Bobovac No. 214

9 771512 813006

ISSN 1512-813X

Cijena 1,50 KM • Za inozemstvo 1,50 €

LIST VAREŠKIH HRVATA

GODINA XVIII. • BROJ 214 • LISTOPAD 2012.

UVODNIK

Z

a nama ostade mjesec obilježen (pred)izbornom groznicom. Ako je tko profitirao od same kampanje, onda su to svakako vlasnici fotografskih radnji i tiskarskih pogona. Dok su u postizbornoj noći nadležna povjerenstva prebrajala glasove, tiskari su "ni krivi ni dužni" brojali novac što su ga parlamentarne stranke povlačile iz proračuna i skršile u plakatiranje, prethodno provukavši svoje kandidate kroz photoshop.

Dakle, stranke su se prvo fokusirale na to koja će odnijeti pobjedu u broju polijepljenih plakata. U maloj sredini kao što je vareška, gdje se stanovnici međusobno poznaju, nametati se desecima istih plakata po izlozima, plotovima, zidovima i stablima, i to na način da su polijepljeni u nizu (valjda da drugima ne ostane mjesta), napadno je i iritantno. Pojedini izborni stožeri time su i biračima i gradu kojim bi vladali poslali jedino poruku neozbiljnosti.

Ima jedna mudrost koja kaže: "Sretan je čovjek onaj koji nije kriv zbog siromaštva svojih bližnjih". Ali, u nas su mudrosti kategorija za ismijavanje, a vlastodršci se pretvaraju kao da ne vide svoj odraz u nagomilanoj bijedi. No, negativan doprinos i neodgovornost velike većine u prošlosti biranih dužnosnika pred svakog nadolazećeg i novoizabranog postavljaju dodatni izazov jer je sve teže povratiti čast i dignitet bilo kojoj političkoj funkciji. Ono što ovoj zemlji ne da naprijed upravo je izostanak odgovornosti, a političke pogotovo. To je nešto posve apstraktno. Za sve loše poteze, pogrešne odluke ili namjerne propuste, za sve uspješno provedene političke ili rodbinske nepotizme – nema kazne. Kazna je, tobože, u tome ako netko ne bude reizabran, ali takvi su "dio sebe" trajno ugradili u vlast kroz razna pogodovanja sebi i svojima, bitno je bilo "pustiti korijenje" budući da državne službenike i činovnike štite zidine sazdane od debelih zakonskih uredbi, a nesretnici vani, izvan utvrda vlasti, neka se bore

2

Između dva broja kako znaju za svoj "dan i komad".

Kako je protekao izborni proces i kakve nam je rezultate, a možda je bolje reći posljedice (ne)glasanja, donio ovaj put? Prva je ocjena da smo napredovali u demokratičnosti. Ta ocjena stoji i za vareško područje, barem kad je riječ o verbalnom vođenju kampanje. Druga je ocjena da su se birači dobro odazvali i čak iznenadili analitičare svojom odgovornošću. Vareš je i tu, s odzivom od 58%, nešto iznad državnog prosjeka. Sada je ta odgovornost, napominju analitičari, stavljena u ruke izabranih i oni bi to trebali shvatiti. Međutim, kako je postizborna večer odmicala i nizale se konferencije (čitaj: farse) za medije u izbornim stožerima i štabovima indikatori odgovornosti su brzo postajali obeshrabrujući. Klišeizirano se počinjalo s tobožnjim izljevima zahvalnosti biračima i nakon tog momenta, kad potapšani zbog obavljene građanske dužnosti odlaze na počinak, birači postaju važni koliko i lanjski snijeg. Nadalje,

BiH je jedna od rijetkih zemalja u kojoj nikad nema gubitnika na izborima. Svi sebe požure proglasiti pobjednicima, u bilo kom smislu, a taj smisao katkad umiju baš tragikomično pronaći pa, primjerice, kazati da su moralni pobjednici samim tim što su primorali protukandidate da se pomuče u kampanji. Teško je povjerovati da je baš to nekoj stranci ili bilo kom njezinom kandidatu bio konačni cilj. A da bi se relevantno utvrdio nečiji uspjeh na izborima mora se poći od tri osnovna čimbenika: kakav je cilj bio postavljen, koliko je novca utrošeno u kampanju odnosno na postizanje toga cilja i s kakvih je pozicija stranka ušla u kampanju, u smislu ranijeg broja svojih predstavnika na načelničkim funkcijama ili u općinskim vijećima. Međutim, u postizbornoj noći stranački generali, kojima padne u zadaću spašavati situaciju pred javnošću, iz cijeloga konteksta manipulativno izvuku samo ono što ublažuje njihov neuspjeh, pa tako neki cirkusant, sav ozbiljan, bude slobodan kazati da

IZ ŽUPNIH MATICA KRŠTENI Lana Malbašić (Dražena i Aldijane).

VAREŠ

Lucija Djaković rođ. Mirčić (1932.), Zdravko Mijatović (1939.), Nevenka Mujagić rođ. Idžaković-Mikun (1931.), Miroslav UMRLI Markotić (1936.), Jagoda Dželilović (1948.), Margareta Bilobrk rođ. Krivošić (1927.), Mato Pejčinović-Zlović (1933.).

BOROVICA UMRLI Ivan Djaković (1938.), Ilija Kojić (1949.), Ilija Šimić (1939.).

Fotografija na naslovnici: M. Marijanović BROJ 214

je njegova stranka od prošlih izbora napredovala 100% – prije imala jednog vijećnika u nekom vijeću, sad ima dva. To su, dakle, trenuci kada prvaci naše, ionako groteskne, političke scene pokazuju svoje pravo lice i kada se dive svojoj dobroj taktici kroz kampanju, razotkrivajući da izborni uspjeh zapravo nisu ni pokušali temeljiti na rezultatima iz prethodnog mandata.

Stranačke opservacije netom svršenih izbora mogu nas ne zanimati ili pak zabavljati, ali zabrinjavajući je njihov pogled unaprijed. Kod onih osokoljenih uspjehom, umjesto potvrde obećanih preokreta i projekata u komunama koje su "osvojene", trijumfalizam se odmah počelo pretakati u planove preslagivanja skupštinskih većina u kantonima!

A bili su ovo lokalni izbori.

Trebali donijeti kakvog poboljšanja u život gladnih ljudi koji u ove dane beru šipke i ne prežu ući čak ni u tuđe dvorište, koji iskopavaju stare kanalizacijske cijevi i prodaju ih tko zna kome, koji po tuđim selima i tuđem privatnom posjedu podrezuju stare bandere da bi skupljali žicu, koji samo što nisu počeli jesti i one gljive "od kojih se pjeva"... No, pjesma se mogla čuti samo u stožerima (u najboljem slučaju – relativnih) izbornih pobjednika, a iskrzanim ulicama ječalo je slavljeničko trubljenje njihovih pristalica i poslušnika.

Sretan je onaj koji nije kriv zbog siromaštva svojih bližnjih...

Donacije za "Bobovac" Caffe "Jazz in the House", Vareš – 50 KM, Slobodan Babić, SAD i Stanko Franjković, Kanada – 100 CAD, Gordana Dodik-Haray, Njemačka – 23 €, Marijana Mary, Njemačka – 50 KM, Mira Mijatović, Vareš – 10 KM, E. Z., Vareš – 10 KM.

Svima hvala lijepa!

LISTOPAD 2012.

VIJESTI SJEDNICA OPĆINSKOG VIJEĆA

PROVEDENI LOKALNI IZBORI

Dana 11. rujna 2012. godine Općinsko vijeće Vareš održalo je komemorativnu sjednicu u povodu smrti vijećnika Ivana Lučića. Lučić je preminuo 9. rujna u 60. godini života. Bio je član Socijaldemokratske partije i za mandata istaknuo se kao iznimno studiozan i konstruktivan vijećnik.

A svoju posljednju redovitu sjednicu, 42. po redu u aktualnom sazivu, Općinsko je vijeće održalo 19. rujna i razmotrilo devet točaka dnevnog reda. Između ostalog, raspravljalo se o Programu financiranja komunalnih djelatnosti za 2013. godinu. Ovu točku izdvajamo i poradi toga da se nadovežemo na kratki tekst pod naslovom "Muke s rasvjetom", objavljen u prošlom broju. Naime, kad je riječ o javnoj rasvjeti građani se ne uspijevaju oteti dojmu kako svi koji imaju dodira s ovom problematikom traže i najmanju zakonsku začkoljicu da odgovornost za njezino loše funkcioniranje prebace na druge.

Financiranje javne rasvjete kao i održavanja njezine infrastrukture, a na osnovi člana 30 Zakona o komunalnim djelatnostima, u općinskom proračunu planirano je pod stavkom "izdaci za energiju" i spomenutim programom raščlanjeno na 15 tisuća KM za sanaciju i tekuće održavanje, te 30 tisuća KM na utrošak električne energije za rad javne rasvjete. Program ima deset stavki koje treba financirati i obuhvaća sve poslove oko komunalnog reda i javne čistoće, uključujući i zimsko održavanje javnih površina, za što je sveukupno predviđeno 323 tisuće KM. No, naplata komunalnih naknada ne ide ni izbliza tako dobro da bi bila dovoljna za financiranje komunalnih djelatnosti (primjerice, do početka rujna tekuće godine općinski je proračun po osnovi komunalnih naknada prihodovao tek oko 68 tisuća KM). Zbog toga se uz Program planira i skoro donošenje Odluke o vrijednosti boda komunalne naknade, a visina komunalne naknade, kojom bi se zadužili obveznici plaćanja iste, iznosila bi oko 150 tisuća KM na godišnjoj razini. U obrazloženju Programa to je nazvano "primjenom načina obračuna koji je propisan zakonom", ali vijećnici su na tu "primjenu" reagirali korakom unatrag. Program bi trebao biti donesen do 31. listopada i zbog toga je za ovu sjednicu bio pripremljen u formi Prijedloga, međutim prihvaćen je u formi Nacrta i upućen na javnu raspravu. Najavljena je i mogućnost da se vezano za Program i njegov model financiranja sazove posebna sjednica.

U Bosni i Hercegovini dana 7. listopada održani su općinski izbori, a općina Vareš, čiji birači obično odstupaju, ovoga puta se po rezultatima uklopila u aktualne trendove. Izborno natjecanje za funkciju općinskog načelnika završilo je ovim poretkom: Avdija Kovačević (SDA) – 1726 glasova, Nermin Librić (SBB) – 1449 glasova, Brano Šurkić (HDZ BiH) – 1436 glasova i Nijaz Žutić (SDP BiH) – 543 glasa. Trendovski je bio i velik broj nevažećih listića – 238. Premda je lista kandidata za načelnika bila vrlo jednostavna i mogućnost nesnalaženja gotovo isključena, 4,5% birača preko (uglavnom) nepopunjenih glasačkih listića zacijelo je poručilo da nisu bili zadovoljni ponuđenim izborom. Što se tiče Općinskog vijeća, biračima se ponudilo 12 političkih subjekata i 144 kandidata. Evo (preliminarnih) rezultata odnosno broja glasova koje su stranke osvojile: SDA – 1346 glasova, Hrvatska koalicija za Vareš (HDZ BiH – HSS-NHI) – 861, SDP BiH – 837, SBB – 797, BPS – 374, Naša stranka – 211, HSP BiH – 210, NS RzB – 144, Stranka penzionera/umirovljenika – 53, SBiH – 50, BNS – 48 i A-SDA – 37 glasova. Glasovala su ukupno 5393 birača, nevažećih listića bilo je 425.

Imena 19 vijećnika koji su osvojili mandate donosimo u narednom broju, nakon potvrđivanja rezultata, a neslužbeno se može reći da će polovicu Vijeća sačinjavati potpuno nova lica u politici.

U općini Vareš glasovalo se na 20 redovitih birališta i jednom "u odsutnosti". Nisu zabilježena nikakva kašnjenja niti incidenti.

Za dobar primjer je i to da su bivši žitelji Borovice (47 njih) doputovali autobusom iz Zagreba kako bi iskoristili svoje pravo glasa.

CENTAR ZA RANI RAST I RAZVOJ U Varešu su kroz suradnju norveške nevladine organizacije "Save the Children" s Općinom i Javnom ustanovom Dječji vrtić Vareš stvoreni uvjeti za rad Centra za rani rast i razvoj za djecu, roditelje i zajednicu, te je 3. listopada upriličeno i otvorenje ovoga centra. Namijenjen je djeci koja nisu uključena u redoviti predškolski odgoj i obrazovanje, s posebnim naglaskom na djecu iz ruralnih sredina i socijalno ugroženih obitelji. U Centru se planira održavati i radionice za roditelje, kako bi im se pomoglo u radu s djecom i u njihovu razvoju. Isti ovakav centar otvoren je i u Visokom, a ministar obrazovanja, znanosti, kulture i sporta u Vladi Zeničko-dobojskog kantona Mirko Trifunović, koji je uz program-koordinatoricu organizacije "Save the Children" Norway Andreu Žeravčić sudjelovao u svečanom presijecanju vrpce u Varešu, istaknuo je: – Ovo su izuzetno lijepe prilike u kojima se družimo s djecom. Otvaranjem ovih centara djeca dobivaju šansu za jednake mogućnosti, posebno u Varešu, općini koja, s obzirom na težak ekonomski položaj, ima specijalni status – kazao je ministar Trifunović.

