Bobovac br. 215

9 771512 813006

ISSN 1512-813X

Cijena 1,50 KM • Za inozemstvo 1,50 €

LIST VAREŠKIH HRVATA

GODINA XVIII. • BROJ 215 • STUDENI 2012.

UVODNIK

B

osanci i Hercegovci, globalno umreženi i informatički osviješteni, važno su popratili i prokomentirali posljednja top događanja na svjetskom planu. Što izvodi taj Felix Baumgartner i skače "s ruba svemira", bijaše pritom jedna od opaski, kad će ga naš Mujo vjerojatno vrlo brzo "nadskočiti". Naravno, nema koga mi nismo nadmašili, samo treba pogledati u vicoteke.

A potom smo svjedočili još jednoj senzaciji: u New Yorku voda do koljena! Hoće to od filmova katastrofe, ta "Sanda", kako je megaoluja prevedena kod nas, došla je jer su je američki scenaristi odavno prizivali. Antologijska scena, koja je bila u stanju razgaliti svaku antiameričku dušu, nije bila fotomontaža s olujnim nebom koje kani progutati Kip slobode, već ona kako Njujorčanin, ostavši danima bez struje, preko dinama na biciklu puni svoj iPhone, i to serije pet. Neobično je to naše zapažanje detalja, kao i to kako uvijek imamo poklopac po mjeri za svaku tuđu nevolju. A za svoje probleme, gdje ne treba tražiti nikakvu formulu za toplu vodu, nemamo rješenja. Lijepo o tome kaže jedna izreka: "Neki se ljudi izgube u razmišljanjima, a jedini razlog za to je – nepoznato okružje".

Koji domaći problem istaknuti? Stalno spominjanje korupcije ide na živce onima koji su dio tog sistema pa nervozno kažu: što ste naporni vi koji pišete, što se malo ne dokačite nelikvidnosti, nezaposlenosti, kulture, nekulture, bilo čega drugog? Može, nije problem.

Guverner Centralne banke BiH Kemal Kozarić potvrdio

Između dva broja je prije neki dan da se počelo s javnim objavljivanjem nelikvidnih poslovnih subjekata.

Pojasnio je da je cilj objavljivanja veća transparentnost kao i otvaranje mogućnosti poslovnim osobama ili subjektima da provjere status svojih potencijalnih poslovnih partnera u BiH. Za sada je, po njegovim riječima, objavljeno 2.000 stranica od postojećih 27.000, koje će biti objavljivane na mjesečnoj razini.

"Nadam se da će i lista poreznih dužnika vrlo brzo biti dostupna javnosti jer smatram da i ti podaci trebaju biti javni", kazao je Kozarić. Ne bi li sada brojka tih stranica trebala biti veća senzacija od njujorškog potopa? Ne bi li popis poreznih dužnika – čije je objavljivanje, dakle, još uvijek na razini nade – osim poslovnih osoba i javnosti, trebali malo prelistati i organi gonjenja?

Da, trebali bi, kad ih to ne bi odvelo do imena bliskih rođaka i stranačkih pulena ko-

rumpirane pseudoelite. Ali, rekosmo, nećemo o korupciji.

Brojka nezaposlenih u BiH prešla je pola milijuna, a u njoj najviše participiraju mladi do 35 godina. Jedni ih nazivaju generacijom za biro, drugi izgubljenom generacijom. Mladi ljudi u velikom broju rade "na crno", što su alarmantni podaci i za sindikate. I još kruži jedna pitalica, onako kroz šalu: koja je razlika između besplatno i džaba? Odgovor kaže: srednju školu završiš besplatno, ali džaba si je završio... U svakom slučaju, političari sebe ne vide odgovornim za bilo što: njihov posao nije stvaranje ambijenta za ulaganja u proizvodnju i otvaranje radnih mjesta, nego primaju svoje enormne dohotke da bi se bavili isključivo politikom – a u nju ubrajaju: međusobne izdaje i stalno mijenjanje političkih partnera, tašta potkusurivanja, potpisivanja kavanskih dogovora i zavitlavanje međunarodne zajednice.

IZ ŽUPNIH MATICA

Donacije za "Bobovac"

KRŠTENI Tea Batvić (Mije i Anite).

VAREŠ VIJAKA

Slobodan Babić, SAD – 50 KM, Tomo i Elza Dodik, Vareš – 10 €, Ranka Parić, Njemačka – 50 €,

UMRLI

Ivo Malbašić (1940.), Mladen Lekić (1975.), Ana Pavlić (1941.), Jozef Pagon (1929.).

Suzana i Nevenko Šimić, Borovica – 50 €,

UMRLI

Anto Gogić (1930.), Ranko Bajtela (1960.), Franjo Jarmanović (1945.).

Željka i Boro Štambak, Zagreb – 500 Kn,

Borka Oroz, Njemačka – 20 KM.

Nina Golder i Ana Tomas – 10 €,

Svima hvala lijepa!

Fotografija na naslovnici: M. Marijanović

2

Ta politička potkupljivost opet nas vraća na vrelo korupcije, ali kako rekoše da ondje nismo dobro došli, idemo se okrenuti i zaveslati malo u vode kulture.

"Svjesni da svaka vlast preferira samo onu vrstu kulture koja odgovara njenom obrazovnom nivou i njenoj težnji da taj nivo proglasi za vrhunaravnu društvenu vrijednost, znamo da je uzaludno upozoravati bh. vlastodršce kako moraju iz temelja promijeniti dosadašnji model financiranja kulture", navodi se u otvorenom pismu Društva pisaca BiH upućenom nadležnima za oblast kulture u BiH, koje potpisuje predsjednik Društva Amir Brka.

"U našoj zemlji umire kultura, a na njenom lešu raste kulturni provincijalac i malograđanin – kao prepoznatljivi znak identiteta nove klase bogatih.

Stoga vam se, gospodo vlastodršci, ne obraćamo s ciljem da tražimo promjenu modela financiranja kulture i donošenja kvalitetne strategije kulturnog razvoja. Ne, mi vam čestitamo na dobro obavljenom poslu grobara bh. kulture!", zaključuje se u priopćenju ovog društva.

Eto, srećom, nema spomena korupcije ni u priopćenju književnika, iako rječito počastiše vlastodršce njenim plodovima.

Vareška društveno-politička svakodnevica u znaku je zatišja između završenih izbora i stupanja na dužnost novoizabranih, a uto će im na raspravu nacrt općinskog proračuna za 2013. To će ujedno biti prvo testiranje parlamentarne većine…

BROJ 215

Zosja Dužnović, otok Vis – 50 €, Vera Zovko, Sarajevo – 30 KM,

STUDENI 2012.

VIJESTI REZULTATI LOKALNIH IZBORA Dana 22. listopada 2012. godine Središnje je izborno povjerenstvo objavilo konačne rezultate izbora za područje naše općine. Od 9.190 glasača upisanih na birački popis općine Vareš na koncu se dobilo 5.069 važećih glasova, a u priloženim tabelama može se vidjeti kako su oni raspoređeni (u prikaz su uvrštene samo parlamentarne stranke). Odziv je u odnosu na protekle lokalne izbore porastao za 2%.

Za općinskog načelnika izabran je Avdija Kovačević, kandidat SDA. Time je prekinut kontinuitet koji je imao SDP BiH, čiji je predstavnik Hamdo Fatić proveo u načelničkoj stolici više od 11 godina. Hrvatski kandidat za načelnika Brano Šurkić na kraju je završio na drugom mjestu, osvojivši dosad najveći broj glasova u usporedbi s hrvatskim kandidatima na ranijim lokalnim izborima. Mogućnost glasovanja poštom iskoristio je tek 21 birač i svi su ti glasovi pripali Šurkiću. Znakovito, ali premalo.

SDP je zabilježio određeni gubitak povjerenja i kao stranka, dok po broju osvojenih mandata ostaje prednjačiti SDA iako nije zabilježila nikakav rast u broju dobivenih glasova. Značajno je opala podrška BPS-u i Našoj stranci, ali su se one ipak održale u Vijeću, dok su ulazak u društvo parlamentarnih ostvarili SBB BiH i HSP BiH. Hrvatske nacionalne stranke (Koalicija HDZ BiH i HSS-NHI te HSP BiH) ukupno su osvojile 1111 glasova. Sve u svemu, ako stranke koje će participirati u radu Općinskog vijeća ostanu dosljedne u svojoj isključivosti jednih prema drugima, onda stvari stoje tako da će Hrvatska koalicija s četiri osvojena mandata donijeti prevagu onom bloku s kojim lakše nađe zajedničku riječ.

Vijećnika će odsad biti 19 (što je makar mala ušteda novca), a uz imena novoizabranih donosimo pripadnost stranci i u zagradama broj glasova koji su pojedinačno osvojili. SDA: Kenan Kamenjaš (500), Emir Islamović (385), Tajiba Brkić (303), Mersad Đido (302), Dženana Bešić (281); Hrvatska koalicija za Vareš (HDZ BiH – HSS-NHI): Zdravko Marošević (440), Nikola Šimić (256), Mario Mirčić (195), Mato Pavić (161); SDP BiH: Zdravko Barkić (472), Goran Selak (139), Zdenko Franjić (119); SBB BiH: Safeta Muftić (246), Almir Ciriković (218), Mahira Brkić (217); BPS Ismet Abdulahović (117), Đemo Kevrić (88); Naša stranka: Elvir Rožajac (138); HSP BiH: Boško Andrić (86).

Broj glasova

Kandidat (stranka)

Avdija Kovačević (SDA) Brano Šurkić (HDZ BiH) Nermin Librić (SBB BiH) Nijaz Žutić (SDP BiH) Stranka

SDA Hrvatska koalicija SDP BiH HDZ BiH SBB BiH BPS Naša stranka HSS-NHI HSP BiH

1.749 1.489 1.461 557 Broj glasova Listopad 2008.

Listopad 2012.

1370 – 922 851 – 544 361 177 58

1360 899 860 – 807 377 215 – 212

mjere naveo TRD i "Ekvu" (nekadašnji "Zrak"), opet pripominjući da Općina u tim procesima nije mogla ni na što utjecati, Općinski načelnik u odlasku, Hamdo Fatić, proveo je na kao što se odigralo i sa šumarstvom, i sa zdravstvom.

Dotaknuo se također putne infrastrukture, čija je dinatoj funkciji gotovo puna tri mandata. Prije primopredaje mika obnove mogla teći i bolje, ali, dodaje, tekla je onako kako dužnosti svom nasljedniku, spremno kao i uvijek, dao je su nadležna ministarstva osiguravala novac. izjavu za naš list. Upitan što smatra svojim najvećim uspje"Žao mi je što s regionalnim putem nismo uspjeli izaći na hom ocijenio je da je to izostanak bilo kakvih međunacionalnih incidenata, pozivajući se na svoju pripadnost soci- Krivaju, to mi je bio cilj, a i na drugoj strani trebalo je spojiti jaldemokratskoj političkoj opciji koja je promovirala takvo stari grad Bobovac jer po meni je on jedan od najvećih potenozračje. Uspješno je završen i proces vraćanja imovine koji je, cijala općine, koji zasad ostaje neiskorišten. Međutim, barem je pripremljena sva projektna dokumentacija pa po njegovu mišljenju bio pomalo bespredmeće biti lakše nastaviti s traženjem sredstava i lotan – službeno vraćati nekome nešto što je biranjem da se putna mreža oko Vareša asfaltira njegovo... do kraja."

Za neuspjeh, ili barem razlog određenih I još se osvrnuo na povratak prognanih i neuspjeha, smatra nepromijenjeno stanje po izbjeglih koji se, po njegovoj ocjeni, nije ostvario pitanju nadležnosti Općine u mnogim ključu željenoj mjeri. nim oblastima.

"Obnovljeno je oko 1.000 objekata povratni"Iako je općina Vareš postala jedna od onih cima, ali brojni korisnici na kraju nisu ispoštou kojoj se za 24 sata može riješiti sva papivali uslove na koje su se obavezali.

