJ 204

PROSINAC 2011.

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

(17.XII.2007. – 17.XII.2011.)

BERNARD BARKIĆ Teško je shvatiti da te više nema. Teško je tražiti utjehu i snagu za svaki dan života bez tebe. U tišini vječnog mira neka te prati naša ljubav i sjećanje.

ZORKA JUKIĆ rođ. Antunović

ANTO JUKIĆ (1984. – 2011.)

(2004. – 2011.)

Tvoji: supruga Štefica, sinovi Dalibor i Danijel, roditelji, braća, sestre

TUŽNO SJEĆANJE (17.XII.2007. – 17.XII.2011.)

LJILJANA JAČEVIĆ rođ. Jukić

BERNARD BARKIĆ Prolaze godine prepune bola. Svaki dan i trenutak protkan je neizmjernom tugom u srcu i prazninom u duši. Ostali smo bez tebe, ali s nama si u svakoj suzi, svakoj misli, svakom osmijehu. Utjehu nam pružaju vjera i nada u naš ponovni susret u vječnosti.

Počivaj u miru Božjem! Čedo, Božana i Gabrijela Jakić Sandra Papac s obitelji

(2011.)

S ljubavlju i poštovanjem čuvamo uspomenu na vas.

Vječno ćete živjeti u našim srcima i mislima.

Vaši najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE Dana 17. prosinca navršit će se četiri godine otkako nije s nama naš

BERNARD BARKIĆ (12.VIII.1965. – 17.XII.2007.)

Sjećanje na tebe i dalje živi u nama.

Počivaj u miru!

TUŽNO SJEĆANJE Dana 18. prosinca navršava se šest mjeseci od smrti našeg dragog supruga, oca, brata, djeda i punca

VASE JOTIĆA (1938. – 2011.)

Mjesna zajednica Oćevija

Uvijek ćeš živjeti u našim srcima i biti dio naših najljepših uspomena. Počivaj u miru Božjem!

Tvoji: supruga Zrinka, kći Sanja, unučad Barbara i Nino, zet Mariano, brat, sestre i ostala rodbina

SJEĆANJE RUŽA ČOLIĆ (29.XII.2008. – 29.XII.2011.)

Draga mama, iako već tri godine nisi s nama, pamtimo te po dobroti i s ponosom spominjemo, a u srcu zauvijek čuvamo.

Hvala ti za svu tvoju dobrotu i ljubav koju si nam pružila.

Tvoje kćerke: Janja, Marija, Katarina, Agneza, Božana, Gina i Magdalena, kao i zetovi, unučad i praunučad

TUŽNO SJEĆANJE (29.XII.2010. – 29.XII.2011.)

NIKO BARNJAK Dan za danom je prolazio, mjesec za mjesecom, i evo već je godina otkako nisi s nama. U srcu ne postoji praznina jer ti u našim srcima živiš i nikada nisi umro.

I tako će biti do kraja života. Djede, volimo te...

Pokoj vječni daruj mu Gospodine!

Tvoji najmiliji

U SPOMEN TUZNO SJEĆANJE IVO DŽOJA

(1.I.2009. – 1.I.2012.)

Jednako nam nedostaješ. I uvijek ćeš.

S ljubavlju i poštovanjem!

Supruga Mirjana, djeca Hrvoje i Vjekana i njihove obitelji

IVO DŽOJA – IVEK (25.XI.1945. – 1.I.2009.)

IN MEMORIAM

... i sve je danas prazno i beskonačno, a vjetar duva, duva bezutješno na gole duše koje neprestano ištu i grle beznadno, beskrajno.

(Tin Ujević)

Dana 30. prosinca navršit će se tri tužne godine od smrti naše drage majke i bake

KATARINE RIĐIĆ Uvijek ćemo Te se sjećati s ljubavlju i poštovanjem

S ljubavlju i tugom, Mira PROSINAC 2011.

Tvoji najmiliji BROJ 204

17

SVJEDOČANSTVA

OLOVSKE RATNE GODINE (XII)

15. kolovoza 1995.

Život iz početka Ovo su zapisi koji se odnose na četiri burne godine u Olovu – od 1. siječnja 1992. do 1. siječnja 1996. – kojima su obuhvaćena ratna zbivanja na području te Varešu susjedne općine.