LISTOPAD 2012.

PROCEDURE OKO KONCESIJE Na 81. sjednici Vlade Zeničko-dobojskog kantona održanoj 28. rujna pod šestom točkom dnevnog reda usvojena je Odluka o dodjeli koncesije za istraživanje i eksploataciju metaličnih mineralnih resursa – olova, cinka i barita na ležištima "Veovača", Rupice-Juraševac i Brestić u općini Vareš. Za koncesionara je izabran "MM project" d.o.o. Kreševo, a Ministarstvo gospodarstva Zeničko-dobojskog kantona zaduženo je da sukladno ovoj Odluci i odredbama Zakona o koncesijama potpiše Ugovor o dodjeli koncesije za istraživanje i eksploataciju "u roku ne dužem od šest mjeseci".

Dana 9.IX.2012. prerano nas je napustio naš voljeni

IVAN LUČIĆ (1953. - 2012.)

Najiskrenije zahvaljujemo svim dragim ljudima koji su nam neizmjerno puno pomogli u ovim teškim trenucima, pružili nam ruku i riječi utjehe te svojim prisustvom odali počast na posljednjem ispraćaju.

BROJ 214

Zahvalna obitelj

3

LET'S DO IT, POST FESTUM

K

ad je podvučena crta po pitanju akcije "Let's do it Bosnia – očistimo zemlju za jedan dan", najbolji let's do it tim u Bosni i Hercegovini bio je upravo vareški. To je podatak iz izvješća državnog tima, a temeljen na urađenom poslu i svim aktivnostima oko organizacije. Samo na dan 9. rujna uklonjeno je oko 100 tona smeća s divljih deponija u Varešu, a uzimajući u obzir ukupni broj stanovnika općine izračunato je da se akciji odazvalo 10 posto stanovništva. Iako bi taj postotak mogao i trebao biti veći, on je ipak nedostižan za mnoga druga mjesta ili velike gradove u kojima se odziv kretao ispod jedan posto. Međutim, voditeljica tima Mirela Erlbek-Subašić pritom upozorava da iz ovih brojčanih pokazatelja ne treba formirati krivu sliku – da je Vareš najprljavija i po broju divljih deponija smeća vodeća općina u državi. Nije, nego je ekološka svijest uz ove akcije u Varešu doživjela buđenje i podršku kod velikog broja populacije.

S druge strane ima i onih koji se uporno opiru redu i kulturi.

Tome svjedoči činjenica da je na tek očišćenu deponiju (očito jednu od omiljenijih – na početku pješačkog puta uz Velež) već par dana poslije akcije odbačen svježi otpad.

I pored tako nekorektnih poteza, i pored drugih objektivnih teškoća s kojima se tim susreo tijekom svog djelovanja, nitko se od volontera nije pokolebao niti odustao. Dakle, volontera – to treba posebno naglasiti jer dežurni su kritičari svega i svačega svoje nesudjelovanje ili obrazlagali

Bivše su deponije sada i označene

Vareški tim najbolji u BiH Nakon tri pilot akcije (Javornik, Stupni Do i Pogar), te središnje akcije (9. rujna) na više lokacija, kod voditeljice tima Let's do it Vareš Mirele Erlbek-Subašić raspitali smo se koliko je posla urađeno i koliko je još ostalo, te što će biti dalje s ovim timom M. Marijanović tvrdnjom "nismo ga mi ni bacali" ili pak širili špekulacije, najblaže rečeno, da oni koji su na čelu ove hvalevrijedne inicijative zgrću novac. Volonteri jesu dobivali potporu, pa i novčanu, ali isključivo za logističke svrhe, a ne sebi za naknadu i cijeli je troškovnik transparentno predstavljen putem interneta odnosno facebooka. Primjerice, popratni troškovi akcije na Stupnom Dolu i zatim na Pogari, gdje je odziv bio dobar i gdje su očišćene tri deponije, iznosili su 1000 KM. Na koncu, nešto je novca nakon izvedenih akcija i ostalo pa je utrošen (jednim dijelom) u obilježavanje očišćenih deponija pločama s natpisom, da to bude u svrhu podsjećanja i odvraćanja od starih navika. Mnoge su deponije, osobito uz rubove selâ, stare više decenija, a neke i cijelo stoljeće, sve iz razloga što nekoć nisu postojali kontejneri niti bilo kakav program zbrinjavanja otpada.

Sad više nema takvog oprav-

Podržimo Zakladu/Fondaciju za obnovu i razvoj regije Vareš Donacije se mogu uplatiti na: Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH račun broj: 154-160-20036145-76 (za BAM i EUR) SWIFT: UPBKBA22 l IBAN: BA 39 1541602003614576

www.fondacija.vares.info 4

danja, samo treba smoći snage pa ukloniti sve nagomilano. A toga na vareškom području, po Mirelinim riječima, ima još u tolikoj mjeri da akcije koje su dosad izvedene predstavljaju tek dobar početak. Neke deponije još nisu niti procijenjene, jer tim je formiran u svibnju pa je na pojedine lokacije bilo riskantno pristupiti u ljetnom periodu zbog bujnog raslinja i opasnosti od gmizavaca.

Drugi dio novca koji je preostao nakon izvedenih akcija, prema odluci tima, uložit će se u izgradnju odmorišta na vidikovcu Kotina krivina, prikladnog ambijentu i opremljenog nekom vrstom korpi za otpatke, kako se ne bi i dalje prilikom zaustavljanja na podzidu uz cestu rješavalo otpada bacanjem u njivu odnosno na tuđi privatni posjed. I time će aktivnosti za ovu sezonu biti zaokružene, a što dalje?

"Na posljednjem sastanku našeg tima", navodi Mirela, "zaključeno je da bi bilo šteta prestati s radom. Iz praktičkih razloga nezgodno nam je da-

lje djelovati kao neformalna grupa, ali ćemo osnovati ekološku udrugu, a zahvalni smo Fondaciji za razvoj regije Vareš koja nam je u toku ovih akcija stavljala na raspolaganje svoj pravni subjektivitet kad god je trebalo".

Ako ne bude pravnih zapreka nevladina bi udruga bila registrirana s istim imenom pod kojim je dosad djelovala kao volonterski tim. Bavila bi se pisanjem projekata i, sukladno dobivenim sredstvima, njihovom realizacijom.

Jedanput godišnje organizirala bi veliku akciju čišćenja na općinskoj razini, kao što je bila akcija 9. rujna.

Mirelinom timu treba odati priznanje na nesebičnosti i odlučnosti u bavljenju ovim nezahvalnim i ružnim poslom, pa čak i kad bi zarađivali na njemu kao što to netko zamišlja. Uostalom, tko god bi poželio i sam tako profitirati, ima punu slobodu priključiti se i preoteti im dio "zarade" jer do uklanjanja svih deponija bit će još poprilično posla.

Za suradnju i pruženu pomoć u osiguravanju nužnih sredstava prilikom akcija koje su izvedene tim Let's do it Vareš zahvaljuje: Javnom komunalnom poduzeću Vareš, Domu zdravlja Vareš, Fondaciji/Zakladi za razvoj regije Vareš, Crvenom križu Vareš, Lovačkom društvu "Zvijezda" Vareš, Udruzi malodobnih branitelja, poduzeću "Šimić-prom", Klubu ekstremnih sportova "Perun-Va" Vareš, Općini Vareš, načelniku općine i građanima općine, Radio "Bobovcu" i Listu "Bobovac BROJ 214

LISTOPAD 2012.

UKRATKO IZ VISOKOG

Glasovita gimnazija Otkako je zgrada konvikta vraćena u posjed Franjevačkog samostana u Visokom, vrata su Franjevačke klasične gimnazije već šestu godinu ponovo otvorena i za vanjske đake. Tako danas ovu srednjoškolsku odgojno-obrazovnu ustanovu u vlasništvu Franjevačke provincije Bosne Srebrene pohađa i 12 učenika i učenica iz Vareša, a među njima i Dajana Zlović. Kako je njoj ovo treća školska godina u Visokom, na temelju tog "staža", a i činjenice da je jedna od najboljih učenica Gimnazije, upitali smo je za mišljenje o školi koju pohađa M. Marijanović

F

ranjevačka klasična gimnazija u Visokom pohađa se kroz četiri razreda i jedina je klasična gimnazija u Bosni i Hercegovini. Nastavni plan je opsežniji i temeljitiji pa samim tim i teži nego u općim gimnazijama: osim njemačkog i engleskog, latinski i grčki jezik uče se u svim razredima, a u programu su zastupljeni i svi ostali gimnazijski predmeti.

Upitali smo Dajanu zašto je umjesto lakšeg izabrala teži put stjecanja obrazovanja i saznali da joj je to predstavljalo izazov, a onda je još uvidjela kako se našla u školi s vrlo izraženom odgojnom komponentom, dakle ne samo obrazovnom.

"Jednostavno, sve je na visokoj razini, a odnos s profesorima je naprosto sjajan i oni su nam uvijek dostupni, napose fratri, takoreći svih 24 sata", naglasila je Dajana. Ona je, naime, jedna od učenica koja i stanuje u konviktu tijekom radnih dana, kao i drugi vareški učenici, jer putovati javnim prijevozom od Vareša do Visokog uključivalo bi presjedanje i pritom bi se gubilo dosta vremena. Ako i pronađe neki trenutak bez aktivnosti, Dajana tada piše poeziju koju objavljuje u školskom listu.

Dok s jedne strane ova gimnazija od učenika očekuje LISTOPAD 2012.

Među najboljima: Dajana Zlović

izvanrednu disciplinu i ozbiljnost, s druge strane ona im nudi posebne pogodnosti u vidu studijskih putovanja, tri do četiri puta godišnje i to uz minimalnu participaciju. Počevši od Hrvatske, kamo idu svake godine po dva dana, do studijskih boravaka u Njemačkoj ili Grčkoj, kamo se ide svake druge godine po deset dana. Cilj putovanja je usavršavanje jezika, kako njemačkog, tako i (klasičnog) grčkog.

Iako pri opredjeljivanju djece (odnosno njihovih roditelja) za smjer srednjoškolskog obrazovanja neki zaziru od gimnazije jer se njome ne stječe nijedno zvanje, Dajana je jedna od onih koja smatra da je važnije kompletirati znanje i da ova glasovita gimnazija zaista predstavlja izvrstan temelj za nastavak školovanja, naravno – onome tko ga želi nastaviti.

Konvikt Franjevačke gimnazije u Visokom ima burnu povijest, ali i respekta vrijednu upornost jedne ustanove da učini sve za odgoj i obrazovanje novih generacija. A povijest joj, odnosno "pobjednici" koji su je krojili, nije bila naročito sklona.

Kako je to izgledalo nakon 1945. i nakon 1995., prenosimo riječi prof. fra Ivana Nujića.

Nakon punih 60 godina Gimnaziji, odnosno Franjevačkom samostanu u Visokom, u prosincu 2006. vraćena je zgrada konvikta. Sve je započelo tiho i neočekivano, kad je sredinom kolovoza 1945. jedan partizanski vojnik tadašnjem ravnatelju konvikta fra Tomislavu Ostojiću priopćio da ima 24 sata na raspolaganju kako bi iselio zgradu i stavio je na raspolaganje "narodnoj armiji". Kako mu vojnik nije dao nikakva dokumenta, upravitelj je otišao u vojni stožer u Sarajevo da stvar odgodi, ali bez rezultata. Ispražnjeno je tek nekoliko svećeničkih soba, a ostali inventar, čak i klupe u kapelici, pripao je vojsci.

Za kratko je ipak uspostavljen dijalog pa je sve do 1949. vojarna samostanu plaćala neznatnu godišnju najamninu. No, 31. svibnja 1949., na nalog iz Beograda, došla je eksproprijacijska komisija i izvršila izvlaštenje nekretnina: zgrade konvikta i 2,1 ha zemljišta, uz smiješno nisko obeštećenje od 129.000 dinara.

Odmah nakon referenduma o osamostaljenju BiH, u ožujku 1992., Provincijalat Bosne Srebrene zatražio je od vlasti Bosne i Hercegovine povrat nekretnina, ali se uslijed ratne opasnosti one nisu mogle preuzeti. Za vrijeme rata, bilo je i pokušaja da se konvikt preuredi u bolnicu, ali taj plan nije nikada završen i radovi su obustavljeni sredinom 1994. Početkom 1995. u konvikt se uselila Armija BiH, koja je kasnije preimenovana u Vojsku FBiH odnosno Oružane snage BiH. Proces je ponovno pokrenut, a nakon mnogih pregovora i posredovanja možda je ključno bilo ono prvog zamjenika Visokog predstavnika u BiH g. Donalda S. Haysa, koji je 31. srpnja 2004. posjetio Franjevački samostan u Visokom. Konačno, 19. listopada 2005. Vlada Federacije BiH donijela je odluku da se "daje na korištenje bez naknade dio Kasarne 'A. Fetahagić' objekat Komande u površini 3225 m² i dio zemljišta površine 4100 m²". Konvikt je ponovno u posjedu Gimnazije od 20. prosinca 2005.

