9 771512 813006
ISSN 1512-813X
Cijena 1,50 KM • Za inozemstvo 1,50 €
LIST VAREŠKIH HRVATA
GODINA XVIII. • BROJ 208 • TRAVANJ 2012.
UVODNIK
D
vadeseta je obljetnica od početka rata u BiH (premda se rat u BiH zapravo ušuljao nešto prije, ujesen 1991. sravnjivanjem hrvatskog sela Ravno na jugu Hercegovine, samo što je iz sarajevske perspektive tada važilo "to nije naš rat"). U Sarajevu je tim povodom, 6. travnja, a to je ujedno i Dan grada, održana manifestacija pod nazivom "Sarajevska crvena linija". U spomen na 11.541 žrtvu opsade Sarajeva toga je dana bilo postavljeno točno toliko crvenih stolica u 825 redova u glavnoj ulici na potezu od tzv. vječne vatre do Alipašine džamije, a njihova je upražnjenost jezovito ukazivala na brojku oduzetih života. Ideja za takvu scenografiju posuđena je s prošlogodišnje komemoracije žrtvama terorističkog napada u New Yorku počinjenog 11. rujna 2001. Dirljive scene zasjenili su ipak neiskreni i nedostojni političari već svojom prisutnošću, a onda i obraćanjima. Naime, za što su ti ljudi izginuli, za koga? Kakve baštinike imaju, kakva je ova zemlja i kakvo je društvo nastalo na njihovoj prolivenoj krvi? Nema, na žalost, nijednoga lijepog niti utješnog odgovora na ova pitanja, jer naši antagonizmi i atavizmi nadživjeli su i ovaj rat. Nikako ih već jedanput stresti sa sebe... Postsocijalističku realnost najbolje nam oslikava čuvena krilatica kontroverznog hrvatskog generala Rojsa: "Tko je jamio – jamio!". "Ekonomija u BiH je na razini od prije 50 godina i zemlja se nalazi na rubu propasti", ustvrdio je nedavno prof. dr. Nikola Grabovac. Nije li dovoljno kazano u ovih par citata? A na djelu i dalje imamo razmnožavanje političkih stranaka ili
Između dva broja cijepanje postojećih kad narastu taštine pa se ide na usitnjavanje do posljednjeg atoma, imamo stalni dotok umirovljenika od 35-40 godina (starosti, ne staža!), imamo kraljevstvo korupcije i nepotizma u javnim službama, imamo toliko administracije na svim razinama da bi njezino uzdržavanje vjerojatno poljuljalo i jednu Švicarsku, s kojom se katkad volimo nebulozno uspoređivati. Konkretno: u javnom sektoru (u općinskim, kantonalnim, entitetskim i u državnoj administraciji) u Bosni i Hercegovini zaposleno je oko 72.000 ljudi! Cijela vojska. Na njihove plaće godišnje se "ulupa" oko 3,1 milijarda maraka, što iznosi oko 13,1 posto bruto društvenog proizvoda i po tome je BiH rekorder u regiji. Usporedbe radi, Hrvatska i Srbija
IZ ŽUPNIH MATICA
ŽUPA VAREŠ
Stažija Šola (80), Šimo Bubić (73), Ivo Jelić (85), Štefanija Dužnović rođ. RoUMRLI dić (90), Barbara Šurkić rođ. Dodik (85), Magdalena Riđić (89), Jozo Marošević (71), Anto Jozeljić (74), Ljubica Bošnjak rođ. Oroz (75), Franjo Pavlić (63).
ŽUPA VIJAKA UMRLI Frano Šimić (73), Berislav (Anto) Kalfić (86). Fotografija na naslovnici: M. Marijanović
2
tko preživi zakukat će nad smanjenjem plaće od 10%. Također postoji najava da će se u cilju racionalizacije smanjiti broj državnih agencija, direkcija i komisija kojih ima više od 70 i koje godišnje troše desetke milijuna maraka, a da uopće nije poznato što rade. Ma, zapravo, zna se – uživaju u plaćenom neradu. Primjerice, Komisija za koncesije BiH, sa sjedištem u Banjoj Luci, ima predsjednika i šest članova. Za svog postojanja nije izdala nijednu koncesiju budući da je to u nadležnosti općina, županija i entiteta. I pored toga, kako je istražio mostarski "Dnevni list", predsjednik Komisije za koncesije svakog mjeseca dobije plaću od 5000 KM, a plaća članova nije manja od 3000 KM. I državna revizijska služba postavila je pitanje kakav je smisao i potreba da ta komisija uopće postoji. Slični su i primjeri Agencije za poštanski promet, Agencije za osiguranje, Agencije za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje, Regulatorne agencije za radijacijsku i nuklearnu sigurnost... Sve one su državne, imaju svoje urede, ogromne troškove koji se pokrivaju iz proračuna odnosno s grbače poreznih obveznika. Po pitanju nesređenog i (preko)brojnog stanja u administraciji u problemima će se neizbježno naći i Općina Vareš. Nova sistematizacija radnih mjesta (koja podrazumijeva i smanjenje broja uposlenika odnosno usklađivanje sa standardima koji definiraju omjer broja općinskih uposlenika prema broju stanovnika općine) nešto je što se još uvijek eskivira, pa dokle mogne...
izdvajaju manje od deset posto BDP-a. Budući da su ovogodišnji proračuni neodrživi a blagajne šuplje, BiH će uskoro ući u pregovore s Međunarodnim monetarnim fondom o novom kreditnom aranžmanu: ovog puta radi se o iznosu od 1,2 milijarde eura i, ako želi dobiti taj novac, BiH mora ispuniti sve uvjete koji se pred nju postavljaju. To znači – rez. Žurno se mora racionalizirati javna uprava na svim razinama i smanjiti javna potrošnja. Davno je bilo vrijeme za to, ali sada je zbilja dogorjelo. Stoga se, navodno, već rade matematičke i druge procjene; jedna koja predviđa smanjenje plaća zaposlenima u javnoj upravi, a druga kojom se predviđa i neminovno otpuštanje broja službenika. Spominje se brojka od 6000 onih koji će izgubiti posao ili, preDonacije za "Bobovac" ciznije rečeno, ostati bez "uhFra Nikica Vujica, Fojnica – 50 KM, ljebljenja". Mnogi su, naime, primani po tobožnjim ratnim Ljiljana Dodik, Sem. Ponikva – 10 KM, zaslugama i pravima, mnogi Margareta Dodik, Mostar – 40 KM, opet po stranačkoj ili rodbinMiroslav Božić, Lausanne – 50 €. skoj liniji. Ako se i dogodi taj potop kakvog se najavljuje, Svima hvala lijepa!
BROJ 208
TRAVANJ 2012.
VIJESTI
Zaklada dobila Upravni odbor Zaklada za obnovu i razvoj regije Vareša održala je dana 24. ožujka 2012. godine u Varešu svoju prvu sjednicu na kojoj je konstituirala Upravni odbor i usvojila programske dokumente. Za predsjednika Upravnog odbora izabran je Safet Redžepagić, direktor dokazano uspješne tvrtke "Profitex" Vareš, za članove Upravnog odbora potvrđeni su Dominik Malbašić, Jozo Matošević, prof. dr. Nijaz Škripić i Biljana Miketin, a na temelju obavljenog razgovora s akademikom prof. dr. Antom Markotićem, koji živi u Zagrebu i koji je izrazio spremnost da pomogne Zakladi, jednoglasno je i sa zadovoljstvom prihvaćeno da i on bude kooptiran u tijelo koje će upravljati radom Zaklade. Predsjednik Zaklade Mladen Rudež izvijestio je o administrativnim aktivnostima koje su provedene oko registracije, te predložio program rada kao i financijski plan za tekuću godinu, što je Odbor nakon razmatranja također jednoglasno usvojio. Zaklada je pripremila i prvu aplikaciju na natječaj Fonda za zaštitu okoliša Federacije BiH, odnosno prvi konkretan projekt pod nazivom "Izrada programa i nastavak sanacije divljih odlagališta krutog otpada na prostoru općine Vareš", a koji predstavlja prvu fazu šireg projekta na sanaciji i zatvaranju općinskog deponija smeća "Kota". Naime, dolazi vrijeme za drugačiji sustav zbrinjavanja, a ne samo odlaganja otpada, sukladno aktualnim propisima koji nalažu osnivanje regionalnih centara za upravljanje otpadom (za Vareš je to novoizgrađeni deponij "Mošćanica" u Zenici) i tzv. sanitarnog deponiranja samo onog otpada koji se ne može iskoristiti. U planu je također pokretanje internetske stranice u najskorije vrijeme, a Zaklada se već okružila neophodnim brojem volontera koji su spremni podnijeti početni teret u radu. Općina im je osigurala prostoriju za rad u objektu gdje se nalazi turist info punkt, u ulici Zvijezda. Na koncu, još jedanput je upućen poziv svima koji kroz subjektivitet Zaklade vide šansu za izradu i realizaciju različitih projekata na dobrobit Vareša i okolice da se priključe s idejama i vlastitim doprinosom, a za one koji žele financijski podržati aktivnosti Zaklade otvoreni su bankovni računi u Intesa Sanpaolo banci d.d. BiH broj: 154-160-20036145-76 (za BAM i EUR), SWIFT: UPBKBA22, IBAN: BA 39 1541602003614576.
Sjednica općinskog vijeća Općinsko vijeće Vareš održalo je 29. ožujka svoju 37. sjednicu na kojoj je razmotrilo 15 točaka dnevnog reda. Prva od njih bila je Prijedlog proračuna Općine Vareš za 2012. godinu. Još jednom je konstatirano kako je najveći kamen o vratu Općine njezina administracija, na koju odlazi 70% proračunskih sredstava, te u usporedbi sa susjednim općinama Vareš ima najveći nerazmjer po pitanju viška uposlenika u organu uprave, ali i dalje nema odlučnosti da se napravi neminovni rez i
osmisli način njihova zbrinjavanja. Stoga je predloženi proračun s 9 glasova "za", 8 "protiv" i 2 suzdržana odbijen, a općinskom načelniku preostaje zakonska mogućnost da ga sam proglasi. Bilo je i nešto duže polemike oko računa za vodu dostavljenih Općini Vareš iz JKP-a "Vareš", kojim je fakturirana razlika između stvarnih i kalkulativnih cijena vode, a kao posljedica ranijih nespretnih stajališta većine vijećnika u vezi s ovom problematikom (neki su, pak, na vrijeme upozoravali na ovakve posljedice). Na koncu je odlučeno da se o tome raspravi na posebnom sastanku načelnika i kolegija Vijeća s nadležnima iz Komunalnog. Od ostalog, kroz vijećnička pitanja ponovo je potenciran zahtjev za ostvarivanje prava vareških pacijenata na liječenje u Kliničkom centru univerziteta u Sarajevu. Naime, doznalo se da je Općina Olovo to uspjela ishoditi (sada i službeno jer je, prema tvrdnjama nekih, Sarajevo i dosad prešutno primalo olovske pacijente). Općine Vareš i Olovo nastupale su sa zajedničkom incijativom, a nakon ovakvog epiloga vijećnici su utvrdili prijedlog da se u ime Općine Vareš uputi dopis u Sarajevo i inzistira na ujednačenom pristupu.
Ugašena vijačka web stranica Savjet Mjesne zajednice Vijaka na svojoj sjednici održanoj 24. veljače jednoglasno je donio odluku o ukidanju internetske stranice www.vijaka.com, koja je egzistirala od 2003. godine. Obrazloženje ove odluke nije navedeno, a stranica je ugašena s danom 31. ožujka o.g., čime je i župa Vijaka ostala bez zastupljenosti na internetu. No, prema riječima župnika fra Željka Brkića traži se modus da stranica ponovo oživi, možda i pod palicom župnog ureda. Druga naša župa koja je izvan gradskog područja, Borovica, odnosno njezina Zavičajna zajednica koja djeluje u Zagrebu, nedavno je uradila redizajn stranice www.borovica.net. A u osvježenoj je formi i stranica www.vrovina.com, koja je zajednička za nekoliko sela u gorju na lijevoj obali Stavnje. Postoji i nekoliko pojedinačnih stranica. Primjerice, svoju su izradili i posve raseljeni Kopijarani o čijem se selu može saznati pod: http://kopjari.npage.eu/. Posebno su poduzetni Mirjani koji svoje domicilne i svoje iseljene povezuju ne samo web siteom (http://selo-mir.page.tl/) nego i putem internetskog radio programa, a sličnu su ideju nedavno proveli u djelo i Oćevci: http://www.facebook.com/RadioOcevija.
U Borovici novi župnik Župa Borovica dobila je početkom travnja novoga župnika – don Đuru Arlovića. Rodom je iz Oštre Luke (Orašje). Njegov prethodnik don Perica Majić župi Borovica bio je dodijeljen potkraj ljeta 2006. Zatekao je crkvu u obnavljanju i angažirao se na dovršetku njezine izgradnje i opremanja. Jedno vrijeme bio je i suradnikom lista "Bobovac". PROIZVODNJA, PROMET I USLUGE
PROFI
PRODAJA MODNE METRAŽE I KONFEKCIJE NA VELIKO I MALO
Vareš, ul. Zvijezda br. 25, (poslovna zgrada Bobovac)
VAREŠ, Put mira 4
mob.: +384 (0)61 / 794 715 tel./fax: +387 (0)32 / 843 094 +387 (0)32 / 849 300
mob. 061 791 133
e-mail: profitex@yahoo.com e-mail: profitex@bih.net.ba TRAVANJ 2012.
