Bobovac No. 206 by Midnight Rider

9 771512 813006

ISSN 1512-813X

Cijena 1,50 KM • Za inozemstvo 1,50 €

LIST VAREŠKIH HRVATA

GODINA XVIII. • BROJ 206 • VELJAČA 2012.

UVODNIK

otreba za sve drastičnijom štednjom, gospodarstva na klimavim nogama, obaranje kreditnog rejtinga, paraliziran rast BDPa..., teme su koje prevladavaju u većini zemalja Europske unije, a kojima se – prema rezultatima nedavno održanog referenduma – želi priključiti i Republika Hrvatska. Istina, na referendum je izašlo tek 44% građana Hrvatske i njih 66% odlučilo "za" ulazak u EU, no takav odziv i takvo raspoloženje prilično se sigurno može opravdati trenutnim stanjem unutar same Unije koja traži moduse za izlazak iz vlastite financijsko-političke krize i za ostanak na okupu, ali zbog lako mogućeg bankrota Grčke i još nekih problematičnih članica, brod se opasno nagnuo – slično kao cruiser "Costa Concordia", "Titanic" modernoga doba. Upravo iz te nedavne pomorske nesreće, skrivljene zbog nehaja, mnogi preslikavaju simboliku kojom se želi kazati da i najveći i najnapredniji (ne samo brodovi nego i savezi) nisu nepotopljivi. Ljudski faktor svemu može stati ukraj. Trezveniji će reći da Hrvatska i nije imala naročitog izbora. Ili ostati dijelom Balkana, što najmanje želi, ili ponavljati referendum dok se ne izglasa pozitivan odgovor. Uza sve mane, tvrdi se, EU ipak omeđuje trenutno najbolji prostor za život na planetu (s izuzetkom, naravno, jedne Švicarske i još nekoliko bogataških državica). S druge strane, tzv. euroskeptici istaknuli su sve zablude o obećanoj zemlji iliti europskom raju. Počevši od toga da će Hrvatsku obvezivati mnogi zakoni doneseni daleko izvan Zagreba, a sračunati na očuvanje monopola bogatih država u raznim oblastima života i rada,

Između dva broja do toga da će se Hrvatska opet, jednoga dana, naći u istoj zajednici sa Srbijom. Pa je zatim spomenuta i europska vojska od 17 milijuna nezaposlenih – a mnogi se Hrvati nadaju da posao ondje čeka samo njih. Uzgred, istog su razmišljanja i brojni Hrvati iz BiH koji smatraju da im se s posjedovanjem dvojnog državljanstva otvara neponovljiva šansa izdići se iznad ostalih građana BiH (što i nije teško sanjati pored jednoga Željka Komšića – a zašto, o tome malo kasnije). Ono što je izvjesno, bh. Hrvati moći će nalaziti užitak u povlaštenom prelaženju granica, ali generalno nije dobro za ovu zemlju što toliki broj njenih građana, pogotovu ionako najmalobrojnijih Hrvata, želi trajno otići s oproštajnom porukom: "Ne može biti gore nego ovdje..." Govoreći o "nakaradnostima" EU-a, skeptici su pronašli i statistički podatak da 79 milijuna građana EU-a živi ispod granice siromaštva, od čega je 16 milijuna njih ovisno o po-

IZ ŽUPNIH MATICA

ŽUPA VAREŠ

Vjekoslava Pavlović (77), Fanika Tvrtković rođ. Zloušić (85), UMRLI Terezija Bagarić (81), Dragica Šljivić (71), Miljenko Bogeljić (59), Ratimir Dugonjić Vrhovčić (73), \urđija Bubić (79).

ŽUPA BOROVICA UMRLI Anđelko Ivanović (33). ŽUPA VIJAKA

UMRLI Dragutin Selak (75). Na naslovnici: Varešani čiste snijeg (Foto: M. Marijanović)

moći u hrani. U isto vrijeme, navodi se dalje, gotovo polovica jestive i zdrave hrane završi u kantama za otpatke u kućanstvima diljem bogatoga EU-a, ali i u supermarketima, restoranima i catering tvrtkama. Da ovi podaci nisu neozbiljni i da zaista ima ogromnoga prostora za solidarnost potvrđuje i europska rezolucija "Kako izbjeći bacanje hrane" usvojena 19. siječnja. Europski su debelo plaćeni birokrati pozvali da se donesu hitne mjere koje će prepoloviti količine bačene hrane i olakšati pristup hrani za siromašne građane EU-a. Hitnost u ovom slučaju ima i konkretan rok – do 2025. godine, pa tko doživi. Uglavnom, u rezoluciji se predlaže da se na razini država započnu kampanje protiv bacanja hrane, da pakiranja hrane budu manja, te da se trgovinske lance treba stimulira kako bi onu robu kojoj istječe rok trajanja davali po znatno nižim cijenama. U nekim je članicama, međutim, marketima zabranjeno prodavati hranu ispod troškova proizvodnje, ali statistika pokazuje da u rasipanju odnosno bacanju hrane s 42% prednjače zapravo kućanstva, pa onda proizvođači s 39%. Sve u svemu, godišnje se na razini EU-a baci 89 milijuna tona

BROJ 206

hrane ili, jezikom uhranjenih rečeno, jestivoga otpada. Bilježimo još: na Jahorini članovi Predsjedništva BiH ugostili predsjednike Hrvatske i Srbije, izabrali krivi tajming i jedva se izbavili iz snijega. Te kritične večeri, kad je cijela BiH zametena snijegom u nekoliko sati, ralice nisu mogle niti nizbrdo. Privremena zatočenost liderâ bila bi zapravo glavna vijest s toga summita da nije bilo "građanski" raspoloženog Željka Komšića, isprovociranog novinarskim pitanjem, a koji je – držeći se objema rukama za stolicu koju popunjava po nacionalnom ključu – još jednom omalovažio potrebu ozbiljnog rješavanja nacionalnog (i napose hrvatskog) pitanja u BiH. Vijest je i to da je, nakon 16 mjeseci protraćenih u međustranačkim natezanjima, Parlament BiH napokon imenovao državnu vladu odnosno Vijeća ministara, na čelo kog je došao Vjekoslav Bevanda (iz HDZ-a BiH). No, tema mjeseca svakako je snijeg koji je zameo cijeli kontinent, kao i dugotrajne niske temperature. Taj kaos nije zaobišao ni našu zemlju ni našu općinu. No, kako se smatralo da su planinska područja poput vareškog bolje pripremljena, to se pažnja uglavnom usmjerila na one nepripremljene, makar je bilo alarmantnih situacija i kod nas. Mediji su pokazali s jedne strane značajnu konstruktivnu ulogu, a s druge su (neki) potkuhavali fatalizam i koristili priliku za bavljenje senzacionalizmom. Buđenje proljeća, koje se očekuje željno kao rijetko kad, donijet će strahove od poplava, ali i zbrajanje koliko je novca u ovoj ionako siromašnoj zemlji nepovratno otišlo – u snijeg.

Donacije za "Bobovac" S. P., Vareš – 10 KM, Vidosava Trifković, Vareš – 10 KM, B. K., Mostar – 30 KM, Tinka Trogrlić, Sarajevo – 50 KM.

Svima hvala lijepa! VELJAČA 2012.

VIJESTI

Sjednica Općinskog vijeća Dana 30. siječnja 2012. godine Općinsko vijeće Vareš održalo je 35. sjednicu na kojoj je razmotrilo 14 točaka dnevnog reda. Po zanimanju koje su pobudile, izdvajamo tri. Donesena je konačna odluka da se 16. kolovoza proglasi Danom općine Vareš. Taj datum podržali su svi osim vijećnika SDA. Kako će izgledati njegovo prvo obilježavanje pokazat će se za pola godine, a datum 4. travnja definitivno odlazi u povijest. Izglasana je suglasnost za dodjelu koncesije za istraživanje i eventualnu eksploataciju krečnjaka na području Oćevije, uz nadanje da bi se i tamo moglo stvoriti neko radno mjesto za vareškog čovjeka. Najduže se raspravljalo o stanju u "Šummexu" d.o.o., vareškom poduzeću koje se bavi sječom i izvlačenjem drvnih sortimenata. Prema informaciji poduzeća, u 2011. godini ono je zapošljavalo 61 radnika, ali dio tih radnika svako malo završi na Birou za zapošljavanje zbog, kako se navodi, nepoštivanja Zakona o javnim nabavama i ustupanja posla tzv. obiteljskim tvrtkama od strane JP "ŠPD ZDK" Zavidovići, a koje pritom ne ispunjavaju elementarne uvjete. Direktor "Šummexa" Sead Ganić prikupio je – iz kantonalne Porezne uprave i Zavoda zdravstvenog osiguranja – i prezentirao konkretne podatke o tri povlaštene tvrtke: "Milovići" d.o.o. Kakanj sa svega 4 prijavljena zaposlenika po prezimenu Škulj, "Inopluss" d.o.o. Kakanj s 21 zaposlenikom i "Omerbegović" d.o.o. Visoko s 3 prijavljena zaposlenika. Ovim su tvrtkama povjereni poslovi na sječi šume takvoga obima da je na njima potrebno, po stručnoj procjeni Ganića, oko 165 ljudi. Što znači, ustvrdio je dalje Ganić, da 80% radne snage te tvrtke angažiraju "na crno" i bez obzira na tu činjenicu oduzimaju prednost "Šummexu" na natječajima – i to u odjelima na području općine Vareš. Ovo posljednje naročito je razljutilo vijećnike i neki od njih istupali su s buntovnim prijedlozima o blokadi sječe i izvoza šume, ali na koncu je situacija smirena zaključkom da općinski načelnik i predsjedatelj Vijeća stanu u zaštitu šummexovih radnika i obrate se službenim dopisom nadležnoj federalnoj inspekciji.

Stanje prirodne nepogode Zimske nevolje na području Vareša počele su još 10. siječnja, ali to je bila tek uvertira za ono što će se događati i što smo kronološki zabilježili do 10. veljače, odnosno do zaključenja ovog broja. Padaline 10. siječnja bile su, naime, daleko od dramatičnog, ali dale su na uvid sposobnost poduzeća koja su se na kantonalnom natječaju izborila za zimsko održavanje regionalnih puteva na vareškom području. Pa da bi se znalo na koga adresirati primjedbe ili pohvale za održavanje: "Nahonal gas" Breza održava dionicu R-444 od Breze do Šimina Potoka, dionicu Šimin Potok–Podkamensko održava "Porobić" iz Zavidovića, a regionalni put R-444a Vareš–Ratanj i sve lokalne putove na području općine, prema utvrđenim prioritetima, održava Javno komunalno poduzeće Vareš. Pločnici i javne površine u gradu također su u odgovornosti JKP-a, dok glavnom prometnicom čisti "Nahonal" pa se problem stvara u nekoordiniranosti, a nauštrb JKP-a. Nakon novih dvodnevnih padalina, budući da se 25. siječnja nijedan seoski autobus s učenicima i radnicima nije mogao probiti do Vareša, već 26. siječnja općinski stožer Civilne zaštite na čelu s općinskim načelnikom Hamdom Fatićem prvi put proglašava stanje prirodne nepogode, a nadležni iz vareških škola konzultiraju kantonalno ministarstvo obrazovanja i dobivaju suglasnost za obustavu nastave u dane 26. i 27. siječnja. Direktor Kantonalnog ureda Civilne zaštite došao se i VELJAČA 2012.

Put na Lazetovicu

sam uvjeriti u stanje na vareškom području, a odluka općinskog stožera značila je angažiranje dodatne mehanizacije. Kad je u subotu 4. veljače Vareš osvanuo u snijegu dubokom oko 110 cm, život je bio u velikoj mjeri paraliziran, a zbog snježnih lavina koje su na tri mjesta sletjele na cestu kod Dabravina grad je bio i odsječen sve do podneva. Dva dana trajala je borba strojeva i njihovih rukovatelja da se osposobe barem glavni putni pravci na području općine, a Ministarstvo obrazovanja donosi odluku o obustavi nastave u svim školama na području kantona. Dana 6. veljače Općina Vareš proglašava stanje prirodne nepogode po drugi put. Izdana je naredba svim gospodarskim subjektima i javnim ustanovama da pristupe čišćenju snijega ispred objekata kao i s krovova svojih objekata. Forum mladih SDP-a Vareš u suradnji s centrom Civilne zaštite organizirao je SOS punkt i akciju pod nazivom "Pružimo pomoć onima koji je trebaju". Uspostavljen je i SOS telefon s brojem 032/843-038. U jeku raznih akcija na normaliziranju stanja, radnici poduzeća "Nahonal" prave novi gaf u tunelu gdje snopove ledenica koje vise sa stropa pokušavaju riješiti (otopiti) paljenjem automobilskih guma ispod njih. Trojica mladih ljudi koji su se uputili pješke kroz tunel nisu naišli ni na kakvo upozorenje i zamalo su se pogušili u otrovnom dimu. U dane 7. i 8. veljače u gradu su trajale akcije čišćenja pločnika predvođene Civilnom zaštitom, a uz vatrogasce, djelatnike policije, te Crveni križ i SDP-ov Forum mladih, i jedan broj građana srčano se priključio. Drugi su ih podržali toplim napicima i sendvičima. Narednog dana, 9. veljače, zabilježene su rekordno niske temperature: u gradu -21,5, na selima i do -27. U gradu se (noću) pojavljuju problemi s vodoopskrbom, za koje postoje dva razloga. Jedan je sušna sezona iza nas, drugi pucanje vodoinstalacijskih cijevi u praznim stanovima i veliki gubici vode. Svemu kumuje nemar pojedinih građana i nepostojanje tzv. kućnih savjeta u objektima zajedničkog stanovanja. Deveti veljače Vareš je dospio i u središnji dnevnik Federalne televizije, gdje su se mogle vidjeti ekskluzivne snimke preleta iznad Vareša, a helikopter Oružanih snaga BiH, praćen TV ekipom, obavio je dvije humanitarne intervencije na vareškom području, dostavivši pomoć na Brgule i na Lazetovicu (iznad Vijake). U akciju pješačkog probijanja do ugroženih i dostave pomoći, ponajprije lijekova, na neprohodna sela vijačke župe, uz solidarne stanovnike, uključio se i župnik fra Željko Brkić. Posljednja informacija pred zaključenje ovog broja glasila je – odgađa se izvođenje nastave u školama Zeničko-dobojskog kantona do 15. veljače.

