Bobovac br. 209 by Midnight Rider

9 771512 813006

ISSN 1512-813X

Cijena 1,50 KM • Za inozemstvo 1,50 €

LIST VAREŠKIH HRVATA

GODINA XVIII. • BROJ 209 • SVIBANJ 2012.

UVODNIK

bećanja i najave otprilike su ono od čega se sastoji sva ko d n ev i c a u B i H , konkretnoga ima vrlo malo, a i kad ima događa se presporo. Svjedoci smo toga na svakom koraku, ali uzmimo za primjer izgradnju autoceste. Od ukupno 336 kilometara, predviđenih koridorom 5c, Bosna i Hercegovina izgradila je tijekom posljednjih desetak godina svega 37 kilometara moderne ceste, makar s ulegnućima, i to na dionici JošanicaPodlugovi-Visoko-Kakanj, sjeverno od Sarajeva. To je najvažniji infrastrukturni projekt za državu, a po jednostavnoj matematičkoj računici ovim tempom bit će završen u narednih 80 godina. Tko to ovom društvu ne da naprijed? Moguće da je politika. Moguće da je nedostatak vizije. Moguće i manjak domoljublja. Pa i višak administracije. Ili sve ovo skupa. Nešto bi se moralo mijenjati. Iz Washingtona i Bruxellesa vrše se nagovori o ukidanju jedne razine vlasti, a to je kantonalna (u Federaciji BiH). Sadašnja struktura Federacije, uspostavljena upravo u

Između dva broja Washingtonu 1994., pokazuje se kompliciranom, neodrživo skupom i nadasve neprirodnom. Kantonalne administracije na vlastito uzdržavanje godišnje potroše milijardu KM, i još s federalnom (entitetskom) administracijom po svojoj glomaznosti za četiri puta nadmašuju prosjek u Europskoj uniji. S toliko njih koji skrbe o funkcioniranju sustava u ovoj zemlji trebao bi cvasti svaki grm, međutim imamo samo trnje. Kakva je politička spremnost naših vlastodržaca i koliko je uopće realno da se krene u preustroj koji podrazumijeva i promjenu Ustava Federacije BiH? Spremnost je tolika da će oni, kao i uvijek, kupovati vrijeme na sve moguće i nemoguće načine. A nerealno nije, već je i neminovno. Gospodarstvo nikada nije bilo u lošijoj situaciji, novca nema, pa ekonomija postaje ključni čimbenik pred kojim će popadati sve političke igre i prepucavanja. A opet bi neki

IZ ŽUPNIH MATICA

ŽUPA VAREŠ

Božo Adašević (64), Zora Grabovac rođ. Glavaš (88), Anastazija Mirčić-Jelić (73), UMRLI Jelka Pavlić (85), Serafina Ćapeta (91), Janja Miletović (80), Kata Gadža (88), Brigita Divković rođ. Nikolić (73).

ŽUPA BOROVICA UMRLI Marija Djaković (79). ŽUPA VIJAKA UMRLI Josip Bonić (61). Fotografija na naslovnici: M. Marijanović

politički jastrebovi preskakali redoslijed poteza pa prvo dokidali entitete "da bi zemlja konačno mogla postati članica Europske unije", no mi se na svom europskom putu krećemo brzinom onog valjka na autoputu koji, kako rekosmo, pređe 3,7 kilometara godišnje. Čak su i za tumbanje kantona predviđene dvije faze, po kojima se navodno već prave neke projekcije (Prvi glas o tome u Vareš je donio, za nedavnog posjeta Općini, predsjednik HSP-a BiH i zastupnik u Parlamentarnoj skupštini BiH Zvonko Jurišić). U prvoj fazi broj kantona bio bi prepolovljen i ostalo bi ih pet, do konačnog ukidanja svih. To naravno odmah budi kalkulacije, tko gubi centre moći, a tko će interesno profitirati na ekspanziji: na čijim će se tapeciranim vratima uhvatiti paučina, čija li će tajnica prva zaplakati... Možda se neki nadaju i tome da će se dužnosnici dvaju kantona samo objediniti, pa postati dvije administracije pod jednim krovom. Parkiralište bi se u tom slučaju duplo proširilo za službena vozila pridošlica i to je to. Uštedu bi se prikazalo u grijanju, domarskim izdacima i eventualno potrošnji struje... Šalu na stranu, prema shemi o

BROJ 209

kojoj se zasad raspravlja ovako bi to izgledalo u prvoj fazi: Zeničko-dobojski, Srednjobosanski i Bosansko-podrinjski kanton integrirali bi se s Kantonom Sarajevo, a Hercegovačko-neretvanskom bili bi pripojeni Herceg-bosanski i Zapadnohercegovački kanton, dok bi Unsko-sanski, Posavski i Tuzlanski kanton ostali nepromijenjeni. Naravno, o ovome će biti još govora, i bure, posebno kada konkretni planovi službeno budu ponuđeni javnosti. Za sada, političke stranke se ponašaju tipično – ne žele se očitovati ni o kakvim "grubim radovima". No, očekivati je otpore, naročito iz Zenice koja ovakvim nacrtom preustroja postaje prvi regionalni centar kojem se oduzimaju kantonalne poluge moći, a s njima i resursi. Općina Vareš bi ovo mogla dočekati kao spasenje, ali toliko je već iscrpljena i ekonomski i demografski da će to biti tek psihološke naravi. Čekajući tako neko proviđenje, u Varešu se trenutno može zabavljati silaskom šumskih medvjeda u grad, što uz kavicu u dokolici pobuđuje razne aluzije. Naime, osim što su upadali na seoske posjede, medvjedi su jedne noći početkom svibnja bili na bazenu, sišli niz stojkovićku ulicu i kroz naselje Glavica ponovno zamakli u šumu. A dok se oči okrenu za medvjedom, kamion s prikolicom pun švercanih trupaca niz glavnu promakne...

Donacije za "Bobovac" Antonija Martinović Tottenham, Kanada – 140 KM, Zdravko i Mira Mijatović Vareš – 20 KM, Katica i Boro Barkić Nijmegen, Nizozemska – 20 €, Gordana Antunović Augsburg, Njemačka – 10 €, Danijel Lučić Zuidland, Nizozemska – 22 €, Varešani u Nizozemskoj – 100 €.

Svima hvala lijepa! SVIBANJ 2012.

VIJESTI

Sjednica općinskog vijeća Na 38. sjednici Općinskog vijeća Vareš održanoj 26. travnja 2012. godine razmatrano je 17 točaka dnevnog reda i bilo je to prilično turbulentno zasjedanje, a zbog povišenih tonova pri kraju zamalo i prekinuto. Prvo je na redu bilo Izvješće o izvršenju općinskog proračuna za 2011., koje nije usvojeno, a iz razloga koji su, valjda, samo vijećnicima poznati. Materijal pod drugom točkom dnevnog reda nudio je potencijala za i te kakvu raspravu, ali to se nije desilo. Točka je glasila: pregled poslovanja proračuna Općine Vareš za period 2006. – 2011. Naime, stanje općinskog duga (prema dobavljačima, za doprinose i sl.) na dan 31. prosinca 2011. iznosilo je 1.913.789.69 KM, ali u dokumentu koji sumira ta dugovanja potenciralo se i iznos koji je naslijeđen. Pa je tako period od 1998. godine (od uspostave zajedničke vlasti nakon rata) do 2005. završio s 1.456.220,00 KM duga gurnutog "pod tepih". Ovo razgraničavanje značajno je utoliko što su se u međuvremenu mijenjali načelnici i stranke na vlasti. Konačno, to objašnjava šutnju današnje oporbe kad je riječ o ovom financijskom kamenu oko vrata. Ono što je dokument donio kao utješan podatak jesu dugovanja prema Općini koja se dijele na potraživanja od pravnih i fizičkih osoba u visini od 1.273.111,63 KM i potraživanja po osnovi Zakona o šumama koja iznose 1.506.593,86 KM. Kada se zbroji ta potraživanja ona dosežu 2,8 milijuna KM, međutim treba naglasiti da je polovica sredstava po osnovi Zakona o šumama procesuirana kod nadležnog sudstva, a druga polovica predstavlja nešto što se u najboljem slučaju može nazvati evidentirana i očekivana sredstva. Pa opet, ako uspije naplatiti dvije trećine svojih dugovanja Općina bi se mogla izbaviti iz začaranog kruga nelikvidnosti, ali problem nije toliko ni u samom novcu koliko u navadi nekažnjenog pljačkanja prirodnih resursa i potkradanja lokalne zajednice, što razjeda supstancu ovog društva. Pozitivan bi epilog bio tek kad bi se odgovorni za dubioze sankcionirali, a dužnička sredstva usmjerila u razvojne projekte umjesto u sanacije vlastitih dugova, ali to se još uvijek čini kao utopija. Pod trećom točkom propalo je usvajanje Prijedloga Odluke o utvrđivanju cijena komunalnih usluga. Naime, nakon sastanka kod općinskog načelnika, najavljenog na prošloj sjednici Vijeća, a u čijem su radu sudjelovali i predstavnici stranačkih klubova, izašlo se s usuglašenim zaključkom o nužnosti povećanja cijene komunalnih usluga za 10%, ali kad je to ugrađeno u Prijedlog vijećnici su (točnije, većina njih) glasovanjem poništili sav prethodni trud, ne obazirući se na činjenicu da zanemarivanjem rasta cijena goriva (odvoz smeća) i neprihvaćanjem kalkulativne cijene vode gubici Javnoga komunalnog poduzeća na godišnjoj razini dostižu oko 135 tisuća KM. Stoga će Općini i dalje biti ispostavljane fakture s obračunatom razlikom između trenutne i kalkulativne cijene vode, jer menadžment s pravom želi zaštiti JKP i osigurati mu pozitivno poslovanje, dok se u Vijeću pod krinkom zaštite građana od poskupljenja sve očitije prelamaju neki lokalni i privatni animoziteti pojedinih vijećnika prema JKP-u i njegovu direktoru. Pod šestom je točkom izglasana suglasnost za dodjelu koncesije za istraživanje i eventualnu eksploataciju mineralnih resursa – olova, cinka i barita na ležištima "Veovača", a na intervenciju vijećnika Marija Mirčića, u cilju zaštite interesa i zdravlja lokalnog stanovništva, precizirano je: "Koncesionar SVIBANJ 2012.

Priznanje u pravim rukama

Ivankoviću ponovo priznanje najboljeg urednika Nakon što je na 22. sajmu knjiga u Sarajevu (2010.) proglašen najboljim urednikom za foto-monografiju Stećci, autora Dubravka Lovrenovića u izdanju sarajevske izdavačke kuće Rabic, Željko je Ivanković (i) na ovogodišnjem, 24. sajmu knjiga u Sarajevu proglašen najboljim urednikom za monografiju Sevdalinka alhemija duše, autora Esada Bajtala, također u izdanju Rabica. koji bude izabran kao najpovoljniji ponuđač za kupovinu nekretnina Rudnika obvezan je prikupiti sve potrebne suglasnosti i dozvole prije potpisivanja koncesijskog ugovora, s posebnim težištem na okolinsku dozvolu, kojom će biti ispunjene norme u skladu sa Zakonima EU-a o zaštiti okoliša. Ugovorom o koncesiji posebno će se regulirati obveze koncesionara o sanaciji rudnika i drugih eventualno oštećenih površina po završetku eksploatacije." Informacija o primjeni Zakona i Uredbe o šumama FBiH pružila je podatke o frapantnim dugovanjima prema Općini – koja su već prezentirana pod drugom točkom dnevnog reda – a na to je došao istup poslanika u kantonalnoj skupštini Fahrudina Brkića koji je otvoreno ukazao na goleme i raznovrsne štete učinjene općini Vareš nezajažljivom i kriminalnom eksploatacijom i sve to začinio podatkom da je trenutno u izradi novi zakon, ali dok on ne bude donesen "na snazi" je bezvlašće, odnosno vakuum koji se, uvjeren je, maksimalno koristi. Informacija o zimskom održavanju lokalnih i regionalnih puteva kroz diskusiju je izrodila, kako je kazao načelnik Hamdo Fatić, mnogo generala poslije bitke, iako su izrečene i riječi hvale komunalnoj inspektorici Snježani Kokor, a ukupna se brojka sredstava koja su "otišla u snijeg" zaustavila na dramatičnih 283.613,40 KM.

BROJ 209

RAZGOVOR O POVRATKU

U Varešu je dana 20. travnja 2012. općinski načelnik primio dvojicu ministara, a razgovaralo se na temu povratka. Načelnikovi pomoćnici iz službi koje su u doticaju s tim pitanjem temeljito su prezentirali statističke podatke o broju povratnika i obnovljenih stambenih jedinica. Generalni je zaključak bio da treba jačati napore u oblasti obnove putne infrastrukture, koja je danas temeljni preduvjet ne samo za povratak već i za ostanak.