Kad se gleda s rologija za pokretanje malog biznisa, nijedove distance, greška je, možda, napravljena u nom poduzetniku, a naročito većem investisamom procesu, možda je trebalo donatorskim toru, ne može se ništa jamčiti na lokalnoj rasredstvima stvarati uvjete za zapošljavanje, a zini jer ga čekaju razne barijere na višim nipovratnicima osigurati najprije radno mjesto pa voima vlasti", istaknuo je s nezadovoljstvom. onda neke povoljne kredite za izgradnju, ali sad Po pitanju stanja u gospodarstvu dodao je je to nemoguće promijeniti i čini mi se da je prokako žali zbog loše provedene privatizacije u ces povratka već pomalo i prestao", zaključio je Rudniku željezne rude i napose zbog kraha (sada već bivši) općinski načelnik.

Finalne prerade drveta, a za pozitivne je priHamdo Fatić U TRENUTKU ODLASKA

STUDENI 2012.

BROJ 215

3

INTERVIEW Razgovarao M. Marijanović Fotografije Nađa Omerović n Gospodine premijeru, Vi ste na polovici svoga mandata, dakle možemo relevantno govoriti o odnosu Kantona prema Općini Vareš barem kroz protekle dvije godine. Pritom želim podsjetiti da je, u vremenu do 2010. godine, općina Vareš smatrana taocem politike: imala je načelnika iz SDP-a dok je Kantonom upravljala SDA. Ali ne očekujem da sad politiziramo i lamentiramo nad "prolivenim mlijekom", nego Vas želim pitati: može li se nešto od tih odnosa spasiti i imate li povratnih informacija o tome je li se vareški osjećaj zapostavljenosti u novije vrijeme išta umanjio? o Nažalost, sve što ste rekli u pravu ste, iako ja ni na koji način ne opravdavam to što je bilo. Sasvim irelevantno treba biti koja je parlamentarna većina u kantonalnoj vlasti, koja je parlamentarna većina u Varešu i tko je načelnik Vareša.

To ne bi trebalo da bude bilo kakva smetnja za dobru saradnju u korist građana.

Vareš jest na jedan određen način zapostavljen, silom života ja bih rekao, i možda su u svemu tome jednu malu ulogu imali ljudi, političari koji pogrešno gledaju našu svakodnevicu. Ja lično nisam zadovoljan onim što smo mi za ovu godinu i po, koliko je ova vlada na mandatu, uradili prema Varešu, ali mi i dalje pokušavamo Vareš, a takođe Olovo i Usoru držati u nekom prioritetu kao što smo to na početku zacrtali, da pokušamo neke stvari u tim opštinama okrenuti nabolje. Drago mi je što mogu reći da je Olovo danas, ne samo našom zaslugom i ne isključivo našom zaslugom, u jednom ekonomskom reinžinjeringu, da Usora to još nije, a nažalost nije ni Vareš, iako se u Varešu neke stvari pokreću. Ja puno očekujem od ponovnog pokretanja rudnika Vareš i nadam se, bez obzira na to koliko je bilo pokušaja

4

Predsjednik Vlade ZDK-a mr. Fikret Plevljak

Pokušavamo Vareš držati u prioritetu S pitanjima koja nisu ni umilna ni ugodna, a gomilaju se već godinama, potražili smo odgovore na glavnoj adresi u sjedištu Kantona.

Pristupačnost premijera – što je osobina koju kod političara i dužnosnika tog ranga, ruku na srce, svijećom treba tražiti – omogućila je da ih dobijemo i napokon iz Zenice donosimo ovaj ekskluzivni intervju. koji nisu urodili plodom, da će doći jedan pokušaj koji će završiti na način da se od tog rudnika napravi prosperitetna privredna organizacija koja bi zapošljavala ljude i samim tim učinila ekonomske uslove u Varešu puno boljim.

Ja ću, evo, iskoristiti vaš cijenjeni list da pozovem građane Vareša, administraciju Vareša, bez obzira na to kako ona bude sklopljena, da imaju inicijativu, da pokreću stvari koje su od koristi za Vareš i građane Vareša, a da onda od nas traže pomoć u tim stvarima. Na kraju krajeva, vi najbolje znate šta vam je problem i kako bi se taj problem mogao riješiti, a mi ćemo zaista punim kapacitetom pomoći zato što mislimo da građani Vareša zaslužuju da žive bolje nego što sada žive. n Sredstva Proračuna Zeničko-dobojskog kantona po glavi stanovnika najmanja su u usporedbi s drugim kantonima, dok istodobno ZDK ima najveći udio u izvozu. Vaša su nastojanja, otkako ste na čelu kantonalne Vlade, da se ta neravnopravnost oko preraspodjele sredstava na federalnoj razini ispravi. Ali, kakva je situacija među općinama u

kantonu? Javno mnijenje u Varešu, kad je u pitanju raspodjela kantonalnih sredstava, sklono je povući paralelu, iako i Vareš zasigurno doprinosi tom izvozu. o Recimo da ste i tu u pravu, uz jedno obrazloženje koje ću dati. Postoje tu dva aspekta, ali prije nego što preciziram ta naša dva unutarnja aspekta dozvolite da prokomentarišem ovo na nivou Federacije i države.

Mi zaista pokušavamo na jedan miran, tolerantan, argumentovan, parlamentaran način te stvari neravnopravnosti Zeničko-dobojskog kantona promijeniti i mi nećemo odustati dok to ne uradimo ili dok nas ne maknu radi toga što smo preuporni u svemu tome. Evo, ja želim zamoliti građane Vareša da meni kao premijeru daju podršku da mogu lakše razgovorati s federalnim i državnim zastupnicima iz našeg kantona, bez obzira na to kojoj političkoj opciji pripadali. Jer oni su ti koji moraju zastupati interese kantona u federalnom i državnom parlamentu.

Kad je u pitanju unutarnja preraspodjela u kantonu, kao što sam rekao postoje dva aspekta. Prvi je aspekt da ima

BROJ 215

jedan dio sredstava koji Kanton raspoređuje sam po sebi.

Drugi dio sredstava se raspoređuje na osnovu aplikacija koje privredni i društveni subjekti, na koncu i opštine, podnose na javne oglase raspisane na nivou kantona. Ako mi raspišemo javni oglas za dodjelu određenih grantova, a niko se iz opštine Vareš ne prijavi, mi nemamo mehanizma da sredstva po tom osnovu šaljemo u Vareš.

Iako, konstatacija da su neke opštine u nekim stvarima malo više privilegovane jest tačna, sa aspekta ministara koji su obnašali funkcije, a koji su dolazili iz tih određenih opština. Tačno znate ako je u nekom ranijem periodu ministar zdravstva dolazio, primjera radi, iz Tešnja, da se malo više guralo prema Tešnju, ako je ministar poljoprivrede dolazio iz Visokog da se malo više guralo prema Visokom, itd. Nažalost, Zenica kao i Vareš i neke druge općine su u svemu tome prošle malo lošije, ali mi sada pokušavamo ustanoviti jedan sistem da nije važno odakle je ministar, da je on ministar svih dvanaest opština, svih građana i da mora podjednako voditi neke stvari.

STUDENI 2012.

n Pregovori Ministarstva zdravstva ZDK-a s Kliničkim centrom Sarajevo i njegovim upravnim odborom, u posljednjih godinu dana, uz posredovanje Federalnog ministarstva zdravstva, rezultirali su, nedavno obznanjenim, omogućavanjem stanovnicima Olova da, uz uputnicu svog liječnika opće prakse u Olovu, ostvaruju zdravstvene usluge u Sarajevu. I vareški su pacijenti sanjali taj san, pa zbog čega nisu obuhvaćeni ovim rješenjem? Ono, kao takvo, stanovnike ove općine zasigurno neće uvjeriti u ravnopravnost i principijelnost.

Možete li nam pomoći imenovati na kome je odgovornost za takav pristup: je li neka od nadležnih struktura općine Vareš propustila

Kad govorimo o mogućnostima i potencijalima našeg kantona, pa tako i Vareša, želim da iskoristim vaš list da pošaljem jednu informaciju u javnost, a to je da ćemo mi kao kanton učestvovati sljedeće godine na proljeće, krajem maja, na poljoprivrednom sajmu u Novom Sadu. Pa pozivam sve poljoprivrednike iz Vareša koji prave proizvode specifične za naš kanton kao što su šumske vrste meda, sirevi, moguće pastrmka, i drugo što se specifično proizvodi u Varešu, da računaju s tim i da nam se priključe na putovanju u Vojvodinu jer ćemo napraviti jedan zajednički, kantonalni poljoprivredni tim koji će izlagati na tom sajmu. zdravlja u Varešu bude i rađeno, jer treba otići iz Vareša i u Sarajevo. Ni to nije, na kraju krajeva, lako, niti je puno bliže u odnosu na udaljenost Vareša i Zenice.

A najvjerovatnije ćemo u Visokom u narednom periodu praviti jak regionalni medicinski centar, u kojem god on statusu bio, koji bi trebao da zadovolji i građane Visokog, i Olova i Breze i Vareša, u ne-

neporecivih razloga za negodovanje, a infrastrukturu najbolje karakterizira to da su i regionalne ceste još uvijek dobrim dijelom pod makadamom. Hoće li se u toj dinamici išta mijenjati i koji bi se projekti mogli naći pred realizacijom za Vašeg sadašnjeg mandata? o Pod uvjetom da to ne bude neki skraćeni mandat zbog svih ovih političkih događa-

Dozvolite mi da preko vašeg lista i ovog našeg razgovora pozovem Opštinu Vareš, sve privredne subjekte i sva udruženja iz opštine Vareš, da konkurišu na javne oglase koje raspisuje Kanton kako bi stvorile pravne uvjete da možemo jedan dio sredstava i po tom osnovu usmjeriti prema Varešu. sudjelovati u tom procesu ili se vareški zahtjev jednostavno smatralo manje utemeljenim, manje vrijednim? o Ne. Ovo je jednostavno bio način da mi tu liniju liječenja uopšte uspostavimo. Da smo išli u prvom koraku sa ukupnim zahtjevom za Olovo, Vareš, Brezu i Visoko, ne bismo ništa dobili. Ovako smo to ishodili za jednu opštinu, sad su na redu ostale navedene opštine, s tim što ja želim reći da mi hoćemo da se naši građani iz tih opština liječe u Sarajevu samo u onom segmentu koji medicinari nazivaju tercijarnim i koji je zaista neophodan.

Ja sam više za varijantu da mi u Varešu dom zdravlja podignemo na takav nivo da sve ono što se može raditi u domu STUDENI 2012.

kim vidovima zdravstvene zaštite. Čak u tom smislu računamo i na pacijente iz drugog kantona, zbog blizine, na primjer iz Kiseljaka.

Da zaključim: niko nije pogriješio u opštini Vareš, niko nije pogriješio u Kantonu, ovo je naprosto bio jedini način – da prvo završimo jednu opštinu pa da idemo sa ostalima. A ipak se treba složiti da je Olovo bilo najugroženije. n Neupitna je Vaša podrška investitorima koji se pojavljuju u posljednje vrijeme i Vaše nastojanje da se ubrzaju birokratske procedure po pitanju ulaganja u općinu Vareš. Međutim, kad su u pitanju kapitalna ulaganja Kantona, kod građana vareške općine kroz proteklo desetljeće nakupilo se

nja, želim da kažem da je ova vlada sebi postavila zadatak koji jest vrlo ambiciozan, ali mislim da je realan i da ćemo ga ostvariti. A to je da Kakanj, Vareš i Zavidoviće spojimo asfaltnim putevima, koji već postoje u nekoj fazi makadama.

Dakle, mi hoćemo da otvorimo Bobovac, hoćemo da napravimo jednu dobru saobraćajnicu između Kaknja i Vareša, i isto tako dobru saobraćajnicu iz Vareša do Zavidovića, preko Vijake. Želimo da to služi kako građanima tog dijela kantona, tako i ekonomskom otvaranju tih sredina.