BROJ 206

PRENOSIMO

Episkop Grigorije i biskup Mate Uzinić

Vladika Grigorije pred Bogom i Dubrovnikom: OPROSTITE!

dubrovačkoj katedrali je, izvještava Hina, neki dan održana ekumenska služba Božja. Bogoslužje je predvodio dubrovački biskup Mato Uzinić, a propovijedao je vladika Grigorije, episkop zahumsko-hercegovački. Državna agencija je s uzornom akribijom prenijela vladikine riječi: "Ni jednoga trenutka ne zaboravljam koliko je ozbiljan izazov i kakvu odgovornost nosi svaka izgovorena riječ. Svjestan njene težine i smisla ja ću je izgovoriti pred vama. A ta riječ glasi: oprostite. Trebamo govoriti uvijek i iznova: oprosti nam, Bože, grijehe naše. Večeras, na ovom svetom mjestu, u ovoj prelijepoj katedrali i u ovom čudesnom gradu, imam potrebu, kao kršćanin i episkop izgovoriti ovu kršćansku riječ – oprostite." Hinina vijest je, i to valja reći, našla mjesto u samo jednim hrvatskim novinama, negdje pri dnu stranice, tako da ju je samo vrlo pažljiv čitatelj mogao i naći. Drugi u Grigorijevoj propovijedi nisu pronašli ništa što bi bilo važ-

Ima tome par godina, posredovanjem utjecajnih ljudi iz Oćevije, u Vareš je trebao stići vladika Grigorije. Ipak, posjet vladike njegovu rodnom gradu iz nekog je razloga tada odgođen i izostala je prigoda za izravni susret s ovim velikodostojnikom SPC-a u BiH, čija stajališta plijene a javni istupi privlače posebnu pozornost. Jedan od takvih istupa zbio se nedavno u Dubrovniku, a mi prenosimo što je o tome zapisao Miljenko Jergović u svojoj kolumni "Sumnjivo lice", koja izlazi subotom u zagrebačkom Jutarnjem listu. Kolumna je također objavljena na osobnoj internetskoj stranici ovog književnika i kolumnista, 24. siječnja. Piše Miljenko Jergović no građanima, vjerujućima i nevjerujućima, koji te srijede nisu pribivali bogoslužju u dubrovačkoj katedrali. Ili se samo radi o tome što naši mediji više i ne prate što javlja Hina i više nemaju novinara koji bi pohodili ekumenske mise, nego interes postoji samo za onim bogoslužjima na kojima kakav sluga Božji, katolički ili pravoslavni svećenik, umjesto traženja oprosta ili praštanja gleda kako bi kome natovario grijehe koje sam nije u stanju nositi na savjesti. Nije, međutim, pošte-

no, prema vjerujućim i nevjerujućim, da propovijed o ateistima biskupa Jezerinca jest vijest koja zanima naše medije, a propovijed o odgovornosti pred Bogom i ljudima, te o traženju oprosta, vladike Grigorija, nije vijest. Osim što bi to trebalo biti uvredljivo za kršćane, istočne koliko i zapadne, na taj se način putem novina reklamira zlo i netolerancija, a sakriva tiho junaštvo dobrote. Političari su se nakon ratova iz devedesetih pošteno naispričavali i naizvinjavali. Od

BROJ 206

Dodika i Đukanovića do Mesića i Josipovića, sve do lokalne razine i grotesknih postupaka, kakav je bila ispričavajući posjet Ante Đapića Jeruzalemu, svi su već svima olako uputili riječi koje bi u svakoj međuljudskoj komunikaciji, od suobraćanja djece i očeva, susjeda i komšija, zavađenih sela i posvađanih gradova, sve do suobraćanja čitavih država, naroda i vjera, zapravo morale biti najdragocjenije. Isprika je izlaz, jedini koji je ljudska pamet uspjela smisliti, iz pakla stvaranog u drugima, ali i iz pakla koji stvaramo u sebi. Uza sva atomska i hladna oružja ovoga svijeta, uza sva filozofska učenja i umjetničku transformaciju stvarnosti, do stvarnoga mira i do pomirenja, do razumijevanja onoga što drugi govori, do suživljavanja sa sudbinama drugih, do jedine stvarne pobjede u ratu, moguće je doći jedino isprikom. Neće svijet biti uništen zbog viška atomskog, kemijskog, biološkog i svakog drugog oružja, nego će biti uništen zato što se netko nekome nije pokušao ispričati. VELJAČA 2012.

IN MEMORIAM Olako trošenje riječi isprike manira je većine političara, ali ne samo naših, nego svih, općenito. U čemu se onda razlikuje gesta Willyja Brandta na koju su se vrlo često, neukusno i pompozno, pozivali političari koji su se nakon njega ispričavali? U tome što je 1970., jednoga kišnog dana u Varšavi, pred spomenikom ustanicima iz Varšavskoga geta, Brant kleknuo i s njime je, sa svojim kancelarom, tad klečala cijela Njemačka. Balkanski političari, to ste morali primijetiti, dižu visoko glave kada se ispričavaju. I obično je isprika uvijek dvostrana: razmjenjuju se tako izvinjenja kao što djeca razmjenjuju sličice nogometaša, a javnost poslije vaga tko je kome bio više kriv i tko se kome ljepše ispričao. Episkop zahumsko-hercegovački nije političar, niti je njegova gesta politička. Ono što je on učinio u dubrovačkoj katedrali, učinio je pred Bogom i pred ljudima. Učinio je to pred gradom kojemu su vjernici iz njegovog stada učinili zlo. Njegova isprika ne očekuje i ne traži odgovor. Ona nije jednokratna. Tako izgovorena u katedrali, ta isprika traje i ne gasi se. I uopće nije tema, niti to smije biti tema, hoće li se ikada neki katolički velikodostojnik ispričati zbog grijeha svoga stada u devedesetima. Nije tema ni to što se nijedan nije ispričao ni zbog grijeha iz 1941. Svaka isprika, ustvari svaka molitva i molba za oprost, ako je iskrena i autentična stoji sama za sebe. U tome je veličina geste vladike Grigorija. Njegovo tiho junaštvo sastoji se u tome što je rekao nešto što mnogi ljudi, njegovi vjernici, ne žele čuti. Koliko god njegova molba za oprost bila upućena Dubrovniku i Dubrovčanima, ona je, što je doista hrabro, postavljena kao imperativ svima onima koji se u njegovoj eparhiji mole Bogu. I oni koji su stradali u ratu, kojima je s druge strane učinjena neka nepravda, i oni koji su u tom ratu, na pravoVELJAČA 2012.

slavnoj strani, izgubili svoje najmilije, kroz Grigorijevu gestu išću oprost. To što je vladika učinio, u ljudskom je smislu veliko. Episkop zahumsko-hercegovački rođen je 1967. u bosanskome rudarskom gradiću Varešu. Svjetovno mu je ime bilo Mladen Đurić. Zamonašio se 1992., a za vladiku ga je ustoličio patrijarh srpski Pavle 1999. Iste je godine preuzeo i zahumsko-hercegovačku eparhiju. Dobar je, nadaren pisac i na svjetovne teme, a znamenit je postao po svojim vrlo otvorenim javnim istupima. U Sarajevu je govorio s razumijevanjem o Bošnjacima i o muslimanima, uživljavajući se u njihov današnji položaj u Bosni i Hercegovini. U Trebinju, gdje je stolovao prije nedavnoga povratka sjedišta eparhije u Mostar, govorio je da tamošnje vlasti moraju nanovo sagraditi Begovu kuću, spomenik islamske arhitekture, ali i potvrdu da su u Trebinju do 1992. živjeli i muslimani: "Što su Srbi srušili, Srbi moraju i da podignu!" Tako je rekao, ne plašeći se. Valja ni to ne prešutjeti: Grigorije je iz jedinoga pravoslavnog sela u blizini Vareša (odakle je, recimo, i poznati filmski glumac Boro Stjepanović). Selo se zove Planinica i grdno je stradalo u vrijeme rata. Ekumenska molitva u dubrovačkoj katedrali važan je događaj, koji, istina, neće preokrenuti društvene tijekove, niti će popraviti golem kvar nastao u devedesetima, ali i na lošim sjećanjima iz 1941. Grigorijeva propovijed, kao i odluka biskupa Mata Uzinića da mu omogući propovijedanje u svojoj katedrali, bit će samo tim važniji. Ni jedan ni drugi nakon ovoga neće doživjeti većinsko odobravanje unutar svojih zajednica, crkvenih ili društvenih, ali i to je prirodno. Kada bi odobravanje bilo većinsko, ni traženje oprosta od grada i ljudi ne bi bilo junački čin. Vladika Grigorije i biskup Mato učinili su korak ka tom dalekom, svijetlom cilju.

POSLJEDNJI POZDRAV borovičkom anđelu

ANĐELKU IVANOVIĆU (11.II.1979. – 17.I.2012.) Ponekad je teško reći zbogom osobama koje su unosile radost u tvoj život, koje su uvijek bile tu za tebe. Tako je nama bilo teško reći posljednje zbogom našem Anđelku, osobi koja je uvijek bila vedra duha, a pomažući drugima i on sam je bio sretan. Život mu je bio težak, ali usprkos svemu, nije se predavao. Imao je svoj cilj, a taj cilj je bio pomoći starijima, nasmijati ih, popiti kavu s njima i popričati o starim danima. Anđelko je bio osoba kakvi bi svi trebali biti, jer iako je bio bolestan imao je snage i borio se do samog kraja. Ma koliko da je padao od udaraca koji mu je zadao život, ustajao je i išao dalje, jer najlakše je bilo predati se i odustati. Pronalazio bi snagu u nečemu novom i nastavljao je uvijek ići dalje. Nаjveće dobro koje jednа osobа može učiniti je proći kroz trnje i naći ružu u duši neke druge osobe, a to je Anđelko uvijek iznova činio. On je bio taj koji je bio svjetlo u tami. Među prvima se vratio u Borovicu, stavivši se na raspolaganje svojim Borovičanima, a napose župniku pri izgradnji nove župne crkve. Međutim, njegovo krhko zdravlje tu predanost je prekinulo. Godine 2000. dijagnosticirana mu je rijetka Chronova bolest s kojom se borio sve do svoje smrti. Svim Borovičanima bio je kao sin, možda i više od toga. Svojim autom vozio ih je gdje god je trebalo, u bilo koje doba dana i noći, kao lokalni trgovac opskrbljivao ih je na kućnom pragu sa živežnim namirnicama, razgovarao i zabavljao ih na sebi svojstven način. Našem župniku bio je desna ruka u bilo kojem smislu riječi. Nažalost, s ovog svijeta je otišao prerano, još uvijek pun mladenačkog duha. Često se pitamo zašto baš Anđelko, naš Anđelko? Odveć mlad za drugi svijet, ali otišao je. Sigurno mu je tamo bolje. Ponovno je sa svojim ocem i majkom, te još uvijek sigurno ima onaj svoj široki osmijeh koji nas je uvijek iznova čudio. Čudio zato što je bio poseban. Sigurni smo da nas još uvijek gleda i pazi na nas, te je uvijek s nama. Ako ništa onda u našim mislima. Osobu kao što je Anđelko ne smijemo zaboraviti, jer on je bio mladić koji treba biti uzor mladima. Krasila ga je dobrota, poniznost i hrabrost. Cijenio je život baš onakav kakav je imao, uživao u životu kakav jest i kakav se odvijao iz dana u dan. Znao je reći: "Naš je život bolji od života mnogih drugih. Ima mnogo stvari u životu koje oduševe naše oko, ali malo onih koje oduševe naše srce..." Po uzoru na našeg Anđelka svi bismo trebali pogledati oko sebe i biti zahvalni za sve ono što imamo u ovom prolaznom životu. Dragi Anđelko, ovim putem ti želimo zahvaliti za sve što si učinio za bilo koga od nas. Na samom kraju hvala ti za svaki dan proveden s tobom, za svaki osmijeh i suzu podijeljenu s tobom, hvala za svako dobro djelo učinjeno prema bratu čovjeku. Neka ti dobri Bog podari anđeoski mir koji si zaslužio i neka ti je laka borovička zemlja u kojoj počivaš.