BROJ 208
3
ZNANSTVENE ZAGONETKE
Tajna zgošćanskog stećka Rijetke su prilike da možemo izvijestiti o znanstvenom radu u nas, čini se da je to nešto što pripada samo dokumentarcima na tv-kanalima poput Discoveryja ili National Geographica. Ipak, evo jedne informacije o DNK analizama provedenim nad ostacima osoba koje su bile pokopane na stolnom gradu Bobovcu.
Grobna kapela na Bobovcu (neposredno nakon arheološkog iskopavanja)
M.M.
T
im stručnjaka angažiranih na istraživanju arheoloških nalazišta u kraljevskom gradu Bobovcu u središnjoj Bosni i nekropoli stećaka u mjestu Donja Zgošća, dvadesetak kilometara sjeverno od Sarajeva, došao je do iznimno važnih otkrića o povijesnom značenju tih lokaliteta, objavio je nedavno u Sarajevu ugledni medijevalist prof. dr. Dubravko Lovrenović na predstavljanju rezultata istraživanja koje je trajalo gotovo dvije godine. Tim povjesničara, arheologa, genetičara, forenzičara, lingvista i povjesničara umjetnosti od 2010. godine analizirao je arheološke predmete i kosture pohranjene u grobnicama na Bobovcu i u zgošćanskoj nekropoli, utvrdivši pritom kako postoji 92 posto vjerojatnosti da su osobe ukopane na Bobovcu i u Zgošći u srodstvu te da je nedvojbeno riječ o nalazištima povezanim sa srednjovjekovnim bosanskim vladarima.
Analiza je rađena u okviru projekta "Tajna zgošćanskog stećka" koji je prije dvije godine pokrenula Udruga "Art Sef" Visoko, a jedan od ciljeva bio je istraživanje postojanja srodnosti između posmrtnih ostataka iz Zgošće, mjesta gdje je pronađen jedan od najljepših stećaka uopće, i ostataka ukopanih na Bobovcu, nekadašnjem stolnom mjestu bosanskih kraljeva. Analizom, urađenom u laboratorijima u Ukrajini i SAD-u, također je utvrđeno da posmrtni ostaci nađeni u Zgošći datiraju iz razdoblja između 1150. i 1300. godine, dok se za one s Bobovca potvrdilo da pripadaju u prvu polovicu 15. stoljeća, tj. između 1430. i 1440. godine. Ostaci s Bobovca, iako mlađi, slabije su očuvani. Naime, u proteklim su stoljećima bobovačke grobnice oskrnavljene i oštećene, što zbog lova na dragocjenosti u kraljevskim grobnicama, što iz nekih drugih (vjersko-ideoloških) pobuda, tako da je prilikom
AMI
TR
Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor 4
stručnog arheološkog iskopavanja, vršenog šezdesetih godina prošlog stoljeća, naposljetku evidentirano devet grobnica s ostacima trinaest tijela, pri čemu je samo šest kostura bilo kompletno. Pri otkopavanju stećaka u Zgošći pronađena su tri čitava kostura i posljednjim je istraživanjima potvrđena teza da je riječ o vladarskoj nekropoli. Arheologinja Lidija Fekeža rekla je da je na lokalitetu Zgošće
nađeno 13 zakopanih stećaka ispod kojih se nalazi 46 kostura i dijelova kostura, dok je antropologinja Ewa-Elvira Klonovski istaknula kako su u iskopavanjima koja su na istom lokalitetu vršena 2010. godine otkriveni kosturi 27 djece, koji su i najbrojniji. Za poduku, dakle, onima koji se nedostojno odnose prema stećcima – riječ je o nečijim nadgrobnim spomenicima.
DAN ŠKOLE "NORD-BAT 2" U ponedjeljak 19. marta 2012. godine u sali Općine Vareš održana je svečanost povodom Dana srednje škole. Kroz šaroliki program vodile su nas učenice Ines Tokmačić i Arijana Čajić. Kao i svake godine, na samom početku programa gostima se, prigodnim riječima, obratio direktor škole Damir Petrović, a nakon kratkog historijata kojega su govorile naše voditeljice, program je nastavljen u nešto veselijem tonu. Bilo je tu folklora i rok svirke našeg benda. Žestoka svirka ublažavana je autorskim recitacijama naših učenika i recitacijama dviju velikih pjesnikinja Desanke Maskimović i Vesne Parun. Takođe, učenici su šaljivim skečevima nasmijavali prisutne, a novitet na ovogodišnjoj priredbi bilo je recitovanje sa igrokazom na francuskom jeziku. Nakon programa posjetitelji su, u holu škole, mogli pogledati izložbu radova umjetničke sekcije koja je bila prodajnog karaktera. Dan škole bio je prilika i za ispraćaj u mirovinu dvoje radnih kolega, Asima Bešića, nastavnika praktične nastave i dugogodišnje, Varešanima veoma dobro poznate prosvjetne radnice, pedagogice Senije Karamehić. I ova priredba bila je potvrda našeg rada, rada i kreativnosti učenika i mladih profesora. Dogodine još kreativniji! Selma H.
BROJ 208
TRAVANJ 2012.
VRHUNAC VJERE
USKRS blagdan novoga života Obuhvatiti misterij slavlja Uskrsa u nekoliko riječi ili rečenica u najmanju je ruku teško. Što to kršćani slave na Uskrs? Piše fra Ivan Nujić ivot i javno djelovanje mudroga nazaretskog rabina Jošue odnosno Isusa Nazarećanina nedvojbena je povijesna činjenica koju potvrđuju i židovski i rimski suvremenici, tako da je danas neće zanijekati nijedan razuman ateist. Neke Isusove izreke ili epizode iz njegova života inspirativne su brojnim književnicima, slikarima, sociolozima, filozofima i tolikim drugima koji Isusu doduše priznaju nesvakidašnju originalnost, ali svoja životna načela utemeljuju izvan okvira njegova nauka. Kršćanima pak – onima koji sebe smatraju Isusovim učenicima – Isusova osoba, njegov život i događaji oko njega nisu tek povijesni, literarni ili sociološki podatak nego mnogo više: njegov posljednji objed s učenicima, njegovo uhićenje i izručenje rimskoj okupacijskoj vlasti te su-
Ž
đenje i okrutno mučenje do smrti razapinjanjem na križ važniji su im nego bilo koja druga povijesna osoba, nego ijedna druga povijesna činjenica. A to ne bi bilo tako kad ne bi posljednje događaje Isusova života povezivali s onima koji su uslijedili neposredno nakon njegova pogubljenja i ukopa, a koje povijesna znanost ne zahvaća: pogubljen i pokopan u petak 13. nisana 30/33. godine, Isus je treći dan nakon toga ustao iz groba i više puta živ se pokazao svojim učenicima; štoviše, pozvavši ih da ostanu zajedno čekajući snagu odozgor, četrdeset dana nakon svog uskrsnuća na njihove je oči uzašao na nebo, odakle su učenici, po njegovu obećanju, pedeset dana nakon njegova uskrsnuća primili snagu odozgor – Duha Svetoga, po kojem je rođena i živi Crkva, zajednica
vjernika krštenih u Isusovo ime. Tko želi biti kršćanin, cjelovito će prihvatiti sve ono što su o Isusu posvjedočili i u Novom zavjetu zabilježili apostoli (njegovi prvi učenici), nego i ono što o njemu naučava Crkva. Doista, kad bi kršćani vjerovali da je Isus bio samo pobožan čovjek, velik prorok, čudotvorac, reformator ili učitelj koji čovjeku pomaže steći i održati duhovnu ravnotežu, bili bi zacijelo najjadniji od svih ljudi... Pristajanje uz Isusa i njegov nauk podrazumijeva ne samo cjelovito prihvaćanje i prakticiranje njegovih uputa za čestit i moralan život, nego i prihvaćanje njegova božanskog dostojanstva: on je Mesija, Krist (hebr. masijāh / grč. hristós – pomazanik), Sin Božji, obećani Spasitelj, Jaganjac Božji koji uklanja grijehe svega svijeta.
Sjećanje na onu koja je unosila radost u naša srca i naše živote
MARINA DODIK
(travanj 2010. – travanj 2012.) Čini mi se da zvijezde nisu sjajne tako čini mi se da sunce ne sija više, čini mi se da sve je sada naopako: otkad si otišla. Čini mi se, nebo nije plavo sada, čini mi se, sve za tobom žudi, čini mi se da neznam ni što ću od jada: otkad si otišla. Čini mi se da ništa nije kako bješe, čini mi se da dan je sada dvaput duži, čini mi se da bi plak'o neprestano otkad si otišla J.W.Johnson
obitelj Dodik TRAVANJ 2012.
BROJ 208
Napokon, tko želi biti kršćanin prihvatit će da je, poput Isusa, spreman do kraja potrošiti svoj život na svjedočenje ljubavi prema bližnjemu, odnosno prema svakom čovjeku, svjestan i uvjeren da smrt iz ljubavi, smrt slična Kristovoj, donosi proslavu i život s Kristom. Slaveći Uskrs kršćani slave vrhunac svoje vjere u Isusa Krista. Međutim slavlje Kristova uskrsnuća gotovo da se ne može izdvojiti iz niza od pet događaja koji čine uskrsni (vazmeni, pashalni) misterij, a to su njegova posljednja večera, muka i smrt, uskrsnuće, uzašašće na nebo i slanje Duha Svetoga. Svih tih pet događaja zapravo su jedan jedinstveni događaj Božjega spasiteljskoga djela po Isusu Kristu, a misterij uskrsnuća u njegovu je središtu: božanski život po uskrsnuću Krist već posreduje sebedarjem na Posljednjoj večeri, i to ne samo učenicima nego i svima koji vjerom i krštenjem postaju njegovom braćom i sestrama. Slavlje Uskrsa neodvojivo je od Velikoga petka: onaj tko se, vjerujući u Isusovo uskrsnuće, nada da će i sam uskrsnuti, ne samo da prihvaća Isusovu tjelesnu smrt kao neospornu činjenicu nego s vjerom prihvaća da je i sam spreman, poput njega, uprtiti i iznijeti svoj križ na svoju vlastitu životnu kalvariju. Nije lako vjerovati da će moje mrtvo tijelo jednog dana ustati na život. Štoviše, čini se da nema ništa teže na svijetu nego povjerovati da će ugasle oči progledati, da će raspadnuto oživjeti, mrtva usta progovoriti... Međutim, i za tu slabost ima lijeka. Vjera u uskrsnuće stoji pred kršćanima kao svakodnevan izazov koji radosno svladavaju zahvaljujući snazi koju dobivaju od Uskrsloga – njega koji je sve ljudske slabosti, pa i slabost nedostatka vjere, pobijedio i objesio na drvo križa, njega koji se svojima darovao kao hrana za putovanje i koji živ prebiva u Crkvi i u srcu svakoga tko mu se životom predaje.