Općinu je najprije stigao Mirko Trifunović, ministar za rad, socijalnu politiku i izbjeglice u Vladi Zeničko-dobojskog kantona. To je bilo sa ciljem da on, zajedno s načelnikom općine Hamdom Fatićem, na svom (kantonalnom) terenu dočeka dolazak federalnog ministra za raseljene osobe i izbjeglice Adila Osmanovića. Priključila im se i treća skupina koju je predvodio zastupnik u državnom parlamentu Zvonko Jurišić, a u njegovoj pratnji bili su odreda stranački dužnosnici (iz HSP-a), među kojima i Oćevac Vinko Jakić. Budući da dolazi s državne razine, najprije je govorio zastupnik Jurišić naglasivši da interes za povratkom još uvijek postoji te da aktualna vlast na to odgovara sustavnim pristupom, a kao područja povratka apostrofirao je istočnu Bosnu i Posavinu. Ima i povratnika Srba u Federaciju BiH, dodao je. Ministar Trifunović uvodno je kazao da su koordiniranjem više ministarstava ostvareni odlični rezultati povratka u Zenicu, te da je kantonalna pažnja sada osobito usmjerena na povratnike u općine Vareš i Ilijaš. On je potencirao važnost održivosti povratka i kao jednu od stimulativnih mjera naveo pozi-

Ministri kod načelnika

Veliki postotak nerealiziranog M. Marijanović

tivnu diskriminaciju povratnika kod zapošljavanja. Načelnik je Fatić, uz ispriku, javno poželio ipak ne biti u istom kantonu s ministrom Trifunovićem, istaknuvši upravo tu pripadnost kao glavnu kočnicu u glavi potencijalnih povratnika, te iznio podatak da se događa i odljev mlađih vareških ljudi u Kanton Sarajevo zbog povoljnije socioekonomske situacije tamo, dok starija populacija istodobno teži ostvarivanju zdravstvenih prava u Sarajevu, zbog blizine. Kad je diskusija nakratko skrenula u pravcu toga gdje je Varešu mjesto, riječ je ponovo uzeo zastupnik Jurišić i obznanio kako se u političkim krugovima sve češće govori o rekonstrukciji Federacije BiH i neminovnim restrikcijama u pogledu broja kantonâ. To je možda svjetlo nade na kraju tunela za općine kao što su Vareš i Olovo, ali nadovezao se ministar Trifunović riječima da se Zenica ujedno suočava s aspiracijama za odcjepljenje Breze i Visokog – a to je već pola Kantona, upozorio je on. Koliko je Varešu dobro u Zeničko-dobojskom kantonu, ili nije, načelnik je ilustrirao brojčanim podacima po kojima se stanovništvo općine u odnosu na prijeratni broj prepolovilo, a broj uposlenih sveo na gotovo jednu petinu

nekadašnjeg broja i pritom ga nadmašuje broj umirovljenika. Dakle, stanovnika je danas, po načelnikovim podacima, 10.725 (7187 Bošnjaka, 3237 Hrvata, 180 Srba i 200 ostalih), zaposlenih ima oko 1800 i pola njih su proračunski korisnici, na Birou za zapošljavanje prijavljenih je 1220, umirovljenika je 2300, učenika ima 1300. Računa se da se 5783 vareška Hrvata nalaze u iseljeništvu, a ukupan broj registriranih povratnika u općinu Vareš glasi: 3338. Još uvijek stoji ugašeno 26 prijeratnih naseljenih mjesta. Načelnikovi pomoćnici Rusmir Berberović i Ermin Musa, koji su uskočili kod prezentiranja podataka, donekle su iznenadili prisutne dužnosnike nenaviknute da općine tako barataju s brojkama. Sve u svemu na području općine Vareš tijekom posljednjeg rata oko 15.000 ljudi pomjeralo se sa svojih ognjišta. Ključne prepreke dovršetku povratka su razrušena infrastruktura i nemogućnost zapošljavanja. Kod infrastrukture su osobiti problem ceste, pola ih je još uvijek pod makadamom. Glede zapošljavanja, Vareša je, po prosudbi načelnika, najviše unazadila loša privatizacija, izvršena famoznim upisom dionica. Načelnik je još naglasio da Općina ima pripremljene projekte čija

BROJ 209

vrijednosti oko 30 milijuna KM, za koje treba podršku svih instanci, te uzgred naveo nekoliko aktualnih projekata u pogledu obnove, kao i neke projekte na planu oživljavanja gospodarstva. Na koncu, ništa uvjerljivija nije niti statistika obnovljenih stambenih objekata. Obnovljenih ima 975, a neobnovljenih 1800. Na hrvatsku populaciju, koja čini najveći dio raseljenih i čije su stambene jedinice proporcionalno tome najviše stradale, otpada oko 500 obnovljenih i 1112 još neobnovljenih objekata. Završna riječ pripala je ministru Osmanoviću. Naveo je podatak da njegovo ministarstvo godišnje obnovi oko 500 stambenih jedinica na području cijele Federacije i s takvim tempom zadržalo bi se četiri godine samo u Varešu. Konstatirao je da Vareš ima razmjerno velik broj neobnovljenih jedinica. Jedini je izlaz, po njemu, da se država kreditno zaduži i posvršava sve poslove oko obnove povratničkih objekata. Iz Općine se otišlo u Oćeviju, obići malo majdane i tamošnju cestu, ali nije dogovoreno ništa konkretno. Općina je aplicirala na aktualni natječaj federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica s nekoliko projekata... SVIBANJ 2012.

PUŽEVIM KORAKOM

nog proljeća prije 20 godina kad je zemlju počeo zahvaćati rat, prvi put smo se počeli suočavati s izbjeglicama kao pojmom i vidjeli prve prognane osobe uživo, sirotinju sa Sokoca, ni ne pomišljajući naravno na sebe u takvoj ulozi. A onda, jedne kišne jesenje noći 18 mjeseci kasnije, desetak tisuća vareških Hrvata nađe se na spavanju u planini Zvijezdi. Povijest, zakovana dualizmom, još nije načisto koliko je ognjišta ugašeno u bijegu pred vojnom ofenzivom, a koliko u sklopu zavjere i tzv. humanog preseljenja, no krunska činjenica koju se ne može osporiti podsjeća na ubijene hrvatske civile čiji je izbor bio ostanak. Uglavnom, Vareš je postao grad egzodusa i na konto te senzacije na svjetskim TV-postajama dobio nekoliko sekundi prostora, a pred prognanima i izbjeglima tog časa otvorilo se razdoblje koje će biti sudbinski vezano za riječ povratak. No, upoznavanje s tim pojmom teklo je razočaravajuće od samog početka jer povratak nije bio nešto što se podrazumijevalo: tadašnja vlast je držala lekcije i uvodila terminologiju tipa oslobođenje, ratni plijen i sl., a netko se perfidno dosjetio i u tom leksikonu ispred riječi povratak ubacio riječ pravo. To pravo na povratak, politička smicalica i zapravo barijera povratku, bilo je dovoljno dugog vijeka da mnoge obeshrabri i zauvijek odbije od Vareša. Po službenom završetku rata, dvije su godine izgubljene u opstrukcijama povratka, zbog kojih je i sâm grad

Stazama povratnika

Između prošlosti i budućnosti Još malo pa će se napuniti dva desetljeća od rata. Nije to mali period, netko se u međuvremenu rodio i postao punoljetan, a mi se još bavimo temama kao što su izbjeglice i povratnici. Višak ideologije i manjak trezvenosti iza rata učinili su da procesi potraju, pa se neke ljude i dandanas drži u tom statusu. Mnogi su i umrli, a status ih nadživio! Što nekome donosi zvanje izbjeglice ove 2012.? M. Marijanović trpio sankcije a objekti potencijalnih povratnika propadali i bili dodatno pljačkani. Tek potom do Vareša se počinju probijati prvi poticaji i određena logistička podrška povratnicima od strane međunarodnih organizacija. Negdje je to bilo i po načelu ključ u ruke, no to će načelo postati zlorabljeno od strane tzv. interno raseljenih, koji su trajno doselili u grad, ali prepoznali

sjajnu mogućnost da im se obnovi napuštena kuća na selu koja će služiti za vikendicu. A oni koji su se vratili prvi, uza sve otpore i marifetluke vlasti, na kraju su ostali prikraćeni za pomoć jer su u međuvremenu prionuli na obnovu vlastitim sredstvima i snagama. Tako je, stjecajem okolnosti, ali i nekvalitetno osmišljenom politikom obnove, uz koju se često vezivalo

AMI

i pranje novca, povratak ispao nepravedan proces upravo prema onima koji su bili pioniri povratka i svojoj se kući vratili naoružani jedino poštenjem. Kad se danas govori o povratku, iako bi trebalo da je nakon dva desetljeća taj proces zapravo ad acta, kao opravdanje i korekcija počinjenim promašajima pokušava se staviti naglasak na njegovu održivost. Programe poticaja povratku beskorisno bi bilo i dalje bazirati na izgradnji stambenih objekata bez ulaganja u obnovu infrastrukture, prije svega putne. Vareš je grad još dobrano makadamskih regionalnih puteva, a o lokalnim da se i ne govori, međutim objektivna je bojazan mogu li i asfaltirane prometnice privući nove povratnike ako oni ne budu imali mogućnost zapošljavanja i ako ne vide pomake u razvoju cijeloga kraja? Iluzorno je očekivati da netko može posložiti kockice i vratiti sve na staro, vratiti Varešu ukradenu perspektivu, dok se ne poslože stvari u državi. No, u najmanju ruku potrebno je imati koordiniran, interresorni pristup. Opredijeljenost za takvo djelovanje izrazili su dvojica ministara, s federalne i kantonalne razine, za nedavnog posjeta Varešu. U njihovom je opisu posla, između ostalog, skrb za raseljene i izbjegle osobe, ali taj pojam izbjeglica i rok njegova trajanja trebalo bi već zbilja preispitati. Upravo u presporom mijenjanju svijesti leži dobar dio uzroka za učmalo stanje u ovom nedovršenom društvu.

95,

01 3 i 1 ,1 M

Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor SVIBANJ 2012.

BROJ 209

IZ NIZOZEMSKE Sve više mladih

Udruga dijabetičara Vareš zahvaljuje organizatoru susreta i Varešanima u Nizozemskoj na dodijeljenoj donaciji od 150 eura koja će biti utrošena za organiziranje akcije besplatne kontrole razine šećera u krvi sa ciljem otkrivanja neregistriranih bolesnika i pravovremenog postavljanja dijagnoze.

Veselo u Nijmegenu

Nijmegenu je dana 14. travnja 2012. održan tradicionalni godišnji susret Varešana koji žive u Nizozemskoj. Nešto manju posjećenost nego što je bila lani ohrabrili su svojim dolaskom sve brojniji mladi koje privlači ovakvo očuPOSJET FLENU

vanje tradicije, a susret je ocijenjen najveselijim dosad. Priključili su se i neki koji nisu s vareškog područja, ali su među Varešanima u Nizozemskoj stekli prijatelje. Kao i uvijek, organizator Boro Barkić, skrbio se i o humanitarnoj di-

menziji susreta. Od ulaznica i tombole prikupljeno je 750 eura te uz konzultaciju s nekoliko ljudi koji žive u Varešu donesena odluka da se ovaj put dvije trećine pomoći uputi na pojedince u stanju potrebe (novac je podijeljen na osam osoba), a preostala trećina donirana je za Udrugu dijabetičara Vareš (150 eura) i list "Bobovac" (100 eura).

U Flenu

retni i pomalo uplašeni, jer većini je ovo bio prvi let avionom, poletjeli smo sa sarajevskog aerodroma i, nakon tri sata leta, u Štokholmu su nas osim snijega i leda dočekala i nama poznata i draga lica naših sugrađana Mladena i Igora Papeca, koji su nas školskim kombijem dovezli do Flena. Domaćini našim učenicama ove godine su bile Linn Hurnasti, Julia Norström i Victoria Hölscher, koje su ih primile u svoje domove i učinile sve da njihov boravak u Flenu bude savršen. Domaćica nama profesoricama je kao i proteklih godina bila profesorica Mia Björk. Nakon što smo se odmorili i bolje upoznali sa svojim domaćinima, ponedjeljkom smo puni poleta krenuli u ispunjavanje zvaničnog programa posjete. Prva stanica bila je zgrada Vijećnice gdje nas je primio zamjenik gradonačelnika Flena, gosp. Sunne Bertrand, koji nam je zaželio dobrodošlicu i popričao sa nama o našim planovima i idejama vezanim za program razmjene učenika. Nakon toga uslijedio je prvi susret sa školom u kojoj ćemo provesti veći dio

R.R.