BROJ 206

Tvoji Borovičani PROIZVODNJA, PROMET I USLUGE

PROFI

PRODAJA MODNE METRAŽE I KONFEKCIJE NA VELIKO I MALO

Vareš, ul. Zvijezda br. 25, (poslovna zgrada Bobovac)

mob.: +384 (0)61 / 794 715 tel./fax: +387 (0)32 / 843 094 +387 (0)32 / 849 300 e-mail: profitex@yahoo.com e-mail: profitex@bih.net.ba

INTERVIEW

FAHRUDIN BRKIĆ, poslanik u Skupštini ZDK

Nedostaje nam jedinstva n Gosp. Brkiću, Vaše političko angažiranje u startu je urodilo plodom: izborili ste mandat poslanika u Skupštini Zeničko-dobojskog kantona. Što je jednoga inženjera šumarstva motiviralo za ulazak u politiku? o Prije svega, želim da pozdravim građane općine Vareš i uređivački kolegij lista "Bobovac", kao i Radija, te pohvalio bih napore i trud koji ulažete u pokrivanju medijskog prostora na općini Vareš, a naravno, putem savremenih informacionih tehnologija, i u cijelom svijetu. Kao svaki obični građanin i radnik, nemoćno sam posmatrao aktuelnu političku scenu na području Općine, Kantona, Federacije i države BiH, bez imalo mogućnosti da utičem na kreiranje bolje budućnosti, kako svoje, tako i sudbine svih građana BiH. Pojavom Saveza za bolju budućnost BiH na političkoj sceni, osjetio sam da se ne smijem i ne mogu više držati po strani. U Savezu sam vidio jedan pokret, odnosno snagu koja može ovaj narod vratiti sa stranputice kojom je već dugih 20 godina vodi aktuelna vlast. Po meni, svaka osoba koja samo posmatra kako se uništava ova naša država, a pri tome ništa ne poduzima, snosi gotovo istu odgovornost kao i oni koji je uništavaju. Drugi razlog za ulazak u politiku, mene kao inženjera šumarstva, je upravo vezan za moju struku. Činjenica je da se moje kolege, inženjeri šumarstva kao i šumarski tehničari, veoma slabo ili gotovo nikako ne bave politikom odnosno nemaju politički angažman. Radije nijemo posmatraju kako odluke u oblasti šumarstva donose kadrovi drugih struka,

Nakon Tonija Pendića razgovarali smo i s drugim vareškim poslanikom u Skupštini ZDK-a Fahrudinom Brkićem, s posebnim osvrtom na stanje u oblasti iz koje je ušao u politiku, a to je šumarstvo Razgovarao M. Marijanović koji o šumarstvu znaju veoma malo ili čak ne znaju ništa. Sljedeći od razloga mog ulaska u politiku je lične prirode. Javnosti Zeničko-dobojskog kantona je veoma poznato da je moja porodica osjetila sav jad i čemer "vođenja" politike SDA, odnosno bivšeg lidera SDA Vareš Numanović Sadudina i lidera SDA Frljak Mehmeda, koji su provodeći lične hirove i koristeći se položajima koje su stranačkim putem zaposjeli, izvršili premještaj (u okviru JP "ŠPD ZDK" d.o.o. Zavidovići), mene iz PJ "Šumarija" Vareš u PJ "Šumarija" Zenica (Nemila), a moju suprugu iz PJ "Šumarija" Vareš u PJ "Šumarija" Olovo. Iako smo sudskim putem oboje vraćeni na svoja radna mjesta, sâm sebi sam obećao da nikada više neću dozvoliti da drugi kreiraju moju sudbinu. Takođe, postao sam svjestan da Bosni i Hercegovini nema boljitka dok se bude provodila ovakva vrsta politike. Napomenuo bih da za svoj prolazak u Skupštinu ZDK mogu zahvaliti isključivo građanima Vareša, kao i velikom broju građana drugih općina koji su odlučili svoje povjerenje ukazati upravo meni. n Vratimo se periodu kad ste bili direktor Poslovne jedinice "Šumarija" Vareš. Rijetko imamo prigodu voditi razgovor s nekim iz te oblasti i iz Vaše struke na koju je mnogo povika zbog, malo je reći, neodgovorne

eksploatacije šume. Koja su Vaša iskustva iz tog razdoblja? o Za sebe mogu reći da sam prošao gotovo sve faze koje bi trebao proći svaki inženjer šumarstva. U "Šumarstvu" d.o.o. Vareš počeo sam raditi 1999. godine kao pripravnik, a nakon toga, 2001. godine, postao sam šef RJ "Iskorištavanje šuma". Dvije godine nakon toga postajem šef RJ "Uzgoj i zaštita šuma", a onda, kao što je mnogima poznato, rukovodilac PJ "Šumarija" Vareš u periodu oktobar 2006. – novembar 2008. Poslije toga već pomenutim premještajem raspoređen sam na radno mjesto "tehnolog za iskorištavanje šuma", a nakon sudskog procesa vraćen na mjesto rukovodioca PJ "Šumarija" Vareš, na kome sam bio do septembra 2011., kada sam, ponovo, političkim potezima aktuelne Platforme (zbog političke nepodobnosti) premješten na radno mjesto šef RJ "Uzgoj i zaštita šuma". Značajno je napomenuti da sam obavljao funkciju člana Upravnog odbora "Šumarstva" d.o.o. Vareš oko 3,5 godine, dok sam u jednom periodu bio i član Nadzornog odbora firme "Šummex" d.o.o. Vareš. Kada je u pitanju šumarska struka i radovi u okviru iste na području općine Vareš, zaista se ima šta kazati. Poznato je da su šuma i šumsko zemljište veoma značajni pri-

BROJ 206

rodni, obnovljivi resurs koji u Ze-Do kantonu pokriva 59% ukupnog zemljišta, a da je na području Vareša šumom prekriveno čak 77% teritorije općine. Vareš i njegovi građani imaju izuzetno dugu tradiciju gazdovanja šumama, kao i jedan domaćinski pristup prema šumi, a koji se danas rijetko može sresti. Moram iznijeti lični stav i mišljenje, da je period od ulaska u sastav JP "ŠPD ZDK" d.o.o. Zavidovići, od 1.12.2004. do danas, najgori i najteži period za privređivanje u oblasti šumarstva na području općine Vareš. Sve do ulaska u veliki sistem zvani "ŠPD ZDK" u Varešu kao sjedištu šumarske i drvne industrije se odlučivalo o utrošku finansijskih sredstava ostvarenih gazdovanjem šumama, naročito sa dobiti koja proistekne iz poslovanja. Danas to nije slučaj. Iako se prihod, pa i dobit od šumarstva i danas ostvaruje u značajnom obimu, u Upravi društva u Zavidovićima odlučuje se o trošenju tih sredstava. Radi se o iznosu od preko jednog miliona KM koji se svake godine "prelijeva" na neka druga područja i općine. Na žalost, Vareš u tim strukturama danas nema niti jednog predstavnika. Međutim, situacija nije bila mnogo bolja ni u periodu dok su u ovim strukturama bili predstavnici Vareša i Breze (na različitim funkcijama). Ne može se poreći da je, u nekim periodima nakon rata, VELJAČA 2012.

VELJAČA 2012.

da, za izradu infrastrukture u šumama, kao i za razvoj nerazvijenih dijelova općine. Jedan od bitnih momenata koje moram spomenuti je i neozbiljnost federalnih vlasti zbog nedonošenja novog Zakona o šumama i Strategije razvoja šumarstva. Naime, Ustavni sud je stavio van snage i stari Zakon o šumama iz 2002. godine i Uredbu o šumama iz 2009. godine, zbog povrijeđenih prava lokalne samouprave, tako da danas imamo situaciju totalne anarhije u oblasti šumarstva. U ovom momentu oblast šumarstva treba temeljito "pospremiti" od nivoa Federacije, pa do nivoa općine, kada su zakonska rješenja u pitanju, i naravno početi primjenjivati princip odgovornosti, kako za loše urađeno, tako i za neurađeno, a što je neko bio u obavezi uraditi. Danas definitivno niko ne odgovara nizašto. n Početak Vašeg mandata bio je pomalo netipičan: na sjednici Općinskog vijeća na kojoj ste se predstavili kao poslanik i ponudili svoje usluge, svoje zalaganje za interese vareške općine, makar i niste njezin nego stranački zastupnik, Vama su pojedini vijećnici gotovo odricali to pravo. S druge strane, možete li reći kakva su bila Vaša očekivanja i s kakvim ste se (ne)mogućnostima suočili u samoj skupštini kao poslanik koji želi pomagati Varešu? o Obzirom da sam od strane CIK-a BiH prihvaćen kao legitiman predstavnik Ze-Do kan-

tona, i kao takav prošao u Skupštinu kantona, isključivom voljom birača, ko može uzeti sebi za pravo da dovodi u pitanje moju legitimnost? Ja sam svojim dosadašnjim angažmanom u Skupštini ZDK-a dokazao da sam mnogo veći lokal-patriota odnosno Varešanin od mnogih pojedinaca koji svojim dugogodišnjim političkim angažmanom nisu donijeli ništa dobro građanima Vareša. Rad u skupštinskim klupama shvatio sam veoma ozbiljno, te se u tom smislu dobro pripremam za svaku sjednicu. Nastojim da uzmem učešća u diskusijama po mnogim temama koje su od značaja za građane ZDK-a, a ne propuštam diskusije na teme koje su meni izuzetno bliske kao na primjer: oblast šumarstva i prerade drveta, oblast boračko-invalidske i socijalne zaštite, oblast poljoprivrede i zaštite okoliša i druge teme. Naročito želim da dam veliki doprinos kada su u pitanju ekonomske teme, a shodno predizbornim ciljevima Saveza za bolju budućnost BiH. Želim istaći da je klub od pet zastupnika SBB-a BiH izuzetno aktivan u Skupštini, da mi kao opoziciona partija ne želimo ometati pozitivne aktivnosti koje provodi Skupština, ali sa druge strane želimo biti onaj korektivni faktor koji će vlast usmjeravati u pravom smjeru, na ustručavajući se ponekad iznijeti čak i grube kritike na predstavnike vlasti, a koje su u interesu građana ZDK-a.

95,

01 3 i 1 ,1 M

bilo određenih negativnih pojava i radnji od strane pojedinaca kada je u pitanju gazdovanje šumama na području općine Vareš, naročito u periodu 2000. – 2004. godine, u fazi sanitarnih sječa, pri čemu su pojedinci imali na raspolaganju sva sredstva i papirologiju, kao što su tri šumska čekića (čekiće za doznaku stabala, za sječu stabala i za otpremu trupaca), kao i blokove uplate i otpreme drvne mase. Znači da su bili kompletno opremljeni da mogu izdavati drvo koje hoće, kome i kako hoće. Danas imamo zaista lošu situaciju na terenu. Štete koje nastaju pri radovima eksploatacije drvne mase otklanjaju se u maloj mjeri ili nikako. PJ "Šumarija" Vareš vrši projektovanje, nadzor nad izvođenjem radova, otpremu drvnih sortimenata i šumsko-uzgojne radove, dok radove na sječi i izvozu drvnih sortimenata rade kooperanti (oko 10% radi brigada "Šumarije" Vareš). Šumski putevi koji se vode kao osnovna sredstva "Šumarije" Vareš, a koje u većini slučajeva koriste i mjesne zajednice, nikako se ili u veoma maloj mjeri popravljaju i saniraju. Zbog slabog nadzora nad izvođenjem radova, a što nije krivica zaposlenika "Šumarije" Vareš, nego lobija koji su i u ovoj oblasti pružili svoje "pipke" putem političkih ili interesnih grupa i pojedinaca, ostaju zatrpani vodotoci, neuređene sječine i štete na stablima i šumskim sastojinama. Općina Vareš ne dobiva puni iznos naknade za korištenje šuma na području općine Vareš u iznosu od 5% od prihoda obračunatog na šuma-panju po Uredbi o šumama ili u starom zakonu 2% od ostvarenog prihoda na međustovarištu. Iako su to značajna sredstva za Općinu Vareš, ona se ne bi smjela koristiti za plaće uposlenicima, nego utrošiti po propisanim procedurama za unapređenje šumskog fon-

Kada je u pitanju sama općina Vareš, iznosim činjenicu da prisustvujem svakoj sjednici Općinskog vijeća (na koje nisam obavezan doći), izuzev kada se sjednica OV-a poklopi sa sjednicom Skupštine ZDK-a. Onaj ko je u mogućnosti da prati jednu od osam lokalnih televizija (TV Zenica, ITC Kakanj, "Amna" Tešanj, TV Visoko i druge), može u potpunosti pratiti moj rad za koji slobodno mogu reći da je na zavidnom nivou. Od ukupno 21-og zasjedanja koliko ih je do sada bilo, učešće sam uzeo u svakom od njih, bilo u okviru zastupničkih pitanja i inicijativa ili rasprava i diskusija. Koristio sam svaku priliku da izvršim afirmaciju općine Vareš, te napominjem da sam, između ostalog, potegnuo pitanja sanacije tunela prema Ponikvama, pitanje statusa privatizovanih firmi u Varešu ("Šummex" i "Autotrans"), pitanje nedovoljnih poticaja poljoprivrednoj proizvodnji za općinu Vareš, pitanje protivpožarne zaštite i vatrogastva u visokim zgradama, pitanje nedovoljnih sredstva za potrebe branilačke populacije, te inicijative vezane za prevazilaženje trenutne nezavidne situacije u oblasti šumarstva na području općine Vareš i drugo. Želim napomenuti i to da sam član skupštinske Komisije za poljoprivredu, vodoprivredu i šumarstvo. U ovom sazivu Skupštine, Vareš osim mene predstavlja i kolega Toni Pendić iz Narodne stranke Radom za boljitak. n Može li se Varešu pomoći i na koji način? Može li sama Općina više učiniti ili su, kako običavamo rasuđivati, doista svi konci u rukama Kantona? o Veoma jasno su razgraničene ovlasti i nadležnosti Federacije BiH, kantona i općina. Prateći rad Općinskog vijeća i cjelokupnu političku