5
INTERVIEW
VELIMIR GAVRAN predsjednik Kluba ekstremnih sportova "Perun-Va" Vareš
Manjak opreme, ali dovoljno srca n Klub ekstremnih sportova u pogledu vareške sportske povijesti predstavlja novost. Tko je došao na ideju njegova osnutka i kako se to odvijalo? o Sve je počelo još 2005. godine kad sam ostavio motor te kupio bicikl, ne radi uštede već radi zadovoljstva. Kao zagriženi biker nisam mogao vjerovati da je veće zadovoljstvo voziti bicikl nego motor, a onda sam se uvjerio u suprotno. Imam običaj reći da na motoru sve bježi od tebe, i divljač i ptice i ljudi, donosiš buku sa sobom i remetiš prirodni sklad. Tek sad vidim da sam bio u pravu, uvjerio sam se na primjerima. U to vrijeme našao sam istomišljenika u svom prijatelju Varešaku Nikici Franjiću koji bi dolazio samo za vrijeme godišnjih odmora iz Njemačke u Vareš, te mi se u to malo dana pridruživao u mojim turama. Već tada nas dvojica kovali smo planove kako da osnujemo biciklistički klub u Varešu. Stvari se počinju mijenjati kad se zaljubljujem u slobodno letenje (paragliding), te kad otkrivam koliko Vareš pruža mogućnosti za ovaj vid ekstremnog sporta. U tome se vraća i Ahmed Likić iz Austrije, inače aktivni paraglider letač, koji podržava ideju i počinjemo zajedno širiti krila. Sve je ostalo bilo u jednoj dinamici i podršci prijatelja Dalibora Jozića koji osniva turističko-informativni centar i pruža nam pravnu pomoć oko osnivanja kluba. A sve opet žurno radimo jer je tada već bio u najavi "The tour 2 Vareš". Tako osnivamo K.E.S. "Perun-Valium" u svibnju 2009. godine. n Da bi sekcije kluba uspješno djelovale potrebno je,
6
U povodu treće obljetnice otkako je osnovan Klub ekstremnih sportova "Perun-Va" Vareš s njegovim prvim čovjekom razgovarali smo o dosadašnjem djelovanju i budućim aktivnostima Razgovarao M. Marijanović dakako, imati adekvatnu opremu. Vi ste u tu svrhu uložili vlastita sredstva, dakle ne samo želju i entuzijazam, i usput ste dokazali da to nije samo iz puke želje za adrenalinom nego je klub skrenuo pozornost na sebe sudjelovanjem u raznim akcijama i inicijativama na dobrobit sugrađana i vareške sredine općenito. Prisjetimo se aktivnosti iz proteklog perioda. o Ovo je skup sport koji zahtijeva dosta odricanja i kako objasniti roditeljima ili ukućanima da kupe opremu; recimo, dobar bicikl je samo dio opreme, tu se mora kupiti i kaciga i naočale, dres, rukavice i patike kako bi se opremilo za ovaj vid sporta što se zove MTB – brdski biciklizam. A samo ću reći da je moj prijatelj Mirza Zec cijelo jedno ljeto radio i štedio da bi danas imao takvu opremu. Dogovorili smo se da pokušamo na sve moguće načine u Klubu pokrenuti sljedeće sekcije: brdski biciklizam, paragliding, motocross, off road, alpinizam, sportsko streljaštvo, gorska služba spašavanja. Zašto sve ove discipline? Da bih okupio sve prijatelje i objedinio sve sportove u jedan klub koji će se kasnije profilisati po disciplinama kao samostalan. Ne volim se vraćati u prošlost Vareša, ali moram reći da sam kao dječak bio respektabilan sportista karate kluba "Sretno" Vareš, a to je samo
dio svih sportova i sportista koji su imali vrhunske rezultate u našem gradu. Prvu veliku promociju Klub je imao dočekom biciklista iz Nizozemske "The tour 2 Vareš", kad smo bili jedni od podupirača humanitarne akcije u kojoj su dvojica naših sugrađana Bojan Krljić i Damir Josipović odlučili preći 1700 km od grada Tilburga u Holandiji do svog rodnog Vareša. Uspjeli smo pokazati da znamo da vozimo i da pratimo sve svjetske tokove u sportu, da smo u trendu. Već par puta smo bili na takmičenjima u paraglidingu, jedno od njih je i "Sarajevo Open Air" već treću godinu Na tom takmičenju članovi našeg kluba Ahmed Likić i moja malenkost su postigli zapažene rezultate, imajući u vidu da su to europska, tj. međunarodna takmičenja. Takmičili smo se pod klupskim imenom i u Srbiji i u Hrvatskoj. Prije dvije godine Ahmed Likić se vratio iz Turske s europskog takmičenja u akro-letenju, te je razvio zastavu našeg kluba u dalekom Nepalu Pokhara 2010. godine. Malo bih se osvrnuo i na turizam, te kako mi vidimo naš klub u službi turizma. Naime, Vareš ima odlične predispozicije za razvitak ljetnog, zimskog te seoskog turizma. Vareška sela Strica i Zarudje su pioniri u razvitku seoskog turizma Bosne i Hercegovine. K.E.S. "Perun-Va" želi osigurati budućim gostima ono nešto više, te nadopu-
BROJ 208
niti postojeće sadržaje. U ovoj godini osigurali smo bicikle i za iznajmljivanje, cilj nam je pokrenuti školu skijanja i boravka u prirodi na selu Strica i planinarskom domu "Javorje" zajedno s PSD-om "Perun", druženja off roadera tima "4x4" koji posebno moram istaknuti kao veliki događaj u gradu, tj. u našim krajolicima, a koji vodi Damir Grabovac s braćom Riđić i ostvarili smo suradnju s drugim klubovima po cijeloj BiH, zatim pokrenuli smo sekciju radioamatera s našim sugrađaninom Ahmedom Hrustanovićem, s prof. Natašom Bek radili smo "Astro večer" 2010., a sa SNIK-om "Atom" iz Zavidovića radili na kartiranju i istraživanju speleološkog objekta "Bernina pećina" kod Oćevije. Održana je i sanjkaška humanitarna utrka, gdje smo sredstva ostvarena na kotizaciji i sponzorstvu dali pučkoj kuhinji i karate klubu "Vareš" za odlazak na PD "Javorje" Perun. Posebno ističem suorganizaciju s Fondacijom "Mozaik", TIC-om, Općinom i PSD-om "Perun" vezano za odlazak biciklista i planinara na stari grad Bobovac preko Peruna u sklopu manifestacije "Tragom bosanskog kraljevstva". n Akcije koje ste poduzimali zimus na pružanju pomoći zametenim ljudima u najudaljenijim područjima općine zaslužuju poseban osvrt. Iz njih se rađa i vaša inicijativa za osnivanjem TRAVANJ 2012.
gorske službe spašavanja. Opišite nam svoja iskustva i ambicije na tom planu.
n Postoje li lokalni subjekti koji potpomažu rad Kluba i vaše aktivnosti?
o Ideja o pokretanju gorske službe spašavanja rodila nam se kad nas je u veljači 2010. načelnik općine Vareš gosp. Hamdo Fatić zamolio da odemo u spasilačku misiju do jedne bake koja je živjela tri mjeseca odsječena od svijeta u srcu planine Zvijezde, u zaseoku Pajtovići. Bila je zametena snijegom, bez struje i vode. Zamoljeni smo da joj odnesemo osnovne životne namirnice, hranu i lijekove. Akcija je bila zamišljena s policijom Vareša, međutim tražio sam svoje ljude, gdje se uključio Ahmed Likić. On i ja smo se probijali kroz snijeg terenskim vozilom, a nastavilo se na skijama. Akcija je trajala punih osam sati. Dodatne otežavajuće okolnosti su bila zaostala minska polja iz prethodnog rata. Sam taj osjećaj da prilazite kući i ne znate šta ćete zateći, i onda zateknete jednu staricu koja kaže: "Ja dva mjeseca nisam ni s kim progovorila, a vidim jutros zepe same spadaju kad pređem prag i mislim – Bože, ko mi može da dođe u ovim vremenima". Da napomenem i odlazak baki Rajki za njen Božić koji je realizirao Damir Grabovac s timom "4x4", svojim sredstvima i u koordinaciji s medijskim sponzorom radio "Bobovcem". Prikupili smo tada od građana neophodnu hranu za zimu, da ne bi ponovo odlazili u surove dane u planinu Zvijezdu. I tada je Rajkina radost pokazala da radimo pravu stvar: rekla nam je da joj od povratka 2009. godine nitko nije došao na Božić. A evo ova godina ponovo je pokazala svu surovost i stvarnost područjâ na kojim živimo. Vidjevši da će zima pokazati pravo lice, preventivno sam pokušao djelovati jer sam zaključio da ću s Klubom ponovo biti na usluzi građanima Vareša. Mlađi članovi Kluba bili su sve vrijeme na usluzi oko čišćenja grada i
o Kao što sam već kazao, moj posao kojim se bavim nije pokazao moje emotivno stanje u situaciji kad vidim da ne mogu u cijelosti da pomognem tim ljudima kojima je pomoć neophodna. Izdvajam jako velika sredstva da Klub ima tek osnovnu opremu u sportovima kojim se bavi, a tu imamo svesrdnu pomoć prijatelja izvana: navest ću porodice Šimundić i Franjić iz Njemačke, Josipa Čupku, te privrednike "MPM" Marošević, "City Bar", "Jazz in the House", "Šimićprom", TR "Dućan", a naravno dijelom i Općinu koja ima razumijevanje, i mnoge druge. Klub je poslije akcije Toljenak napravio projekt u suradnji s Općinom, a u vezi nabave neophodne opreme, od norveške vlade. Projekt čeka odobrenje, ili nove sponzore, uglavnom od njega nećemo odustati.
puta i otišli do drugih ljudi, ali kojima je pomoć isto bila neophodna. Ali iskustvo i neopremljenost naveli su nas da dalje moramo reducirati tim i sa samo dva para krplji nastaviti do Dragoje Puškića, navrh Toljenka, jer je bilo gotovo nemoguće probijati prtinu na kojoj smo se mijenjali svakih par metara. U jednom trenutku sam razmišljao da vratim i prijatelja Nikšu Pavlovića i da sâm nastavim put do prve kuće gdje bih zanoćio, a Nikša bi s Damirom po mene sutradan došao. Dolaskom do Dragoje zatekli smo svu našu stvarnost življenja i povratka u rodne krajeve, starost i bolest. Posao kojim se bavim naučio me je da kontrolišem emocije, jer je trebalo evakuisati čovjeka do bolnice, a nemogućnost da to uradimo, radi manjka opreme što bi moglo ugroziti i našu sigurnost, morao sam kompenzovati lijepom riječju. Obavio sam zadatak, ali bez pomoći prijatelja iz Kluba ne bih mogao ništa, a manjak osnovne opreme u takvim uvjetima još me više uvjerio da moram da osnujem gorsku službu spašavanja.
95,
01 3 i 1 ,1 M
Hz
TRAVANJ 2012.
u jednoj humanitarnoj akciji pomogli našoj sugrađanki Džemili Aladin Dadi, našoj frizerici; donirali smo iz naših sredstava potreban ogrjev jer je bila ostala bez grijanja. Onda je snijeg odsjekao sva sela, komunikacija je prekinuta i ponovo sam pozvan od načelnika općine na pomoć pri odnošenju lijekova i osnovnih životnih namirnica našim sugrađanima u zametena sela planine Zvijezde. Organizovao sam tim koji bi mogao da ode, ali sam na osobne zahtjeve entuzijasta Kluba proširio tim na devet ljudi i s vođom grupe "4x4" da se probijemo džipovima do sela Ravne gdje ćemo uspostaviti bazu. Spretnost vozača nas je dovezla u Ravne, a dalje se moglo samo pješke. Tu smo formirali dva tima, jedan je krenuo pješke kroz snježne nanose do sela Toljenak, a drugi ostao kao podrška nama. Imao sam samo dva para krplji, a jedan kilometar snijega koji prelazimo je 5km u normalnim vremenskim uvjetima. Priroda mijenja svoj oblik pod snježnim nanosima, tako da smo u jednom trenu i s lokalnim vodičem Edinom Kapetanovićem samo dijelom skrenuli s
BROJ 208
n Kakvi su planovi za budućnost? Osim modernih sportova hoće li Klub možda obnoviti streljačku tradiciju kakva je postojala u Varešu, bilo je nekih naznaka i tome? o Planovi su više nego veliki jer smo u punom zamahu kroz izgradnju označenih staza na području Peruna i izgradnju klupske paragliding kuće na lokaciji Perunova greda, zatim radimo na nabavci opreme za iznajmljivanje odnosno bicikala, na osnivanju prve vareške transverzale "Zvjezdane staze", te planiramo učešće na takmičenjima u BiH i na nekim međunarodnim. Planiramo i uvezivanje radioamaterizma u sport. Tu su i ovogodišnja takmičenja na području Vareša: npr. u maju je planirano revijalno takmičenje u sportskom streljaštvu – zračna puška i pištolj – upravo u sjećanje na Streljačko društvo "Metalac" koje je imalo dugu i respektabilnu tradiciju u našem gradu.
7
CRTANKA ZA PORTRETE MOJIH DRUGOVA
Srce puno pjesme (III) U najuzvišenijim svojim raspoloženjima oni bi dali čitavo bogatstvo – samo da su ga imali – pa da im se lijepo, lijepo i u nedogled svira i pjeva omiljena pjesma. I onda da umru. Piše Borislav Topalić
Jovo Jovo Kalas, VKV električar, u SŠC-u nastavnik i rukovodilac praktične nastave. Šezdesetih godina je sa učenicima radio na elektrifikaciji udaljenih sela vareške opštine. Dobronamjeran, a strog; pod njegovom dirigentskom palicom moralo je sve besprijekorno da štima. Radom i umješnošću izgradio je nesporan autoritet i u školi i van nje. Svuda je bio poznat, rekao bih i omiljen. U jednom mandatu bio je Jovo Kalas predsjednik Opštinskog komiteta SK-a. Do tada je sa finansiranjem marksističkog obrazovanja bilo velikih teškoća. Usvajanje Samoupravnog sporazuma (tako se to onda zvalo) odgađalo se u mnogim preduzećima do u nedogled. U Komitetu se na to iz Radničkog univerziteta požalimo. Sad ćemo to da vidimo, kaže predsjednik. Zove telefonom jednog po jednog direktora i pita: Imate li vi tamo šta protiv Marksa i Engelsa? Direktori, naravno, redom odgovaraju da nemaju ništa protiv. E, kad nemate, taj Sporazum da se potpiše! Tako su osim Joze Ćorluke u Marksističkom centru dobili posao Marina Dodik i Toni Pandža... Nakon posla bio je sasvim opušten. Moguće da je to bila zbîlja, ali (misleći na svoju slavnu prezimenjakinju Mariju, čuvenu opersku pjevačicu) u šali je govorio da su oni (ovdašnji Kalasi) grčkog porijekla. Iako niko nije čuo da je, ne znam u kolikom radijusu oko nas, ikada živjela neka grčka familija. A kada bi se uvjerio da među prisutnima nema onih za čije uši ne bi bilo uputno da to čuju, dodao bi, kao u povjerenju, tišim glasom: A ovamo smo došli da vas pogrčimo. Pritom bi neke značajno pogledao sa namjerom da se uvjeri je li shvaćena višesmislenost ove opaske. A onda bi se nasmijao... Jednom, pred ljetni odmor, po završetku posljednje sjednice nastavničkog vijeća, s njim pođemo na Ponikvu: Đorđe Stjepanović, moj ujak, takođe nastavnik praktične nastave, Mijat i ja. Dan je bio prekrasan i odlučimo da ćemo odatle u Orlju, u onu prelijepu hladovinu pored bazena, na ribu. Ali kako tamo nismo zatekli domaćina produžimo u Olovo, u Burence. Tu ne bî ni ribe ni ičega za jelo, te krenemo prema Semizovcu. Usput još više ogladnimo, zaludno posjećujući nekoliko čuvenih kafana. I konačno negdje u Ilijašu, već ophrvani pićem, budemo usluženi kako smo se najbolje nadali. Tako ćemo napokon zadovoljni kući. Usput još svratimo u Volan (u Brezi) na oproštajnu kafu. Zgođušna, mlada konobarica donosi posluženje, a Jovo je kao i obično van posla šeretski raspoložen. Pita: A koga bi ti, djevoj-
8
ko, od nas četvorice odabrala? Pritom se isprsio i glavom kreće lijevo i desno tako da bude osmotren sa svih strana. Đorđe se samo kroz brke osmjehuje, a Mijat i ja smo uozbiljeni, računamo, po desetak godina smo mlađi, jedan od nas će sigurno biti njen izbor. A ona se nasmijala, odmjerila svu četvoricu, pa je, prije nego li će za svojim poslom krenuti dalje, rekla: Za ovog brku (pokazujući rukom na Đorđu) dala bih vas trojicu! Na to Jovo, pogledavši pomalo nezadovoljno za njom, primijeti kako bi trebalo da ona pod hitno uzme naočale. Moj drag, nešto stariji drug, dugo je momkovao. I nije se naživio duga života. Više mu je odgovarala vesela priča nego pjesma i izuzetno bi se sam upuštaj u pjevačke poduhvate. Omiljene su mu bile sve pjesme sa šaljivim sadržajem, među njima i ona Šoferska je tuga pregolema. Ima li njegovoj uspomeni boljeg njenog izvođenja od onog koje je ostvario Predrag Živković Tozovac. Poslušajmo je na YouTubeu.