Razmjena učenika U okviru programa razmjene učenika koju MSŠ "Nordbat 2" Vareš već šest godina održava sa gimnazijom "Prins Wilhelm" u švedskom gradu Flenu, tri učenice trećeg razreda gimnazije: Arijana Čajić, Dragana Dodik i Emira Muftić su u periodu od 14.–21.4.2012. godine boravile u Flenu zajedno sa profesoricama Marinelom Jelić i Larom Brđanović. L. Brđanović posjete. U utorak i srijedu smo zajedno sa svojim kolegama učestvovali u nastavnom procesu u cilju razmjene iskustava. U četvrtak smo se uputili u obilazak Štokholma u koji nas je povela profesorica Mia Björk. Obišli smo stari dio Štokholma, kraljevsku palaču, zgradu parlamenta i najužu ulicu u Štokholmu, a nakon toga trajektom otišli do muzeja "Vasa" gdje se nalazi brod koji je, nakon 300 godina

provedenih na dnu mora, gotovo u potpunosti restauriran. Jedan od najuzbudljivijih trenutaka ove posjete svakako je predstavljala smjena straže ispred kraljevske palače. Prije povratka u Flen pronašli smo malo vremena i za kupovinu suvenira. U petak su naše učenice svojim vršnjacima održale prezentaciju naše škole, Vareša i Bosne i Hercegovine, na engleskom jeziku. Treme je

BROJ 209

možda i bilo, ali su svoj zadatak odradile bez greške izazvavši ponos u srcima svojih profesorica. Prisustvovali smo i drugim časovima, u zavisnosti od rasporeda naših domaćina, a nismo propustili ni da pogledamo kako teku probe za mjuzikl koji učenici gimnazije "Prins Wilhelm" pripremaju sa svojim profesorima. Posjeta je završila oproštajnom večerom sa našim domaćinima, koji su nas obradovali i prigodnim poklonima koji će nas podsjećati na sedam nezaboravnih dana provedenih u Flenu. Flen smo napustili u subotu 21.4. Ispratili su nas naši domaćini, uz obećanje da ćemo se u svibnju ponovo susresti, ali u Varešu. Nadamo se da ćemo im tada moći na adekvatan način uzvratiti dobrodošlicu i pažnju kojom su nas obasipali za vrijeme našeg boravka u Flenu. I na kraju preostaje samo još da se zahvalimo našim domaćinima kao i svim ostalim učenicima i osoblju gimnazije "Prins Wilhelm" na svemu što su za nas učinili za vrijeme naše posjete i da im poželimo dobrodošlicu u Vareš. SVIBANJ 2012.

SAČUVANO

Arhiv trgovačke obitelji Zekić

ra Stjepan Duvnjak, inače zadužen za knjižnicu, muzej i arhiv u Franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci, nakon što je pregledao ostavštinu pokojnog fra Miše Mrljića, ustupio nam je relativno bogat arhiv ugledne trgovačke obitelji Zekić iz Vareša, koji se nalazio u njegovu posjedu. Kako se u tom arhivu nalaze dokumenti stari i više od stotinu godina (iz vremena od 1899. do 1923.), držimo ih vrijednim osobito za Zavičajnu zbirku vareške Javne biblioteke. Dokumenti se poime-

nice odnose na Iliju, Matu i Mariju Zekić, ali i brojne druge – proizvođače i dobavljače roba s kojima Zekići trguju. Arhiv je važan ne samo za povijest obitelji Zekić, za jedan segment povijesti tadašnjeg Vareša, nego i za povijest trgovinskih odnosa toga doba u Varešu, BiH, a onda i onovremenih država (Austro-Ugarsku i karađorđevićevsku Jugoslaviju). Možda ovo potakne nekoga od naših čitatelja da napiše i vlastito sjećanje na ovu trgovačku obitelj. R. R.

Dio ostavštine Zekićevih

IN MEMORIAM

TUŽNO SJEĆANJE

Dana 5. svibnja navršila se godina dana otkako nije s nama naš

Na našu voljenu i dragu suprugu, majku, baku i svekrvu

NIKO MALBAŠIĆ (1939. – 2011.) Ostaješ živjeti u našim srcima i sjećanjima. Počivao u miru Božjem! Supruga Filomena, sinovi Anto i Kornelije, nevjeste Slađana i Irena, unučad Anja, Karlo, Anamaria i Viktor

TUŽNO SJEĆANJE na našu zauvijek voljenu

ANTONIJU-ELVIRU BAGARIĆ (18.V.2010. – 18.V.2012.) Dvije godine su prošle da Tebe nema među nama, praznina koju si ostavila nikada neće biti popunjena jer Tvoju ljubav i dobrotu ništa neće zamijeniti. Hvala Ti za svu ljubav, dobrotu i žrtvu što si poklonila nama, jer si uvijek bila uz nas; i kad smo se veselili, i kad smo trebali Tvoju pomoć. Počivaj u miru Božjem! Tvoji najmiliji: suprug Marko, sinovi Viktor i Mario, unuke Jelena i Ivana, unuci Hrvoje, Tomislav i Goran, nevjeste Danica i Franciska

JADRANKU PRAJO (23.V.2008. – 23.V.2012.) Tko u mene vjeruje i kada umre živjet će. I tko god živi i vjeruje, neće umrijeti nikada. Vrijeme prolazi, bol ostaje i ne donosi zaborav, već gorku istinu preranog odlaska u daljine nebeskog nemira. Naša srca su puna tuge, ali i nade u tvoje vječno spasenje. Počivaj u miru Božjem!

TUŽNO SJEĆANJE Na naše drage

Ožalošćeni: majka, sestra i braća s obitelji

KATA MIOČEVIĆ rođ. Josipović

BOŽO MIOČEVIĆ (1929. – 1998.)

(1934. – 2011.) S ljubavlju i poštovanjem uvijek se sjećamo vaše ljubavi i dobrote. Počivali u miru Božjem! Vaši najmiliji: brat Ciprijan, sestre Magdalena, Antonija i Božana SVIBANJ 2012.

BROJ 209

CRTANKA ZA PORTRETE MOJIH DRUGOVA

Srce puno pjesme (V) U najuzvišenijim svojim raspoloženjima oni bi dali čitavo bogatstvo – samo da su ga imali – pa da im se lijepo, lijepo i u nedogled svira i pjeva omiljena pjesma. I onda da umru. Piše Borislav Topalić

Leka Velimir Leka, od jednih zvan Leka, od drugih Veljo, s tim što su ga kolege i poznanici (pa i učenici među sobom) pretežno zvali prezimenom, a rodbina i prijate-lji kojih nije imao malo, tim umekšanim imenom (moja ma-lenkost, sâm bi govorio, jedino da ga je zvala rođenim imenom: Velimirom, a on mene najčešće srdačno – kolegom). Bio je profesor u nastavi sh. jezika, poslije zaredom direktor Velimir Leka nekoliko vareških škola. Posjedovao je zdravu narodsku razboritost i pronicljivost, dragocjenu sposobnost da pravilno vrednuje svaku situaciju, da prije drugih sagleda šta je povolj-no za pojedinca i za tim. Tako da je djelovao kao da je u nekoj samo njemu znanoj igri. U svojim nastojanjima je bio izuzetno oprezan, danas bi se to u sportskom žargonu reklo: do kraja usredsređen, maksimalno skoncentrisan. Zbog toga su njegove asistencije bile blagovremene i uvijek namijenjene pravoj osobi. Pa i u sportskom nadmetanju nastavnika u školskoj dvorani gdje je bio redovan. Neovisno od trenutnog rezultata, činilo se da njegovim kombinacijama nema kraja. Iako je smišljeno gradio svoju karijeru, to je bilo s mjerom i niko mu ne bi mogao spočitovati da je u bilo čemu, pa i u tome, bio sebičan. Godinama je živio u jednosobnom stančiću, dok su neke naše mlađe kolege već zaposjedale modernije višesobne stanove. Tek rođenjem drugog svog djeteta, zatražio je i dobio veći. Osjećao je da pojedinac samo sa drugima, i radeći za njihovo dobro, u stvari, pomaže sebi. Pri susretu sa kolegama i prijateljima oglašavao se ohrabrujuće, i ko god da je s njim bio prisan, mogao je poslije, i kada njega više nije bilo, da odnekud čuje prijatan njegov glas: Ooo, gdje si, banjo! A onda šapat: Aaa, vidi što se srikt΄o ̀ ! Da se ne spremaš u kakav zijan? Ili, u drugom kontekstu, ali sada zabrinuto uozbiljen: Dobro si im ono juče reko, ti si pametan čovjek! (Što je, zapravo, moglo da znači: rekao si istinu, ali bilo bi pametnije da si prećutao.) Ali ono po čemu je bio upamćen, tamo gdje se možda najupečatljivije odražavala njegova ličnost, bila je kafana; u njoj je bio nenadmašen, i ostao neprevaziđen. Mlad je umro.

Godinama, a i decenijama, među kolegama, svojim učenicima i sugrađanima pominjan je sa uvažavanjem i simpatijama (a vjerujem ponegdje još i danas) kao nekrunisani kralj onoga što bi moglo, donekle blagonaklono i pretenciozno, da se nazove onovremenim vareškim boemskim životom. I teško je reći da li se njegov neposredni radni angažman preko kafane pretakao u širi društveni, ili obrnuto, da je iz tog društvenog angažmana preko kafane stizao u svakodnevni, radni. Lovac, Zdravljak, ili Pošta, bila su odredišta za kraći jutarnji njegov izlazak. Tu bi doručkovao i usput se sastajao sa onima s kojima je imao manje-više neki poslovni razgovor, ili jednostavno samo razmjenu potencijalno korisnih informacija. One su se ticale, ponekad, u vrhovima, vrlo uzburkanog lokalnog društvenog života. Prije podneva alkohol ne bi uzimao, a ako je želio da ostane neprimijećen, u danu bi skoknuo do Kugle na Ponikvama. Uveče bi, u određene dane, sjedio u Hotelu. Izlazio bi s prijateljima, a najčešće s Krešom Pogarčićem, bađom, koji se bio iskazao kao prilično poduzetan direktor ugostiteljskog preduzeća. Sve su kafane u ono vrijeme bile pune, a u hotelu je redovno gostovao orkestar sa solidnom pjevačicom. I sve je bujalo poletom, snagom i vedrinom... Više od sedam hiljada zaposlenih bilo je u vareškim preduzećima. I svi su dobijali solidnu i redovnu svoju zaradu. Bile su to najbolje, sedamdesete godine... Volio je Velimir život i sve što je lijepo na svijetu. Srce bi mu zaigralo čim bi čuo dobru pjesmu. Teško da će mu u dertu i sevdahu u Varešu ikada više biti ravnog. Među mnogim pjesmama, koje je volio, sa osjećajem bi zapjevao: Harmoniko moja, suzom nakvašena. Izvedba Čede Markovića ovdje sjeni mog kolege. A u školi, na nastavničkim zabavama, sjedi bi uz profesora njemačkog jezika, Jozu Hingera, (na žalost, takođe prerano upokojenog), samoukog, rijetko nadarenog muzičara, najvrsnijeg pijanistu, i van granica vareške opštine, koji bi, po potrebi, izvrsno zasviraj i na harmonici. U zastancima tih prigodnih zabava, dok neko među prisutnima ne bi nešto svoje započni, reci bi Velimir Hingeru: Dajder, Jozo, malo ono, boga ti..., pa bi mu, podsjećanja radi, intonirao prvih nekoliko taktova svog omiljenog kolca. Vidim ga, pored Joze, s raširenim rukama, malo povijenim u laktovima, pritom njišući njima i poigravajući u odgovarajućem ritmu, cijelim tijelom, baš kao da će sljedećeg trenutka uskočiti u kolo. **** Ostalim drugovima sa kojima sam se (stalno ili povremeno) družio, a njih je bilo i više od ovdje pomenutih: sviju njih se rado sjećam. Jedne poimence ne pominjem, bojeći se, da bi oni, ili njihovi, bili povrijeđeni ako bi se, i u najmanjem, posumnjalo da su bili ovaploćenje trezvenosti i ideal svake ljudske vrline. Zato ne bih da zbog njihovog pominjanja u čemu neoprostivo pogriješim i imam nezasluženih neprijatnosti. Druge neke meni bliske osobe ne pominjem jer se i pored najvećeg upinjanja, pa sve i na glavu da se nasadim, ne mogu sjetiti njihove omiljene pjesme. Zato njima i svim dragim Varešanima u znak pozdrava i pomirenja namjenjujem onu Negdje u daljine; na YouTubeu se može naći u izvođenju Nade Mamule. Ovo sa uvjerenjem da bi moj izbor bio odobren. **** Na kraju da kažem nešto i o sebi. Prvo, uhvatim i sada sebe kako, kao preko neke poviše pregrade, kao izgubljen se zagledam u nekakvu nedođiju (u neki bolji svijet?), što su mi se prijatelji podsmijavali da sam činio ponekad i prije, i oduvijek.

BROJ 209

SVIBANJ 2012.