BROJ 206

INTERVIEW

IZ PRVE RUKE

situaciju u Varešu, mislim da je potreban daleko veći nivo jedinstva i zajedničkog nastupa kada je u pitanju interes građana i općine Vareš. Veoma je važno izdići se iznad ličnih, nacionalnih ili političkih interesa, a u korist zajedničkog i jedinstvenog nastupa, kako bi se status građana Vareša poboljšao. Vareš svoju priliku treba tražiti umjesto u teškoj industriji, kao u prošlosti, u nastavku investiranja u rudarstvo, metalsku industriju, drvoprerađivačku industriju, a naročito u oblast turizma – seoski turizam, planinski, rekreativni, zimski..., ali i u značajnom povećanju poljoprivredne proizvodnje. Neophodno je putem prijatelja Vareša, a Vareš ih ima značajan broj, lobirati u smjeru dovođenja novih investicija u Vareš i otvaranja proizvodnih pogona, a time i novih radnih mjesta. Sve investicije koje dolaze iz budžeta ZDK-a ulažu se u infrastrukturu, puteve, vodovode, rasvjetu i drugo, a time se ne otvara niti jedno novo radno mjesto. Iako je općina Vareš među najuspješnijim kada je u pitanju mogućnost registrovanja novih privrednih subjekata, potrebno je stvoriti ukupni poslovni ambijent u cilju privlačenja svježeg kapitala, a isto tako napraviti i promotivni materijal sa predstavljanjem svih prednosti koje posjeduje općina Vareš. Općinske strukture vlasti, na čelu sa načelnikom općine, Općinskim vijećem i općinskim službama moraju ostvariti znatno bolju saradnju sa institucijama ZDK-a, po svakom segmentu društvenog života. Na nama poslanicima u Skupštini ZDK-a je obaveza da u svakom momentu radimo na promociji općine Vareš, kao i poduzimanju konkretnih koraka i poteza ka unapređenju statusa građana i općine Vareš.

riznajem, bio sam uzbuđen zbog zajedničkog putovanja s bratom Grgom i Jakovom; rijetko išao tako daleko od kuće, tek jednom sam došao do prijevoja Makljen, ali to je tada loše završilo, pa, makar sam znao da se putuje noću, veselilo me što ću proći i neke druge predjele, vidjeti Jajce, Bugojno i svjetla Banje Luke, i taj Prijedor, konačni cilj našega putovanja. Grga i Jakov odlučili su da na put krenu s nešto izmijenjenim asortimanom, otkupili su oko dvije tone breskvi, te tek pola tone paprika, koje još nisu bile u punom jeku, a breskve iz doline Neretve bile su jako kvalitetne i tražene, sočne i crvenožute, i seljaci su tek nedavno prepoznali dobru financijsku računicu u njima, i breskvici su nicali niz dolinu, svake naredne godine stotine voćnjaka stizale su na rod. Ono što je u trgovini s breskvama bilo nepovoljno je njihov vrlo kratak rok trajanja, dovoljno je bilo da samo

Jakov

-roman u nastajanjuDragan Marijanović dio dana stoje na suncu i da se pretvore u slatku trulež. Stoga ih je trebalo brati još dok su tvrde, polagano slagati u male plitke gajbice u dva reda, s obaveznom podlogom, najprije od kartona a nakon par godina pojavili su se, najprije plastični modri ulošci za slaganje voća, a nakon toga i oni izrađeni od morske pjene. Na put se obično polazilo u kasnu večer, nakon što bi se u sumrak pobralo sve što je trebalo, izvagalo i platilo poljodjelcima, a planiralo se do tržnice u dalekom gradu stići negdje do pred zoru, tako da voće i povrće, osobito breskve, budu svježe i zaštićene od sunca.

BROJ 206

Bilo je možda dva sata do pred ponoć, kada smo se provlačili tjesnacem Neretve i okrenuli lijevo prema Prozoru i ramskom kraju – prijevoju Makljen. Bili smo posljednji u malenoj koloni ljudi iz doline s kojima se uvijek i nekako u isto vrijeme srećemo na cesti i formiramo kolonu, da se jedni drugima na putu nađemo pri ruci. Jakov je pred Jablanicom pokazao, meni iznenađujuću, nezainteresiranost za ražnjeve na kojima su se nad paklom vatre pekli janjci, ali nisam ništa rekao, jer sam trpio vrelinu motora pod stražnjicom; naime, jedino sam tu mogao sjesti pošto je, osim vozačeva, još samo jedno mjesto bilo na VELJAČA 2012.

raspolaganju, a i ono jedva da je bilo dovoljno za Jakova. Na raskrižju prema Prozoru, ispratili smo nekoliko dvotonskih TAM-ova, svi su bili zelene boje, sve cerade zelene i skrojene baš za te karoserije, pa mi je rečeno da su to Muslimani iz Dubrava, visoravni ispod Stoca, te da su i u tim krajevima uvidjeli mogućnost zarade u sadnji breskvi, a problem navodnjavanja riješili su strašnim naporima kopanja brdskih bunara. Tako je njihovo voće i povrće također bilo izvrsne kvalitete, tamo je zemljani humus bio plodan, a zemlja crvenkaste boje i neistrošena, barem mi je tako Jakov objasnio, premda mi je bilo čudno kako zemlja može biti istrošena. Ovi ljudi nisu skretali lijevo, nego su produžili prema Sarajevu, a uz sarajevske, opskrbljivali su i tržnice u gradićima oko njega. I Zenicu. Čak i Brezu, ali Jakovu je bilo važno da ne dolaze u Vareš i da mu tamo nisu konkurencijom! Jakov je uskoro zahrkao, izuo teške crne sandale, izuo se i Grga i vozio posve bos, ja sam bio u japankama koje su same od sebe zaudarale, pa smo se vozili otvorenih prozora, jer bi drukčije pomrli od smrada. Jedan uspon u Donjoj Jablanici bio je napet, jer je vrlo strm, prolazi ispod nekakvog željezničkog nadvožnjaka. Tu se natovareni kamioni jedva miču, ma brže bi se pješke svladao taj uspon, a lokalni lopovi to koriste, uskaču na prikolice i ispod cerada vade sve što stignu. Ako su gajbe, onda uspiju skinuti tek par njih, no ako su paprike u jutenim vrećama, onda bi pokrali i po stotinjak kilograma, jer bi se dvojica uspela, a makar trojica prihvaćala vreće koje bi ovi skidali. Tako da se tu morala posvetiti iznimna pozornost, no Jakov je izvadio pištolj, proturio ga kroz prozor i on je, makar bez spremnika s mecima, bio sigurnim jamstvom da se noćni berači naše švercerske i seljačke muke neće usuditi prići otraga. VELJAČA 2012.

– Jesi li provjerio ulje? – pitao je Jakov Grgu. – Bola, dašta sam! – A gorivo, jes nasuo? – Jesam, do vrha. – Kad si provjeravo filtere, meni se čini ko da motor nešto guši... – Ma jok, sve je uredu, Švabo je ovo pravio... – To jes' – kao da se umirio Jakov, znajući za nemarnost moga brata oko spomenutih stvari i mogućih kvarova. – Đe se neće motor dušit u ovim stranama – kao da se tješio Jakov. Na nekom strmom usponu zaustavila nas je milicijska patrola. Jakov je otpuhnuo: – Vidi mrcinjaka, đe nas u strani zaustavi! Oćemo li im dat gajbu ili dvi? – pitao je Grgu, dok je brat pretraživao dokumente utisnute između retrovizora i upravljača. Čovjek pod šapkom je prišao; pozdravio i pitao Grgu što vozi. – Robu – rekao je brat – vozimo robu u Predor... Bresk'e, nešto paprika... Evo, vozačku, prometnu i potvrdu da sam proizvođač... – Ta, ko da on ne zna šta vozimo! – oglasio se Jakov – Eno mu kolega već gurno glavu pod ceradu... – Nemojte tako, ljudi, na šta bi ova država ličila kad bi svak vozo šta ga volja, i šta more i šta ne more, jel tako? – Ako ti kažeš da je tako, onda ne more nikako drukčije ni bit... Deder, mali, preskoči me i izvadi gajbu fini bresaka, nemoj onih prskanih... Drugi milicionar, brkat i okrugao kao bačva, pomogao mi se uspeti na prikolicu. Unutra je bilo vrelo kao u kazanu jer se gumena cerada još

nije dovoljno ohladila. Kao da je vrelina iz naše doline samo u našem kamionu prenesena u ovu vrlet gdje je puhao frišak povjetarac i odakle je sve drugo bilo u nekakvim podnožjima; sve što bih vidio s ove uzvisine, bilo je daleko i svjetla su se jedva vidjela. Koju god bih gajbicu pokušao uzeti, milicionar bi mi pokazao na drugu; valjda mu se ta činila bolja i breskve krupnije. – A, šta je ono tamo? – pokazivao je brko na vreće. – Ništa, paprike... – Ih, đe će paprike bit – ništa!? Pojavio se Jakov, protegao se i popravio košulju i prešao rukom preko kose: – Kako ide, ljudi? – Evo, radi se, poso ne pita koja su doba, jel ponoć il podne – rekao je cajo. – Pa dobro, nije vam lako, nije... – Nema goreg posla od našeg. I onaj rudar odmori, a mi nikad! – žalio se brko i iz odvezane vreće s paprikama trpao pregršti preko gajba složenih u prtljažnik milicijskog stojadina. – A, jesu dobre, svaka čas'! Ima l' paradajza i krastavaca? Jakov uopće nije promatrao milicionareve radnje, gledao je negdje u noć, držao ruke otraga: – A, dobro, onda sigurno imate beneficirani radni staž, regres.... – E, to imamo, i trin'estu plaću, prekovremeni, noćni rad, praznike..., ih, bezbeli da je to u miliciji tako – odgovarao je brko ne posustajući pri trpanju paprika u pun prtljažnik, jer očito su i oni što su

• KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA • PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU tel. +387 (0)32/ 843-083 BUKETI • SVJEŽE CVIJEĆE • LONČANICE 061/ 753-522 SVADBENI BUKETI • POGREBNI VIJENCI 061/ 783-326 BROJ 206

odmakli u koloni bili zaustavljeni. – E, drugovi – okrenuo se Jakov prema njima kad je stigao i ovaj drugi, što je provjeravao Grginu i hanomagovu ispravnost – jeste li vi u Partiji? – Bezbeli da smo u partiji – jedan je rekao za obojicu. – Pa, drugovi, onda je velika sramota da narodna milicija seljačku muku, a ovo je država radnika i seljaka, otima po cesti, u ponoć ko hajduci, a seljak nema ni plaće regresa ni regresa, gleda u Boga i u državu, a zajebaje ga i jedno i drugo, nego, deder vi fino vratite na kamion to što ste jamili, vidite da je mali nejak i da se umorio skidajući, a sve što nije u redu s autom i vozačem, izvolite kazniti i dajte potvrdu i zapisnik... Bome je ovo bio strašni šok i za mene i Grgu koji je stajao bos sa sandalama u rukama... Milicionari su stajali kao da im je netko priopćio vijest o smrti u najužoj obitelji, skamenjeni, nisu ni usnama micali. – Ajde, kad smo se tako fino dogovorili... – uporan je Jakov, i ništa se, osim njegova glasa, na uskoj cesti omeđenoj brdom s jedne i provalijom s druge strane, nije čulo. Milicionari su šutke i nespretno trpali sve natrag, izgledali su kao da bi u ovom trenutku radije bili na robiji nego na ovoj cesti što se uspinje k vrhu Makljena. Kad su završili, Jakov je uzeo gajbicu i dva fišeka predviđena za tržnicu natrpao po kilo, možda dva paprika, pružio ih predstavnicima narodne vlasti i mirno rekao: – Evo, ponesite gospođama. A, nama – sretan put! Grga je uključio motor, smijao se tako da je jedva disao, a Jakov mu je mirno rekao: – Šta se smiješ? Voziš bos, još držiš sandale u rukama pred njima. Za to se isključuje iz prometa! (kraj sedmog nastavka)

