Bobovac br. 210

9 771512 813006

ISSN 1512-813X

Cijena 1,50 KM • Za inozemstvo 1,50 €

LIST VAREŠKIH HRVATA

GODINA XVIII. • BROJ 210 • LIPANJ 2012.

UVODNIK

M

uke eurozone nastavljaju se. Dok susjedna Hrvatska sitno odbrojava mjesece do momenta kad će se priključiti tom društvu, unutar Europske unije razrađuje se i jedan obrnut scenarij, nešto što bi se nazvalo nečastan otpust Grčke. Od neodgovornih se Grka očekuje da na parlamentarnim izborima 17. lipnja izaberu vodstvo koje će izvesti zemlju na put štednje, jer će u suprotnom automatski izabrati izlazak iz EU. A situaciju je dodatno zakomplicirao izbor novog francuskog predsjednika i zaokret francuskog pristupa u pogledu spašavanja eurozone.

Naime, iz Njemačke je, od njezinih poreznih obveznika, poslan najveći dio financijske pomoći Unije u pokušaju da se grčka dužnička kriza stavi pod kontrolu i spriječi prelijevanje na čitavu eurozonu, pa je i razložno nastojanje kancelarke Angele Merkel da diktira odnose u tzv. proračunskom paktu, u kome joj je raniji francuski predsjednik Nicolas Sarkozy bio potpora.

Novi predsjednik, Francois Hollande, zagovornik je novih investicija za poticanje rasta, a ne isključivo štednje.

Između dva broja

sezone službenim automobilom na ljetovanje. Tu i tamo zakukaju: teško se živi, nema kao prije i šakom i kapom, sad se može samo šakom.... Za ovu godinu imaju dvije brige: kako "zakuhati" da se birači homogeniziraju pred lokalne izbore i kako nanovo "izmusti" MMF, kako još zadužiti državu za svoga mandata. Neće ići lako jer valja skriti sadašnje financijske repove. Na tom je principu dosad počivala ekonomska strategija naših vlastodržaca, no hoće li upaliti i ovoga puta?

Naime, Bosna i Hercegovina je po svemu specifična i najkompliciranija zemlja u regiji, pa tako i u sferi fiskalne politike. Pokazatelji su, malo je reći, dramatični. U BiH su rashodi veći od zemalja regije i većine članica EU-a, a od ukupnih rashoda u 2011. godini svega 5,5% odnosilo se na kapitalna ulaganja. Najviše rashoda odlazi na socijalna davanja, a potom na nesagledivu administraciju – kompenzacije zaposlenih i korištenje roba i usluga. Ove tri kategorije čine čak 84% ukupIZ ŽUPNIH MATICA nih rashoda!

Marija Šimičević (81), Anđelka Kristić (89), Tomislav Kaurloto (58), Franjo Rajić (59), Prema tome, pregovori drŽUPA UMRLI Dubravka Turčalo rođ. Poljaković (66), Valentina Prajo (86), Marija Radić žavnih i entitetskih dužnosVAREŠ rođ. Petković (85), Ruža Petrović rođ. Jarčević (86), Franjo Jozeljić (78). nika s predstavnicima MMF-a jedini su izlaz. Ali ispituje se ŽUPA VIJAKA KRŠTENI Antonela Krešić (Zdenka i Nedjeljke), Gabrijel Jozeljić (Anđelka i Slađane). dobra volja financijskih emisara iz Washingtona. Problem Fotografija na naslovnici: M. Marijanović

2

Njemačka načelno nije protiv programa koji bi potaknuli rast, ali protivi se tome da se oni financiraju novim zaduživanjem.

Nadalje, socijalist Hollande odmah po dolasku na vlast povlači potez koji je, recimo, našim političarima nezamisliv: smanjuje plaću i sebi i svim vladinim službenicima za 30%! Nije teško pogoditi kakve komentare u balkanskoj glavi rađa jedan takav potez. U nas je političar jednako moćnik. Po dolasku na vlast prvo nepotist. Domalo vlasnik tvrtke koja je registrirana na suprugu, a poslove dobiva na natječajima državnih institucija. Za koji mjesec graditelj vikendice ili kupac apartmana na moru. I nema suicidalnih namjera u pogledu svoje enormne plaće.

U vrijeme, dakle, dok europski političari razmatraju ekonomske mjere za jačanje financijske odgovornosti članica EU-a, sigurni od pomahnitalih mjera štednje u bosanskohercegovačoj zavjetrini naši razmatraju kamo će ove

BROJ 210

je istupiti sa službenim zahtjevom i preciziranom visinom novog stand by aranžmana jer je pregovaračka pozicija determinirana "rastrošnim ponašanjem prethodne vlasti" (a već 20 godina kruže oko državnog kazana u raznim ulogama i raznim stranačkim dresovima jedni te isti). Temeljna misija MMF-a je davanje kredita i spašavanje posrnulih financijskih sustava, no pitanje je koliko naša država, uz sva reprogramiranja sadašnjeg duga, može zajamčiti daljnje vraćanje posuđenih eura ili dolara kad je izvjesno da će se već u ovoj, a i u narednim godinama, suočavati s novim izazovima niskog rasta. Drugo je još veće pitanje kolika je trenutna financijska dubioza u BiH? Sve u svemu, navodno je potrebno zatražiti nevjerojatnih 800 milijuna eura u tekućoj godini, ali ekonomisti upozoravaju da MMF neće odobriti našoj zemlji novi aranžman sve dok se ne zajamči vraćanje nekih već ranije spiskanih 360 milijuna eura. Postoji, dakle, i ta crna stavka, a vrijeme curi i postojeći aranžman istječe krajem lipnja.

U Varešu bilježimo neke korake ka potencijalnom oživljavanju gospodarstva, tj. onoga što bi se konkretnije nazvalo – prljavom industrijom. Proplamsavaju stalno neke ideje oko turizma, ali nikad dovoljno snažne i tako se, uz nezasitnu eksploataciju šume (poslije čega se Općina bori za mrvice), kuglica na vareškom gospodarskom ruletu ponovno zaustavlja na mineralima. Što će od toga biti – pratit ćemo u narednom periodu.

Donacije za "Bobovac" F. M. s Bijelog Borja – 20 KM, Boris Kordić iz Mostara – 50 KM, Š. A. iz Švedske – 20 KM, Anton Prajo iz Nizozemske – 80 KM.

Svima hvala lijepa!

LIPANJ 2012.

VIJESTI

Povratak rudarstvu?

Sjednica općinskog vijeća

DP "Rudnik olova, cinka i barita p.o. Vareš", u stečaju, dana 28. svibnja 2012. godine prodan je po oglasu o javnom nadmetanju poduzeću "MM project d.o.o." iz Kreševa za iznos od 1.250.010,00 KM. Predstoji procedura zaključenja stečajnog postupka u sklopu koje se novcem od prodaje namiruju vjerovnici, prema listi sastavljenoj 1998. godine, a eventualni ostatak novca išao bi na depozitni račun Općine Vareš i trebao biti uložen u razvojne svrhe na područje MZ Pržići, gdje se inače nalazi lokalitet bivšeg rudnika "Veovača". Kupcu pak predstoji sklapanje ugovora o koncesiji s ministarstvom gospodarstva Zeničko-dobojskog kantona. Sredstva od koncesije dijele se u omjeru 70% Općini i 30% Kantonu.

O investicijskom planu i pokretanju eksploatacije trenutno nema jasnih najava, a "MM project d.o.o." uzgred pokazuje zanimanje za nalazištem obojenih, kao i plemenitih metala iznad Borovice, pa će se administrativne predradnje možda uskladiti za oba lokaliteta.

Naime, Općinsko vijeće Vareš na svojoj je 39. sjednici dalo suglasnost za dodjelu koncesije za istraživanje i eksploataciju mineralnih resursa – olova, cinka, barita i srebra na lokalitetu "Rupice – Juraševac – Brestić". U studiji o ekonomskoj opravdanosti navedeno je da bi se najprije kompletirala ranije započeta geološka istraživanja, da se verificiraju rezerve i kvaliteta mineralnih sirovina, s tim da geološki uvjeti zasad upućuju na podzemnu eksploataciju. Predviđeno je da, dok se ne izvrši rekonstrukcija i obnova proizvodnje i prerade na "Veovači", ruda iz ležišta "Rupice" bude transportirana u proizvodni pogon u Kreševo. Predočene su i konkretne procjene za nalazište iznad Borovice: period istraživanja trajao bi tri godine, vijek eksploatacije 30 godina, investicija bi iznosila oko 7.750.000 KM, a rudnik bi u dvije smjene (pet dana u tjednu) zapošljavao 45 radnika. Kon-cesionar se obvezuje na poštivanje važećih standarda po pitanju zaštite zdravlja ljudi i okoliša, te adaptiranje prometnica.

Nadasve, i jedna nepotvrđena informacija: kontrolni paket dionica "Rudnika željezne rude d.d." Vareš preuzela je stanovita kanadska tvrtka, koja navodno ima u planu skoro oživljavanje rudnika na Breziku podzemnom eksploatacijom.

Pisali smo već da zbog zaliha i kvalitete željezne rude brezički rudnik jedini ima perspektivu.

Općinsko vijeće Vareš održalo je dana 31. svibnja svoju 39. sjednicu s 11 točaka dnevnog reda.

U aktualnostima između dvije sjednice općinski načelnik Hamdo Fatić izvijestio je o odobrenih 60 tisuća KM od strane Vlade Zeničko-dobojskog kantona, na ime zimskog održavanja. Najava o pritjecanju nekih sredstava s te strane velika je stvar, međutim taj iznos, prema službenom dogovoru i enormnim troškovima koje je Općina Vareš – za razliku od nekih drugih općina – doista imala, trebao je biti barem duplo veći i načelnik se stoga osjetio izigranim.

O radu savjetâ mjesnih zajednica raspravljalo se bez ijednog predstavnika s terena. Nisu pozvani.

Izvješće o realizaciji Strategije razvoja općine Vareš, zacrtane do 2015. godine, kao i Izvješće o radu i financijskom poslovanju Javnog komunalnog poduzeća Vareš pobudili su rasprave u kojima se unaprijed znalo da će biti – ista meta, isto odstojanje. Oba su oborena.

Informacija o provođenju Lokalnog ekološko-akcijskog plana za općinu Vareš za 2011. godinu i Plan razvoja poljoprivredne proizvodnje na području općine Vareš usvojeni su. Bez pretresa.

Posljednja točka, široko tumačena tekuća pitanja, ostala su za narednu jubilarnu sjednicu jer je ova zbog nemogućnosti načelnika da dalje nazoči morala biti prekinuta.

Predsjedatelj Varešanin Najnovija događanja na političkoj sceni Bosne i Hercegovine, koja imaju za epilog raskid SDP-ovog koaliranja s SDA-om i ulazak u partnerstvo s SBB-om, donijela su kadrovske smjene koje su zahvatile i Zeničko-dobojski kanton, pa je tako za novog predsjedatelja Skupštine Kantona imenovan Fahrudin Brkić. To je prvi put da je jedan Varešanin na tako visokoj poziciji u Kantonu. Podsjećamo da smo objavili intervju s Brkićem, kao poslanikom, u "Bobovcu" broj 206.

PROFI PROIZVODNJA, PROMET I USLUGE

PRODAJA MODNE METRAŽE I KONFEKCIJE NA VELIKO I MALO

Vareš, ul. Zvijezda br. 25, (poslovna zgrada Bobovac)

mob.: +384 (0)61 / 794 715 tel./fax: +387 (0)32 / 843 094 +387 (0)32 / 849 300

e-mail: profitex@yahoo.com e-mail: profitex@bih.net.ba

Rudnik "Veovača" danas

LIPANJ 2012.

BROJ 210

3

ZLATNA HARFA U GUČOJ GORI

Bilo ti milo pjevanje moje

D

jeca su se put Lašvanske doline uputila u jutarnjim satima u pratnji svoje voditeljice, s. Snježane te još nekih mama i baka, koje su ih željele podržati, ali i uživati u jednome takvom slavlju – pjevanju liturgijskih pjesama dječjim glasovima i dječjim srcem.