Mjesto mnogih uspomena

Drugo, moram sa žaljenjem da kažem da i nadalje, između mnogih važnih stvari u životu, kao što su umijeće sticanja i očuvanja kakvog lijepog novčanog iznosa ili bar osrednje kakve nepokretnosti, i dvije, po mom mišljenju, najvažnije stvari, nikad nisam uspio da naučim, a bojim se da je već za obje kasno: nisam naučio da pjevam, i što je jednako važno – nikada nisam naučio da igram. Zaludu u mom slučaju pohađanje niže muzičke škole u Majdanu (u onim, davnim poratnim godinama). I svo ono čangrljanje preko violinskih struna. Zaludu časovi solfeđa u istoj ustanovi i falš-nabadanje basova na harmonici kao sljedeći moj glazbeni pokušaj. Zaludu, u tom smislu, svo moje djetinjstvo. I svirka (na zug-pozauni) u velikom orkestru KUDa "Jedinstvo", pod rukovodstvom Josipa Markušića – Drageca, u rano moje mladićko doba. I (tajno) pohađanje plesnog tečaja u Sarajevu (sramota me je da ovo pomenem jer su svi moji drugovi bolje naučili da plešu i bez ovog poniženja i dodatnog troška). Zaludu svo ono druženje i silne one pokazne vokalne i instrumentalne izvedbe mojih drugarica i drugova u najboljim onim godinama... A nije da se nisam trudio. Ipak, u OŠ "Moša Pijade" nastavu muzičke umjetnosti držao je izvjesni Vlado Dokmanović, jedan od onih izuzetnih ljudi koji su povremeno nastanjivali Vareš da bi u njemu svojim radom ostavili primjetan trag. On je zbližio našu sa istoimenom školom u Beogradu, tako da su učenici obje škole po nekoliko dana bili jedni drugima gosti, da bi, konačno, ulica u kojoj se nalazila njihova škola dobila ime Vareška; što je, kad se te ulice i njenog naziva tiče, ostalo do danas. Za dvije-tri godine, upornim radom, uvježbao je ovaj nastavnik dvoglasni učenički hor, i u studiju Radio-Sarajeva, s nama, svojim učenicima, ostvario desetinu zapaženih audio-zapisa od kojih su se neki godinama poslije mogli čuti kao reprezentativni snimci u prigodnim programima tog radija. To je u ono vrijeme bio vrhunac koji je u Bosni i Hercegovini mogao da ostvari jedan đački hor. Sa mnom je, na probama, nastavnik Dokmanović imao nerješivih problema. I pored njegovih upozorenja, i pod prijetnjom da ću biti izbačen, istrajao sam da bar za malo nakon svih zadržim zadati ton. Kako bi me se čulo. I pošav od tih malih, prinudno sve manje primjetnih mojih oglašavanja, volja za solo-pjevanjem nikad me nije napuštala... Na sreću, nisam ostao bez ijednog svog zapaženog nastupa. Ili bi to moglo tako da se nazove. Mnogo, mnogo kasnije, na jednoj društvenoj zabavi u "Partizanu", bilo se primicalo jutro, odsvirali muzičari fajront. Ne obzirući se oni, ni najmanje, na SVIBANJ 2012.

brojne proteste, popakovali svoje instrumente i nestali. A u sali sjede oni najuporniji gosti. I nije ih bilo malo, i njima se, ni u ta doba, ni ublizu, nije išlo kući. Od takvih se, stojeći u prostranom holu uokrug, ubrzo stvorilo raznoliko i poveliko društvo. Mnogi će, pojedinačno, sada tu ponešto da otpjeva, od svih gromoglasno praćen. Napokon, ponesen atmosferom, i baš kada se kroz prozore naziralo da se dijele noć i dan, oglasih se i sâm arijom koja uvodnim svojim stavkom počinje sugestivnim pitanjem: Hoćemo li u Šabac na vašar?! Svi prisutni, na ovaj, i sljedeće razne moje pozive, davali su u horu svoj pristanak. Baš kako je to originalnom izvedbom u ovoj skladbi bilo predviđeno. Imao sam veličanstven osjećaj kao da sam vodeći tenor u Metropolitenu, ili bar zaneseni sveštenik u raspjevanoj kakvoj baptističkoj crkvi – a što se takođe moglo vidjeti u američkim filmovima. Od ove ugodne slavljeničke pjesme, dostojne, nekad vrlo omiljenog i ne malo poštovanog Bakha (milozvučnije zvanog Dionisom), ipak sam napabirčio tri kratke strofe, a možda, u nadahnuću, i koju preko toga. Po završetku moje tačke, jedna od drugarica (koja se takođe do tog trenutka zdušno zalagala među drugima u horu pjevajući, a inače je već visoko pozicionirala u lokalnoj vlasti), iako sva potrešena doživljajem nadahnute izvedbe ovog djela, smogla je snage da dovoljno glasno, kako bi je se čulo, oslovi me, ona, prezimenom i mom nastupu podari (tako sam je shvatio) najvišu ocjenu, riječima: Nisam znala da i ti znaš da pjevaš. To je ipak bilo, ispostavilo se, samo par trenutaka moje pjevačke slave, na što sam se tada osjećao veoma važnim, a čime se do današnjeg dana u najtežim trenucima samosažaljenja tješim i razgovaram. Treće, ako se govori o kafani i piću, u kafanu više ne zalazim, a i ne pijem, tj. popijem zanemarljivo malo tek ako mi koji rijedak gost dođe, a i više ako me posjeti neki od mojih drugova. I to ne činim iz proste navike ili neke bolesne potrebe, već da bih se opomenuo na najuzvišenije trenutke u mom životu ispunjene pjesmom, međusobnim uvažavanjem i ljubavlju. Ali jednom ili dva puta u piću sam se gubio i o druge ogriješio (što sam naknadno spoznao i prihvatio kao bolnu i neumitnu činjenicu). S dozvolom gospode u uredništvu (ovog cijenjenog lista), koristim (i) ovu priliku da kažem da mi je zbog toga veoma, veoma žao i najponiznije molim osobe koje se u ovome prepoznaju da mi oproste. **** Pa da kažem još nešto, za svaki slučaj (u svoju odbranu), o ovim skicama za portrete mojih drugova. Možda je u mom poslu ponegdje i kod ponekog od njih provirila kakva sklonost koja bi mu se mogla pripisati kao manja ili oveća slabost. Ako je za utjehu, nijedna od tih ni moju osobnost nije mimoišla. A možda su u tome sve, pa i sve do jedne, samo moje iskrivljene sanje i poneke više ili manje neprihvatljive moje riječi, sklonosti i osobine. A da sam ih u magnovenju pripisao drugima. Ali kako svi živimo sa svojim sitnim i većim slabostima, i manje-više spokojno, pa i sa samozadovoljstvom u njih uranjamo, tražeći, zapravo, u njima svoju sreću i dobrobit – u stvari, videći ih kao takve (kao slabosti) samo kod drugih – i ne pomišljamo da se naših odreknemo. Ne smatramo ih, ako su naše, ma kolike bile, kakvim ljudskim slabostima. U stvari, možda se najviše po njima razlikujemo od drugih.

BROJ 209

U Mladenovu, decembra 2011.

NOVA IZDANJA

Petnaest hrabrih žena Hans Küng Vrlo veliku radost pričinja da je upravo jedan muškarac, i to mlad, k tomu još teolog, baš u Bosni i Hercegovini poduzeo veliki napor da napiše knjigu o petnaest hrabrih žena, koje su se na paradigmatičan način založile za mir u svojim zemljama i za to bile počašćene Nobelovom nagradom za mir. Za ovo djelo Alen Kristić zaslužuje veliko priznanje i zahvalu. Petnaest žena, kojima se u ovoj knjizi iskazuje poštovanje na dojmljiv način, bile su svojedobno svjetski poznate, ali su neke od njih nažalost danas uvelike zaboravljene: Bertha von Suttner, spisateljica i mirovna aktivistica iz Češke odnosno Austrije, Jane Addams, "majka socijalnog rada i mirovnih znanosti" iz SAD-a, Emily Greene Balch, mirovna aktivistica i jedna od "sestara utemeljiteljica sociologije" iz SAD-a, Betty Williams i Mairead Corrigan, utemeljiteljice nenasilne organizacije "Zajednica ljudi mira" u Sjevernoj Irskoj, Majka Terezija, katolička misionarka iz Makedonije odnosno Indije, Alva Myrdal, socijalna reformatorica i, kao političarka i diplomaktinja, borkinja protiv nuklearnog naoružanja iz Švedske, Aung San Suu Kyi, voditeljica nenasilnog građanskog pokreta za uvođenje demokracije u Burmi, Rigoberta Menchú Tum, voditeljica nenasilne borbe za ljudska prava starosjedilaca Gvatemale, Jody Williams, ključna figura "Međunarodne kampanje za zabranu nagaznih mina" (ICBL), Shirin Ebadi, aktivistica ljudskih prava i muslimanska feministkinja iz Irana, Wangari Muta Maathai, ekologinja i voditeljica nenasilnog građanskog pokreta protiv diktatorskog režima u Keniji, Ellen Johnson-Sirleaf, predsjednica Liberije, Leymah Gbowee, borkinja za građanska prava i političarka iz Liberije, Tawakkul Karman, novinarka, političarka i aktivistica ljudskih prava iz Jemena. Svih se petnaest ističe izvanrednom hrabrošću, koja je ohrabrila i bezbroj drugih

žena i muškaraca. Hrabrošću ne u ratu, u vojsci nego za mir u civilnom području. U njemačkom jeziku za to postoji pojam preuzet iz francuskog – "Zivilcourage". O toj se kreposti isplati razmišljati. Riječ "courage" (hrabrost) ne dolazi od "intelekta", također niti od "raison"-a (razuma). Dakle, "courage" nije produkt rezoniranja, prosuđivanja, promišljanja, obrazlaganja, kao što je to pak svojstveno znanosti. Prema tome, "courage" ne dolazi od "raison"-a nego od "coeur"-a (srca), pa mi se čini da će onaj tko neprekidno slijedi samo razum i srcu nikad ne dopušta govoriti, rijetko pokazati "courage". Onaj tko tvrdi da su najhrabriji konji slijepi, taj se vara. Još nijedan slijepi konj nije dobio utrku! Drugačije kazano, pravu hrabrost bi posjedovale samo budale. No, zar i mudri ljudi ne moraju biti hrabri, a ne samo oprezni, suzdržljivi i umjereni? Kao što je poznato, pored rezoniranja, logike znanosti postoji i logika srca; ona povezuje razum i osjećaje, a dakako i jedno i drugo ima svoje granice. Pod "srcem" se ne misli primjerice samo na iracionalno-emocionalno za razliku od racionalno-logičkog. Ne, pod "srcem" se misli na duhovno središte ljudske osobe, misli se na najunutarnjije središte ljudskog djelovanja, misli se na polazište odnosa prema drugima. Precizno formulirano, pod "srcem" se u potpunosti podrazumijeva ljudski duh, ali ne ukoliko duh misli i zaključuje čisto teoretski nego ukoliko je spontano nazočan, intuitivno osjeća i egzistencijalno spoznaje. Dakle, svoje sjedište ljudska "courage" nema naprosto u "čistom razumu" nego u srcu. No, što to onda od nas zahtijeva "Zivilcourage"? Riječ "zivil" potječe od latinske riječi "civilis" koja znači "građanski", "općekoristan", pa kad danas govorimo o civilnom ili građanskom društvu, ta se dimenzija iznova pojavljuje. Riječ "Zivil-Courage" hrabrost misli sasvim nevojnički, a ona se posvjedočuje tako što se svoje mišljenje izražava ot-

Žene - borci za mir

Iz tiska je izišla nova knjiga jednoga od naših urednika Alena Kristića pod naslovom "Graditeljice mira". Nastala je u sklopu projekta Transkulturne psihosocijalne obrazovne fondacije (TPO) iz Sarajeva "Žene mirotvorke: Primjena Rezolucije 1325 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda putem pozitivnih primjera žena mirotvorki". Prije nego se organizira promocija knjige, svakako vrijedi otkriti što su o njezinoj tematici i sadržaju napisali Hans Küng (u predgovoru) i Željko Ivanković (u pogovoru). voreno i u javnosti zastupa bez osvrtanja na moguće posljedice, ovisno o okolnostima čak i nasuprot nosiocima vlasti i nadređenima. Riječ je po prvi put upotrijebio njemački državni kancelar Bismarck u 19. stoljeću. Nekoć uvelike rasprostranjenu vojničku hrabrost na bojnim poljima stavio je u kontrastni odnos s mnogo rjeđom civilnom hrabrošću, izražavajući žalost zbog nedostatka takve "Zivilcourage", čak i u slučaju sasvim časnih ljudi. S civilnom su hrabrošću povezani napor, muka i rizik. A onaj tko je bilo kad prakticirao civilnu hrabrost, taj će se sa mnom složiti: nije lako u javnim sučeljavanjima biti ostavljen na cjedilu možda čak i od nekadašnjih prijatelja ili kolega. Zasigurno, pritiscima se može odolijevati. No, to opiranje nije samorazumljivo. A s obzirom na sve poteškoće pokazivanje civilne hrabrosti jednako tako nije lagano ljudima s javnom odgovornošću u politici, gospodarstvu, obrazovanju, kulturi i religijama. Nikome nije jednostavno uvijek iznova sačuvati hrabrost koju mu često svim sredstvima žele "izbiti". Kao vjerujući kršćanin, nadodao bih da i ta hrabrost nekome mora zbilja biti darovana, jer ona predstavlja pravu milost. Dar. Naravno, to se ne smije koristiti kao alibi da se ne čini ništa, da se ne angažira. Mirovni angažman, civilna hrabrost petnaest dobitnica Nobelove nagrade za mir mogla bi biti i za Europu, i za Bo-

BROJ 209

snu i Hercegovinu paradigmatična. One pokazuju da je moguće prevladati logiku sukoba, borbe i rata, te razviti logiku pomirenja i opraštanja u svrhu miroljubivog suživota. Žene poput ovih predstavljaju istinske heroje koje naše vrijeme treba. Bilo bi lijepo kad bi ih mnogi ljudi u Bosni i Hercegovini nasljedovali kao svoje uzore. Želio bih da jednom u budućnosti također iz ove napaćene, ali i nadom prožete zemlje dođe nositelj ili nositeljica Nobelove nagrade za mir. Neka knjiga Alena Kristića bude jedan korak na tome putu i neka stekne veliku i zainteresiranu publiku.