Franjevci su 2007. započeli temeljitu obnovu ovog objekta kako bi što prije mogao služiti svrsi zbog koje je i izgrađen.

Konvikt je useljen početkom školske godine 2009./10. i funkcionira već četvrtu školsku godinu. U njemu se odvija nastava za sve vanjske đake, kojih je sada 98, a njih 69 u konviktu i stanuje. Tako, uz franjevačke sjemeništarce, kojih je ove godine 35, Gimnaziju pohađaju ukupno 133 učenika i učenice.

BROJ 214

VAREŠ, Put mira 4 mob. 061 791 133

5

INTERVIEW

Valentina Malbašić

Uvijek aktivna Za njezinim omiljenim stolom na balkonu u gornjem kraju Vareš Majdana, razgovarali smo s ovogodišnjom dobitnicom najvećeg priznanja Općine Vareš, predsjednicom lokalne udruge slijepih i slabovidnih osoba, Valentinom Malbašić. Predstaviti nju i njezin entuzijazam vrlo je jednostavno kroz sljedeći primjer: prije osnivanja ove udruge punih je osam godina bila aktivna članica udruge „Majka Terezija“, svojom njegom pomažući bolesne u najbližem susjedstvu Razgovarao M. Marijanović n Poštovana gospođice Malbašić, otkad se nosite s ovom vrstom hendikepa i na koji način, te kad je osnovana udruga slijepih i slabovidnih osoba u Varešu? o Ja sam izgubila vid usljed bolesti poslije prve godine stomatološkog fakulteta, pogrešnim liječenjem došlo je do oštećenja vida tako da sam slijepa osoba već 31 godinu.

Bilo je teško to prihvatiti i već tada saznati da nema lijeka, a evo ni do danas nisam naišla na neko saznanje da se može pomoći kod toga, ali uz pomoć obitelji, prijatelja, dobrih ljudi, ja sam to uspjela. Naime, poslije gimnazije ja sam se prekvalifikovala za telefonistu i radila u rudniku olova, cinka i barita na Tisovcima, i u to vrijeme sam takođe radila u Republičkoj konferenciji BiH za slijepa lica. Tako da sam već tad stekla određeno iskustvo i pronalazila načine da poboljšam sebi uvjete življenja i općenito načine na koje se treba boriti na području invalidnosti da bi dokazali drugim ljudima da i mi imamo sposobnosti, samo što odra-

95,

6

Hz

01 3 i 1 ,1 M

đujemo neke stvari na drugačiji način.

Udruženje slijepih i slabovidnih građana egzistiralo je u Varešu od 1983. godine do rata, bila je međuopćinska organizacija Vareš-Breza, i tad smo imali oko 46 članova. Poslije rata, kad sam se vratila u Vareš, bilo je nekih pokušaja da se ona ponovo formira, ali to nije zaživjelo, da bismo prije četiri godine uz pomoć Vrhbosanske nadbiskupije i načelnika općine Vareš Hamde Fatića dobili novac da osnujemo udruženje, te je ono i zaživjelo zahvaljujući Centru za socijalni rad Vareš i Dženani Hafizović, jednoj mladoj osobi koja je pristala da radi kao tajnica udruženja sa željom da se malo više upozna s ovom problematikom, a ujedno i da dâ svoj doprinos u humanitarnom radu. Želim kazati da sam prezadovoljna suradnjom s njom. n Kako je dalje tekao rad udruge, jeste li naišli na razumijevanje zajednice i je li bilo konkretne pomoći? o Počeli smo s donacijom dobivenom od biciklista "The

tour 2 Vareš", to je bila prva veća donacija gdje se išlo na nabavu pomagala s CD mp3 playerom za čitanje. Odmah zatim sam te članove uključila i u biblioteku za slijepa lica, da dobijaju štampu na CD-ovima iz Sarajeva, Mostara, Tuzle. Ta štampa se dobija jednom mjesečno. Dobili smo tada i govorni sat, šah i dva bijela štapa. Zatim smo tajnica i ja dalje pisali projekte, ali nismo imali neke sreće izuzev odluke Općinskog vijeća koje nam je doniralo sredstva za naš program rada pa smo održavali rad udruženja i nabavljali neka sitna pomagala kao što je automatsko pomagalo za uvlačenje konca u iglu, financirali odlaske na seminare i sl.

Zatim smo imali donacije od mojih prijatelja, većinom, jer uvijek kad razgovaram s ljudima onda im kažem: čuj, ja imam to udruženje..., pa ovi koji su u inozemstvu ako su u prilici nabaviti bijeli štap, naočale, CD playere ili nešto slično, to i donesu. Uglavnom, uspijevali smo održavati članstvo na okupu, da svi budu informirani što se tiče zakonske regulative, da im se pruži stručna pomoć jer su tada bile i određene revizije u ostvarivanju prava po pitanju invalidnosti, uglavnom za što god

BROJ 214

su se obraćali naši članovi mi smo nastojali da se to odradi. n Vi svom članstvu pomažete na dva načina: i zalaganjem za njih i, prije svega, vlastitim primjerom, a onda je došao i donatorski preokret kad su predstavnici međunarodne zajednice u BiH prepoznali Vaš rad... o Da. Ja sam se, zahvaljujući svojoj sestri i zetu, počela koristiti laptopom prije dvije godine i vidjela sam da je to jedna od najboljih mogućnosti dosad za slijepu osobu i onda sam poželjela da to dobiju i moji članovi. Međutim, velika su sredstva u pitanju i nije bilo prilike, a onda su nas u četvrtom mjesecu ove godine obavijestili iz Organizacije za europsku sigurnost i suradnju, iz Ureda u Zenici, da dođemo primiti certifikat za donaciju od pet hiljada eura jer su saznali da radimo dosta dobro, uspješno i pravilno, tj. da pomagala idu osobama kojima su doista potrebna. Tako smo u kratkom vremenu od otvaranja računa do kraja projekta u trajanju od šest mjeseci odradili sve što je bilo planirano, nabavili pet laptopa, četiri za slijepa lica, a peti za udruženje, izvršili edukaciju LISTOPAD 2012.

u trajanju od šest dana u osnovnoj školi u Vareš Majdanu.

Došao je čovjek, potpuno slijep, ali koji je ekspert i koji je ugradio govorne jedinice u laptope tako da svi ti ljudi koji su ih dobili imaju mogućnost da budu na internetu, da koriste mail, da čitaju novine, pohranio je čak pet i po hiljada knjiga u biblioteku na našim laptopima tako da će sada zapravo faliti vremena da se sve to iskoristi i pročita, ali ja sam sretna da smo to uspjeli, i ujedno smo za starije članstvo nabavili, da kažem, sitna pomagala kao što su govorni satovi i tlakomjeri. Imali smo naravno još toga po našem programu što nismo uspjeli realizirati u protekle tri godine, ali ovim sredstvima smo to uspjeli pa tako i jedan zajednički izlet, cjelodnevni, i članstvo je bilo prezadovoljno što je taj dan iskoristilo da se opusti i druži, da uvide kako nisu sami, da ima i drugih koji žive na isti način, te da razgovaramo o tome na koji način poboljšati rad i kome još treba kakvo pomagalo. n Nailazite li kadšto na teškoće u radu s članstvom i koliki je zapravo broj štićenika vaše udruge? o Ja sam ove godine prvi put uspjela sagledati stanje odnosno otići kod svake osobe koja živi na području općine, a član je udruženja, da se vidi na koji način živi, komunicira, snalazi se, da li živi sama ili u obitelji, i većinom se radi o osobama koje su radi dijabetesa u kasnijoj dobi izgubile vid i jako teško to prihvataju. Sama psihopomoć tim ljudima je pokazatelj da se mora otići na teren. Jednostavno, kad razgovarate s tom osobom i sa članovima obitelji osjeti se odmah poboljšanje i drugačiji način razmišljanja i prihvatanja te situacije.

A broj se kreće oko 22 člana, s tim da imamo još tri člana koji nisu nikad platili članarinu niti su došla u udruženje, niti su na naš poziv njihove obitelji htjele komunicirati, a ne može se nekoga učlaniti, bez obzira na to hoće li platiti članarinu ili neće, ako on ne LISTOPAD 2012.

odradi očni karton i ako ne znamo što mu treba od pomagala, u koju kategoriju spada. U takvom slučaju mi se ne osjećamo dužni da kod takvih trebamo raditi, jer tako stoji i u našem pravilniku, a na koncu riječ je o dobrovoljnom udruženju. Inače, po mom saznanju, na području općine ima oko 35 slijepih osoba, s tim da su mnogi riješili svoju materijalnu situaciju kroz invalidninu i naknadu za njegu.

Uglavnom je riječ o starim osobama, pa ako je neko prešao 75, 80 godina on jednostavno misli da mu ne treba više nikakvo pomagalo, ali meni je žao što i ti ljudi ne žele pristupiti udruženju jer sâm taj govorni sat, recimo, mnogima od njih bi jako koristio.

Na sreću, što me posebno raduje, nemamo školske djece na području općine, imali smo jednu djevojku koja je završila fizioterapeutsku školu u Nedžarićima prije tri godine, nju smo pomagali dok se školovala, i imamo zapravo jednu članicu, najmlađu, sa 17 godina, to je najteži invaliditet i tu ne možete pomoći ni s pomagalima, možete samo roditeljima pomoći u higijenskom

materijalu, a ona je Likić Dženana. Imamo i članicu u domu penzionera u Zenici, Lekić Mariju, i nju smo obišli ovaj put s ovim projektom, tako da su zaista svi članovi obuhvaćeni i mislim da smo im kroz ove četiri godine osigurali, nekima tri, nekima dva pomagala. U svakom slučaju išlo se na to da se omogući što većem broju štićenika da dobiju ono što će im pomoći u svakodnevnom životu. Netko će možda reći u pitanju su velika sredstva, pa i jesu, ali ta su pomagala jako skupa, ona se rade u malim količinama, a uzet ću za primjer da, za razliku od običnih satova, jedan govorni sat košta 220 KM. n Prigodom obilježavanja Dana općine uručeno Vam je najviše priznanje. Niste ga dobili iz samilosti nego za rad koji je ova sredina, mora joj se priznati, znala vrednovati. o Moj trud i zalaganje je valjda doprinijelo tome da ljudi prepoznaju i nagrade mene, a kroz mene i naše udruženje.

Mislim da bi, posebno u udruženjima za invalidne osobe, trebalo podignuti rad na pri-

mjeren nivo, da ne bude sve sažaljenje i kuknjava nego da to zaista bude ono konstruktivno. Za ove četiri godine, a normalno i prije rata, ali eto sad kažu da je stanje grozno i gore nego prije, osobno još nisam naišla na situaciju da mi je netko zatvorio vrata ili da nije bio spreman napraviti uslugu ili pružiti pomoć, samo morate znati zatražiti pravu stvar i morate znati gdje je tražiti. Uglavnom, mora se posjedovati mnogo informacija, mora se komunicirati s ljudima i mora postojati onaj lijepi način – da se zamoli.

Mene u svom ovom radu, otkad sam izgubila vid, u mom životu i na životnom putu vodi jedna molitva Sijuks Indijanaca, posebno jedan dio u kom se kaže: Bože, daj mi mudrosti da promijenim ono što mogu promijeniti. To je, u ovom slučaju, da olakšam sebi život s pomagalima, a isto tako da olakšam život mojim supatnicima. Pred nama je u ovom trenutku obilježavanje Svjetskog dana slijepih, 15. listopada, kad ćemo se još jednom okupiti, popiti zajedno kavu i iznijeti mišljenja što ćemo i kako dalje.

RUJANSKE O AKTIVNOSTI

"IZVORNO VAREŠKO"

ve godine je mjesec rujan za članice Udruge "Izvorno vareško" bio prepun aktivnosti. Udruga je i ove godine potpomogla organizaciju miholjskog koncerta te su, kao i svake godine od kada se koncert održava, članice Udruge svojim specijalitetima obogatile ponudu na domjenku koji je održan poslije koncerta. U povodu Miholjdana, Udruga je u suradnji sa Župnim uredom Vareš organizirala izložbu ručnih radova u L. Brđanović staroj crkvi u dane 29. i 30. rujna. Izložba je bila izuzetno posjećena i za mnoge Varešane je predstavljala podsjetnik na sve ono što su godinama stvarale vrijedne ruke vareških žena.

Izložba je bila prodajnog karaktera te su mnogi posjetitelji iskoristili priliku da, među izloženim eksponatima, pronađu nešto što će krasiti njihove domove.