Iako je dan bio kišan, djeca su bila vesela i svojom pjesmom prizivala vedrinu i sunce… Vjerojatno je to bio i put razbijanja male treme koja je bila prisutna, jer jedna od pjesama koju su vježbali za nastup bila je prilično teška. Tijekom redovitih proba svatko se borio sa svojim glasom dok nije bio potpuno siguran, a onda zajedničko usuglašavanje triju glasova te instrumentalne pratnje. Znali su oni da su to dobro pripremili, uvježbali, da su puno ljubavi i truda uložili, ali opet, trema je trema, nastup je nastup, i to pred svojim vršnjacima, koji su također predano vježbali, i stručnim žirijem.

U takvom veselo-nestrpljivom ozračju ekipa iz Vareša stigla je u Guču Goru, gdje ih je

I ove godine održan je susret dječjih zborova Zlatna harfa, ovaj put u samostanu Sv. Franje u Gučoj Gori, na kojemu je 26. svibnja sudjelovao i Dječji zbor Župe Sv. Mihovila iz Vareša s voditeljicom s. Ružicom Marijić s. Ružica Marijić

Nastup vareškog zbora

dočekao gvardijan fra Zoran Livančić. Nakon kratkoga predaha pridružili su se ostalim zborovima u slavlju sv. mise.

Bila su ondje djeca iz Ovčareva, Bučića, Rankovića, Viteza, Novoga Travnika i Guče Gore.

Lijepa i akustična crkva odzvanjala je dječjim zvonkim

glasovima koji su poručivali: Mir i dobro želimo svakom stvorenju!

Nakon mise uslijedili su pojedinačni nastupi svake župe. Najprije se izvlačio redni broj nastupa. Vareška djeca radosno su klicala nakon što je njihova Ema izvukla redni

KONCERT ŠKOLARACA

O

snovna škola "Vareš", organizacija "Save the Children Norway" i Pedagoški zavod Zenica, u sklopu projekta "Obrazovanje za socijalnu koheziju i BiH na putu ka EU", organizirali su dana 1. lipnja 2012. godine "Proljetni koncert" u Varešu.

Dvorana općine Vareš bila je pretijesna i u ovakvim prilikama vidi se koliko je važno da se Radnički dom napokon obnovi i stavi u funkciju.

U goste su došli i pokazali glazbena znanja učenici OŠ "Rešad Kadić" iz Tešnja, OŠ "Omer Mušić" Brežani – Kakanj, OŠ "Maglaj", Osnovne muzičke škole iz Zenice, Škole

4

Ženski bend OŠ "Vareš"

Šansa za glazbene talente za muzičko obrazovanje "Avdo Smailović" iz Visokog i područnog odjela iz Breze.

A program su, s ukupno šest glazbenih točaka, otvorili i zatvorili glazbeni i pjevački talenti OŠ "Vareš". Pored sa-

mouvjerenih solistica Martine Dužnović i Alme Ćatović, simpatičan je nastup imao mali orkestar, sastavljen od učenika drugog razreda. Uigranost su pokazali zabavni orkestar sastavljen od djevoj-

BROJ 210

broj 2. I… što reći? Bez pretjerivanja, Dječji župni zbor iz Vareša zablistao je svojim nastupom, i to u izvedbi obiju pjesama: Mir, pravi mir i Sveti Franjo, čuj naš glas. Pjevanje je uvelike obogatio i uljepšao pratnjom na oboi prof. Željko Sertić, a na gitarama i klavijaturama zboraši: Antonela, Martina, Ana, Antonijo, Mihael, Tereza i Valentina. Solisti Martina i Marko su vrlo uspješno otpjevali svoje dionice, s puno topline i osjećaja. Pohvale, stručne i srdačne, nisu izostale, što je našu djecu dodatno obodrilo i motiviralo za daljnji rad.

Po primitku priznanja za sudjelovanje na Harfi, veselo društvo iz Vareša spustilo se s brežuljka u dolinu i ondje, zahvaljujući daru župnika fra Bone i sestara iz Male škole, zasladilo svoj nastup i izlet.

Bogatstvo i ljepotu ovoga dana teško je pretočiti u riječi, međutim kad se nešto lijepo i radosno podijeli s drugima, postaje još ljepše i radosnije.

Na ovaj način zboraši i njihova voditeljica žele zahvaliti Bogu, što već čine svojim marljivim i predanim vježbanjem, te svima koji su ih podržavali, bodrili i pratili ne samo u ovome nastupu nego i inače.

čica, a zatim i mješoviti orkestar. Pozitivno je naglasiti: mješovit u svakom pogledu.

Sve njih za nastup je pripremio prof. Igor Hinger.

Osim lijepoga druženja i rijetke prilike da se pokažu svojoj sredini, za vareške učenike ovaj je projekt donio još dva benefita: od organizacije "Save the Children Norway" dobili su električne glazbene instrumente i bubnjeve za zabavni orkestar, ali i najavu da će se, nakon prikazanog truda i na osnovi brojnosti učenika s glazbenim afinitetima, u idućoj školskoj godini financijski podržati formiranje jednog odjeljenja tzv. paralelne osnovne glazbene škole u Varešu.

M. M. LIPANJ 2012.

EKOLOŠKA INICIJATIVA

Let's do it BiH – Vareš Krajnje je vrijeme da prestanemo negodovati kako smo uvijek margina svjetskih dešavanja, kako se ovdje ništa ne dešava i kako nemamo prilike nizašto Mirela Erlbek-Subašić šana koji ne žive u Varešu, ali žele podržati akciju novčanim prilozima.

Krajnje je vrijeme da prestanemo negodovati kako smo uvijek margina svjetskih dešavanja, kako se ovdje ništa ne dešava i kako nemamo prilike nizašto. Prilike su svuda oko nas. Prilika koju, svakako, ne smijemo prokockati je tu, pred nama. Nadohvat ruke.

Pruža nam se prilika da budemo dio svijeta. Da svijetu pokažemo kako Vareš još uvijek ima entuzijazma, volje, želje i hrabrosti da mijenja sebe i svijet oko sebe. Okrenimo se jedni drugima te ujedinimo

VAREŠ, Put mira 4 mob. 061 791 133

01 3 i 1 ,1 M

Hz

LIPANJ 2012.

predviđeno da svaka općina ima lokalni tim koji će sprovoditi akciju u svojoj općini. Tako da na kraju imamo Let's do it Vareš. Prvi sastanak je održan 19.05.2012. godine gdje su postavljeni ciljevi lokalnog tima, a to je čist Vareš, sva izletišta, rijeke, potoci...

Lokalni tim Vareš ima nekoliko članova koji su raspoređeni po radnim grupama: Katarina Pejčinović, osnovna škola, Marko Poljaković, srednja škola, vrtić Mirela ErlbekSubašić, Davor Barnjak – printanje, plakate, izrada prezentacije koja će se održati 14.06.2012. u velikoj sali općine Vareš. Koordinatorica za područje općine Vareš je Mirela Erlbek-Subašić, a zamjenica Dalija Velić. Na prvom sastanku se razgovaralo o osnovnim ciljevima akcije, kao i o osobama koje su koordinatori akcije na nivou Ze-Do kantona i nivou države. Bilo je riječi i o aktivnostima koje su planirane na lokalnom nivou do konačnog datuma akcije, tj. do 09.09.2012., a koje se odnose na informisanje i uključivanje u akciju raznih institucija i pojedinaca – nastavnika i učenika srednje i osnovne škole, nadležnih iz Općine Vareš, JKP-a Vareš, Doma zdravlja, privatnih poduzetnika, medija. Članovi tima dogovorili su se i oko mapiranja lokacija ilegalnih deponija i procjeni resursa za čišćenje svake od označenih lokacija, širem informisanju građanstva o svrsi i ciljevima akcije putem plakata i letaka, aktivnostima u vezi registracije i rasporeda svih učesnika nakon što se završi mapiranje i pitanjem donacija od strane Vare-

95,

D

a još ima nade za naše krajeve, te da s pravom možemo reći "na mladima svijet ostaje" svjedoči projekat Let's do it BiH. Mreža Let's do it BiH osnovana je s ciljem velikog svjetskog čišćenja pod nazivom Let's do it world clean up 2012. koja će se održati sredinom ove godine. Ideja za akciju nastala je nakon realizacije niza uspješnih akcija čišćenja širom svijeta, a u BiH, neplanirano i neočekivano, između nekoliko ljudi, nakon ispirativnog videa. Prva ovakva akcija okupila je u Estoniji 50.000 volontera i nekoliko stotina organizacija koje su za nekoliko sati uklonile sve divlje deponije u zemlji. Nakon toga ovaj model usvojile su i druge zemlje: Ukrajina, Litvanija, pa tako i BiH. Projekat koji je ujedinio čitavu BiH, ideja mladih ljudi koji domovinu žele uključiti u najveću ekološku inicijativu na svijetu. Primarni cilj ovog projekta je da u jednom danu očistimo našu zemlju, naš grad od što više postojećih ilegalnih deponija. Ova hrabra ideja ujedinila je mlade ljude sa cijele općine Vareš. Odlučni i uvjereni, pogazivši sve predrasude, stereotipe, razlike i prepreke, mladi ljudi aktivno rade na sakupljanju što većeg broja volontera, koji će u septembru čistiti naš grad. Planirano je čišćenje deponija, rijeka, planina, izletišta, parkova.

Mladi ljudi željni su promjena, drugačijeg, čišćeg i ljepšeg grada Vareša. Potrebna nam je podrška svih ljudi.

Ovaj projekat ne znači samo čišćenje, znači i druženje, pomaganje, stvaranje drugačijeg Vareša. Na nivou BiH je

snage u prilici da pokažemo sebi, nama, svijetu, da još uvijek ovaj grad ima sjaja i energije, ako ništa u srcima i djelima onih koji žele da pomognu ovu akciju. Ovo je naš zadatak. Ovu bitku treba da dobijemo. Pred timom je zaista puno aktivnosti i obaveza, a svi ste pozvani da se u skladu sa svojim mogućnostima uključite u ovu akciju. Neko će možda reći da je uzalud raditi ovakve jednokratne akcije i da bi na razini države, kantona ili općine trebalo uraditi nešto dugoročnije. I takva mišljenja su ispravna, ali treba početi od nečega.

Armija mladih ljudi spremnih da mijenjaju svijet i sebe u tom svijetu poručuje nam: Varešani, let's do it! Dokažimo da možemo i hoćemo. Postoji jako malo stvari koje sami možemo uraditi i jako malo stvari koje kao tim ne možemo uraditi.

Let's do it Vareš – očistimo grad za jedan dan.

• KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA • PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU tel. +387 (0)32/ 843-083 BUKETI • SVJEŽE CVIJEĆE • LONČANICE 061/ 753-522 SVADBENI BUKETI • POGREBNI VIJENCI 061/ 783-326

BROJ 210

5

INTERVIEW n Gosp. Džindo, kad je utemeljena općinska organizacija Crvenog križa u Varešu i kako djeluje? p Ove godine se obilježava 100. obljetnica rada Crvenog križa BiH. Na žalost, ne znamo kad je formirana općinska organizacija u Varešu jer smo ostali bez dokumentacije. Crveni križ BiH i općine Vareš je proizašao iz međunarodnog pokreta crvenog križa i crvenog polumjeseca i nastoji da bez diskriminacije pruža pomoć onima kojima je neophodna, nastoji ublažiti ljudsku patnju u svim prilikama.

Cilj je zaštita života i zdravlja, uzajamno razumijevanje, prijateljstvo, saradnja i trajan mir među svim narodima. Crveni križ, kao što se zna, ne pravi razliku na osnovu nacionalne, rasne, vjerske, klasne i političke pripadnosti.

Od svih nivoa vlasti, a posebno Općine, tražimo punu implementaciju Zakona o crvenom križu, posebno u dijelu finansiranja naše djelatnosti iz budžeta. Do sada je ta podrška bila minimalna. Nemamo profesionalno zaposlenog lica, nema dovoljno sredstava da se programi isfinansiraju, a svake godine sve je manje donatora. Međutim, činimo ono što možemo bez sredstava. Stalno vršimo edukaciju volontera i uključivanje novih članova u rad crvenog križa.