PUTOPISI I LJETOPISI

Pogledi u Bosnu i iz Bosne KURIPEŠIČ I MAŽURANIĆ Jedan od najkraćih putopisa – uostalom, rado iskorištavan u spomenute svrhe – je ustvari dnevnik na njemačkom, kojeg je vodio Slovenac Benedikt Kuripešič (1490. – ?), putujući kao tumač u delegaciji poslanoj od austrijskog kralja Ferdinanda u Carigrad 1530. godine. Kuripešič je bilježio ne samo svoja, nego i zapažanja drugih članova delegacije, koju su sačinjavali i hrvatski plemići, između ostalih Nikola Jurišić, vitez i nasljedni komornik Hrvatske, koji je dobro poznavao stanje u Bosni. Bilo je to samo 67 godina nakon pada Bobovca i tragovi boljih vremena još uvijek su bili primjetni. Kuripešičev opis stanja kršćana pod osmanskom vladavinom zaista je srceparajući. Nakon opisa scene gdje je vidio oko dvadesetak uhvaćenih dječaka i djevojčica kako bivaju predani paši od Vrhbosne, Kuripešič će i sam uzviknuti: "Ah, siroto i bijedno babilonsko ropstvo!" Gotovo jednako snažan dojam ostavlja njegov opis straha koji vlada među kršćanima, koji se jedva usuđuju govoriti s njim. No, svaki tekst nastaje u određenom kontekstu, napisan određenim pošiljateljem i namijenjen određenom primatelju. Kontekst Kuripešičeva pisanja nije zanemarljiv: on nastaje godinu dana nakon prve opsade Beča, koja je bolno podsjetila Austriju na izloženost nadiranju moćnog neprijatelja. Na početku tiskane varijante svog putopisa, Kuripešič jasno govori o njegovoj "tendenciji": s jedne strane on želi upoznati njemačkog čitatelja s položajem kršćana pod turskom vladavinom, ali s druge on želi da knjiga bude i opomena njegovim sunarodnjacima. Između redaka čitamo zabrinutost za budućnost "njemačke nacije", a sudbina ranije pokorenih Slavena

Puno toga moglo bi se naučiti iz franjevačkih ljetopisa i starih putopisa po Bosni i Hercegovini. Da su više čitani u širim krugovima društva, vjerojatno bi bilo teže krivotvoriti povijesne činjenice o ovoj zemlji i patnjama naroda. No, ni pristup informaciji nije jamstvo za postignuće stvarnog znanja... Naročito ne na prostorima gdje se tako često zaboravljaju osnovna pravila kritičkog pristupa povijesnim izvorima, koji se tretiraju kao riznice, iz kojih je moguće isjeckavati citate i potom ih stavljati u nove kolaže, podobne za dnevno-političke svrhe. Piše Ljubica Miočević može poslužiti kao primjer koji će ponukati njemačke zemlje da se ujedine u borbi protiv osmanlija. Tristo godina kasnije, Ivan i Antun Mažuranić, prvaci ilirskog pokreta, poslat će svog mlađeg brata Matiju Mažuranića (1817. – 1881.) u Bosnu, da bi se upoznao sa stanjem narodne svijesti kod Bosanaca. No, Matija je učinio i mnogo više: on je usput izvrsno upoznao Bosnu i njene stanovnike, te naučio i turski. To putovanje 1839.-40. bilo je zapravo prvo u nizu njegovih odlazaka na istok. Bosna će mu jednostavno ući pod kožu. Ostavljajući svoju obitelj 1848. zbog novih putovanja u Bosnu, pisat će braći da je "samo za ovu zemlju stvoren". No, kada najmlađi Mažuranić piše svoj predgovor 1842., u njegovoj domovini znanje o Bosni je vrlo oskudno. Govoreći o odnosu Hrvatske prema Bosni, Hercegovini i dijelu Hrvatske pod turskom vlašću, Mažuranić će reći da je Hrvatska prestala pratiti ondašnja zbivanja nakon što je osigurala svoje granice: "videći se sěgurnih s ove strane, okrenusmo joj ledja, da vidimo, što se u izobraženom zapadu radi. […] Ali ima li to uvěk tako trajati? Dá li nije vrěme jurve, da se već jedan put obazrěmo, i najprěčiim putem sami vidimo, u kakvom se bitju ovaj dio naše Ilirie nalazi?" (Knjiga je prvobitno tiskana gajevicom, u izdanju Ljudevita Gaja.) Mažuranić uspijeva proniknuti u sve kutke svakodnev-

nog života i kršćana i muslimana, i sve slojeve naroda, uvelike nadilazeći potrebe zadatka zbog kojeg su ga braća poslala na put. Njegov stil plijeni jednostavnošću i živopisnošću, njegov govor svojim izvornim izrazom. Upravo po svom stilu Mažuranić ponekad podsjeća na najslikovitije pasuse iz franjevačkih ljetopisa. BENIĆ I LASTRIĆ Dok su strani putnici pisali za publiku koja nije poznavala Bosnu, franjevci su bilježili hod vremena, povjeravajući papiru jade koje nisu mogli prenijeti drugome. U tim dragocjenim spomenicima prošlosti ponekad se pojavljuje i Vareš. Ponajčešće zbog neke nepravde ili nevolje koja se okomila na Varešane, ali ponekad i radi izbora nekog vareškog fratra na novu dužnost u Provinciji, ili zbog vareških majstora i željeznih proizvoda. Tako u ljetopisu kreševskog samostana možemo čitati da je vareškim, kreševskim i fojničkim majdanima u siječnju 1771. bilo naređeno da pripreme po 35 tovara klinaca svaki: "[…] ovi klinci i ostalo željezo služit će po vrhovnoj naredbi za izgradnju splavi na rijeci Drini kod grada Zvornika; a radi čega, ne zna se dok se ne dogodi." Rajino je bilo da izvršava naredbu, čiji su dublji razlozi ostajali skriveni velom tajne dok ih ne bi obznanile nove glasine. U ljetopisu sutješkog samostana nalazimo najviše

BROJ 206

spomena Vareša, što je i prirodno jer je pripadao sutješkoj kustodiji. Taj ljetopis je prije svega djelo fra Bone Benića (1708. – 1785.), koji je u tri navrata služio kao župnik u Varešu. Fra Bono se opisuje kao izuzetno odan dobru svoje Provincije. On jasno procjenjuje i dobre i loše osobine kod ljudi koje susreće, ne obazirući se na njihovu religiju niti na položaj. Tako on ima riječi ukora za svog pučanina, koji se odao piću, ali i riječi zahvale za kadiju koji ga obrani pred surovim bašom. U vezi s pokrivanjem vareške crkve 1747., fra Bono će pohvaliti Ali-pašu: "Ovi paša bijaše velikodušan i kod cara u velikoj štimi. […] Drugi paša doista ne bi lasno dao pokrivati ove crkvice /R/, al' on ništa ne maraše." ('Štima' je talijanizam i znači poštovanje, ugled.) Zastrašujuće je u kolikoj mjeri su dobro naroda i njegovih bogomolja zavisni od ćudi trenutnog vladara. U uvodu suvremenog izdanja ljetopisa, fra Ignacije Gavran posebno izdvaja fra Bonino pismo vatikanskoj Propagandi iz 1755., kojim on pokušava obraniti Provinciju i sebe od lažnih optužbi: "Iz svake riječi njegova vatrenog odgovora", piše Gavran, "izbija i osjećaj odgovornosti i ljubavi prema onom što Provincija zastupa: prema bosanskim 'krstjanima', ugroženim u svojoj vjeri i svom opstanku. Kad prosuđuje postupak braće ugašenih samostana, koja su napustila teren i VELJAČA 2012.

tehničkih inovacija. Događaji koje ljetopisci bilježe obično su morali biti neobični ili od nekog posebnog značaja da bi se unijeli u kroniku. A rijetko se susreću opsežnija zapažanja o samoj zemlji. Završimo zato opisom Bosne iz 1762., koji nam je ostavio fra Filip Lastrić: "Zaista, koliko je planina i dolina u Bosni toliko se gotovo može naći rudnih nalazišta, istina, neiskorišćenih, zbog tajne državne politike. Usudio bih se reći da u kraljevini Bosni ima minerala svake vrste i teško bih vjerovao da postoji neka kovina koje ne bi bilo u utrobi bosanskog tla. Ipak, u velikim količinama se vadi željezo, izrađuje i izvozi u strane zemlje. […] Bosna posjeduje sve potrebno za prijatan ljudski život, a obiluje onim čime se može napuniti vladarska blagajna." Provincija Bosna Srebrena 1762. (Izvor – Lastrić: Pregled starina Bosanske provincije)

otišla u Dalmaciju ili preko Save, inače blagi i obzirni Benić oštro ih osuđuje; on smatra da je trebalo ostati na svom tlu i uz najveće muke." Godine 1734. Benić bilježi da se "načinila naša kuća u Varešu". Kao i uvijek zabrinut za troškove, Benić će dodati: "I dokle se opremi, bi dosti manastiru troška." Njegovo minuciozno komentiranje rashoda, objašnjava Gavran, nije pitanje pohlepe, nego skrbi za opstanak samostana i, kako Benić sâm kaže, kupovanje vjerske slobode. Fra Ignacije je 1979. smatrao neophodnim pojasniti čitateljima zašto fra Bono spominje mito kao najprirodniju stvar na svijetu: bez njega turska uprava nije funcionirala, a činovničke plaće su bile male i neredovne, objašnjava fra Ignacije. Mito je bilo pokretač svih pravnih procesa i zaštitnik pred mnogim napastima. Izložena situacija kršćana je jedna od glavnih tema, a ponekad je živo prenesena kroz minijature patnje. Tako je, primjerice, u sljedećem citatu, koji spominje da je gradnja Sarajeva djelomično tekla i VELJAČA 2012.

preko vareških leđa. Godine 1738. fra Bono bilježi: "Najpotle, dokle paša bî na vojsci dok oko Banja Luke i štokuda, nametnuše na Sutisku /kuluk od/ sto konja i pedeset ljudi i prid njima mene, gvardijana. I iđoh, i gradismo petnaest dana sarajevski grad – /ono/ što ne bijaše A/h/ met-paša Skop/l/jak dovršio. A tako /odvedoše/ i iz Vareša, iz Kreševa i iz Fojnice /mnogo ljudi/, sve siroma/hā/ krstjana." Sa svojim pukom fra Bono dijeli sve brige, pa i one težačke. Tako znamo da je 1752. pšenica na fratarskim njivama na Javorju dobro rodila: "ama kad htija/s/mo baš da žanjemo, pao /je/ snijeg i pritište, ter ni zrna /ne dobismo/." Ponekad ljetopis slučajno bilježi i individualne sudbine. Varešanin Mijat Franić prvi put se spominje 1736. kao majstor koji je po fra Boninom obrascu skovao pokov za bravu za velika samostanska vrata u Sutjesci. Deset godina kasnije ljetopis bilježi da je ovaj "dobri krstjanin i vrsni majstor od Kalajdžije-baj-

raktara" iz puške bio ubijen. Ubicu su oslobodili Sarajlije, dok je vođen na sud u Travniku. Po Beniću, od tada se baše počeše opirati (ili kako on piše: "rebbellavati") pašama. Nekoliko mjeseci kasnije fra Bono je i sam u nevolji pred pašinim mubaširom, i zamalo ne dobi batine po stopalima. Više puta fra Bono spominje kako su vareški majstori uradili nešto po njegovom nacrtu. Osim pokova za bravu, spominje i "liđir", stalak za čitanje u koru, koji se može okretati prema jednoj ili drugoj strani onih koji sudjeluju u korskoj molitvi: "Prošaste godine [1751.] u julu načinismo lidžir u crkvi, štono na čekrk okreće se. I skova ga Stijepo Puliješević iz Vareša i Mato Franković; ja sam im dao oblik načiniv prija od drveta." Tako naprava koju je fra Bono vidio negdje drugdje, možda tijekom školovanja u Italiji ili Dalmaciji, nastaje u Varešu, stvorena rukama domaćih majstora. Pored svih svojih drugih uloga, fratri se, dakle, javljaju i kao nositelji

BROJ 206

Napomena U Gavranovom izdanju ljetopisa, zahvati izdavača su označeni na sljedeći način: prevedene riječi; /dopune/; /R/ nakon rečenica, u kojima je redoslijed riječi promijenjen. Izvori Benić, Bono, Ljetopis sutješkog samostana, priredio, latinske i talijanske dijelove preveo, uvod i bilješke napisao Ignacije Gavran (Sarajevo: Veselin Masleša, 1979.) Bogdanović, Marijan, Ljetopis kreševskog samostana (1765.-1817.). Izvještaj o pohodu bosanskog vikarijata 1768., priredio, latinske i talijanske dijelove preveo, uvod i bilješke napisao Ignacije Gavran (Sarajevo: Veselin Masleša, 1984.) Kuripešič, Benedikt, Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530., [1531.], preveo s njemačkog Đorđe Pejanović (Sarajevo: Svjetlost, 1950.) Lastrić, Filip, Pregled starina Bosanske provincije, [1762.], priredio, uvod i komentare napisao Andrija Zirdum; s latinskoga i talijanskoga preveli Ignacije Gavran i Šimun Šimić (Sarajevo: Synopsis, 2003.) [Mažuranić, Matija], Pogled u Bosnu, ili Kratak put u onu krajinu, učinjen 1839.-40., po Jednom Domorodcu [1842.] (Zagreb: Konzor, 1992.)