U gotovo istom periodu, od 28. do 30. rujna u Tuzli se održavao četvrti Sajam rukotvorina "Bosanska tradicija, ljepota i rad – Tuzla 2012" u organizaciji "Bosfama" i Bosanskog kulturnog centra Tuzla, na kome je po prvi put učestvovala i Udruga "Izvorno vareško". Ćilimi, odjeća za odrasle i djecu, narodne nošnje, bosanski suveniri, ručno rađeni nakit, samo su dio onoga što je bilo izloženo na ovoj manifestaciji. Udruga "Izvorno vareško" na sajmu je izložila odjevne predmete od vune i konca, vezene miljee, ručno oslikane svilene marame i kravate, ručno rađeni nakit, ljevane predmete i suvenire iz vareškog kraja. Naš štand je bio izuzetno zapažen, a uspostavili smo i kontakte sa drugim sličnim udrugama i organizacijama sa kojima ćemo ostati u kontaktu zbog moguće suradnje. Nadamo se da ćemo i mi biti u mogućnosti organizirati Štand "Izvornog vareškog" u Tuzli neku sličnu manifestaciju u našem gradu.

BROJ 214

7

SVEČANOST NA VIŠNJIĆIMA

P

red velikim brojem vjernika koji su, uz domaće, pristigli iz župa Vareš, Vijaka i Borovica, pred brojnim dužnosnicima iz lokalnog društveno-političkog, kulturnog i gospodarskog miljea te dužnosnicima iz viših struktura vlasti – a nazočili su predsjednik Federacije BiH Živko Budimir i ministar za rad, socijalnu politiku i izbjeglice Zeničko-dobojskog kantona Ivica Ćurić – misno je slavlje započeo vareški župnik fra Mirko Majdandžić, odajući priznanje žiteljima, a napose katoličkim vjernicima Višnjića i Daštanskog, na realizaciji projekta.

Uslijedili su obredi blagoslova koje je obavio provincijal. U dostojanstvenoj tišini, dok se čulo samo zveckanje kadionice s tamjanom, misli ratnih veterana odbjegle su na trenutak u one sive dane, studenog 1993., kad je mirisao jedino barut, kad se onaj dio groblja koji je bio zaklonjen od hitaca naglo popunjavao svježim humkama i kad je stara kapelica na momente služila kao mrtvačnica. Od 14 katoličkih grobalja u Varešu i okolici, kao posljednje utočište za ukop vojnika HVO-a preostalo je tada višnjićko groblje.

Blagoslov kapele Trinaest mjeseci od početka izgradnje, u koju je uloženo 26 tisuća KM, kapela u groblju na Višnjićima stavljena je u funkciju. Dana 16. rujna 2012., blagoslovio ju je provincijal Bosne Srebrene fra Lovro Gavran i u njoj predvodio prvo misno slavlje.

U kapeli će se bogoslužje ubuduće vršiti u pojedinim prigodama, a pod njezin krov smještene su 32 lijevane ploče s imenima pripadnika HVO-a poginulih u obrani hrvatske enklave, kao i civilnih žrtava, čime je ona dobila i memorijalni karakter.

M. Marijanović Na promišljanje o utočištu potaknuo je i provincijal kroz homiliju, koju je zaključio riječima: "Nastojte živjeti sveto i pošteno, u svom privatnom životu, i u obitelji i u društvu, a neka vam ovo sveto mjesto bude utočište. U ra d o s t i ovd j e slavite Boga i

zahvaljujte mu, u žalosti ovdje tražite nadu i utjehu, u slučaju pada ovdje se kajte, ispovijedajte i pomirujte s Bogom i ljudima."

Kapela na Višnjićima posvećena je Presvetom Trojstvu, a prema riječima predsjednika Mjesne zajednice Daštansko-Višnjići Joze

Josipovića – koji je neumorno koordinirao sve poslove oko njezine izgradnje – podignuta je uz financijsku pomoć Općine Vareš, Ureda Predsjednika Federacije BiH, Ministarstva za rad, socijalnu politiku i izbjeglice Zeničko-dobojskog kantona, vareških gospodarstvenika, te solidarnošću mještana Višnjića, kako domaćih tako i onih koji danas žive u inozemstvu.

Nakon blagoslova i misnog slavlja domaćini su, uz bogat domjenak i glazbu, u pržićkom domu kulture upriličili podjelu zahvalnica institucijama i pojedincima koji su na bilo koji način pomogli projekt kapele, a oni su: Pavao Vidović, Davor Lončarić, Josip Malbašić, Hamdo Fatić, Josip Babić, Zdravko Barkić, Pavo Brkić, Živko Budmir, Zoran Divković, Elektroprivreda HZHB radna jedinica Pržići, mesnica "Franjić", stolarija "Freiburg", Davor Gavran, Damir Josipović, Vjeko Josipović, Zdravko Marošević, Ministarstvo rada, socijalne politike, raseljenih i izbjeglih osoba Zeničko-dobojskog kantona, poduzeće "MPM", cvjećarna "Palma", "Šimić-prom", načelnik općine Žepče Mato Zovko i Fahrudin Ahmedović.

Provincijal fra Lovro Gavran

AMI

TR

Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor 8

BLAGOSLOV NA BAKIĆIMA U Bakićima kod Olova, na ostacima crkve sv. Roka, 22. rujna slavljena je misa koja se već ustaljuje kao tradicija, jer se nakon nje održi i blagoslov vozača i vozila. Tim okupljanjem ujedno se spašava od zaborava taj sakralni lokalitet u lijepom prirodnom ambijentu.

Organizacija ovog događaja u nadležnosti je upravitelja olovskog svetišta, a od ove godine to je fra Ilija Božić. Predvodnik ovogodišnjeg misnog slavlja bio je vareški župnik fra Mirko Majdandžić, a koncelebrirali su sutješki gvardijan fra Zoran Jaković i vareški kapelan fra Marinko Štrbac. M. M. BROJ 214

LISTOPAD 2012.

NA STAROM GRADU BOBOVCU

U

obilježavanje Dana mira na Bobovcu pozvane su i Oružane snage BiH, pa je tako manifestacija započela uz gromke tonove vojnog orkestra, intoniranje državne himne i čitanje prisege miru.

Potom je riječ uzeo Zlatko Prkić, predsjednik Hrvatske udruge logoraša Domovinskog rata – ogranak Vareš, koji je kao pojedinac najviše težio (i doprinio) organiziranju ovakvog skupa na vareškom teritoriju. U obraćanju podsjetio je na statistički podatak da je od 1945. godine do danas u svijetu bilo svega 26 dana bez rata te naglasio da je cijena posljednjeg rata u općini Vareš – pored poginulih, nestalih, ranjenih i mučenih – i danas primjetna kroz činjenicu da Varešu nedostaje 1012 tisuća prijeratnih stanovnika.

Skupu su se zatim obratili i svoja svjedočanstva iznijeli predstavnici triju naroda iz reda stradalnika rata: Ema Čekić iz Vogošće, Smilja Mitrović iz Bijeljine i Stanislav Krezić iz Mostara. Njihove osobne tragedije i patnje kroz

Obilježen Dan mira

U organizaciji koordinacije nevladinih organizacija općine Vareš, s lokalnim udrugama logoraša na prvome mjestu, na lokalitetu srednjovjekovnoga grada Bobovca svečano je i dostojanstveno obilježen Međunarodni dan mira – 21. rujan M. Marijanović koje su prošli, iznesene na jednome mjestu, bile su u znaku pouke da je bol svakog čovjeka ista.

Pozvani su da se obrate i predstavnici lokalnih vjerskih zajednica: imam Sadžid ef. Ramić i župnik fra Mirko Majdandžić. Župnik fra Mirko izrekao je i najkonkretniju poruku toga dana kroz primjer traženja nestalih, kazavši kako nije svrsishodno tražiti svoje nestale na "svojoj strani", nego treba pomoći onom drugom da pronađe svoje nestale "kod nas" i pritom očekivati isto s njegove strane. Sve drugo svodi se na fraze i zapravo na neiskreno življenje poruka mira i pomirenja – naglasio je fra Mirko.

Obratili su se još Predsjednik Hrvatske udruge logoraša Domovinskog rata u BiH Mirko Zelenika, iz Mostara, i predsjednica udruge "Vive žene" iz Tuzle Milena Timanović.

Nakon riječi koje su evocirale sumorna sjećanja, ali i završavale porukom "da se ne ponovi", Dan mira na Bobovcu slavljen je izvornom pjesmom žena iz Borovice i s Budoželja, odjevenih u narodne nošnje, koje su istodobno svjedočile i različitost i zajedništvo.

Za ovu manifestaciju vrijeme su odvojili i predsjednik Vlade Zeničko-dobojskog kantona Fikret Plevljak, kantonalni ministar kulture, ob-

razovanja, znanosti i sporta Mirko Trifunović, te vareški općinski načelnik Hamdo Fatić, poslanik u Skupštini Kantona Fahrudin Brkić, a budući da je bilo vrijeme predizborne kampanje na Bobovcu se moglo vidjeti i kandidate za mjesto vareškog načelnika.

Treba spomenuti i nazočnost sutješkog gvardijana fra Zorana Jakovića, te borovičkog župnika don Đure Arlovića.

Po završetku službenoga dijela druženje se preselilo na obližnje izletište Luke, gdje su pripadnici Oružanih snaga pripremili šatore i vojnički grah za sudionike skupa, a svi su također dobili priliku svojim potpisom podržati inicijativu što su je pokrenuli aktivisti civilnog društva iz Vareša za usvajanje Zakona o logorašima na razini BiH, kako bi se konačno uredila prava ovog dijela stradalničke populacije. Na Lukama je bilo i popratnih sadržaja u vidu izložbe slika i rukotvorina te s a j m a z d rave h ra n e , a poigralo se i poneko kolo.

PORUKA ZA MIHOLJDAN

Surađivati s Božjom providnošću Zamolimo svetog Mihovila za malo više svakodnevne naše aktivnosti i unesimo malo više vlastitog povjerenja da se i u ovom mjestu može uspjeti, sažetak je poruke što ju je za Miholjdan svojim župljanima u Varešu uputio fra Mirko Majdandžić "Bilo kakva da su vremena, bilo kakvo stanje da je, teško ili obojeno bojama koje nisu svijetle, oni koji se uzdaju u zaštitu svetog Mihovila, koji vjeruju da je svetog Mihovil njihov pratitelj kroz život, ne bi smjeli pokleknuti nego vjerovati da Božja providnost vodi naše živote, sudbine nas pojedinaca i sudbinu naroda", započeo je župnik fra Mirko svoju propovijed, pojednostavljenu i pragmatičnu, govoreći o konkretnom stanju u Varešu i o činjenici da, pored dobre vjere, nešto ipak nedostaje. "Možda zato što neiskreno surađujemo s Božjom providnošću", procijenio je LISTOPAD 2012.

župnik i ponudio preporuku: "A iskrena suradnja s Božjom providnošću trebala bi biti ovakva: ono što ti znaš, ono što ti možeš, ono za što si se ti kroz život osposobio, ili osposobila, ono što ti imaš u rukama, one talente koje ti je Bog dao, ne čuvaj za sebe, nego podijeli s onima koji su tu pa da svi jedni s drugima podijelimo ono što znamo. Morali bismo imati želju za to i imati otvoreno srce, ne očekujući uvijek neku naknadu. Zamolimo stoga svetog Mihovila za malo više svakodnevne naše aktivnosti i unesimo malo više vlastitog povjerenja da ovaj kraj ovdje nije mjesto ko-

je je Bog otpisao ili da se u ovom mjestu ne može uspjeti – istina, teže se uspijeva nego na drugim mjestima – ali to znači da se može i da će u ovom mjestu biti bolje sutrašnjice, samo moramo i mi svi dati svoj doprinos."

Na svečanoj miholjskoj misi koncelebrirali su svećenici iz svih okolnih župa, a fra Damir Pavić došao je iz Brestovskog na čelu grupe biciklista. Gostovao je župni zbor iz Bugojna. U župnoj crkvi je za vrijeme mise bilo krcato, dio vjernika ostao je vani. Poslije mise se tradicionalno proveselilo, a onda i dodatno uz glazbenu večer u crkvenom

BROJ 214

Nije Miholj svaki dan!

dvorištu. Vrijeme je na Miholjdan bilo, jednom riječju, bogomdano, a i raspoloženje na najvišoj razini. U svemu tome župnik je još obznanio kako je u obranu Vareša, na nečiju opasku kako je Vareš toliko uzak da se u njemu gotovo ne može ni harmonika razvući, rekao da može – samo zavisi kako se postaviš. M.M.

9

MIHOLJSKI KONCERT "Ako se nešto desi jednom, drugi ili treći put, to je događaj, ali ako se događaj nastavi, onda je to tradicija", riječi su vareškog župnika fra Mirka Majdandžića kojim je najavio ovogodišnji, sada već tradicionalni (četvrti po redu), Miholjski koncert klasične glazbe održan 22. rujna u povodu obilježavanja patrona naše župe sv. Mihovila.