Pokušavamo povećati broj članova naše organizacije pa bi se onda dio aktivnosti mogao finansirati iz članarina.

Broj članova sada je neznatan, a, primjera radi, imam podatak da je 1979. godine broj članova bio 6855.

Jedna od svijetlih tačaka je uključivanje mladih u aktivnosti kao što su prva pomoć, kućna njega, svijest o postojanju mina. n Kako provodite te aktivnosti? p Prioritetna aktivnost nam je edukacija po pitanju prve pomoći u osnovnim školama i srednjoj školi. Da smo u tome uspješni pokazuju takmičenja iz ove oblasti ne samo na općinskom nego i na kantonalnom nivou gdje naše ekipe

6

OMER DŽINDO, predsjednik Crvenog križa Vareš

Od minimuma dati maksimum U povodu nedavno obilježenog Tjedna crvenog križa s našim sugovornikom analizirali smo okolnosti u kojima djeluje lokalna organizacija Crvenog križa kao i njezine domete i aktivnosti. Sredstava manjka, članstvo skromno, a darivatelji krvi mahom zašli u godine.

Svijetla su točka jedino volonteri školskog uzrasta Razgovarao M. Marijanović postižu veoma dobre rezultate. Permanentno se radi na edukaciji predavača prve pomoći, kao i certificiranju ljekara za aktivnosti u crvenom križu, a posebno za vozače motornih vozila. Od ministarstva obrazovanja uporno tražimo da se prva pomoć uvrsti u školski program makar fakultativno i da se priznanja na takmičenjima vrednuju kao u drugim vannastavnim aktivnostima.

Po pitanju socijalne djelatnosti radimo na implementaciji kućne njege, edukaciji novih volontera i raspodjeli donacija u robi i hrani prema korisnicima. Osim naših sredstava koja ulažemo u humani-

tarne pakete za korisnike, donacije dolaze od sredstava kantonalnog i federalnog crvenog križa te njihovih donatora kao što je, primjera radi, Lokalni evangelistički razvojni centar i drugi.

Jedna od naših obaveza je i pripravnost u slučaju prirodnih nesreća. Sve aktivnosti iz ove oblasti izvode se uz saradnju sa civilnom zaštitom općine Vareš. Ekipa prve pomoći crvenog križa Vareš učestvovala je na pokaznoj vježbi u Varešu u sadejstvu vatrogasnog voda, doma zdravlja i policije. Naše konkretne aktivnosti bile su vidljive i zimus kada je proglašena elementarna nepogoda gdje su vo-

BROJ 210

lonteri crvenog križa vršili podjelu toplih napitaka i sendviča u povodu akcije čišćenja grada, zatim vršili posjete i podjelu paketa bolesnim i iznemoglim. n Spomenuli ste dobre rezultate na natjecanjima, a nedavno je dodijeljeno i jedno priznanje organizaciji u cjelini. p Tako je. Na takmičenju u kantonu održanom 12. maja ove godine naša ekipa je od dvadesetak ekipa na kraju bila četvrta. Ali moram naglasiti da bi uspjesi mogli biti i veći. Imamo dobrog potencijala među učenicima naših škola, međutim ograničeni smo materijalnim sredstvima. Primjera radi, nismo u mogućnosti povesti dvije ekipe na kantonalno takmičenje nego jedne godine vodimo jedne, a druge godine druge.

To je šteta i zbog njih samih jer postoji velika želja i spremnost za takmičenje. Što se tiče dobijenog priznanja, to je bilo u povodu obilježavanja 1. marta, Svjetskog dana civilne zaštite. Kantonalni štab civilne zaštite Crvenom križu općine Vareš uručio je priznanje kao jednoj od najzaslužnijih organizacija, za aktivnosti u prošloj godini. n Da se sada dotaknemo i najhumanijeg segmenta vašeg djelovanja, a to je darivanje krvi. p Na osnovu plana aktivnosti dobrovoljnog davalaštva krvi Crveni križ Vareš svake godine organizira tri akcije s po 30 davalaca i 30 davalaca po pozivu. Ove godine dosad su urađene dvije akcije s 50 davalaca. Posljednja je realizirana 24. maja, a upriličena je u sklopu obilježavanja Svjetskog dana i Nedjelje crvenog križa pod motom "Mladi u akciji" gdje su, uzgred da kažem, pored ove aktivnosti postavljane plakate, distribuirane markice u apoenima od 0,50 KM, i slično.

Koristim ovu priliku da animiram javnost za veći odaziv prilikom davanja krvi. Svake godine gubimo jedan dio davalaca zbog bolesti i staroLIPANJ 2012.

NASTAVAK PARTNERSKIH ODNOSA sti, a sve je manje novih. Crveni križ iz svojih skromnih sredstava obezbijedi zahvalnu užinu, paket hrane i pobrinemo se da dobrovoljni davaoci koji su dali krv više puta imaju olakšice u zdravstvenom osiguranju. Napominjemo da je ovo najugroženija kategorija i radimo na tome da se ovoj kategoriji učini više, da im se taj humani gest bolje prizna i vrednuje.

Svake godine po jedan aktivista dobrovoljnih davalaca krvi na federalnom nivou dobije zahvalnicu za 50 ili 100 davanja krvi. Iz vareške organizacije crvenog križa zlatnu plaketu za 100 davanja dobio je Murto Mirsad, a za 50 Hodžbo Mujo.

Napominjem da imamo dosta aktivista koji su krv dali 50, 100 i više puta. n Postoje li još neke aktivnosti koje nismo spomenuli? p Postoje takozvane tradicionalne aktivnosti. U skladu s utvrđenim kalendarom tradicionalnih aktivnosti crvenog križa tokom godine obilježavamo svjetske dane i sedmice koje se tiču zdravlja i solidarnosti, zatim Dan ljudskih prava, Dan mladih.

Mladi su, kao što sam kazao, crvenom križu veoma važni.

Mi u Varešu s brojem mladih volontera možemo biti zadovoljni, ali pozivam opet na uključivanje, na omasovljenje članstva kako bi na taj način mreža potpore bila veća, a pojačala bi se i sredstva potpore od članarine koja inače iznosi dvije marke godišnje, koja bi se onda koristila za humanitarnu aktivnost. n Da rezimiramo: osim poziva za učlanjenje, što bi bio minimum potpore, do priključenja akcijama darivanja krvi, kao maksimuma koji građani mogu pružiti, kakav apel uputiti institucijama? p Od vlasti nastavljamo tražiti punu implementaciju Zakona o crvenom križu, povećanje nivoa ostvarenih prihoda iz budžeta Općine, kao i od igara na sreću.

LIPANJ 2012.

Varešani s gostima iz Švedske

Uzvratni posjet iz Švedske

K

ao što sam već najavila u prošlom broju "Bobovca", učenici gimnazije "Prins Wilhelm" su u periodu od 5. do 12. maja 2012. boravili u uzvratnoj posjeti Varešu, tj. MSŠ "Nordbat 2", u sklopu programa razmjene učenika.

Linn Hurnasti, Victoria Hölscher i Julia Norström stigle su u pratnji svoje profesorice Mie Björk Eilebro i našeg sugrađanina Mladena Papeca. Pomalo umorne od putovanja, ali i jako uzbuđene zbog ponovnog susreta sa svojim novostečenim prijateljicama, sa sarajevskog aerodroma krenule su prema Varešu gdje su ih čekale naše učenice Arijana Čajić, Emira Muftić i Dragana Dodik.

Prvi dan boravka u Varešu za učenice je bio slobodan dok su se profesorica Mia i gosp. Mladen Papec pridružili drugom dijelu delegacije iz komune Flen, koji su sačinjavali gosp. Niklas Witt i gosp. Sune Bertrand (ekspert za pitanja EU), te zajedno sa predstavnicima općine Vareš, švedske ambasade u BiH i SIDA-e krenuli u obilazak "puta zdrave hrane" i sela Strica i Zarudje,

L. Brđanović gdje su posjetili poduzetnike koji se bave proizvodnjom zdrave hrane.

U ponedjeljak je cijela delegacija dan započela prijemom kod načelnika općine Vareš Hamde Fatića, a zatim i kod direktora MSŠ "Nordbat 2" Damira Petrovića. Nakon toga, učenice su zajedno sa svojim prijateljicama nastavile pratiti nastavni program, dok su se ostali članovi delegacije uputili u obilazak Vareša, a potom nastavili sa planiranim aktivnostima, među kojima je bila i posjeta Maloj školi.

Ove godine program posjete bio je veoma bogat, zahvaljujući trudu predstavnika općine Vareš, te su naši gosti u narednih nekoliko dana obišli stari grad Bobovac, Oćeviju, etno-muzej Pogar, Mostar, slap Kravice kod Čapljine i Sarajevo. U petak, što je bio i zadnji dan posjete, uslijedio je zvanični oproštaj sa načelnikom općine i direktorom MSŠ "Nordbat 2", koji je našim gošćama uručio simbolične poklone da ih sjećaju na njihov boravak u Varešu. Nakon toga su

učenice iz Švedske održale prezentaciju svoje škole, komune Flen i Švedske učenicima MSŠ "Nordbat 2".

U međuvremenu je drugi dio delegacije u okviru svojih aktivnosti ostvario neposredni kontakt sa švedskim ambasadorom u Sarajevu, kojega su posjetili zajedno sa zamjenikom ministra turizma u Bosni i Hercegovini, a koji je pohvalio rad na suradnji dviju općina i obećao da će veoma rado surađivati i pružiti pomoć. Članovi delegacije susreli su se i sa savjetnikom švedskog ambasadora koji je ujedno i direktor SIDA-e. On će također pružiti neophodnu pomoć, sve u cilju da komuna Flen i općina Vareš krenu u realizaciju zajedničkih projekata.

U subotu 12. maja oprostili smo se od naših gostiju uz mnogo suza i obećanja da će se ova novostečena prijateljstva i dalje razvijati. Nadamo se da će našim gostima ova posjeta ostati u lijepom sjećaju, a suradnja između gimnazije "Prins Wilhelm" i MSŠ "Nordbat 2" se nastavlja.

IZ NAŠIH ŽUPA

OGLAS

Dana 20. svibnja u našim župama Vareš i Vijaka održana je prva pričest. U Varešu je bilo 15 prvopričesnika (lani 11), a u Vijaci četvero (lani 1). Uzgred, krizmanika je ove godine u Varešu bilo 39, a u Vijaci 5. Podataka ove vrste iz župe Borovica za ovu godinu nema

Prodaje se kuća na selu Javornik.

Informacije na 032/841084 i 061/239-969.

Povoljno!

BROJ 210

7

75 GODINA OD OSNUTKA

N

a Skupštini su izabrana tijela koja će upravljati budućim radom "Metalca". Za predsjednika Upravnog odbora izabran je Marko Poljaković, za dopredsjednika Ekrem Mahmutović te za tajnika Muhamed Ibrahimović, a za članove Odbora Samir Čolo i Ognjen Riđić. U Nadzorni odbor birani su Beris Vesnić, Damir Grabovac i Josip Kasapović, i još je za rizničara izabran Muhidin Vesnić.

Prvobitno je bilo zamišljeno da se rad streljačkog društva aktivira u obliku sekcije unutar Kluba ekstremnih sportova Vareš, ali je zbog ranijeg subjektiviteta i već proslavljenog imena "Metalac" odlučeno da društvo djeluje samostalno.

Kad je okončan izborni dio, novoizabranom predsjedniku Poljakoviću nekadašnji aktivist Popara predao je pehar koji je osobno čuvao u proteklih 20 godina čekajući ovaj trenutak kad će ga vratiti u Vareš i u ruke onih koji će nastaviti tradiciju "Metalca".

Za kraj obnoviteljske skupštine nazočnima u dvorani Općine prikazan je videomaterijal s prvenstva Jugoslavije u streljaštvu održanog na vareškom strelištu "Kota" 1991. godine.