Marko Marko Grabovac, diplomirani ekonomista, jedan je od najviđenijih Varešana onog doba. Predsjednik Opštine, koga se kao takvog godinama pominjalo, čovek svestranog interesa i neumornog entuzijazma. Mada se odijevao dolično svome zvanju i društvenom položaju, to nije djelovalo uvijek upadljivo, naprotiv, izgledao je ponekad i kao dobro odnjegovan gospodin koji zna i pomalo nemarno da nosi svoju odjeću jer je Marko Grabovac uvijek u osmišljenom pokretu. Kosu je održavao uredno začešljanu naviše iznad čela, kako su to činili svi stariji i sredovječni muškarci onog vremena pošavši od mode iz svoje mladosti. [Naravno, izuzetak bi predstavljao prizor, srećom po ljepotu ljudskog roda, rijetkih vareških ćelavaca (kojima sada uglavnom i sâm pripadam), a koji su, istini za volju, djelovali smiješno, izgubljeno ili tužno.] U svojoj kancelariji s tobom bi razgovarao laktovima obje ruke ovlaš oslonjenim o radni sto i pritom obično nešto među prstima lagano premećući, što ne bi djelovalo nervozno već kao da taj predmet miluje – neku olovku, upaljač ili kutiju sa cigaretama... Pogledom, izrazom lica i izborom riječi u savršeno intoniranim cjelinama, izgovorenim svojstvenom, specifičnom bojom glasa, sa lakoćom je svom govoru pridavao željeni smisao tako da se pri kraju njegove rečenice gubio i neki melodijski prizvuk. Bio je usamljeni zagovornik, pa strastveni tragalac za investitorom, te pred kraj svog radnog vijeka osnivač i direktor Rudnika obojenih metala. I izvan Vareša poznata ličnost, a među uglednicima i rijedak meraklija koji se nije klonio naroda. Pripadao je generaciji mojih roditelja, ali sam imao zadovoljstvo i čast da se s njim (na žalost, samo) povremeno družim u toku jedne godine dok smo uzgred zajedno radili na nekim poslovima koji su se ticali prikupljanja materijala za nenapisanu monografiju Vareša. Uživao je u društvu na svoj i nenametljiv, autoritativan način. Mlađe osobe redom je oslovljavao sa šefe, odnosno šefice (valjda zato da se ne bi trudio da pamti njihova imena, ali i da bi im povlađivao). Pušio je samo Kent, umjereno pio žestoka pića. Mogao je da se ponaša u sva-
BROJ 208
TRAVANJ 2012.
kom društvu, u javnosti, u kafani, u Varešu i van njega, svuda sa istom sigurnošću kao da je na svom radnom mjestu. Umio da zapjeva i tražio da mu se pjeva. Omiljena mu je bila Jutros kad sam poš'o u lov na jelene, a od nekoliko njenih varijanti prednost je davao onoj značenjem i emocijom najdubljoj: ...mjesto rujnog vina otrov si mi slila... konj mi poklecuje, sablja ga je bola, ja moram umrijeti, od tuge i bola. Sjećajući se našeg druženja slušam je u interpretaciji Predraga Gojkovića (istu nećeš uvijek naći na YouTubeu).
Milenko Milenko Barjaktarević, profesor geografije, dugogodišnji direktor vareške gimnazije i Srednjoškolskog centra; šaputalo se da je bio zatočenik Golog otoka što mu je moglo dati oreol i grešnika i mučenika. Ali sâm nije ničim pokazivao da bi ovome pridavao ikakav značaj. Izuzetno vrijedan i predan poslu, neprikosnoven rukovodilac, ličnost poštovana u gradu. Ako bi bio ljut (što bi se odista dešavalo vrlo rijetko), padao bi mu čuperak kose Milenko Barjaktarević na čelo, a onda bi se zajapurio. Nismo ga drugačije zvali nego Direktor. Pa i kada je otišao u penziju, niko od nas nije uspijevao da osmisli kako da ga pri susretu drugačije oslovi: imenom, ili prezimenom, ili profesore (uz obavezno Vi ili druže), tako da je kod većine ostajalo kao i prije – Direktore. Direktorovao je za sve godine dok sam radio u gimnaziji, i prije toga, dok sam bio student, i još prije – učenik te gimnazije; bio je neprekidno direktor, istovremeno godinama i profesor u nastavi. Čovjek nevjerovatne memorije i rijetkih govornih sposobnosti: čitav školski čas, a ako bi u rasporedu bili sastavljeni, tada i dva, neprekidno, bez i najmanjeg zastoja, kao da iz knjige tečno čita tekst složen od mnoštva novih pojmova i podataka – tako je izgovarao svaku novu lekciju. Sve dok na Prirodno-matematskom fakultetu nije diplomirala i nastavu geografije preuzela moja drugarica iz gimnazijskih dana i veoma poštovana koleginica sa posla (na žalost i ona rano preminula) Mirjana Marijančević, rođena Čingel. Dakako da sam svog profesora i direktora uvažavao, ali nikad, kao što se da i pretpostaviti, nismo bili istinski drugovi. Pa i u vrijeme dok sam imao određenu obavezu prema Streljačkoj družini, čiji je višegodišnji predsjednik bio upornošću čuveni Rajko Popara. Ne znam da je iko u gradu Varešu sa više samoprijegora, volje, pa i fanatizma vodio bilo kakvo društvo ili udruženje građana kao Rajko svoju streljačku družinu. S njom je, čini mi se, proputovao čitavu bivšu državu, osvajao republička prvenstva i išao na savezna, i sâm bi organizovao ta prvenstva kod nas na Koti sa beznačajnim finansijskim sredstvima. Bratimio se sa streljačkom družinom iz Bora, što je dovelo da su se uskoro bratimila i dva rudarska grada: Vareš i Bor. (Ponekad u građevini nečijeg rada nešto i propadne, ali pohvalna navika i pozitivno nastojanje, trebalo bi da uvijek imaju svoj smisao.) Mogućno da je ova pobratimska veza bila ojačana i time što će naš sugrađanin Viktor Drmešić u ono vrijeme biti lični vozač direktora borskih rudnika. (A kada je ovaj rudnik propao, kao i mnogošta sa propašću pojedinih TRAVANJ 2012.
regija bivše države, Viktor pređe u Beč da radi za svog brata, građevinskog poduzetnika.) Desilo se da je Rajko došao u školu u vrijeme velikog odmora kako bih mu pomogao da se završi neki hitan i važan dopis. Radili smo u kancelariji pedagoga koja je bila odmah uz zbornicu, tako da su joj vrata uvijek bila širom otvorena, jer pedagoga još nismo imali. A kada je zazvonilo za početak časa, dopis nije bio završen. Trknem u staru zgradu i zamolim učenike nekog starijeg razreda gimnazije, kod kojih sam imao čas, da budu mirni, kažem da ću brzo doći. Samo što sam se vratio i s Rajkom nastavio naš posao, kad, eto ti druga direktora. Zbornica je prazna. Svi su nastavnici na času osim mene. Ljut. Vrišti, kako ga nikad prije nisam čuo. Normalno da se i zajapurio, i da mu je, kako treba, čuperak kose pao na čelo. Rajko iznenađen i zbunjen, i ne pokušava da izmoli za još koji minut mog vremena. Šta da se radi, odem u učionicu i odahnem kada ustanovim da učenici u mom odsustvu nisu remetili u školi neophodan red. A šta je bilo s tim dopisom, bilo mi je poslije neprijatno da pitam, a i Rajku, takođe, da to pominje. Štitio je učenike iz siromašnih porodica i one sa sela, ali je nastojao da progleda kroz prste i onima čiji su roditelji bili na visokom položaju. Jednom se desilo da me pozvao u kancelariju (sada već ne znam da li prije ili poslije ovdje pomenutog neprijatnog događaja), tražio je da ispravim zaključenu jedinicu učeniku čiji je stric bio visoki partijski funkcioner u Sarajevu. Gledao me je s nerazumijevanjem i nevjericom kada sam to odlučno odbio (čime se danas ne ponosim). Obrazložio sam da bih u tom slučaju morao svim učenicima tog odjeljenja da popravim svaku ocjenu, a onima koji već imaju pet – ne znam šta bih njima dao! Ne pamti se da je izlazio u kakvu kafanu, ali zato redovno nakon važnih sjednica zbora radnika. Tada bi sve nas koji bi se kao malo, tobože, nekim poslom zadržali u zbornici pozvao na kâfu u Centar (prećutan uslov je bio da smo u dobroj kondiciji i dobrom voljom opskrbljeni), obavezno i Hingera. Ostajalo se satima, sve do fajronta, a nerijetko nastavljalo u hotelu na Ponikvama do kasno u noć. Nikada nikome od nas pritom nije dao da plati račun, niti da se to učini solidarno, što je bilo uobičajeno ako je društvo veće i ako se ostajalo duže. Uvijek je sve sam plaćao, i u tome je bio istrajan, i ne bi se dao zavarati ni kada bi daleko odmakao u piću. A to je u tim zgodama bilo redovno. S pjesmom se u neka doba započinjalo u Centru, a nastavljalo u hotelu. Prethodno bi neko otišao po Jozinu (školsku) harmoniku. Volio je borbene, sâm ih pjevao, a da bi mu ugodili neki bi započinjali crnogorske, one su mu takođe godile. Mom profesoru i direktoru jedna od najljepših pjesama iz Crne Gore, koju godinu kasnije na društvenim zabavama u Varešu postaće omiljena: Još ne sviće rujna zora. Ima li bolje njene interpretacije od one Mirka Rondovića?
• KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA • PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU tel. +387 (0)32/ 843-083 BUKETI • SVJEŽE CVIJEĆE • LONČANICE 061/ 753-522 SVADBENI BUKETI • POGREBNI VIJENCI 061/ 783-326
BROJ 208
9
IZ SYDNEYJA VAREŠKA ZABAVA ZA POKLADE Croatian Soccer Tournament ili Hrvatski nogometni turnir za Australiju ponovo je izmamio na zeleni teren i NK "Bobovac" Vareš. Ove godine smo prijavili čak dvije ekipe, mladu ekipu i, kako bi to bilo pod naški, stare momke. Još mi imamo "momaka" koji su spremni trčati za bubamarom, pa s njom zaplesati neki njima znan virtualni ples, da pokažu poneku njima znanu fintu, a onda je raspaliti u maniri nekog svjetskog asa. I dok su se naši momci nadmetali, ja sam malo navijao, a malo bio na Mekušama, na utakmici Vrovina–Oćevija, koja se odigrala prije možda četrdesetak godina. Naravno, bio sam u društvu Rafe Barišića i Ljupka Jakića, i dok je Ljuban potajno izvlačio plosku iz njedara evocirao mi je uspomene na neka njemu draga vremena. Da su naši momci, a posebno mladi, bili zapaženi ispričao mi je Mladen. Naime, iza turnira on se našao u nekom od naših restorana. Ništa neobično, da za susjednim stolom nije sjedilo poveće društvo, po svoj prilici Dalmatinaca. Bili su toliko glasni da ih se moralo čuti. Naravno, bila je muška tema, nogomet, i to baš Hrvatski nogometni turnir. U svojoj maniri oni su ćakulali i beštimali sve oko toga. Ne bi to Mladenu ostalo u sjećanju da na tapet nije došao i NK "Bobovac". Uglavnom pozitivno, više njih se složilo na komentar jednog između njih. "Ma ona dica, onaj, onaj Bobovac Vareš, jedino ona dica igraju juropski balun, oni stari mulci samo su ih tukli po nogami, ali jaba, dica su ih rasturila." Pojave se ti moji dobri momci, bljesnu na trenutak, ozare mi lice i ponovo utonu u svakodnevnicu. Tek s vremena na vrijeme, negdje u prometnoj džungli, primijetim poneki logo na autu ili kužnem neku našu facu, što mi uljepša dan. I tako dođu poklade, a mi rasuti, pomalo uspavani, te sam imao dojam da će ova godina proći bez lijepe fešte. Međutim, već je dosta ljudi naviklo da za mačkare Varešani
10
Druženje za pamćenje Prođe godina, nekako tiho i neprimjetno. Kišna i vlažna. Pos'o, kuća, pos'o... i da ne otkinemo malo vremena za svoju dušu ne bismo se imali čega ni sjetiti. Tako, ipak, ostat će poneka uspomena na naša druženja i na susret s jednim posebno dragim fratrom. Piše Josip Josipović prave pravu zabavu i feštu. Kada smo shvatili da se tome nadaju i ove godine, u posljednji moment smo se trgnuli. Sve što smo mogli odradili smo telefonima jer vremena za sastajanje nije bilo. Ove godine smo više prepustili da to budu individualne kreacije i zamisli pojedinaca. Ma, kako god da mi to uradimo, opet ispadne čak puno bolje nego što zamislimo. Ipak, moram odati priznanje našim gospođama na brdu kolača i svima onima koji su svojim trudom doprinijeli da to bude na zavidnom nivou, svima onima koji stvarno imaju smisla za zdrav humor i stvaranje nezaboravne atmosfere na zabavi. S ovim bi se mogla i završiti moja priča o pokladnoj zabavi da nije bilo druge zanimljivosti. Naime, normalno je da se na utakmici, svadbi ili zabavi pojavi i fratar – svećenik, pozvan ili sa svojim društvom, te se i oni znaju lijepo družiti s narodom i uvijek su dobrodošli. Zanimljivost je za mene u tome što sam u toku zabave primijetio ne jednog nego četvoricu naših, nama dragih i dobro poznatih franjevaca. Eto, i tim njihovim posjetom bili smo počašćeni i normalno je da i oni vole narodne običaje, pa i ubuduće su fra Drago, Davor, Josip, Ivo, pa i ostali, dobro došli na naša druženja. Ujedno želim ispričati jedan moj susret i razgovor s fra Dragom, nevezano za našu zabavu. Fra Drago je, kako i sam za sebe kaže, stara garda. Dugo je u Australiji, dobro poznaje kompletnu našu zajednicu, a i zajednica zna i cijeni njega. Vrlo je otvoren, komunikativan i šaljiv tako da je uvijek oko njega skup, sa sva-
kim će on prozboriti bar na kratko. I u mom slučaju, u jednom sličnom okupljanju, upita me fra Drago: "Odakle si mi ti, bivša momčino?" Prvo sam se na to lijepo nasmijao pa mu se uljudno predstavio i rekoh da sam rodom iz Vareša. Malo se fra Drago zamisli, pa nastavi: "Nigdje ti se ja nisam više blata nagazio nego u tvom Varešu...", te mi ispriča svoju priču. "Prvo, ja sam ti školski s vašim fra Leopoldom Rochmesom, pa sam nekad davno kao mlad fratar došao u Vareš na ispomoć za blagoslov kuća. Spremiše me u Potoke, selo lijepo, ali do njega i okolo, Bože oslobodi..., mislio sam – ostado' u tom blatu. Kako taj svijet devera nije mi jasno." Odšutio sam malo kao nad pokojnikom, pa fra Dragi ispričao sudbinu Potoka. "Davno smo ti mi, fra Drago, Potoke sahranili, nema tog sela već dugo godina, ali Potočana, Potočana ima." Fra Ivo je prevalio stotinjak kilometara da bi bio na našoj zabavi, ali i s jednim važnim razlogom. U kratkoj stanci nam je kazao da za par dana stiže u Australiju i nama dobro znani fra Mato Topić! Zna on iz nekih naših priča da ga mi izuzetno cijenimo, pa je i on izrazio želju da se sretne s nama kao zajednicom. Fra Ivo mu je domaćin i pozna već obveze koje će imati fra Mato, ali nama, ako želimo, ostavlja tri dana za druženje s fra Matom, u našoj režiji. Prijedlog smo prihvatili sa zadovoljstvom. DRUŽENJE S FRA MATOM Ponovo su telefoni proključali dok smo utvrdili termin sastanka i dogovorili sve oko dočeka nekadašnjeg vareškog župnika. Napokon pade dogovor: ponedjeljak,
BROJ 208
18.30 h, u "King Tomislav Clubu". Danima kiša, a taj opet pregrijalo, pa se osjećam napola skuhan, vozim prema "Tomislavu" brzinom mic po mic, a po glavi mi se mota ona reklama "žuja je zakon" (ožujsko pivo). Napokon stižem, među zadnjima. Drugi su tu i nekako mi djelovaše kao trezveno društvo u osnivanju, Korizma je tu, pa ja shvatih da bih sa žujom narušio balans te poručim tonic. Radni dani; svi su zauzeti, te srijeda, četvrtak i petak ovdje i nisu dani druženja, ali priliku da ugostimo važnog nam gosta nismo mogli propustiti. Mišo Marjanović dragovoljno prihvati da u srijedu poveze fra Matu u Sydney, te da taj dan provede u organizaciji obitelji Marjanović i njihovih prijatelja. Čedo Jakić drage se volje ponudi za četvrtak, uz napomenu da je u četvrtak fešta, a Mladen Ilić je prihvatio na sebe petak, ali smo petak večer odredili i za zajedničku večeru svih koji žele u HKD "Bosna". Poslije klub-druženja fra Mato bi prespavao u obitelji Ilić, a Mladen se prihvatio i obveze da ga u subotu odveze na aerodrom, jer u subotu leti za Tasmaniju. Dragi moji, o druženju Varešana i fra Mate Topića u Sydneyju naprosto se i ne može sve staviti na papir jer ljepotu osjećaja da ti je u gostima netko koga izuzetno cijeniš, s kim si dijelio najteže dane vareške kalvarije, tko te u potpunosti razumije i tko ti ostaje prijatelj do kraja, nemoguće je izraziti. Kad ti dođe takva osoba u goste jednostavno te toliko razveseli da tu bude molitve, priče, šale, pjesme, suza i smijeha, i iza svega ostane toplina na kojoj će se mnogo puta duša ogrijati. Marjanovići su lijepo ugoTRAVANJ 2012.
Fra Mato u društvu sydneyjskih Varešana
stili fra Matu, dosta je bilo priče i evociranja uspomena na teška vremena kada su baš Mišo i Mato dijelili svakodnevnicu punu neizvjesnosti. Mišo je iskoristio priliku da fra Mati pokaže hrvatsku crkvu sv. Nikole Tavelića, klub "King Tomislav", te staračko naselje "Kardinal Stepinac", naselje koje je vrijedno pokazati i pogledati, po mom sudu kao najbolju investiciju hrvatske zajednice u Sydneyju. Čedo i Božana Jakić nisu žalili ni vremena ni truda, te uz pripomoć sestara, rođaka i prijatelja sazvali su veliko društvo za veliku feštu. Lijepo sam pozvan i ja, pa zatičem kod Jakića veće društvo nego što sam očekivao. Bî tu molitve prije večere, koju predvodiše dva maksuma Ana Marija i Antony, i to tako lijepo i bez greske, večera – delicije kakve znaju pripremiti samo Vareške, a potom se oglasi harmonika. Fra Mato kao da je svakodnevno s nama, poznat mu kompletan naš repertoar. Redaju se pjesme, netko donese laptop te se uspostavi i skype veza s Hrvatskom i Mijom Vidovićem. Obiđe kamera sve prisutne te izmami suzu u Mijatovu oku, a i komentar: "Barabe jedne, em je Korizma, em mi vam u duboku snijegu, a vi šenlučite, pa još sa parokom". Razišli smo se u kasne sate jer sutra je radni dan, a i novo okupljanje u HKD "Bosna". TRAVANJ 2012.
Iskoristili su Mladen i Čedo petak da pokažu fra Mati centar Sydneyja s turističkim atrakcijama kakve su Opera House, Harbur Bridge, Botanic Gardner, Cathedral. Večer u HKD "Bosna" privukla je ponovo lijepo društvo, pa i starije kao što su bake Marija Mijatović i Lucija Josipović, jer ni one nisu žalile truda da se sretnu s fra Matom. Uz lijep govor te kraće evociranje uspomena fra Mato se obratio nama kao zajednici, toplo se zahvaljujući za iznimno lijep prijem i doček kakvom se on nije nadao. Ispred naše udruge moja malenkost je opet pozdravila fra Matu, te sam pokušao pričom oslikati naše viđenje njega kao čovjeka, ali i kao fratra koji je u jednom teškom vremenu znao odgovoriti mnogim izazovima te bio svijetla točka u koju su mnogi upirali svoj pogled nadajući se boljim danima. Do duboko u noć fra Mato je zagrljen i okružen svojim Varešanima nizao pjesme koje dođu kao melem srcu u dalekom svijetu. Ode fra Mato svojim obvezama, a mi svom poslu. Rastali smo se uz obećanje za još jedno viđenje u Wollongongu, na sv. misi koju će on predvoditi. To bi ujedno bio još jedan zajednički ručak, oproštaj i ispraćaj fra Mate u domovinu. Dva tjedna nam je dobro došlo, malo smo posložili kockice, odradili neke zaostale
posliće i, naravno, dogovorili da fra Mati pripremimo jedno lijepo iznenađenje. Lijep nas je broj namjeravao putovati u Wollongong, pa je za one koji su bili zainteresirani iznajmljen i manji autobus. ISPRAĆAJ FRATRA U DOMOVINU Došao je i taj dan, ja ipak putujem svojim autom, ali smo u vezi tako da bismo trebali nekako svi u isto vrijeme biti pred crkvom. Razlog: polovica nas je u narodnim nošnjama i to bi trebalo biti iznenađenje za našeg fratra. Uspjelo je upravo kako smo zamislili, dolazak autobusa i nekoliko osobnih auta te izlazak Varešana u narodnim nošnjama bilo je veliko iznenađenje za fra Matu, ali i za kompletnu zajednicu u Wollongongu. Domaćinski su nam ustupili prve redove u crkvi, te je ubrzo počelo misno slavlje. Fra Ivo kao domaćin najavljuje i predstavlja fra Matu koji će voditi misno slavlje, ali i pozdravlja sve Varešane koji su došli i koji su nazočni slavlju. Imam osjećaj da smo svi posebno napeti, da svi upijaju svaku izgovorenu riječ. Fra Matu su ponijele emocije, dale mu nadahnuće da kroz propovijed svakom pojedincu približi Evanđelje pa je svatko mogao pronaći sebe u tom oslikavanju. Pogledam oko sebe, mnogima suze kvase obraze, i znao sam da je fra Matina pro-
BROJ 208
povijed našla put do svačijeg srca. Poslije mise pade fotografiranje nas u narodnim nošnjama i fra Mate. Ispred crkve postadosmo malo i medijske zvijezde, radile su kamere na mobitelima i više puta smo zamoljavani da se slikamo s pojedincima ili kao veća skupina. Mnogi nam rekoše da smo ih prijatno iznenadili, da smo im vratili neke davne slike i da smo im uljepšali dan. Ni fra Mato nije krio da mu je sve to drago i da je iznimno počašćen našom idejom i našim nastupom. Zajednički ručak i oproštajno slavlje ubrzo poče, naravno bio je tu i lijep broj naših prijatelja iz Kraljeve Sutjeske. Naš Šimo Višnjić i njegova harmonika samo su podgrijavali atmosferu, pa su ponovo krenule pjesme iz našeg repertoara, a bome i neke izvlačene i otimane iz zaborava koje nisam čuo dugo, dugo. Naravno, oglasiše se i naši Sutješčani s izvornom pjesmom. Marija i Franjo Pavlović te njihova kćerka Violeta pokazaše da će ta pjesma još živjeti jer lijepo je bilo vidjeti mladu Violetu kako vodi pjesmu zagrljena s roditeljima i ne stidi se svoje pjesme ni svojih korijena, a, bogme, moramo priznati da se tako nešto rijetko viđa. Dođe i vrijeme govorancija. Prvo fra Ivo kao domaćin pozdravi sve nazočne, zahvali se svima, te prepusti riječ fra Mati. Ponovo je fra Mato zahvalio na našoj pažnji, na našoj ideji, što ga je sve skupa vratilo u neke prošle dane, govorio je o tim teškim danima kad je s narodom plakao, kad je s narodom molio po kućama, kad je preko noći razmišljao kako riješiti nametnute probleme koji život znače za šaku vareških nevoljnika koji su samo u njemu gledali osobu kojoj mogu vjerovati, jer su odavno od sviju bili prevareni. Molio nas je i savjetovao da čuvamo svoje obitelji, a i svoje običaje. "I pođite u svoj i naš Vareš kad god imate priliku jer vidim da ga se ne stidite i da ga i dalje volite. A ja, ja sam vam u Varešu sazreo i kao čovjek i kao fratar, i iz njega nosim jedno veliko životno iskustvo", rekao je.