Kada se spomene Vareš, najčešća asocijacija su rudnik i željezara, i tradicionalna zanimanja najvećeg dijela naših žitelja vezanih uz njih (željezo je donedavno bilo sinonim za Vareš), ali tradicija Vareša je i kultura, posebice glazbena, što je tipični vareški specifikum i izdvaja naš grad te ga čini posebnim u odnosu na ostala industrijska mjesta u našem okruženju. I u najtežim ratnim prilikama (inter arma silent musae – kad oružje govori umjetnost šuti) u staroj vareškoj crkvi su održavane kulturne manifestacije s glazbenim, likovnim i književnim sadržajima. (Nemam namjeru pretjerivati, ne precjenjujem značenje tih manifestacija u tadašnjim prilikama, ali ih ne treba ni podcjenjivati. Da parafraziram M. Krležu: umjetnošću se čovjek brani ili krije od životne groze, kao svjetiljka umjetnost smanjuje tminu, duši prija kao melem.)

Ovogodišnji Miholjski koncert je bio veličanstvena zvučna fontana radosti. Posjetitelji u župnoj crkvi sv. Miho-

Kao u glazbenim metropolama Tko običava pratiti, recimo, Novogodišnji koncert iz Beča zna koliko je važno imati pravoga komentatora na pravome mjestu i koliko produhovljenost osobe na toj poziciji privuče i laika, privede njegovo uho slušanju glazbenih kontemplacija. Mi imamo tu sreću da među samim sudionicima vareškog Miholjskog koncerta imamo svoga, ako ne komentatora, ali svakako analitičara, da dočara i sve ono što uho možda nije čulo ili nije uspjelo dokučiti. Stoga, tko nije imao prigodu uživati u ehu Miholjskog koncerta, neka barem uživa u osvrtu na koncert iz pera prof. Željka Sertića. A nije zabranjeno niti proći kroz koncert po drugi put.

Piše prof. Željko Sertić

Martina Menegoni i Matija Meić

vila (koja je bila ispunjena do posljednjeg mjesta, a mnogi su koncert odslušali i stojeći) imali su iznimnu priliku uživati u glazbi i izvrsnoj izvedbi vrhunskih, uglavnom veoma mladih i već etabliranih umjetnika. Na programu su bila rafiniranim ukusom odabrana djela A. Vivaldija, H. Pur-

cella, J. S. Bacha, F. J. Haydna, W. A. Mozarta, G. Bizeta, J. Masseneta, B. Brittena, J. Barata, Ivana pl. Zajca i A. Piazzole. Uz gudački kvartet "Ag-RAM" Zagreb/Beč/Maastricht, kao solisti nastupili su mladi i atraktivni operni pjevači Martina Menegoni, sopran, i Matija Meić, bariton, iz Zagreba, te

NAJBOLJA PUBLIKA Večer uoči nastupa, na jednoj od proba, upitali smo prvu violinu Andreu Nikolić za dojam o vareškoj publici, pred kojom joj je ovo treći nastup.

"Vareška publika je najbolja", kazala je sa smiješkom koji se oteo. "Može se činiti kao kliše kad negdje dođeš i kažeš da je upravo ta publika najbolja, međutim meni je ovdje jedno od najdražih mjesta za svirati. Moram priznati, kad sam došla svirati prvi put u Varešu tada sam bila u jednom dosta teškom studentskom razdoblju u Zagrebu i tadašnji koncert totalno mi je vratio volju za ozbiljnim solističkim nastupanjem, mislim da je tu čak započela ambicija koja me odvela u Beč i nadam se da će me odvesti dalje, do neke karijere koju sam sebi zacrtala."

Na upit znači li to da će nastupiti i na miholjskom koncertu dogodine, koji će biti mali jubilej, odgovorila je: "Svakako! Već su skicirani planovi za sljedeću godinu i već otprilike znamo kakav će biti program. Naša želja je da miholjski koncerti u Varešu postanu zapravo jedan festival komorne glazbe gdje ćemo publici predstaviti kapitalna djela komorne glazbe, kao i neka moderna, nepoznata koja bi ljudi tek trebali upoznati..."

M. M

10

BROJ 214

instrumentalisti Ivana Nikolić, oboa (nekadašnja naša sugrađanka nastanjena u Varaždinu, a trenutno studentica konzervatorija u Beču), Željko Sertić, oboa, i izvrsni klarinetist Rajmund Likić, umirovljeni profesor sarajevske muzičke akademije, uz klavirsku pratnju pijanistice Ljiljane Pećanac iz Sarajeva, također profesorice na Muzičkoj akademiji. Pored gosp. Petra Jelića, koji je spiritus movens udruge "Prijatelji Miholjskog koncerta" (koja organizira koncerte u Varešu), zahvalnost ovaj put dugujemo i našoj nekadašnjoj sugrađanki Andrei Nikolić, magistri glazbe, trenutno na specijalizaciji na prestižnom konzervatoriju u Beču, koja je okupila i dovela nam izvrsne vrhunske mlade glazbenike, svoje kolege sa studija u Zagrebu i Beču. Ona je prva violina i "šefica" kvarteta. Riječ "šefica" navodim samo u kolokvijalnom značenju jer ona se takvom ne osjeća i za sebe kaže da je samo prima inter pares (prva među jednakima). Ostali članovi kvarteta su violinistica Ivana Rački i violinist Ivan Jakšeković iz Zagreba, te najmlađi član kvarteta, dvadesetogodišnji Nizozemac, violončelist Bas Jongen iz Maastrichta. Svi ti mladi vrhunski akademski glazbenici su kao studenti bili najbolji u generaciji, iza njih su nagrade i priznanja s međunarodnih natjecanja, a pred njima blistava glazbena karijera.

LISTOPAD 2012.

Sudionici miholjskog koncerta

Koncert je bio prvorazredni glazbeni događaj i teško bi bilo izdvojiti bilo koga od izvođača. Kvartet je zvučao uigrano, zračeći nevjerojatnom energijom, poletom i optimizmom, svojstvenim mladosti.

Operna pjevačica Martina Menegoni, s veličanstvenim glasovnim dijapazonom, u osnovnom timbru mezzosopran, s neobičnom lakoćom stiže do visina sopranskih koloratura, a u nižim lagama se poput peluda nazire tamna altovska boja, što joj glas čini neobično toplim i lijepim.

Svoje arije je pjevala s duboko iskrenom emotivnošću koja me ganula do potresenosti, sa savršenim dinamičkim balansom, s pianissima nježnim i blagim poput lahora i dodira leptirovih krila, što ne može ostaviti ravnodušnim niti najtvrdokornije amuzičko srce.

Bariton Matija Meić je zvučao čvrstom muškom energičnošću, odvažnošću i drskošću toreadora i heroizmom Zrinjskog, svoje role je donio izvrsno. Ivana Nikolić, uz nizozemskog violončelista Basa Jongena najmlađa sudionica koncerta, svoje dionice je izvela veoma muzikalno, tehLISTOPAD 2012.

nički i interpretacijski suvereno i mladalački poletno.

(Prema njoj gajim posebne simpatije jer smo kolege po instrumentu, ranije se nikad nismo vidjeli, sreli smo se prvi put na sam dan koncerta i u kratkoj 15-minutnoj probi pripremili zajedničku izvedbu Vivaldijevog koncerta za dvije oboe) Na koncu, ne mogu ne spomenuti varešku publiku. Pred tako zahvalnom publikom je ne samo veliko zadovoljstvo nastupati, nego je to i posebna inspiracija; već od prvih taktova se osjeti pažnja i topao

prijam, što se poput fluida reflektira i prenosi na izvođače, te ih potiče da od sebe daju što najviše mogu. To su mi rekle kolege koji su ranije sudjelovali na Miholjskim koncertima, a isto tako i ovaj put su glazbenici ushićeno komentirali: "Divna, veoma kulturna publika". Po prirodi svoje profesije nastupao sam i u velikim glazbenim centrima, koncertnim dvoranama kao što su "Vatroslav Lisinski" u Zagrebu, "Cankarjev dom" u Ljubljani, "Musikverein" u Beču, ali ozračje kakvo je bilo u našoj crkvi nimalo se ne raz-

likuje od onog kakvo je u glazbenim metropolama. Također zahvaljujem i župnom uredu u Varešu kao suorganizatoru koncerta, posebice župniku fra Mirku Majdandžiću, koji je uložio veliki napor (nevidljivi, ali značajan doprinos) u tehničko-organizacijskom smislu glede promidžbe i smještaja gostiju – glazbenika, i njegovoj gotovo očinskoj brizi da im boravak u našem gradu (neki od njih su bili prvi put ne samo u Varešu nego u BiH uopće) bude što ugodniji.

Lijep pozdrav do sljedećeg Miholjskog koncerta.

MIHOLJSKI ŠAHOVSKI TURNIR U povodu blagdana sv. Mihovila u Varešu ove je godine (dana 22. rujna) odigran i Miholjski šahovski turnir. Inicijativa je potekla je od vareškog šahista Srđana Zlobeca, a realizirana je u organizaciji i u prostorijama župnog ureda i "Male škole". Odazvala su se 32 igrača iz BiH, od 12 do 82 godine starosti.

Prva tri mjesta na turniru osvojili su FIDE majstor Senad Kamberović (sa 7,5 poena iz 9 partija), također FIDE majstor Ismet Burović, te Mirza Mehmedović. Najuspješniji Varešani na turniru bili su: Srđan Zlobec, Mario Jerković, Melkior Brđanović i Drago Mandić. Turnir su sponzorski podržala privatna poduzeća "Profitex" i "MPM", te caffe bar "Roma".

S. P. BROJ 214

11

IN MEMORIAM

M

iroslav Josip Markotić, zvan Žmara, rođen je u Kreševu 11. svibnja 1936. godine. U Varešu je završio zanat za strojobravara i radio u Rudniku i željezari Vareš. Da bi mogao upisati fakultet izvanredno je 1963. završio gimnaziju napisavši maturalnu radnju na temu: "Radoje Domanović – Satire". Godine 1967. upisuje Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, smjer filozofija, s kojeg se, kako stoji u dokumentaciji, ispisuje na vlastitu molbu. Spoznaja zbilje i realitet okruženja prevladali su ljubav prema mudrosti, tako da se 15. rujna 1967. upisuje na Tehnološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu, odjeli u Sisku, koji završava 1970. godine i stječe zvanje inženjera.

Nakon završenog fakulteta vraća se u Vareš, te 1978. postaje direktor Livnice, na čelu koje ostaje do 1990. godine.

Vrijedi podsjetiti da njegovom zaslugom, i velikim entuzijazmom, ljudi iz cijelog svijeta koji posjećuju svetište u Međugorju za vrijeme Svete mise sjede na klupama iz vareške livnice.

Dok je radio u "Smreci", odnosno Rudniku i željezari Vareš, zbog "spavalačkog" gena koji imaju svi Markotići, znao je kasniti na posao. Iz tog doba pričao je kako je tadašnji upravnik "Smreke", gospodin Lotar, znao sjesti ispred ulaza i propustiti mlade, zaigrane i još uspavane vareške mladiće da utrče u "Smreku", a onda bi on ušao iza njih, sporo i strogo da se zna tko je tu glavni.

Volio je nogomet, i kao igrač i kao član Uprave nogometnog kluba "Vareš". Oko lopte, bila ona krpena ili gumena, ali uvijek okrugla, odvrtjela se cijela mladost i zrele godine, zaradile mnoge batine od majke Križanke, ispričane su mnoge priče i napisani mnogi članci od kojih su neki objavljeni u listu "Bobovac", kao i mjesečniku "Kolektiv" koji je izlazio u Varešu do posljednjeg rata.

Bio je predsjednik Kulturno-umjetničkog društva "Jedinstvo" u vrijeme kada je Društvo slavilo 60. obljetnicu

12

MIROSLAV MARKOTIĆ (1936. – 2012.) svoga postojanja. Često je govorio kako tu ulogu nije rado prihvatio budući da su, osim redovitog posla, njegove aktivnosti bile vezane uz sport, posebno uz nogomet, ali je, kao i sve u svom životu, i tu funkciju odradio s puno ljubavi. Tako je nastala epizoda sa žičanim instrumentom bračom.

Naime, u to je vrijeme KUD "Jedinstvo" doživljava svoje drugo proljeće i nabavljali su se novi instrumenti. Dugogodišnji član orkestra Anto Pejčinović je rekao da bi trebali imati i brač, na što je Markotić reagirao: "Kako vi to mislite; orkestar nije još ni uvježban, ni svi instrumenti kupljeni, a vi biste već putovali?" – misleći na otok Brač. Na to je Anto uzvratio: "Predsjedniče, mi bi trebali kupiti instrument brač."

Uvijek smo se smijali toj epizodi koja je bila ljupka i duhovita, i govorila puno o čovjeku koji je imao golemo znanje, pročitao mnogo knjiga i uvijek nešto bilježio, znao jako puno o povijesti svoga zavičaja, ali se nikada nije libio priznati da nešto ne zna.

Bremenite devedesete svakom časnom čovjeku donijele su očaj, pustoš i veliku neizvjesnost. Rijeka ljudi iz Vareša, kišovite i tužne jeseni 1993. godine slila se u Kiseljak. Gdje bi čovjek koji je cijenio riječ mogao naći spas i utjehu nego u riječi, tako je Markotić počeo bilježiti doga-

đaje..., intimne, svoje. Iz toga razdoblja nastao je dnevnik čovjeka koji ljude nije dijelio po nacionalnosti, stupnju obrazovanja, nego mu je bio bitan samo čovjek.