Aktivnosti su nastavljene sutradan revijalnim natjecanjem u gađanju zračnom puškom i pištoljem, u sportskoj dvorani srednje škole u Varešu. Uz članove obnovljenog društva "Metalac" sudjelovali su i strijelci SD "Željezničar" Sarajevo te SD "Ilidža" Igman, a podršku je svojim dolaskom iskazao i Nedžad Fazlija, strijelac međunarodnog iskustva, koji će na ovogodišnjim Olimpijskim igrama braniti boje Bosne i Hercegovine peti put. "Želim vam od sveg srca da nastavite uspješnu tradiciju ovog kluba, a mi ćemo vam u granicama svojih mogućnosti izaći u susret", kazao je Fazlija i naglasio: "Pred vama je težak i mukotrpan rad da biste dostigli onu slavu koju je Metalac nekada imao".

8

Nekoć na strelištu "Kota"

"Metalac" ponovo aktivan U dvorani Općine Vareš dana 11. svibnja 2012. godine održana je obnoviteljska skupština Streljačke družine "Metalac" Vareš. Učinjeno je to inicijativom i zalaganjem Dragana Popare, koji je za tu prigodu došao iz Kanade, a u nastojanju da ovaj sport u Varešu vrati na staze bogate tradicije i uspješnih rezultata koje je SD "Metalac" u jugoslavenskim okvirima ostvarivao.

Priredio M. Marijanović O kakvoj je slavi doista riječ pomogao je saznati Dragan Popara, davši nam na uvid sačuvanu dokumentaciju.

Inače, njegov otac Rajko bio je dugogodišnji predsjednik SD "Metalac" Vareš.

PUT DO PRVAKA DRŽAVE Sindikat radnika vareške željezare organizirao je 1937. godine natjecanje rudara u streljaštvu, a zatim i pokrenuo inicijativu o osnivanju streljačkog društva, sa sjedištem u Vareš Majdanu. U historijatu Društva o tom vremenu stoji zapisano: "Tada se vršilo gađanje sa starim austrijskim puškama, dugačkim šinjarama cal. 8. Tadašnja streljačka družina imala je sedam komada takvih trofejnih pušaka i municije u dovoljnim količinama. Gađanje se vršilo

Logotip prvog velikog natjecanja

na primitivan način, većinom iz ležećeg stava, a takmičenje iz klečećeg na strelištu, koje je bilo postavljeno na predjelu kod osnovne škole u Vareš Majdanu (preko Ćamilova potoka, u drugu stranu brda, odstojanje 250m)."

BROJ 210

Navodi se kako su članovi Društva zatim bili aktivni "u dizanju ustanka 1941. godine", a poslije rata pokrenuto je Fiskulturno društvo "Metalac", pri kojem je bila i streljačka sekcija. Predsjednik toga društva bio je Mirko Dželetović, a kad se streljačka sekcija osamostalila 1960. godine njezinim je predsjednikom postao Vaso Mandarić, šef Željezničke stanice u Vareš Majdanu. Te godine izgrađeno je i novo strelište na Šijakovu (Mirski potok), ali ono se uskoro pokazalo nepogodnim zbog rikošetiranja zrna pa je nova lokacija nađena u Trifkovića potoku. Tada se već gađalo s vojničkom puškom kalibra 7,9 mm, a unatoč problemima s lokacijama za strelište navodi se da je "Metalac" imao zapaženih rezultata na regionalnom natjecanju.

LIPANJ 2012.

Godine 1969. Društvo usvaja novi statut i postaje bolje ustrojeno, a 1977. godine, u povodu 40. obljetnice od osnutka i u čast Dana žena, postaje organizatorom republičkog natjecanja u gađanju malokalibarskom puškom za žene. Tom prilikom tiskan je i bilten u kom stoji da se odazvalo 26 ekipa, među kojima su bile i dvije ekipe vareškog "Metalca" sa solidnim uspjehom, a među pojedinačnim rezultatima nalazimo imena ovih Varešanki: Marija Pejčinović, Ranka Andrijević, Nada Josipović, Kristina Josipović, Jadranka Hrvačević, Gordana Ereš. Predsjednik "Metalca" u to vrijeme ponovno je Mirko Dželetović.

Nizali su se dobri rezultati i na strani, kako 1978. godine, tako i 1979. na republičkom natjecanju u Mrkonjić Gradu, gdje je ekipa "Metalca" osvojila drugo mjesto. Ti rezultati su zacijelo pridonijeli odluci da se u Varešu izgradi strelište koje je prema svojoj lokaciji dobilo naziv "Kota". Kad je stavljeno u funkciju 1980. godine, za njega je rečeno da spada među najsuvremenija strelišta u tadašnjoj Socijalističkoj republici BiH. Istina je pak da se do njega dolazilo uznemirujućim serpentinama i na zadnjoj dionici sudionike drmusalo krupnom kaldrmom. Poslije toga nije bilo lako nišaniti, ali šalu na stranu: već 1981. godine na strelištu se održava Prvenstvo Jugoslavije u gađanju malokali-

Na Poljakoviću je odgovornost za budućnost LIPANJ 2012.

Popara i Fazlija kod devastiranog strelišta

barskom i vojničkom puškom, što je bila najveća sportska manifestacija održana u Varešu dotad.

Došla je i 50. obljetnica.

Tijekom te 1987. godine SD "Metalac" je upriličio devet raznih natjecanja i to "u povodu obilježavanja značajnih datuma, događaja i ličnosti, a prema kalendaru koji utvrđuje SSRN".

Godinu dana kasnije, 4. srpnja 1988., "Kota" je po drugi put domaćin državnog prvenstva u gađanju vojničkom puškom. Sudjelovalo je 19 ekipa, a "Metalac" je završio na četvrtom mjestu. U pojedinačnom plasmanu Dražen Jelić zauzeo je osmo mjesto, a sljedeći Varešani bili su Tihomir Piljić na 34. i Samson Jelić na 36. mjestu.

Nižu se zatim novi uspjesi.

U 1989. godini SD "Metalac" sudjeluje na devet natjecanja diljem Jugoslavije i preuzima na sebe organizaciju, ovoga puta, republičkog prvenstva u gađanju vojničkom puškom na strelištu "Kota". Između 19 ekipa osvaja to prvenstvo.

Osvaja i turnir u gađanju vojničkom puškom u Bugojnu.

Među već spomenutim vareškim strijelcima dva su nova imena: Midhat Zubača i Franjo Franjković. Na natjecanjima vareški strijelci dominiraju i u pojedinačnom poretku pa tako osvajaju pet prvih, tri druga i dva treća mjesta.

Svoj zenit "Metalac" je dosegnuo 1990. godine osvojivši sve što se tada osvojiti moglo.

Predsjednik Rajko Popara o tom je zlatnom razdoblju zaključno napisao: "Vitrine Streljačke družine Metalac Vareš krasi 17 pehara, od toga 4 prelazna, zatim 10 zlatnih, 8 srebrenih i 5 bronzanih medalja i drugih priznanja osvojenih u 1990. godini".

Bili su to impresivni rezultati. "Metalac" je osvojio naslov prvaka Jugoslavije u gađanju vojničkom i poluautomatskom puškom za 1990. godinu, održanom u Rijeci i Trsteniku, te prvaka Bosne i

Hercegovine u gađanju vojničkom i poluatomatskom puškom za 1990. godinu. Pobjednik je i Kupa AVNOJ-a održanog u studenom 1990. u Jajcu, zatim turnira u gađanju vojničkom puškom "Mustafa Dovadžija" Sarajevo '90.

Nesumnjivo je bila čast istupiti u ime Vareša u sportskoj dvorani "Zetra" u Sarajevu 22. prosinca 1990. na završnom proglašenju najboljih ekipa i pojedinaca u streljaštvu – Nacionalni program za 1990. godinu – jer ukupni je poredak bio ovakav: prvo mjesto SD "Metalac" Vareš, drugo mjesto SD "Kozara" iz Banje Luke i treće SD "Zenica" iz Zenice.

A onda, upravo na strelištu "Kota" potkraj ožujka 1991. godine održano je posljednje 46. prvenstvo Jugoslavije u gađanju vojničkom i malokalibarskom puškom. Načina na koji je počelo 47., u proljeće 1992., bolje se ne prisjećati.

Umjesto toga, poželimo uspjeha obnovljenom "Metalcu" koji je u međuvremenu poradio na stvaranju uvjeta za svoj rad, već uređuje prostor u suterenu srednjoškolskog centra u Varešu i uz pomoć Dragana Popare prikuplja sredstva za nabavu prve profesionalne puške.

ZLATNI PIR Dana 26. svibnja 2012. u crkvi sv. Mihovila u Varešu u povodu 50 godina zajedničkog života bračne su zavjete obnovili Marko i Magdalena Dodik. Zlatni pir su proslavili u krugu mnogobrojne obitelji: četiri sina, četiri kćeri, četiri nevjeste, četiri zeta i 18 unučadi, uz ostalu rodbinu i prijatelje.

BROJ 210

9

ZAPISI S VIŠNJIĆA NEKOĆ NA PRVOJ CRTI Jozo Josipović, zbog svoga električarskog zanimanja zvani Struja. Danas umirovljenik, a među najmlađima u selu. Pa kako na mladima svijet ostaje Jozu se biralo za predsjednika mjesne zajednice. No, Višnjići su mali i odveć raseljeni da bi bili administrativno samostalni. Spojeni su uz Daštansko, koje se u svakom pogledu doima dominantno, ali fali mu liderstvo.

Tako je na sastanku Savjeta MZ Jozo dobio jednoglasnu potporu; i Bošnjaka i Hrvata.

Bez preglasavanja, tipičnog za miješane sredine. Naprosto nema razboritog motiva za takvo što jer situacija na terenu pred predsjednika stavlja puno rada, a malo ili nimalo počasnih obveza.

Daštansko i Višnjići dio su već poznate priče o hrvatskoj enklavi u posljednjem ratu. U postdaytonsko vrijeme, području se vratio domicilni živalj i na Daštanskom je dosta toga obnovljeno. Višnjići pak nisu mijenjali svoju strukturu u bilo kom smislu, ali su tijekom rata preko svojih nevelikih leđa preturili dosta vojničkih čizama. Zbog prirodnog položaja našli su se na tromeđi triju vojski, a rovovi duž višnjićke kose bili su okrenuti čas na jednu, čas na drugu stranu. Jozo i njegova supruga kazuju da su kapaciteti sela bili apsolutno nedovoljni za prihvat, najprije izbjeglica, a onda i vojske. Kako je to izgledalo u slučaju njihovog domaćinstva prisjećaju Detalj s Višnjića

10

Novoizgrađena kapela

Imati Struju Tko misli da ima lošu cestu kroz selo trebao bi vidjeti višnjićku. I tko misli da njegovu selu nema providna dana, ma koga ono postavilo za predsjednika, također treba otići na Višnjiće.

Piše M. Marijanović se kroz priču o "vešnom loncu" sarme koji nije mogao biti dovoljan za jedan objed svim ukućanima, a stočni fond koji su imali (desetak goveda i pedesetak ovaca) za nekoliko je mjeseci gotovo u cijelosti završio na tanjuru.

Potiskujući reminiscencije na to turobno vrijeme, rado se prisjete tek fra Mate Topića, koji je svojom ulogom i ovdje ostavio pečata na ljude i njihove napore za ostanak.

Jer, iako nije bilo nužnoga pomjeranja s kućnih pragova, na

Višnjićima nije lako ni ostati.

Primjerice, cesta je preveliki izazov za obična putnička vozila i o čemu dalje uopće razgovarati, 21. je stoljeće.

DOMINANTNA KAPELA Iza Joze još nije ni godina mandata na čelu mjesne zajednice, a u raznim su fazama realizacije tri kapitalna projekta. Produktivnost evidentna. Možda će netko pomisliti da je nastavio uhodanim stazama prethodnog predsjednika, ali prethodnog nije bilo.

Dvije i pol godine prije Jozina izbora bio je vakuum, MZ nije imala ni Statut, ni žiro-račun, ništa. Pred njega je stavljena samo statistika da između 191 stanovnika jedan treba biti biran za predsjednika.