Kad je riječ o Bobovcu, želim da kažem da ćemo mi konstituisati turističko-privredni-historijski projekat "Kraljevski gradovi Bosne i Hercegovine", a kad su kraljevski

BROJ 215

gradovi u pitanju bez Bobovca bi ta priča bila nepotpuna. Ići ćemo, dakle, od Visokog, odnosno od Mila, od Čajangrada, preko Bobovca, Vranduka, Maglaja i Tešnja – iako se Maglaj i Tešanj baš ne spominju kao kraljevski gradovi, ali jesu srednjovjekovni gradovi, dok se ostala četiri spominju u historijskim izvorima kao kraljevski gradovi, s tim što se jedan jedini kraljevski grad nalazi izvan ovog kantona, a to je Jajce. Prema tome, kao što se u vinarskim krajevima pravi put vina ili cesta vina, mi ćemo napraviti put kraljevskih gradova da bismo na taj način obezbijedili naše istorijske temelje i da bismo, s druge strane, pospješili i turizam i privredu i sve ostalo. n U proceduri je donošenja novi Zakon o šumama. Koje bi pozitivne refleksije taj zakon trebao donijeti vareškom području, na kom je u proteklom periodu bio tako drastično dezavuiran u svakom aspektu: od pošumljavanja do povrata sredstava lokalnoj zajednici? o Mi Zakonom o šumama želimo postići dvije stvari. Prvo, da lokalna zajednica ima najveći uticaj i najviše koristi od bogatstva koje se nalazi na njenom području, i drugo, da nam se taj uticaj ne izvuče iz opštine Vareš, iz kantona, i ode prema Sarajevu. Mi kao Kanton zbog toga nismo dali podršku federalnom Zakonu o šumarstvu niti ćemo je dati.

Ja bih zamolio ljude u Varešu da dobro pročitaju taj federalni zakon jer on u suštini ne ide u korist Vareša, iako se to na prvi pogled možda čini.

Postoji još jedan aspekt kad je u pitanju šumarstvo u Varešu

5

INTERVIEW koji želim istaknuti, nadam se da neću pogriješiti, ali mislim da je neko u šumarijama Vareš ili Olovo – iako je to ŠPD i pripada cijelom kantonu – u ovoj kampanji bio jako involviran u kampanju jedne političke stranke i da je određena sredstva dao toj političkoj stranci, što ja, evo, na ovaj način osuđujem i želim da javnost zna da Kanton i Vlada kantona nemaju ništa s tim.

Zakon o šumama kantona će biti onakav kakav odgovara i opštini Vareš i svim ostalim opštinama. Dakle, želim da građani Vareša znaju da će oni upravljati prirodnim bogatstvom koje se nalazi na njihovoj teritoriji, ali da će imati superviziju sa nivoa Kantona da lokalni moćnici ne bi to zloupotrijebili. n Što se poduzima vezano za sredstva koja općina Vareš potražuje po osnovi Zakona o šumama iz ranijeg perioda? I molim Vas da prokomentirate odnos kantonalnog Šumskog privrednog društva prema Varešu općenito. o Prvo, meni je žao što je do tih dugovanja uopšte došlo.

Do tih dugovanja nije smjelo doći. Dakle, po osnovu zakona ta sredstva pripadaju opštini Vareš i ona će ih dobiti, a mi ćemo pokušati naći modalitete kako da to završimo. Budžet u ovom trenutku nije toliko moćan da izdvoji toliko sredstava jednokratno, vjerojatno ćemo se pokušati dogovoriti na nekakvu obročnu otplatu, a ŠPD trenutno uplaćuje sve svoje obaveze prema opštini Vareš i prema ostalim opštinama. Evo, kroz neku rekonstrukciju menadžmenta u ŠPD-u uspjeli smo, ako ništa drugo, postići to da se ne prave novi dugovi.

A kad je o ranijim dugovima riječ, koliko mi je poznato neka lokalna politika Vareša bila je dosta dobro involvirana u sam vrh Kantona i ŠPDa. Zašto su oni dozvolili da se pravi taj dug prema Varešu ja zaista ne znam, ali na nama je da ih pokušamo rješavati.

6

ŽUPNA INVENTURA

Promjene pozitivno primljene Period prilagođavanja je prošao, a promjene, odnosno poboljšanja u pogledu pastoralnog rada, u župi Vareš pale su na plodno tlo. Evo što o svoja prva tri mjeseca u Varešu kažu trojica fratara Priredio M. Marijanović – Nas smo, hvala Bogu, trojica i stvorila se mogućnost, a mislim i potreba, prije svega da se uvede jutarnja misa, što je opravdao i broj vjernika koji na nju dolaze – otpočinje župnik fra Mirko Majdandžić, na prvo pitanje o uvođenju ranih misa, na kojima se nadasve i propovijeda. No, tako podignuta ljestvica možda će biti problem nasljednicima, glasila je naša opaska.

– Vi ste to dobro rekli, problem može biti sljedećima, ako dođu dvojica, ali čini se najvažnijim da su vjernici ovo dobro prihvatili i dosad se nije čuo nikakav negati-

van komentar. Isto tako, mise na filijalama, posebno u Duboštici i na Pogari koje su bile u nezgodno vrijeme, sada su u prijepodnevnim terminima i to se također pokazalo kao dobra izmjena – podcrtao je župnik, naglašavajući da se ne želi stvoriti dojam kako su fratri u ranijem periodu manje radili ili manje htjeli raditi, već da promjene treba gledati isključivo u svjetlu unapređenja. A razloga za reorganizaciju bilo je i glede jesenskih misa na grobljima.

– Dosadašnje mise jesenskog blagoslova bile su povezane s misama za Sve sve-

Fra Marinko Štrbac, između redovitih pastoralnih obveza, sebi je uveo i jednu dodatnu: kreiranje i umnožavanje župnog listića koji čeka župljane kod ulaznih vrata uz mise nedjeljom. To je, dakle, još jedan u nizu pastoralnih pomaka. Fra Marinko pojašnjava: – Župni list imaju mnoge naše župe. Mislim da je to vrlo koristan dodatak pastoralnom radu. Uz podršku župnika odmah smo po dolasku u župu počeli s izdavanjem župnog listića i već idući broj je petnaesti po redu. A listić donosi sljedeće sadržaje: nedjeljna misna čitanja, komentar ili propovijed uz čitanja, razne sadržaje vezane uz dolazeći tjedan prateći kalendar i određene blagdane; bude i nešto aktualno iz života Crkve, razne molitve itd. – naveo je fra Marinko i dodao: – Mislim da je posebno korisno što se unutra nalazi raspored misnih nakana kroz tjedan.

Naime, netko će vidjeti da je određenog dana sveta misa za rođaka, prijatelja i imat će dodatni poticaj doći na svetu misu. Tu su još i župne obavijesti koje su nekada dosta sadržajne i ne može se sve upamtiti, kao što je slučaj s rasporedom misa za određene blagdane i sl.

Na koncu je ocijenio: – Listić je jako dobro prihvaćen od župljana. Radimo ga svake nedjelje u 450 primjeraka. Čuli smo pozitivne komentare što nas potiče da nastavimo i dalje raditi.

Dotaknuli smo se i teme vjeronauka, što je segment koji također pokriva fra Marinko.

BROJ 215

te i Dušni dan. Ujedno se služilo i mise za pokojne i mise zahvale Bogu za darove s naših polja. Meni se činilo razložnim, a fra Marinko i fra Anto su prihvatili ideju da to rastavimo i da tijekom listopada obiđemo groblja, da misama zahvalimo Bogu za ono što nam je dao kroz minulu sezonu, a da za Sve svete i Dušni dan obiđemo groblja još jedanput i da tada molimo za pokojne. Od 14 grobalja koliko ih imamo, na pola njih smo uspjeli služiti misu, a na preostalima uspjeli smo u ta dva dana održati opijela. Pritom smo imali jedno opijelo, sa zajednič-

– Vjeronauk u srednjoj školi je dosta zahtjevan i okolnosti su ovdje specifične što dodatno otežava sam rad – otkriva fra Marinko i pojašnjava: – U školi je ukupno 65 učenika koji pohađaju katolički vjeronauk. Imam 14 odjeljenja od 4 različite škole. U jednom satu imam tri do pet različitih odjeljenja i različite škole (gimnazija, ekonomska, prometna i ptt). Neki od njih imaju samo jedan sat u tjednu, a drugi po dva sata vjeronauka, a zajedno imaju sate. Nekoliko učenika koji dolaze iz udaljenijih mjesta moraju ići na autobus tako da budu manje od pola sata. Evo, to su za mene neke od teškoća koje usložnjavaju rad.

Fra Marinko je pohvalio suradnju s direktorom i odnose sa školskim kolektivom ocijenio izuzetno dobrim.

– Uvijek su susretljivi i spremni pomoći – kazao je, a zatim se osvrnuo i na učenike: – Učenici su u biti dobri. Istina, treba ih motivirati i zainteresirati, a katkada biti i strog da bi se moglo raditi i postići nekakav rezultat. Trudim se da to ne bude samo još jedan predmet koji će ih opteretiti gradivom, nego puno više ono što u biti i jeste vjeronauk: da pokušaju praktično živjeti svoju vjeru kroz moralne vrednote, Božje zapovjedi i molitveni život, kao dobri, pošteni i vrijedni ljudi.

Fra Marinko je zaključio riječima: – Moram priznati da mi je rad u školi naporan, ali i izazovan; vratim se kući umoran, pa ipak i zadovoljan.

STUDENI 2012.

Fra Anto Cvitković u župu Vareš stigao je uoči Miholjdana, ali se vrlo brzo uklopio, a s fra Mirkom je već ranije bio na službi u župi Bugojno, i još ranije – u JNA, gdje su prije 40 godina bili intendanti. Otkrivamo da je fra Antina uža specijalnost arhivistika: – Završio sam školu za arhivara i bibliotekara i službu arhivara vršio sam već od 1992., tada je moje mjesto boravka bilo na Bistriku, u samostanu sv. An-te, a u posljednje vrijeme sam tri godine proveo u Zagrebu radi nekih drugih stvari. Službeno sam i dalje arhivar Provincije zajedno s fra Marijanom Karaulom, a svaka župa ima svoj arhiv pa tako i ova, i bit će sigurno i poslova ove vrste – kazao je fra Anto.

Fra Anto, fra Mirko i fra Marinko

kom službom riječi, i nismo išli od groba do groba jer je to prilično zahtjevno – obrazložio je fra Mirko.

Kad je riječ o dojmovima s mise za poginule, koju je na dan pada Vareša predvodio prvi put, nije skrivao sentimentalnost.

– Na Dušni dan sam se iznenadio na večernjoj misi.

Crkva je bila puna, sumrak, svijeće, položeni vijenci, za svakog poginulog upaljen po jedan lampion tako da se i na taj način vidjelo koliko je velika ta brojka; sve je bilo svečano, dostojanstveno, pobožno, a ujedno i mistično. Kod opijela nije nas omela ni kiša, nije nas rastjerala, nego i ona je dodala još malo tuge u tu večer...

Bio je to drugi veliki vjernički skup poslije kojeg se fra Mirko mogao podičiti svojim župljanima. Prvi je bio na Miholj i na njega se osvrnuo sljedećim riječima: – Što se tiče patrona, rekao bih da se u nas u BiH može podijeliti proslave na one patrone gdje se slavi molitvom i na one gdje su teferiči. U Varešu nije teferič. To pomaže da čovjeka ne okupiraju bezvezne i sporedne stvari nego se može istinski posvetiti molitvi. I to treba sačuvati.

Dotičući se Miholja, vratili smo se još jednom na njegovu STUDENI 2012.

propovijed u kojoj je pozvao župljane da se odupru rezignaciji. Novost je bila već i to što se nije slijedilo uobičajenu praksu – dovesti gostujućeg propovjednika. Podsjetimo se, tema je glasila otprilike: može li se uspjeti (opstati) danas u Varešu, i kako.

– Svima koji su na neki način predvodnici, pa i nama koji nastojimo odgovorno propovijedati, nije jednostavno jer, s jedne strane, još uvijek je red pozvati da se ljudi vrate svom zavičaju, a s druge strane pošteno je priznati da se baš i nemaju na što vratiti jer bi se vrlo brzo mogli naći u ekonomskim neprilikama.

Ali, iako postoji taj procjep, ne može se reći ljudima: nema više povratka. Povratka mora biti i bit će akobogda još, a jesu li male dosadašnje brojke, jesu – zaključio je župnik, pa ipak optimistično nastavio: – Po onome što sam dosad vidio, u Varešu je još dovoljno čestitih ljudi, borbenih, koji rade i snalaze se, zarađuju.