Vareš i Varešani razišli su se po cijelom svijetu. Svoje posljednje godine ing. Miroslav Markotić živio je u Rijeci u koju je često dolazio i prije, iz obiteljskih ili poslovnih razloga. Budući da je radni staž zaokružio u Hrvatskoj, umirovljen je u Rijeci 1. srpnja 1998. godine.

Radost njegovog života bila je njegova obitelj, supruga Marija, kćerke Dolores i Mladenka, unuk Luka, njegov zet, sestra i braća sa svojim obiteljima. Volio je svoje prijatelje i uvijek nastojao zabilježiti trenutak, zadržati u sjećanju mnoge događaje i ljude koji su obilježili njegov život. Čovjek koji je rođen 11. dana mjeseca svibnja 1936. g. preminuo je 11. rujna u 11.00 sati. Može li se reći da je karizmatičnost broja 11 obilježila i njega po crti duhovnosti, nadahnuća i posebnosti?

"Vareš Timesu", kako je s posebnim respektom nazivao list "Bobovac", Miroslav Markotić suradnički se priključio s brojem 134. Njegov prvi prilog bio je posvećen Josipu Krnjiću. I premda će otad svaki put, preko svog tipkaćeg stroja, uvijek u dva primjerka, reagirati na nepravdu i negativnosti ovog društva, a njih napretek, Markotić je usporedno radio i jedan još važniji literarni posao. Donosio priče o ljudima i njihovu duhu iz doba vareškog prosperiteta, napose iz druge polovice prošlog stoljeća.

Sport, nadasve nogomet, imali su posebno mjesto, kako u njegovu srcu tako i na papiru, ali nisu mu bila strana ni radnička prava, ni ljudska prava, niti tradicionalne vrijednosti i općenito vareška kultura.

Sve je to branio revno kao što je svojedobno branio vrata vareškog nogometnog tima.

I svoje feljtone koncipirao je tako da posluže za "buduću kroniku Vareša", o kojoj je posljednjih godina formirao viziju, a na temelju misije koju već 18 godina kontinuirano vrši list "Bobovac". Dakle, kroz njih obradio je mnoge ličnosti koje su obilježile protekla desetljeća: Vinka Vareškovića, Vinka Lekkija, Ivicu Turbića, Dušana Masala, Franju Šarčevića, glazbenu obitelj Likić, Momu Stefanovića, znamenite metalurge, KUD "Jedinstvo" i Rešada Saletovića (koji je još u rukopisu)...

Od stilskih figura najviše je volio metaforu. I svaku je, do posljednje, utrošio za Vareš.

Neka mu je laka zemlja!

• KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA • PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU tel. +387 (0)32/ 843-083 BUKETI • SVJEŽE CVIJEĆE • LONČANICE 061/ 753-522 SVADBENI BUKETI • POGREBNI VIJENCI 061/ 783-326

BROJ 214

LISTOPAD 2012.

POSLJEDNJI POZDRAV

POSLJEDNJI POZDRAV

Dana 8. rujna 2012. u 74. godini života preminuo je naš dragi suprug i brat

ZDRAVKO MIJATOVIĆ (1939. – 2012.)

Prestalo je kucati dobro i plemenito srce. S velikim bolom i posljednji put htio si mi nešto reći, ali nisi uspio. Nisam te mogla razumjeti, nisam te mogla dozvati ni spasiti jer si samo zaspao... Svjetlost vječna neka ti svijetli u miru Božjem!

MIROSLAV JOSIP MARKOTIĆ (ŽMARA)

Tvoja supruga Mira i brat Melkior

IN MEMORIAM Vrijednom kolegi i suradniku, koji je pisao o Varešu i za Vareš do posljednjeg dana

MIROSLAVU MARKOTIĆU (1936. – 2012.)

Počivao u miru!

Uredništvo "Bobovca"

POSLJEDNJI POZDRAV Dana 20. rujna 2012. godine preminula je u 85. godini naša draga

(11.V.1936. – 11.IX.2012.) Često smo se pitali, kuda ti se žuri, a ti si duboko u duši znao da nemaš puno vremena.

Ljubav koju si nam pružio, zajedno s našom mamom, zauvijek ostaje u nama, iskrena, topla i nježna. Volio si svoju obitelj, ljude i istinu. Promišljao puno o svom zavičaju i nosio u sebi beskrajna sjećanja o kojima si govorio i pisao. Sačuvati prošlost značilo je bogatstvo sadašnjosti i budućnosti. Riječi i priče za tebe su imale magičnu moć, široke i nježne bosanske duše. Ti si bio, jesi i ostat ćeš u slikama našeg djetinjstva, mladosti... bez tebe ćemo teško ići dalje.

Hvala ti, dragi tata i dida.

MARGARETA GRETA BILOBRK Hvala ti na neizmjernoj ljubavi i požrtvovanosti.

Zauvijek si u našim srcima.

Počivaj u miru Božjem!

Kćerka Ljiljana, unuci Goran i Josip, zet Borislav

TUŽNO SJEĆANJE (17.IX.2002. – 17.IX.2012.)

Dana 17. rujna navršilo se deset godina od smrti naše majke, sestre i bake

LJUBICE MUTIĆ rođ. Madžar S ljubavlju i tugom čuvamo uspomenu na tebe.

Počivaj u miru Božjem!

Počivao u miru!

Obitelj zahvaljuje svim dragim ljudima koji su došli ispratiti našeg tatu, didu i brata

TUŽNO SJEĆANJE Dana 19. rujna 2012. navršilo se mjesec dana otkako prestade kucati srce mog nikad nezaboravljenog

ILIJE BARIŠIĆA Ti ne otvaraš više naša vrata, ali uvijek te slušam kako kažeš: evo me, dolazim, tu sam... Tu si uvijek prisutan u mom srcu, mislima i molitvama.

Dragi i nikad nezaboravljeni moj Ilija, s tisućama uspomena na tebe: tvoja supruga Ana

Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE (6.X.2002. – 6.X.2012.)

TUŽNO SJEĆANJE

Na našeg dragog

Dana 2. listopada 2012. navršilo se 15 godina od tragične smrti našeg voljenog

DRAGU ANDRIĆA S ljubavlju i ponosom čuvamo Te u našim srcima.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji: supruga, djeca, snaha i unuci

TUŽNO SJEĆANJE Dana 9. listopada navršilo se sedam godina otkad nije s nama naš voljeni suprug i tata

ŽELJKA ŠLJIVIĆA

ZVONKO ILIĆ

Uspomena na tebe vječno će živjeti u nama.

Počivao u miru!

(1967. – 2005.)

Gledamo u nebo i tražimo te u svakom oblaku jer nebo ti je sada adresa, a naša srca zauvijek dom!

Neka te anđeli čuvaju, dok ti čuvaš nas...

S ljubavlju i ponosom, tvoja supruga Gordana, kćerka Matea i sin Ivan

Sinovi Bojan i Alen s obitelji

LISTOPAD 2012.

BROJ 214

13

IN MEMORIAM TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

Dana 9. listopada navršilo se šest mjeseci od prerane smrti našeg dragog

(9.X.2007. – 9.X.2012.)

IVO VAROŠČIĆ

ZDENKA PEŠTIĆA (1.IX.1959. – 9.IV.2012.)

Voljeni ne umiru, vječno žive u našim srcima i mislima. Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji: majka Jela, supruga Kata, djeca Mato i Matea, sestra Valerija, unučad, nevjesta, zet i sestrići

Već pet godina nisi s nama. Lako je bilo voljeti te, teško je bilo izgubiti te, a najteže je živjeti bez tebe.

Počivaj u miru Božjem!

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

Tvoje: supruga Serafina, kćerke Mirjana i Ljiljana, s obiteljima

(9.X.2008. – 9.X.2012.)

ANTO VUKANČIĆ

ZDENKO ANDRIĆ

(11.II.1985. – 10.X.2011.)

Prošla je tužna godina otkada si nas napustio. Tuga i bol u našim srcima je svakim danom sve veća. U srcu tuga, na grobu tišina, u našem domu velika praznina.

Počivao u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

Imao si veliko srce, plemenitu dušu i beskrajnu ljubav za sve nas. Ono što nikad umrijeti neće su ljubav i ponos što smo te imali. Zauvijek ostaje sjećanje na tebe i tvoj život koji će nam uvijek služiti kao putokaz i primjer poštenja i velikodušnosti.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji: supruga Snježana, sin Slaven i kći Sandra

U SPOMEN na našu dragu

TUŽNO SJEĆANJE

LJILJANU LEKIĆ rođ. Bogeljić

(10.X.1993. – 10.X.2012.)

Dana 10. listopada navršilo se 19 godina otkako je preminuo naš dragi

(14.X.2003.– 14.X.2012.)

S ljubavlju i poštovanjem čuvamo spomen na tebe, na tvoju ljubav, dobrotu i plemenitost koju si svima nesebično poklanjala.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

MIJO BARKIĆ Sa svim plemenitim osobinama koje su te krasile zaslužio si vječno pamćenje. Počivao u miru!

Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE (16.X.2008. – 16.X.2012.)

Dana 16. listopada navršavaju se četiri godine otkako nas je prerano napustila naša draga

TUŽNO SJEĆANJE (15.X.2009. – 15.X.2012.)

TOMISLAV RADOŠ

SVJETLANA BLEKIĆ rođ. Krištić

Prošle su duge i tužne godine u kojima nema tvog toplog pogleda ni tvog veselog osmijeha. U tišini tvog vječitog mira pratit ćete ljubav i sjećanje tvojih najmilijih. Zauvijek ćeš ostati u našim srcima i mislima.

Supruga Marija, sinovi Marko i Matej

Bolna je istina da te više nema među nama. Sjećanje na tebe, tvoj dragi i plemeniti lik, vječno ćemo u svojim srcima nositi. Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji: otac Anto, majka Marija, sestre Jasna, Roza i Sanela, zetovi Marfi, Stjepan i Miro, sestrići Arnold, Damir, Dražen i Mario, sestrične Jelena, Ivana i Sanja

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

(17.X.2011. – 17.X.2012.)

Dana 17. listopada navršava se godina dana od smrti naše drage

(18.X.1993. – 18.X.2012.)

Dana 18. listopada navršit će se 19 godina od smrti našeg dragog

BRANIMIRA LOVRENOVIĆA

VERONIKE JELIĆ

Dobar i plemenit otišao si rano, takvoga te vječno pamtimo. Neka ti je vječna slava, dragi Branimire.

Počivaj u miru Božjem!

Vrijeme prolazi, a tuga i bol za tobom zauvijek ostaju. Počivaj u miru Božjem!

Tvoj suprug Stjepan i djeca s obiteljima

Majka Jozefina, otac Vinko

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

(18.X.2006. – 18.X.2012.)

Dana 18. listopada navršit će se šest godina od smrti naše drage

(18.X.2006. – 18.X.2012.)

Dana 18. listopada navršit će se šest godina od smrti našeg dragog

ANKICE GOGIĆ rođ. Pavlić

JOZE ĆORLUKE

Neka mir i tišina vladaju nad grobom tvojim, a sjećanje na tebe mi nosimo u srcima svojim.

Počivaj u miru Božjem!

Vedrana, Vedran, Danijela, Eugen i Martina

14

Brat Narcis s obitelji

BROJ 214

Uspomene na tebe ostaju živjeti u nama.

Počivao u miru Božjem!

Tvoja obitelj

LISTOPAD 2012.

SJEĆANJE

SJEĆANJE

(23.X.2004. – 23.X.2012.)

(23.X.2010. – 23.X.2012.)

VLATKO MIOČEVIĆ

VATROSLAV BOŽIĆ Vrijeme liječi sve. Tako kaže narod, a mi brojeći godine otkako nisi s nama konstatiramo kolika je to neizlječiva rana.

Velika, krvava, bolna i neizlječiva, ali nestane na moment, nestane pri svakom sjećanju na tvoj lik, sjećanju na tvoj osmijeh, na tvoj karakter, tvoju velikodušnost i dobrotu – jednom riječju tebe kakav si bio.

Tu tako lijepu sliku tebe vidimo samo na kratko, na sekundu i onda je svaki put pokvari i izbriše činjenica da te više nema, krv poteče i ona ista rana prokrvari, zaboli do dna duše nas tvojih najbližih koji ne tražismo mnogo, skromno želismo samo da ostanemo zajedno i živimo život s našim sinom, bratom, mužem, ocem, stricem i djeverom.

Bog htjede da bude drugačije, njemu se za te molimo, svijeće palimo i u njih gledajući vidimo tebe koji si sve to nama bio, plemenito svijetlio i prerano se ugasio, ali jačina tvoje svjetlosti obasjavat će nam put do kraja naših života.

Tvoji: otac, majka, supruga, sin, kćerka, bratići, nevjesta i brat.

Moj kume, neke slike izblijede, neke se brišu i nestaju, ali one koje me vežu za tebe i koje gledam kao da bijaše jučer blistaju tvojim osmijehom, vedrinom, zrače tvojom dobrotom, koje će mi uzor biti kroz cijeli moj život gravirane su u mom srcu.