PRILOG KULTURNOJ POVIJESTI (II)

Orkestar rudara i metalurga KUD "Jedinstvo" je sa svojim tamburaškim orkestrom i kvartetom sudjelovao na 13. jugoslavenskom festivalu tamburaških orkestara u Osijeku, premda izvan konkurencije, ali kao jedini predstavnik iz Bosne i Hercegovine – čime je ostvaren najviši rang javnog nastupa Društva u njegovoj povijesti. Ovo je priča o tome kako je izboren i kako je protekao taj nastup. Piše Miroslav Markotić

REKORD UZ OBLJETNICU U sklopu 60. obljetnice postojanja, amateri KUD-a "Jedinstvo" oborili su još jedan rekord (uzgred rečeno, 50. obljetnica Društva nije proslavljena, a razlog je bizaran: članovi tadašnjeg vodstva nisu se mogli usuglasiti oko ranga priznanjâ koja su trebala biti dodijeljena na svečanoj akademiji!): Društvo je na igralištu NK "Vareš" organiziralo kulturnozabavni program u kom je sudjelovalo pet KUD-ova (u okviru akcije "U zajedničkom kolu") iz Ilijaša, Breze, Vogošće i Vareša. Prodane su 5023 karte, što je bio najbrojniji auditorij u povijesti Društva. I, zaključno: kreatori "zlatnih dana" sportskih i kulturno-zabavnih događanja u Varešu nisu bili snalažljivi pojedinci nego naši sugrađani koji su imali viziju i vjeru u univerzalne sposobnosti ljudi svoga kraja. Osobnim angažmanom, amaterskim entuzijazmom i lokalpatriotskim uvjerenjima oni su samo organizacijski kreirali da se te civilizacijske kvalitete i javno manifestiraju. Njihova zasluga je što su se time uspješno svladavali otpori i konzervativno-oportunistička stajališta vareških individua koje su minimalizirale i bagatelizirale svaki pokušaj kulturno-zabavnog napretka i prosperiteta.

Susret s Janikom Ni danas ne znam kako je do mene stigla informacija da se u Osijeku održava 13. Jugoslavenski festival tamburaških orkestara (od 15. do 17 svibnja 1987. godine). Prijavu s osnovnim podacima o orkestru trebalo je poslati u roku od pet dana. Informacija je sadržavala, između ostalog, i podatke o tajnici Festivala, prof. Mariji koja je bila zadužena za sva potrebna objašnjenja. Vrijedi pokušati, zaključio sam. KUD "Jedinstvo" je za tadašnje prilike i neospornu prevlast harmonike imao kvalitetan tamburaški sastav od 13 do 15 članova. Umjetnički voditelj orkestra bio je maestro Ivica Bernardić (i danas svira u tamburaškom orkestru RTV Sarajevo). Pitao sam ga zna li on štogod o tom festivalu. Rekao je da je jednom bio sudionik, da na Festivalu uglavnom nastupaju poluprofesionalni i profesionalni orkestri, dirigenti i tamburaški korifeji klase Ivana Kalcine i Janike Balaša. Šutio sam i poslao sve što je traženo. U međuvremenu, našao sam se u Novom Sadu na petrovaradinskoj tvrđavi gdje su goste zabavljali orkestar Janike Balaša i pjevač

Zvonko Bogdan. Maestro je uglavnom sjedio. Odlučio sam prići mu i zamoliti ga za stručni savjet. Uljudno sam ga pozdravio i iznio što me interesira. On mi je odgovorio pitanjem: "Koliko orkestar ima primova u liniji?" Ja sam rekao da nas s voditeljem ima 14. Maestro već vidno iznerviran (dok je publika skandirala: Janika, Janika...): "Čovječe, je l' vi znate šta je festival...? Pa taj vaš orkestar ne bi mogao svirati ni u malo boljoj slavonskoj kavani!" Ljutito je zgrabio kožnu futrolu i iz nje izvadio nešto zamotano u satensko platno. Počeo je odmotavati. Ja sam pomislio da će odmotati – dijete od faraona! Bio je to njegov prim. Prišao je orkestru i mikrofonu. Opčinjen, gledao sam u njegov prim i debele prste koji su, čini mi se, brzinom svjetlosti prebirali po žicama. Bio je to Janika. Tvrđava je bila u deliriju. Kad je oduševljenje popustilo, ostala je moja dvojba. Odlučio sam: moramo otići na Festival, da čujemo one najbolje i da izmjerimo kolike su naše glazbene vrijednosti. Pesimistična ocjena Stigao je i odgovor iz Osijeka: nismo uvršteni ni u širi iz-

VAREŠ, Put mira 4 mob. 061 791 133

BROJ 206

bor. Nazvao sam prof. Mariju, zamolio je da mi pošalje popis sudionika Festivala. Na njemu su se nalazili sve reprezentativni sastavi: Trešnjevka-Zagreb, Sombor, Samobor, Subotica, Rijeka, Arilje, Zrenjanin, Bitolj, domaćini, itd. Pa da! Nema nitko iz BiH. Napisao sam podugačko pismo predsjedatelju Festivala prof. Njikošu. Između ostaloga naveo sam da ne vidim nikakvog razloga da jedan tamburaški orkestar iz BiH ne sudjeluje na državnom festivalu, u državi u kojoj je ova republika "Jugoslavija u malom". Nisam dugo čekao na odgovor. Orkestar KUD-a "Jedinstvo" nastupit će izvan konkurencije, ali sa svim pravima i obvezama ostalih sudionika. Stigao je i zadani repertoar za orkestar i kvartet uz napomenu da će za 15 dana prof. Ferić osobno obaviti provjeru. Orkestar i kvartet su gotovo svakodnevno vježbali. Došao je dan provjere. Nakon nje otpratio sam profesora do sobe u kojoj je bio smješten u hotelu "Ponikve". Ocjena je bila nepovoljna. Rekao sam mu da ćemo u vremenu koje je preostalo otkloniti uočene nedostatke. Tako je i bilo. Zatražena je kratka povijest Društva i životopisi s fotografijama članova orkestra i kvarteta za monografiju Festivala. Stigao je i raspored. KUD "Jedinstvo" nastupa prvog dana, nakon orkestara iz Rijeke (72 glazbenika – linija od 12 glazbenika koji su svirali prim i pored sebe još imali rezervni) i iz Arilja (56 glazbenika). VELJAČA 2012.

NASTUPI LIMENE GLAZBE

"Jedinstvo" je imalo i jedan od najboljih muških zborova u BiH

Minijatura iz Bosne Uz publiku i sudionike Festivala, nastupu vareškog orkestra i kvarteta prisustvovalo je kompletno vodstvo Festivala, administracija, te mnogobrojni stručnjaci, kompozitori, dirigenti (npr. Nikica Kalogjera). Svi su došli da vide i čuju "tu minijaturu od orkestra iz Bosne". Bilo je odlično. Ma, fantastično. Orkestar i kvartet su nekoliko puta kasnije reprizirali festivalski program, ali nikada tako nadahnuto i umjetnički savršeno kao u Osijeku. Maestro Bernardić mi je kasnije rekao da on nije mogao "poznati" svoj orkestar za vrijeme tog nastupa. Pozdravljeni smo frenetičnim pljeskom. Vidno ganuta i sretna bila je i naša "lobistica" prof. Marija. Osobno sam bio okružen novinarima "Glasa Slavonije", radija i televizije. Srdačno su mi čestitali, što mi je bilo veliko priznanje, prof. Njikoš, a dobro mi je ruku protresao i prof. Ferić. Jedan od novinara postavio je ovo pitanje: "Kako je ovako malobrojan orkestar imao amaterske hrabrosti doći na Festival?" Odgovorio sam, opet u svom stilu, da je to orkestar rudara, metalurga i šumskih radnika od kojih većina nije mogla doći zbog smjenskog rada, te da će KUD "Jedinstvo" odnosno ovaj orVELJAČA 2012.

kestar na narednom festivalu zauzeti jedno od prva tri mjesta. (Prof. Njikoš je nešto ljutito promrmljao, a prof. Ferić se nasmiješio. Kao i ja.) Sutradan u "Glasu Slavonije": "Tamburaški orkestar i kvartet rudara i metalurga iz Vareša oduševio festivalsku publiku. Orkestru i kvartetu dodijeljena specijalna nagrada žirija – Ocjenjivačkog suda festivala". Suze u Đakovu Nagrada za uspješan nastup na Festivalu bio je posjet monumentalnom spomeniku na Batini (odakle je počeo proboj Sremskog fronta). Za vrijeme domjenka prišao mi je Anto Pejčinović i pitao postoji li mogućnost da stanemo u Đakovu, kako bismo razgledali tamošnju znamenitu katedralu. Kako da ne, odgovorio sam, samo što ćemo to učiniti kao ugledni posjetitelji. Primijetio sam da je zbunjen, ne znajući što smjeram. Tele-

fonom sam nazvao kustosa Katedrale i dogovorio vrijeme dolaska. I stigli smo u dogovoreno vrijeme. Uz njegovu stručnu pomoć, upoznali smo se s povijesnom ulogom ove impresivne građevine. Na izlasku, vjerojatno zadovoljan novčanim prilogom, kustos je pitao odakle smo. Kad je čuo da smo iz Vareša, rekao je da u biskupovu dvoru radi jedna časna sestra podrijetlom iz Vareša. Anto ju je poznavao. Bila je to prigoda da posjetimo i biskupove dvore. Sestra (koliko se sjećam – Nikolić) bila je oduševljena. Zahvaljujući njoj obišli smo i osobne prostorije nadbiskupa Strossmayera, što se pokazivalo samo uglednim gostima. Rekao sam da se donesu instrumenti te da se prisutnima u dvorištu dvora nešto odsvira i otpjeva. Tamburaši i kvartet iz Vareša malim koncertom oduševili su prisutne. Časnoj sestri oči su bile pune suza od radosti.

AMI

Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor BROJ 206

Javni nastupi limene glazbe KUD-a "Jedinstvo" uvijek su bili ugođaj za oko i za uho. Glazba je, osim na raznim manifestacijama i u raznim prigodama, imala česte nastupe na sprovodima. Usluge glazbe su se naplaćivale, tako da je kao sekcija ostvarivala nemali prihod Društvu. Za nastupe na sprovodima bilo je poziva iz Jajca, Ključa, Travnika... Radi obveza na poslu tim se zahtjevima nije moglo udovoljiti. Glazba je imala nastup i na snimanju nekoliko filmova. Naravno, lokalne obveze bile su uvijek u prvom planu. Posebno ranojutarnji nastup (budnica) za Praznik rada, kroz grad do Dabravina. Te godine došli su zahtjevi da glazba, bez obzira na troškove, nastupi u Brezi i Kiseljaku. Čelni ljudi kiseljačke općine čak su najavili dolazak na pregovore. Rekao sam im, ako i pristanemo da glazba taj dan nastupi u Kiseljaku, nastup može biti oko 11 sati. Pristali su. U međuvremenu je stigao poziv da glazba nastupi i u Novom Sarajevu, ali nismo mogli udovoljiti. Nakon tradicionalnog nastupa u Varešu i Dabravinama glazba je u besprijekornom defileu prošla kroz Brezu, pozdravljena od brojnih građana koji su se okupili u glavnoj ulici, te na prozorima i balkonima. Na ulazu u Kiseljak čekalo nas je cjelokupno vodstvo Općine i masa naroda. Pljesak nije prestajao, a bilo je i cvijeća s balkona i prozora. Za glazbu je potom organiziran ručak u hotelu "Dalmacija".

CRTANKA ZA PORTRETE MOJIH DRUGOVA

Srce puno pjesme (II) U najuzvišenijim svojim raspoloženjima oni bi dali čitavo bogatstvo – samo da su ga imali – pa da im se lijepo, lijepo i u nedogled svira i pjeva omiljena pjesma. I onda da umru. Piše Borislav Topalić

Anto Najrigorozniji neki presuditelj, Antu Petrovića, profesora matematike (među kolegama ponekad zvanim i Antoanom), ne bi mogao uvrstiti ni u najzanemarljivije slučajeve ljubitelja kafane. Ali ipak u ovu crtanku uvrštavaju ga dvije odrednice: po x osi: znao je da zapjeva, po y osi: u sve četiri decenije, koliko smo se poznavali, najčešće sam ga ubrajao u moje drugove. Prethodno je izučio zanat Anto Petrović (2005.) metalske struke, završio večernju gimnaziju, studirao i diplomirao na Prirodno-matematičkom fakultetu. Od prvog radnog dana u prosvjeti može se reći da je bio apsolutni posvećenik ovoga posla. I on je, po mom skromnom sudu, od svih predstavnika muškog roda među predmetnim nastavnicima gimnazije i kasnije SŠC-a na neki način bio najbliži visokom idealu vaspitno-obrazovnog rada koji je iznad svih nas bila postavila profesorica istorije Alvina Grgić. Zato smo složno hvalili Antu kao profesora vrlo odgovornog i prilježnog u poslu. Manje smo mu bili skloni kao kolegi koji nije trpio mjestimičnu našu popustljivost prema učeničkom nedozvoljenom ponašanju, nehatu, neradu i neznanju. Njegov beskompromisan stav davao mu je (po njegovom autohtonom osjećanju) za pravo da u zbornici, svakom više ili manje povoljnom prilikom, zaskoči svoje neistomišljenike, stvarne i zamišljene svoje protivnike. I to je u pravilu činio bez ikakvog po sebe povoljnog ishoda, ali sa upornošću orijentisane duži sa usmjerenjem do u beskonačno. Pretpostavljam da je protivnike birao samo među onim profesorima za koje je vjerovao da se definišu s pomoću višestepenih jednačina, sa većim brojem nepoznatih, dok je onima, u kojima je prepoznavao linearnu funkciju, dobroćudno sve praštao. Za dezert je ostavljao pomoćnike direktora, redom kako su se oni smjenjivali, i direktora samog, ma ko da je bio. U pokušajima nadmetanja s njima vjerujem da je koristio metode više matematike. Ovakav odnos, kao uostalom i pomalo mu ispijen izgled mršavnog lica, nešto poput onoga čiji je posjednik bio slavni Don Kihot od Manče, nesumnjivo su ukazivali na njegov, u osnovi, viteški stav prema životu, životnim nedaćama i nepravdama.