11
IZ SYDNEYJA
IZ PRVE RUKE
Bila je to ujedno i prilika da fra Mati uručimo naš dar, našu donaciju, kako ispred udruge "Bobovac" tako i osobne donacije, sve upakirano u veliku čestitku gdje smo svi ponešto upisali fra Mati za dugo sjećanje i za uspomenu. Naravno da se Mato neće obogatiti od toga, ali je sve od srca jer je on čovjek sa zaslugama, barem u našim očima. Znao sam da je red da i mi ponovo nešto kažemo za rastanak, ispred nas Varešana i ispred naše udruge "Bobovac". Nisam želio ponavljati govor iz HKD "Bosna" nego pokušao reći to isto samo malo drugačije poredao riječi. Dragi moji prijatelji, sve što je lijepo kratko traje, pa i naša druženja s našim dragim gostom, našim fra Matom. Želimo mu svako dobro do nekog novog viđenja, ali moram vam reći još nešto vrlo važno. Dragi moji Varešani, fra Mato je ovih dana prošao i liječnički pregled (izmišljeno, jer nikakvog pregleda nije bilo) te nalazi nisu baš povoljni. Dijagram za srce pokazuje velike oscilacije, naravno samo na emocionalnoj bazi i od uzbuđenja, jer ovih navedenih dana toga je očito imao. Aparati, dragi moji, pokazuju nešto teže, pokazali su VAREŠ na Matinom srcu, urezan duboko u njega. Dragi moji, on to vuče već duže vrijeme i to je već postao kronični slučaj i tome lijeka nema. Nije ni čudo, dugo godina bio je izložen zračenju vareškog mentaliteta, vareške kulture i zračenju vareških običaja. Dragi moji, to je neizlječivo, pomaže jedino terapija – druženje s Varešanima uz harmoniku i lijepu pjesmu. U danima boravka kod nas fra Mato je uspješno prošao par tih lijepih terapija pa, dragi naš, s vremena na vrijeme znaj da ćeš morati među Varešane, gdje si, naravno, uvijek dobro došao. I na kraju, dragi naš fra Mato Topiću, jednom kad sve ovo postane sjeta, sjeti se ljudi na kraju svijeta, sjeti se nekom molitvom tihom, jer i mi smo grešni ljudi.
rga je naslonio glavu na upravljač, nemoćno objesio ruke, Jakov je otvorio vrata, sišao iz kabine lagano, osvrtao se oko sebe kao da želi pozicionirati točno mjesto naše nevolje, stavio je dlan nad obrve kao izvidnik, okretao se niz i uz cestu: – Niđe živa roba! – zaključio je. Sjedio sam na poklopcu crknutog motora, ne usuđujući se pomaknuti, činilo mi se kao da bih izlaskom iz kabine izdao brata. Sunce s istoka obasjalo je golemi vjetrobran s gomilama sasušenih mušica. Ugledao sam rijeku, lijepu i bistru, provlačila se između stijenja, a obale su se kamenim gromadama uzdizale do mojih nogu. Mislio sam pitati je li to taj Vrbas, ali mojim suputnicima sigurno nije bilo do zemljopisa, a i sam osjetih grizodušje zbog takve primisli. Njih dvojica zajedno su podigli poklopac motora; ispod je sve šištalo i Jakov je rekao da se ništa ne dira dok se motor ne ohladi. Ne znam zašto, ali pogled na naš kamion podsjetio me na izgorjeli i napušteni tenk iz nekog filma koji sam gledao u našoj tijesnoj seoskoj sali, stisnutoj uz malu prodavaonicu koju smo zvali zadruga, a koja je služila za sve, pa i za Haku, taksista iz Čapljine koji je vozio žuti volvo, a nekoliko puta godišnje nam prikazivao filmove. Film je bio američki, a Amerikanci su se tukli s Vijetnamcima, za koje smo mi u školi davali sitniš za koji su nam govorili da će stići do jadnih Vijetnamaca, ali u filmovima smo ipak navijali za Amerikance; oni su bili lijepi i duhoviti, izgledali su opako, suvremeno naoružani, imali su telefone kojima su dozivali avione i helikoptere, a koji su napalmom pržili položaje Vijetnamaca i njihove tenkove. Vijetnamci su izgledali neuredno kao da su iz moga Čeljeva i vraćaju se s njiva, prljavi i umorni, umjesto ten-
12
G
Jakov
-roman u nastajanjuDragan Marijanović kova vozeći freze za koje je naš Tofik pravio prikolice, povazdan vareći u velikoj avliji ispred stare kuće, uvijek bijele od friškog vapna. Vijetnamci su ginuli u gomilama, ispuštali nekakve čudne zvuke, kao kad prokineš seoskog kera nogom, a Amerikanci su ginuli nekako lijepo i tužno, uvijek u naručju suborca koji bi ga tješio, dok su mu drugi gurali injekcije u tijelo, a Amer bi gledao u nebo lijepim modrim očima, drug bi ga zagrlio dok ne izdahne i onda bi mu strgnuo pločicu s podacima sa grudi. Svi su plakali i mi svi u staroj seoskoj sali smo plakali. Svi osim Hake koji je zagledao seoske cure. Najviše smo plakali kada poštar marinčevoj ženi u Americi donese obavijest o pogibiji. Ona bi ugledala poštara, uzviknula "Ne!", poslala dijete na gornji
BROJ 208
kat lijepe kuće okružene travnjakom, a onda bi čupala kose i izgovarala marinčevo ime. Đe tu neš plakat?! I kojega smo vraga uopće kupovali te markice kad nijedan Vijetnamac neće preživjeti ovaj Hakin film, a koliko je još takvih filmova koje nismo i nikada u Čeljevu nećemo vidjeti, a Ameri se u njima svete kosookima za smrt svoga druga, čija žena u Americi plače? – Otišo kiler, nema šta drugo bit – pretpostavio je brat, a Jakov je dodao: – Ako je samo to, bit će ko bog! Otvorili smo i ceradu otraga, bila je prljavožuta, s bočnih strana na njoj je pisalo nešto nerazumljivo na njemačkom, vidjeli su se i plavi ostaci brojeva telefona. Činilo mi se da je cerada od gume, i boravak pod njom na TRAVANJ 2012.
jakom suncu, ma koliko kratak bio, dovodio me do nesvjestice. Grga je uzeo malu drvenu gredicu koja je ležala uz stranicu prikolice i podupro stražnji dio cerade, ispod koje su zamirisale breskve. – Isto ti je prodavat breskve ili govna, ako ji ne prodaš na vrijeme! – rekao je brat pipajući nekoliko plodova. Bili su posve meki. – Bome ćemo se načekat do prvih govana! – asocirao je Jakov na stanje u našim praznim crijevima. Onda je pljesnuo rukama: – Čojek treba bit sila kad je najgore. Koliko puta je Velež igro na strani; te Zvijezda, te Hajduk, te Partizan, Dinamo... Propas, propas živa, a sudije vazda protiv Rođenih, ko hanomag protiv nas; ali, šta: Kulje Vladić namjesti loptu, pogodi Bajevića u glavu, ovaj "moj naklon", i gooo! Sviraj ti sudija ku.cu mom. Doduše, naštima on domaćinu penal, ajde, neka je, ali Velež je redovno gubio od Radničkog, Maribora i ljevi ekipa, ali ovoj četvorki bi vazda iščupo koliko mu treba... – Jes, ali Velež nikad prvi! – upao sam u nenadani jutarnji nogometni dijalog s Jakovom: – vazda peti... – E, tu sam te čeko; tako je sve u našoj državi, dok se jaka četvorica namire i petom nešto ostane, bolje bit peti a svak zna da si najbolji, nego bit zadnji pa i ti znaš da si najgori. To je zajebano! – Is'a ti, Jakove, koji smo mi sad? – pitao je Grga koji je o nogometu znao samo da navija za "Dinamo", kao i svi u našoj familiji, i zbog "Dinama" je davao i vrlo rijetko primao degenek, "Dinamo" je u nas bio nešto kao religija: ne ideš baš u crkvu, ali znaš da je tamo tvoja religija. – Mi sad razigravamo, još se ništa ne zna, prvi nismo, ali ne znači da ćemo bit zadnji, jer bi onda dibidus propali, a Jakov Mrvalj nikad nikom ne ostaje dužan. Neđe smo u sreTRAVANJ 2012.
dini tabele, a ako nam neko stane a hanomagu nisu probili klipovi, mogli bi bit peti! Eno rabe! – uzviknuo je naš dobri Jakov i napravio nekoliko živahnih koraka, raširio noge točno iznad bijele linije i podigao ruke. – Eno ga ko onaj kenjčev eroj, doli u Opuzenu, kako no se zvao? – živnuo je i Grga. Znam taj spomenik, postavljen je usred ledine iza koje se odvajaju ceste za Split i Dubrovnik. U njegovoj blizini ljeti bi strašno zaudaralo, jer su se sušile baruštine delte Neretve. Jednom je naš Toni Knjaknja stopirao, stao mu neki Švabo s mercedesom i, kad su prolazili pokraj spomenika, Švabo je otvorio prozor, "Šajze", rekao je, a onda se okrenuo Knjaknji, otvorio mu vrata i zapovjedio: "Hinaus". Knjaknja se tako zvao zato što nije znao pravilno izgovoriti mnoga slova, njegov tjelesni i djelomični mentalni razvoj upropastila je neka kriva injekcija u ranom djetinjstvu, pa je Knjaknja cijeli život hodao, uglavnom od Čapljine južno, pa dokud stigne. Znali su ga svi vozači, katkad mi se činilo da ga poznaje cijeli svijet. Nije plaćao karte u autobusima i vlakovima, stopirao bi kraće nego djevojka u minici, Knjaknja je bio legenda. Ovaj incident sa Švabom najgori je koji mu se, u dugoj karijeri lutalice dogodio. Istjerao ga napolje, jer je bio uvjeren da je nezgrapni Bal-
kanac drsko prdnuo u njegovom mercedesu. – Stevan Filipović – rekao sam. Bio je to impozantan spomenik; govorilo se da je taj Stevan, dok su se Nijemci spremali da ga strijeljaju, objese ili nešto slično, uzviknuo: "Živjela komunistička partija Jugoslavije!". Pa je spomenik zato toliki, da se odsvakud vide njegove uzdignute ruke. Strijeljanje ili vješanje dogodilo se u Valjevu, a kako je rodom odavde, svakako mu se trebao napraviti spomenik. Lokalni zajebanti smatrali su da su Stevanove ruke tako visoko uzdignute kao da moli da ga se čupa iz tog nepodnošljivog smrada baruština za dugih suša, osobito kada trune korijenje kupusa. – Eto, jebo te onaj ko te tome naučio! – brecnuo se Jakov. – Kako more bit iz Opuzena, a Stevan? On je Stipan i s tim imenom je tamo otišo živ, a kad je pogino, nadili su mu ime Stevan. I niko nikom. Nikom ništa! Zato je meni ćaća dao ime Jakov, pa ga predi ako moreš! – Dobro li morete srat – Grga je bio u potpunom beznađu, osobito što mu se naš razgovor činio posve nepotrebnim, u pusto jutro na pustoj cesti, s pokvarenim autom punim brzo kvarljivoga voća, daleko od najbliže tržnice i predaleko od Prijedora, a blizu mogućeg spasa koji možda dolazi s ovom rabom, regi-
stracije BU pa petokrakom i pet brojeva. Na njoj je pisalo Špedicija – Bugojno, a na vjetrobranu su prve sunčeve zrake primale gole bijele grudi ljepotice s duplerice magazina "Start". Znam te sise, jer imam taj primjerak magazina, zajedno s još tridesetak njih, ispod kauča, doma. Raba je izbacila desni žmigavac i kočila naglo, dva ili tri puta zacviljele su gume i ostavile tračak dima nad tragovima za sobom, a Jakov je pokazivao rukama gdje ima stati, povlačeći se pred grdosijom. Okrenuo je dlanove unutra i navodio kamion, kao da priziva vjetar. No, više od pola teretnjaka ostalo je na cesti, pa je omaleni vozač iskočio brzo, još se ne osvrćući na nas, otrčao tridesetak metara i rastrokutio crvene letvice, a onda se vratio do kabine i ispod sjedišta izvukao drvenu kutiju punu alata, iz koje su virili ključevi, već puno puta upotrijebljena pucola, zamotuljci kanape i žice, dijelovi kablova, komadići bakra, okrugla kutija s toatnom masti, zavrtnji i svaki vrag koji bi mogao zatrebati vozaču. – Uranili, zoru prevarili! – veselo je doskakutao do nas i odmah zario glavu pod haubu. – Uuu, u-u-uuu. Mogo si i gore proć... Njegovo ukanje zvučalo nam je kao presuda, kao loša, najgora liječnička dijagnoza... (kraj devetog nastavka)
Hajde, dušo, da turizam razvijemo, kako, bona, kad ne umijemo. Priredio J. Klarić
BROJ 208
13
SA ZAHVALNOŠĆU
P