Prilog alternativnom čitanju povijesti Željko Ivanković Kad bismo, sukladno doktrini francuskih analista, historiografiji XX. stoljeća pristupili izvan okvira tradicionalne događajne povijesti i okrenuli se takozvanim strukturama duga trajanja, sumnjam da bismo našli pogodniji i cjelovitiji način da historiografski promišljamo prošlo stoljeće i njegove mijene od povijesti Nobelove nagrade, koja je k tome i vršnjak toga stoljeća. Pa još kad bismo je, tu povijest, fragmentirali na način na koji ona egzistira kroz povijesne mijene što su ih živjele fizika, kemija, fiziologija ili medicina, književnost, mir i ekonomija i laureati tih nagrada... A treba li spoSVIBANJ 2012.

minjati kako bi se sve to i dodatno dalo atomizirati na, primjerice, kontinentalne, nacionalne, spolne, doktrinarne i brojne druge moguće podjele? E, pred nama je knjiga koja nas je potaknula na takvo promišljanje. Promišljanje povijesti svijeta prošloga stoljeća kroz povijest Nobelove nagrade za mir, pa i tu tek i samo onoga njezina segmenta što ga znači mjesto i uloga žena u mirovnim pokretima vjerojatno najkrvavijeg stoljeća u cjelokupnoj ljudskoj povijesti. U malome, to je uopće povijest žene u prošlom stoljeću, njezina društvenog položaja, povijest njezine emancipacije i uloge u snaženju onoga što danas imenujemo civilnim društvom. Zašto je i po čemu je taj segment drukčiji, intrigantniji od ostalih? Pa upravo po tome što naša civilizacija živi radikalan maskulinizam, snažno naglašen patrijarhat, tzv. kulturu heroizma izvedenu iz epske slike svijeta kakvu nam nudi jednako antička ili judeokršćanska, islamska ili bilo koja od znanih nam velikih azijatskih kultura, gdje svaka od njih i ideološki, i, osobito, pragmatski prononsira mušku čast rata, "čast oružja", "smrt neprijatelja", "herojstvo pogibije na bojnom polju" ili ono antičko dulce et decorum est pro patria mori, "sa štitom ili na njemu" i sl., a svaka se pomisao na mir drži slabošću, kukavičlukom ili čak – izdajom. Izdajom je već, podsjećamo, držano i najblaSVIBANJ 2012.

že ironiziranje tih tobože svetih osjećaja i parola (Dulce et decorum est pro patria mori, sed dulcius pro patria vivere, et dulcissimum pro patria bibere. Ergo, bibamus pro salute patriae! – Slatko i časno je za domovinu mrijeti, još je slađe za domovinu živjeti, ali najslađe je za domovinu piti – zato pijmo za zdravlje domovine!), a kamoli njihova rableovska satira ili čak – "blasfemična" groteska. A bit će da je sve, kao i uvijek kroz povijest, jedino mjerljivo golim interesima (interesi su vječni – naučila nas je upravo ta pragmatska svijest!), koji se onda brižljivo pakiraju u vjersko, nacionalno, ideološko (uvijek u njihovu metafizičku dimenziju!), da bi se pod njegovim (njihovim) zastavama marširalo u opću povijest smrti i beščašća. Njima nasuprot, tomu svemu nasuprot, i u takvoj, dominantno muškoj kulturi, premda iznimno rijetko i s mnogo otpora iz dubokih slojeva iracionalnog, u ovoj knjizi k našoj svijesti isplivava petnaest ženskih imena. Petnaest osobnosti o kojima se tako malo zna, petnaest velikih žena koje u naš intelektualni i, osobito, emocionalni obzor unose ne samo svoje personalnosti, svoje individualne povijesti, nego još više, snažnije, imperativnije – povijesti svojih obitelji, svojih naroda, zemalja, običaja, kultura, religijskih i civilizacijskih nasljeđa... Petnaest svojih fizičkih krhkosti i petnaest svojih duhovnih veličajnosti! Svoju snagu, požrtvovnost, samozatajnost, enormna znanja, kompetencije, čudesnu energiju, građansku hrabrost... Hrabrost posve drukčiju od one epske, od one kojoj su nas sve vrijeme našeg školovanja učili ne samo u događajnoj povijesti (Aleksandar

Veliki, Cezar, Napoleon...), nego i u povijesti književnosti (Ilijada, Odiseja), povijesti religija (zločini u ime širenja svoje istine, u ime širenja religije), povijesti ideja... Ideja Bella matribus detestata (Ratovi su mrski majkama), antičkog pjesnika Horacija, više nego igdje živi (implicite, dakako!) u ovoj knjizi, čak i onda kad većinu mirotvorki na mir ne potiče (samo, isključivo!) majčinstvo ili ženski princip, nego enormno općiji i uzvišeniji ideali. Mirotvorstvo bilo koje od ovih žena, treba li i to reći, nikad i ničim nije upitno i pravo je čudo što su i koliko su uopće te žene morale učiniti da bi zaslužile to i takvo priznanje. Priznanje koje nikad nije samo priznanje za učinjeno i samo njima, nego je uvijek i svraćanje svjetske pozornosti na mnogo veći problem ili tip problema koji svijet živi, koje je uvijek i moralna potpora za nastavak rada, ali i financijska podrška njihovim nastojanjima, a gotovo svaki put i zaštita pred silnicima ovoga svijeta... Sve ovo se, pak, za neke druge Nobelove nagrade u istoj kategoriji (Kissinger, Begin...) niti izbliza ne bi moglo reći, a i tada se, a kamoli poslije, vidjelo da su dodijeljene gotovo pa olako... Da, moglo bi se, bez mnogo pojednostavljivanja, reći da postoji i evidentna generička razlika između muškog i ženskog mirotvorstva... Pa i u otporu mirotvorstvu... No, ostanimo na ovoj knjizi. Muški otpor mirotvorstvu, koji intenzivno osjećaju i žive sve žene dobitnice Nobelove nagrade za mir, sadrži u sebi ne samo sve one ranije spominjane "muške oblike časti", već i brojne vojničke, političke, gospodarske, ideološke razloge "protiv", pa probiti bilo koju od tih barijera u dominantno muškoj civilizaciji rata i smrti, čak bismo

VAREŠ, Put mira 4 mob. 061 791 133

BROJ 209

mogli reći kultu rata i smrti, odnosno najprizemnijih političkih i gospodarskih interesa, znači doista potresti svijet iz temelja, pomaknuti tektonske ploče na kojima počiva cijela naša civilizacija, zaljuljati same temelje ljudskog postojanja. Zašto? Ne samo zato što je sva povijest svijeta – povijest ratova, pa zašto bi sad, danas bilo drukčije. Nego što ste uopće za mir (najveći neprijatelji svakog mira, pacifizma upravo su visokoprofitne multinacionalne korporacije i tzv. vojno-industrijski kompleksi!), nego što ste za takav mir (a ne npr. Kissingerov ili Beginov!), nego i što ste, uza sve to, žensko pa se kao takvo još drznete miješati "u muške poslove rata i mira", a koji je ekskluzivniji muški zabran od religijskog, od onoga – "posjedovanja Boga i religijskih istina". I još sve to u svijetu u kojem jedva da uopće (i to odnedavno!), kao žena, imate pravo glasa, a kamoli da biste smjeli biti svećenica, voziti auto, putovati svijetom bez muške pratnje, odlučivati o svojoj udaji, rađanju, vlastitom oblačenju i sličnome. Tako se, eto, knjigom o svjetskim mirotvorkama ukazuje i na jedan nevjerojatno širok dijapazon istinâ koje su od nas skrivane i koje se i danas kriju u "muškoj povijesti", u "službenoj povijesti", u "etabliranom školstvu", a odnose se ponajprije na ulogu koju su imale žene u povijesti sociologijske znanosti (osobito u SAD-u), socijalnog rada i socijalnih reformi, a da i ne govorimo o mirovnim znanostima, koje su ipak noviji znanstveni fenomen. A sve te skrivane ili zatajene istine nalikuju onim već viđenim, znanim i iskušanim iz povijesti religija i mjestu i ulozi žena u tim povijestima, maskuliniziranjem religija metodama sustavne eksterminacije žena, uopće – ženskog principa iz tih povijesti. Dakle, krivotvorenjem cijele historije čovječanstva činima najbezočnijih falsifikata, u kojima je tzv. tradicionalna događajna povijest, koju smo spomenuli na početku, tek i samo sofisticirani posljedak.

IZ PRVE RUKE

ozač rabe bio je čudan lik, to smo odmah primijetili; uopće nije ugasio motor tegljača, nego se posve posvetio stanju ispod haube našeg crknutog hanomaga. – Ko od vas vozi ovo? – upitao je sa smiješkom. – Ja – rekao je Grga promatrajući ga s nekom dozom nepovjerenja, kao šta nam on sad može pomoći, trebamo majstora, a majstor je daleko. – Bi li ti nas mogo povuć do majstora, neđe, đe god ima, u Banjoj Luki? – Majstora za hanomaga neš nać sigurno, moreš samo naić na majstora za sve, onog što popravlja šporete, stojadine, traktore i njemačke aute, a takih sigurno ima, ali ajde ti potrefi... Mogo bi i u našem servisu u Špediciji, ali tamo ne moreš uć, tamo samo naše rabe krpe, više ih je u radioni nego na cesti, a kažu da je naših raba najviše na cestama u Jugi, pa ti skontaj koliko ih Špedicija ima. Našo Kokan u Mađara kupovat kamione! Ali sve ide u radni staž, jel tako? Deder, upali ga! – obratio se bratu. Grga je uključio motor. – Daj gas, još, još! – dernjao se naš čudni pridošlica, naslanjajući uho na pojedine dijelove motora, dodirujući neke od njih, pucolom brišući spojeve među njima i pažljivo zagledajući tragove ulja ili možda nečeg drugog. – Gasi! – zapovjedio je, ali kako ga Grga nije čuo, gotovo panično je zagalamio – Gasi, jebo ga ti! Mi smo se također pridružili poviku gasi!, a vozač-majstor je obrisao ruke, i tek procijedio: – Sve suho ko nanina pi.da! – Jesam ti reko da nije nasuo ulje – tiho mi je šapnuo Jakov. – A da nas povučeš? – upitao je vozača. – Mogu ja vas vuć do Zagreba, tamo sam i pošo, ali i tamo će vam reć ono što vam ja kažem: u motoru nema ulja, jedan klip je probio, sreća pa nisu dva, semerinzi su u ku.cu, hladnjak je procurio, vidiće-

mo koliko, ima još sitnica, a mi koji vozimo rabe od početka, otkako ih je Kokan nabavio, vazda smo u kvaru. Nema vozača rabe, a da nije stao deset puta s njom i sam se snalazio. Ja vam mogu učinit šta mogu, jedino me hladnjaka strah, a ovo sve drugo nekako ćemo sredit... – Što ne ugasiš motor? – upitao ga je Grga. – Jebo benzin, Kokan plaća. E, odo ja po ulje... Otpuhnuli smo s olakšanjem, premda nismo znali dvije stvari: misli li on zaista da zna to popraviti, a mene je posebno zanimalo tko je taj jebeni Kokan što ga vazda spominje! – Ima jednaaa, krčma u planiniii, vide joj se svjetlaaa... – zapjevao je Bugojanac i vratio se do tegljača, otključao katanac na velikoj kutiji ispod lijeve strane prikolice, a unutra je bilo svega: od lanaca za zimsku vožnju, uža za vuču, golemih limenih kanta sivomaslinaste boje u kojima je bila nafta i ulje, lijevak te produženi dodatak s navojem na kante, raznih dijelova, plavi umašćeni kombinezon s napisom 'motorna ulja Modriča', malena niska kolica na točkićima kakva imaju dječji bicikli, s rasklopnom rudom; sve je to neznanac izvadio, natovario na kolica ne dulja od metra, sa sedam daščica pričvršćenih zavrtnjima za nosač, dovukao do naše kabine, ne prestajući pjevati – noću u doliniiiii... Šta ovo miriše iz prikolice, kajsije? – Bresk'e – odgovorili smo skupno. – Mora da su slatke, kad ih 'čele vako napadaju! Jakov ga je odmah ponudio, ali je vozač odbio rekavši da dok vozi ne jede, jer da ga muči probava, a nije zgodno srat' pokraj kamiona na cesti! – Mi, evo drugi dan nit jedemo nit seremo! – nije propustio podsjetiti na naš trenutačno sekundarni problem Jakov, i, stvarno, posve smo zaboravili na glad, valjda zato