Samo, kad bi se moglo malo više kapitala uložiti, premda ovdje nije baš presigurno za kapital... Ne znam, možda su to snovi, ali čini mi se da bi, recimo, Pogar mogla biti poljoprivredno aktivnija, da bi neka druga mjesta poput Duboštice mogla uzgajati voće i slično, pa i kraj s druge strane

rijeke oko filijale Pržići sigurno ima neke svoje prednosti, jednostavno malo više raditi u okviru već postojećih potencijala.

Agronomske ideje ostavljamo za razmišljanje, a dotičemo se zatim onog segmenta koji se može nazvati paradnim. Naime, župnik je odlučio okupiti i sve vareške svirače: – Dobro bi bilo da takva znanja udružimo i unesemo u ovu sredinu malo više radosti.

Mislim da ćemo u tome uspjeti i ostvariti nastupe, jer samo oni mogu biti dovoljna motivacija za svirače amatere i satisfakcija za napor vježbanja.

Pa probat ćemo i to, posebno s mladima.

Dobro je krenulo i u odnosima s predstavnicima drugih vjerskih zajednica u Varešu; već je bilo nekoliko međusobnih susreta, i prigodnih i slučajnih. Fra Mirko o tome opušteno veli: – Što se tiče nas, predstavnika vjerskih zajednica na vareškom području, ako smijem reći i u ime njih: čini mi se da smo svi normalni i da će to ići dobro.

Sezona dobrih izmjena još nije završila, pa smo jednu koja još predstoji sačuvali da s njom i zaključimo kolektivni intervju sa župnim fratrima. Župnik stoga ponovno naglašava:

BROJ 215

– Veseli me što su župljani shvatili da promjene nisu samo zbog promjena nego s namjerom da sve što možemo poboljšamo i da bude lakše svima. Pa tako i što se tiče blagoslova kuća. Naime, u nekim našim župama, pogotovu koje su brdske, a i Vareš spada u takve, zime su teške, a s druge strane oni neki ekonomski razlozi za blagoslov obitelji u vrijeme Božića mislim da više ne postoje. Hoću reći da postoji običaj u nekim župama da se blagoslov obavlja u vrijeme Adventa i po meni Advent treba uistinu biti priprava za Božić. Mi u Adventu obilazimo naše bolesnike koji ne mogu doći na ispovijed i to je ta kvalitetna priprema: da čovjek dušu spremi za Božić.

Mislim da je stoga i blagoslov obitelji kroz Advent moguće shvatiti kao jednu lijepu pripravu za Božić, da svećenik dođe u kuću, sjedne i porazgovara s obitelji možda i malo duže, prisnije, nego što se to uspije u božićno vrijeme...

Tako će blagoslov obitelji na selima, što je s prakaraturima već načelno dogovoreno, ove godine prvi put biti obavljen u predbožićno vrijeme, a na gradskom području u periodu nakon Božića odnosno i Nove godine.

7

MOLITVENI DAN

P

rvi molitveni dan za domovinu na Bobovcu upriličen je 25. listopada 2001. godine. U tom trenutku bilo je to skromno okupljanje organizirano više na lokalnoj razini, u trokutu župa Vareš, Borovica i Kraljeva Sutjeska. No, dvije godine kasnije molitveni susret proširuje se na hodočašće pripadnika Ministarstva obrane, Oružanih snaga BiH i redarstvenih snaga – koji su katoličke vjeroispovijesti – te postaje događajem pod patronatom Vrhbosanske nadbiskupije. Ove je godine molitveni susret održan 20. listopada (nastoji se iz organizacijskih razloga da to uvijek bude subota koja je najbliža obljetnici smrti kraljice Katarine).

Vojnici, redarstvenici i jedan dio vjernika iz Kraljeve Sutjeske okupili su u kanjonu rijeke Bukovice podno Bobovca te u procesiji uz molitvu krunice uspeli se na Bobovac. Njima su se pridružili brojni vjernici, među kojima i skupina vjernika iz hercegovačke prijestolnice – Mostara.

Drugi dio hodočasnika iz raznih župa Vrhbosanske nadbiskupije spustio se pak do Bobovca pješačkom stazom iz pravca Vareša.

Bobovac 2012.

Misa za domovinu na Bobovcu, starom gradu, već desetljeće unatrag predstavlja jedinstven događaj, ali i doživljaj. Još kad je lijepo vrijeme, pod listopadskim suncem u šarolik krajolik na platou Crkvice nakrca se mnoštvo raznolikih nošnji, odora, barjaka...

Bit ovog okupljanja je osjetiti katoličko jedinstvo i osnažiti domoljublje, pomoliti se na "oltaru domovine", a sve u znak sjećanja na posljednju bosansku kraljicu Katarinu Kotromanić Kosača koja preminu u egzilu u Rimu prije 534 godine, na dan 25. listopada.

Misno je slavlje predvodio vojni biskup u Bosni i Hercegovini msgr. dr. Tomo Vukšić u zajedništvu s vojnim biskupom Republike Hrvatske msgr. Jurajem Jezerincem te uz koncelebraciju tajnika Apostolske nuncijature u Republici Hrvatskoj msgr. Maura Lallija, delegata Slovenskog vojnog vikarijata fra Vite Muhiča, vojnih kapelana iz BiH i Hrvatske, kao i svećenika iz okolnih župa, među kojima, dakako, i vareških.

Djelatnici Ministarstva obrane i pripadnici Oružanih snaga BiH, iz raznih postrojbi

"od Orašja na sjeveru, do Čapljine na jugu" hodočastili su na čelu s generalima Antom Jelečom i Ivicom Jerkićem, a redarstvenu su komponentu činili predstavnici tzv. temeljne, te sudske i granične policije. Prvi put misi na Bobovcu nazočila je i počasno-zaštitna bojna Oružanih snaga Republike Hrvatske u svečanim odorama, sa stjegovima RH i Vojnog ordinarijata.

Biskup Vukšić je u propovijedi podsjetio da je papa Benedikt XVI. za cijelu Crkvu 11. listopada 2012. proglasio "Godinu vjere", koja će trajati

do svetkovine Krista Kralja, 24. studenoga 2013.

"Odgovarajući na ovaj Papin poziv, u mnogim biskupijama po svijetu ovih je dana službeno otvorena Godina vjere. Stoga, zahvaljujući Gospodaru vremena za ovaj privilegirani trenutak i Stvoritelju svijeta za ovu planinsku uzvišicu s koje se zamalo rukom može opipati nebesa, pozivam sve vjernike Vojnog ordinarijata u BiH da, na ovoj tvrdoj stijeni i u veličanstvenoj katedrali vedroga podnebesja, upravo onako kako je predložio sadašnji Petrov nasljednik, izgovaranjem teksta Vjerovanja, kao biskupijska zajednica ponizno započnemo svoj svjedočki hod kroz Godinu vjere," kazao je, između ostalog, biskup Vukšić.

Tijekom mise pjevao je župni zbor župe sv. Petra i Pavla iz Kaknja, a na kraju su svi okupljeni zajedno izgovorili Molitvu za domovinu.

Druženje je nastavljeno na izletištu Luke, gdje su, također već uobičajeno, svi sudionici molitvenog dana ručali vojnički grah.

S.P.

Susret Borovičana B. Kojić

I

ove su se jeseni Borovičani okupili na svom susretu u Zagrebu, nakon proljetnog u Beču i ljetnog za patron u Borovici. Susret je održan u dane 13. i 14. listopada, a najprije se hodočastilo u Mariju Bistricu. Ovom hodočašću priključilo se oko 120 Borovičana. Poslije je odigran nogometni turnir u sportskoj dvorani osnovne škole "Rugvica". Sudjelovalo je pet momčadi: "Mladost" Rugvica, "Vareš", "Borovica", "Malešnica" i "Rugvica".

Prvo mjesto osvojila je momčad "Vareša". Navečer je u župnoj dvorani Savski Nart upriličeno druženje na kom se okupilo oko 150 Borovičana. Smatra se da je to najposjećeniji susret u Zagrebu dosad. Okupljene je zabavljao borovički bend "Spomenar", a održano je i izvlačenje tombole.

Dan poslije, Borovičani su se okupili i na zajedničkoj misi, kad ih je opet bilo oko 120. Uz dva borovička župnika i dvije časne sestre rodom iz Borovice, misi su pribivali članovi vodstva Zavičajne zajednice Borovičana, koja je potom održala svoju skupštinu.

8

Dijamantni pir Dana 1. studenog 1952. godine u župnoj crkvi u Varešu vjenčali su se Tomo i Elza Dodik.

U svom braku dobili su tri sina: Žarka, Franju i Ivicu. Za nevjeste su dobili Miroslavu, Branku i Jadranku. Imaju petero unučadi: Mihaelu, Jelenu, Anu, Vedrana i Ivanu, a tu je već i dvoje praunučadi: Zoe i Diego. Bračni su jubilej proslavili u obiteljskom zajedništvu u Varešu.

BROJ 215

STUDENI 2012.

DIKNJIĆI NA ČEKANJU

Matijini trenuci opuštanja

D

iknjići su od onih sela koja se nalaze u prvom pojasu oko Vareša i vizualno su najbliži gradu, mada visoko iznad. Pješački put odozgo u stalnom je spuštanju i na mladim nogama časkom se sleti: za petnaestak minuta. Uspinjanje je već druga priča i traje gotovo 45 minuta, ali nad time se više nema tko zabrinuti. Staza je na dobrom putu da zaraste jer sve su rjeđi oni koji njome prolaze. U selu broj stanovnika pada ispod 15, a najmlađi stanovnik odavno je premašio 30 godina. Kao što je slučaj i s drugim selima, postoji jedan broj ljudi koji žive (i eventualno rade) u gradu, ali su prisutni i na svom imanju. Vole vodu s okusom djetinjstva i povrće iz vlastite gredice. Ili uvijek mogu nešto čačkati oko cvijetnjaka i odmoriti na klupi u hladu, uživajući u vidicima.

U Diknjiće se vozilom može doći iz tri pravca. Najkraća je cesta od Zagarskog potoka kroz zaselak Mlakve, ali ona prolazi kroz nekadašnju rudničku deponiju i onuda se rijetki zapućuju. Najduža je ona iz suprotnog pravca, kojom se spušta u selo preko Alijina korita i izletišta Rasadi. No, srednja i najviše korištena ostaje cesta ispod Tisovaca i preko Brezika. Na žalost, na izlazu iz Brezika prestaje i asfalt. Nedostaje 700 metara pa da se stigne do diknjićkoga groblja i prvih objekata u naselju, a još 700 i asfalt bi već stigao do par glavnih raskrižja u selu. Nadasve, i ova se cesta provlači kroz zonu rudokopa koji se gotovo naslonio STUDENI 2012.

Do boljih vremena Već je 15-ak godina od rata odnosno od prvih povratnika na sela u okolici Vareša, ali život se nije pokrenuo, bar ne u dovoljnoj mjeri da bi se smjelo zakleti u sigurnu budućnost. Nekad u tome ključnu ulogu igraju zabačenost i makadam, ali ni to nije pravilo. U takvoj situaciji, kao svjetionici, postoje agilni pojedinci koji su spašavaju stvar između onih vremena koja se pamti po drugom sustavu, ali po uređenijem životu, i nekih boljih kojima se nada. Nedavno smo u tom kontekstu pisali o Jozi Josipoviću s Višnjića – gdje se, usput rečeno, ovih dana odvijaju pripremni radovi za polaganje asfalta – a ovaj put tema su Diknjići i entuzijast Matija Franjić. On nije, kao Josipović, u ulozi predsjednika mjesne zajednice, ali uvijek si nađe neku zanimaciju u selu ili pak zanimacija pronađe njega.

Piše M. Marijanović na ogradu groblja. S jedne je strane duboki krater rudnika "Brezik", a s druge brdo nastalo iskopavanjem rude odnosno odlaganjem jalovine.

Ako se ponovno pokrene eksploatacija na Breziku, kako stoji u najavama kanadskog investitora koji se nedavno zainteresirao za željeznu rudu, nadati se da bi to i Diknjićanima otvorilo drugačiju perspektivu od današnje kad egzistiraju na minimumu.