isati o nekoj osobi koju "dobro" poznaješ, s kojom si dugo živio i mnogo toga zajedno uradio, jest u isto vrijeme i lako i teško. Lako, jer puno toga, gotovo sve(?) o njoj znaš, ali i teško jer će to neki svesti i prihvatiti kao "o mrtvima ne treba govoriti, nego dobro; radije ništa, ako se nema što dobro reći". Bez obzira na istinitost ove mudre izreke, koja potječe još od starih Rimljana, smatram potrebnim nešto reći o ovoj dragoj i vrijednoj osobi poradi naših mladih i budućih generacija, pa i samih Varešana, jer su je mnogi dobro poznavali. Mnogo čemu nas je naučila i mnogo toga, gotovo svakome od nas ponešto dobroga učinila, a da nismo bili toga svjesni, ni znali, pa potom ni dovoljno zahvalni. Anica je rođena 1930. godine u selu Mir, općina Vareš, kao četvrto od ukupno devetero djece u obitelji Kate i Mije Grabovca. Svoj radni vijek provela je radeći pri Zajednici zdravstvene zaštite Sarajevo – PJ Vareš i cijeli svoj život, izuzev pet godina izbjeglištva (od 1993. do 1998.) kada je boravila u Kiseljaku (Gromiljak), živjela je na Miru, u rodnoj kući. Osim redovitog posla, Anica je mnogo toga uradila i dragovoljno, prije svega u rodnome selu. Od kraja 70-ih pa do kraja 80-ih godina prošloga stoljeća bila je u dva uzastopna mandata predsjednik Savjeta MZ Mir. Zahvaljujući njezinoj velikoj požrtvovnosti, ali prije svega ljubavi prema rodnom kraju, u tom je periodu: izgrađen vodovod, kanalizaciona mreža, napravljena prodavaonica, te mjesno groblje ograđeno novom željeznom ogradom. Također, ona je najzaslužnija i da je na Miru 1984. godine osnovano kulturno-umjetničko društvo "Sloga" Mir. Zbog toga nije me iznenadila konstatacija Ljubiše Spasića iz Vareš Majdana kad mi je jednom prilikom rekao: "Lako je vama, vi imate Anicu"! Anica je, bez pretjerivanja mogu to reći, zadužila gotovo
14
"Lako je vama, vi imate Anicu"! U čestim razgovorima nas Mirjana, čija pleća sve više pritišće breme brojnih godina, sama od sebe nameće se misao kako nam brzo odlaze oni naši mještani koji su se vratili na Mir, a kako se sporo ili više nikako ne vraćaju oni koji su u ratu (1992. – 1995.) protjerani i po svem svijetu raspršeni. Svaki odlazak s ovoga svijeta nekoga mještanina nova je rana na duši ne samo pojedinoj obitelji, nego i velika žalost i praznina za Mir i sve Mirjane, pa i za Vareš. Tako ja osjećam i doživljavam odlazak Anice Grabovac na vječni počinak 3. ožujka 2012. godine. I zbog toga sam ovih dana sav u sjećanjima na Anicu, koja su intenzivna, čak i precizna. Mnogo je toga daleko, davno, ali sada postaje i tako blizu. Nikad od suradnje s Anicom, a za dobro sela, nisam pravio predstavu, i zato nas je ta suradnja i suradnja svih u selu učinila zajednicom u starinskom značenju te riječi. Poradi toga što smo bili izuzetno složni mnogi su nam u okruženju itekako zavidjeli. Piše Mladen Radoš svaku obitelj na Miru, ali i u susjednom Stupnom Dolu. Mnogima je "izganjala" dječji doplatak, a gotovo svima plaćala struju, kupovala lijekove, obuću, te potvrđivala zdravstvene knjižice. Gotovo da nije bilo dana da ona nekome iz ova dva sela nešto nije učinila. Nikoga i nikad nije odbila, niti je poznavala kategoriju: ne mogu, ne znam ti ja to, nemam vremena... dapače, čini mi se da je uživala čineći dobro. Osim toga, mnogu je djecu "snabdijevala" olovkama, gumicama, tintom, ljepilom, papirima, bilježnicama... Zbog takvog svog ponašanja, ali i zbog savjesnog, odgovornog i poštenog odnosa na poslu i u MZ, Anica je 1978. godine nagrađena najvećim općinskim priznanjem – "Četvrtoaprilskom nagradom". Tada je ta nagrada zaista predstavljala veliko priznanje svima koji su je dobili, a naročito je pozitivno bilo (od onih koji su o tome tada odlučivali) da je može dobiti i netko tko nije član SKa, tko nije na nekoj funkciji, tko je bez diplome, a uz to i sa sela, te praktični vjernik. Anica je nastojala biti prijatelj sa svima. Njegovala je ne samo individualno prijateljstvo, nego i ona koja drže jednu zajednicu na okupu. Nastojala je, neprimjetno i neprestano, prenositi da prijatelj
znači da se drugoga može poštivati kao sebe samoga ili svoga najrođenijeg, da se bude u službi drugome, da se drugom ako je u potrebi i nevolji pruži ruka, da postoji spremnost s drugim dijeliti i dobro i zlo. Anica je sav svoj rad pa i brige i patnje doživljavala smislenim, i zbog toga je, uvjeren sam, bila jako sretna. Svi znamo da će nam nedostajati. Svjestan sam da ne postoji ništa što bi nam moglo nadomjestiti odsutnost i odlazak drage osobe, pa ne treba ni pokušavati tražiti nadomjestak. Takvo stanje treba jednostavno podnijeti i izdržati. To zvuči teško, ali je istodobno i velika utjeha, jer dok praznina ostaje stvarno neispunjena, preko nje se ostaje vezan s tom dragom osobom.
BROJ 208
Pogrešno je reći: Bog će ispuniti tu prazninu. On je uopće neće ispuniti, On je štoviše drži neispunjenom i time nam pomaže da sačuvamo – premda i uz bolove – naše staro zajedništvo, našu radost, snagu, vedrinu... Tu prazninu zaista ne treba ispunjavati. Neka je u njoj prisutan osjećaj da će Anica odnekle opet pokucati na vrata. Neka u toj praznini odjekuje njezina pjesma kojom se stvarala atmosfera vedrine, topline, blizine, ljubavi... Vjerujem da će nas, makar od vremena do vremena, obasjati vedro Aničino lice, jasan pogled, široki dlanovi sa savijenim prstima i široki osmijeh koji odmara, razveseljuje, hrani dušu... Uvjeren sam da se i na Anicu odnosi misao sv. Pavla koju je izrekao u jednoj svojoj poslanici: "Plemenitu sam borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao"! Anici u ime svih Mirjana, pa i Varešana, velika i iskrena hvala. Na kraju meni ne preostaje ništa drugo nego citirati bosanskog nobelovca Ivu Andrića, koji je ovako pisao svom profesoru, mentoru i prijatelju Tugomiru Alaupoviću u Beograd: "...A žao mi je kad pomislim da sa svakom starom ženom umre jedan stih i sa svakim fratrom biva zakopana jedna istorija. O današnjoj Bosni bolje da ne govorim". TRAVANJ 2012.
IN MEMORIAM
POSLJEDNJI POZDRAV
POSLJEDNJI POZDRAV
Našim dragim roditeljima
S tugom u duši i bolom u srcu javljamo da je naša draga supruga, majka, baka i prabaka
ĐURĐIJA BUBIĆ (1933. – 2012.)
STAŽIJA ŠOLA
ŠIMO BUBIĆ
preminula dana 10. ožujka 2012. u 80. godini života. Počivala u miru Božjem!
(1939. – 2012.) Zahvaljujemo svim prijateljima i susjedima na tužnom ispraćaju. Počivali u miru! Ivica, Julija, unučad i ostala rodbina
Suprug Anto, kćerka Ankica, sinovi Mario i Miro, i unučad
POSLJEDNJI POZDRAV
ZAHVALNICA
Mom dragom suprugu
U povodu smrti moga dragog supruga
VATROSLAVA GRGIĆA
VATROSLAVU GRGIĆU
(1951. – 2012.)
(22.XII.1951. – 28.II.2012.)
izražavam iskrenu zahvalnost rodbini, prijateljima i svim djelatnicima Policijske stanice Vareš što su bili uz mene u najtežim trenucima.
...Želim da živim tvojim dahom I da se smijem tvojim osmijehom. Želim da bolujem tvoje boli I želim da sanjam tvoje snove Dokle me ima I dok postojim... Zato ću uvijek biti s tobom U dašku misli ili u snu... Zato ja rastanke ne priznajem... i nikad neću... (M.Antić)
Ožalošćena supruga
POSLJEDNJI POZDRAV Voljenom tetku, badži i zetu
VATROSLAVU GRGIĆU (1951. – 2012.) S tugom zbog tvog preranog odlaska, ali ponosom što smo te imali čuvat ćemo te u svojim srcima i mislima.
Tvoja supruga Katica
Obitelji Bešić, Martinović, Ilić, Ajanović
POSLJEDNJI POZDRAV
TUŽNO SJEĆANJE
Dana 26. ožujka 2012. godine preminuo je naš dragi
IVO JELIĆ (1928. – 2012.) Zauvijek ćemo te pamtiti s ljubavlju i poštovanjem. Počivaj u miru Božjem! Ožalošćeni: supruga, djeca, zetovi, nevjesta, unučad, praunučad i ostala mnogobrojna rodbina
POSLJEDNJI POZDRAV
ČEDOMIR
MIROSLAV
Dana 29. ožujka 2012. godine preminula je naša draga
(1932. – 2000.)
(1957. – 1994.)
BARBARA ŠURKIĆ rođ. Dodik
LUKIĆ
(1928. – 2012.) Ostaješ zauvijek živjeti u našim srcima i mislima Počivaj u miru Božjem! Tvoji najmiliji
JASENKO
VEDRAN
(1960. – 1993.)
(1984. – 1996.)
Vaše: Bazilija, Željka, Jasna i Adrijana
TRAVANJ 2012.
BROJ 208
15
IN MEMORIAM
TUŽNO SJEĆANJE
IN MEMORIAM
BERNARD IDŽAKOVIĆ
ALBERT MALBAŠIĆ BERA
(1920. – 1977.)
(13.III.2011. – 13.III.2012.)
NEVENKA IDŽAKOVIĆ
Ti si uvijek s nama, samo si u drugoj dimenziji naše ljubavi u kojoj ćemo jednom opet biti zajedno!
(1929. – 2006.) U tišini vječnog mira pratit će vas naša ljubav i lijepa sjećanja sve dok živimo. Počivali u miru Božjem!
Tvoji najmiliji
Vaši najmiliji
TUŽNO SJEĆANJE (2.IV.2006. – 2.IV.2012.) Dana 2. travnja navršilo se šest godina od smrti našeg dragog oca, brata, djeda, svekra, pradjeda
TUŽNO SJEĆANJE (25.III.2009. – 25.III.2012.) Na našeg dragog
ILIJE MIOČEVIĆA MAJSTORA
RATKA GRABOVCA
S vječnom ljubavlju i poštovanjem čuvamo uspomenu na tebe. Vječno ćeš živjeti u našim srcima i mislima! Počivao u miru Božjem!
Po tvojoj dobroti ćemo te pamtiti, a u srcima zauvijek čuvati. Počivaj u miru Božjem! Tvoja supruga i djeca s obiteljima
Tvoji najmiliji: sin Pero, sestra Slavica, nevjesta Ljuba, unuk Mario sa suprugom Kristinom, unuka Ana sa suprugom Željkom, praunuci Ivan i Ilija
SJEĆANJE
TUŽNO SJEĆANJE
Na našu dragu mamu
Na naše drage roditelje
DRAGICA MARTINOVIĆ
MARIJANU FRANJIĆ
(6.IV.2005. – 6.IV.2012.)
(4.IV.2008. – 4.IV.2012.) S ljubavlju i poštovanjem čuvamo uspomenu na tebe. Tvoje riječi i tvoja djela još žive u našim srcima. Kćerke Marijeta i Marijela
LJUBOMIR MARTINOVIĆ (11.IV.2005. – 11.IV.2012.) Ostat ćete vječno voljeni i nezaboravljeni u našim srcima. Neka vam je vječna slava! Vaša djeca s obiteljima
TUŽNO SJEĆANJE
IN MEMORIAM
Dana 7. travnja navršile su se dvije godine otkako nas je zauvijek napustila najdraža, naša majka, supruga i baka
našoj dragoj ujni
JELENI RAVLIJA rođ. GAVRAN (7.IV.2010. – 7.IV.2012.) S ljubavlju i poštovanjem te spominjemo i zauvijek u srcu nosimo. Željko, Dušanka, Roman s obitelji i Boris Ivanković
TUŽNO SJEĆANJE
JELENA RAVLIJA rođ. Gavran (7.IV.2010. – 7.IV.2012.) Najmilija naša, iza Tebe su ostali neizmjerna tuga, praznina i bol, koji se ničim ne mogu nadomjestiti. Zauvijek ćemo Te se sjećati, voljeti i s ponosom Te nositi u našim srcima. Uvijek si nam pružala neograničenu ljubav i dobrotu. Počivala u miru Božjem! Tvoji najmiliji: suprug Jozo, sin Ranko i kćerka Sanja
MARIJA TROGRLIĆ rođ. Miletović Uspomena na tebe ostaje vječno u našim srcima. Počivaj u miru Božjem! Tvoji najmiliji: suprug Anton-Braco, sin Slaviša, nevjesta Irena, unučad Tina i Dario
SPOMEN
U SPOMEN
Na našeg dragog supruga, oca, djeda i punca
Našoj dragoj
ŠIMU DODIKA
SLOBODANKI BABIĆ
(8.IV.2008. – 8.IV.2012.) Danju u našim mislima. Noću u našim snovima. Voljeni ne umiru dok žive oni koji ih vole. Počivao u miru! Tvoji najmiliji
16
(8.IV.2006. – 8.IV.2012.) Dana 8. travnja navršilo se šest godina otkako nas je napustila naša draga supruga, majka, svekrva i baka
BROJ 208
(8.IV.2011. – 8.IV.2012.) Sjećamo Te se sa ljubavlju. Počivaj u miru! Brat Slobodan, nevjesta Zdenka, bratić Deni
TRAVANJ 2012.
SJEĆANJE
U SPOMEN
(14.IV.2008. – 14.IV.2012.) Dana 14. travnja navršile su se četiri godine od smrti našeg dragog
Na šest godina od tvoje smrti dragi naš
MARIJANA FRANJIĆA pok. Ilije
(14.IV.2006. – 14.IV.2012.)
S ljubavlju i poštovanjem čuvamo te u našim srcima i mislima. Počivao u miru Božjem! Supruga Jozefina, kćerka Katica, sinovi Željko, Mladen i Alojzije s obiteljima
Uvijek Te se sjećamo i mislimo na Tebe. Počivaj u miru Božjem!