Dramatična storija o stradanju ljudi toga kraja obiluje pikanterijama i ratnim preokretima kakvi su mogući valjda samo u Bosni, a osim Olova, u fokusu se nalaze i hrvatskakatolička sela Magulica i Jelaške, te Vijaka i Oćevija.

Piše fra Berislav Kalfić susjedstva našeg dođoše Oćevke! Dođoše s pjesmama prigodnim koje su pjevale njihove bake kroz Olovo u svoja vremena. Između ostalih uvijek se pjeva ova: "Niz Olovo sitna kaldrmica". Učiniše isto i na odlasku. I to se dogovoriše vratiti "tradicionalnim" putem, kao da nije rat: sokakom pored džamije, kroz Donje Olovo, pa dalje k svojoj Oćeviji, sve pjevajući starinske narodne pjesme.

25. listopada 1995.

Došle su u crkveno dvorište komšinice muslimanke: Najla Salkanović, Kadrija Pašalić i Hasnija Čamdžić. S njima isto i nekoliko muslimana iz grada, te jedan Srbin – Slobodan Tanasić. Došli su prenijeti svoje komentare i svoje ugodno raspoloženje i

Dogodilo se: nemoguće je postalo moguće. Američki vojnici unišli su u Olovo! Jačina jedne brigade. Imenom "Adler". Sa svim odgovarajućim teškim naoružanjem: topovi, tenkovi i dva helikoptera! Uzeli su za svoju bazu Olovske Luke.

01 3 i 1 ,1 M

LIST VAREŠKIH HRVATA

Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda

18

29. studenog 1995.

Hz

Slavio je ovdje u Olovu, u Gospinom svetištu, fra Bernardin Matić svoj zlatomisnički jubilej – 50. obljetnicu misništva. Odlučio je tu svoju obljetnicu slaviti u Olovu jer upravo u Olovu proveo je on najviše svoga svećeničkog života i pastoralnog rada kroz punih 18 godina (1976. – 1994.) kada je premješten u Kraljevu Sutjesku. Iako je ovo četvrta ratna godina i još su prisutne opasnosti razne na putevima prilaznim mnogi dođoše hrabro, kako puk, tako i svećenici – bilo ih je 20 iz raznih dijelova BiH, ali i Hrvatske.

Isto tako i ova dirljiva slika: u narodnim nošnjama iz

oduševljenje jučerašnjim događajem, tj. pjesmom Oćevki.

Tražilo se od njih, već spomenutim pravcem kretanja kroz Olovo, više puta ponavljanje one pjesme "Niz Olovo sitna kaldrmica". Kažu, slušao tu pjesmu jedan kamiondžija i ponudio im prijevoz svojim kamionom do Oćevije, kao nagradu za otpjevane pjesme.

Vrlo je rado primljena ta "nagrada" jer ima se pješačiti do Oćevije 15 kilometara.

26. listopada 1995.

95,

Velika Gospa! Blagdanspomen na Uznesenje Gospino na nebo. Tradicionalna proslava u Olovu, u ovomu drevnom svetištu. Kao i prethodne tri ratne proslave, još uvijek to nije ona slika hodočasnika iz mirnih vremena, velikog mnoštva hodočasnika iz svih krajeva Bosne, ali ipak je bilo svečano, sa svim prigodnim sadržajima blagdanskim. Slavljene su redovite mise.

Na svečanoj pučkoj misi, koju je predvodio fra Mato Topić, župnik vareški koji je došao sa skupinom svojih župljana, nazočnih je bilo – 102! Bilo je i ovoga puta ratnih odora, nazočili su i časnici iz vareške pukovnije s Daštanskog na čelu s bojnikom Marijom Andrićem. Bilo je također viđenijih i javnih osoba kao što su Željko Ivanković iz Sarajeva, Petar Jozelić iz Zagreba, Mijo Vidović iz Njemačke itd.