Sredina je specifična. Od srpske zajednice na Višnjićima preostalo je pet osoba, a i Hrvati su se sveli na jednu petinu prijeratnog broja. Ima ih 29. Među njima jedan zaposleni, dvije učenice, ostalo umirovljenici i kućanice. Polovica kuća (22 od 42) danas je prazno. Na Daštanskom živi

BROJ 210

13 Hrvata, a ostalo su Bošnjaci i sveukupno čine većinu u mjesnoj zajednici.

U "Bobovcu" broj 202 od listopada prošle godine prenijeli smo informaciju o radovima na kapeli u groblju na Višnjićima, iz pera Jozine kćeri Nikoline, koja pak i ovdje zavređuje jednu digresiju. Riječ je, naime, o odlikašici s Višnjića. Trenutno se sprema upisati fakultet, a zanima je fizika. Sve predrasude o tome u kakvim se uvjetima odgajaju odlikašice (to moraju biti tatine kćeri s iPhone-om u džepu i Nike patikama na nogama) na njezinu primjeru padaju u vodu; ovdje je riječ o djevojci koja prvo mora odvoziti off road dionicu očevim džipom da bi došla do autobusa na Daštanskom kojim onda putuje u školu.

Kapela je sada već u završnim, finim radovima. Znatno nadmašuje veličinu prijašnje, koja je pak bila preskromna i pretijesna za svrhu kojoj je imala služiti. Nova je ujedno dobila memorijalni karakter pa će se u njoj čuvati spomen LIPANJ 2012.

na pripadnike HVO-a i civilne žrtve, poginule tijekom četveromjesečne opsade enklave od strane Armije BiH, a koji su bili pokopani u višnjićkom groblju. Njihova imena nalaze se na dva zida kapele, ugravirana na ploče simbolično posložene u šahovska polja.

Cijena obrane enklave plaćena je s 32 života.

Jozo podcrtava da su se oko spomeničkog dijela kapele angažirale i hrvatske udruge proistekle iz Domovinskog rata, a početnu skepsu zamijenila je svesrdna donatorska potpora dijaspore. Izgradnja kapele trenutno je prešla iznos od 20 tisuća KM, ali danas taj objekt budi ponos i opravdano mu pripada mjesto na najvišoj točki u selu. Završetak svih radova planiran je potkraj ljeta ove godine.

ASFALT SAMO ŠTO NIJE Kad je glavna cesta kroz selo teško savladiva, nije teško zaključiti kakve su sporedne. Spuštamo se jednom takvom u Jozinom džipu do pravoslavnog groblja. Nemoguće je bilježiti detalje iz razgovora, obje ruke zauzete nastojanjem da se ostane u sjedalu. Oko groblja je svježe podignuta metalna ograda. Novčana sredstva donirao je dopredsjednik Federacije BiH Svetozar Pudarić pri nedavnom dolasku na Višnjiće gdje je obišao i svoje sunarodnjake. Transport materijala opet je u Jozinoj režiji, samo što za takve svrhe rabi svoj terenski kamion. Njime također izbavlja one koji precijene luksuzno vozilo pa se upuste u višnjićku avanturu.

– A šta ćeš, valja ljudima pomoć'... – pomirljivo će Jozo i nimalo preko volje. Ruke vidno trudbeničke, duša ispunjena altruizmom.

Obilazimo i dom kulture u središtu Višnjića. U ratno vrijeme bio je pretijesan i višenamjenski. Sad vapi za obnovom, za što je već pripremljen projekt, ali ima prečih stvari.

Zaustavit ćemo se najposlije i kod doma na Daštanskom, od kojeg je ostalo samo par ziLIPANJ 2012.

Struja kod doma na Daštanskom

bune, nije riječ o isključivo višnjićkoj cesti. Projekt je urađen od raskrižja za Brgule kao polazne točke do doma na Višnjićima kao završne točke.

Ukupna je dužina 1660 metara, od čega se tek 300 posljednjih metara (od višnjićkoga groblja do doma kulture) odnosi na same Višnjićane. Ostale četiri petine ove dionice rješavaju asfalt duž Daštanskog. Bit će to zaista značajan pomak za žitelje oba sela i – nakon što je položen asfalt kroz rudnik "Veovača" – ona će prašini na glavnoj prometnici konačno reći zbogom.

A kad se cesta riješi, preostaje okrenuti se drugim problemima, primjerice opskrbi pitkom vodom, lani su vode presušile, telefoni su tzv. antenski, i slično. Da se bilo koji posao privede kraju potrebno je puno "hodanja" oko institucija i puno potrošenog vremena za koje ne postoji naknada. Kamen na cesti lomi i njegov amortizer, kočničari kojih se uvijek nađe satiru i njegov trud, no Jozo se ne dâ kolebati – bar ne do kraja ovog mandata.

dova. Daštanjani bi željeli dobiti novi. Jozo je raspoložen založiti se za njegovu izgradnju i raditi na realizaciji, ali preduvjet svega je – projekt. I Općina je spremna dalje usmjeravati i koordinirati, ali bez izvedbenog projekta nema apliciranja. A izrada projekta, naravno, košta i u tome su mjesne zajednice prepuštene same sebi odnosno snalažljivosti svojih ljudi.

Tako je bilo i s cestom. Ona je pak pitanje svih pitanja.

Između fascikli s računima, odnosno žiralnim uplatama za svaku realiziranu sitnicu u selu, Jozo izvlači jedan debeli stručni dokument. Projekt asfaltiranja ceste sa svim inže-

njerskim projekcijama. Uradio ga je, prije koju godinu i prije nego će otići, dipl. ing.

Igor Josipović, višnjićke gore list. Jozinim izborom za predsjednika u selu projekt je aktiviran i nakon dva neuspjela pokušaja – a pokušavalo se kroz tzv. GAP projekt i kod Fonda za povratak FBiH – projekt je najzad prihvaćen na financiranje iz sredstava dobiti "BH Telecoma". Sredstva su već uplaćena i čekaju realizaciju. Konkuriralo je osam izvođača, odabran je najpovoljniji, ali u tijeku je žalbeni rok koji će, na štetu Višnjićana, odgoditi radove sve do jeseni.

Međutim, da ne bude za-

PODSJETNIK

Iz ratne povijesti

– Rat je danas počeo i u Varešu! – glasila je prva rečenica u večernjem dnevniku TV BiH iz usta voditelja Ivice Puljića, 31. svibnja 1992. godine. Bila je nedjelja. Gradom se već pronijela vijest o pogibiji pripadnika HVO-a Roberta Zekića i o dvojici ranjenih, kao i o gubicima na srpskoj strani, a vijest u dnevniku samo je podcrtala tu crnu realnost.

Taj datum, dakle, prije 20 godina, ostao je ubilježen kao dan početka oružanih sukoba na području Vareša u posljednjem ratu.

Iskustva s oružjem JNA koje je prešlo u ruke jednog naroda, kako u Hrvatskoj, tako već i unutar same BiH, u lokalnom HVO-u – kao u to vrijeme jedinoj organizira-

noj vojnoj snazi na području općine – smatrana su dovoljno čvrstim razlogom za preventivno djelovanje, što je značilo ovladati kotama na Perunu. Bilo je, naravno, i onih koji su osporavali nužnost poduzimanja konkretne vojne akcije.

Na spomenuti se događaj onda, pa i dandanas, gledalo i gleda iz različitih kutova i s različitim pobudama, a svatko svoje tadašnje držanje

BROJ 210

smatra jedinim ispravnim.

Jednom bi te istine valjalo uskladiti.

Poslije borbe toga dana u Varešu je ponovno uspostavljen mir, koji će potrajati točno godinu dana. Koliko je taj mir vrijedio i kako bi se stvari drugačije odvijale da vojna akcija HVO-a nije skrenula povijesni tok, pitanja su za špekulante da bi imali od čega dalje živjeti...

S. P.

Perunski visovi

11

VREMEPLOV

Od srca za NK "Vareš" U ožujku 2000. godine pripreman je teren za dolazak visoke međunarodne delegacije koja će obići Stupni Do i pružiti podršku povratku. Pronijela se glasina o dolasku američke državne tajnice Madelaine Albright i izgledalo je da će to biti najveća ličnost koja je ikad posjetila Vareš. Tajnica ipak nije došla – u lokalnu će povijest, deset godina kasnije, kao najveće američko i svjetsko ime na tlu Vareša ući filmska zvijezda Angelina Jolie – no vršile su se pripreme najvišeg stupnja. Najzad dođoše, raspoređeni u dva velika vojna helikoptera, tadašnji veleposlanik SAD-a u BiH i njegovi ekvivalenti iz Norveške i Saudijske Arabije. Oko nogometnog igrališta u Vareš Majdanu, gdje su aterirali, čekalo ih je prekomjerno osiguranje i borbena pratnja do Stupnog Dola. A da se ništa ne prepusti slučaju "u zemlji divljaka", prije helikopterskog desanta izvršeno je prekopavanje travnjaka. Je li ih imao tko uvjeriti da ne postoje sigurnosni rizici takve vrste i jesu li pripadnici Stabilizacijskih snaga ikoga išta pitali? – neodgovoreno je pitanje. No, upravo ovih dana, dok se pod svjetlima luksuznih stadiona odigrava 14. Europsko nogometno prvenstvo, prigodno je prisjetiti se s kakvim se entuzijazmom i u kakvim uvjetima gradio vareški travnjak.

Nogomet u Varešu igra se od 1927. godine, kada je zapravo formiran prvi klub, a zapise iz odlučujućih dana za NK "Vareš" i njegovo igralište donosimo iz pera jednoga od velikih poštovatelja ove igre i ovoga grada.

Piše Miroslav Markotić

D

ok sam živ neću se odreći svoje ljubavi koja me godinama potiče i istinski usrećuje da pišem o ljudima i događajima ovoga kraja. O Varešu pišem kao vjernik koji se ponosi njegovom prošlošću, posebno onim dijelom u čijem sam stvaranju i sam sudjelovao ili bio svjedokom. I činim to s posebnim emocijama. Nije to nikada bila neka banalna nostalgija nego prije svega poznavanje jednog segmenta u periodu njegove povijesti, kao i ljudi koji su stvarali tu povijest.

Jedna od dražih uspomena iz tog vremena je i ona u kojoj ništa nije zelenije od zelenog terena, onog malonogometnog igrališta u Vareš Majdanu na koji izlazim sa čovjekom kojeg mnogobrojni prisutni gledatelji pozdravljaju skandiranjem i pljeskom kao da je najpoznatija nogometna zvijezda. Na svježi i novi zeleni teren NK "Vareša" ušao sam kao pratnja organizatora akcije i realizatora ideje ozelenjavanja nogometnog terena – kojoj po obimu poslova i odzivu volontera ni prije ni poslije nije bilo premca – drugu iz djetinjstva, nogometnom protivniku (ja sam igrao za ulicu Novakovići), istaknutom amaterskom djelatniku i neponovljivom dugogodišnjem predsjedniku NK "Vareš" Momi Stefanoviću. I dok se eho ovacija namijenjenih Momi odbijao od Bogoša do Peruna,

12

Momo Stefanović

ja sam se sjećanjem vraćao na onu, za klub povijesnu, sjednicu Upravnog odbora kad nam je Momo priopćio ultimativni stav Nogometnog saveza BiH: klub ima obvezu za narednu nogometnu sezonu osigurati travnati teren ili će u protivnom prijeći u niži rang natjecanja (sresku ligu). U polarnoj tišini svi smo bili svjesni kompleksnosti i težine zadatka, posebno gospodarskih prilika i vremena u kome je to trebalo realizirati. Znali smo također da smo dotjerali "cara do duvara" u pogledu iznalaženja raznih opravdanja za nemogućnost izgradnje travnjaka, kao što smo također znali našeg "nasljednika", određenog za zelenim stolom, ukoliko mi ne učinimo ono što se od nas traži. Koliko se sjećam, bio je to NK "Azot" iz Vitkovića. Najveći problem bila su novčana sredstva koja je trebalo investirati u taj građevinski pothvat. Željezara (RiŽ Vareš) je upravo bila u periodu razvoja novih i rekonstrukcije starih proizvodnih kapaciteta, a Općina pak u intenzivnoj stambenoj izgradnji, kao i izgradnji opće infrastrukture, s veoma dinamičnim aktivnostima kulturno-umjetničkih društava i drugih udruga građana. Sve se otprilike svodilo na onu narodnu "puno svetih, a malena crkva". Kako smo većina članova uprave kluba bili zaposlenici RiŽ-a Vareš, bilo nam

je jasno da osim tehničke i moralne podrške nećemo dobiti ni trećinu investicijskih sredstava našeg okvirnog predračuna. Kao i uvijek, Momo se pripremio kako bi nam stručno i argumentirano predočio što je potrebno učiniti da bi ledina od 6.500 prostornih metara postala trajno zelena i osposobljena za nogometne i druge priredbe u svim vremenskim uvjetima. Pa nam je skrenuo pažnju na stručne kriterije koji nalažu da se nakon prve faze, prekopavanja ledine, napravi vodopropusni sloj debeo nekoliko centimetara, na što bi došao sloj zemlje crnice kako bi se mogla posijati trava, kao jedna alternativa, ili stavljati trake busa (s travom bogatih i biološki zdravih površina), kao druga alternativa. I sve to uz kontinuiranu primjenu znanstvenih kriterija iz oblasti biologije i hortikulture, te danonoćno zalijevanje dok proces vegetiranja nove trave ne postane samostalan za prirodni ciklus.