MIHOVIL BRĐANOVIĆ
Tvoji: supruga Evica, sin Zlatko, kćerka Nada, zet Petar, nevjesta Ljilja, unuke Ena, Mihaela i Andrea
SJEĆANJE
SJEĆANJE na našu voljenu suprugu, majku, baku i punicu
MARIO FRANJKOVIĆ (18.IV.2006. – 18.IV.2012.) Godine prolaze, ali tvoj lik ostaje i dalje u našim mislima. Pratili te anđeli, podario ti Bog vječni mir. Obitelj Musić
MARIJU MARKOTIĆ
SJEĆANJE
(16.IV.2010. – 16.IV.2012.) Vrijeme tako brzo prolazi, ali ne donosi utjehu. Tuga i bol ne prestaju. Tvoju dobrotu, plemenitost i neizmjernu ljubav koju si nam pružila nikada nećemo zaboraviti. Teško je živjeti bez tebe. Bit ćeš uvijek uz nas, u našim srcima beskrajno voljena. Neka ti je laka vareška zemlja. Počivaj u miru!
Dana 20. travnja navršit će se godina dana od iznenadne i prerane smrti moje drage majke
Miroslav, Dolores, Mladenka, Luka i Tomo
SJEĆANJE IVO PETROVIĆ (1984. – 2012.)
TEREZIJE SEKE DUŽNOVIĆ rođ. Sprečkić
Nikad ne zaboravljen i uvijek u našim srcima
S tugom u srcu i prelijepim sjećanjem, Tvoja djeca s obiteljima
Tvoj sin Tomislav
IN MEMORIAM
TUŽNO SJEĆANJE
Dana 22. travnja navršit će se pet godina od smrti naše drage majke
(23.IV.2006. – 23.IV.2012.)
FANIKE DIVKOVIĆ
JOZO MILETOVIĆ
(22.IV.2007. – 22.IV.2012.) S ponosom i poštovanjem čuvamo uspomenu na Tebe. Počivaj u miru Božjem!
Tvoj dragi lik, plemenitost i iskrenost zauvijek će nas sjećati na tebe. Neka ti je vječna hvala i slava. Počivaj u miru Božjem! Tvoji najmiliji: supruga Anđa, sinovi Željko i Juraj, kćeri Margita, Angela i Marina, te unučad
Tvoji: sin Ivan, nevjesta Jela, te unučad Mladen, Violeta i Sanja s obiteljima
TUŽNO SJEĆANJE
IN MEMORIAM
(24.IV.2011. – 24.IV.2012.)
MIJO GRUBEŠIĆ
ŠIMO BARIĆ
(13.V.1982. – 13.V.2012.)
Dana 24. travnja navršit će se duga i bolna godina dana otkako nisi više s nama. S tugom i ponosom čuvamo uspomenu na tvoj dragi lik koji nas je ispunjavao ljubavlju, dobrotom i mirnoćom. Ostat ćeš vječno u našim srcima. Počivao u miru Božjem!
KATA GRUBEŠIĆ (10.IV.2009. – 10.IV.2012.) Život nestaje u trenutku, ostaju tuga i bol koju smrt ne prekida. Sjećanje na vašu plemenitost i dobrotu koju ste nam pružali ostaju uvijek s nama. Počivali u miru Božjem!
Supruga Anđa i sinovi s obiteljima TRAVANJ 2012.
BROJ 208
Vaši najmiliji
17
IZ POŠTANSKOG PRETINCA
Besmrtni alibezi Poštovano uredništvo, dobio sam od moga brata Zdravka Maroševića par primjeraka lista "Bobovac" pa tako odlučih da vam se javim. Ja sam Slavko Filipović, a rođen sam u Krčevinama. Otišao sam vani 1970. godine. Iako sam u životu većinom upotrebljavao strane jezike, više nego moj vlastiti, ipak našeg nisam zaboravio. Da budem iskren, sa gramatikom nekad nisam siguran, za to bih morao više čitati na hrvatskom jeziku. No, nadam se da ćete mi na tome oprostiti. Iz primjeraka vašeg cijenjenog lista nešto više doznah o tamošnjem stanju pa se odlučih da u obliku satire nešto o tome napišem, jer pošto sam više od 40 godina vani osobno smatram da mi ne doliči da se upuštam u neke ozbiljnije komentare što se tamošnjeg stanja tiče. Bože, moj Bože, što to svega u današnjem svijetu nema, i što se to po njemu sve ne događa. Tu su ti: revolucije, ratovi, terorizam, te i ono slobodno tržište, gdje se kupuju i prodaju žene, novorođena djeca, bubrezi, zmije, majmuni, a da droge i oružje i ne spominjem. Čak su neki stručnjaci proračunali da u cijeloj svjetskoj povijesti nikad nije bilo u svijetu više robova nego što ih ima danas. Sjećam se da sam učio u školi da je nekad postojalo tzv. robovlasničko uređenje gdje su ti se ljudi prodavali i kupovali na pijaci baš kao domaća stoka. Zamisli, to ti je eto nekad bilo! Nemojte misliti da se ta porobljena raja nikad nije pobunila, jer za to njihovo ropstvo nitko nije glasao na nekim demokratskim izborima. Tih pobuna ima i danas. Najveća je nesreća bila i jest u tome da nakon svih tih borbi za oslobođenje i tolikih žrtava većinom se događa ono "beg sjaši, a alibeg uzjaši". Skoro sve što se dogodilo bilo gdje u svijetu, to ti se isto dogodilo i u našoj Bosni. Pa bilo to robovanje, ratovanje ili bilo koja druga nesreća. Jedino atomska bomba nas još nije pogodila, kao što se to već dogodilo s jadnim Japancima. Kažem, hvala Bogu još nije, jer mi taj moderni svijet postaje nekako svakim danom sve opasniji. Pitam se, kako je to uopće moguće da se u svijetu tolike demokracije
18
tako nešto uopće može dogoditi. Većina nas zna da sama riječ demokracija potiče od grčke riječi što bi značilo "vlada naroda". Ja osobno ne vjerujem da je bilo koji narod u povijesti počeo neki rat ili bacio atomsku bombu na drugi narod. I kako to već rekoh, štogod se negdje dogodilo, to je bilo i kod nas, pa tako i ta sama demokracija nas nije poštedjela. Eh, sad tu ti neki zapadni skeptici misle da smo se mi Bosanci, ili ako se to nekom više sviđa "Bošnjaci", samo tako tome pridružili po onome "hajde Alija da je više vojske". Oni, naime, uopće nemaju pojma da smo ti mi skoro pola stoljeća imali socijalizam i radničko samoupravljanje gdje su radnici, a ne neke lijenčine nama vladale i upravljale. Tu su ti bili i čestiti radnici zvani "udarnici" koji su udarali ili pak bili udarani, jer discipline je tu moralo biti. Zar to nije bilo daleko pravednije? Jedino što pare nisu uvijek štimale, ali išlo je. I, eto, da bi nas još više ocrnili, ti tzv. zapadni demokrati su tu našu disciplinu zvali nekom diktaturom. Mi smo ti za njih uvijek bili neki balkanski divljaci. A što bi se onda moglo reći o svim tim njihovim razaranjima i pustošenjima u Vijetnamu, na Bliskom istoku i drugdje? To nije bilo nikakvo divljaštvo ili ...? Da budem jasniji: oko 70% američkih građana se izjasnilo u posljednjih nekoliko godina protiv vođenja rata u Iraku pa i u Afganistanu. BROJ 208
Kako znamo, rat se nastavio i još se vodi. Nevine žrtve padaju iz dana u dan. Ali, eto, oni sve to nazivaju demokracijom te ti tako nešto nude i prodaju nama Bosancima. Znaju li oni da mi uopće nemamo takve avione gdje bi mogli potovariti teške bombe, a kamoli s njima tući teroriste i uz to sve one kojima smrdi američki whisky? Ja se opet često pitam: zašto uopće nama Bosancima i treba ta zapadna "moda"? Mi smo ti uvijek bili, a to smo dabome i danas, po našoj naravi pošten narod. Živjeli uvijek na svome pragu i branili ono što je naše. Išli smo uvijek u crkvu, molili se svetoj Gospi i prinosili žrtve svetom Anti. Uvijek smo poštivali više Božje zakone nego one koji su nam ljudi propisivali. I eto vidiš, sada baš oni koji su stoljećima po cijelom svijetu krali, harali i varali hoće da nam kroje kapu i trube o nekim ljudskim pravima i kako bi mi trebali ili morali da upravljamo našom državicom. Da li oni misle da smo mi Bosanci neki Grci ili da je naša Bosna njihov pašaluk? Dobro, ruku na srce, moramo priznati da mi nismo odavno imali taj višestranački politički sustav, gdje svaka stranka može da vuče i navlači na svoju stranu ili recimo neke zakone o homoseksualcima gdje se cure žene, a momci udaju, ali opet, bili smo kud i kamo pošteniji nego oni. Pored svega toga mi ti imamo svoje ljude na vlasti, koji ni u kom slučaju ne zaostaju za onima u Parizu ili Berlinu. Oni se, isto kao i oni njihovi, vozikaju u luksuznim limuzinama, pristojno su obučeni i nadasve dobro ugojeni. Oni bar ne trče Kinezima da prose novce i mole ih za kredite. To našima nije potrebno jer oni i u tome ne oskudijevaju. Pošto sam ti ja ostario i osijedio u ovoj Africi, te sam ti za tu današnju politiku postao prava "dudučina", tek sam kasnije shvatio da ta zapadna demokracija uopće i nema nikakve veze s nekim ljudskim poštenjem. Jer kako sve to meni izgleda, svi ti silni dolari koji su "nestali" iz američkih banki, to nisu mogla biti djela nekih poštenjačina. Pa onda i ti sami ratovi gdje je nafta postala skuplja od krvi, sve mi to ne miriše na poštivanje ljudskih prava. Meni je to sve toliko zamršeno da kad se govori o teroristima često ne znam o kome se tu uopće radi. Tu ne može biti čista posla. Dobro se sjećam kad su moji stari govorili da na ovom svijetu sve je prolazno, a samo ono Božje je zauvijek. Sad, da li su ti oni sve te silne alibege imali na umu, to vam nažalost ne mogu reći. Slavko Filipović TRAVANJ 2012.
IZ STARIH ALBUMA
DRUŽENJA Gornju fotografiju posudio nam je Radoslav Dodik, te pružio podatak da su na njoj učenici srednje tehničke strojarske škole, s profesorima iz Zagreba, godine 1967. N a d o n j o j fo to g ra f i j i , i z sedamdesetih godina, snimljeni su vareški umirovljenici na izletu u Trsatu (Rijeka), a prema riječima gospođe koja nam je posudila fotografiju nitko ili gotovo nitko od njih danas više nije među živima. Tu su i imena osoba kojih se ona mogla sjetiti, a za imena koja nedostaju – smisao ove rubrike i jest da bi se nekoga prepoznalo ili prisjetilo. U prvom redu odozdo slijeva su: ?, Kazimir Dodik, Katarina,
Brđanović, Marija Pogarčić, svećenik iz Trsata, ? Mandić, ? Lekić. Drugi red: Drago Prkić, Kostić (šofer), Marija Dugonjić i njezin muž, Anica Likić, Katarina Fočić, Katarina Mrljić, ?, ?, ?.
LIST VAREŠKIH HRVATA
Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda
TRAVANJ 2012.
Treći red: ?, ? Dursun, Ivka Lastrić, Ivka Suljuzović, ? Čondrić, ?, Ivo Suljuzović, ?, ? Avdagić. Četvrti red: Majda Rajić, Ivka Vrebac, ?, ?, Rafo Varešković.
osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM • naklada: 1000 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Yoker" Busovača BROJ 208
19
TURISTIČKA RAZGLEDNICA VAREŠA
Priredio J. Klarić
ĆUPRIJE VAREŠKE U ovo proljetno doba, kada zvjezdanske vode navale, prvo što nam privuče pažnju je huk Stavnje, rječice koja s proljeća tutnji kroz svoje uzano kameno korito i spjere svu nečist nataloženu tijekom zime. Mnogi se u svojim nevezanim pričama o vremenu vajkaju "nema proljeća, nema topline, nije još Stavnja krenula", a Stavnja krene tek onda kada topla jugovina napadne snijeg u planini Zvijezdi. Pogled u nadošlu zelenkastu modrinu vode izaziva misao kako se nekada prelazilo
s jedne obale na drugu, što je to spajalo dvije strmenite strane, kojim se putom rijeka brodila, kako išlo na rad, kako roba dogonila? Misao i put odvedu nas do "kamene ćuprije", građevine s dahom starine koja ovdje stoji već stoljećima. Njezin oblik i gradnja podsjećaju na davni dolazak Osmanlija u ove krajeve. Kroz glavu prolazi "Jojića most", u uhu zvoni "znaš onde, kod Jojića mosta...". Dalje u mislima i pod nogama slažu se
"benićka ćuprija", "matijevićka lađa", "Adžina ćuprija" – nekoć drvene građevine koje je raspomamljena Stavnja često odnosila, a ostajalo je ime i današnje jednostavne betonske premosnice (konstrukcije) koje povezuju dvije vareške ulice i stambene skupine, pretvarajući ih u cjelinu pod nazivom – grad Vareš. Svaka od ovih ćuprija ima svoju priču, svoju tajnu, a o tome ćemo neki drugi put.