Jakov

-roman u nastajanjuDragan Marijanović što je novi dan, i sve počinje iznova, i u našim glavama i u našim želucima. – Ko to pali svijeće, i po krčmi šeće... – nastavljao je Bugojanac pjesmu, navlačeći kombinezon i razmještajući opremu oko naše kabine. – To je lijepa Mara... – neočekivano je Jakov upao u ovaj solistički nastup veselog vozača "Špedicije" Bugojno, koji je ostavljao dojam da mu je svejedno kamo vozi i kada će uopće tamo stići – kći starog krčmaraaa. – Nema do Nedeljka Bilkića, jel tako – oduševljeno će vozač. – A, ni do moje Mare! – reče Jakov. Grga je cijelo vrijeme šutio, nastojao biti prolazniku pri ruci, međutim taj očito ništa nije trebao, razvrstao je ključeve po odmotanoj futroli, bilo ih je na desetke, raznih

BROJ 209

oblika i veličina, s različitim završecima, a onda skoknuo do kabine i donio kapu s napisom "Špedicija" – Bugojno, navukao ju do ušiju i s pokretnim kolicima nestao pod kabinom, napolju su mu ostale samo noge ispod potkoljenica... – Pa mi želja dođeeee... – Na ta njedra bujnaaa – sada je upao i Grga, uvidjevši da se čovjek iz rabe ne zajebava, nego stvarno zna što radi! – A, joj jarane, ti se nisi miješo do sisa! – javio se glas ispod kabine, otkuda su i uletjela dva zavrtnja, rđava i nagrižena. – Deder mi iz te plastične kante jedan šaraf trinesku i jedan sedamlesku, i dvi matice srednje veličine! Evo ti je iscurilo ulje i iz reduktora, iz mjenjača samo što nije, biće ovdje zajebancije, ali sredit ćemo mi to, jarane iz Hercegovine... SVIBANJ 2012.

Jakov je pušio kratku mostarsku moravu, cigarete kraće nego li su sve druge u Jugoslaviji bile, i kutija je bila kao kocka, crvenoplava... – Mogle su se zvati i neretva, čuj morava, na Neretvi se prave i du'an je naš, ali mora bit morava, jebi ga... Je li, majstore, ne reče nam kako ti je ime? – podviknuo je vozaču koji je već sat vremena bio pod kabinom. – Krsno ime Stevan, žena me zove Stevara, a moja kurvica iz Zenice Stiv! Odmah mi je kroz glavu prošla slika Stevana – Stjepana, spomenika iz doline Neretve... – U nas u Bugojnu sve je na nogama, treba Iskra u prvu ligu, jebo ti to, to je golema stvar, ja navijam za Partizan, Hrvati za Dinamo i Hajduk, Muslimani za Sarajevo i Želju, ali sada ćemo svi navijat za Iskru. Samo velika četvorka ima taku upravu ko naša Iskra. Svako malo eto ti Branka Mikulića, Hrvoja Ištuka, Duška Zgonjanina, te ovog, te onog, nema zajebancije; Kokan zdogovorio s Titom. Češće Tito dolazi u Bugojno nego što ja idem kurvici u Zenicu. Reko Kokan da je Tito reko, kad su specijalci dovukli međeda na čeku, da Bugojno s takim bratstvom i jedinstvom, industrijom i samoupravljanjem mora imati klub u prvoj ligi. Da se radnici opuste. A mi se ne petljamo u to samoupravljanje. Koji će mi to ku.ac, moj je volan, žena Duška i kurvica Senada. I ovaj alat. Nama samoupravljanje vodi Kokan. A ako Tito kaže da je dobar, s njim ruča i večeraje, onda je Kokan čudo od čojeka. Kad on zovne telefonom, ako se napune skladišta po bugojanskim tvornicama, onda je to gotovo! Prodano! Špedicija se pokrene, niđe kamiona u krugu, osim onih pokvarenih, pičimo po cijelom Balkanu. Evo ja za Zagreb vučem pisaće mašine, ima ih bogzna kolko. Iskrcam i u Bugojno vratim tekstil za robnu kuću. Svakom dobro, svi sretni. Ih, radi KoSVIBANJ 2012.

kan ko sat... Sad ćemo pravit novi stadion, ne moreš u prvu ligu bez stadiona, kupuje se igrače, u nas Komitet Saveza komunista sada najviše radi oko igrača! Baš iz Zagreba treba doć branit jedan mali Ladić... Ko zna, možda i njega dovezem. – A, nema nekoliko godina da ste bili u našem rangu, i znali smo vas nabit ko tikvu! – ne bez ljubomore progovorio je Jakov, kojemu je nogomet i NK "Velež" bio odmah iza obitelji, negdje u rangu s trgovinom. – Borac? Čapljina? – Ma, jok, Vareš! – A, u Varešu si ti. E, jebi ga, vas proguta Zenica. Bio sam ja u Varešu sto puta. Kažu nema se Vareš više đe širit, tako vam je kako vam je. Zenica se gradi, pobro moj. Zenica! Da nije Tite i međeda, ku.ac bi i Kokan mogo šta sad more! – Pa, jes, pravo zboriš, ja sam u klubu. Čitav život. Zadužen sam za goste. Te vodi ih na ručak na Ponikve, na ribnjak, u Pajtov Han... I sudije. Ja s njima sve fino, a predsjednici klubova sastaju se neđe drugo, pa na utakmicu dođu zajedno. Ja namigujem onim našim iz željezare, ko sredio sam sudiju, ku.ac, čim ufati priliku – penal! Mi vazda u ligi s Brezom, Ilijašem i tuda okolo, ne daju nam naprijed... – Kažem ti ja, Zenica vas jebe, vidiš, u vas kadrovi jedva dobace do Sarajeva, a iz Bugojna se u politiku ide odma u Beograd. Puste ih godinu-dvi da prohodaju Sarajevom, da nauče odat po asfaltu, i, pravac – Beograd! Cekaeska... – Svaka ti je na mjestu... Stevo – priznao je Jakov, posve svjestan da bi onakva industrija u Varešu mogla isfinancirati i jači klub, ajde pa neka je i Republička liga, ali Jakov je šutio o mogućim dodatnim razlozima za to. Bio je upućen u sve, čak je Mara u Klubu brinula o klupskoj kavani, zajedno s Goranom pravila kave, točila sokove i pivo, nogometaši "Vareša" uvijek su igrali u čistim i izglačanim dresovi-

ma; sve je to Mara prala, sušila na stadionskoj ogradi i glačala doma... Dotaknuli smo se mi sa Stevom još mnogih tema, popravak je trajao satima, sunce je prešlo visoku šumovitu i mirisnu goru i sporo nastavljalo prema zapadu, kada mi se Stevo obratio: – Mali, dajder žvakaću! – Nemam, Stevo, ovu žvačem odjučer... – E, ta mi treba! Pogledali smo u njega s čuđenjem, ali moraš poslušati čovjeka koji je usuo ulje u sve u što je trebalo, koji je oko kabine pobacao puno rđavih šrafova, gumenih i aluminijskih zaptivača, koji je rastavio glavu motora, zamijenio semeringe i trula zaštitna brtvila koja su puštala ulje, tako što ih je prislonio na ležište i pažljivo čekićem iskucao višak, koji je dugotrajnim kuckanjem sam otpao, uz njegov komentar – nije original, ali držat će! – moraš takvom čovjeku dati ižvakanu žvaku i ne pitati za što će mu. Pa sam to zbunjeno i sa neugodom učinio. – Ovo bi trebalo držat! – rekao je čudni vozač Stevo i zavaljao žvaku po prašini, onda ju dlanovima stanjio u par listića. Promatrali smo taj, u najmanju ruku blesav čin, koji

ne bi trebao imati ama baš nikakve veze s popravkom motora, za koju je rekao da je skoro gotova, ali da sada slijedi naoko najvažnija stvar. Uzeo je nožić, prešao cestu i odrezao jednu tanku, ravnu grančicu. Suhu. Mora biti skroz suha, rekao je. Jer se suho drvo raširi kad se nakvasi, a mokro stanji kada se osuši. Pa onda curi. Što curi, otkud curi, ima li išta na ovom vražjem hanomaagu što ne curi, pitao sam se, a Jakovu se nasmiješio brk, i samo je procijedio: – Znam ja šta će on s ovim, viđo sam ja nešto slično, ali nikad sa žvakom. E, ako ovo auto pođe, jebaću mater svakom ko išta kaže protiv ijednog Steve, pa makar i Srbina! Stevo je odmjeravao rupe na hladnjaku i lagano tanjio drvene klinčiće, umatao ih u listiće od žvakaće, naslonio je uho na hladnjak dok bi prikucavao klinčiće, onako kako liječnik naginje uši na leđa bolesnika dok mu sluša šumove pluća. Potom je nasuo dva kanistra sterilizirane vode koju je donio iz prikolice. Obrisao je znoj rukavom i zapovjedio Grgi: – Pali, Hercegovac! (kraj desetog nastavka)

ZLATNI PIR Dana 8. travnja 2012. godine u crkvi Sv. Ane u Vijaci obnovili su bračne zavjete i proslavili 50. obljetnicu braka Ilija Barišić i Ana Barišić rođ. Pavlić, u krugu svoje djece, unučadi, zetova, braće, sestara i prijatelja.

BROJ 209

IN MEMORIAM

edina stvar koju u životu ne možemo programirati jest vlastita smrt. Nju slutimo, više-manje svjesno joj idemo u susret, ali je za one koji se s njom susreću na licu poznate i drage osobe ona uvijek iznenađenje i svakako, ljudski gledano, gubitak. Ma koliko je fra Berislavov život po ljudskoj mjeri zreo plod, njegova smrt se dogodila iznenada, na šetnji po vijačkoj župnoj livadi. Fra Berislavova razmišljanja možemo samo slutiti. Iz zadnjih susreta s njim dalo se primijetiti da je zaokupljen svojim velikim jubilejom, šezdesetom obljetnicom svećeništva – dijamantna sv. misa – koju je planirao slaviti na ljeto. Smrt ga je predusrela, ali ničim nije umanjila njegov plodni i blagoslovljeni život. Fra Berislav je bio, smijemo tako kazati, fratar starog kova. Na prvom mjestu to znači neustrašiv i predan svojoj redovničkoj zajednici. Život je završio u svojoj rodnoj Vijaci gdje ga je i započeo. Rodio se 18. siječnja 1927. god. u Donjoj Vijaci od roditelja Mije i Kate r. Pendić. Budući da se rodio dan poslije blagdana sv. Ante Pustinjaka, donio je sebi, kako se kaže u narodu, i krsno ime Anto. Djetinjstvo je proveo, kako je često spominjao, uz mlin i stupu za sukno svog ujaka u Tribiji. Tu je kao dijete upijao stoljetnu iskustvenu mudrost. U Vijaci je završio osnovnu školu i 1939. godine stupa u Franjevačku klasičnu gimnaziju i sjemenište u Visokom. Time raskida sa svijetom djetinje mašte i seoskog legendarno-mitološkog poimanja stvarnosti i započinje drugačije upoznavati svijet. No, iste godine započinje II.

svjetski rat, pa se školovanje odvijalo s prekidima i brojnim nevoljama. Dana 5. travnja 1945. sjemenište je prestalo s radom. Đaci u čijim mjestima nije bilo borbi upućeni su svojim kućama, a drugi su se povlačili s hrvatskom vojskom. Tako je i Anto stigao do Bleiburga. Jedan je od rijetkih koji je kao šesnaestogodišnjak detaljno opisao taj križni put u svom dnevniku, kojeg je svaki dan uredno ispisivao. U vrijeme Jugoslavije taj je dnevnik objavljen kao dnevnik jednog dječaka kako bi se fra Berislav poštedio od tortura komunističkog sustava, a nedavno je objavljen i pod njegovim imenom. Sa šest svršenih razreda gimnazije stupa u novicijat u Kraljevoj Sutjesci 2. kolovoza 1945. Na prvim zavjetima 2. kolovoza 1946. uzima redovničko ime fra Berislav u spomen nekoć vijačkog župnika fra Berislava Lacića, koji ga je poslao u sjemenište. Poslije novicijata započinje studij teologije u Sarajevu u novoizgrađenoj zgradi u Kovačićima koja je samo dijelom bila na raspolaganju Teologiji, a veći je dio koristila vojska. No, u travnju 1947. fratri su zgradu morali napustiti. Studij je teologije organiziran u samostanu sv. Ante na Bistriku. Od rujna 1949. do rujna 1950. služi tzv. đački vojni rok od 12 mjeseci. Godine 1951. položio je svečane zavjete. Kao bogoslov sudjelovao je na omladinskim radnim akcijama 1947. na pruzi Šamac–Sarajevo i 1951. na pruzi Doboj–Banja Luka. Za svećenika je zaređen 20. travnja 1952. Time započinje novo razdoblje fra Berislavova života, služenje Božjem puku diljem Bosne. (...)