Zato je u ponečem, od samog početka rada u školi, otišao daleko ispred svih, pa znatno i ispred profesorice Alvine. Uostalom, kao i mnogi oni nastavnici matematike koji su u cjelokupnoj mojoj đačkoj karijeri mnogima (neprijatnog li sjećanja – i meni!) sa lakoćom dokazivali apsolutnu nesposobnost razumijevanja bilo kakvog smisla u apstraktnom matematičkom izražavanju. A za koje (moje) nastavnike pretpostavljam da su oni, još u svome dječijem uzrastu (kolegu Antu u ovome tek pomalo nazirem), vidjeli sebe kao buduća nedokučiva polubožanstva i neumitne prouzrokovače najvećeg ljudskog straha. Naime, od prvog dana ovaj naš vrsni profesor davao je poprilično jedinica, među običnim đacima-smrtnicima u svakom razredu gledao je da ih u toku godine bude dostatno bar za polovinu duša, i takav kriterij sa manje i više kolebanja održavao je do kraja školske godine. A onda bi nekim srećnicima zeru popuštao. Mada je tražio uzorno ponašanje, pravilan postupak i tačan rezultat, nekako sam sticao (možda i pogrešan) dojam: da ako bi sva djeca u školi bila idealno disciplinovana i imala idealno matematičko saznanje – profesor Anto bi se u takvim okolnostima naprosto izgubio. Uspostavljati red, navoditi učenike da pokrenu sve neiskorištene resurse svojih moždanih ćelija u tragaju za rješenjima matematičkih problema – to je bila njegova strast. Rezultat je bio, po njegovim izjavama, da su djeca u školi iz godine u godinu sve nepodnošljivija, a ogromna većina nije bila kadra da u matematici nauči išta, odnosno nije znala ništa. Takvi bi bili osuđeni na rad u rudnicima, ili u povoljnijem slučaju na neke lakše studije u kojima nema matematike. A neznatna manjina koja je nešto znala, pokazivalo se da može vrlo uspješno studirati bilo šta što se oslanja na matematiku, pa ako treba i matematiku samu. Ne sjećam se da sam nekad ranije profesora Antu više od dva puta vidio u kafani, a i to samo ljeti i danju u bašti Centra. Zato sam bio do krajnosti iznenađen kada sam ga jedne noći zatekao u baru nekog od dubrovačkih hotela, u kojima smo svake godine bili raspoređivani po strukama sa obavezom pohađanja zimskih seminara. Vidio sam ga u društvu naših kolega i sasvim, sasvim se bio opustio. Moram reći da mi je i prije, a od tada još i više prirastao k srcu. I ne samo da se bio opustio nego je pokazao da umije i lijepo da zapjeva. To je od početka do kraja bila vedra pjesmica: Ja ispeko' ra-rakiju. Izgledalo je neobično, gotovo nestvarno, (pretpostavljam) kao imaginarni brojevi, ali uvjerljivo kao da se s tom pjesmom rodio. Njome se on oglasio na školskim zabavama još nekoliko puta, uz nepodijeljeno divljenje prisutnog dijela nastavničkog kolegija, i nijednom nisam bio siguran da u svoju besprijekornu interpretaciju nije unosio više žara i od samog Tozovca. Što svaki sumnjičavac, ukoliko je bio ovome sjedok, a ima zadovoljavajuće muzičko pamćenje, može provjeriti na You tubeu. Profesore Anto, volimo te!

Rančilo Ranko Kovač među kolegama je zvan Rančilo. U đačkoj je dobi bio aktivan u folklornoj sekciji KUD-a "Jedinstvo", što je ostavilo traga ne samo na njegovom uspravnom muškom stavu i držanju, već, vjerovatno, i na opredjeljenje da pusti i trajno održava pristajuće svome licu brkove. Postaće profesor hemije i pomoćnik direktora u vareškom SŠC-u. Pored profesorice Alvine i profesora Ante bio je među nama jedina osoba sa izvanredno urednim rukopisom.

BROJ 206

VELJAČA 2012.

Važio među mlađim kolegama i učenicima kao vrijedan, pouzdan, pretjerano strog, ali pravičan. Najveći protivnici stege potajno su ga nazivali Staljinom. Kao takav umio je nekih godina da izazove tihi, prijeteći bijes pojedinih preosjetljivih učenika. Ali mogući fizički sukob bi se redovno završavao međusobnim uvažavanjem i prećutnim primirjem. Bio je redovan na rekreaciji nastavnika u školskoj dvorani. U salu bi ponekad dovodi svoje simpatične sinove, dječake MarRanko Kovač ka i Miloša. Poznavali smo se i uvažavali, nadam se, i više nego kao korektne kolege. On bi neznatno popij na školskim sjedaljkama, recimo u povodu 8. marta. Ali i bez podsticajā koji idu u prilog većem razumijevanju i ravnopravnosti polova umio je čisto, sa dosta entuzijazma i primjetnim modulacijama u glasu da zapjeva: Pogledaj de, mala moja ili nešto drugo na sličnu melodiju. Ovu pjesmu za njega izvode braća Bajići.

Điđa Ivan Štambak, zvani Điđa, (od milja Đile) priznavao je samo najveće izazove. U SŠC-u, među učenicima, bio popularan razrednik, a među kolegama cijenjen profesor fizike (ne bi ti taj nepripremljen došao na čas, ili, ne daj bože, sa ispravkom učeničkih testova da bi zakasnio niti jedan jedini dan). Jedno vrijeme bio je direktor u OŠ "Vladimir Nazor", a pred rat ostavlja prosvjetu i radi kao programer u Tvornici (rezervnih dijelova, op. prir.). Ali nikome nije bilo preporučljivo da se s Điđom kači. I malo kome iz njegovog okruženja (a u više navrata i potpisniku ovih redova) da se nije bar jednom pružila prilika o tome lično da se uvjeri. Jednom, tako će se ispostaviti, neki se njegov učenik zbog slabe ocjene toliko u svojoj ozlojeđenosti bio uskopistio (ovo, istina, na zalasku Điđine prosvjetne karijere kada je kao radnik Tvornice nevoljko prihvatio da tek nekoliko časova honorarno predaje u SŠC-u), pa je, taj učenik, pred čitavim razredom, iz svoje klupe s psovkama i prijeteći krenuo ka katedri. Zamišljam kako li ga je Điđa strašnim samo pogledom dočekao i prostrijelio, pa kako je jednom ili dvaput zalepirao rukama (kao da hoće da uzme zalet i potrči), da bi ga napokon munjevitom kretnjom dograbio za vrat i izbacio van. Slučajno sam se bio zatekao u hodniku, baš kad je ucvijeljeni učenik pohrlio na otvorena vrata učionice poput dobro usmjerenog topovskog đuleta da bi odmah zatim skrušen i u magnovenju pošao ka nekom tihom skloništu gdje bi na miru vidao svoje duševne rane. Điđa me primijetio, počeo je da se kao pravda, zbog ovakvog vrlo skraćenog pedagoškog svog postupka, kao kolega kolegi, jer nije bilo dozvoljeno da i najmanje sa učenicima grubo postupamo. Na sve ovo sam dodao, a više da bih ga umirio, da je propustio onog momčića još da isprati i nogom po turu. VELJAČA 2012.

A neki put nije bilo lako ni da se pretpostavi šta bi sve moglo da ga naljuti. U ranim svojim mladićkim danima, kao redovan član malog orkestra, on je nedjeljom uveče muzicirao na igranci u Radničkom domu. Jednom se neki opet zločest momak (ovaj sa stalnim boravištem u susjednoj Brezi) zaputi ka Điđinoj djevojci, više nego zgodnoj Katarini, zvanoj Rinkom (ona će Điđi kasnije postati ženom), taj, dakle, da li zločest ili nedovoljno informisan momak zamoliće lijepu i pomalo uobraženu Rinku za ples. Ivan Štambak (na Durmitoru 1980.) Biće da je njojzi od preduga stajanja, sve ispred pozornice u jednom istom mjestu, već svo bilo utrnulo tijelo pa je molbu prihvatila. Ovo bî baš pri izvođenju čuvene Monje. Nije bez značaja da je ovdje Điđa imao svoju omiljenu solo-dionicu, dajući vodećoj melodiji ukrasne vibracije što su predano slušateljstvo u nekim slučajevima bacale van uobičajene samokontrole. Pa i onaj momak, ponesen muzikom i djevojčinim očaravajućim izgledom pogriješi, i ovu, a sve to u plesu, malo više kao prigli. Njegova zla kob je bila u tome da naš muzičar, iako u potpunosti predan svom stvaralačkom zanosu, ipak ovo nedozvoljeno nastojanje primijeti i to s uvjerenjem kako to ne bi moglo proći nekažnjeno. A nije isključeno da je nesrećni momak u najpovoljnijem trenutku djevojci šta i na uho šapnuo. I tada, u po svoje svirke, a čim je drskost ustanovio, kakva god da je bila, otkači Điđa remen na gitari, tresnu njome o kutiju obližnjeg pojačala i u jednom skoku sa pozornice nađe se na podijumu, te momka, ni-pet-ni-šest, zgrabi za vrat i u položaju koji ovome nije mogao biti nimalo ugodan žustro ga provede kroz čitavu salu da bi na kraju slobodnom rukom otvorio vrata i nemilosno ga izbacio van. Dakako, vratio se istim putem na pozornicu i nastavio sa drugovima tamo gdje je bio stao, i opet na način vrlo blizak svom vrhunskom umijeću. A možda donekle i preko toga. I kao da se ništa prethodno nije desilo. Mada je tokom narednih godina privatno stekao bogat, raznolik i solidan klasični repertoar, posebno onaj koji bi se mogao nazvati koncertnim, prvenstvo u gradu, ako je bilo u pitanju umijeće muziciranja na gitari, govorio je, ono pripada mlađem našem kolegi, nastavniku muzičke umjetnosti (kojemu je Điđa svojevremeno ustupio svoje mjesto u malom orkestru); naime, riječ je o prerano upokojenom Šoljaku.... Bez ikakve sumnje Điđi je bilo milo društvo i dobra pijača, obavezno uz gitaru. Volio je da zapjeva dalmatinske, osobito ako bi se ko našao da pravilno vodi melodiju, a on bi držao tercu, ili obrnuto. Njegovo umijeće može se provjeriti na You tubeu pod nazivom Barbatska (Barbat na Braču); ovo vascijelom tzv. slabijem polu na udivljenje i svim dobrim ljudima na čast, posebno Varešanima, a ponajviše njegovim prijateljima. Toliko (za sada) o vrlom mom kumu, pouzdanom i dobrom drugu, vrijednom radniku, strastvenom ljubitelju rekreativnog sporta, ribolova i planinarenja. Posljednjim velikim zbivanjima staništima smo znatno udaljeni, ali se i dalje posjećujemo (za što je on češće u prilici); na ona vremena neka ga sjeća kontroverzna Severina osavremenjenom izvedbom pjesme Ribar plete mrižu.

BROJ 206

IN MEMORIAM

POSLJEDNJI POZDRAV

našoj dragoj supruzi, majci i baki

Dana 7. veljače 2012. godine u 87. godini zauvijek nas je napustila naša draga

VJEKOSLAVI PAVLOVIĆ rođ. Pejčinović (20.II.1935. – 13.I.2012.)

TOMISLAVA LOVRIĆ

Uvijek ćeš živjeti u našim sjećanjima.

Počivala u miru Božjem!

Počivala u miru!

Suprug Ivan, sestra Katica, jetrva Lucija, kum Eugen s obitelji

Ožalošćena obitelj

TUŽNO SJEĆANJE

(2.II.2002. – 2.II.2012.) Dana 2. veljače navršilo se deset godina otkako nas je napustio naš dragi

(4.II.2003. – 4.II.2012.) Dana 4. veljače navršilo se devet godina otkako nije s nama naša draga mama

KATA MAŠIĆ

IVAN BABIĆ Ive

Zauvijek ostaješ u našim srcima i mislima. Počivaj u miru Božjem!

S ljubavlju i poštovanjem čuvamo uspomene na tebe. Počivaj u miru! Tvoji najmiliji

Zahvalna djeca: Ivo, Zdravko i Jelena, s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE

SJEĆANJE

(6.II.2008. - 6.II.2012.)

na našeg voljenog

Dana 6. veljače navršile su se četiri godine od smrti našeg dragog

MILORADA TRIFKOVIĆA

MIJE DUŽNOVIĆA

(2.XI.1932. – 8.II.2011.)

S ljubavlju te čuvamo u našim srcima. Počivaj u miru Božjem!

S ljubavlju i poštovanjem čuvamo uspomene na tebe. Jako nam nedostaješ. Tvoji najmiliji

Tvoja obitelj

IN MEMORIAM

SJEĆANJE

Navršila su se dvije godine od tragične smrti naše drage i neprežaljene

na našeg voljenog brata, ujaka i strica

ANE DEANOVIĆ (14.II.2010. – 14.II.2012.) U našim sjećanjima i srcima živjet ćeš zauvijek. Počivaj u miru Božjem, anđele naš! Tvoji najmiliji: sin Leo, otac Goran, majka Albina, sestre Hilda s obitelji i Ljubica, braća Igor i Ivan

SJEĆANJE

MIJU DRIJENČIĆA

na našu dragu mamu i baku

(15.II.2008. – 15.II.2012.)

DRAGICU KALFIĆ

S trajnom tugom u srcu i ljubavlju sjećanje na tebe je dio našeg života u kojem nedostaješ.