Odnedavno je slika na ulazu u selo nešto drugačija: obogaćena Kristovim kipom, čiji je svečani blagoslov upriličen 9. rujna, uz švedski stol u prirodi. Izvođač radova oko postamenta i svega ostalog, kao i obično kad su u pitanju poslovi ove vrste, a koji su svačiji i

istodobno ničiji, bio je Matija Franjić. Neki o njemu već znaju, ali takvu upornost treba još razglasiti: riječ je o čovjeku koji je kadar u (Badnjoj!) noći postavljati raspelo, samo da ono u zadanom roku osvane na groblju. Kad je o groblju riječ, ono što Matiju odavno intrigira jest izdvojeni grob, s napuklom nadgrobnom pločom i otučenim kamenim križem, za koji se prema sjećanjima starih Diknjićana tvrdi da pripada stanovitom biskupu. Ne zna se pod kojim je okolnostima taj biskup tu pokopan, ali s obzirom na burnu povijest ovih krajeva moglo ih je biti raznih. Za razliku od biskupova groba, koji ostaje misteriozan i autentičan, priču o diknjićkoj sa-

ZAHVALA Udruga Majke Terezije Vareš zahvaljuje s. Dragici Živković i Osnovnoj školi "Vareš" za prikupljena sredstva u iznosu od 250 KM na ovogodišnjim Danima kruha, te također Ani Tomas iz Kaštela Starog i Mladenki Nini Golder iz Züricha za donaciju od 50 eura.

BROJ 215

kralnoj baštini zaokružuje restaurirano raspelo kod glavnog raskrižja što su ga dali izraditi Pero Božić i Ilija Franjić, kako je navedeno na zavjetnoj ploči, 1918. godine.

Ono za čime Matiju boli duša na jedan drugi način jesu Rasadi. Izletište ponad sela na kome je nogometno igralište.

Uzdignuto poput boksačkoga ringa, pružalo je jedinstven ugođaj za praćenje utakmice.

Našao se u Matijinu prtljažniku i neizbježni rekvizit, nogometna lopta, i uslijedila je jedna vratarska parada, tek toliko da ga želja mine, i da bude zabilježeno objektivom.

Matija je nekoć radio u građevinskom poduzeću "Bobovac", u ratu i poslije njega kao službeni vozač, danas je u mirovini. Nemilice se zalagao u organizaciji diknjićkih turnira, koji su imali dugu tradiciju, ali kako mu nitko nije priskakao u pomoć na koncu je morao odustati i desilo se to prije četiri godine. A bili su Rasadi doživjeli snažan procvat u vremenu iza rata. Bilo je tu raznih zabavno-rekreativnih događanja, pri čemu se uvijek obraćalo Matiji da bude nositelj organizacije. I bio je, a nije u tom smislu mirovao niti u ratu. Još su granate zujale okolo kad je Matija predložio – a zapovjednik pukovnije gledao ga u nevjerici – da se na višnjićkom terenu izmješteno odigra diknjićki turnir.

Na kraju mu je to i odobreno (fotografija s tog turnira našla se već u prvom broju "Bobovca"), a te je 1994. godine Matija izabran i za predsjednika netom utemeljene Udruge sportaša Vareš.

Bremenite ratne godine i mnoštvo organiziranih događanja tipa one man show ostavile su stresnih posljedica na Matiji, ali on ne miruje.

Uvijek se ima što korisno raditi, barem prikucati košarica za otpatke na nosač oglasne ploče... Kušali smo njegovu domaću rakiju podno Divinice, dok je on pogledavao na prijelazni pehar diknjićkog turnira u svojoj vitrini, sve iščekujući neće li biti kakvog proviđenja pa da i Rasadi opet ožive.

9

NAKLADNIŠTVO SA SENZIBILITETOM

Monografija o sevdalinci U Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu 22. listopada 2012. održana je promocija monografije "Sevdalinka – alhemija duše" koja je okupila zaista mnogobrojnu publiku i nadasve mnoštvo uglednika, te bila prigodno okrunjena sevdalinkom u živoj izvedbi. Objavljivanje ove monografije dr. Esada Bajtala (autora izjave: "Ako je išta u Bosni bosansko, onda je to Vareš!"), ujedno je skrenulo pozornost i na izdavačku kuću "Rabic", čiji vlasnik i direktor Goran Mikulić protivno trendovima ustrajava na monografijama kao skupim i složenim projektima koji su orijentirani spašavanju odnosno slaganju mozaika kulturne baštine.

M. Marijanović

K

ad je riječ o književnim (i bilo kojim drugim) promocijama u Sarajevu, na njima je uvijek moguće vidjeti i nekolicinu vareških lica u publici, a kad je riječ o nakladništvu "Rabica" u tim projektima na ovaj ili onaj način gotovo redovito ima i vareškog doprinosa. Tako je bilo i s kapitalnom monografijom "Stećci" prof. dr. Dubravka Lovrenovića, tako je i s ovom Bajtalovom o sevdalinci čiji je urednik Željko Ivanković, pa mu je otuda pripala i uloga moderatora na promociji.

Promocija je ipak započela pjesmom, koja je te večeri dvaput izvođena: Ah, što ćemo ljubav kriti / kad ja moram tvoja biti / srce više nije moje / tebi dragi pripalo je... Ispostavilo se da je, ne samo u publici, nego i među promotorima bilo onih koji (po vlastitom priznanju) nisu pridavali pozornosti žanru bosanske tradicionalne pjesme niti doživljaju njezine interpretacije uživo. Jedan od takvih bio je i prof. Tarik Haverić. On je svoje izlaganje fokusirao na tekstualnost sevdalinke o kojoj dr.

Bajtal piše, kazavši ujedno kako je Bajtal pitanje sevdalinke iskoristio kao medij za kritiku društva. Etnomuzikologinja Tamara Karača govorila je o značaju istraživanja tradicijske muzike kao istraživanja koje nije praćeno medijskom pažnjom već, kako je naglasila, znanjem i upornošću. Milan Pekić, pak, istaknuo je da je za Bosnu sevdalinka isto što i fado za Portugal, te prepri-

10

čao zgodu o tome kako se jedne noći, godine 1993., zatekao među balkanskim azilantima u jednom estradnom klubu u njemačkom gradu Gelsenkirchenu te kako je ljekovito na tu publiku iz svih krajeva zaraćene zemlje djelovao preokret u repertoaru, odnosno izvorni sevdah u interpretaciji Halida Bešlića.

Ivanković, koji je za ovu knjigu na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Sarajevu dobio nagradu za uredništvo, monografiju koju je uradio dr.

Bajtal ocijenio je iznimno vrijednom jer, kako je rekao, fenomenu sevdalinke pristupa višeznačno.

"Monografiju o sevdalinci je bilo jako teško raditi", otkrio je Goran Mikulić novinarki mostarskog Dnevnog lista Andrijani Copf. Objasnio je kako on u pripremi monografije polazi od ideje i ide obrnutim slijedom: obično autor traži izdavača, a u ovom slučaju je izdavač tražio autora. Mikulić je zatim podcrtao: "Kad sam objavio 'Hagadu' i

U zanosu sevdalinke: Amira Medunjanin

Izdavačka kuća "Rabic" profilirana je kao izdavač monografija ili knjiga koje se drže kulturne baštine, pokušavajući tu baštinu izvući iz mraka ili zaborava. Tako su u biblioteci monografija, uz već spomenutu "Sarajevsku Hagadu" i "Stećke", objavili monografije: "Staro Sarajevo", Stari zanati", "Arhitektura stambenih palača", "Fojnički grbovnik", "Bye, bye Bosnia, I'm going to Sarajevo"..., a u pripremi su iznimno značajni i ništa manje zanimljivi naslovi: "Sarajevo – Olimpijada '84." i "Sarajevski atentat – 100 godina poslije". U ovoj posljednjoj sa svojim esejima bit će zastupljena 22 ugledna autora ne samo iz BiH nego i regije među kojima i Željko Ivanković, Ivo Banac, Ivo Goldstein, Mirko Kovač, Latinka Perović, Filip David, Ivo Basara, Miljenko Jergović, Ivan Lovrenović…

BROJ 215

Autor monografije: dr. Esad Bajtal

'Stećke', logično je pitanje bilo – što je još ostalo jako bitno i po čemu smo prepoznatljivi?

To je sevdalinka. Sevdalinka je bosanska povijest, tragična i krvava; tužna kao što je često i melodija i riječi koje donosi, ali i divna i ponosna, što bi rekao autor, kao ljubav koja ne priznaje granice niti običaje".

Sam autor dr. Bajtal o monografiji je kazao sljedeće: "Monografija se bavi fenomenom specifične tradicionalne bh. melopoetske forme, nastale islamizacijom Bosne i širih prostora u vrijeme osmanskih osvajanja. Kao kombinacija istočnjačke strasti i slavenskog senzibiliteta, nastao je melanholični muzičkopoetski izraz sevdalinke. Najveći broj tih unikatnih pjesama nastao je na tlu BiH, a 'najljepše među njima', kako tridesetih godina prošlog stoljeća tvrdi dr. Jovan Kršić, 'nastale su baš u Sarajevu'.

Najjednostavnije govoreći, ljubav je oduvijek bila samozatajna, mistična, odnosno alhemijski tajnovita. Otuda i sam naslov knjige pokušava da sugeriše ideju o sevdalinci kao magiji i ljubavnom umijeću u okviru koga nam se ona sama pokazuje kao svojevrsni 'kamen mudrosti'."

STUDENI 2012.

VOLIO JE SVOJ VAREŠ

S

nevjericom primismo vijest o smrti dragog i plemenitog Markotića, kako ga već dugi niz godina oslovljavasmo u vareškoj biblioteci.

Bio je član Biblioteke od njenih početaka. Volio je da istražuje bibliotečki fond i da nam pomaže. Njega je zanimalo sve što je napisano i objavljeno. Trudio se da bude informisan i da ga vrijeme ne pretekne unatoč njegovoj životnoj dobi. Bio je vitalan i živog duha, neumoran u dijalozima sa svojim sagovornicima.

Naš Markotić, ili kako su ga Varešani od milja zvali Žmara, bio je izuzetan stručnjak u svojoj profesiji, ali i vrstan intelektualac općenito.

Radni i životni vijek je proveo u svom rodnom Varešu i dao mu najbolji dio sebe. Gradio je on svoj Vareš i tamo, gdje su drugi odustajali. Imao je čvrstu volju i nesebično se trudio da stvori ljepše okruženje i sebi i drugima. Rijetki su Varešani, koji ostaviše pečat "hrabrog, pametnog i neustrašivog", kakav je bio naš Žmara. On je težio ka višim ciljevima i svoj Vareš dizao na pijedestal najboljeg. Žmarin Vareš je bio kolijevka rudnog bogatstva, oaza dobrih i susretljivih trudbenika, koji su zadnju paru davali za dobru kapljicu, slastan zalogaj, ali i na čistoću, urednost, rad i red, misno odijelo i elegantnu štiklu. No, iznad svega nabrojanog, Varešani kroz Žmarinu prizmu, bijahu čestiti domaćini, koji su se iznimno trudili da svojoj djeci obezbijede bolju i ljepšu budućnost te su ih neumorno školovali – počesto i u nemogućim uvjetima. I on sam, bija-

IN MEMORIAM Dragom prijatelju i iskrenom ljubitelju pisane riječi

Miroslav Markotić (1936. – 2012.) še dijete iz radničke obitelji, kakve su većinom bile u Varešu i čiji roditelji nisu posustajali u nakani da školuju svoju djecu. Oni su uspjeli da svojoj djeci stvore radne navike i da im prenesu svoj entuzijazam ka boljem i ljepšem životu. U svijet budućnosti, pokloniše svom Varešu i svijetu, vrsne stručnjake i visoko moralne osobe.

U ovom tužnom sjećanju na dobrog, dragog i plemenitog sugrađanina i prijatelja, prije svega želim da naglasim sljedeće: Žmara je bio čovjek velikog srca, kako za svoju obitelj, tako i za širu zajednicu. Bio je nježan i odgovoran kao roditelj, požrtvovan i plemenit kao suprug, pametan, stručan, pouzdan i hrabar u odbrani svojih ideja. Neumorno je branio svoje stavove, kao

stručnjak u svojoj profesiji i iznosio činjenice o svemu što se ticalo njegovog života i rada. Duboko u srcu je proživljavao sve što je činilo njegovu svakodnevnicu, koja je počesto bila i teška, i nepravedna, i gruba, i nečovječna.