Točnije, ratu i ratnim, dakle, počinjenim ludostima – deseci tisuća izginulih, stotine spaljenih sela i gradova; koja nedjela počiniše zločinačke ruke zakrvavljene "braće" na svim prostorima Bosne i Hercegovine – dođe, eto, kraj: međunarodna zajednica krenula je u intervenciju. Rekla je odlučno: stop ratu! Dosadašnji mandat UNPROFOR-a, koji je djelovao u BiH već od prve godine rata, bio je neučinkovit, anemičan, čak je kolaborirao s agresorom u BiH. Sada je tu IFOR u kom dominiraju američke postrojbe i mandat njihovog beskompromisnog zavođenja reda i mira u BiH. 1. siječnja 1996.

Točno u ponoć oglasila su se olovska zvona. Istog trenutka zaparale su nebom i svjetleće rakete raznih boja i oblika. Vatromet! Također, prolomila se istog trena i zaglušna pucnjava iz svih vrsta oružja... Pucali su i na brdima, na svim položajima. Srbočetnička soldateska! A nije "šutjela" ni nedavno uspostavljena vojna baza IFOR-a koja ima mandat provesti nametnute daytonske odluke i kao glavni imperativ nametnuti i održati mir. Bez obzira na moralnu kategorizaciju: tko je zavojevač bio, a tko žrtva... O tempora, o mores!

Jednom riječju: bio je slavljenički dan, divan ugođaj i osjećaj da nema više rata i razaranja, ubijanja. Mir je došao.

Tako je osvanuo i prvi dan nove godine 1996. U gradu se postupno budi život. Tu i tamo primjećuju se "ranoranioci" na ulicama. Pružaju ruke, čestitaju i grle se, žele jedni drugima sretnu novu...

(Kraj)

osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš ● za izdavača: Mario Mirčić ● adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 ●  internetska adresa: http://www.vares.pp.se ●  e-mail: listbobovac@hotmail.com ●  žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac"  ● račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 ●  cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM ● naklada: 1000 primjeraka ● izlazi jedanput mjesečno  glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović ● uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović ●  računalna priprema: "Art company" d.o.o.

Kiseljak ● tisak: "Yoker" Busovača BROJ 204

PROSINAC 2011.

P.T.D.

M P M Vareš

d.o.o.

PEKARA Benići 32, Vareš tel./fax 032 843 140 mob. 061/778-478 e-mail: info@mpm-pekara.com

Čestit Božić i sretna Nova godina!

MESNICA FRANJIĆ VAREŠ, Zvijezda 50 tel. 032 843 336 mob. 061 757 283

Čestit Vam Božić i obilje Božjeg blagoslova u nastupajućoj 2012. godini

ŠIMIĆ

FRIZERSKI SALON TREND USLUGE PRIJEVOZA ROBE I PUTNIKA TRGOVINA MJEŠOVITOM ROBOM

Vl. Nikola Šimić

D.O.O. VAREŠ

PROM

tel. 032 846 908, tel./fax 032 843 742, mob. 061 787 843

SRETAN VAM I VESEO BOŽIĆ I USPJEŠNA NOVA 2012. GODINA!

RIBNJAK SIRENA

VAREŠ, STRICA, tel. 032 841 016, mob. 061 577 641

Sretan Božić i Novu godinu svojim kupcima, poslovnim suradnicima i prijateljima želi

Svim kupcima i poslovnim partnerima želimo sretne božićne i novogodišnje blagdane!

prodaja autodijelova P.U.T.P.

OD

DA

Vareš

ODDA d.o.o. VAREŠ, Zvijezda br. 17 vl. August Jozeljić, tel./fax 032/ 843 464 mob. 061 189 878

BSO

mob. 061 785 134

Čestit i blagoslovljen Božić, te puno zdravlja, sreće i uspjeha u 2012. želi Vam

Bosna Sunce Osiguranje

poslovnica Vareš tel.: 032/843-898 HRVATSKO KULTURNO DRUŠTVO

PODRUŽNICA VAREŠ

MALO DRUGAČIJA RAZGLEDNICA VAREŠA

Priredio: Z. Filipović

Vareško nebo Jest nam svima ista kapa nebeska, ali dio se Varešana s time ne bi baš sasvim složio.

Ima, kažu, u nebu iznad vareške kotline nešto posebno.

Evo kako je to okom zapazio i kamerom zabilježio Zlatko Filipović, inače naš likovni urednik.