Živiš u našim srcima. Tvoja djeca: Kaća, Željko i Miro s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE

SJEĆANJE

(15.II.2009. – 15.II.2012.) Dana 15. veljače navršavaju se tri godine od smrti dragog nam supruga, oca i djeda

na našu dragu

ANĐELIJU MIKETIN-ZOVKO

FRANJE GRABOVCA Jure

(15.II.2007. – 15.II.2012.)

Uvijek ćeš biti u našim srcima i mislima. Počivaj u miru!

Počivala u miru!

Tvoja obitelj

Tvoji: sestra Kaća i Onjegin, braća Željko i Miro, i Silvana, s obitelji

BROJ 206

Sin Krešimir, nevjeste Vera i Azra, unučad Iva i Zlatan

VELJAČA 2012.

TUŽNO SJEĆANJE

(18.II.2009. – 18.II.2012.) Dana 18. veljače navršit će se tri godine od smrti naše drage majke, svekrve, bake i prabake

(18.II.2009. – 18.II.2012.) Dana 18. veljače navršit će se tri tužne godine od smrti naše drage

JOVANKE SEKULIĆ

ANICE BOŽIĆ rođ. Suljuzović

Počivaj u miru Božjem!

Tvoj dragi lik uvijek će biti u našim srcima i mislima. Počivaj u miru Božjem!

S ljubavlju: sin Branko, nevjesta Safija, unučad Dražen i Bojana, nevjesta Sonja, zet Joso, praunučad Andrea, Matea, Marko i Nikolas

Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE

FERDINAND MIRČIĆ (20.II.2010. – 20.II.2012.)

FERDINAND MIRČIĆ

Danas su dvije godine otkako nisi s nama. Premalo je riječi, a previše tuge da ti kažemo koliko nam nedostaješ. Vječno ćeš živjeti u našim srcima jer voljeni nikad ne umiru. Počivaj u miru Božjem!

(20.II.2010. – 20.II.2012.)

Supruga Terezija, kćerke Svjetlana i Vedrana s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE (23.II.1991. – 23.II.2012.) Dana 23. veljače navršit će se 21 godina od smrti naše drage supruge, majke i bake

ADELE FRANJKIĆ Kad bismo Ti mogli darovati bar jedan otkucaj srca svog, pa da Tvoje srce zakuca, da se oči otvore, da se vrate sve one sretne godine... Počivaj u miru!

Djede, rekli su nam da vrijeme liječi, da s mjesecima ode i tuga, da čovjek počne zaboravljati i da bol popusti... Puste priče! Nakon dvije godine bez tebe, nakon još jednog Božića bez tebe, isto te volimo, a koliko nam nedostaješ to ne možemo prenijeti u riječi. Tvoga lika savršeno se sjećamo, tvoje riječi odzvanjaju na mjestima gdje si najviše volio da budeš. Nikada ti se nećemo moći zahvaliti za savršeno djetinjstvo u kome ste ti i baka imali najviše udjela, ali to si, nadamo se, znao. Osobe poput tebe ne zaboravljaju se i svi koji su te znali neće te pustiti zaboravu. Za nas koje si najviše volio, ostao si idol, čovjek koga smo gledali s divljenjem. Za sve – hvala!

Suprug Franjo, sinovi Zoran i Željko, nevjesta Mirjana, unuka Ivana i unuk Saša

Vole te tvoji: Marko, Goran, Mateo i Matea

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE (27.II.2007. – 27.II.2012.)

na moga brata

FRANJO ŠOKIĆ

DAVORINA ŽULJIĆA

Dragi Franjo,

(23.II.2009. – 23.II.2012.) S ljubavlju čuvamo uspomenu na Tebe. Brat Zoran s obitelji

TUŽNO SJEĆANJE

prošlo je već pet godina, a tebe nema među nama. Nikad nećemo zaboraviti tvoj dragi lik i tvoje dobro srce. Počivaj u miru! Tvoja obitelj

(28.II.2001. – 28.II.2012.) Dana 28. veljače navršit će se 11 godina otkako nije s nama naš dragi

IVO RADOŠ S ljubavlju i poštovanjem čuvamo uspomenu na Tebe. Počivaj u miru Božjem! Sinovi, kćerke i unučad

TUŽNO SJEĆANJE na našeg brata, ujaka i rođaka

ANTU KORDIĆA Jure (12.I.1944. – 8.III.2008.) S ljubavlju i tugom čuvamo uspomenu na tebe. Tvoji najmiliji

IN MEMORIAM Dragom prijatelju

ANTI KORDIĆU (8.III.2008. – 8.III.2012.) Vrijeme prolazi, a sjećanje na tebe ne blijedi. Počivao u miru! Jasenko

VELJAČA 2012.

BROJ 206

IZ POŠTANSKOG PRETINCA

Rođendan u Trossingenu

Blagdanske prigode

Božićni blagdani, kako svima tako i žiteljima mjesne zajednice Pržići, donose radost susretâ. Po broju nostalgičnih Pržićana koji za blagdane redovito žure kući – žure u selo Pržiće – slobodni smo primijetiti da je protekla godina za većinu naših u dijaspori bila naporna. No, uvijek ima i onih koji će sve dokinuti, a namaknuti poticaj za dolazak u zavičaj. Jedan od njih je Dalibor Malbašić – Dača. Živi i radi u Nizozemskoj, ima petočlanu obitelj. Za blagdane neizostavno dolazi u zavičaj, u selo Tisovce. U obiteljskom domu provede blagdane, a gostoprimstvo je neizmjerno. Dača je nemirna duha, pun mladalačkih ideja i dobar organizator. Mjesna zajednica Pržići ovog puta nije upriličila božićno okupljanje u domu, a nije upriličila ni doček Nove godine jer nije bilo interesa od strane pučanstva. Dača je imao osjećaj za nastalu situaciju – primjetna je bila i nemoć mještana – zato je toplo i oprezno razgovarao s mnogima. Pošto je istinski želio pomoći svaki njegov razgovor bio je učinkovit, a organizirano okupljanje žitelja sela Pržići pretvoreno je u stvarnost. Dalibor i Darija Malbašić, najprije, dana 30. prosinca, organiziraju trosatnu šetnju kroz prirodu. Polazak je bio s Tisovaca, a povorci se moglo priključiti bilo gdje na dionici kojom su se kretali ljubitelji prirode. Za to vrijeme u domu je za sudionike šetnje Ljudevit Malbašić pripremao grah, a Mladen Žižak ćevape. Za prijem gostiju i druge usluge u domu pobrinula se Vesna Malbašić. Svi volonterski. Druženje je bilo uspješno i lijepo, a domjenak su financirali Dalibor i Darija. Bližio se i doček, a Savjetu mjesne zajednice stigla je nenametljiva zamolba od Dače i još nekolicine zainteresiranih da se u domu omogući zajednički doček Nove godine. Dačina zamolba je prihvaćena, doček je organiziran spontano i veoma uspješno, opet pod pokroviteljstvom Dače i njegove supruge. Svirali su domaći harmonikaši, i ovaj put volonterski. Dalibor i Darija su još za žitelje Pržića organizirali u domu večer uz riblji domjenak. Nazočnost je bila velika, a poslije domjenka uslijedile su šaljive priče i upriličena je skromna tombola. Dalibor se sa svojom obitelji vratio svom novom domu u dijaspori, uz obećanje da će biti sadržaja i dogodine, a žiteljima Pržića ostala su sjećanja na blagdanske prigode koje su uljepšali Dalibor i Darija. Ovim putem iz Savjeta mjesne zajednice Pržići upućujemo im zahvalu na učinjenom, u nadi da Dačino htijenje i trud neće ostati usamljeni primjer. Z. P.

Dajući redovitoga prostora pričama i sudbinama vareških ljudi, u jubilarnom 100. broju "Bobovca" pisali smo o životnom putu Bože Višnjića. Rođen je u Oćeviji, a nedavno je u Njemačkoj, gdje živi već 45 godina, proslavio svoj 80. rođendan. Na proslavi u gradu Trossingenu okupila su se njegova djeca, unučad i praunučad, a ovim putem rođendan mu čestitaju svi ostali, koji nisu mogli doći iz Australije, Bosne i Hercegovine i drugih zemalja..

M. V.

Dijamantni pir Dana 2. veljače 1952. godine brak su sklopili Anto Ilić i Kata rođ. Božić. Izrodili su devetero djece, sinove: Blašku, Matu i Zorana, i kćeri: Maru, Borku, Božanu, Snježanu, Vesnu i Svjetlanu. Stekli su 16 unučadi i 5 praunučadi. Žive u Donjoj Vijaci. Iskrene čestitke na jubileju!

PJESMA ZA VALENTINU Jednog dana nestala si tako lijepa, tako fina otišla si u tišini draga moja Valentina Zvao sam te cijelog dana teških noći, mračnih tmina i pratio tvoje sjene gdje si moja Valentina Gazio sam rosnu travu polja trnja, drače, mina i tražio tebe draga, draga moja Valentina Zdravko Lovrenović

BROJ 206

VELJAČA 2012.

IZ STARIH ALBUMA

BILI JEDNOM ŠKOLARCI Za gornju fotografiju zna se da je snimljena 10. lipnja 1929. godine i da je na njoj učiteljica Katarina Crvenković sa svojim razredom. Ustupio ju je Vladimir Jarčević. A na donjoj su učenici četvrtog razreda osnovne škole u Vareš Majdanu s učiteljicom Boženom Kolar. Snimljena je 1938., a na njoj se nalaze: Prvi red (slijeva nadesno): Drago Veselica, Đorđe Pantić, Andrija Klicić, Maks Čupka, Alojzija Josipović, Mihajlo Harah, Stanislav Kulčinski. Drugi red: Slavko Deronjić, Tanja Popović, Zlata Katić, Elza Pavlić, Mira Kolović, Ana Petrović, Marica Obrdalj, Eleonora Holaček.

Treći red: Bosiljka Veselica, Branka Gargić, Tinka Trogrlić, Greta Krivošić, Olga Tuka Zeko, (Mijo Vodopija?), Jovo Subotić. Četvrti red: Slobodan Milanović, Miško Kohut, Pero Čosić, Adam Duma, Vehbija Pajt, (Rajko Jovičević?), Duško ?, Branko Paduh, Jozo Miočević. Mijo Vodopija i Rajko Jovičević u zagradi su i s upitnikom jer se ne zna sa sigurnošću koji je koji. Fotografiju ustupile i podatke pružile Tinka Trogrlić i Greta Bilobrk rođ. Krivošić.

LIST VAREŠKIH HRVATA

Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda

VELJAČA 2012.

osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM • naklada: 1000 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Yoker" Busovača BROJ 206

UMJESTO RAZGLEDNICE

SNIJEGA PREKO GLAVE U našem gradu ova metafora iz naslova može se, dakako, i doslovno tumačiti. Štoviše se i naviknulo da snježnim nepogodama budu izloženi samo visinski krajevi, gdje Vareš sa svojih 825 m nadmorske visine nesumnjivo spada i gdje se za nenormalnih zima nekih 1,5 metar snijega bezmalo smatra normalnim. Ali, početak ove veljače ostat će zapamćen po tome da je pao snijeg po breskvama, zabijelio čak i palme u primorju. Naravno, nije bio zaobiđen niti glavni grad, tramvaji danima nisu prometovali. Kao u ratu. Ipak, posve neočekivani snijeg najgore je nevolje donio gradovima s mediteranskom klimom – Mostaru i Neumu, a visina snježnog pokrivača potukla je rekorde stare pola stoljeća (zadnja usporediva "sufurundija" spominje se 1956.), što bi značilo da smo svjedoci zime kakva se doživi jedanput u generaciji. No, ni u tako izvanrednim okolnostima ova zemlja nije izgubila svoju prepoznatljivost... U video isječku iz vijestî TVSA, koji je kružio internetskim portalima, s prozora svog nebodera Sarajlijama je, kao gestu potpore, dionicu na klarinetu odsvirao član Sarajevske filharmonije, naš Rajmund Likić. – Nema ovo nitko... – ponosili su se ljudi s lopatama dok čiste snijeg uz glazbu s prozora, a neki su i zaplesali. U Tuzli su, želeći potaknuti na zajedničke akcije čišćenja, nevladini aktivisti organizirali tzv. lopata party, u Sarajevu je tada cijena lopata, kod uličnih preprodavača, skočila s 10 na 15 KM. I svaki sljedeći dan je rasla po 5 KM. Šlag na snježnu tortu bila je službena preporuka Zavoda za javno zdravstvo Federacije BiH. Prva je emitirana u medijima 4. veljače, ali kako su se mnogi građani, oni u punoj snazi, zaklonili iza zavjese i napravili se "bukvalci", 5. veljače iz Zavoda je uslijedila decidirana dopuna: "Preporuka o izbjegavanju težeg fizičkog rada na otvorenom, kao i drugih aktivnosti koje mogu dovesti do umaranja, odnosi se na kronične bolesnike, a ne na zdravu i radno sposobnu populaciju", stajalo je u priopćenju. Šalu na stranu, ovo je prigoda kada se s dužnom zahvalnošću treba sjetiti djelatnika spasilačkih službi, a u koje se s razlogom mogu pribrojiti i rukovatelji strojeva angažiranih na deblokiranju zahtjevnih lokalnih puteva kao što su vareški. Noćni sati u vrletima Zvijezde u borbi sa snježnom nemani zasigurno nisu svakidašnji posao...

Priredio M. Marijanović