On je volio ljude; volio je sve i svakoga, bez obzira na to kako su se prema njemu ophodili.

Bio je čovjek nevjerovatne volje za životom i energije koja nije ni pred čim uzmicala.

Nažalost, bio je nemoćan, kao i mnogi drugi, da zaustavi ratna dešavanja, u zemlji koja se možda nikada neće oporaviti od strahota kakve preživješe svi njeni građani – bez razlike. Doživio je da ga "pomjere" s očevog mu ognjišta; doživio je da ga onako ranjivog na terenu koji nije bio njegov – omalovaže i ponize. Ki-

www.fondacija.vares.info STUDENI 2012.

J. Šijak

POGREBNO DRUŠTVO & CVJEĆARNA

Podržimo Zakladu/Fondaciju za obnovu i razvoj regije Vareš Donacije se mogu uplatiti na: Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH račun broj: 154-160-20036145-76 (za BAM i EUR) SWIFT: UPBKBA22 l IBAN: BA 39 1541602003614576

disali su na njegov ponos, čast, ugled, moralnu i duhovnu veličinu, koje je godinama ugrađivao u svoju grandioznu ličnost. I nije pokleknuo! Vratio se on u svoj jedan i jedini Vareš. Pun entuzijazma počeo je da zagovara život, kakav je bio ostavio. Uspio je relativno brzo da vrati snagu i volju za radom i djelovanjem u granicama ličnih obiteljskih i zdravstvenih prilika. Ostavio je iza sebe brojne rukopise o povijesti voljenog Vareša i Varešana; ostavio je vanredno vrijedna svjedočenja o neuništivosti ovoga grada i sredine za koju se vrijedi boriti. Zadužio je cjelokupnu varešku javnost i buduće kroničare, da se njegovo ime nikada ne zaboravi. Ostat će upamćen kao dobar i savjestan radnik, borac za istinu i pravdu, borac za bolji i kvalitetniji život u Varešu, borac za naučnu i stručnu riječ, znanje i vještine koje će unaprijediti čovječanstvo.

Isto tako, mi koji smo imali sreću da ga i lično upoznamo, pamtit ćemo ga kao čovjeka vedra duha, spremnog na šalu, koji se nikada nije mirio sa prosječnošću. Volio je duge i pametne razgovore s ciljem ili bez, poslije kojih se osjećao ispunjenim i dobrodošlim. Čežnja za rodnim Varešom, dragim ljudima, bistrim potocima, raskošnim zelenilom, mirisom nepokošenih livada, plavetnilom vareškoga neba – sve je to zajedno bilo i previše bolno ostaviti i zaboraviti za jednu ranjenu i plemenitu dušu, kakvu je imao naš dragi Markotić.

S ponosom i tugom ćemo se sjećati njegova lika i djela.

VAREŠ PRIJEVOZ U ZEMLJI I INOZEMSTVU

vl. Snježana Tomić

tel. 032/ 843 465 843 321 mob. 061/ 793 032

SVJEŽE CVIJEĆE | BUKETI | VJENČANI BUKETI | ARANŽMANI LONČANICE | VIJENCI | POGREBNA OPREMA I USLUGE BROJ 215

11

POETSKI KUTAK

IN MEMORIAM POSLJEDNJI POZDRAV

Varešanin Slobodan Babić danas je građanin Harrisburga (Pennsylvania). Ratna su ga događanja, kao i mnoge druge naše sugrađane, otkinula s rodnog praga i otisnula daleko preko oceana. Pošao je na put s nešto poezije u izbjegličkom koferu, da bi se kroz nju svih kasnijih godina odano vraćao svom zavičaju. Iz te riznice donosimo jednu pjesmu napisanu potkraj ljeta ratne 1992. godine.

Dana 8. rujna 2012. u 49. godini života tragično je preminuo naš dragi prijatelj

IGOR POGARČIĆ (1963. – 2012.)

Ni vrijeme koje je prošlo, ni vrijeme koje će tek proći, neće i ne može učiniti da te ni za trenutak zaboravimo. Ostat ćeš zauvijek u našim sjećanjima.

Od svih nas, drugara sa kojima si rastao pod krilima "G" bloka

POSLJEDNJI POZDRAV

Rastanak

Dana 9. studenog navršilo se 40 dana od smrti našeg dragog supruga, oca svekra i djeda

MATE PEJČINOVIĆA

Je li san ili java, više ne znam ništa.

O, žuti cvjetovi, što opadate tako rano?

(21.IX.1933. – 1.X.2012.)

Ostat ćeš zauvijek u našim sjećanjima.

Počivao u miru Božjem!

Supruga Veronika, sinovi Miroslav i Vinko, sestra Janja, s obiteljima

Zar može biti teže, čovječe, reci pošteno.

Kako preživjeti ovaj rastanak s vama?

POSLJEDNJI POZDRAV Nakon kratke i teške bolesti u 74. godini života preminuo je naš dragi

Čini mi se, kočim se, a nešto sja u srcu.

Neko svjetlo budućnosti, nadam se ja.

Ne klonite srcem, najmiliji moji. Uzvjerujte!

Borićemo se ružama i ljubavlju za vrijeme.

Dani će biti dugi, žalosni, teški, olovni.

A nada će biti lagana, radosna i lijepa.

ILIJA ŠIMIĆ (1939. – 2012.)

Uspomena na tebe vječno će živjeti u našim mislima i srcima. Počivao u miru Božjem!

Supruga Anđa, sinovi Nevenko i Draženko, kćerka Draženka, nevjeste Suzana i Ružica, zet Mario, unuka Ana, unuci Patrik, Tomas, Noa i Majkl

POSLJEDNJI POZDRAV

Dok se opet ne vidimo, ostajete u srcu.

Otišli ste, a tu ste, jer vas volim i u snu.

Dana 22. studenog navršit će se mjesec dana otkako nas je napustio naš dragi

JUSTIN DODIK (1937. – 2012.)

Slobodan Babić

Hvala svima koji su bili uz nas u najtežim trenucima. Počivao u miru!

Tvoji najmiliji

IN MEMORIAM STIJEPO (MIŠO) POGARČIĆ

VAREŠ, Put mira 4

(17.III.1949. – 8.VII.2012.)

Veliko Ti hvala na svemu što si mi pružio u životu.

Otišao si tiho na put s kojeg se ne vraća. Meni si ostavio beskrajnu tugu, bol u srcu, ljubav, uspomenu na tebe i život koji smo proveli zajedno.

mob. 061 791 133

Tvoja Emilija

IN MEMORIAM STIJEPO (MIŠO) POGARČIĆ (1949. – 2012.)

• KOMPLETNA ORGANIZACIJA POGREBA • PRIJEVOZ POKOJNIKA U ZEMLJI I INOZEMSTVU tel. +387 (0)32/ 843-083 BUKETI • SVJEŽE CVIJEĆE • LONČANICE 061/ 753-522 SVADBENI BUKETI • POGREBNI VIJENCI 061/ 783-326

12

Počivao u miru!

Tvoji: Luka, Slađo, Slađana i Zvjezdan

BROJ 215

STUDENI 2012.

ZAHVALNICA Dana 8. rujna 2012. prestalo je kucati srce našeg dragog supruga i brata

ZDRAVKA MIJATOVIĆA Ovim putem zahvaljujemo svoj rodbini i svim prijateljima i poznanicima koji su nam izrazili sućut u našoj žalosti i koji su prisustvovali sahrani pokojnika. Zahvaljujemo svim uposlenicima Doma zdravlja Vareš koji su uvijek s velikom pažnjom pružali svu medicinsku pomoć. Posebno hvala prim. dr. Anti Jeliću, prim. dr. Fikretu Operti i svim ostalim doktorima i sestrama. Zahvaljujemo Kliničkom centru i odjelima urologije, radiologije i onkologije. Posebna hvala dr. spec. Dženani Eminagić i dr. spec. Sabini Sadović, doc. dr. Mustafi Hirošu iz Sarajeva i dr. Mehidinu Hadžiselimoviću iz Tuzle. Zahvaljujemo na velikoj brizi i ukazanoj pomoći prim. dr. Vesni Trako, dr. spec. Ameru Sadibašiću, doc. prim. Enesu Abdoviću, dr. spec. Almi Mekić-Abazović, svom osoblju KB Zenica i svim taksistima koji sebe prepoznaju. Hvala svim dobrim ljudima koji su na bilo koji način sudjelovali u humanosti i pružanju pomoći našem Zdravku, a ne možemo ih sve nabrojati ovdje. Naš suprug i brat se liječio u svim kliničkim centrima, ali se usluga, stručnost i humanost koju je dobivao ovdje ništa ne razlikuje od tih velikih centara.

Hvala i susjedima: Behiji Kevešević, Acku i Ivoni Imamagić, Bosi Poljaković, Jelkici Čolić, Mirjani Babić, Zdravku Maroševiću i Nihadi Gondžo, te svim uposlenicima Centra za socijalni rad Vareš. Hvala Rajku Tomiću iz cvjećarne "Palma" na profesionalno obavljenim poslovima pokopa pokojnika.

Počivao u miru!

Porodice Mijatović i Veljančić

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

(18.X.2007. – 18.X.2012.)

Dana 18. listopada navršilo se pet godina otkako nije s nama naš nikad ne prežaljeni

Navršilo se 19 godina otkako nije s nama naš dragi

SILVIO DEANOVIĆ

ZORAN ČABRAJIĆ JUP

(17.X.1993. – 17.X.2012.)

Prošlo je pet godina otkako nisi s nama, ali ne prođe ni jedan dan da se ne sjetimo tebe, tvoje dobrote i ljubavi koju si nesebično svima dijelio. Zauvijek si u našim srcima i mislima. Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

Prolaze godine, ali tvoja plemenitost, humanost i dobrota neće nikada. Počivaj u miru!

Roditelji i braća

TUŽNO SJEĆANJE

IN MEMORIAM

(23.X.2010. – 23.X.2012.)

Dana 23. listopada navršile su se dvije tužne godine od iznenadne smrti našega dragoga

Dana 19. listopada navršile su se tri godine otkad nije s nama naš dragi

PAVAO MIOČEVIĆ

VLATKA MIOČEVIĆA

(24.VIII.1924. – 19.X.2009.) Što vrijeme više prolazi otkako te nema, to više živiš u našim srcima, našim mislima.

Počivaj u miru Božjem!

Dragi naš Vlatko, tvoj dragi i plemeniti lik vječno ostaje u našim srcima i mislima. Neka te prate naše molitve i čuvaju anđeli nebeski!

Tvoji: otac Franjo, supruga sa sinom i kćerkom, braća i sestra s obiteljima

Tvoj sin Josip i kćerka Blaženka s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE

SJEĆANJE

MARIJA ŠOKIĆ

na naše drage

IVAN DUSPER

(11.VII.1943. – 27.X.2011.)

(2002. – 2012.)

Hvala ti za sve dobro koje si pružala, za prijateljstvo, za lijepu riječ, za sve ti hvala. Otišla si prerano, ostavila prazninu i pustoš. Otišla si putem kojim niko nikad nije prošao, to je bio samo tvoj put. Put ka svjetlu nebeskom. Tu ostani vječno, anđeli neka te prate. Počivaj u miru Božjem!

Ranka

ŠTEFICA DUSPER (1980. – 2012.)

Tuga i bol nije u riječima već u našim srcima, gdje ostajete zauvijek voljeni i nikad zaboravljeni. Počivali u miru Božjem!

Obitelj

IN MEMORIAM ANA KONDIĆ rođ. Delić

TUŽNO SJEĆANJE Na našeg dragog brata i snahu

Draga Ana, veselismo se 17.III.1951. rođenju tvom.

A sada doživismo godišnjicu žalosti 2.XI.2012. otkada nisi s nama. Žalimo i tugujemo jer te smrt uze, ali ostaješ u našim mislima i srcima. Molimo Boga da podari duši tvojoj svjetlost vječnu.

Počivala u miru!

KREŠU PENTIĆA (1.XI.1993. – 1.XI.2012.)

IVANU PENTIĆ (6.XII.2001. – 6.XII.2012.) Život se ugasi u trenu, a ljubav i sjećanje ostaju zauvijek.

Počivajte u miru Božjem!