Nimalo svjestan surove realnosti sebično ih čuvam, sve do jedne listam, gledam i uživam u svakom momentu provedenom s tobom.

Hvala ti za jedan od najljepših albuma mog života, sve što si dijelio i nesebično davao svima oko sebe, a kao takav nedvojbeno zaslužio da tvoj lik vječno bude pred mojim očima i gledajući u njega ponosno osjećam i kažem: "Moj kum Vlatko". Mir s tobom!

Vjeko s obitelji

TUŽNO SJEĆANJE (24.X.2010. – 24.X.2012.)

DRAGICA HINGER rođ. Kristić

Mir s tobom!

S poštovanjem i ljubavlju čuvamo uspomenu na tebe. Počivaj u miru Božjem!

Draga mama!

Sretan ti 2. rođendan u Nebu. Sve naše želje za tvoje zemaljske rođendane i još puno, puno više od toga sada uživaš, jer "što oko ne vidje i uho ne ču i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube". (1 Kor 2,9) Svojim životom pokazala si kako ljubiti Boga i bližnjega.

Mama, molimo te moli za nas da nam Bog da ovu ljubav, da ju mi čuvamo i njegujemo i da ju darivanjem umnožavamo.

Tvoji najmiliji

Tvoji: suprug i djeca

TUŽNO SJEĆANJE (25.X.2002. – 25.X.2012.)

Dana 25. listopada navršit će se deset godina otkako nije s nama naš dragi

SLAVKO MIRČIĆ

TUŽNO SJEĆANJE

IN MEMORIAM

FANIKA TVRTKOVIĆ rođ. Zloušić

DRAGO MATIĆ (27.X.2010. – 27.X.2012.)

(14.I.2012. – 14.X.2012.)

MIROSLAVA MIRA ZLOUŠIĆ

NEVENKA MUJAGIĆ rođ. Zloušić

(25.VIII.2012. – 25.X.2012.)

(12.IX.2012. – 12.X.2012.)

MARIJA MATIĆ rođ. Divković

JADRANKA GRABOVAC rođ. Matić

(15.X.2000. – 15.X.2012.)

(4.XI.1996. – 4.XI.2012.)

Dugujemo Vam vječnu ljubav i zahvalnost, a Vaši plemeniti likovi ostat će nam u vječnim uspomenama. Bili ste i ostali dio nas. Neka vam je laka zemlja.

Neka vam je vječna slava.

Počivali u miru Božjem!

Vaši: Emilija, Branko i Zvjezdana s porodicama

Vaši najmiliji

LISTOPAD 2012.

BROJ 214

15

IN MEMORIAM

IZ PRVE RUKE

N

TUŽNO SJEĆANJE (26.X.2007. – 26.X.2012.)

Dana 26. listopada navršit će se pet godina otkako nas je napustio naš dragi

MATO MALBAŠIĆ Tvoj dragi lik i sjećanja na tebe ostaju živjeti u nama. Počivaj u miru Božjem!

Supruga Janja, kći Jozefina i sin Jakov s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE (27.X.2010. – 27.X.2012.)

Dana 27. listopada navršit će se dvije godine otkako nas je napustila naša draga

KATA DJAKOVIĆ Vrijeme ne može izbrisati tugu koja je ostala poslije tebe. Tvoja plemenitost, ljubav i dobrota vječno će ostati u našim sjećanjima. Počivaj u miru Božjem!

Tvoja djeca s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE (28.X.2007. – 28.X.2012.) na našu dragu

MIRJANU IDŽAKOVIĆ S ljubavlju i poštovanjem čuvamo te u našim mislima. Vječno ćeš živjeti u našim srcima.

Počivaj u miru Božjem!

Suprug Nikola, sinovi Damir i Luka

TUŽNO SJEĆANJE (28.X.2011. – 28.X.2012.)

Dana 28. listopada navršit će se godina dana od smrti našeg dragog

IVE MIOČEVIĆA Pamtit ćemo te s ljubavlju i poštovanjem.

Počivaj u miru Božjem!

Supruga Anđa, sinovi Juro, Stanko, Dragan, Ratko i David, nevjeste i unučad

TUŽNO SJEĆANJE (31.X.1995. – 31.X.2012.)

RAFO MIOČEVIĆ Prošlo je mnogo vremena otkako si nas napustio, ali nisi napustio naša srca, zauvijek ćeš ostati u njima.

Počivaj u miru!

Tvoja supruga i djeca s obitelji

a autobusnome stajalištu u Vareš Majdanu dočekao me rođak Goran, zaprepastio sam se koliko je izrastao, jer viđao sam ga tek jednom godišnje. Završavao je srednju školu i, premda sam samo dvije godine bio stariji od njega, nije bilo isto biti druga godina fakulteta i četvrti razred srednje škole, a za par godina se ta razlika posve izgubi, ali do dvadesete još je vidljiva. Uostalom, srednjoškolac još mora pitati roditelje može li van, a ja sam već dvije godine bio prepušten samome sebi, smrzavao se po memljivim sarajevskim podstanarskim rupama, živio i ovako i onako i već sam zarađivao, a ni čašica mi nije bila strana. I cure su bile svakodnevica.

Obradovao se mome dolasku, kao i svi, samo Jakova nisam zatekao doma, tek mi je prenesena njegova zapovijed da odmah dođem u nekakav društveni dom, da gledamo utakmicu, no najprije sam dobro ručao sjajnu juhu i sarmu obogaćenu svinjskom kožicom, Gordanu sam tek uspio pozdraviti, a Mara mi je odmah počela plesti džemper. I mene je zanimao Jakovljev poziv, pa me Goran odmah doveo do ulaza u taj dom ili kavanu, čini mi se da je iznad vrata bila tabla s natpisom DTV "Partizan", a on nije ulazio unutra, valjda je razlog ležao u prethodno opisanom.

Jakov je sjedio s ovećim društvom, i radosno sam ga pozdravio, a on me odmah upitao je li Mara zgotovila sarmu. Odgovorio sam potvrdno te da je sarma odlična.

Je li ubacila barem "opanak", kože ostale iza pršuta, pitao

TUŽNO SJEĆANJE ANĐA KOKOR rođ. Marijančević

je pa zadovoljan odgovorom odmah poručio kobasice, ćevapčiće i koječega drugog.

Njegovo društvo se smijalo, netko je rekao konobarici "daj malom sok", ali sam zahvalio i poručio pivo! To je oduševilo i Jakova i lokalne dokoličare, pa se ispred mene brzo našlo boca piva koliko čunjeva u kuglani. Jakov je jeo sve po redu i stalno govorio "sve je ovo ku.ac za Marinu sarmu", ali i da je sarma najbolja kad malo odstoji, a da je kuhana sušena koža najbolja kada ju se pospe krupnom solju i jede s lukom raskriženim na četvero! Po stolovima su bili razastrti šareni stolnjaci, a na sredini svakog bile su okrugle pepelnice ostruganih fluoroscentnih, uglavnom plavih boja, koje je omanja žena rijetko čistila; bila je u prsluku narančaste boje, teget suknji, a na nogama je imala sveprisutne borosane, hit tvornice obuće iz Borova pokraj Vukovara, i te platnene sandale s prorezima za prste, uglavnom bijele i tamnoplave boje, mogle su se vidjeti posvuda na ženskim nogama, i u kavanama i u bolnicama. I ti raznobojni prsluci preplavili su, barem mi se tako činilo, cijelu zemlju; nosile su ih trgovkinje i konobarice, prodavačice mliječnih i suhomesnatih proizvoda na tržnicama, najviše su ih nosile žene po sarajevskim tek otvorenim malenim restoranima firme "UPI", u koje nije moglo stati puno ljudi, imali su visoke stolove i visoke hoklice i u njima se nemilice tuklo sarajevsko pivo i konjak, a novina je bila da je Sarajevo dobilo čitavu gomilu tih res-

POGREBNO DRUŠTVO & CVJEĆARNA

(8.X.2004. – 8.X.2012.)

VAREŠ

STANISLAV KOKOR

PRIJEVOZ U ZEMLJI I INOZEMSTVU

(10.XI.2009. – 10.XI.2012.)

S ponosom i poštovanjem čuvat ćemo uspomene na vas. Počivali u miru Božjem!

Vaši najmiliji

16

vl. Snježana Tomić

tel. 032/ 843 465 843 321 mob. 061/ 793 032

SVJEŽE CVIJEĆE | BUKETI | VJENČANI BUKETI | ARANŽMANI LONČANICE | VIJENCI | POGREBNA OPREMA I USLUGE BROJ 214

LISTOPAD 2012.

-roman u nastajanjuDragan Marijanović torana u kojima su se u, na zid prikačenim pećnicama, na e l e k t r i č n i m ra ž n j ev i m a vrtjele koke.

Nitko u ovoj kavani DTV "Partizan" osim Jakova nije bio u građanskom odijelu, svi su imali različite bluze, od kojih su samo neke bile obične, one jednolične sirotinjske modre, bilo je tu kratkih jakni smeđe boje, dugih sivomaslinastih s umjetnim krznom, čak i bijelih koje nose medicinari, ali ovdje je posrijedi bio vozač kola hit-ne pomoći, no te bluze su bile pravi medij preko koje-ga sam mogao vidjeti kakvih sve poduzeća u Varešu ima, jer na svakoj bluzi, kao i u konobarice i pipničarke, na lijevom gornjem džepu stajala su loga: "Vranica", "Vilko", "Bobovac", "Autotrans", TRD, TP "Snaga", "Velepromet", "Perun", "Zrak" i drugi razni nazivi, a u oveću dvoranu doma ispunjenog gustim dimom i mirisima s roštilja svako malo utrčavale su žene iz ljekarne ili obližnjih trgovina, ili iz drugih meni neznanih kutaka grada s malim pladnjevima LISTOPAD 2012.

boje zlata u rukama i džezvicama za kavu, vraćajući ih prazne ili uzimajući pune, i one su imale loga na lijevim sisama, te sam se i ja zagledao u jednu prekrasnu plavušu koja je strpljivo sjedila postrance i čekala da joj iz kuhinje iznesu doručak za njezinu smjenu, strpan u vrećicu s natpisom "Velepromet".

Primijetila je da ju promatram i kratkim pogledom mi je dala do znanja da vidi da sam stranac, ali i da sam balavac. I to je bilo u redu.

Utakmica koju se čekalo napokon je počela, na teren u Beogradu istrčavali su nogometaši "Crvene Zvezde" i mostarskog "Veleža", jedine institucije koja je Jakovu bila važna koliko i obitelj i nitko i ništa; ni Partija u kojoj Jakov nikada nije bio, ni Crkva u koju je par puta u životu banuo, premda je imao neke fratre za prijatelje koji su ga uzaludno zvali pod skute Crkve zaštitnice, kako su ga i prijatelji iz SKJ zvali u svoje krilo, ni Skupština općine Vareš ni Savezna skupština SFRJ, nitko i ništa nije bilo važnije

BROJ 214

"Veleža" u povijesti Jole Musa zapovjedio električnom poduzeću da isključi struju, da se Rusi ohlade i sjebu, čim sudac dosudi slobodan udarac kakav je upravo bio dosudio, a cijeli je stadion čekao struju i Kanu Čolića iz obližnjih Ilića da izvede taj šut o kojemu je ovisilo sve. I dok je trajao taj mrak Jakov je dobacio svom prijatelju Kani da se pripremi, jer Kana nije bio običan pucač, bio je poseban, onaj kojega se spominje u pričama i knjigama, onaj koji ostaje upamćen po nemogućim golovima premda je igrao otraga. I sve je bilo kako je Jakov sanjao; struja je došla, Rusi su postavili živi zid, semafor koji je osvjetljivao kazneni prostor i ruskog vratara sjao je puno jače nego ostala tri, a što se također moglo pripisati problemima sa strujom, pa je vratar držao dlan ponad očiju, Kana je stavio ruke na bokove, kao nešto gledao u stranu vidjeti kome bi dodao loptu, sudac je dao znak za izvođenje i tada svi izvođači krenu prema lopti, no Kana je krenuo nekoliko kraka unatrag, pogledao u nebo, jer Kana je bio vjernik, opizdio po lopti tako da ju nitko od trideset tisuća ljudi – na stadionu koji normalno prima duplo manje – nije niti vidio, uključivo s ruskim vratarom, samo je Jakov otvorio oči i uzdignuo se iznad mase kao kiklop i ispustio kroz brkove krik: "Gooo' goooo'!".

Gorio je stadion, Mostar i

Kad u Varešu neće ništa, hoće paprika!