Sjećam se da smo bili konsternirani ultimatumom naših nogometnih naredbodavaca i frustrirani u svojoj nemoći. Pojedinačno i skupno, istupali smo s vidnim afektom usmjerenim na adresu tadašnje općinske administracije (kao i Momo, volio sam nogomet iznad svega i još od onih dana kad sam prvi put potrčao za krpenjačom ljude sam

BROJ 210

dijelio na ljubitelje i mrzitelje nogometa, a u ove potonje ubrajao sam i svoju pokojnu majku, koja je iznalazila sijaset kućnih poslova kako bi me odvojila od lopte), njezinu nesposobnost u rješavanju tada aktualnih problema sporta i kulture, a posebno zbog maćehinskog odnosa prema razvoju nogometa. Na vrhuncu naših žučnih rasprava i traženju adekvatnih "atributa" koji minimiziraju sposobnosti općinskih "glavešina", začuo se glas predsjednika Mome. Zbog onih koji nisu poznavali Momu, moram naglasiti jednu od njegovih vrlina.

Pričao je lagano i pitomo, bez dramatiziranja. Govorio je čarobno i uvjerljivo. Tko ga je slušao ostao bi zarobljen sugestivnošću slike satkane od riječi te sjajnim zapažanjima i inteligentnim rješenjima.

Imao je sposobnost izbalansiranog dijaloga koji nije bio ishitren i uvijek je svodio stvar u realne okvire. Nije bio kompromiser. Suradnici su ga voljeli zbog njegove stručnosti, dobre naravi, brige za ljude i vlastitih napora kojima je dokazivao smisao angažiranja za opće dobro. Važno je naznačiti i to da Momo nije bio zatucani klubaš (što se za većinu nas, njegovih suradnika, ne bi moglo tvrditi). Dobro je znao da je amaterski klub složen organizam gdje pojedinac ne može sam mnogo napraviti, ali može mobiliziLIPANJ 2012.

rati kolektivnu stvaralačku energiju.

"Mi smo izabrani da vodimo ovaj klub i da se brinemo ne samo o njegovom takmičarskom angažmanu, nego i o stvaranju optimalnih uvjeta za razvoj nogometa omasovljenjem i stalnim poboljšanjem uvjeta, posebno za najmlađe uzraste", parafraziram njegove riječi neposredno pred donošenje po svemu povijesne odluke za opstanak kluba: "Nećemo dozvoliti da nas na tom putu zaustave administrativne prepreke i da nas obeshrabre opšte društvene prilike. Ovo je trenutak da provjerimo rejting nas kao čelnika i uopšte ugled i popularnost kluba kod naših simpatizera. Na postojeći teren stavit ćemo bus, a radove ćemo obaviti i neophodna finansijska sredstva osigurati dobrovoljnim radom i prilozima članova i simpatizera, igrača i uprave kluba, te donacijama poslovnih partnera i radnih organizacija. Predlažem da donesemo odluku o štampanju zahvalnica u apoenima od 500, 1000 i 5000 dinara, te da imenujemo štab za rekonstrukciju nogometnog igrališta u sastavu: Hilmo Imamagić, šef štaba, Vlado Sertić, logistika, Tihomir Musić, tehnička operativa, Ivan Mijatović, financije, i Miroslav Markotić, informisanje i propaganda.

Ostali članovi uprave, kao i ja, radit će prema uputama šefa štaba. Vremena je malo, a posla puno. Radovi moraju početi odmah. Ima li pitanja i drugih prijedloga!?", čuo se Momin bariton koji za cijelo vrijeme izlaganja nije ni za oktavu povisio. Šutjeli smo uvjereni da je Momo, po običaju, sve

dobro analizirao i zamislio.

Sjećam se, a mislim da nisam bio jedini koji je tako mislio, da sam tada, uz zaista skromnu spoznaju o obimnosti i složenosti zadatka kojeg je trebalo provesti u djelo, pomislio kako nam je predsjednik "prolupao". Momo će, pak, i tu večer dokazati da je čovjek strogo definiranih moralnih načela i ličnost koja ima snažan osjećaj odgovornosti u donošenju odluka iza kojih treba osobno stajati.

Poslije svega, u trenutku dok smo, pred utakmicu, šećući "provjeravali" kvalitetu trave na terenu, pitao sam ga na čemu je spomenute večeri počivao njegov optimizam, koji se, po meni, oslanjao na maglovite kategorije masovnog entuzijazma i vjernosti navijača i simpatizera kluba.

Negdje oko sredine igrališta, dok je desnom nogom provjeravao čvrstinu busa i gustoću trave, odgovorio mi je: "FK Vareš je uvijek imao izvanrednu i brojnu publiku. Odanu i fudbalski kultivisanu. Kao što znaš, bilo je protesta, napuštanja utakmica, ali puno više aplauza, oduševljenja i istinske vezanosti za klub. Dakle, vareška publika nikad nije bila hladna i euforična nego uvijek cijenila tradicionalne fudbalske vrijednosti. Znaš da osim onih prekršaja, u žaru borbe i u granicama sportskog, nikad nije bilo incidentnih situacija, prekida utakmica ili slučajeva u kojima bi redari i milicija morali intervenisati. Mnogi su nas pratili i na gostovanja. Potvrdilo se da je podrška takve publike važnija od bilo kakve političke, pa i ekonomske – u što nisam nikad sumnjao. Bez njih ne bi bilo ni ove trave po kojoj hodamo", zaključio je Momo s ponosom.

Doista, kad je akcija oko travnjaka započela, klub je imao plebiscitarnu podršku.

Ono što se tada svakodnevno događalo pokazalo je veličanstvenu želju da se uspije, bilo je čak i nekih romantičnih nastojanja da se klubu pruži podrška. Akcija ugradnje busa postala je tema razgovora na sijelima i u birtijama. Pritjecale su informacije gdje u okruženju ima kvalitetnog busa.

Radili su svi: članovi uprave, igrači svih selekcija, simpatizeri kluba, žene, djeca. Danonoćno čuvanje i zalijevanje.

Majstori Centralne radionice izumili su tehničko rješenje da se poveća efikasnost noževa za sječenje busa, vatrogasci su i nedjeljom osiguravali vodu za zalijevanje, vozači dovozili bus, geometri kontinuirano pratili nivelaciju, itd. Zahvalnice su prodavali svi: od trafikanta Nuna, Ate – prvog vareškog kolportera, gospođe Zurafete – prodavačice kino karata, konobara, trgovaca...

Akcijašima na igralištu nije nedostajalo kave, limunade, kolača, pite svih vrsta, sve su to donosile same domaćice.

Bez sumnje, bio je to događaj kojemu nema usporedbe u povijesti Vareša. I prije i poslije su vlasti kroz masovne političke organizacije pionira, mladeži, socijalističkog saveza i sindikata organizirali radne akcije iza kojih je stajao autoritet Partije i na kojima se testirao patriotizam. Neke od njih bile su uspješne (gradnja planinarskog doma na Perunu, izgradnja lječilišta za plućne bolesti, kasnije motela u Ponikvama, iz-

gradnja pijace kod kamenog mosta, domova kulture i puteva na selima, itd.), ali se nijedna po masovnosti, obimu, tehničkim kriterijima, kvaliteti obavljenog posla, iznosu prikupljenih novčanih priloga i donacija ne može komparirati sa postavljanjem zelene podloge na igralište NK "Vareš". I danas iz busa koji je dopremljen iz Ponikava, sa Zvijezde, s Planinice, Zarudja, Pogari i Zabrezja, svake godine niče trava koja je nijemi svjedok jednog grandioznog pothvata i ljubavi utkane sa svih strana općine u ovaj teren. Kad je teren bio spreman za inspekciju, sjećam se kako mu se spontano divila stručna komisija Nogometnog saveza BiH. No, i pored maksimalnog zalaganja radovi nisu mogli biti završeni u roku, pa je NK "Vareš" dvije utakmice kao domaćin igrao na stadionu "Rudara" u Brezi, da bi potom narednu utakmicu protiv "Željezničara" iz Zenice igrao na svom terenu pred prepunim gledalištem. Odmah nakon toga, 2. studenoga 1966. slavlje je uveličano dolaskom FK "Sarajevo", koje će te sezone osvojiti prvenstvo bivše države.

Gosti NK "Vareša" tom prilikom bili su legende bosanskohercegovačkog i jugoslavenskog nogometa: Miroslav Brozović (trener), Asim Ferhatović i Franco Lovrić. (nastavak u idućem broju)

Na igralištu danas

LIPANJ 2012.

BROJ 210

13

IZ PRVE RUKE Brat je okrenuo ključ pod upravljačem, a mi smo se zablenuli u motor, kao da smo čekali da onaj drveni čepić iz hladnjaka izleti kao metak, Stevo je gotovo nabio nos na njega, nježno brišući vlagu na mjestu gdje ga je fiksirao.

– Ajd malo u prvu, pa u rikverc!

– Doobroo... Daj u ler pa nabi gas!

– Doobroo, doobro, ja bi reko da će držat.

Potom je bez ikakve najave počeo kupiti svoj pribor i trpati ga u kutke po svojoj rabi. Grga je ostavio motor uključen, zapravo uopće nismo znali kako se ponašati, pa je Jakov izvadio lisnicu i prije nego li će ga upitati za cijenu njegova truda, počeo je komplimentima i zahvalama: – Spasitelju naš, da iđem u crkvu molio bi za te pred svakom krivinom, ali ne iđem pa ću reć mojoj Mari da moli za te, ona vazda iđe. Spasio si nas strašnog suda, muka i nevolja, još ako ovo dođe do Prijedora, dužnik sam ti do groba. Đe god rabu na cesti vidim kleknut ću ko pred oltarom... deder, sad naplati! A ne moreš naplatit koliko si nam valjo.

Jakovljev monolog Stevo je slušao zabezeknuto, tek je lagano skidao kombinezon: – Koji ti je sad ku.ac, do maloprije si bio normalan. Šta'š platit? Nema platit! Cesta je jedna duga nevolja po kojoj svi hodamo. Ja, da sam zatvorio oči i prošišo kraj vas, Bog bi me kaznio, pukla bi mi guma, zaribo motor, ko zna šta bi mi moglo bit. Mene su ljudi vadili iz smetova, a jednom sam se prevrno niz Ivan planinu. Vadili me užetom. A prevrno sam i kombi kad sam vozio u komunalnom, kombi bio pun kostiju, smrdljivih, kravlje glave usmrđene... ja vozio i vazda rukom začepljo nos, a sve uz planinu. Trebalo je, deset dana prije nego Tito dođe s onim Rumunom Čaušeskim i onim Brežnjevom nabacat smrdljivih kostiju, to skuplja međede. Nameče se i tu plate glavom. Sletio u potok, a kosti preko mene. Evo, čini mi se da i sad zaudaram na smrdljive kosti. Naišo čo'jek s Kupresa, žurio na

14

svadbu. Nije ni otišo, usmrdio se i on dok je svaku kost rukom premetno. Usta mi bila puna crva, da ga nije bilo crko bi u tom smradu. A ne reče mi ni kako mu je ime... Nema plaćat, ja vama pomogo kol'ko sam mogo, od vas nešto pametno čuo, pa sad svak more svojim putem.