Vaši najmiliji STUDENI 2012.

Suprug Boško, kćerka Danijela, sin Goran, otac Jozo, sinovi Julius i Bernard s obiteljima, rođaci Gabrijel i Ignjac BROJ 215

13

IN MEMORIAM

u spomen na naše drage

antonija čolić rođ. josipović

jozo čolić

(1930. – 2006.)

(1908. – 1980.)

dragi mama i tata, počivajte u ljubavi i miru božjem! vaše mladenka i ana sa svima onima kojima ste i koji su vam bili u srcu TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

(2.XI.1993. – 2.XI.2012.)

Dana 2. studenog navršilo se 19 tužnih godina otkako nije s nama naš voljeni sin i brat

(2.XI.1993. – 2.XI.2012.)

ANDRIJA DODIK

MLADENA ZOVKU

Na našeg dragog

Postoji nešto što umrijeti ne može, a to su ljubav i ponos što smo Te imali. U našim srcima ostat ćeš vječno voljen, a u mislima nikad zaboravljen.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

Živiš u našim srcima, našim mislima i molitvama. Živi uspomena na tvoju beskrajnu ljubav i dobrotu.

Tvoje: supruga i kćerka

TUŽNO SJEĆANJE

SJEĆANJE

Na našeg voljenog tatu

MARIJANA I MARINKO FRANJIĆ

JOZU KVESIĆA (4.XI.1997. – 4.XI.2012.)

Sve suze svijeta vas ne mogu vratiti.

Ali, vaša ljubav će nas grijati cijeli život.

S ljubavlju, tugom i sjetom, Tvoja djeca: Mladenka, Ankica i Mladen s obiteljima

Kćerke Marijeta i Marijela

IN MEMORIAM

IN MEMORIAM

Dana 4. studenog navršila se tužna godina dana od smrti naše drage mame

Dana 7. studenoga napunilo se pet godina otkako više nije s nama naš dragi

MIJO MRLJIĆ

JANJE ŠIMIĆ rođ. Jurić

(7.XI.2007. – 7.XI.2012.)

Draga naša majko, s ljubavlju i poštovanjem čuvat ćemo te u našim srcima i mislima, Počivala u miru Božjem!

Tvoja zahvalna djeca: Jozo, Luka, Marija i Zorica

Uvijek ćeš biti u našim srcima i dio naših najdražih uspomena. Počivao u miru!

Tvoja supruga Katarina, djeca Tanja, Tomislav i Dajana, nevjesta Irena, zet Mile i unučad Filip, Mia i Mateo

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

Dana 8. studenoga navršile su se tri godine od smrti

Na mog dragog brata

MATU PAVLIĆA

MATE PAVLIĆA

(1943. – 2009.)

(1943. – 2009.)

Ti i tvoj dragi osmijeh vječito će živjeti u mom srcu, a pjesme naše odnio si sa sobom.

Počivaj u miru Božjem!

Vrijeme prolazi, ali sjećanje ostaje.

Počivaj u miru Božjem!

Supruga Marija

14

BROJ 215

Tvoja sestra Borka STUDENI 2012.

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

Na moje drage roditelje

LUKA JURENDIĆ

MARA PAVLIĆ

(30.X.1982. – 30.X.2012.)

(1918. – 1990.)

JANJA JURENDIĆ

BOŽO PAVLIĆ (1908. – 1993.)

Mnogo je godina prošlo, ali roditelji kao vi još uvijek svježe sjećanje, zauvijek ćete ostati u mom srcu. Počivali u miru Božjem!

Vaša kćerka Borka

(15.XI.2003. – 15.XI.2012.)

S ljubavlju i poštovanjem čuvamo uspomene na vas. Počivali u miru!

TUŽNO SJEĆANJE

Vaša djeca: Manda, Marija, Ilija, Ivica, Ružica, Ankica i Božana, zetovi, unučad i praunučad

TUŽNO SJEĆANJE

(12.XI.2011. – 12.XI.2012.)

MIJO DUJANOVIĆ Dana 12. studenog navršila se duga i bolna godina otkako više nisi s nama. Tvoju ljubav i dobrotu nikad nećemo zaboraviti.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

(13.XI.1993. – 13.XI.2012.)

Dana 13. studenog navršilo se 19 godina od smrti našeg dragog

LJUDEVITA ADAŠEVIĆA Vrijeme prolazi, a mi te se sjećamo s ponosom i tugom. Počivaj u miru Božjem!

Supruga i djeca s obiteljima

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

(16.XI.2011. – 16.XI.2012.)

Dana 16. studenog navršava se godina dana otkako s nama nije

povodom godišnjice smrti naše drage

SNJEŽANE PLEJIĆ rođ. Mutić

JOSIP FILIPOVIĆ U tišini vječnog doma neka te prate naše misli i molitve. Uvijek ćeš biti u našim srcima.

Počivaj u miru Božjem!

(16.XI.2011. – 16.XI.2012.)

Sjećamo te se s ljubavlju i poštovanjem.

Počivala u miru!

Sin Nikola i suprug Željko

Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE

TUŽNO SJEĆANJE

(18.XI.2009. – 18.XI.2012.)

Dana 18. studenog navršit će se tri godine od smrti našeg dragog

(19.XI.2001. – 19.XI.2012.)

Dana 19. studenog navršit će se 11 tužnih godina otkako nije s nama naš dragi

TOMISLAVA BRĐANOVIĆA Neka mir i tišina vladaju nad grobom tvojim, a sjećanje na tebe mi nosimo u srcima svojim.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

ROBERT FRANJKOVIĆ Uz ljubav koju smrt ne prekida i tugom koju vrijeme ne liječi, živjet ćeš u našim srcima i mislima. Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE Dana 19. studenog navršit će se osam godina od prerane smrti mog supruga

MARIJANA FRANJIĆA

SJEĆANJE na našu voljenu

Imao si veliko srce i plemenitu dušu, i beskrajnu ljubav za sve nas. Ono što nikad umrijeti neće su ljubav i ponos što smo te imali. Zauvijek ostaje sjećanje na tebe.

Voli te tvoja supruga Janja, djeca Helena, Severin i Nikica, nevjeste Žaklina i Marina, te unučad Katarina, Dolores, Danijel, Dario i Tajana

TUŽNO SJEĆANJE Dana 22. studenog navršit će se godina dana otkako više nije s nama naš dragi suprug i otac

NADU KALFIĆ

ANTO ŠIMUNDIĆ ŠIMUNDIJA

(24.XI.2008. – 24.XI.2012.)

(22.XI.2011. – 22.XI.2012.)

Godina prođe, a kao da je bilo jučer... Nestvarno, tužno i bolno je i danas kao i onog tragičnog dana kad si odlučio poći na put bez povratka. Iako fizički nisi više s nama, ti i dalje živiš u našim srcima, mislima, snovima i molitvama. Počivaj u miru Božjem!

Vole te tvoji: Dragica i djeca STUDENI 2012.

BROJ 215

s ljubavlju koju smrt ne može prekinuti, s tugom koju vrijeme ne može izliječiti.

Tvoji: sestra Kaća i Onjegin, braća Željko i Miro s obiteljima, sestrična Silvana s obitelji

15

IN MEMORIAM

IZ PRVE RUKE TUŽNO SJEĆANJE IVO TURBIĆ (1.III.1928. – 29.XI.1986.)

Dok mi živimo, živiš i ti u našim srcima Supruga Ljubica s djecom

TUŽNO SJEĆANJE (30.XI.2006. – 30.XI.2012.)

Dana 30. studenoga navršit će se šest godina od smrti našeg dragog

ZVONKE MARIĆA Prolazi šesta godina, proći će i mnoge, ali uvijek će boljeti tvoj odlazak.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

TUŽNO SJEĆANJE

MIJO VODOPIJA

MATO VODOPIJA

(9.XII.1997. – 9.XII.2012.)

(22.XII.1989. – 22.XII.2012.)

FRANJO DUSPER

MILE ĐORĐEVIĆ

(2.XI.1993. – 2.XII.2012.)

(15.IV.1991. – 15.XII.2012.)

BLAŠKO POGARČIĆ

SOFIJA POGARČIĆ

(2.XI.1992. – 2.XII.2012.)

(6.V.2002. – 6.XII.2012.)

Poglavlje treće Nakon vojske, Jakov se obreo u Varešu, sve mu se tu svidjelo, ljudi su bili srdačni i još su vidali ratne rane, ali je izbjegavao političke teme, on treba samo posao, odmah ga je, već 1954. godine i dobio, ljudi koji su mu pomogli sve su to bili Hercegovci i dobar dio njih poznavao je nekog iz njegove obitelji, i manje od tjedna Jakovu je trebalo da se osjeti kao doma, zapravo i bolje, jer je svakoga dana u određeno vrijeme rudnička sirena oglašavala vrijeme za objed, što u Gorici još nije bio doživio.

Slobodne dane, vrijeme državnih praznika i godišnje odmore provodio je u dolini, redovito posjećujući i tetku Bulumušu u Doljanima, kako je i prije radio s Vidakom, koji se već oženio i polako se prometao u izvrsnog upravitelja posjeda, privatnoga ali i državnog poljoprivrednog imanja, što će mu biti glavnom preokupacijom u životu, udala se i Mara, vrijedna i marna sestra koja je Jakovu donosila krušne mrvice s preteškog posla u Doganima, duhanskoj stanici gdje je ona svakodnevno dizala teške bale s duhanskim listovima, često teže i od nje same. Radosno su, uvijek o Maloj Gospi, posjećivali tetku koja se udala u kuću tik do kuće Mustapića, razdvajalo ih je tek prilazno stubište do terasa na istoj razini, i kućica pred kojima su obavezno bile murve, kao i pred svakom drugom seoskom kućom pod zapadnim brdom, od kojega je oteto prostora taman koliko je trebalo za napraviti ju.

Mara je često pomagala Ja-

kovljevoj tetki oko postavljanja stola i služenja hrane i pića, Jakov ju je upamtio kao vrijednu curicu, i jednom, mogla je biti 1960. godina, uz ručak, Mara, već stasito djevojče, dosipala mu je vodu u vino. Dan je pa se pije bevanda, jer sunce babljeg ljeta napije čovjeka brže od vina, ako ga se vodom ne razrijedi.

"Ma, je li ovo ona mala Mustapićka?" – začudilo je Jakova koliko je Mara izrasla.

"Jes' bola, naša Mara, kako ne vidiš!"

– Ajde, živila ti nama, Mare – nazdravio je Jakov, visok i garav, u pristojnom odijelu i njegovanih brkova koje je pustio još dok je služio vojsku u Divuljama. Bio je dosta stariji od Mare, i ona je bila sigurna da je to bio tek razgovor kakvih ona s članovima uže i šire obitelji, te sa susjedima kakvi su i Bulumi bili, svaki dan obavi onoliko koliko ih istoga dana i zaboravi!

Godinu poslije, Jakov je s prijateljima otišao na proslavu blagdana Ledene Gospe i pučki dernek u staro selo Vid pokraj Metkovića; tamo spremaju odličan brudet od jegulja i žaba, i puru, toče fino vino, i kanio se vratiti rano, jer je istoga popodneva trebao natrag u Vareš. I Mara je s drugama išla na taj dernek, ali ne zbog brudeta, nego zbog molitve. Bio se zagledao u nju neki Dalmatinac, ali nije joj imao hrabrosti prići, uvijek je kružio negdje okolo nje, ali nikada blizu. A ako bi jadan i pokušao prići, Mara bi se izderala na nj. To je bilo normalno, jer valjda su tako tada mladi komunicirali.

SLAVKO MARTINOVIĆ (1948. – 2008.)

95,

ILIJA BABIĆ (10.XI.1993. – 10.XII.2012.)

Hz

01 3 i 1 ,1 M

Počivajte u miru Božjem!

Nikada Vas neće zaboraviti, Vaši najmiliji

16

BROJ 215

STUDENI 2012.

Jakov

-roman u nastajanjuDragan Marijanović Usmjerio je Jakov pogled prema mladom Dalmatincu, koji je kružio oko mosta, i koji je, vidjevši da ga Jakov promatra nestao u obližnjem kukuruzištu da se više nikada i nigdje u njihovim životima nije pojavio.