Priredila B. Franjić

Jakov

Jakovu Mrvalju, Hercegovcu iz Gorice pokraj Čapljine od nogometnog kluba "Velež", zbog čijih se utakmica mrznuo ili pekao na suncu i kisnuo po stadionima bivše države, navijao je za "Velež" onako kako za svoje klubove navijaju Englezi koji padaju u trans kada pjevaju klupsku himnu, veležov dres bila je jedina površina gdje Jakovu petokraka zvijezda nije smetala niti ju je primjećivao, "Velež" mu je bio svetinja i to su u ovom klubu znali. Jakov je prijateljevao s Markom Čolićem zvanim Kana koji je moskovskoj "Lokomotivi" u kupu UEFA zabio gol s trideset metara. Ta je utakmica zapisana u povijesti nogometa na našim stranicama kao jedna od najdramatičnijih; kada je "Veležu" bilo gusto jer je nastojao dostići rezultat iz Moskve, na stadionu i u cijelom Mostaru nestalo je struje, semafori su crkli kao božićni lampioni, gotovo pol sata trajao je taj mitski prekid pod Bijelim Brijegom, Rusi su poslije obilazili kancelarije europskih nogometnih saveza, ali bilo im je zalud, i Jakov je stajao u tom mraku, a posljednje što je sudac pred mrak svirao bio je prekršaj za "Velež", na tridesetak metara od ruskog vratara, stala je i proizvodnja u kombinatu "Aluminij", do danas to nije potvrđeno, ali bi svatko u Hercegovini dao ruku da je legendarni direktor te firme i najuspješniji direktor

17

IZ PRVE RUKE Moskva koja im je psovala mater; "Velež" će poslije ispasti o d n e ko g n i z o z e m s ko g "Twentea", Kana se bio oprostio i bilo je puno povrijeđenih igrača, nije više bilo ni važno, važno da je izbacio Ruse, a Jakov nije podnosio Ruse, Lenjina, Staljina i ta sranja, i sve što nije smio reći protiv jugoslavenskoga socijalizma, Jakov je govorio protiv ruskoga, a mislio je na ovaj prvi.

Po tko zna koji put Jakov je opisivao ovu situaciju, i svaki put radi to isto pred svaku utakmicu "Veleža" koju je gledao s prijateljima na televizoru EI Niš, vazda govoreći kada su smetnje sa slikom da on ima doma televizor marke RIZ Zagreb i da nikada nema takvih problema sa slikom.

Dok sam ja gledao one noge s diskretnim maljama i logotipe po bluzama, Jakov je uzimao zalet, šank je bio vratarski prostor, gospoja za šankom bila je ruski vratar, dežurni milicionar Savo bio je sudac jer je imao pištaljku, Jakov je ciljao, zategnuo desnom koja ga je inače strašno boljela, a kavanski gosti u kojih je smijanje polako prerastalo u delirično plakanje pratili su let Kanine lopte u Jakovljevoj verziji do šanka, šankerica se istegnula koliko je mogla, vidio sam i te sise, a publika u DTV "Partizan" skočila je na noge: "goooo'!"

Bilo je to valjda zadnji put da je Jašo prepričavao Veležovu zgodu s Rusima, jer je "Velež" imao nove, strašne zvijezde, Bajevića, Marića i Vladića, sve ih je upoznao kada bi dolazili na pripreme u Bosnu, a kada ne bi onda je Jakov išao u njihov kamp, svi su ga poznavali i on njih, a s trenerom Sulejmanom Repcem bio je gotovo kućni prijatelj, i nitko kao Jakov nije mogao pristupiti velikom nogometašu i gospodinu Dušku Bajeviću i dati mu nekoliko savjeta pred utakmicu. Svi ovi ljudi ne bi vjerovali da im je netko rekao da taj Jakov, simpatični krupni brko, uvijek u odijelu, nije nikakav funkcionar, nije nimalo bogat i da je običan radnik koji bi umro za "Velež" i koji je

18

odvajao od svojih i obiteljskih usta, samo da vidi "Velež" kako pobjeđuje protivnike i suce, državnoga selektora Miljana Miljanića koji je Mostarce podređivao beogradskim igračima, pa čak i jednog Bajevića uvrštavao je rjeđe od nekog jebenog Dojčinovskog koji je golove davao samo zato što ga je Dragan Džajić loptom gađao u glavu i nije mogao promašiti sve da je htio, "ja bi dao tri puta više golova od njega samo da mi Džaja centrira", govorio je Jakov, zaljubljenik u sve hercegovačko, i sve što mu je u Bosni iz zavičaja nedostajalo on je nalazio u svakoj utakmici "Veleža", i onu jegulju i onog golemog ugora za koje smo zajebali Dalmatinca Jakov je te iste večeri bio odvukao na Bunu gdje je "Velež" trenirao pred neku važnu utakmicu, i tada je rekao Suli Repcu: "Deder, bogati, vidi malo ovog malog Sliškovića, ubaci ga nekad, men se čini da je dobar! Jes na moju dušu, malo je ljen, ali lopta mu ima oči". Tako je s Veležovcima pričao Jakov iz Vareša, čovjek koji nije imao auto, koji je na utakmice išao autobusima i vlakovima, presjedajući u Podlugovima, Doboju i drugdje, samo da ne preskoči utakmicu jer mu se činilo da će, preskačući jednu po jednu, preskakati i zaboravljati biti Hercegovac.

Gospoja uopće nije sklanjala ispijene boce, vazda je nešto računala nagnuta nad blok, prozivala pojedine goste da napokon plate svoje račune zapisane već cijeloga mje-

U PROLAZU

seca u teku Lipa Zagreb, a oni su govorili da će sad regres; "jebo vas regres!", psovala je konobarica, "do tog vašeg regresa meni nema progresa!"

Kada se publika na Marakani oglasila, društvo u DTV "Partizanu" je zamuklo, Jakov se okrenuo od stola prema televizoru i čim je vidio da sudi neki Slovenac, odmah je rekao: "Strašni sud". Travnjak je bio smrznut i to je sve što sam mogao vidjeti nakon nekoliko ispijenih boca, pa sam buljio vanka, promatrajući vareške žene kako pretrčavaju snijeg, prekriženih ruku na grudima, studen je bila u Varešu, ali snijeg je opet bio bijel, a ne crn kao u Sarajevu i mjestima kroz koja sam prolazio. Čak se i dim iz austrougarske visoke peći negdje gubio, i padao na neko drugo mjesto a ne u Vareš kroz koji je upravo prolazila kolona vjernica s mise iz crkve. Neke žene imale su tradicionalne marame i nošnju, a vidio sam među njima i našu Maru i rodicu Gordanu, no ništa nisam htio reći Jakovu, a i da sam htio bilo bi prekasno jer je upravo bio uzviknuo: – Pu, Janez, je.o se s majkom!

Sudac je dosudio penal protiv "Veleža", u ponovljenoj snimci taj je penal bio čist kao suza, Džemal Hadžiabdić Čorba pokupio je nekog zvjezdaša s leđa, no nitko se u kavani nije usudio složiti sa sucem.

Ni Veležovi igrači na Marakani nisu se bunili koliko Jakov u Varešu. Igrač "Zvezde" namještao je loptu u crveni krug napravljen u snijegu, a Jakov je

zapovjedio pipničarki da ugasi televizor. Ona nije htjela. Onda je rekao meni, a ja sam rekao da ne smijem. "Pravo kažeš", rekao je Jakov, i taman kad je sudac fićuknuo Jakov je skinuo televizor s nosača i izašao s njim napolje, a za njim se vukao kabel i antena. Nitko se nije usuditi ni nasmijati ni išta prokomentirati.

Ja sam se najedanput otrijeznio. S nekog prozora došao je uzvik: "Bravo, Mariću!", i Jakov se naglo okrenuo, vratio televizor na svoje mjesto: "Deder, sagni se i uključi!", sada je posve drugo zapovjedio konobarici. Slika je bila malo bijela dok se nije namjestila antena i vidjeli smo ponovljeni snimak i Veležova vratara Marića kako brani šut nekog mladog zvjezdaša, i više ne sjećam kako je ta utakmica završila, budući da se baš popilo. A samo ja bio omamljen. Sjećam se da je Jakov posegnuo za džepićem na košulji, izvadio listiće sportske prognoze, potrgao ih i bacio iznad glave. Pogledao je prema nebu: – Bože, ako iko zna da volim lovu onda ti znaš. Pa što mi je onda ne daš! Ajmo, mali, kući...

Bilo je strašno hladno. Nebo je bilo ledeno plavo, onaj dim iz visoke peći stajao je kao sleđen u zraku. Na fotelji sam vidio gotovu prednjicu moga budućega džempera što mi ga Mara plete. U šporetu se čulo pucketanje vatre. Jakov je otvorio dva lonca sa strane, nadajući se kasnoj večerici: – Strašni sud, sve polizali!

GROŽ\E U METALSKOJ

Uz prometnicu između Vareša i Vareš Majdana, tiha, nevelika i od pogleda zaklonjena svoj život živi Metalska ulica, nekoć znana kao Kolonija ili Stara pošta. Naspram njenih krovova, tek preko rijeke Stavnje, u nebo strše usamljeni dimnjaci visoke peći. Nekoć se u ovoj ulici baš i nije moglo opušteno živjeti, što zbog huktanja parnih lokomotiva, što zbog čestica čađe koje su sipile iz zraka, dok danas slučajnog prolaznika iznenadi loza okićena crnim grožđem koja se nadvila nad ulicom. Sve je počelo kad je jedan od stanara ulice, Željko Matić, donio jedne prilike mladicu iz Bosiljeva i ona se primi i pokaza sretnom, toliko da je pružila korijenje pod betonom i svake godine sve bolje rađa.

Loza može rasti, ali može li grožđe dozreti? – pitanje je na koje u ulici odgovaraju pruženim grozdom. Bila je to jedna od posljednjih večeri kalendarskog ljeta i u tom trenutku moglo se proglasiti da je grožđe zrelo. Željko je eksperimentirao i sa smokvom, ali vareške zime nisu joj dale šansu za opstanak. U bašči iza ulice natiskao je raznih voćaka da im je na koncu postalo tijesno, a i grm bijele ruže raširio se toliko da odrasla voćka ne može s njime rame uz rame. Nakraj ulice jedna mlada breza i tako sve skupa danas podsjeća na jedan mali botanički vrt naspram ugasle željezare.

M. M. BROJ 214

LISTOPAD 2012.

IZ STARIH ALBUMA

ZADNJA POŠTA – KRALUPI Dana 23. listopada 1914. godine gornju je fotografiju, u formi razglednice, ispisanu i ovjerenu otraga, iz Budimpešte poslao Anto Jelić (vojnik lijevo, s fesom), između ostalog napisavši: "... Ja sam dobro i zdravo, što i vama svijema želim.

Evo ti, draga sestro, sada moja fotografija, ako me želite vidjeti i primite svi pozdrav od mene". U adresi je naznačeno: "Zadnja pošta – Vareš, Kralupi".

Ovu vrijednu, gotovo stoljeće staru fotografiju ustupio nam je Antin sin Stjepan Jelić, a ujedno priložio i drugu, s prve pričesti 1938. godine u Varešu, na kojoj se nalazi i on sa svijećom u ruci (peti u prvom redu, zdesna ulijevo).

PROIZVODNJA, PROMET I USLUGE

PRODAJA MODNE METRAŽE I KONFEKCIJE NA VELIKO I MALO

PROFI

LIST VAREŠKIH HRVATA

Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda

LISTOPAD 2012.

Vareš, ul. Zvijezda br. 25, (poslovna zgrada Bobovac)

mob.: +384 (0)61 / 794 715 tel./fax: +387 (0)32 / 843 094 +387 (0)32 / 849 300

e-mail: profitex@yahoo.com e-mail: profitex@bih.net.ba

osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM • naklada: 1000 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica BROJ 214

19

S PONOSOM

Priredio M. Marijanović

VAREŠANI I DAN MIRA Osim što su s motivom obilježavanja Međunarodnog dana mira Varešani u mrazno jutro 21. rujna razbudili usnuli grad Bobovac, pokrenuli pripadnike Oružanih snaga i brojne aktiviste civilnog društva, istoga su dana odigrali i glavnu ulogu na trgu fra Grge Martića u Sarajevu (ispred katedrale) na središnjoj manifestaciji za BiH pod nazivom "Mir počinje osmijehom". Naime, članovi Kluba ekstremnih sportova (KES) iz Vareša na biciklima su rano ujutro otputovali u Sarajevo, gdje ih je ispred katedrale, zajedno s volonterkama i volonterima, osobno čekao direktor Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Biciklisti su sudionicima tamošnjeg skupa izručili pozdrave s kraljevskoga grada Bobovca, nakon čega je uslijedilo čitanje simbolične prisege miru koju su donijeli, te puštanje golubova mira.

Direktoru USAID-a Davidu Barthu predsjednik KES-a Velimir Gavran predao je i kovčežić u kojemu je bila crna marama kao pet i pol stoljeća trajan znak sjećanja na bosansku kraljicu Katarinu, posljednju vladaricu na Bobovcu.

USAID podržava aktivnosti neformalne Mreže za izgradnju mira i pod njegovim je okriljem održana manifestacija ispred katedrale, a KES je svojim putovanjem promovirao želju stanovnika BiH da imaju više i bolje, pa tako i više mogućnosti za putovanje.

Za fotografije iz Sarajeva zahvaljujemo na ljubaznosti Tatjani Sekulić i portalu klix.ba, a vraćajući se kadrovima s Bobovca donosimo i podatak Mreže za izgradnju mira da je Dan mira obilježen u 12 gradova u BiH. Samo jednom gradu idu dva plusa: Varešanima i "Bobovčanima".