– A klip? – uključio se Grga, najzbunjeniji akter ove priče s ceste.

– Klip? Ma, jebeš jedan klip; čo'jek bez jednog bubrega more cijeli život, a hanomag bez klipa more dok ne strune. Samo polako vozi, ne tereti ga. Kad se vratiš u Hercegovinu onda meći šta oćeš, ovo ti je za prvu pomoć...

– Ima u nas u Varešu ljudi u željezari i u rudniku koji rade, a imaju samo jedno plućno krilo. Kakav bubreg, bubreg je ništa, čo'jek nema pola pluća, a radi punu smjenu.

– Ja, ja, jebeno je, pobratime, u željezari radit. Meni drago što Kokan u nas u Bugojnu nije napravio željezaru.

Ko bi se s tim zajebavo i kuho se ko kuruz il truno u rudniku.

U nas ti je sve volan, drvo i tehnika.

– Ajde bar jami koju gajbu bresaka – pribirao se brat lagano, premda je njegova sumnjičavost bila posve opravdana. Takav kvar nije mala stvar, a ovo je sve nekako prebrzo išlo i čovjek tvrdi da je sve uredu. Jer otkako smo pošli, sve je izgledalo u redu, a evo smo već dva dana na cesti, voće nam trune, pčela je pod gumenom ceradom toliko da bi možda bolje bilo da njih pokušamo prodati, bili smo gladni kao logoraši iz filmova, a još ima puta pred nama.

– Ma kakvi, jebo breskve, ja ti voće nikakvo ne jedem, jedino nezrelu šljivu kad sam mamuran, ajte vi polako. Sve trećom i ne bojte se!

Sa svima se rukovao, jedino mu je Jakov pružio lijevu ruku jer mu je u desnoj bila lisnica.

– Ako ikad dođeš u Vareš, dođi u Gradsku ili u DeTeVe i samo traži Jašu. Pa ćemo na Ponikve, stuć janje...

– Jebo janje, nađi ti meni kak'e konobarice...

– A, đe će ih bit ako u Varešu neće.

Jakov

-roman u nastajanjuDragan Marijanović – Ajde, uzdravlje!

– Uzdravlje!

– Sedamdeset i dva danaaa, sedamdeset i dva danaaa, na mom srcu leži ranaaa, pjevao je Stevo penjući se u kabinu, mahnuo nam, zatrubio i nestao iza krivine nad kojom se nadvijala gorostasna stijena, uzalud sam mu mahao da mu je ostao trokut, nije me vidio, a Grga je rekao da ionako nemamo trokut pa će nam Stevin dobro doći, a Jakov je ustvrdio da Stevin trokut ionako plaća taj Kokan!

Brat je ubacio u prvu, oprezno kao da odvrće osigurač na ručnoj bombi, auto je krenuo i narednih desetak kilometara smo šutjeli i osluškivali motor, kao da smo čekali neku eksploziju u njemu, ali nije se događalo ništa, Grga je u trećoj išao sedamdeset i sve je bilo normalno. Kazaljke za temperaturu motora i ulja u njemu bile su mirne, brat je zaustavio auto pokraj neke ledine preko koje su prelazili prvi kupači na Vrbas, podigao haubu i pipao prstom ono mjesto gdje je bilo drvce.

– Nu, su'o ko dinamit, jebo ti mene ako nije...

– E, svega sam se na cesti

BROJ 210

nagledo, ali ovo još nisam vidio – ne pomičući se s mjesta rekao je Jakov. * * * * Provezli smo se zapadnim dijelom Banje Luke i okrenuli prema Prijedoru. Sve mi je bilo novo. Ljudi su mi izgledali nekako drukčiji. U nas na jugu u ovo doba godine sve je hodalo golo i boso, japanke, kratke hlače i majice bez rukava, a svi ovdje imali su duge hlače. Kroz spušteno staklo mirisali su roštilji. Nevjerojatno! Bilo je kasno popodne, a nitko u kabini nije spominjao glad. Niti govorio. Jakov, nakon što je malo odhrkao upozorio je brata: – Smanji na šeset!

– Brže trči onaj, kako se zvaše, nego što ja vozim...

– Larse Viren! – uskočio sam, jer je visoki Skandinavac bio najbolji trkač, a izgledao je tako moćno da je mogao trčati s još dvojicom pod rukama.

– E, taj bi dosad dotrčo do Prijedora – jetko je zamijetio Jakov. – Jesi pregladnio, mali?

– pitao me.

– Ne znam, čini mi se da više nisam gladan...

– E, ja sam ti u životu bio više gladan, nego sit.

LIPANJ 2012.

Malo sam znao o Jakovu otprije, sve što sam znao bilo je na razini činjenice da je iz Gorice, da je oženio našu Maru i da dugo žive u Varešu. Nije da ne bih volio znati više, ali sve rjeđe sam ga viđao, a i kad bih ga vidio to je uvijek bilo povezano s nekim događajem, najčešće smiješnim. Ovaj koji doživljavamo na cesti do Prijedora, s trulim breskvama koje će teško biti prodati po ikakvoj, a kamoli po dobroj cijeni, spadao je u tragikomične. A i ja sam rastao, sve drugo me zanimalo osim ono o čemu sada pišem. Čovjek u životu treba sazrijevati, kao i sve drugo. Zbrojiti jednom uludo potrošeno vrijeme i nastojati ispraviti što se ispraviti dade.

Svaki susret s Jakovom za mene je bio praznik. Bio je drukčiji od svih ljudi koje sam poznavao. I kad bi on govorio nešto ozbiljno, a on je u biti uvijek govorio ozbiljno, meni i ne samo meni, to je izgledalo smiješno, jer je koristio duge stanke dok govori, duge toliko da svi drugi zašute i pričekaju što će on reći, a njegove gestikulacije bile tako uvjerljivo opisne da ga je gledati bio užitak. U to sam vrijeme bio član dramske sekcije u srednjoj školi u Čapljini, poznati glumac Ante Vican uvježbavao je s nama grčku dramu "Antigona", pravili smo se važni po gradu, a ja se po selu nisam imao kome praviti važan jer to nikoga nije zanimalo. Čak sam živcirao ljude ako bih se uključio u raspravu s nekim točnim podatkom ili ispravkom. Pa sam dobio nadimak Buda, po tibetanskom božanstvu, netko je to bubnuo bezveze a da pojma o Budi i budizmu nije imao, a ni ja tada nisam znao o drugim, nego samo o našim seoskim božanstvima, pa sam brkao Budu boga i Dalaj Lamu, a taj koji mi je nadjenuo taj božanski nadimak sigurno je mislio da se radilo o grčkom filozofu, jer sam mljeo u svakoj prilici i preko svake mjere, ali nema veze, taj mi je nadimak u Dolini naprosto bio dosuđen.

Zvali su me u seosku krčmu da čitam općinske papire starijim ljudima, radilo se o nekakvim kreditima, bodovanju LIPANJ 2012.

i sličnim meni nerazumljivim glupostima koje sam čitao bez nastojanja da razumijem njihovu suštinu. Čitao sam i na raznim priredbama, sve dok jednom sa školom, mislim da smo bili četvrti razred, nisam otišao u brdsko selo Prebilovce, koje se često potiho spominjalo u našem Čeljevu, pa sam zaključio da Čeljevo i Prebilovci nemaju raščišćene račune iz nekog rata. E, tamo sam pjevao Sred pušaka bajuneta, u đačkom zboru, imao sam plavu kapu i crvenu maramu, a ćaća je došao podnapijen iz luke u Pločama, gdje je ručno istovarivao ruske i svačije brodove, pa me pitao gdje sam bio i što sam pjevao. Rekao mi je da i njemu pjevam to što sam pjevao u Prebilovcima. Zalud je mater molila da me se okane, jer čim sam započeo Bilećanku degenečio me sve dok se nije umorio. Puno godina poslije shvatio sam da on nije tukao mene ni te Prebilovčane, nego svoju nesretnu sudbinu. Je li Jakov imao neku tajnu, meni nepoznatu sudbinu, bilo mi je teško doznati, tek, to me jako zaintrigiralo dok smo prolazili neku Omarsku, kada je rekao da je kao dječak sjedio na nekom kamenu, pod murvom ili košćelom u svojemu selu: – Čekao sam povazdan da mi dođe sestra, Mara se isto zvala, najstarija. Ustajala bi prije zore, da dok ona ne zacakli dođe u Čapljinu, u duhansku stanicu. Tamo je po cijeli dan prevrćala bale duhana. Kad bih je ugledo kako ide uz polje, bio sam najsretnije dijete u Gorici. Ona bi zavukla ruku u džep i izvadila koricu štruce, pola kocke šećera, nešto, bilo šta... Ja sam bio najmlađi, mene su svi pazili, a moje je bilo pazit na kravu. Brat Vidak je najstariji, on nam je bio i otac i mater, sve je bilo palo na njegova leđa. A Marija je bila odmah ispred mene, malo starija...

Kaže meni Vidak, ajde Jakove na'rani kravu, baci joj sijena, a od proljeća bi je čuvao u polju.

Rekli mi, kad je god nahraniš, ona će ti dat mlijeka. Ja, ko dijete, šta ću, bacim kravi trave i čim ona žvakne, ja za sisu. Niđe mlijeka. Pa bi mi se smijali.

Krava daje mlijeko samo kad joj dođe vrijeme. E, kad bi ja potrefio to vrijeme, njima bi malo ostalo. Ja bi to sve posiso!

Slušao sam Jakova bez daha, onako kako sam slušao starca Marka Jerkića, koji je pričao o ruskom zarobljeništvu u nekom, još starijem ratu od ovoga zbog kojeg sam ja dobio degenek od ćaće zbog pjevanja Bilećanke u Prebilovcina, i starčeva priča mi je bila nevjerojatna, jer je s Rusima pio špirit umjesto rakije koju bi ponekad pio s mojim ćaćom, uopće se glad spominjala u svakoj priči iz prošlih vremena. Otac je spominjao da je bio u nekoj gubitničkoj koloni i da je negdje kod Bele Crkve, a ja sam se pitao gdje li je to, u konjskoj balegi pronašao nekoliko nesvarenih zrna kukuruza i da je bio sretan dva dana, jer je imao što žvakati!

Zašto je Jakov baš sad potegao tu priču? O sestri, korici kruha i kravi koja ne daje mlijeko svaki put kad ju se primi za vime? Vjerojatno što ga je na ta vremena podsjetila ova iznenadna glad, ali svejedno nismo stajali, jer, kako Jakov reče, u Varešu se kaže "novi dan, nova nafaka". U nas se ne sjećam gladi, siromaštva da, ali gladi ne. Malo tko u našem selu nije bio siromašan, osim državnih službenika i ljudi koji su radili na željeznici kao kondukteri ili otpravnici vlakova. Siromaštvo i glad nisu isto, razmišljao sam; siromaštvo je kad nemaš bicikl ili televizor, kad nosiš pokrpane

hlače, a u polju pokraj Neretve pune ribe nikad ne možeš biti gladan. Jakov me ispravio i ispričao kako nije oduvijek bilo tako, da je glad harala i na našoj strani rijeke, da su zadruge u koje je ljude tjerala socijalistička vlast upropastile proizvodnju, morali su saditi pamuk, a ni paprika ni rajčica nije bilo sve do šezdesetih godina, i da su ljudi u našim selima sadili samo bostan i čamcima ga spuštali niz Neretvu do Metkovića, gdje su ga nastojali prodati ili mijenjati za neku drugu hranu, a da se sjeme paprika pojavilo u selu Trebižatu, zapadno od Čapljine, gdje su odlično uspijevale uz istoimenu rijeku, te da su naši ljudi odlazili tamo i davali za to sjeme ogromne količine žita i bostana.