– Kakvom Dalmatincu, ođe su svi Dalmatinci, ne znam ja ni ko je on, ta ko mu brani odat kud oće.

mi-sao o ženidbi s Marom, objasnio roditeljima da je misli odmah oženiti i povesti u Vareš, da i on tamo ne manta k'o pustinjak, a ni ona da čeka priliku, jer tko zna kad će se prava prilika pojaviti, pa bi, uz Božju pomoć ("da čiju, da čiju...", složila se ujna Janja) trebalo o tome što prije ozbiljno razmisliti.

Mali fićo, ali i jedan od prvih u dolini, s vratima koja su se otvarala sprijeda sljedeće godine gmizao je prema Varešu, jer nakon svadbe Jakov je odmah otišao, posao zove, a Mara je pokupila sitnice, komplete koje je sama heklala, stolnjake koje je vezla, te, s Lukom Rajičem koji je vozio, s krunicom u rukama, suzama u očima i blagoslovom roditelja, krenula u susret sudbini.

Tamo su kratko vrijeme bili podstanari, a onda je Jakovu dodijeljen lijep stan u Vareš Majdanu, u novogradnji, i Mara je bila sama u toj neuseljenoj pustoši, sve dok nije dočekala sve sustanare, koji su na listama za dodjelu radničkih, inženjerskih i kadrovskih stanova bili na najvišim mjestima, i ključevi svih stanova stajali su u Mare, jer Jakov je uvijek radio, i Mara je žena koja bi prva skuhala kavu i ručak u tom pravom malom gradu stanova i zgrada koje su mirisale na svježe ličenje. (kraj šesnaestog nastavka)

Ogrjev, povoljno.

Uz prikolicu drva - osmijeh gratis!

Priredio M. Marijanović

Te 1961. godine Jakov je pri povratku sreo Maru na mostiću preko rijeke Naronke, i, kao da je tek obavještava o nečem svakodnevnom, kao da nije stvarni život posrijedi i odluke koje u cijelosti mijenjaju njegov tok: – Šta radiš ti, mala, ođe?

– Evo, moj Jakove, molim se Bogu, šta ću drugo radit...

– A čemu se moli onaj klipan?

– E, nek ovaj ne oda za tobom, eno mu cura koliko oće, a ti ćeš...

– Šta ću ja? – uzdrhtala je Mara, iznenađena ovim razgovorom.

– Ti ćeš bit moja žena!

– Kakva žena, jadna ti sam ja...

– Šta kakva, fina bogare ti...

Ti ćeš sa mnom živit u Varešu!

– Uf, dašta ću...

– Reci, der, ćaći i materi da ću doć u sredu uveče...

– Kakvu sredu, šta ću im reć...

– Eto me u sredu, rekla ti ne rekla...

Jakov se mirno udaljio i ostavio Maru da drhti na mostu.

Nije se ni osvrnuo.

Rekla je svojima. Ujko Niko se naglo zakašljao, ujna Janja se prekrižila; nedavno se udala starija Kata, a žensku djecu nije lako očuvati do udaje, žensko je lakovjerno, ali taj Jakov, jes da je postariji od nje, ali ima poso i neko poštenje koje mu izbija iz očiju – mislili su Marini roditelji, pa su joj rekli da on nema što s njom pričat, nego zna se što je red i koji je redoslijed kada se radi o tako ozbiljnoj stvari.

– Zna on red, eto vam ga u sredu! – u dahu je izgovorila Mara ono što je mislila da nikada neće smjeti reći, te se dograbila metle i mela po već pometenoj avliji.

Jakov je doista došao u srijedu, mirno izložio svoju za-

STUDENI 2012.

BROJ 215

17

NALIČJE POVIJESTI

J

oš se dobro sjećam, bilo je to pedesetih godina, kad na našem putu iz vijačke škole spazismo u našem seoskom groblju novopodignutu nadgrobnu ploču s uklesanom petokrakom.

Mi smo kao školska djeca često prolazili kroz naše groblje koje je bilo na malom humku ispod koga je tekao potočić hladne i bistre vode. Da budem iskren, to mi nismo činili iz nekog odavanja respekta: osim što bi se svi pobožno poklonili pod drvenim križem na samom ulasku, sve drugo je bila čista dječja radoznalost. Vidjevši tu petokraku na spomeniku mi ti se odmah, bez bilo kakvog razmišljanja, latismo blata i počesmo da meljamo po njoj da se ne bi mogla raspoznati. Onda kao djeca znali smo samo jedno: da taj biljeg jednostavno tu ne pripada. Kako može biti da na svakom drugom grobu stoji križ, a na ovome petokraka?

Zamazati tu petokraku bilo je za nas mališane "malo junaštvo". Kad smo bili gotovi, još smo položili "zakletvu" da to sve držimo u tajnosti.

Svakako da se s prvom kišom taj znak opet mogao vidjeti, ali mi smo tu "operaciju" opet ponovili koji puta kasnije. Sjećam se da smo pokušali da s nekim kamenom napravimo veću štetu, ali pošto je naš kamen bio daleko mekši od mramora to nam nije puno pomoglo. Mi nekad kažemo "djeca k'o djeca", ali ja se nakon više od pedeset godina pitam: kako se tako nešto uopće moglo nama dogoditi?

Zar nismo samo koji sat vremena prije sjedili u školi gdje smo učili o partizanima, te pjevali pjesme o maršalu Titu,

Između petokrake i križa Naš čitatelj, kojega je inače životni put odveo u afričku zemlju Namibiju, u tekstu koji nam je poslao prisjeća se svoga djetinjstva i dječje "gerilske" borbe sa znamenjem komunističkog sustava Slavko Filipović Savi Kovačeviću i drugim nama predstavljenim junacima, koji su svi nosili na čelu baš tu istu petokraku koji smo mi, eto, htjeli najradije uništiti?

Oni su, naime, bili ti koji su oslobodili naš narod (nije mi bilo sasma jasno od koga i čega) i donijeli nam slobodu.

Kako je moguće da se nešto može jedan sat voljeti, a drugi sat vremena mrziti? To nije moglo biti neko dvoličje, mi smo bili još premladi. Stvar je bila u tome da smo mi, iako nesvjesno, praktički živjeli u dva različita svijeta koja su se po svojoj naravi kosila jedan s drugim. Ta petokraka je trebala nama djeci biti daleko draža i omiljenija od križa. Jer, ona je bila, ili bar trebala to biti, simbol slobode, boljeg života, puta u ljepšu i sjajniju budućnost. Na drugoj strani,

križ je bio više u svezi sa smrću i u prapovijesnom smislu obilježje sramote i poniženja. Na njemu su se razapinjali najokorjeliji kriminalci. A, eto, i pored svega toga, on nam je bio draži od one petokrake. Kako je to bilo moguće?

Jedan svijet u kome smo mi kao djeca onda živjeli bio je odgoj doma, koji se bazirao na realnosti našeg svakodnevnog života. Znali smo što znači imati i ne imati. Tu je isto bila vjera u Boga i poštivanje naših roditelja, tako i starijih osoba.

U tom odgoju bile su povučene stroge i jasne granice između dobra i zla.

Drugi svijet je bio ideološki bazirano školsko obrazovanje. U stvari, jedna utopija u državnom sustavu koji je gledao u čovjeku neku vrstu alata s jedinom namjenom da

Vareš, ul. Zvijezda br. 25 (poslovna zgrada Bobovac)

Telefon: 032 849 301 Fax: 032 849 300

AMI

TR

Vareš, Zvijezda bb Tel. 062 981 537 Vl. Zdenka Kokor

www.profitex.ba e-mail: info@profitex.ba; profitex@bih.net.ba

18

radi i umire za ostvarenje od komunističke partije zacrtanih ciljeva. Takav državni sustav pokušavao je na razne načine izvaditi čovjeka iz same prirode, duševno i mentalno ga razoriti te stvoriti od njega neko "novo stvorenje" (robota) koje bi slijepo i vjerno služilo prohtjevima vladajuće klase.

Nismo mi djeca bili jedini koji smo se našli između ta dva različita svijeta. Ja vjerujem da su tu bili i naši učitelji koji su nas morali učiti, često i ono u što oni sami nisu vjerovali. Tu su bila bezbrojna tajna krštenja djece i crkvena vjenčanja članova komunističke partije. Svi smo bili žrtve žrtava jedne te iste doktrine.

Možda bi nam psihologija, etnologija ili neka druga suvremena znanost (ne politika) dala nešto bolji odgovor kakve je posljedice imao ondašnji "dvostruki" život na događaje kasnije, tj. u doba kad se počela ta ideologija rušiti i sama država raspadati. Nije s ovim rečeno da ni dan danas nema onih koji žive u nekim drugim, najčešće po sebi, zamišljenim svjetovima. Uvijek i svuda postoje takvi koji žele pobjeći od realnosti života i tražiti sklonište u nekom drugom svijetu.

Nije to u ono vrijeme uvijek bila samo stvar između dva svijeta, nego često, između života i smrti! Nepobitna je činjenica da je ondašnji ideološki svijet umro svojom davno zasluženom smrću, i da ga više nitko ne slavi, te i nema više potrebe da se na njegove biljege baca blato. Neka i meni, stoga, pokojnik bez križa nad glavom na svemu oprosti!

BROJ 215

STUDENI 2012.

IZ STARIH ALBUMA

Na gornjoj fotografiji su djeca naselja "trokuće" u Vareš Majdanu, sa svojim "balonima" u vrijeme kolinja (studeni 1963.)

Prvi red, slijeva nadesno: Mićo Radoja, Ivica Trogrlić, Miladin Čereković, Mladen Javor, Vlado Antić, Adam (Eugen) Živić, ??, Goran Živić, Vladimir Živić, Tvrtko Popović.

Drugi red: Mladen Kovačević, Dragan Čupić, Dragan Kolović, Zoran Popović, Stipo Antić, Ljiljana Fintić, Kata Antić, Ana Katić, Dušanka Čereković, Ranka Javor.

Treći red: Zrinko Deronjić, Zvonko Švenda, Kata Trogrlić, Đurđica Fintić, Bogdanka Gačić, Stana Mihajlovski, Mirjana Javor, Vera Popović, Ankica Brkić.

Fotografiju ustupili i podatke pribavili: Dragan Kolović i Adam Živić.

Na drugoj fotografiji su djeca: Renata Lučić, Dario Dodik, Andrija Dodik i Maja Lučić. Fotografiju ustupila Ljiljana Dodik.

LIST VAREŠKIH HRVATA

Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa Federacije BiH, broj 08-651-311-4/98, list “Bobovac” upisan je u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 817, a mišljenjem istog ministarstva oslobođen je plaćanja poreza na promet proizvoda

STUDENI 2012.

osnivač i izdavač: HKD "Napredak", Podružnica Vareš • za izdavača: Mario Mirčić • adresa uredništva: 71330 Vareš, Zvijezda 25, tel.: +387(0)66/116-025, fax: +387(0)32/843-094 • internetska adresa: http://www.vares.pp.se • e-mail: listbobovac@hotmail.com • žiroračun u KM: 3385802224035182 kod UniCredit Bank d.d., s naznakom: za list "Bobovac" • račun za devizne uplate: 20013680001, IBAN broj: BA39 3385 8048 2407 4883, SWIFT: UNCRBA 22 • cijena godišnje pretplate: BiH – 24 KM, Hrvatska i Europa – 54 KM, Sjeverna Amerika – 75 KM, Australija – 87 KM • naklada: 1000 primjeraka • izlazi jedanput mjesečno • glavni i odgovorni urednik: Mladenko Marijanović • uredništvo: Zlatko Filipović, Čedomir Jelić, Alen Kristić, Dubravko Tokmačić i Mijo Vidović • računalna priprema: "Art company" d.o.o. Kiseljak • tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica BROJ 215

19

JESENJA RAZGLEDNICA

Fotografije Kristina Božić

Boje melankolije Kroz jesen priroda nam daruje ono najljepše od svoje raskoši i onda zgasne u tisuću boja. A mi, prolaznici, najviše što možemo jest da bilježimo trenutke u vremenu.

Stoljećima se ljudska potreba za dočaravanjem i čuvanjem božanstvene ljepote oslanjala na umjetnost slikanja, a danas, uz filigranski "feeling" za dobar kadar, evidentno je moguće stvarati poeziju - i kamerom...