Fra Berislav Kalfić (1927. – 2012.) Dana 10. travnja 2012. u rodnoj župi Vijaka, gdje je bio na službi, u 86. godini života preminuo je fra Berislav Kalfić. Njegova svećenička subraća, zajedno s vjerničkim pukom, poglavito s područja Vareša i Vijake, ispratili su ga na vječni počinak dana 12. travnja nakon mise zadušnice slavljene u samostanskoj crkvi u Kraljevoj Sutjesci. Predvodio ju je provincijal fra Lovro Gavran, a oproštajne riječi (koje većim dijelom prenosimo) izgovorio je sutješki gvardijan fra Ilija Božić. Na svakom mjestu svog pastoralnog djelovanja fra Berislav je bio nesebičan. Međutim, valja posebno istaknuti njegovu zauzetost u vrijeme minulog rata u BiH. Vjeran

franjevačkoj karizmi, koja uz ostalo njeguje dijalog i otvorenost prema svakom čovjeku, fra Berislav je učinio sve da ostanu reliqiae reliqiarum Hrvata olovskog kraja. Kroz PROIZVODNJA, PROMET I USLUGE

PROFI

PRODAJA MODNE METRAŽE I KONFEKCIJE NA VELIKO I MALO

Vareš, ul. Zvijezda br. 25, (poslovna zgrada Bobovac)

• KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA • PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU tel. +387 (0)32/ 843-083 BUKETI • SVJEŽE CVIJEĆE • LONČANICE 061/ 753-522 SVADBENI BUKETI • POGREBNI VIJENCI 061/ 783-326

mob.: +384 (0)61 / 794 715 tel./fax: +387 (0)32 / 843 094 +387 (0)32 / 849 300 e-mail: profitex@yahoo.com e-mail: profitex@bih.net.ba

BROJ 209

SVIBANJ 2012.

tijesne prolaze i ne male opasnosti, sa svojim fićom, dolazio je do Hrvata katolika Magulice i Jelaški u teškim vremenima na prijelazu iz 1993. u 1994. – vrijeme bošnjačkohrvatskih sukoba – te im hrabro i nesebično pružao pastoralnu, duhovnu i karitativnu pomoć. Hrvatsko kulturno društvo "Napredak", podružnica Vareš, objedinilo je u jednu knjigu fra Berislavove zabilježbe iz Drugog svjetskog rata i iz zadnjeg rata u Bosni i Hercegovini i izdalo ih pod naslovom "Dva rata – tri dnevnika", Vareš 2011. Službujući u brojnim mjestima diljem Bosne fra Berislav nije samo poučavao, već je i učio. Obogaćivao se svakodnevnim životnim iskustvima i mudrostima ljudi s kojima je živio i kojima je služio. To je znao ugodno pripovijedati, što je privlačilo pozornost slušatelja. Njegova raspoloženost za šalu na vlastiti račun, a to je uvijek znak ljudske veličine, činila ga je uvijek dragim članom brojnih i ugodnih druženja. U tradiciju je pretvorio druženje u Stipinu Hanu, rodnom mjestu svoje majke. Tu su se na jednodnevni izlet u prekrasnom krajoliku, na putu između Olova i Zavidovića, okupljali brojni fratri koje bi ugostila fra Berislavova rodbina. Susret je dobio i službeni naziv "Berijada". Osobito je važno naglasiti da je fra Berislav do zadnjeg dana služio Božjem narodu. Ponekad je i precjenjivao svoje snage i upuštao se u služenja koja su nadilazila okvire njegove životne dobi. To mu je omogućavala njegova samodisciplina koju je ustrajno njegovao cijeloga života. Dragi fra Berislave, zahvalni smo Bogu za svjedočanstvo Tvoga života. Svojim mo-litvama preporučujemo Te dobrom Ocu koji te pozvao u svećeništvo, a sada Te pozvao sebi u vječnost. Počivaj u miru Božjem.

Fra Ilija Božić SVIBANJ 2012.

Preminula hrvatska redovnica i znanstvenica Rozalija Božena Mutić Dr. Rozalija Božena Mutić, redovnica Družbe Kćeri Božje ljubavi, znanstvenica, geologinja i mineraloginja, umrla je u Zagrebu 18. travnja 2012. u 97. godini života. Na Jurjevo, 23. travnja, njezina redovnička zajednica, rodbina, prijatelji, znanstvenici, posebice brojni znanstvenici i djelatnici Hrvatskoga geološkoga instituta u Zagrebu, oprostili su se od nje na zagrebačkomu Mirogoju. Na Mirogoju se od s. Božene najprije oprostio ravnatelj Hrvatskoga geološkoga instituta u Zagrebu, prof. dr. sc. Josip Halamić, a na grobu, provincijalna glavarica, s. Elvira Tadić. Misa zadušnica slavljena je nakon oproštaja na Mirogoju, u samostanskoj sestarskoj kapeli Družbe Kćeri Božje ljubavi u Zagrebu.

odila se u Varešu, u Bosni i Hercegovini, 2. kolovoza 1915. Osnovnu školu završila u Varešu 1926., Žensku građansku školu u Sarajevu 1931., petogodišnju Žensku učiteljsku u Sarajevu (1936.), na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je opću zoologiju 1941. Sa svojim susestrama protjerana je iz Sarajeva 1949. godine. Komunističke vlasti nisu joj priznale školsku izobrazbu u vjerskim i crkvenim školama, stoga, da bi mogla nastaviti studiranje završava 1952. gimnaziju u Zagrebu. Na Prirodoslovnomatematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je 1961. i stekla zvanje dipl. inženjera geologije. Na Tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završila postdiplomski studij obranivši 1977. magistarsku radnju: Tufovi iz okolice Čučerja kao sirovinski dodatak u proizvodnji cementa. Na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu

obranila je 1988. doktorsku disertaciju: Korelacija kvartara istočne Slavonije na osnovi podataka mineraloškopetrografskih analiza. Nakon završetka učiteljske škole stupa 1936. u Družbu Kćeri Božje ljubavi u Sarajevu, kao redovnica uzima ime Božena, doživotne redovničke zavjete polaže 1944. Kao pedagoginja djeluje u Breškama, Zagrebu i Sarajevu. Kao redovnica počinje raditi u Staroslavenskom institutu u Zagrebu (1950.–52.), zatim, od 1963. do odlaska u mirovinu 1983., u Mineraloško-petrografskom odjelu sadašnjega Hrvatskoga geološkoga instituta u Zagrebu. Njezinu bibliografiju čini 37 znanstvenih i stručnih radova i jedna knjiga kojoj je suautorica. Osim objelodanjenih istraživanja, rezultati njezinih geološkomineraloških istraživanja nalaze se u 73 samostalna i 15 elaborata u suautorstvu. Prva je objelodanila rad o autigenomu aragonitu u klas-

BROJ 209

tičnim sedimentnim stijenama. Poseban prinos dala je istraživanju zagrebačke Medvednice, prva je otkrila miocensku vulkansku aktivnost na obroncima Medvednice. S hrvatskoga geološkoga stajališta najvažnije je njezino otkriće glaukofana u miocenskim taložinama na padinama Medvednice, bilo je to prvo otkriće toga minerala u Hrvatskoj. Kao redovnica, dala je prinos povijesti svoje redovničke zajednice u suautorstvu sa s. Alojzijom Caratan, monografijom: Provincija Božje providnosti Družbe Kćeri Božje ljubavi 1882.–1982., Split-Zagreb 1982. Njezin život i djelo predstavio je znanstvenoj javnosti, dr. sc. Marko Babić u monografiji naslovljenoj: Dr. sc. Rozalija Božena Mutić – redovnica i geologinja (u prigodi 95. godine života), Vidovice-Zagreb 2010., koja je predstavljena 11. studenoga 2010. u Zagrebu.

IN MEMORIAM

TUŽNO SJEĆANJE

Dana 9. svibnja 2012. navršilo se 30 dana od iznenadne i prerane smrti našeg dragog

(13.IV.2010. – 13.IV.2012.)

ZDENKA PEŠTIĆA (1.IX.1959. – 9.IV.2012.) Vječno ostaješ u našim srcima i mislima. Počivao u miru Božjem! Tvoji: majka Jela, supruga Kata, sin Mato, kćerka Matea, nevjesta Martina, unuk Patrik, unuka Helena, sestra Valerija s obitelji

PERE MATANOVIĆA Počivao u miru! Supruga Nada, sinovi Domagoj i Dario s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE

(27.IV.2003. – 27.IV.2012.) Dana 27. travnja navršilo se devet godina otkako nije s nama naša draga majka, baka, prabaka i punica

Na našeg dragog

BOŽU PAVLIĆA (21.XI.1932. – 1.V.2010.)

LJUBICA ANĐIĆ rođ. Ilić U spomen tebi sjećanje pišemo, suze nam teku, a mi ih brišemo. Dugo će naše suze putovati, vječno će naše srce tugovati. S ljubavlju i poštovanjem, tvoji najmiliji

Mi koji te volimo znamo kako je živjeti bez tebe. Počivaj u miru Božjem! Tvoja supruga s djecom

TUŽNO SJEĆANJE

(4.V.1999. – 4.V.2012.) Dana 4. svibnja navršilo se 13 godina otkad nas je napustila naša draga supruga, majka i baka

(6.V.2007. – 6.V.2012.)

ANA GRABOVAC Iako vrijeme prolazi uspomene na Tebe ne blijede. S ponosom Te se sjećamo. Počivaj u miru Božjem! Tvoji najmiliji

SJEĆANJE

Dana 6. svibnja navršilo se pet godina otkako nije s nama naš dragi

ZDRAVKO ANTUNOVIĆ Počivao u miru! Supruga, djeca, nevjeste, zet i unučad

SJEĆANJE

MIJO KNEŽEVIĆ

(6.I.1992. – 6.I.2012.)

LJUBICA KNEŽEVIĆ

(8.V.2004. – 8.V.2012.)

S ljubavlju i poštovanjem čuvamo uspomene na vas. Počivali u miru Božjem!

Sin Zvonko, kćeri Danica, Željka, Vesna i Zdenka s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE

U SPOMEN

Dana 10. svibnja 2012. navršila su se dva mjeseca otkako nije s nama naša draga supruga, majka, baka i prabaka

ZDENKO LEKIĆ ZDENO

STAŽIJA ŠOLA

(10.V.1982. – 10.V.2012.) Živjet ćeš vječno u našem sjećanju. S ljubavlju i poštovanjem čuvamo uspomenu na tebe. Supruga s djecom

Počivala u miru Božjem! Suprug Anto, kćerka Ankica, sinovi Mario i Miro, i unučad

Dana 13. travnja navršile su se dvije godine od smrti našeg dragog

TUŽNO SJEĆANJE

IN MEMORIAM

Dana 13. svibnja navršilo se sedam godina od smrti našega dragog supruga, oca, djeda i punca

Dana 13. svibnja navršilo se sedam godina od smrti našeg dragog brata

RATIMIRA JARČEVIĆA

(15.V.1944. – 13.V.2005.) Vrijeme koje dolazi ne donosi zaborav, jer oni koji se vole žive vječno. Bio si i ostao dio nas. Supruga Draženka, kćerke Vjerana i Renata, unuk Michael, unuka Elena, zetovi Slavenko i Saša

(15.V.1944. – 13.V.2005.) Iako više nisi s nama, u mislima i molitvi si uvijek tu. Neka Ti je laka zemlja, dragi naš brate.

BROJ 209

Tvoj brat Franjo, sestre Jelena, Neda, Jasna, s obiteljima SVIBANJ 2012.