– Da je bilo dobro, ne bi ja išo u Vareš – bio mi je logičan Jakovljev zaključak.

– Da je i sada dobro, ne bi se ni mi zajebavali s ovom krntijom od auta i švercom u Prijedoru! – bio je tipičan Grgin komentar.

– Smanji na pedeset – zapovjedio je Jakov, jer smo prolazili pokraj prekrasnog zelenog predgrađa načičkanog jednokatnicama i dvokatnicama, uvučenih u bujne voćnjake. Uskoro su se ukazale prve petokatnice grada u koji tako uporno putujemo i koji ću vidjeti prvi put.

Grga je prdnuo.

– Iza čega tako dobro prdiš – više je komentirao nego pitao Jakov, a brat je odgovorio: – Iza volana. (kraj jedanaestog nastavka)

IN MEMORIAM Dana 6. lipnja 2012. navršila su se dva mjeseca otkako nas je napustio dragi suprug, otac, svekar, djed i striko

ANTO JOZELJIĆ Ostala je velika praznina u našim srcima i našem domu. Veliko mu hvala za sve što je učinio svojim trudom i zalaganjem za sve nas, radeći teške poslove od željeza, pored vatre prolijevajući znoj. Cijeli je život proveo radeći, od djetinjstva do zadnjeg časa nije napustio svoj majdan, svoju Oćeviju.

Neka mu je vječna slava kod Boga i laka crna zemlja.

BROJ 210

Njegova supruga, djeca i ostala obitelj

15

IN MEMORIAM

POSLJEDNJI POZDRAV

TUŽNO SJEĆANJE

našoj dragoj supruzi, mami, sestri, baki i prabaki

na našeg dragog brata

TOMISLAVA KAURLOTA TOMIJA (14.V.2012. – 14.VI.2012.)

Svojom posebnošću ostat ćeš zauvijek u našim sjećanjima i mislima.

Sestra Ljilja, brat Miro, nevjesta Zineta, s obiteljima

ANĐELKI KRISTIĆ (27.V.1923. – 13.V.2012.)

Zahvaljujemo rodbini, susjedima i prijateljima na tužnom ispraćaju.

POSLJEDNJI POZDRAV Dana 31. svibnja 2012. blago u Gospodinu u 86. godini preminula je

Ožalošćeni: suprug Tadija, sin Ivan, kćeri Sidonija i Edita, brat Stjepan, sestra Milka, snahe Branka i Ana, zet Jovo, unučad Igor, Inga, Izabela, Iva, Robert, Marinela, Marko, Tamara, Romana, Rebeka, Hrvoslav i Andrija, praunuci Anton i Viktor.

VALENTINA PRAJO (1927. – 2012.)

Mama, počivaj u miru i nadi vječnog spasenja.

Djeca sa svojim obiteljima

Počivala u miru Božjem!

TUŽNO SJEĆANJE

ZAHVALNICA Povodom smrti naše drage mame

RUŽE PETROVIĆ (15.II.1927. – 7.VI.2012.)

Izražavamo zahvalnost rodbini, posebno nezamjenjivoj Naci, prijateljima i svim djelatnicima JU Doma zdravlja Vareš, posebno dr. Anti te sestrama Lariji i Majdi, što su bili uz nas u teškim trenucima.

Sjećanje na tvoju plemenitost i dobrotu koju si nam nesebično pružao uvijek je s nama.

Svjetlost vječna neka ti svijetli u miru Božjem!

Ožalošćena djeca

Tvoji najmiliji: mama, sestra i brat s obiteljima

SJEĆANJE

STJEPAN PILJIĆ

SJEĆANJE

Dana 26. svibnja navršile su se tri godine otkako nije s nama naš dragi muž, otac i djed

TONČO POGARČIĆ Suze s lica mogu se izbrisati, ali tuga i bol iz srca nikada. Volimo te i pamtimo po tvojoj dobroti.

Supruga Pipica, sinovi Goran i Zoran, kćerka Sanja, nevjeste Mica i Violeta, unučad Nemanja, Dario, Bruno i Iva

ZVONIMIR DUGONJIĆ (29.V.2011. – 29.V.2012.)

S ljubavlju i tugom čuvamo uspomenu na Tebe.

Supruga Ljubica, sin Igor i kći Irena s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE

IN MEMORIAM

(31.V.2002. – 31.V.2012.)

Dana 31. svibnja navršilo se deset tužnih godina od smrti našeg dragog

našem dragom kolegi

NEBOJŠI GERSTLERU

BORISLAVA KOROUŠIĆA

(1.VI.2006. – 1.VI.2012.)

Uvijek si u našim mislima.

Počivao u miru Božjem!

Počivao u miru!

Supruga i sinovi

SJEĆANJE

Djelatnici "Profitexa"

TUŽNO SJEĆANJE

Na našu dragu

SLAVEN MALBAŠIĆ

ANU KONDIĆ Pola je godine od smrti naše drage Ane. Osjećamo, ne zaboravljamo, tugujemo.

Podario joj Svevišnji gospodin spokoj duši i mir.

Otac Jozo, sinovi Julian, Bernard, suprug Boško s djecom Danijelom, Goranom, zetom Sašom i prijateljima

16

(10.V.2009. – 10.V.2012.)

Prošle su tri tužne godine otkako nije s nama voljeni sin i brat

BROJ 210

(1992. – 2012.)

Postoji nešto što umrijeti ne može, a ljubav i sjećanje na tebe vječno će živjeti u našim srcima.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

LIPANJ 2012.

TUŽNO SJEĆANJE

IN MEMORIAM

(11.VI.1999. – 11.VI.2012.)

Dana 11. lipnja navršilo se 13 godina otkako nije s nama naša draga

PETAR PAVIĆ

BLAŽENKA ANTIĆ

(12.VI.2002. – 12.VI.2012.)

Uspomena na tebe ostaje vječno u našim srcima.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoja Borka, djeca Biljana i Jelena, zet Goran i unučad Karlo i Petra

Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE LJUBA ZIRDUM

(12.VI.2010. – 12.VI.2012.)

Dana 12. lipnja navršile su se dvije godine otkako nije s nama naša draga

(12.IV.2011. – 12.IV.2012.)

JOSIP ZIRDUM (12.VI.2011. – 12.VI.2012.)

Vrijeme prolazi, sjećanja na vas ne blijede, vaš dobri duh živi s nama.

Počivajte u miru!

JELENA MALBAŠIĆ Ne postoji zaborav već samo ljubav i sjećanje na tebe.

Počivala u miru!

Tvoji najmiliji

Obitelj brata i sestara, i vaša draga djeca

TUŽNO SJEĆANJE

SJEĆANJE

(13.VI.2010. – 13.VI.2012.)

Dana 13. lipnja navršile su se dvije godine od smrti naše majke, bake i prabake

na našu dragu

JOZEFINU GRGIĆ (14.VI.2006. – 14.VI.2012.)

Voljeni ne umiru, oni vječno žive u nama. Sjaj svijeća i molitve naše nek te vječno prate, kad ne mogu da te vrate.

Počivaj u miru Božjem!

ANE JOSIPOVIĆ rođ. Rajić Vrijeme prolazi, a mi s ljubavlju i poštovanjem čuvamo sjećanje na tebe.

Počivala u miru Božjem!

Zahvalna obitelj

Tvoja djeca s obitelji

TUŽNO SJEĆANJE

SJEĆANJE

(18.VI.2011. – 18.VI.2012.)

Dana 18. lipnja navršava se godina dana od smrti našeg dragog supruga, oca, djeda i punca

Na obitelj Evice i Ilije

ANDRIJEVIĆ

VASE JOTIĆA Uvijek ćeš živjeti u našim srcima i biti dio naših najljepših uspomena.

Počivaj u miru!

Tvoji: supruga Zrinka, kći Sanja, unučad Barbara i Nino, zet Marijano

EVICA

ILIJA

(1907. – 1955.)

(1903. – 1956.)

IN MEMORIAM

ELIZABETA RAJKOVIĆ

20. lipnja 2012 navršit će se 20 godina otkako nije s nama

(1929. – 2011.)

LJUBO ZLOVIĆ Počivao u miru!

Tvoj Mladen, Ana, Nataša i Nikolina 20. lipnja navršit će se godina dana otkako nije s nama naša draga mama i punica

MLADEN

IVICA

(1933. – 1995.)

(1931. – 1988.)

ELIZABETA RAJKOVIĆ

BRANKA KRLJIĆ

S ljubavlju i poštovanjem čuvamo uspomenu na tebe.

Kćeri Bruneta i Evica s obiteljima

LIPANJ 2012.

BROJ 210

(1941. – 2005.)

Počivali u miru Božjem!

Djeca, sestre, unučad, praunučad, s obiteljima

17

POETSKI KUTAK

Posljednji naivac Sanjao sam neku noć sebe s onu stranu modre rijeke

i tek tada spopade me trema ali ne pred smrću nego pred životom

niz leđa mi jeza oči zvjerski tamo-amo lete dok hodim međ humke hodim i čitam tjeskobno čitam epitafe ove

jer hodim međ ljude hodim i čitam tjeskobno čitam na raskrižju putokaze ove

ovdje leži posljednji vitez ovdje leži posljednji idealist ovdje leži posljednji džentlmen ovdje leži posljednji romantik sunce ti sve parcele zauzete

istočno je ulica ulizica zapadno park pedofila sjeverno bulevar bitangi a južno aleja trača volja ti u suteren može se i dolje niza stube nihilizma hodnicima hedonizma pa ravno do kraja

a ja posljednji naivac mislio da se ukraj njih i meni namjesti stan

siđoh tu gdje vele život je big party ako nećeš cjelivati botoks ako ne znaš milovati silikone ako se nikad nisi valjao po krevetu s napuhanom lutkom odbij staromodni skote očima mi rekoše to dva ćelava žbira kod ulaznih vrata ne bih s vama ni da me zovete došao sam samo da vam to kažem M. Marijanović

no odstrani me otud ona svemoćna sila nije još došao moj dan spoznah se u krevetu živ u goloj vodi sav

Tko se boji zime još?

nije šala prelaziti rijeku a biti neplivač

Priredio J. Klarić

AMI

TR

Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor 18

BROJ 210

LIPANJ 2012.

IZ STARIH ALBUMA

ŠKOLARCI PEDESETIH Na fotografiji desno su učenici III razreda Osnovne škole u Varešu sa svojom učiteljicom Ankicom. Godina je 1949.

Na gornjoj su učenici IV razreda Osnovne škole u Potocima s učiteljicom Senkom Najlo, a uz nju je i podvorkinja Terezija Čota.

Zabilježen je i točan datum nastanka fotografije: 6. lipnja 1953. Obje nam je ustupio Mladen Petrović.

LIST VAREŠKIH HRVATA

Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda

LIPANJ 2012.

osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM • naklada: 1000 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Yoker" Busovača BROJ 210

19

TURISTIČKA RAZGLEDNICA VAREŠA

Priredio J. Klarić

CIPELCUGOM DO ZDRAVLJA

U sveopćoj životnoj strci i turističkoj gunguli ovoga puta predstavljamo vam djelić planine Zvijezde – stazu zdravlja, koju možete proći sami, u društvu s dragom osobom, "cipelcugom", biciklom, a kada sve bude bolje, možda i na konju.

Nadam se da će vas ove slike ponukati da bar jednom u životu ostavite limenog ljubimca, uprtite ruksak, uzmete štap, dijete za ruku, i spoznate zbog čega ljudi ovdje još žive.

Za bicikliste željne adrenalina preporučujemo dio staze koji vodi od Križa preko Boguna, pa gotovo stromglavce do Vijake.

Vijaka, n/v 600 m

Ivančevo, n/v 750 m

Boguni, n/v 850 m Salaš, n/v 1100 m

Križ, n/v 1000 m

Šimin potok, n/v 1000 m