TUŽNO SJEĆANJE

SJEĆANJE

(19.V.2008. – 19.V.2012.) Na radnog kolegu

Dana 19. svibnja navršavaju se četiri godine od prerane smrti našeg

ZORANA PRKIĆA

ZORANA PRKIĆA Zauvijek ćemo se sjećati tvog nasmijanog lika, skromnosti i plemenite duše.

Od Ante i Dijane

Djelatnici "Profitexa" d.o.o. Vareš Umjesto imendanske čestitke

SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE (22.XI. 2011. – 22.V. 2012.) Dana 22. svibnja navršit će se šest dugih, bolnih mjeseci otkako nas je napustio naš dragi suprug i otac

ANTO ŠIMUNDIĆ ŠIMUNDIJA Samo vjera u Boga i nada u ponovni susret u vječnosti daju nam snagu da koračamo dalje i da se borimo s tugom, bolom, samoćom i prazninom koja je ostala iza tebe. Vole te tvoji Dragica i djeca

TUŽNO SJEĆANJE (26.V.2011. – 26.V.2012.) Dana 26. svibnja navršit će se godina dana otkako nije s nama naša draga

ZLATA ŠURLAN Zauvijek ostaješ u našim mislima i srcima. Počivaj u miru Božjem! Zrinka i Ljiljana s obiteljima

SLAVICA BANDOVIĆ rođ. Ausić (24.V.2011. – 24.V.2012.) Draga majko, hvala ti za svu ljubav, za svaki osmijeh i za svaki trenutak proveden s tobom. Ovaj svijet je mnogo mračnije mjesto bez tebe. S ljubavlju, Darko i Sanja

TUŽNO SJEĆANJE (28.V.2002. – 28.V.2012.) Dana 28. svibnja navršit će se deset tužnih godina dana otkako je preminuo naš voljeni suprug i tata

MATO DODIK Vrijeme koje prolazi ne može izbrisati prazninu i tugu koja je ostala poslije Tebe. Ostaju nam samo lijepe uspomene na život proveden s Tobom. Tvoja plemenitost, ljubav i dobrota vječno će ostati u našim sjećanjima. Počivaj u miru Božjem! Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE

ANA ZADRO rođ. Drijenčić

(28.V.2005. – 28.V.2012.) Dana 28. svibnja navršit će se sedam godina od smrti našeg dragog supruga, oca, brata, djeda, svekra i punca

(20.VII.2003. – 20.VII.2012.)

TOMISLAV ZADRO (30.V.2006. – 30.V.2012.)

FRANJE PAVIĆA S ponosom i tugom te se sjećamo. Počivaj u miru Božjem! Tvoji najmiliji

Sjećanje i ljubav prema vama su vječni Počivali u miru Božjem! Vaši najmiliji: kćerka Silvana, unuk Vanja i zet Vlatko

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE ANA ZADRO rođ. Drijenčić

(31.V.1992. – 31.V.2012.) Dana 31. svibnja navršit će se 20 godina od smrti našeg dragog sina, oca i brata

(20.VII.2003. – 20.VII.2012.)

TOMISLAV ZADRO

ROBERTA ZEKIĆA

(30.V.2006. – 30.V.2012.) S ljubavlju i poštovanjem čuvamo uspomene na vas. Počivali u miru Božjem!

Godine prolaze, tuga i bol ne prestaju, a Ti si uvijek s nama u molitvi i srcima. Neka Te čuva dragi Bog i anđeli nebeski. Počivaj u miru Božjem!

Brat Ivica, nevjesta Zorica, bratići Zlatko i Zoran s obitelji

Tvoji najmiliji: majka, otac, kćerka i sestra s obitelji

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE (31.V.2006. – 31.V.2012.) Dana 31. svibnja navršit će se šest godina od smrti mog dragog

ŽELIMIRA DEMETERA Vrijeme prolazi, ali sjećanje na tvoj lik i dalje živi. Počivaj u miru Božjem! Tvoja Jela SVIBANJ 2012.

BROJ 209

(31.V.2010. – 31.V.2012.) Dana 31. svibnja navršit će se dvije godine otkako nije s nama naš dragi

ADOLF ADO JOSIPOVIĆ Tvoj vedri lik svima nam jako puno nedostaje. Počivaj u miru Božjem! Supruga Ljilja, sinovi Slaven i Miško s obiteljima

IZ POŠTANSKOG PRETINCA

Medvjeđa posla U posljednje vrijeme na imanja ljudi vareške općine provaljuju medvjedi, i niko nadležan da ih zaustavi. Poslije protekle, duge i obilne zimske sufurundije, mede su se probudile gladne i – ma, medvjedi k'o medjedi – krenuli "trbuhom za medom". Bez ikakva straha i vrlo stručno su opljačkali seoske medare. Ne možeš, a da ne pomisliš: možda su oni jedini medjedi u BiH koji su pokazali da znaju raditi ono što im je posao. Jedan čovjek, koji je posmatrao pljačkanje komšijinih košnica, priča kako je medo usred bijela dana, samo što je vlasnik napustio imanje na kojemu je taj dan pospremao već načinjenu štetu, mirno k'o u svom, ponovno razvalio ogradu, ušao, te pravac ka zadnjem sanduku za pčele. Prvo ga prevrne pa onda šapom baci u zrak i tako, kad se košnica razbije o zemlju, medo iz nje izvadi med, ili hranu za pčele, to šta je već u njoj bilo, i sve lijepo pojede. Aktivan je i pred mojom kućom. Kako ja nemam pčele i, između ostalog, uporno po šumi sakupljam svakakvo smeće koje bacam u kontejner (gdje mu je i mjesto), taj moj eko-tik je i medvjeda toliko naljutio da je od huje prevrnuo kontejner i razbucao sav taj uredno upakovan otpad. Opet mislim, možda je to uradio samo zato što je gladan i kad bi mu se dalo da jede možda ne bi...? Ali ovdje, kažu, ima toliko gladnih ljudi koji ne razvaljuju tuđe, nego pošteno i polako umiru od gladi, kako bi, ako ništa, a ono makar rasteretili ruinirani, državni budžet. Učeni svijet publicira da ponašanje životinja, biljnog svijeta pa i čitave zemlje i njenih elementarnih snaga, kako oni kažu, ima veze i s ponašanjem ljudi. Neki idu tako daleko da kažu kako nismo samo mi ljudi živi organizam, nego je to i zemlja! Vidi bogati, pa onda mi ljudi baš bezobrazno hodamo po toj našoj zemlji! Jedan moj gost, kad je vidio ove naše oboljele, parazitskom plijesni napadnute voćke, tom prilikom mi pojasni: "To je slika stanja ljudi i života u BiH uopće". On meni tako, a ja njemu: "Ali kad pogledaš sa odstojanja, sa bilo koje uzvišene tačke, pejsaž koji te okružuje, recimo sa vrha planine Zvijezde, ipak kažeš da ne znaš kad si nešto ljepše vidio"!? (Ma, on će men govoriti kakvi smo mi i naš život!) Na to će ti moj gost: "Tačno. Ali to ne isključuje činjenicu da je ova usnula i od ljudi koji su je istinski voljeli opjevana ljepotica na smrt bolesna".

Zabilježen i objektivom

Međutim, meni nikako nije potpuno jasno zašto je dotični medjed, osim smeća, razbucao i poderao svu ceradu kojom je bio pokriven moj mali valjak, rođendanski poklon mog supruga, u svrhu lakšeg iživljavanja moje druge budalaštine, a to je redovno popravljanje 1,8 km makadamskog puta do naše kuće. U gradnju te kuće uložili smo kamaru para kako bi u njoj radili posao sa ljudima, a ne, za Boga milog, baš sa medjedima. Ma bježi, bolan! Medvjedima ne treba asfalt. Pitam se, je li to stvarno dokaz da smo mi budale? Pogotovo što taj put ne koristimo samo mi, a osim toga, ne popravlja ga ni jedna nadležna institucija, pa čak ni u predizbornom asfaltiranju. Ma ipak, kaže se, nada umire zadnja. U Varešu ima još ljudi koji se, kao i ja, nadaju da će ipak uspjeti zaštiti planinu Zvijezdu, njene šume, vode, puteve, jedinstvene povijesne spomenike, pa samim time i ograničiti prostor za medvjede, neka se konačno i kod nas zna kojim putevima idu medvjedi, a kojim ljudi. Kad već spomenuh vodu: jedan Nijemac mi reče da je BiH dobila zlatnu medalju za najbolju vodu svijeta. Mi sa Bijelog Borja smo našu vodu odnijeli u

jedan njemački vodoinstitut i dali da se ispita. Odgovor: prvoklasna voda! Nema ni osnovu bakterija, niti tragova teških metala, pa ni u onoj minimalnoj količini koja je dopustiva. A mi iz predevropskog i evropskog okruženja BiH uvozimo na tone plastičnih flaša pitke vode. E sad: dok se provedu sve procedure kako bi mogli tu našu prvoklasnu, bosansku vodu izvoziti, i u još uvijek prelijepim mjestima kao što je planina Zvijezda počnemo graditi npr. zračne banje sa ljekovitom vodom, dotle će svi ti zlatni izvori presušiti. Jer vidi – ako je stvarno istina da je životinjsko ponašanje uslovljeno ljudskim, e onda ne znam. Onda neka nam je dragi Bog u pomoći. Pokušala sam kuću i oko kuće makar noću zaštititi od medvjeda tako što sam palila sva vanjska svjetla, mada me je jedan moj stari prijatelj poučio da je svaki pokušaj paljenja svjetla u našem bh. mračnom vilajetu bezuspješan, a i bolje je da te ne vide, pogotovo ne onda kada ti bilo šta u životu uspije jer razvalit će te k'o medo košnicu. I tako to sve ide dalje. Taj pravi pravcati medo, on se, k'o svi pametni medvjedi, ne boji ljudi. Osim što je u više komšijskih sela uništio svo pčelarstvo, on je čak pokušao i moj auto prevrnuti! Imam i svjedoke. Da nisam vidjela trag šapa na autu, ne bih povjerovala. Ja sam inače o medama prije imala sasvim dobro mišljenje. Međutim, ovaj puta to moje dobro mišljenje stvarnu gubi svaku čvrstu podlogu. Ipak, makar jedne noći nije kontenjer bio prevrnut. A po danu ću ga, ako ga sretnem – mislim na medvjeda – vriskom i galamom otjerati. Tako se i prije, u stari, dobri vakat sa medjedima postupalo. Znalo se: neće medo u suru, e onda hoće u kavez. I znalo se da se ne plaše samo ljudi medvjeda, i medvjedi se boje ljudi. Jelena Kuhač-Odenwald

Bijelo kao behar! Priredio J. Klarić

BROJ 209

SVIBANJ 2012.

IZ STARIH ALBUMA

DRUŽENJA, II U prošlom broju objavili smo fotografiju uz koju je navedeno da je riječ o vareškim umirovljenicima na izletu u Trsat. Čitatelj Mujo Čurtić prezentirao je u međuvremenu fotografiju koja je snimljena istoga dana, uz ispravku da je posrijedi izlet u franjevački samostan u Fojnicu 1972., na kome je sudjelovala i njegova majka Fatima. Uz nju su na fotografiji (slijeva nadesno): Ivka Vrebac, Ivo Suljuzović i Manda Bubić. U j e d n o j e o vo j r u b r i c i priložio i fotografiju snimljenu 1968. godine – proslava Dana žena za umirovljenice. Treću nam je fotografiju posudio Frano Matičević, a na njoj se vidi povod i datum druženja.

LIST VAREŠKIH HRVATA

Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda

SVIBANJ 2012.

osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM • naklada: 1000 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Yoker" Busovača BROJ 209

TURISTIČKA RAZGLEDNICA VAREŠA

RUDARSKI SPOMENIK Ni partizan ni ujak, a još manje ekolog, nego jednostavno ljudina oslonjena na kramp koji mu je život značio jer trebalo je stoljećima roviti utrobu zvjezdanskih brda da domu svome i čeljadi osigura kruh. Danas nama kroz njegov lik osta samo uspomena na ona vremena kad se tuda prolazilo na šihtu, javljalo na farlezu, zavlačilo u niskop. Iz džepa ili kožne tašne (onih koje je simbolizirao) otežalih od špeka i kruva, glavice luka, obično je izvirivao i grlić "karabajića", umotanog u novine da se ne vidi cug, jer trebalo je vazdan izdržati s krampom, ukomponirati rudu, kamen i ćumur u toplu željeznu rijeku koja je pô Bosne 'ranila. A na putu kući uvraćaj u birtiju na po jednu prije ručka... Danas on stoji ondje kao neki okamenjeni div iz bajke, nekako tiho, napetih nerava i pogleda uprta negdje, osluškujući ponovni jek sirene, tutanj laguma... Nekim ženama iz okolnih sela donekle je sličio na svetog Antu, pa bi se one blago poklonile, prekrstile i tiho promrmljale molitvu za svoga čojeka, da se živ i zdrav vrati s rada.

Priredio J. Klarić